Pratite nas

Kolumne

Novi američki predsjednik Donald Trump i Hrvatska

Objavljeno

na

Tragove Busheve američke politike treba pronaći i u politici novoga predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, koji zasigurno ne će odstupati od već postignutih partnerskih standarda s Hrvatskom, a kao konzervativni političar mogao bi se i sam, poput Geroga Busha, diviti onoj borbenoj Hrvatskoj, koja se, unatoč svim protuhravtskim silnicima i protimbama, izborila za vlastitu slobodu, demokraciju i državnu neovisnost

Zagrebački su mediji tijekom vikenda oplakivali smrt kubanskoga diktatora i masovnoga ubojice Fidela Castra, koji na tablici najvećih masovnih ubojica britanskoga list “The Daily Mail” zauzima zapaženo 31. mjesto s 30 tisuća svojih žrtava.

U iskrenim suzama procastrovske zagrebačke javnosti skrivala se žal za vremenima jugoslavenskoga dikatatora i masovnoga ubojice Josipa Broza Tita, koji, za razliku od vođe kubanskih komunista, ima mnogo zapaženije mjesto na rang listi masovnih ubojica britanskog lista.

Broz je naime s 570 tisuća žrtava na svojoj duši zauzeo znatno uglednije 13. mjesto na tablici, odmah iza Mao Ce Tunga, Staljina i Adolfa Hitlera.

Ta fascinacija masovnim ubijanjem ljudi, odnosno političkih supranika, a u Brozovu se slučaju uglavnom odnosi na smaknuća hrvatskoga naroda, čije kosti još uvijek sramežljivo progovaraju iz masovnih grobnica po Sloveniji, traži ozbiljnu dijagnozu, a potom i potrebitu terapiju, kako bi hrvatsko društvo napokon, 26 godina od raspada komunizma, moglo izići iz svoje višedesetljetne traume.

U kolikoj se mjeri radi s poistovjećivanjem vodećih zagrebačkih medija s metodama masovnih komunističkih smaknuća u obračunu s političkim protivnicima, najbolje svjedoči gotovo istodobno, kao i slučaj Carsto, emitirana, a prešućena vijest o uhićenju novinarke britanskoga BBC-ja u Erdoganovoj Turskoj, kojoj, zbog masovnoga kršenja medijskih sloboda, prijeti čak i Europski parlament.

Nasuprot krutoj uspostavi te carigradske diktature Moskva se nakon višegodišnje medijske stagnacije prometnula u jedno od najmoćnijih medijskih i promočbenih središta na svijetu.
Naime, oživotvorenjem nekadašnjega kominternovskoga i boljševičkog sustava medijske promičbe, ruski su tv-kanali, radio-postaje i međumrežne stranice postali iznimno cijenjena roba na t. zv. informativnom tržištu, a poglavito na područjima gdje Moskva pokušava obnoviti svoj strateški interes.

Ta se informacijska djelatnost posebice osjeća u Hrvatskoj, a nije ju teško, kao ni svojedobno 30-ih godina prošloga stoljeća, prepoznati u cijelom nizu proruskih političkih aktivista i aktivistilčkih medija, koji obično služe kao servisi za promicanje tajnih ruskih diplomatskih i političkih probitaka.

Pritisak te i takve politike osjeća se, a to tvrdi i predsjednik albanske vlade Edi Rama žaleći se kako Moskva pokušava ojačati utjecaj u zemljama poput Crne Gore, Srbije, Makedonije i Albanije. Rama je nedavno u razgovoru s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel ustvrdio kako su u njegovoj regiji aktivni ljudi izvana koji rabe svaku nesigurnost da bi uništili odnose tih zemalja sa Zapadom. Nu pitanje je koliko će frau Mekel, zbog naravno njemačkih nacionalnih probitaka, razumjeti poruku albanskoga šefa vlade?

Uostalom, kad je Rusija u pitanju, današnje velike europske zemlje, zbog navodne odbojnosti prema novoizabranom američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, sklonije su dogovru s Moskvom, nego li s Washingtonom.

Dapače, kad su u pitanju državni interesi, ideološke protimbe uglavnom u ključnim pitanjima ne igraju odlučujuću ulogu, što najbolje svjedoči sukob bivših članova t. zv. antihitlerovske koalicije, koji se neposredno nakon 1945. pretvorio u međusobni polustoljetni Hladni rat.
Slično je nakon pada bivšega SSSR-a i političkoga oporavka nastupila i Rusija, koja se vratila nekadašnjoj sovjetskoj ili ranijoj svojoj geopolitici. Upravo zbog tih zakonitosti i političkih silnica koje ne mogu i ne će odustati od ostvarivanja svojih probitaka, ne će se u bitnim crtama, ma koliko god to protuamerička promičba pokušavala namaetnuti, mijenjati ni vanjskopolitička strategija Washingtona.

Američki je narod birao predsjednika koji će učvrstiti poziciju i sigurnost SAD-a kod kuće i u svijetu pa će i Trump kao konzervativni političar uznastojati održavati moć svoga naroda u svijetu u kakavom danas živimo.

Za Hrvatsku je posebice važno da svoje partnerske odnošaje sa SAD-om znatno produbi, jer bi uspostava ruske premoći u susjednoj Sloveniji, Hrvatsku u geopolitičkom smislu, čak i kao članicu NATO-a, gurnula poput zrele kruške u naručje Moskvi.
Upravo je zato potrebno podsjetiti na poruke bivšega američkog predsjednika Georga Busha tijekom posjeta Hrvatskoj 2008. godine, kad je naglasio kako je zajedno sa suprugom ponosan što njih dvoje stoje na tlu neovisne Hrvatske te istaknuo kako naše zemlje, SAD i Hrvatsku, razdvajaju tisuće milja, ali ih zato ujedinjuje duboka vjera u Boga i blagoslov slobode koju nam je dao.

Hrvatski narod je nadvladao rat i teškoće kako bi izgradio demokratsko društvo u jednoj od najljepših država na Zemlji, ustvrdio je tada američki predsjednik dodavši, kako se Amerikanci dive hrvatskoj hrabosti i ustrajnosti.

Taj, s Amerikom, tada ozakonjen, a kroz gotovo cijelu američku povijest prijateljski i partnerski hrvatski odnos, republikanski je predsjednik SAD-a okrunio porukom hrvatskom narodu: Ako vašem narodu ubuduće zaprijeti bilo kakva opasnost, Amerika i NATO bit će uz vas! I nitko vam ne će moći oduzeti slobodu!

Tadašnji američki predsjednik u svom je govoru na Trgu sv. Marka, podno, kako je rekao, krasne srednjovjekovne crkve, a koja se posebno diči svojim bjelo-crvenim kockastim grbom, naglasio kako je Hrvatska imala ključnu ulogu u ondašnjem povijesnom trenutku.
Onima pak koji su se i tada pitali, je li im bilo bolje u vrijeme jugoslavenske tiranije, odnosno prosovjetskoga Brozova bolješvičkoga režima, poručio je kako im Hrvati koji su se izborili za svoju neovisnost mogu reći “da je sloboda jedini pravi put prema napretku, sigurnosti i miru!”

Onim drugima pak koji se pitaju, je li sloboda vrijedna tolikih žrtava i boli, poručio je, kako bi sami trebali doći u Hrvtsku i vidjeti kako se i koliko za slobodu vrijedi boriti.

Tragove te Busheve američke politike treba pronaći i u politici novoga predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, koji zasigurno ne će odstupati od već postignutih partnerskih standarda, a kao konzervativni političar mogao bi se i sam, poput Geroga Busha, diviti onoj borbenoj Hrvatskoj, koja se, unatoč svim protuhravtskim silnicima i protimbama, izborila za vlastitu slobodu i državnu neovisnost.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvatska kao avangarda – I prije direktive EU-a ukinuli smo demokraciju!

Objavljeno

na

Objavio

Francuski povjesničar François Guizot davne je 1849. godine zapisao: „Snaga riječi demokracija je tolika da nijedna država ni partija ne može postojati ili misli da ne može postojati, a da tu riječ ne upiše na svoj barjak“.

Na demokraciju su se pozivali, a i danas se pozivaju svi relevantni političari, bili oni lijevoga, desnoga ili centrističkoga političkog usmjerenja. U demokraciju su se redovito klele i komunističke države s totalitarnim poretcima. Štoviše, u nazivima tih država redovito je stajalo kako je riječ o „demokratskim“ i „narodnim republikama“. Komunistička Jugoslavija u vremenu najmonstruoznijih zločina (Bleiburg), od 7. ožujka do 29. studenoga 1945., nosila je ime „Demokratska federativna Jugoslavija“. O kakvoj se demokraciji stvarno radilo danas je jako dobro dokumentirano: masovne grobnice izranjaju kao gljive poslije kiše „od Vardara pa do Triglava“.

Problem nastaje kad se političkim elitama ne sviđa volja naroda

U doslovnom prijevodu „demokracija“ znači vladavinu naroda. Riječ je o ideji vladavine u kojoj sudjeluju svi članovi zajednice (narod), izravnim odlučivanjem ili posredno putem izabranih predstavnika. Za demokratski provedene izbore ili pak referendume kaže da su „festivali demokracije“.

Za političke elite – koje su na verbalnoj razini, dakako, prvoborci demokracije i demokratskih procesa – problem nastaje onda kad im se ne sviđa volja naroda, tj. kad ona nije baš u skladu s njihovim političkim shvaćanjima. U tom slučaju političari – „demokrati“ skloni su vrlo osebujnim interpretacijama pojma „demokracija“, a u praksi njihova političkog djelovanja tada nerijetko možemo vidjeti primjere u kojima se ide za otvorenim ukidanjem demokracije.

Posljednjih nekoliko desetljeća tako na razini Europske unije možemo svjedočiti formiranju jedne otuđene kaste – političke elite koja je potpuno izgubila dodir s realnim potrebama i željama tzv. malog čovjeka. Budući da svaka akcija izaziva reakciju, takvo ponašanje masonoidnih političkih elita proizvelo je odgovor u vidu jačanja tzv. populističkih stranaka. Kod tih stranaka nesumnjivo možemo vidjeti i slučajeve negativnog populizma i manipulacije. No, veći dio tzv. populističkih stranaka dobro detektira današnje probleme orunuloga europskog kontinenta i njegovih naroda, što se, naravno, ne sviđa bruxelleskom mainstreamu koji ih etiketira kao „glupe populiste“.

Sorosevci: Demokracija je na izdisaju, treba ju zamijeniti kineski model

Pitanje je vremena kad će se tzv. mainstream (eufemizam za većinu tradicionalnih europskih stranaka koje su, neovisno o predznaku, misaono unificirane i slične kao jaje jajetu) i otvoreno založiti za ukidanje demokracije, a sve zato da „glupi populisti“ i neobrazovan i nepismen narod ne bi mogli stvarati probleme za uglađenu bruxellsku gospodu.

Pred pet godina, o čemu je tada izvijestio „Večernji list“, u Hong Kongu je održan skup Instituta za novu ekonomsku misao pod pokroviteljstvom „demokrata“ i pobornika „otvorenog društva“ Georga Sorosa. Na konferenciji su sudjelovali brojni dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju, povjesničari, sociolozi i politolozi. Zaključak spomenutih umnika na skupu bio je taj da je demokracija na izdisaju i da je „budućnost u dorađenom kineskom modelu političko-ekonomskog sustava“. Na Sorosevu skupu mogla se čuti i misao da je demokracija diktatura „neobrazovane i nemoralne većine“.

„Društveni kredit“ i u Europi?

Budućnost Europe neki, dakle, vide na azijsko-kineskim ideološkim paralelama i meridijanima. U Kini se inače uskoro uvodi sustav „društvenog kredita“, tj. sustav bodovanja svakog pojedinca u društvu koji će određivati njegove izglede u životu. Ovaj orvelijanski sustav provodit će se primjenom high-tech nadzornih sustava koje će kontrolirati tzv. umjetna inteligencija. „Moralno-politički nepodobni“ Kinezi u takvu će sustavu biti bez ikakvih izgleda za život dostojan čovjeka.

Nema nikakve sumnje da će bruxellski birokratski monstrum u sustavu „društvenog kredita“ i sam uvidjeti odličan model kako u Europi dovesti u red „glupe populiste“ i nepismenu „raju“ jer, u konačnici, u testiranju sustava umjetne inteligencije koja bi to omogućila Europa ima i prednosti pred Kinom. Ne će se tada više moći dogoditi da neki tamo nepismeni birači na referendumu izglasuju Brexit. Vijeće mudraca Sjedinjenih Europskih Država bit će jedino ovlašteno za tumačenje što je dobro, a što loše, što dopušteno, a što zabranjeno.

„Društveni kredit“ u Hrvatskoj – mačji kašalj

Provedba sustava „društvenog kredita“ u našoj će domaji biti mačji kašalj. Ljudi u Hrvatskoj i ovako nisu mentalno izišli iz vremena komunizma i opredijelili se za slobodu. Moralno-politička podobnost i dalje je glavni kriterij političkog, društvenog i profesionalnog napredovanja. A kad je u pitanju referendumsko izjašnjavanje – Hrvatska nema probleme kao Velika Britanija. U Narodnoj Demokratskoj Republici Hrvatskoj vrijedi pravilo da nije bitno tko glasuje, nego tko broji glasove.

Mogu se primitivni, zaostali i fašistoidni kamenjarci i blatari truditi koliko žele da reformiraju i demokratiziraju izborni sustav putem referenduma, ali od toga u konačnici nema ništa. Za pacifikaciju neobrazovane rulje zadužen je pukovnik jurišnih odreda mainstreama Lovro Dimitrijević Apis poznatiji kao „Hvaljen Isus i Marija“.

Hrvatska možda je prema izvješću Svjetskoga gospodarskog foruma u nekim područjima na dnu ljestvice u društvu s ekonomskim gigantom Venezuelom, no, kao što vidimo, zahvaljujući Apisu i mainstreamu u nekim smo područjima već sada avangarda. Bruxelles još uvijek, naime, nije donio direktivu o ukidanju demokracije, ali ju je mainstream u Hrvatskoj već ukinuo!

O tempora, o mores, živjeli demokracija, mainstream i progres!

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Prosvjednici su možda izgubili bitku, no rat je tek započeo

Objavljeno

na

Objavio

Oni koji sada u vrhu vlasti i HDZ-a i u većini oporbe i medija slave propast referendumskih inicijativa i to što se u Vukovaru skupilo “samo” 15 do 20 tisuća prosvjednika, zavaravaju se.

Prosvjednici su možda izgubili bitku, no rat je tek započeo. Uljuljkivanju i lovorikama nema mjesta jer onaj tko je u 14 dana uspio skupiti, sasvim svejedno 350 ili 400 tisuća potpisa, ozbiljan je politički igrač i nije ga pametno podcijeniti. Vjerojatno u Hrvatskoj sada ne postoji neka druga politička snaga koja bi mogla u tako kratkom roku prikupiti više potpisa za bilo što.

Ako znamo da onaj tko ne izlazi na izbore, ne izlazi ni na potpisivanje peticija, možemo zaključiti da su oni koji su dali svoj potpis glasači, odnosno birači i da će ti ljudi koristiti svoje biračko pravo. Ako pak znamo da su oni potpisom prosvjedovali protiv sadašnjih vlasti, Plenkovićeve Vlade i HDZ-a koji on vodi, jasno je da je vladajuća stranka u velikim nevoljama. Jer se može procijeniti da su potpisnici i prosvjednici iz HDZ-ova biračkog korpusa.

Kada bi samo polovica njih izišla i na sljedeće izbore i umjesto HDZ-u glas dala nekoj drugoj političkoj opciji, HDZ bi doživio potop. A koliko je svaka tisuća birača važna potvrđuju brojke iz 2016., kada je na izborima za HDZ glasovalo 683 tisuće birača (61 saborski mandat), a za ujedinjenu lijevu opciju 637 tisuća (54 mandata).

Uostalom, Most je sa 187 tisuća glasova osvojio 13, a Živi zid je sa 117 tisuća glasova čak osam mandata. Stvarna ili hinjena mirnoća i samozadovoljstvo vladajućih sada počivaju na nekoliko premisa.

Glavna kaže da će Plenković i njegov HDZ uspjeti nadoknaditi gubitak na desnom biračkom tijelu ulaskom u lijevi politički prostor koji će mu donijeti nove birače. To će se, prema tim računicama, morati dogoditi zbog potpune razlomljenosti ljevice, pa će oni koji sada slijeva aplaudiraju Plenkoviću ubuduće glasovati za njega. Je li tome baš tako?

Bivši šef i HDZ-ov premijer Sanader također se bio okušao u političkom manevriranju prema ljevici i gušenju stranačke desnice, no kad je trebalo, nije dobio dio glasova ljevice, nakon njegova odlaska HDZ je izgubio vlast. Sve je došlo na naplatu, a HDZ se vratio u sedlo tek kada se opet okrenuo prema svojem originalnom svjetonazoru.

Realnije je, dakle, procijeniti da je HDZ-ovo klatno doseglo svoju krajnju lijevu granicu i da više od toga HDZ-ovo biračko tijelo ne može tolerirati. Pouka je da najveći dio razočaranih birača SDP-a i ljevice sigurno neće glasovati za HDZ, pa bio on i Plenkovićev. Pa kada ministar Lovro Kuščević na HTV-u ustvrdi da su referendumske inicijative “zagadile društvo” on to kaže ili iz straha ili zato što uopće ne shvaća koja tektonska pomicanja nastaju u HDZ-ovu biračkom tijelu.

Takve izjave iz vrha HDZ-a samo dodatno “ogađuju” HDZ kod tog dijela birača. Jedan od bivših HDZ-ovih lidera iz toga zaključuje da HDZ još nema pojma što mu se sprema i čudi se kako u vrhu stranke ne vide da su referendumske inicijative potpisivale uglavnom tisuće mladih i educiranih, obiteljskih ljudi. Koji su već nekoliko puta od prošlog proljeća, kada su u kolonama prosvjedovali u središtima velikih hrvatskih gradova, pokazali da posjeduju neku novu političku energiju.

Kako se stvari odvijaju, sad je već zamislivo da su oni blizu formiranja nove političke, konzervativne opcije koja bi, potencijalno, mogla izmijeniti hrvatski politički okvir. Ovdje se, dakle, ne radi o već viđenom – da dio srditih HDZ-ovaca radije glasuje za pravaške državotvorne stranke ili za sličnu opciju koju vode Hasanbegović, Esih i Glasnović. Naprotiv, ovdje je riječ o aktivizmu sasvim nove ekipe ljudi koji za sebe najkraće kažu da oni “vole Hrvatsku i Boga”.

Kažu i to da su protiv političkih kalkulanata. Svesti te grupe mladih, obrazovanih konzervativaca na štićenike i aktiviste Željke Markić također bi moglo biti pogrešno. Koliko se zasad može čuti iz tog za javnost zasad vrlo zatvorenog kruga, Markić je “svoje odigrala” i u tijeku je okupljanje oko lidera koji će imati težinu za izbore.

I kada se kaže da je Plenković ovladao HDZ-om te da je dobro da se od pokreta HDZ profilira u stranku, zaboravlja se da je u HDZ-u kao pokretu bilo mjesta i za konzervativce. Ako se oni više u njega ne mogu uklopiti i ako za njih u HDZ-u više nema mjesta, jasno je da moraju krenuti svojim putem. A onda će postati odlučujuće tko će na izborima dobiti tih 350 tisuća glasova. I koji bi, da parafraziramo Kuščevića, iz temelja mogli “zagaditi” izbore.

Davor Ivanković / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari