Pratite nas

Kultura

Novi hrvatski domoljubni film: ‘Tak je to bile’

Objavljeno

na

Ovih dana očekuje se dovršetak dugometražnoga dokumentarnog filma „Tak je to bile“. Film govori o dragovoljačkoj postrojbi iz Domovinskoga rata – Zagorskoj bojni. Producent filma je Gradski odbor Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskoga rata Grada Zaprešića, a koproducent Festival domoljubnoga filma Gordan Lederer. „Tak je to bile“ izlazi u produkciji Spy produkcion network. Scenarij i režiju potpisuje Nenad Piskač, naš dugogodišnji kolumnist. Tim povodom napravili smo kratki intervju.

Za početak zanimalo nas je kako trenutno napreduje realizacija filma.

A kaj da vam rečem? Dela se noć i dan. I tu i tam. Spavamo u međuvremenu, ako ga uhvatimo za rep. Shvatili smo ovaj posao kao korizmeno-domovinsku pokoru. Hvala vam na zainteresiranosti, baš mi je drago da nekoga u Hrvatskoj zanima hrvatski film. Naime, kaj. Ovih dana svi glamurozno i grozno puno pišu o hollywoodskim filmašima u Rovinju kako snimaju film ‘The Hitman’s Wife Bodyguard’. Čak i o tome kaj jedu. Naša filmska ekipa okupljena oko filma ‘Tak je to bile’ medijski nije praćena, valjda zato kaj ne stigne gablati i onih dana kad ima za sendvič. Samo delamo. I pušimo. U našim prilikama i neprilikama nastojimo napravili hrvatski film na ‘holivudski’ način, jer smo na početku vremenske i financijske nemoguće misije, baš kak i devedesetprve, rekli – u boj, pa kaj Bog da i sreća junačka.

Možete li reći malo pobliže o čemu se u filmu radi i kad ćemo ga moći prvi puta pogledati?

„Tak je to bile film“ je koji snažno i dokumentirano osvjetljava početak srbijanske agresije. Uloga i poruke predsjednika Tuđmana provlače se kroz cijeli film, dakle, ne spada u kategoriju dobro podmazanih detuđmanizatorskih filmskih podvala hrvatskim braniteljima, hrvatskom narodu i državi. No, ponajprije govori o osobnim odlukama dragovoljaca, o otporu agresiji u doba kad još nije postojala Hrvatska vojska, otporu hrabrih i odgovornih ljudi, dragovoljaca Zagorske bojne. Njih 39 nije došlo na Velebit iz Hollywooda, već iz Hrvatskoga zagorja. O njima i njihovoj ulozi na Velebitu u početcima obrane od četnika i srbizirane JNA, 91.’ i 92.’, danas se u hrvatskoj javnosti gotovo ništa ne zna. Kak god teško bilo, mislim da će film u velikoj mjeri ispraviti nepravdu, ali i punktirati neka bolna pitanja naše suvremenosti. Premijerno će biti prikazan poslije Uskrsa, krajem travnja…. ne ću još reći gdje, u svakom slučaju zgotovit ćemo ga prije negoli Amerikanci završe snimanje u Rovinju.

Kao medijski pokrovitelji prvoga Festivala domoljubnoga filma Gordan Lederer, našega Nenada Piskača na kraju smo još malo zagnjavili kako je teklo snimanje i s kime je surađivao?

Puno je i previše detalja, malo vremena, love niotkuda, pa ću reći samo ovo – dragovoljci Zagorske bojne kroz film pun dinamike svjedoče o dijelu ratnoga puta provedenoga na Velebitu. Kritički progovaraju o poslijeratnom stanju. U igranim scenama pojavljuju se unuci i djeca živih i poginulih pripadnika Bojne, kao i svjedočanstva hrvatskih ratnika iz Dalmacije i bosanske Posavine. Uz autentičan dokumentarni foto i video materijal koji publika još nije imala prigodu vidjeti, film će obilježiti scene ratnih zbivanja, snimke Velebita i Zagorja snimane dronovima, granatiranje Zadra, kadrovi s Velebita, Starigrada Paklenice, Zatona Obrovačkoga, Jakovlja, Orosavja, Kraljeva Vrha i Velikog Trgovišća. U filmu se, iako nije western, pojavljuje i puno „loših momaka“, domaćih i stranih, ali još više pozitivnih likova. Došli smo i do dokumentarnih materijala iz arhiva država agresora… Da ugasim znatiželju, otkrit ću još da su nam glazbu i interpretacije ustupili Miroslav Škoro, Marko Perković Thompson, Ante Matić, Željko Vučković i Adam Končić. Publiku će kroz film voditi glas Joška Ševe. Film završava s Pismom Franceku… Radimo film za buduće naraštaje.

***

Doznali smo kako se video najava filma očekuje idući tjedan, te da je glavnu žensku ulogu „maestralno odigrala – ne Salma Hayek, ili Jelena Veljača, već Elena Ruškač po izlasku iz vrtića“. Glavnu sporednu mušku ulogu „ne igra Rade Šerbedžija, već Goran Lepčin, ponosan sin poginuloga dozapovjednika Zagorske bojne“. (hkv)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Ratnika rodila je mati, Domovino morala bi znati

Objavljeno

na

Objavio

VITEZ ĆIKOTA

Ratnika rodila je mati,
Domovino morala bi znati.
Ti ga majci bez milosti uze,
ostavi joj samo bol i suze!

Kad bi mogla ova pjesma moja
opjevati tog najvećeg heroja,
što za narod ne žali života,
Maria Hrkaća zvanog Ćikota!

Pisao bi, nikad stao ne bi,
a znao bi duboko u sebi,
da ni jedna pjesma moja,
ne može opjevat tolikog heroja!

Bez imalo straha na licu,
prikriži se, poljubi šahovnicu,
gordo poput jarbola stoji,
prkosi smrti jer je se ne boji!

Ali smrt uzima heroje
baš zato što je se ne boje!
I kao da je čekala njega,
viteza sa Širokog Brijega!

Uzela je tijelo i ništa više,
velikim slovim u povijesti piše
i ostat će pisano nakon svega:
VITEZ ĆIKOTA SA ŠIROKOG BRIJEGA!!!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

 

Na današnji dan 1993. godine poginuo je jedan od ratnih heroja, jedna od legendi iz vremena Herceg Bosne, Mario Hrkać – Ćikota. Život je položio u okolini Sovića kod Jablanice u borbama s Armijom BiH, sastavljenom od mudžahedina, pretače ISIL-a koje je osobno pozvao i podržavao predsjednik Republike BiH Alija Izetbegović.

Ćikota i mnogi njegovi suborci bili su trn u očima zvijeri istreniranih za ubijanje, dovedenih s određenih područja arapskih i islamskih zemalja, gdje je obezglaviti čovjeka bilo sasvim normalno. Nažalost, takvu praksu pripadnici odreda EL-Mudžahid primijenili su i među Hrvatima i među Srbima, te su djelovali pod zastavom: “Naš put je džihad”. Zapovjednik Kažnjeničke bojne od 15. kolovoza 1992. po kojem je 83. domobranska pukovnija iz Širokog Brijega nazvana njemu u čast nikad se nije predavao višestruko nadmoćnijim protivnicima i oni koji ga se sjećaju tvrde da je unatoč mladosti bio zapovjednik kojeg se poštivalo i zahvaljujući kojem su dobivene mnoge teške bitke.(grude.com)

 

Velimir Velo Raspudić: Sve se može zaboraviti ali oni !!!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Senzacija iz poljudskog samostana: pronađeno 30 knjiga Marka Marulića

Objavljeno

na

Objavio

Prava senzacija objavljena je iz biblioteke franjevačkog samostana uz drevnu crkvu Gospe od Poljuda u Splitu: pronađeno je trideset knjiga, među njima i inkunabule (tiskane do 1500. godine) iz osobne biblioteke Marka Marulića (1450. – 1524.), splitskog humanista i oca hrvatske književnosti, već za života čuvenog u starom svijetu, s njegovim bilješkama na marginama i nekoliko ilustracija!

Ovu vijest je pred uskim krugom zainteresiranih štovatelja i stručnjaka za Marulovo djelo iznio Zvonko Pandžić, viši studijski savjetnik pretežito u njemačkim institucijama, koji se godinama bavi klasičnom filologijom te pronalaskom, proučavanjem i objavljivanjem djela starih hrvatskih autora.

Dr. fra Bernardin Škunca pojasnio je kako je došlo do ovih otkrića, navodeći kako ni fratri u samostanu nisu bili svjesni što se stoljećima čuva u biblioteci, piše SlobodnaDalmacija

– Knjižnica našeg samostana na Poljudu bila je klasificirana po sistemu veličine knjige, stare knjige, kodeksi i nova izdanja. Nedavno smo ozbiljno prionuli sistematizaciji biblioteka i arhiva u suradnji s Gradskom knjižnicom Marka Marulića, a u ime braće bili smo zaduženi fra Šime Škibola i ja, te jedna knjižničarka. Znali smo da je Marulić oporučno samostanu na Poljudu ostavio nekoliko knjiga iz svoje biblioteke, ali sve je promijenio dolazak Zvonka Pandžića, koji je prema Marulićevu rukopisu na marginama otkrio kako ih ima puno više, te je zasad izdvojio trideset takvih volumena. Stoga smo odlučili potaknuti daljnje istraživanje kako bi se utvrdila prava vrijednost inkunabula i knjiga iz knjižnice Marka Marulića, koja je bila jedna od najznačajnijih u tadašnjem Splitu – objasnio je fra Bernardin.

Istraživač Pandžić je naveo kako je riječ o trideset inkunabula i knjiga tiskanih od 1471. do 1522. godine različitog sadržaja: tu je nekoliko izdanja Biblije, klasična rimska djela, izdanja s područja teologije, pravne znanosti, čak i medicine…

– Marulić je franjevcima darovao ne tri, kako stoji u oporuci, nego najmanje trideset knjiga, očito još za života, tako da je oporučno odlučivao samo o preostaloj biblioteci. Kako je pokopan kod franjevaca konventualaca u crkvi sv. Frane na Obali, zacijelo je i njima nešto ostavio, iako ih ne spominje u oporuci. Međutim, ti su franjevci 1607. godine, njegujući oboljele od kuge, zajedno s bolesnicima redom izumrli, a gradske vlasti dvije godine nisu dopuštale pristup samostanu. Potom su svu pokretninu, odjeću, knjige i slično potopili u živo vapno, a dvije ili tri inkunabule, koliko ih danas posjeduju, donesene su kasnije. U svakom slučaju, franjevci opservanti na Poljudu sada čuvaju više inkunabula nego sve druge splitske knjižnice zajedno – kazao je Pandžić, dodavši kako se na Poljudu čuva i Marulićev Evanđelistar iz 1516. godine.

– Znamo da su ti svesci bili Marulovi jer smo u njima pronašli njegove vlastoručne rubne komentare, a ima ih već prema svesku i Marulićevu interesu za određenog pisca, od nekoliko pa do tisuću, primjerice u Rhetorica ad Herennium i Sermones, te propovijedima franjevca Bernardina de Bustisa. Posebno je zanimljivo uočiti kako je Marko Marulić bio i sitnoslikarski nadaren jer nalazimo brojne crtane ukrase, manicule i vitice, inicijale i dva veća crteža: skicu zvonika Sv. Dujma, za koji je oporučno ostavio novac, te minijaturu turskog ratnika s turbanom, bradom, karakterističnim hlačama i isukanom sabljom! Očito je riječ o brzopoteznim skicama, a ne preciznim crtežima jer se tinta prenijela i na sljedeći list, što govori da je knjiga bila brzo zatvorena – otkriva Pandžić, kojeg pitamo kako je baš na Poljudu odlučio tražiti Marulove libre.

– Tražio sam latinske predloške za Marulićeve hrvatske prijevode, parafraze, vitae… o kojima sam pisao u knjizi “Nepoznata proza Marka Marulića”. Među dvadesetak Marulovih hrvatskih proznih rukopisa, u prvoj proznoj zbirci hrvatskoga “volgare illustre” je i prijevod “Dijaloga Grgura Velikoga pape”, a po Badalićevu popisu, ovdje se trebalo nalaziti latinsko izdanje te knjige.

To je, dakle, mogao biti metatekst Marulićeva hrvatskog prijevoda tog djela, to prije što nitko drugi u Splitu nije imao te “Dijaloge”. Njih, međutim, još nisam našao, nekoliko je inkunabula posloženo na pogrešnome mjestu, ali sam pronašao brojna druga tiskana i Marulovom rukom komentirana djela, također metatekstova njegovih prijevoda – pojašnjava “lovac na izgubljena djela” starih hrvatskih pisaca.

Napominje kako će ovo otkriće donijeti puno više podataka o njegovoj lektiri i interesima te u mnogim pojedinostima preciznije i nanovo interpretirati do danas poznata latinska i hrvatska djela Marulova.

– Bilo bi nužno sva ova djela, odnosno “glossae marginales”, također objaviti i znanstveno kontekstualizirati. Budući da sam u marulologiji jedna vrsta filološkog “advocatus diaboli”, vjerojatno me se neće pitati, ali kad bi me se ipak pitalo, sve bih ove knjige već ujutro počeo snimati u semantičku bazu podataka. Marko Marulić, kao najeuropskiji pisac u hrvatskoj književnosti i kulturi, svojim je djelom bio prisutan u gotovo svim europskim zemljama oko dva stoljeća u originalu i brojnim prijevodima. Stoga bi upravo njegova djela u Hrvatskoj i Europi, po uzoru na neke njemačke humaniste, trebala biti pristupačna svim istraživačima u digitalnom obliku u raznim formatima, što je moguće i ostvarivo. Tako bi se mogla lakše i brže priređivati kritička izdanja Marulićevih djela – zaključuje Zvonko Pandžić, predlažući da se formulira zahtjev za europski projekt kulture “Marcus Marulus”.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari