Pratite nas

Kolumne

Novi američki predsjednik Donald Trump i Hrvatska

Objavljeno

na

Tragove Busheve američke politike treba pronaći i u politici novoga predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, koji zasigurno ne će odstupati od već postignutih partnerskih standarda s Hrvatskom, a kao konzervativni političar mogao bi se i sam, poput Geroga Busha, diviti onoj borbenoj Hrvatskoj, koja se, unatoč svim protuhravtskim silnicima i protimbama, izborila za vlastitu slobodu, demokraciju i državnu neovisnost

Zagrebački su mediji tijekom vikenda oplakivali smrt kubanskoga diktatora i masovnoga ubojice Fidela Castra, koji na tablici najvećih masovnih ubojica britanskoga list “The Daily Mail” zauzima zapaženo 31. mjesto s 30 tisuća svojih žrtava.

U iskrenim suzama procastrovske zagrebačke javnosti skrivala se žal za vremenima jugoslavenskoga dikatatora i masovnoga ubojice Josipa Broza Tita, koji, za razliku od vođe kubanskih komunista, ima mnogo zapaženije mjesto na rang listi masovnih ubojica britanskog lista.

Broz je naime s 570 tisuća žrtava na svojoj duši zauzeo znatno uglednije 13. mjesto na tablici, odmah iza Mao Ce Tunga, Staljina i Adolfa Hitlera.

Ta fascinacija masovnim ubijanjem ljudi, odnosno političkih supranika, a u Brozovu se slučaju uglavnom odnosi na smaknuća hrvatskoga naroda, čije kosti još uvijek sramežljivo progovaraju iz masovnih grobnica po Sloveniji, traži ozbiljnu dijagnozu, a potom i potrebitu terapiju, kako bi hrvatsko društvo napokon, 26 godina od raspada komunizma, moglo izići iz svoje višedesetljetne traume.

U kolikoj se mjeri radi s poistovjećivanjem vodećih zagrebačkih medija s metodama masovnih komunističkih smaknuća u obračunu s političkim protivnicima, najbolje svjedoči gotovo istodobno, kao i slučaj Carsto, emitirana, a prešućena vijest o uhićenju novinarke britanskoga BBC-ja u Erdoganovoj Turskoj, kojoj, zbog masovnoga kršenja medijskih sloboda, prijeti čak i Europski parlament.

Nasuprot krutoj uspostavi te carigradske diktature Moskva se nakon višegodišnje medijske stagnacije prometnula u jedno od najmoćnijih medijskih i promočbenih središta na svijetu.
Naime, oživotvorenjem nekadašnjega kominternovskoga i boljševičkog sustava medijske promičbe, ruski su tv-kanali, radio-postaje i međumrežne stranice postali iznimno cijenjena roba na t. zv. informativnom tržištu, a poglavito na područjima gdje Moskva pokušava obnoviti svoj strateški interes.

Ta se informacijska djelatnost posebice osjeća u Hrvatskoj, a nije ju teško, kao ni svojedobno 30-ih godina prošloga stoljeća, prepoznati u cijelom nizu proruskih političkih aktivista i aktivistilčkih medija, koji obično služe kao servisi za promicanje tajnih ruskih diplomatskih i političkih probitaka.

Pritisak te i takve politike osjeća se, a to tvrdi i predsjednik albanske vlade Edi Rama žaleći se kako Moskva pokušava ojačati utjecaj u zemljama poput Crne Gore, Srbije, Makedonije i Albanije. Rama je nedavno u razgovoru s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel ustvrdio kako su u njegovoj regiji aktivni ljudi izvana koji rabe svaku nesigurnost da bi uništili odnose tih zemalja sa Zapadom. Nu pitanje je koliko će frau Mekel, zbog naravno njemačkih nacionalnih probitaka, razumjeti poruku albanskoga šefa vlade?

Uostalom, kad je Rusija u pitanju, današnje velike europske zemlje, zbog navodne odbojnosti prema novoizabranom američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, sklonije su dogovru s Moskvom, nego li s Washingtonom.

Dapače, kad su u pitanju državni interesi, ideološke protimbe uglavnom u ključnim pitanjima ne igraju odlučujuću ulogu, što najbolje svjedoči sukob bivših članova t. zv. antihitlerovske koalicije, koji se neposredno nakon 1945. pretvorio u međusobni polustoljetni Hladni rat.
Slično je nakon pada bivšega SSSR-a i političkoga oporavka nastupila i Rusija, koja se vratila nekadašnjoj sovjetskoj ili ranijoj svojoj geopolitici. Upravo zbog tih zakonitosti i političkih silnica koje ne mogu i ne će odustati od ostvarivanja svojih probitaka, ne će se u bitnim crtama, ma koliko god to protuamerička promičba pokušavala namaetnuti, mijenjati ni vanjskopolitička strategija Washingtona.

Američki je narod birao predsjednika koji će učvrstiti poziciju i sigurnost SAD-a kod kuće i u svijetu pa će i Trump kao konzervativni političar uznastojati održavati moć svoga naroda u svijetu u kakavom danas živimo.

Za Hrvatsku je posebice važno da svoje partnerske odnošaje sa SAD-om znatno produbi, jer bi uspostava ruske premoći u susjednoj Sloveniji, Hrvatsku u geopolitičkom smislu, čak i kao članicu NATO-a, gurnula poput zrele kruške u naručje Moskvi.
Upravo je zato potrebno podsjetiti na poruke bivšega američkog predsjednika Georga Busha tijekom posjeta Hrvatskoj 2008. godine, kad je naglasio kako je zajedno sa suprugom ponosan što njih dvoje stoje na tlu neovisne Hrvatske te istaknuo kako naše zemlje, SAD i Hrvatsku, razdvajaju tisuće milja, ali ih zato ujedinjuje duboka vjera u Boga i blagoslov slobode koju nam je dao.

Hrvatski narod je nadvladao rat i teškoće kako bi izgradio demokratsko društvo u jednoj od najljepših država na Zemlji, ustvrdio je tada američki predsjednik dodavši, kako se Amerikanci dive hrvatskoj hrabosti i ustrajnosti.

Taj, s Amerikom, tada ozakonjen, a kroz gotovo cijelu američku povijest prijateljski i partnerski hrvatski odnos, republikanski je predsjednik SAD-a okrunio porukom hrvatskom narodu: Ako vašem narodu ubuduće zaprijeti bilo kakva opasnost, Amerika i NATO bit će uz vas! I nitko vam ne će moći oduzeti slobodu!

Tadašnji američki predsjednik u svom je govoru na Trgu sv. Marka, podno, kako je rekao, krasne srednjovjekovne crkve, a koja se posebno diči svojim bjelo-crvenim kockastim grbom, naglasio kako je Hrvatska imala ključnu ulogu u ondašnjem povijesnom trenutku.
Onima pak koji su se i tada pitali, je li im bilo bolje u vrijeme jugoslavenske tiranije, odnosno prosovjetskoga Brozova bolješvičkoga režima, poručio je kako im Hrvati koji su se izborili za svoju neovisnost mogu reći “da je sloboda jedini pravi put prema napretku, sigurnosti i miru!”

Onim drugima pak koji se pitaju, je li sloboda vrijedna tolikih žrtava i boli, poručio je, kako bi sami trebali doći u Hrvtsku i vidjeti kako se i koliko za slobodu vrijedi boriti.

Tragove te Busheve američke politike treba pronaći i u politici novoga predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, koji zasigurno ne će odstupati od već postignutih partnerskih standarda, a kao konzervativni političar mogao bi se i sam, poput Geroga Busha, diviti onoj borbenoj Hrvatskoj, koja se, unatoč svim protuhravtskim silnicima i protimbama, izborila za vlastitu slobodu i državnu neovisnost.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Liječenje medijskih tumora

Objavljeno

na

Objavio

Umjesto promjena zakonskih odredaba koje omogućuju podizanje optužaba protiv medija koji namjerno ocrnjuju neistomišljenike, trebalo bi na presudama učiti i tako liječiti tumore u medijskom prostoru.

Mediji i tužbe

Večernji list je u subotu 12. siječnja u političkom magazinu »Obzor« objavio tekst pod naslovom »Suci i političari kreirali sustav bogaćenja na račun kritika u medijima«, a u podnaslovu toga teksta među ostalim navedena je tvrdnja da danas sudci »olako dosuđuju neopravdane i visoke odštete dužnosnicima protiv nakladnika medija«.

I drugi mediji u najnovije su vrijeme problematizirali sudske presude na štetu medijskih djelatnika i nakladnika medija, a neki mediji i drugi javni subjekti zbog tih pojedinih presuda zatražili su i promjenu zakonskih odredaba na temelju kojih su te presude donesene.

Očito, u javnosti je otvoreno društveno pitanje koje se tiče više članova društva nego što bi se to na prvi pogled moglo činiti, pa zaslužuje makar parcijalan osvrt sa stajališta općega dobra.

Svaki član hrvatskoga društva, kao i svaki čovjek općenito, ima potrebu biti informiran, odnosno steći znanje o svim relevantnim čimbenicima, od institucija do osoba u tim institucijama i o njihovu djelovanju.

Relevantni čimbenici nisu niti mogu biti jednoznačni, jer relevantnost ovisi o širini kruga ljudi kojih se tiče djelovanje određene institucije odnosno osoba u tim institucijama te o objektivnoj važnosti određenih podataka o tim institucijama i osobama u njima.

Dakle, mogu postojati i postoje potpuno irelevantni podatci i znanja i o pojedinim institucijama i o pojedinim osobama u njima.

Drugim riječima postoji u svakom društvu javni interes za određene relevantne informacije i spoznaje, no vrlo je teško ili nemoguče potpuno točno odrediti gdje je granica između javnoga interesa i prava na dostojanstvo i privatnost institucija i osoba u njima.

Nemogućnost da se točno objektivno odredi ta granica u većini medija vrlo se često zlorabi za pristranost, za zaštitu pripadnika mediju ili medijskim djelatnicima bliske interesne skupine, odnosno za »deranje kože« pripadnicima suprotstavljene interesne skupine.

“Deranje kože”

Vrlo je čest slučaj da se prozivaju bilo institucije bilo osobe iz suprotstavljene interesne skupine za sasvim konkretna (ne)djela, a istodobno se prešućuju doslovno takva ili još gora (ne)djela pripadnika vlastite interesne skupine ili mediju i medijskim djelatnicima bliske interesne skupine.

U takvu ponašanju često nije žrtva samo javni interes, nego i cjelokupna javnost jer pristrano obaviještena zapravo ostaje dezinformirana i izmanipulirana.

Veoma je mnogo informacija i znanja koje bi hrvatski građani voljeli doznati, što je konačno i njihovo pravo i javni interes, no ostaju uskraćeni jer »gospodari« glavne struje javnoga mnijenja doziraju informacije po svojim interesima ili po interesima svojih nalogodavaca.

Često vrlo tendenciozna pitanja koja novinari po naputku svojih urednika moraju postaviti javnim osobama očit su primjer manipulacije i zloporabe javnoga interesa.

Premda je svima očito da je već takvo medijsko ponašanje pristrano, nekorektno, često upravo bezočno, još je gore kad se za »deranje kože« ideološkim ili političkim neistomišljenicima pribjegava poluistinama ili čak neistinama, izmišljotinama.

Osobe tako »oderane kože« često nemaju nikakvih izgleda sa svoga lica isprati utisnutu javnu ljagu pa su prisiljene zaštitu svojega dostojanstva i svojega dobroga glasa potražiti na sudu. U hrvatskim okolnostima, u kojima ima relativno puno »deranja kože« ideološkim ili političkim neistomišljenicima, zapravo vrlo mali broj ocrnjenih osoba zatraži zaštitu na sudu.

Namjerno ocrnjivanje neistomišljenika

Među onima koji znaju tražiti zaštitu na sudu ima često i onih koji bi željeli da ta društvena institucija potvrdi njihovu nedužnost premda uopće nisu nedužni, jer mediji su prenijeli vjerodostojne i istinite informacije. I u takvim slučajevima vrlo je važna uloga sudaca i sudova da prepoznaju tko zastupa istinu.

Zadaća je i Državnoga odvjetništva, na svim razinama, zaštititi javni interes i hrvatske građane općenito od očitih dezinformacija i manipulacija, kao i javne institucije od pristranoga vrijeđanja, sramoćenja ili ocrnjivanja.

Dosadašnje sudske presude za duševne boli u iznosu od 15 do 50 tisuća kuna ipak nikako ne mogu biti očitovanje »sustava za bogaćenje na račun kritika u medijima« jer se s takvim svotama baš nitko ne može obogatiti, pa je očito riječ o namjernom medijskom napuhivanju i preuveličavanju.

Ne bi se moglo smatrati ni etičkim ponašanjem sudstva ako bi takvim presudama štitilo samo svoje članove, odnosno svoju skupinu, kao što se ne bi moglo etičkim smatrati ponašanje medija i medijskih djelatnika koji bi smišljeno prešućivali slabosti ili čak krivična djela u vlastitim redovima, a na velika zvona stavljali nedjela svih drugih.

Pravedne sudske presude – i medijskim djelatnicima – trebale bi imati i društveno-odgojnu ulogu te bi trebale biti s jedne strane upozorenje da se takva nedjela više ne čine, a s druge strane opomena da će takva nedjela, budu li se i dalje činila, ipak biti kažnjena.

Umjesto promjena zakonskih odredaba koje omogućuju podizanje optužaba protiv medija koji namjerno ocrnjuju neistomišljenike, trebalo bi na presudama učiti i tako liječiti tumore u medijskom prostoru.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marijan Križić: Kršćanska Europa se urušava

Objavljeno

na

Objavio

Sustavno nam nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva

Sudeći prema događajima u protekloj godini, ni u ovoj koja nam upravo otvara svoja vrata, zasigurno nam ne će biti dosadno. Zapravo živimo u vremenu dramatičnih promjena globalnih razmjera, kakve povijest nije zabilježila. Možda najbliža usporedba je ona s urušavanjem i padom Rimskoga Carstva i goleme seobe naroda u Europi koja je iz temelja promijenila političku, kulturnu i civilizacijsku sliku Sredozemlja, na čijem je zgarištu potom iznikla i oblikovala se kršćanska Europa, koja je u narednim stoljećima presudno utjecala na svjetsku povijest.

Kršćanska Europa se urušava, točnije rečeno ona se već urušila. Ispražnjena od duhovnog sadržaja, Europa gubi svoj identitet, a s time i svoju vitalnost. Europa je u demografskom slobodnom padu i nitko više ne vidi načina da se to zaustavi. Štoviše sustavno se nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva. Nametanjem tih antivrijednosti dodatno se rastaču i posljednje uporišne točke na kojima počiva budućnost svakoga naroda: brak, obitelj i djeca. Umjesto da takvi pogubni trendovi potaknu na buđenje, pa i obraćenje, oni kao da još više razjaruju autodestriuktivne strasti gospodara institucija, koje su po naputku Antonia Gramscia već odavno zauzeli.

Kao da se pred nama otvaraju stranice Apokalipse, koje u prosječno upućenom čovjeku izazivaju strah i nemoć pred kataklizmičkim događanjima. Da ne bi bilo nikakve dvojbe, mi doista živimo u vremenu u kojemu se obistinjuju riječi iz Otkrivenja, jer knjiga Otkrivenja nije fikcija, koja se  odnosi na neko imaginarno područje i apstraktno vrijeme, nego je knjiga života, koja govori o nama  i o našem vremenu. Ali knjiga Otkrivenja nije knjiga zastrašivanja, nego knjiga nade i velikog obećanja za one koji iščekuju milost i spasenje. U njoj se ispunjavaju riječi sv. Ivana Krstitelja u kojemu on svjedoči o Onome, kojemu Ivan nije dostojan razriješiti remenje na obući:  “U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.« (Lk 3,17). U dramatičnim Isusovim riječima koje čitamo u Lukinu evanđelju (usp. Lk 21,25-32), kao da nam se otvaraju stranice naše povijesti. “Kada čujete za ratove i bune, nemojte se prestrašiti…”, govori  Isus te nastavlja o velikim znacima na nebesima, o progonima, o izdajstvu najbližih… Unatoč tome završava riječima: “…ni jedna vlas s glave neće vam propasti.” To znači da smo nad svime što nam se događa, zaogrnuti Božjom milošću, Božjim mirom i spasenjem.

Čitava povijest kršćanstva obilježena je progonima kršćana diljem svijeta. U posljednjim vremenima ti su progoni poprimili goleme razmjere, posebice u velikim dijelovim Afrike i Azije. Sve ovo dramatično se približava Europi u kojoj se svako malo pojedinačni slučajevi nasilja slijevaju u rijeku jedne opće pojave, koju i ne primjećujemo. Poput žabe u toploj vodi koja se približava točki vrenja. Na razvalinama golemog Rimskog Carstva niknula je nova civilizacija. Sve ono što je bilo zdravo u njemu, a to je vjera u Krista postalo je ishodište i rasadište novoga života i nove civilizacije.

U svim presudnim trenutcima Bog šalje svoje proroke da prokrče put i uvedu nas u novo poglavlje ljudske povijesti. Na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće pojavio se sv. Benedikt. U to vrijeme nad Rimljanima su vladali arijanski Goti. Benedikt kao Rimljanin vidio je da je stari svijet i stara slava Rima otišla u nepovrat. Tražio je što Bog želi od toga vremena i svijeta u nastajanju. Iz samostana u Monte Cassinu sv. Benedikt je sa svojom redovničkom braćom krenuo u preobrazbu novoga svijeta i zato ga je s pravom Crkva proglasila zaštitnikom Europe. Bog ni danas ne će odbaciti europsku baštinu. Ali i ovaj puta će doći Krist s vijačom, odbaciti pljevu i sabrati svoje žito. Iz toga sjemena niknut će novi život, i novi identiteti. Ništa vrijedno Bog ne će odbaciti, nego će sve dobrobiti ugrađeno u Božji puzzle po kojemu Bog spašava čovječanstvo i ljudski rod. Kroz povijest su nastajale i nestajale civilizacije i narodi. Neki narodi uspjeli su se održati i nadživjeti civilizacijske lomove. Najbolji primjer u tome su Židovi. Njihov opstanak uistinu je znak, kojega je teško objasniti bez promišljanja o Božjem planu i providnosti. Europa kakvu danas vidimo, za nekoliko desetljeća sigurno više neće postojati. Hoće li opstati hrvatski narod ovisi isključivo o nama i o tome koliko ćemo ostati vjerni Bogu.
Isus nam poručuje: “U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33). Ako ostanemo uz Krista i mi smo pobjednici.
Tako neka bude!

Marijan Križić, Veritas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari