Pratite nas

Kolumne

Novi američki predsjednik Donald Trump i Hrvatska

Objavljeno

na

Tragove Busheve američke politike treba pronaći i u politici novoga predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, koji zasigurno ne će odstupati od već postignutih partnerskih standarda s Hrvatskom, a kao konzervativni političar mogao bi se i sam, poput Geroga Busha, diviti onoj borbenoj Hrvatskoj, koja se, unatoč svim protuhravtskim silnicima i protimbama, izborila za vlastitu slobodu, demokraciju i državnu neovisnost

Zagrebački su mediji tijekom vikenda oplakivali smrt kubanskoga diktatora i masovnoga ubojice Fidela Castra, koji na tablici najvećih masovnih ubojica britanskoga list “The Daily Mail” zauzima zapaženo 31. mjesto s 30 tisuća svojih žrtava.

U iskrenim suzama procastrovske zagrebačke javnosti skrivala se žal za vremenima jugoslavenskoga dikatatora i masovnoga ubojice Josipa Broza Tita, koji, za razliku od vođe kubanskih komunista, ima mnogo zapaženije mjesto na rang listi masovnih ubojica britanskog lista.

Broz je naime s 570 tisuća žrtava na svojoj duši zauzeo znatno uglednije 13. mjesto na tablici, odmah iza Mao Ce Tunga, Staljina i Adolfa Hitlera.

Ta fascinacija masovnim ubijanjem ljudi, odnosno političkih supranika, a u Brozovu se slučaju uglavnom odnosi na smaknuća hrvatskoga naroda, čije kosti još uvijek sramežljivo progovaraju iz masovnih grobnica po Sloveniji, traži ozbiljnu dijagnozu, a potom i potrebitu terapiju, kako bi hrvatsko društvo napokon, 26 godina od raspada komunizma, moglo izići iz svoje višedesetljetne traume.

U kolikoj se mjeri radi s poistovjećivanjem vodećih zagrebačkih medija s metodama masovnih komunističkih smaknuća u obračunu s političkim protivnicima, najbolje svjedoči gotovo istodobno, kao i slučaj Carsto, emitirana, a prešućena vijest o uhićenju novinarke britanskoga BBC-ja u Erdoganovoj Turskoj, kojoj, zbog masovnoga kršenja medijskih sloboda, prijeti čak i Europski parlament.

Nasuprot krutoj uspostavi te carigradske diktature Moskva se nakon višegodišnje medijske stagnacije prometnula u jedno od najmoćnijih medijskih i promočbenih središta na svijetu.
Naime, oživotvorenjem nekadašnjega kominternovskoga i boljševičkog sustava medijske promičbe, ruski su tv-kanali, radio-postaje i međumrežne stranice postali iznimno cijenjena roba na t. zv. informativnom tržištu, a poglavito na područjima gdje Moskva pokušava obnoviti svoj strateški interes.

Ta se informacijska djelatnost posebice osjeća u Hrvatskoj, a nije ju teško, kao ni svojedobno 30-ih godina prošloga stoljeća, prepoznati u cijelom nizu proruskih političkih aktivista i aktivistilčkih medija, koji obično služe kao servisi za promicanje tajnih ruskih diplomatskih i političkih probitaka.

Pritisak te i takve politike osjeća se, a to tvrdi i predsjednik albanske vlade Edi Rama žaleći se kako Moskva pokušava ojačati utjecaj u zemljama poput Crne Gore, Srbije, Makedonije i Albanije. Rama je nedavno u razgovoru s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel ustvrdio kako su u njegovoj regiji aktivni ljudi izvana koji rabe svaku nesigurnost da bi uništili odnose tih zemalja sa Zapadom. Nu pitanje je koliko će frau Mekel, zbog naravno njemačkih nacionalnih probitaka, razumjeti poruku albanskoga šefa vlade?

Uostalom, kad je Rusija u pitanju, današnje velike europske zemlje, zbog navodne odbojnosti prema novoizabranom američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, sklonije su dogovru s Moskvom, nego li s Washingtonom.

Dapače, kad su u pitanju državni interesi, ideološke protimbe uglavnom u ključnim pitanjima ne igraju odlučujuću ulogu, što najbolje svjedoči sukob bivših članova t. zv. antihitlerovske koalicije, koji se neposredno nakon 1945. pretvorio u međusobni polustoljetni Hladni rat.
Slično je nakon pada bivšega SSSR-a i političkoga oporavka nastupila i Rusija, koja se vratila nekadašnjoj sovjetskoj ili ranijoj svojoj geopolitici. Upravo zbog tih zakonitosti i političkih silnica koje ne mogu i ne će odustati od ostvarivanja svojih probitaka, ne će se u bitnim crtama, ma koliko god to protuamerička promičba pokušavala namaetnuti, mijenjati ni vanjskopolitička strategija Washingtona.

Američki je narod birao predsjednika koji će učvrstiti poziciju i sigurnost SAD-a kod kuće i u svijetu pa će i Trump kao konzervativni političar uznastojati održavati moć svoga naroda u svijetu u kakavom danas živimo.

Za Hrvatsku je posebice važno da svoje partnerske odnošaje sa SAD-om znatno produbi, jer bi uspostava ruske premoći u susjednoj Sloveniji, Hrvatsku u geopolitičkom smislu, čak i kao članicu NATO-a, gurnula poput zrele kruške u naručje Moskvi.
Upravo je zato potrebno podsjetiti na poruke bivšega američkog predsjednika Georga Busha tijekom posjeta Hrvatskoj 2008. godine, kad je naglasio kako je zajedno sa suprugom ponosan što njih dvoje stoje na tlu neovisne Hrvatske te istaknuo kako naše zemlje, SAD i Hrvatsku, razdvajaju tisuće milja, ali ih zato ujedinjuje duboka vjera u Boga i blagoslov slobode koju nam je dao.

Hrvatski narod je nadvladao rat i teškoće kako bi izgradio demokratsko društvo u jednoj od najljepših država na Zemlji, ustvrdio je tada američki predsjednik dodavši, kako se Amerikanci dive hrvatskoj hrabosti i ustrajnosti.

Taj, s Amerikom, tada ozakonjen, a kroz gotovo cijelu američku povijest prijateljski i partnerski hrvatski odnos, republikanski je predsjednik SAD-a okrunio porukom hrvatskom narodu: Ako vašem narodu ubuduće zaprijeti bilo kakva opasnost, Amerika i NATO bit će uz vas! I nitko vam ne će moći oduzeti slobodu!

Tadašnji američki predsjednik u svom je govoru na Trgu sv. Marka, podno, kako je rekao, krasne srednjovjekovne crkve, a koja se posebno diči svojim bjelo-crvenim kockastim grbom, naglasio kako je Hrvatska imala ključnu ulogu u ondašnjem povijesnom trenutku.
Onima pak koji su se i tada pitali, je li im bilo bolje u vrijeme jugoslavenske tiranije, odnosno prosovjetskoga Brozova bolješvičkoga režima, poručio je kako im Hrvati koji su se izborili za svoju neovisnost mogu reći “da je sloboda jedini pravi put prema napretku, sigurnosti i miru!”

Onim drugima pak koji se pitaju, je li sloboda vrijedna tolikih žrtava i boli, poručio je, kako bi sami trebali doći u Hrvtsku i vidjeti kako se i koliko za slobodu vrijedi boriti.

Tragove te Busheve američke politike treba pronaći i u politici novoga predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, koji zasigurno ne će odstupati od već postignutih partnerskih standarda, a kao konzervativni političar mogao bi se i sam, poput Geroga Busha, diviti onoj borbenoj Hrvatskoj, koja se, unatoč svim protuhravtskim silnicima i protimbama, izborila za vlastitu slobodu i državnu neovisnost.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ako u Hrvatskoj smije pjevati četnik, smije i ‘ustaša’

Objavljeno

na

Objavio

Otkako je Marku Perkoviću Thompsonu isključen mikrofon na dočeku hrvatske reprezentacije u Zagrebu, ne jenjava drama glede nastupa svakojakih izvođača diljem Lijepe Naše.

S jedne strane, braniteljske se udruge protive, primjerice, nastupima Bajage ili Miroslava Ilića, koji srčano pjevaše četničke pjesme i bodriše srbočetničku JNA u doba Domovinskog rata. Vanna je otkazala nastup u Crnoj Gori jer shvatila da, dok Crnogorci ne vrate oteti jedrenjak „Jadran“ (brod kojeg je dao izgraditi Aleksandar Karađorđević), nije baš primjereno pjevati njegovoj posadi u čast. Preminuo je Oliver Dragojević, a osim po svojim šansonama, ostat će upamćen kao principijelan čovjek koji, nakon spomenute jugočetničke agresije, nije nikad išao pjevati u Srbiju.

S druge strane, kontroverzni „hrvatski“ europarlamentarac, jedan od najbogatijih ljudi u ovom dijelu Europe i bivši predsjednik IDS-a poručuje Thompsonu da ne će pjevati pulskoj Areni. Kad bismo nabrajali gdje je sve Thompsonu zabranjivan nastup, onda bismo se samo tim bavili. I sad se prosječan hrvatski branitelj pita: zašto se njegovu suborcu, Thompsonu, mladiću koji je svoje najbolje godine dao u Domovinskom ratu u obranu naroda i države, brani nastup u zemlji koju je branio? I zato su branitelji revoltirani, jer se Hrvatima brani, a pročetničkim izvođačima dopušta, štoviše, potiče ih se na uvoz neke druge kulture u Hrvatsku.

Međutim, trebalo bi težiti društvu bez zabrana. Zabrana, ma kakva bila, ukoliko ne spada u područje Kaznenog zakona, jest posljedica i svojstvo totalitarnog sustava, napose totalitarnih umova.

Ako razmislimo, zašto bi trebalo braniti nastup Bajagi u Hrvatskoj?

Neka čovjek pjeva i neka na njegove koncerte dolazi tko god hoće, ako je voljan platiti ulaznicu. Država će ubrati svoj PDV i život ide dalje. Treba li se nama ostalima sviđati što četnički stihoklepac pjeva? Ne treba, no, nismo dužni odobravati ni prihvaćati tuđa politička stajališta, ali, u dobrom demokratskom i republikanskom odgoju, moramo prihvatiti da postoje drugi i drukčiji, ma koliko različiti, štoviše, suprotni bili.

Ipak, čini se da je revolt i gnušanje spram nastupa raznoraznih četničkih simpatizera, kako braniteljskih udruga, tako i „običnih“ ljudi izazvano upravo upornim zabranama i šikaniranjem Marka Perkovića Thompsona. Ne smije biti dvostrukih kriterija; ako smije pjevati četnik, smije i „ustaša“, ali i ustaša. Dakle, treba težiti onomu što nekoć bijaše SAD, u kojem su i nacisti i KKK ili komunisti mogli i smjeli organizirati javni skup, samo ukoliko su ga prijavili nadležnim državnim tijelima.

Politička odgovornost ne smije biti pravna odgovornost. Čovjek je, kako to reče Aristotel davno, politička životinja, što znači da živi u zajednici, „osuđen“ na druge i različite od sebe. Hrvatska pomalo, korak po korak, postaje suvremena, uređena i demokratska zemlja. Zar netko misli da će svi ljudi, koji odu na koncert Bajage, Ilića, Balaševića, Čorbe, Cece ili koga već, ostati anonimni ili nepoznati sigurnosnim službama i agencijama?

Zar itko misli da će se netko, tko odlazi na koncerte spomenutih ili njima sličnih, moći zaposliti u, primjerice MORH-u, SOA-i ili VSOA-i? Za 20 godina, kad već institucije budu izgrađene i kad se riješimo komunističkog i protudržavnog elementa u državnoj službi, zar itko misli da će obožavatelj Lepe Brene moći biti zaposlen kao činovnik, državni službenik: sudac, policajac, vatrogasac, odnosno službenik u bilo kojem ministarstvu?

Naravno da ne će biti zakona koji će braniti zapošljavanje ljubitelja četničkih pjesama, ali, zar netko doista smatra da će takvi moći proći sigurnosnu provjeru prilikom zapošljavanja? Iako sad sve izgleda crno i neobećavajuće, ne će tako ostati zanavijek. Uostalom, sagledajmo stvari kulturološki; kako će netko, ma kojeg porijekla bio, ukoliko je odgojen u duhu građanstva i ljubavi prema hrvatskoj Domovini, uopće htjeti prisustvovati nastupima srbijansko-turskih izvođača? „Vizant“ ne može biti prihvaćen u srednje-europskom kulturološkom krugu, a Hrvati, odnosno politički Hrvati upravo njem’ pripadaju. Ako mladi Hrvati naginju „palanačkom“ opanku, onda je to stvar odgoja, a tek potom školstva i obrazovnog sustava.

Stoga, ne treba nikoga zabranjivati. Nastojmo živjeti u društvu slobode, iako nam se ne sviđa „ojkanje“ ili zavijanje poturica; moramo prihvatiti ostale sugrađane. Ne moramo ih voljeti, čak ni poštivati, ali ih, kao dobri demokrati, moramo „trpjeti“, jer, to je cijena demokracije. Za to su se borili hrvatski branitelji – za slobodu – sviju, pa čak i slobodu bivših neprijatelja.

Ipak, dok se prema svima ne postupa jednako i ravnopravno, svatko ima pravo izraziti negodovanje. Stvar je isključivo pravednosti: ako ne može Thomspon, ne može ni Bajaga, Ilić, Brena, Ceca… Pobjeda Hrvatske nad srbo-jugo-četnicima nije samo vojna; ona je moralna i ljudska – ako će oni zabranjivati – mi ne ćemo, jer sva žrtva i krv nije prolivena kako bismo jedno jednoumlje zamijenili drugim.

L. C./Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ovaj novinar danas brani ‘medijske slobode’, a još 1991. za njega je predsjednik bio Borisav Jović, a ne Franjo Tuđman

Objavljeno

na

Objavio

U tjednu blagdana Velike Gospe kojoj su pohodile tisuće i tisuće Hrvata slaveći Uznesenje Bogorodice, čule su se brojne poruke mira, ljubavi i vjere s oltara. Među mnogima izdvaja se osobito poziv kardinala Bozanića mladima da se ne smiju miriti s osrednjošću i da se trebaju boriti za toliko očekivane promjene u hrvatskom društvu. Budući da su i vladajući “Istanbulci” također pohodili brojna svetišta, nadajmo se da su dobro shvatili poruke.

Samo dan ranije u intervjuu Večernjem listu mons. Đuro Hranić, nadbiskup đakovački i osječki te predsjednik Komisije HBK Iustitia et Pax, izjavio je da “vlast koja ne sluša glas naroda radi sama protiv sebe”. Istodobno stižu vijesti da ministar uprave “Hvaljen Isus i Marija”, Lovro Kuščević piše novi, rigorozniji zakon o referendumskim inicijativama, na tragu i SDP-ova prijedloga, što je naročito razveselilo bivšeg ministra istoga resora, Arsena Bauka.

Thompsonovi progonitelji najvjerniji su Bajagini promotori

U ovim ljetnim žegama, dok se čeka vruća politička jesen, zemlju su okupirala medijsko-estradna pitanja. Najprije je Končarevac Ivan Jakovčić zaprijetio Thompsonu, hrvatskom pjevaču i dragovoljacu Domovinskog rata da nikad neće pjevati u pulskoj Areni, pri čemu su tu zabranu i cenzuru mediji dobrohotno prihvatili i ocijenili. Posve su, međutim, drugačije primili vijest o otkazivanju nastupa Momčila Bajagića – Bajage na zahtjev braniteljskih udruga u Karlovcu.

Digla se kuka i novinarska, “tolerantna” motika. Komentatorske perjanice koje nikad ne bi popile bevandu s Mladenom Grdovićem, ali bi zato zdušno prihvatili svaku Bajaginu kriglu na karlovačkim Danima piva, silno je uznemirio, kako kažu, zabrinjavajući trend “zabranitelja” koji se, eto, ponašaju kao nekad SUBNOR. No, jedan važan detalj, namjerno ili ne, ne spominje se. Nitko nije protiv komercijalnih nastupa srpskih estradnih zvijezda, tko voli nek’ izvoli. Uostalom, stalno i nastupaju po Hrvatskoj. Međutim, posve je druga situacija kad se radi o proslavama koje se financiraju javnim novcem hrvatskih poreznih obveznika – tada njima nije svejedno tko im pjeva, pripadali oni braniteljskoj ili bilo kojoj drugoj građanskoj populaciji. Međutim, na udaru su braniteljske i udruge udovica poginulih branitelja, koji se ovih dana proglašavaju egzorcistima hrvatske kulture. Tako se ponovno spominju prosvjedi protiv Olivera Frljića i njegovih provokacija, koje se u vladajućoj kulturno-medijskoj hegemoniji proglašavaju neupitnom umjetnošću.

I “Masakar na Dvoru”, filmska krivotvorina HAVC-a koja lažima kompromitira Domovinski rat i Hrvatsku također spada u taj njihov zabrinjavajući trend braniteljskih “zabranitelja”. Kolumnistica Novog lista Sanja Modrić čak ironično poziva Vladu da osnuje Agenciju za ispravno hrvatstvo jer se više u Hrvatskoj ne može, kako tvrdi, disati od ideološkog terora koji na javnoj sceni provode, prema Modrićkinu sarkazmu, pojedine od milijun veteranskih udruga. Osobito je uzrujava to što Vlada i državne institucije mlako reagiraju na te, za nju, polupismene pritiske. Propišite, vapi Sanja Modrić, što je ispravno hrvatstvo, jer tvrdi ona, pod sumnjom su knjige, jezikoslovci, novinari. Ne može bivša novinarka “Borbe” bez propisa, ne leži joj hrvatstvo i treba je razumjeti. Za razliku od nje, branitelji dobro znaju što je protuhrvatstvo, jer su ga na vlastitoj koži osjetili.

I naravno da nikome u demokratskom društvu ne trebaju zabrane. No, u hrvatskom postpartijskom sustavu poredak je takav da političari koji se vole fotografirati s Titovom bistom, kao Ivan Jakovčić, mogu zabranjivati, a srpski pjevači ako je suditi barem po ovakvim i sličnim komentarima, postaju poželjniji od hrvatskih. I kad smo već kod pjesama, ovoga su tjedna u slavu Velike Gospe narod i Torcida pjevali jednu od najpoznatijih hrvatskih pjesama, Rajska Djevo, kraljice Hrvata. Njezina autora, Makaranina Petra Pericu ubili su 1944. na Daksi uz brojne ugledne Dubrovčane, na pravdi Boga, maršalovi “osloboditelji”.

O tom totalitarnom fašizmu danas u Hrvatskoj nije popularno govoriti, kao što nije ni čuvati vrijednosti i žrtve Domovinskog rata. Zato je za “zabranitelje” Ivana Jakovčića, Anku Mrak-Taritaš, koja bi također u ime partizanskih pjesama cenzurirala Thompsonove iz Domovinskog rata, kao i ostalu blisku im ekipu, vrijedno ponoviti, upravo zbog licemjerenja dvostrukim kriterijima, da je od svih zemalja komunističkog režima Crkva u Hrvata na prvom mjestu po brojnosti njezinih mučenika. Titov režim ubio je 664 pripadnika svećenstva, a režim albanskog satrapa Envera Hoxe, za usporedbu – 67. Pa bi bilo pristojno od Anke Mrak-Taritaš i njezina političkog partnera Ivana Jakovčića da javnost poštede svojih glazbenih i političkih uzora.

Beškeru je još 1991. godine predsjednik bio Borisav Jović, a ne Tuđman

Prekomjernu dozu medijskog granatiranja demonstrirao je proteklog tjedna Inoslav Bešker, dugogodišnji dopisnik “Jutarnjeg lista” i “Slobodne Dalmacije” iz Italije. Bard hrvatskog novinarstva, kako mu tepa HND, strukovna uduga novinarskih istomišljenika, objavio je vijest koja je izazvala pravu nevjericu i zgražanje velikog dijela hrvatske javnosti. Pišući o napadu na homoseksualni par u belgijskom gradiću Gentu, dugogodišnji, iskusni novinar napisao je da su Hrvatica i njezin suprug Bugarin premlatili talijanskog crtača stripova i njegovog muža, Amerikanca koji boluje od Alzheimerove bolesti.

Bez obzira na to što se nije radilo o Hrvatici, nego o Romkinji s hrvatskom putovnicom, o čemu su izvijestili i ostali strani mediji, Bešker je u tekstu zaključio da je to “epohalni uspjeh katoličke homofobne kulture”. Objavljujući neprovjerene činjenice ili pak, usprkos njima, dopisnik “Slobodne” pozivao se i na vrijednosti europske kulture, kojoj tobože, prema njegovu tekstu nije dorastao katolički zatucani hrvatski narod. Ova novinarska epizoda Inoslava Beškera koji je kao “Vjesnikov” kadar u bivšem režimu bio zadužen za “praćenje” Katoličke crkve podsjetila me na medijska vremena početkom devedesetih godina. Na vrijeme kad se srušio komunizam, kada je na prvim demokratskim izborima velikom većinom pobijedio HDZ i dr. Franjo Tuđman, a zloguke se prijetnje srpske agresije već nadvile nad Hrvatskom.

Tada je među starom novinarskom gardom društveno-političkih radnika nastala prava pometnja u kojoj su se neki priklonili novim okolnostima, neki oporbeno utaborili u HND-u, koji drže i danas, neki sklonili pod skute “Slobodne Europe”, a neki “izbjegli” u strana dopisništva, kao i Inoslav Bešker. Jugoslavija se već gotovo raspala, Slobodan Milošević već ju je okupirao, a njegova desna ruka, Borisav Jović joj formalno predsjedavao. Radila sam tada Vijesti na Drugom programu tek ustanovljenog HTV-a. Sutradan sam nakon Vijesti srela skupinu starije novinarske garde koja me žestoko kritizirala što sam napala protekle večeri Predsjednika. Zatečena i iznenađena odgovorila sam: “Pa predsjednika Tuđmana sinoć uopće nije bilo u Vijestima”. Uzvratili su: “Tko na njega uopće misli, napala si Borisava Jović”.

I tada sam shvatila da će dugačak i mukotrpan biti put do hrvatskog profesionalnog novinarstva, pogotovo što se neki novinarstvom nisu bavili ni tada, a ni sada.

Hloverka Novak Srzić/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari