Pratite nas

Nebuloze

Nove gadosti Stjepana Mesića: ‘Pobjedi li Karamarko slijedi nam radikalna desno-fašistička demokracija’

Objavljeno

na

Kada se za nešto kaže: “Nije moglo u boljem trenutku”, onda je to u pravilu pohvala, pozitivna ocjena. Ja danas na ovome skupu moram i reći: zaista nije moglo u boljem trenutku, i pohvaliti organizatore što su prepoznali i trenutak i temu o kojoj treba govoriti, ali u istome dahu moram reći da trenutak nije dobar, nego je zloslutan i krajnje zabrinjavajući, kazao je Stipe Mesić na Okruglom stolu o antifašizmu koji se u organizaciji Društva antifašista otoka Raba održao ovoga vikenda u Rabu, prenosi tačno.net.

“Nisam se odazvao vašem pozivu da bih stvari zamatao u celofan diplomatskih formulacija koje mogu značiti i ovo i ono, kojima se neću nikome zamjeriti, mada možda nikoga neću ni zadovoljiti. Ne, došao sam da govorim otvoreno i da stvari nazovem pravim imenom.

Ako neću sada, ne znam kada bih. A sada moram, svi mi moramo.

Moramo prepoznati opasnost fašizacije, da upravo tako: fašizacije što se nadvija nad Hrvatskom. I moramo joj se suprotstaviti. Moramo reći: dosta je, tako dalje više ne može – zbog palih boraca antifašističkog otpora, zbog žrtava fašizma, zbog nas koji živimo danas i zbog onih koji će doći poslije nas. Ti dolazeći zaslužili su bolje od ovoga što im se nudi.

[ad id=”68099″]

Trend koketiranja s naci-fašizmom, prekriven tankim, ali itekako prozirnim velom relativiziranja zločinačkog karaktera ustaštva i ustaške para-države, prisutan je – na žalost – od prvih dana samostalne Hrvatske. U obrani od agresije trebalo je sve baciti na kartu antifašizma, jer Hrvatska jest bila suočena s nekom vrstom novovjekog fašizma.

Umjesto toga, faktor homogenizacije nađen je u onom pravom, izvornom fašizmu; nađen je u nacionalnoj i vjerskoj netrpeljivosti, u nacionalnoj uskogrudnosti, u nacionalizmu koji je svako malo prelazio u otvoreni šovinizam i rasizam i u neprihvaćanju bilo kakvog i bilo čijeg mišljenja koje bi odudaralo od onoga aktualne vlasti. Netrpeljivost prema drugima i drugačijima nerijetko je već u tim prvim danima svoj izraz nalazila u fizičkom likvidiranju ljudi.

O maltretiranju živih da i ne govorim.

Rat je bio idealna prilika da se započetim putem nastavi. Rat je davao dimnu zavjesu iza koje su se mogli, tako su počinitelji tada mislili, nekažnjeno činiti ratni zločini, iza koje se ljude – samo zbog njihove nacionalnosti – bacalo iz kuća i stanova ili prisilno preseljavalo. Rat je, napokon, dao pravu šansu svima koji su se enormno obogatili kroz kriminalno provedenu privatizaciju i pretvorbu.

Rat je dovršio posao stvaranja kriminalne “elite” s kojom i danas imamo posla.

No, Hrvatska je ipak željela postati članicom Vijeća Europe, imala je ambiciju otvoriti pregovore o članstvu u Evropskoj uniji, bila je članica Ujedinjenih naroda. Međunarodna zajednica kojoj se s pravom štošta može prigovoriti snažno je u prvih deset godina samostalnosti pritiskala Hrvatsku, tražeći, nerijetko i ultimativno, da se prilagođavamo standardima demokratskih zemalja. Jer, koliko god da smo mi sami za sebe govorili da smo demokratsko društvo, mi to – budimo iskreni – nismo bili.

Bili smo pluralističko društvo u smislu postojanja velikog broja političkih stranaka, bili smo u priličnoj mjeri slobodno društvo, jer zakon nije više sankcionirao izgovorenu ili napisanu riječ. Ipak, pamtim slučaj novinara Novoga lista koji je baš u to vrijeme, zbog pritiska kojemu je bio izložen, zatražio i dobio politički azil u Sjedinjenim Državama. I nikada se nije vratio. Dakle: demokratsko društvo nismo bili. Baš kao što nismo bili ni pravna država.

A pravna država do kraja nismo ni danas, ali smo – u odnosu na devedesete godine prošloga stoljeća – značajno napredovali.

U takvome društvu rudimentarne demokracije, boljega imena nemam, u društvu u kojemu se kod primjene zakona najprije gledalo koje je nacionalnosti počinitelj, a koje žrtva, odnosno oštećeni (a nerijetko ta praksa postoji još i danas), otvoreno je široko polje djelovanja za povijesne revizioniste, za sve one koji su imali neskrivenu ambiciju i nakon više desetljeća mijenjati ishod Drugoga svjetskog rata.

Djelovali su, a djeluju i danas, kroz obrazovni sustav koji je – suvišno je i reći: izraz politike, kroz izdavaštvo i kroz medije.

Najednom smo počeli “saznavati” nove istine o Drugome svjetskom ratu, o ustašama i njihovoj državi u kojoj je cvala hrvatska kultura i u kojoj je ruka zakona dohvaćala samo neprijatelje države. Nekima nije čak bilo strano ni pohvaliti se time kako smo – zahvaljujući upravo ustašama – bili saveznici velikog Trećeg Reicha.

“Zaboravljalo” se rasne zakone što su donijeti praktično odmah po proglašenju NDH, “zaboravljalo” se da su u logorima, a u toj para-državi bilo ih je više od 60, u velikom broju bili žene, djeca i starci – zar sve neprijatelji države? I, naravno, “zaboravljalo” se da je ustaški teror u vidu pokolja, a u boljoj varijanti – progona i zatvaranja, usmjeren protiv Srba, Židova, Roma i Hrvata – neistomišljenika počeo prije izbijanja ustanka.

Hrvatske vojnike, branitelje, vitezove, kako ih se sve nazivalo, slalo se u okršaje s pjesmom što je veličala ustaške koljače Maksa Luburića i Juru Bobana. O Jasenovcu i Crnoj legiji postoji dosta dokumenata i svatko, tko sumnja u moju kvalifikaciju “koljači”, neka te dokumente pregleda. Dakle – autentične dokumente, a ne interpretaciju povijesnih zbivanja.

Sve što je bilo do 1990. odjednom nije valjalo.

Sve je to bila laž i “komunistička propaganda”.

Ona ista međunarodna zajednica koja se nije ustezala praviti pritisak kada je bila riječ o aktualnim zbivanjima, sada je začuđujuće mirno i bez reakcije primila tu renesansu ustaštva i relativiziranje zločina naci-fašista i njihovih pomagača.

Na pitanje: zašto, odgovor je jednostavan. Zato, što se smatralo dobrim sve, ama baš sve, što je radikalno kidalo sa socijalističkom prošlošću.

Zato, što je bio dobrodošao svatko, tko se legitimirao kao antikomunist. Uostalom, to i nije neka novost. Ubrzo nakon završetka Drugoga svjetskog rata, Zapad je, a i tu je Crkva odigrala svoju ulogu, mnogim traženim ratnim zločincima omogućio da se sklone iz Europe, pravio se da ne zna za njih tako dugo dok su mu trebali, a tisuće i tisuće dojučerašnjih nacista našle su posao u organima vlasti Zapadne Njemačke, pa i u diplomaciji i pravosuđu.

U novokomponiranoj verziji hrvatske povijesti svi oni koji su poslije pobjede 1945. došli pod udar zakona, preko noći su prekvalificirani u žrtve komunističkog režima. Da se razumijemo: ja ovime što govorim ne opravdavam, niti negiram i likvidiranja kvislinga bez suda. Toga je, na žalost, bilo – ali, ne samo u Hrvatskoj, ne samo u Jugoslaviji, toga je bilo u svakoj do tada okupiranoj zemlji. Ponavljam: ne opravdavam, nego objašnjavam.

Pokušavam reći što je bio uzrok, a što posljedica.

S time što ću ponoviti nešto, što sam nebrojeno puta do sada rekao: nitko od onih koji su likvidirani u Jasenovcu ni za što nije bio kriv, od onih likvidiranih nakon predaje kod Bleiburga mnogi su bili i odgovorni, i krivi za krvave ratne zločine. To ne opravdava ubijanje nevinih, ali to je činjenica. I tu činjenicu ustašofili nikako ne mogu i ne žele priznati.

Baš kao što ne priznaju ni broj ubijenih u Jasenovcu, o drugim logorima jedva da se ponekad nešto kaže – kao o Kamporu na Rabu; baš kao što se spremaju “znanstveno dokazati” kako pokolja u glinskoj crkvi uopće nije bilo. I baš kao što su vođu antifašističke borbe maršala Tita po kratkome postupku pretvorili u diktatora i jednoga od deset mega-ubojica 20. stoljeća, pozivajući se na radove stranaca koji vjerojatno i ne znaju gdje su Hrvatska i Jugoslavija, a pisali su oslanjajući se na izvore iz krugova krajnje desnice, odnosno iz ustaške emigracije.

Zašto sam sve to rekao? Zato da upozorim kako je u proteklih 25 godina, svjesno ću upotrijebiti taj izraz, zajedničkim zločinačkim pothvatom desnih snaga na političkoj sceni, dobrog dijela medija, vlasti – aktivno ili pasivno, Katoličke crkve i određenih krugova iz inozemstva doslovno upropašteno nekoliko generacija mladih ljudi. A to su ljudi koji će sutra preuzeti kormilo Hrvatske u svoje ruke.

S kakvim znanjem, s kakvim idejama, s kakvim pogledom na svijet?

Doći će u poziciju odlučivanja indoktrinirani, ispranih mozgova, nabijeni lažima, ali i mržnjom prema svima koji bi te laži pokušali osporiti. Doći će spremni da “svoju demokraciju”, jer oni će biti uvjereni kako je riječ o demokraciji, brane klasičnim fašističkim metodama i sredstvima. Mi smo i danas previše ležerni u odnosu na činjenicu da su nam knjižare i kiosci s novinama prepuni knjiga i publikacija kojima je jedna, jedina svrha revidirati povijest, odnosno rehabilitirati naci-fašizam i njegovu hrvatsku inačicu: ustaštvo.

I ne samo da nikada nitko nije postavio pitanje tko financira takve knjige i publikacije, jer sve su vrlo jeftine, nego se neke objavljuju i uz financijsku pomoć vlade, kako one bivše HDZ-ove, tako i sadašnje koju vodi SDP.

Pravimo se slijepi na poruke što dolaze s malih ekrana kojima sve više caruje jezik mržnje, tipičan za rane devedesete godine prošloga stoljeća. Pogledajte koga se poziva u televizijske studije, a razmislite malo i o tome koga se ne poziva. I sve će vam biti jasno.

Od smjene na mjestu predsjednika Republike Hrvatske agresivni nastup desnice koja ni ne sakriva svoju profašističku obojenost, postao je još agresivniji, još otvoreniji, još zloćudniji.

Maske su pale i tko sada ne vidi kako stvari stoje, nikada i neće vidjeti. Ili će progledati kada bude prekasno.

mesic_petokrakaSnažan napor da se reafirmira antifašizam kao jedan od temelja suvremenog hrvatskog društva, što je bio prisutan u oba moja predsjednička mandata, vidno je splasnuo nakon 2010., da bi s izborima ove godine otišao u prošlost. Uklanjanje Titove biste iz ureda Predsjednice samo je simbol politike koja je definitivno dobila pravo građanstva u hrvatskome društvu i koja se vodi bez ikakvih skrupula, otvoreno, pod plaštem demokracije, a uz obilato korištenje činjenice novoga hladnoga rata i bespogovornoga svrstavanja Hrvatske na jednu stranu u tome ratu.

U takvoj situaciji desnica ne samo da diže glavu, već razvija svoje zastave fašizma i u drugim tzv. tranzicijskim zemljama. U Rigi, spomenut ću samo jedan primjer, već se tradicionalno održava marš bivših pripadnika SS jedinica koji sa svojim znakovljem i ordenima ponosno koračaju gradom. Došao je njihov trenutak! Tako nešto nezamislivo je, za sada barem, u Njemačkoj, ali kancelarka Merkel na zbivanja u Rigi šuti.

Šute i francuski predsjednik Hollande i šef Bijele kuće Obama. Ali, dok s jedne strane “ne vide” neofašizam u Europi, s druge odbijaju prisustvovati proslavi 70-te obljetnice pobjede nad fašizmom u Moskvi. Kao: osuđuju Putinovu politiku. Ali, 8. svibnja neće se slaviti Putinova politika, nego pobjeda nad poretkom koji bi – da nije bilo golemih sovjetskih žrtava – zavladao dobrim dijelom svijeta, usprkos hrabrosti i nepokolebljivosti jednoga Churchilla ili de Gaullea i njihovih pristaša. A pobjeda naci-fašizma značila bi – mrak.

Jednako tako, prevladavanje neofašističkih snaga u Hrvatskoj danas, značilo bi mrak u toj istoj Hrvatskoj sutra.

Za prijeteći rast neofašizma u Hrvatskoj smatram ne odgovornima, nego krivima, baš tako: krivima, sve one na hrvatskoj političkoj sceni koji to propagiraju, koji se tome u proteklih pet godina nisu na pravi način suprotstavljali, koji to ne čine dovoljno energično ni danas, ali i međunarodnu zajednicu, u prvome redu Europsku uniju.

Europska je unija izrasla na ideji o potrebi stvaranja efikasnog mehanizma koji će spriječiti ponavljanje svjetskog rata i holokausta. Oni koji danas diktiraju njezinu politiku, to su očito zaboravili, ili se prave kao da su zaboravili. Pa kao da naprosto uživaju u tome što na Istoku, čitaj: u Rusiji, opet vide neprijatelja. A jedan od pouzdanih preduvjeta za stvaranje fašističkog poretka jest postojanje neprijatelja i mobiliziranje protiv njega.

Aktualna hrvatska politika ne zna se pozicionirati u takvoj situaciji.

Ona koja bi je mogla zamijeniti, znamo kako će se pozicionirati.

Red je na pojedincima i udrugama iz nevladinog sektora, na novim snagama što se bude, mislim tu na Radničku frontu, da se organiziraju, da prevladaju velike egoizme malih ljudi, da stave zajedničko ispred pojedinačnog, da nađu saveznike među antifašistima u svijetu i da u interesu Hrvatske i svih njezinih građana riječju i djelom odlučno kažu: ne, ovako dalje neće ići!

Ako to ne učinimo, čeka nas budućnost formalne demokracije, čiji će sadržaj biti, nemojmo se zavaravati, radikalno desno-fašistički. A to nije, odnosno da budem do kraja određen: to ne smije biti budućnost Hrvatske!

Vremena je malo, možda još samo nekoliko mjeseci”, poručio je Mesić.

Možete usporediti poruke iz Raba s porukama 1992. godine, iste individue:

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gluposti

Ivo Josipović – Ustašofili žele promijeniti vrijednosni sustav

Objavljeno

na

Objavio

Rekoh, samostan na Širokom Brijegu s fratrima koji su sudjelovali u ratnim operacijama na strani ustaša i Nijemaca bio je legitiman vojni cilj. Desničari poludjeli. Njih dvadesetak su po novinama i portalima s hrvatskom ili BiH adresom svojim bijednim i lažljivim uradcima poput bijesnog čopora navalili na mene da opovrgnu istinu. Borislav Ristić i Nino Raspudić u Večernjem, Slaven Letica i Neven Sesardić u Jutarnjem i Jure Zovko u opskurnom 7Dnevno uložili su najviše uzaludnog truda. Mit o pravednosti poginulih fratara i njihovu mučeništvu naprosto je laž. Kao i mnogi drugi mitovi nastali na valu povijesnog revizionizma. Najdrskiji je onaj o Jasenovcu kao odmaralištu za zatvorenike i kasnijem komunističkom logoru.

Ustašofili žele Drugi svjetski rat prikazati kao partizanski zločin a ustaše kao domoljubnu vojsku. Žele rehabilitirati ustaštvo i NDH. Posebice Ristić i Zovko, sipaju uvrede, diskvalifikacije i laži. Slično i primitivni ustašoidni portali. Fra Ike Madunić mi poručuje: “(..) pobjednička strana nije uvijek prava strana. Niti je ona koja je pobijedila zauvijek pobijedila”. Iskren i otvoren revizionizam, ali bez uvreda.

Što revizionisti misle o meni, jesam li beznačajan, komunjara, kakav sam političar i treba li me potjerati sa Sveučilišta, potpuno mi je svejedno. Takvi me naprosto ne mogu uvrijediti. Ipak, spomenut ću skandaloznu razinu B. Ristića (Zovko malo zaostaje!). Gotovo cijelu stranicu Večernjaka ispunio je uvredama i diskvalifikacijama na moj račun. Čudim se da novina poput Večernjeg ima kolumnistu te razine primitivizma i bezobrazluka. I podobrazovanosti. Kaže, udaraljke korištene spotu koji mu se ne sviđa su hrenovke. To govori sve o Ristiću. Da je češće u Lisinskom možda bi zapazio u orkestru udaraljku koja se zove claves i ne bi je zvao hrenovkom.

Laž je zajednička svim revizionistima. Laž o mojim tezama, laž o povijesti i laž o meni i obitelji. Vrhunac je laž ultradesničara koju ponavlja Zovko. Kaže, otac mi je bio partizan-ratnik na Širokom Brijegu. Maštovitiji lažovi dodaju, na konju je ujahao u crkvu i spalio oltar. Te i druge besramne laži je čak i portal dnevno.hr opovrgao kao plasirane u kampanji sadašnje predsjednice. Istina je da je otac u gotovo cijelo vrijeme rata kao partizan bio u El Shattu u oružanoj pratnji zbjega. Širokom nije bio ni blizu. A i da je bio tamo, ne bi bila sramota ili grijeh, već sudioništvo u časnoj borbi protiv Hitlerove vojske i njenih ustaških slugana.

Ekipa laže i o onome što sam rekao. Kažu, Josipović opravdava ubojstvo nevinih fratara. Kažu, bili su civili. Ili, kako lamentiraju Ristić i Zovko, ako i jesu ratovali i pucali, onda su bili ratni zarobljenici likvidirani bez suda. Istina je drukčija. Samostan je bio snažna ustaško-nacistička utvrda, fratri su se borili na ustaškoj strani i pri tome poginuli. Dakle, nisu bili ni civili, ni ratni zarobljenici, već borci na strani nacista i ustaša, prepoznatih kao najveće zlo u povijesti. Rekoh i da s vremenske distance treba žaliti za svakim poginulim te da ne odobravam praksu likvidacije zarobljenika koju su imale sve zaraćene strane. Jedino, nikada ne treba zaboraviti da su ustaše bile na strani zla, a partizani dio svjetske koalicije otpora tome zlu.

Javili su mi se mnogi čiji su rođaci partizani bili u bitci za Široki Brijeg. Svi potvrđuju da su se fratri žestoko borili i da su stradali u bitci. Svjedoči g. Torbica, partizani su uputili pregovarača s bijelom zastavom kojeg su iz samostana ubili snajperom. U bitci koja je slijedila, pobijeni su mnogi mladi partizani a otpor iz samostana slomljen tek snažnim noćnim napadom u kojemu su poginuli praktično svi s ustaške strane, pa i fratri. To potvrđuju povijesni izvori koji dodaju da je saveznička avijacija pod britanskom komandom morala napasti samostan zbog otpora koji nije prestajao. Oko njega je bilo minsko polje, a u zvoniku mitraljesko gnijezdo. Tako, ne samo partizanski izvori, već i oni saveznika i Nijemaca.

Dakle, poginuli fratri nisu nevine žrtve, već kolaboracionisti ustaša i Nijemaca stradali u otporu koji su pružali. Da, zbog tog otpora, samostan i oni koji su se borili u njemu bili su legitiman vojni cilj. Nisam govorio ni o kakvim kasnijim žrtvama kasnije odmazde (koje je bilo u praksi svih zaraćenih strana).

U odgovoru Sesardiću, nabrojao sam tek manji broj od 851 ubijenog i nestalog partizana mostarskoj bitci, većinom Dalmatinaca, istinskih domoljuba i junaka, za čije su stradanje odgovorni i fratri sa Širokog Brijega. To su pravi junaci i pravedne žrtve!

Uloga hercegovačkih fratara u ratu nije crno-bijela. Unatoč zahtjevu iz same Crkve da ne petljaju s ustašama, najveći dio fratara to nije poštovao. O tome govore mnogi izvori, posebno odlikovanja koja je Pavelić dao većem broju pripadnika klera zbog vojnih (naglašavam, vojnih!) zasluga. Istina, bilo je časnih fratara koji su sudjelovali u spašavanju Srba, poput Zlatka Sivrića koji je za to dobio Titovo odlikovanje. Zar to nije dokaz kako biti Hrvat, katolik ili fratar nije bio razlog za stradanje od partizanske ruke!? Štoviše, partizani koji su se borili, mnogi i poginuli na Širokom Brijegu, velikom su većinom bili Hrvati i katolici. Treba podsjetiti, ne mali broj svećenika i časnih sestara sudjelovao je u antifašističkom otporu, pomagao partizane ili im se pridružilo. Na žalost, njihova se imena, za razliku od onih stradalih na ustaškoj strani ne spominju, ni u Crkvi, ni u javnosti. Zato, Hercegovina je puna ulica s imenima ustaša, čak i onih najozloglašenijih poput Jure Francetića. Za ustaše se redovito drže mise, za ubijene svećenike-antifašiste nikada.

Mnogi pitaju čemu polemika o davnom ratu.

Na žalost, teme Drugog svjetskog rata nisu samo stvar povijesti. Ustašofili su ih učinili temom naše budućnosti. Željom da od zla naprave dobro, od dobra zlo, žele promijeniti vrijednosni sustav. Njihov nužno vodi u mržnju, nasilje i diskriminaciju.

Tko sumnja neka pročita barem dvije knjige: Vječiti povratak fašizma Roba Riemena i Vječni fašizam Umberta Eca. Kažu, u povijesti se periodično javlja fašizam s raznim formama i nazivima i pogubnim posljedicama na ljude, društvo i civilizaciju. Fašizam se danas, kao ideologija i pokret, reinkarnira u stotine novih likova: u liku skinheadsa (naciskinsa), u liku nogometnih navijača s huliganskim metodama koji se skrivaju iza patriotskih transparenata i hiper-patriotske euforije, u kršćanske fundamentaliste koji siju homofobiju, u veterane prošlih ratova koji žele arbitrirati u društvu umjesto legalnih institucija, evokatore poraženih snaga iz Drugoga svjetskog rata, izvođače degutantnih fašističkih pjesama, promicatelje nasilja i netolerancije, ksenofobije, nacionalizma, ratnohuškačkog militarizma – sve te likove rese slične karakteristike.“ (cit. izdavača knjige U. Eca, TIMpressa).

Hrvatska sve više sliči tom opisu. Zato, ustaške mitove svakako treba prokazati da ne postanu naša budućnost. Bez obzira na bijesni čopor koji navali na svakoga tko upozorava na ustaški revizionizam, napisao je Ivo Josipović u svom odgovoru ‘Raspudiću i Ristiću’ u VečernjemListu.

Napomena: Nažalost g. Ivo Josipović se nastavlja zakopavati sve dublje u svojim lažima, unatoč tome što smo mu u prošlom tekstu sve lijepo objasnili: https://kamenjar.com/matchday-sesardic-vs-josipovic-part-ii-demokratski-portal-uzvraca-udarac/

Matchday: Sesardić vs. Josipović Part II – Demokratski portal uzvraća udarac

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Nebuloze

‘Antifašisti’ iz četiriju zemalja traže od Beča da zabrani ‘skup ustaša i fašista’ u Bleiburgu

Objavljeno

na

Objavio

“Antifašisti” iz Austrije, Hrvatske, Italije i Slovenije prosvjedovali su u subotu u Bleiburgu tražeći od austrijske vlade da zabrani ono što nazivaju skupom “ustaša i fašista” na Lojbaškom polju blizu tog koruškog grada.

Nevladina udruga Počasni bleiburški vod, uz pokroviteljstvo Hrvatskog sabora, tradicionalno u svibnju organizira komemoraciju za vojnike pronacističke Nezavisne države Hrvatske i civile stradale na kraju Drugog svjetskog rata.

Austrijska policija od prošle godine strogo kažnjava sudionike koji ističu ustaške i nacističke simbole, a lokalna crkva u Koruškoj nije dala dopuštenje da se skup vodi kao crkveni događaj smatrajući da šteti ugledu Katoličke crkve.

Na mjesnom trgu u Bleiburgu pred oko 150 okupljenih, govornici su zatražili od austrijske vlade da poštuje ustav i europsku politiku borbe protiv fašizma i neofašizma te da zabrani skup koji bi se trebao održati 18. svibnja.

“I ove smo se godine okupili da podignemo glas prosvjeda protiv manifestacije što se prodaje kao okupljanje vjernika koji žele odati počast nevino ubijenima nakon završetka Drugoga svjetskog rata, no ona to nije”, kazao je predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske Franjo Habulin.

“Okupljanje na Bleiburškom polju nije ništa drugo nego naricanje za propalom ustaškom para-državom, za pokretom i idejom koji su teško kompromitirali hrvatsko ime i za sobom ostavili krvavi trag”, dodao je Habulin.

Po njegovim riječima, u toj “prijevari aktivno sudjeluju i Katolička crkva u Hrvatskoj i hrvatska država“. “Svaka obitelj ima pravo žaliti za svojim ubijenim članom, bez obzira na to tko je on bio i kako ga je snašla smrt. Ali, ni jedna civilizirana evropska država nema pravo sudjelovati u komemoriranju propasti naci-fašizma. A bleiburška su okupljanja, uz blagoslov crkve u Hrvatskoj, upravo to”, istaknuo je.

Protiv skupa na Bleiburgu govorili su i Maria Pajnogač iz Sindikata GPA-djp iz Bleiburga, član državnog tajništva Svetalijanskog udruženja partizana Italije Claudio Maderloni, predstavnik Međunarodne federacije boračkih udruženja Franc Wakoung, potpredsjednik Saveza udruženja boraca za vrijednosti NOB Republike Slovenije Marjan Križman, tajnik Saveza koruških partizana Andrej Mohar i drugi.

Komemoracija u Bleiburgu održava se od 1952., a od 1995., s izuzetkom 2012.-2015., pod pokroviteljstvom Sabora.

Počasni bleiburški vod pozvao je u ponedjeljak sve koji planiraju ići tamo da se klone bilo kakvih simbola i povika koji se protive hrvatski i austrijskim zakonima. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari