Pratite nas

Vijesti

Novi izdajnički čin predsjednika Josipovića – odlazak pred noge Tomislavu Nikoliću

Objavljeno

na

Hrvatska ništa dužna Srbiji, ali je Srbija kao agresor u ratu i te kako dužna Hrvatskoj. To bi trebao biti temelj Josipovićeve, i ne samo Josipovićeve politike prema Beogradu.

[dropcap]U[/dropcap] osjetljivim hrvatsko- srbijanskim odnosima nije jasno zašto predsjednik Republike Ivo Josipović odlazi sljedećeg  mjeseca u službeni posjet Beogradu, gdje će se sastati s srbijanskim predsjednikom Tomislavom Nikolićem, premijerom Ivicom Dačićem i s drugim dužnosnicima. Naravno da se odnosi sa susjednom istočnom državom trebaju razvijati u duhu međusobnog poštovanja i unapređenja suradnje, jer na ovom balkanskom prostoru upravo odnosi Hrvatske i Srbije trebaju biti temelj dobrosusjedstva i stabilnosti. Međutim u odnosima između Zagreba i Beograda nakon velikosrpske agresije još uvijek nije uspostavljen iskren dijalog na temelju kojeg bi se mogli rješavati problemi naslijeđeni iz Hrvatsko-srpskog rata iako je on završio još prije 18 godina.

Ne treba biti osobito politički pismen da bi se dijagnosticiralo kako ti problemi prije svega proizlaze iz činjenice da sve dosadašnja srbijanske vlade, pa tako ni sadašnja ne žele priznati da je iz sadašnje Srbije, kao sljednice tadašnje  SR Jugoslavije na Hrvatsku izvršena oružana agresije u kojoj je Hrvatska imala oko 15.000 pretežito civilnih žrtava i u kojoj je počinjena 1999. godine službeno procijenjena materijalna šteta od 37,2 milijardi dolara. Među najveće probleme iz toga rata spada svakako sudbina oko 1.600 nestalih branitelja i civila, opljačkano kulturno blago koje je samo djelomično vraćeno, nepriznavanje postojanja sprskih zarobljeničkih logora, neriješena granična pitanja, odbijanje vraćanja arhivske građe i drugo.

Kao što je poznato Hrvatska je zbog genocida tužila Srbiju Međunarodnom sudu pravde, na što je Srbija odgovorila protutužbom. To su temeljne činjenice na kojima bi se trebala zasnivati službena hrvatska politika prema Beogradu, pa je uistinu politički i te kako upitno zašto predsjednik Josipović ide u posjet Beogradu, kad bi čista bi logika u odnosima dviju država zahtijevala da zbog rješavanja tih problema novi srbijanski predsjednik dođe u Zagreb. Jednostavno rečeno, nije Hrvatska ništa dužna Srbiji, ali je Srbija kao agresor u ratu i te kako dužna Hrvatskoj. To bi trebao biti temelj Josipovićeve, i ne samo Josipovićeve politike prema Beogradu.

Međutim budući da je u odnosu prema Srbiji, posebice otkako je u Hrvatskoj predsjednik Republike postao Ivo Josipović, sve postavljeno naglavce umjesto da predsjednik Nikolić  dolazi u Zagreb sa srbijanskom ponudom da se konačno 18 godina poslije rata počnu rješavati nagomilani problemi između dvije države, predsjednik Josipović odlazi pod noge Tomislavu Nikoliću. I ako je od predsjednika Josipovića koji se, prvo u svojem savjetničkom timu okružio Srbima i Jugoslavenima na čelu s britanskim Srbinom dr. Dejanom Jovićem, zatim u ove četiri godine konstantno demonstrirao izdajničku popustljivost prema Srbiji, to je previše.

Hrvatska javnost trebala je dosad otrpjeti Josipovićevo podaničko i ničim zasluženo ulizivačko popuštanje bivšem srbijanskom  predsjedniku Borisu Tadiću koji je čak bojkotirao Josipovićevu inauguraciju, da bi ga hrvatski predsjednik kao „nagradu“ nakon toga pozvao na Brijune. Predsjednik Josipović je dozvolio da se velika žrtva Vukovara izjednači s pojedinačnim zločinom prema Srbima u Paulin dvoru, predsjednik Josipović je prešao preko teritorijalne pretenzije  što ju je pokazao Tomislav Nikolić izjavom da je Vukovar srpski grad, vadeći se na konstrukciju kako je Vukovar grad u kojemu žive Hrvati i Srbi, što je netočno jer u Hrvatskoj ne postoje Srbi kao politički narod, nego srpska nacionalna manjina. Predsjednik Josipović  je sramotno dozvolio da ga četnički vojvoda a sadašnji predsjednik Srbije na službenom događaju poljubi tri puta kao da se sastaju u nekoj krčmi. Ovakvi neprihvatljivi potezi i izjave predsjednika Josipovića mogli bi nizati i dalje.

[dropcap]U[/dropcap] takvim okolnostima u odnosima između Hrvatske i Srbije postavlja se legitimno pitanje zašto predsjednik Josipović uopće odlazi u Beograd. Što on tamo može riješiti iz niza problema koji stoje neriješeni 18 godina. Iz ureda Predsjednika Republike nije dosad objavljeno nikakvo priopćenje o idućem boravku predsjednika Josipovića u Beogradu, a niti se iz njegovih izjava ne zna za što će se predsjednik Republike zalagati u susretu s srbijanskim dužnosnicima. Ako se ne zna što će hrvatski predsjednik zahtijevati od svojih domaćina zna se što će srbijanska strana tražiti od Ive Josipovića. To je ovih dana za beogradski tisak objavila savjetnica predsjednika Tomislava Nikolića Stanislava Pak.

Ona je u intervjuu za „Večernje novosti“ izjavila da će Srbija tražiti od Hrvatske da što prije riješi otvorena pitanja koje kao članica Europske unije ima prema srpskoj manjini. Tu je prije svega navela povratak izbjeglih Srba, vraćanje njihove imovine i oduzetih stanarskih prava. Podvukla je da će hrvatskog predsjednika „ispratiti naelektrizirano ozračje zbog zapaljivih prosvjeda protiv ćirilice“.  Ocijenila je da je nedopustivo da danas Srbi služe pojedinim strankama u Hrvatskoj kao predmet za stjecanje prednosti na političkoj sceni. Da je srbijanski odnos prema srpskoj nacionalnoj manjini u regiji dio jednog šireg plana može se iščitati iz ove njezine izjave :“Srbija što prije treba promijeniti strategiju očuvanja Srba u regiji i čim prije početi s akcijskim planom kako bi se omogućilo da opstanu i žive bez napetosti na svojoj imovini“. To je u stvari sastavni dio plana Memoranduma2 Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) u kojemu se između ostalog inzistira na „konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i na tranziciji srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu svesrpsku zajednicu“.

Stanislava Pak se osvrnula i na međusobne tužbe za genocid, ukazujući da su one u nadležnosti vlada, ali očekuje da će to biti tema i na sastanku Nikolića s Josipovićem. Savjetnica predsjednika Nikolića je početkom rujna beogradskoj agenciji Tanjug  izjavila da će glavna poruka predsjednika Nikolića s hrvatskim predsjednikom biti da za regiju nema budućnosti bez suradnje i rješavanja problema dijelogom. U istom intrevjuu Stanislava Pak je dodala da je Srbija svjesna činjenice da je povijest bolna i opterećujuća, ali „da se treba okrenuti budućnosti, dijalogu i rješavanju svih otvorenih pitanja“. Dodala je da je Srbija dosta toga učnila da bi unaprijedila odnose s Hrvatskom  i nije potezala brojna bolna pitanja na putu Hrvatske u EU, ali se ta pitanja moraju riješiti. „Ona se prije svega tiču uređenja granica, vraćanja Srba u Hrvatsku, položaja srpske manjine u Hrvatskoj, omogućavanja Srbima da nesmetano uživaju svoje imovinska prava – sve ono što su civilizacijske i demokratske stečevine koja Hrvatska mora osigurati srpskoj manjini“.

Prema svemu onome što je u spomenuta dva istupa izgovorila savjetnica srbijanskog predsjednika proizlazi  u krajnjoj liniji da je za sva neriješena pitanja u odnosima između dvije zemlje isključivi krivac Hrvatska, kao da je Hrvatska povela agresivni rat protiv Srbije, odnosno tadašnje SR Jugoslavije. Sa srbijanske strane postoje samo problemi koji se trebaju riješiti u interesu Srbije, tu nema nikakvih obveza koje snosi Srbija kao agresor na Republiku Hrvatsku. To je za Stanislavu Pak a očito i za srbijanskog predsjednika Nikolića samo povijest koja je „bolna i opterećujuća“, ali u toj povijesti nema nikakve odgovornosti za Srbiju. Za nju postoje samo „civilizacijske i demokratske stečevine koja Hrvatska mora osigurati srpskoj manjini“, ali nema ni govora o civilizacijskim i demokratskim stečevinama da Srbija riješi sudbinu oko 1600 nestalih branitelja i civila, da prizna postojanje zarobljeničkih logora, da vrati Hrvatskoj opljačkano umjetničko i arhivsko blago, da civilizirano riješi sporna pitanja granica. Upitno je stoga što je to Srbija dosta toga učinila da unaprijedi svoje odnose s Hrvatskom, kako tvrdi Stanislava Pak. Dok tako Srbija agresivno zahtijeva od Hrvatske samo ono što je njoj u državnom i nacionalnom interesu, predsjednik Josipović koji je u dosadašnjem mandatu vodio izdajničku podaničku politiku politiku prema Beogradu očito priprema još jedan sramotan susret s najvišim srbijanskim dužnosnicima. U toj njegovoj politici nema ni trunke zaštite hrvatskih nacionalnih interesa, kao što se za srbijanske bore tamošnji političari. Zato se uistinu postavlja logično pitanje zašto uopće predsjednik Republike Hrvatske ide pred noge Toimislavu Nikoliću, osim ako to nije još jedan potez u politici predsjednika Josipovića da se velikosrpska agresija na Hrvatsku proglasi građanskim ratom.

dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Ustavni sud odbacio tužbe GI Narod odlučuje i GI Istina o Istanbulskoj

Objavljeno

na

Objavio

Ustavni sud odbacio je zahtjeve referendumskih inicijativa “Istina o Istanbulskoj” i “Narod odlučuje”, objavljeno je u ponedjeljak na internetskoj stranici Ustavnog suda.

Zahtjevi referendumskih inicijativa odbijeni su u dva odvojena rješenja donesena krajem prosinca prošle godine. Odluke koje je potpisao predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović donesene su većinom glasova, uz izdvojeno mišljenje suca Miroslava Šumanovića.

Iako je odbacilo zahtjeve referendumskih inicijativa Ustavni sud je u jednoj od odluka detaljno objasnio postupak kontrole ispravnosti prikupljenih potpisa na koji su prigovarale referendumske inicijative.

Ustavni sud svoje je stavove detaljno obrazložio u odluci o Istanbulskoj, dok se u odluci o inicijativi Narod odlučuje poziva na prethodnu odluku.

Predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović u ponedjeljak je ustvrdio da je nakon odbacivanja zahtjeva referendumskih inicijativa “Istina o Istanbulskoj” i “Narod odlučuje” na potezu Sabor koji treba utvrditi ima li uvjeta za tražene referendume o poništavanju Istanbulske konvencije i izmjenama izbornog zakonodavstva.

“Mi nismo brojili prikupljene potpise niti je to naš posao. Mi smo kontrolirali je li procedura poštivana i da li je došlo do povrede ustavnosti i zakonitosti i utvrdili smo da inicijative nisu dale argumentaciju za to. Objasnili smo koje su ovlasti Sabora, Vlade i ministarstva i da je ta procedura poštivana, a konačna odluka je na Saboru”, kazao je Šeparović Hini.

Predlagači nisu ponudili argumentaciju za navodne nezakonitosti

Dodao je da “predlagači nisu ponudili argumentaciju koja bi Ustavni sud navela na zaključak da je taj postupak neustavan i nezakoniti” te da sada Sabor mora odlučiti hoće li prihvatiti izvještaj Vlade. “Ako ga prihvati pretpostavljam da će donijeti odluku da nisu ispunjenen pretpostavke za raspisivanje referenduma, s tim da Saboru uvijek ostaje mogućnost, u slučaju sumnje da li su ispunjene pretpostavke ili kada ocijeni da je to potrebno ili svrsishodno, da se obrati Ustavnom sudu i traži da se utvrdi jesu li ispunjene pretpostavke za raspisivanje referenduma i je li referendumsko pitanje u skladu s Ustavom”.

Šeparović je dodao da se Ustavni sud “sigurno se ne bi upuštao u ocjenu ustavnosti referendumskog pitanja već bi prethodno utvrdio jesu li ispunjene pretpostavke ili nisu, jer ako pretpostavke nisu ispunjene nema ni potrebe za ocjenjivanje referendumskog pitanja”.

Šeparović: Mogu pretpostaviti da se referendum neće raspisati 

“Ja mogu samo pretpostaviti da će Sabor, ako prihvati izvještaj Vlade da nema dovoljno potpisa, donijeti odluku da se referendum neće raspisati, jer da bi se referendum raspisao mora se utvrditi da postoje potpisi deset posto birača”, ustvrdio je predsjednik Ustavnog suda.

Na pitanje o izdvojenom mišljenju ustavnog suca Miroslava Šumanovića, Šeparović je rekao da se taj sudac također slaže da je trebalo odbaciti zahtjeve referendumskih inicijativa, “ali se ne slaže s argumentacijom Ustavnog suda”.

“To je njegovo pravo. Sukladno Ustavnom zakonu i izdvojeno mišljenje se objavljuje uz svaku odluku”, rekao je Šeparović.

Koordinatorica Građanske inicijative (GI) “Istina o Istanbulskoj” Kristina Pavlović kazala je u rujnu da su Ustavnom sudu predali žalbu na negativni odgovor Ministarstva uprave na zahtjev da njihovi promatrači sudjeluju u provjeri potpisa prikupljenih u svibnju u inicijativi za otkazivanje Istanbulske konvencije jer je Ministarstvo uprave odbilo postupiti u skladu s Kodeksom dobre prakse o referendumima, koji je Venecijanska komisija izdala 2007., a u kojem se navodi da promatračima valja omogućiti da budu nazočni svugdje gdje se odvijaju radnje vezane uz referendum.  (Hina)

Odluku Ustavnog suda pogledajte u cijelosti:

Download [130.01 KB]

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

dr. sc. Ivan Bagarić: Nedjeljom u ništa

Objavljeno

na

Objavio

Isječak

Ovo što slijedi je sažetak političke mudrosti koju smo čuli od Hrvata koji je izabran glasovima Bošnjaka kako bi predstavljao građane na mjestu hrvatskog člana predsjedništva BiH. Ukoliko se netko odluči na čitanje ovog članka, posvećenog onom što smo vidjelu u emisiji „Nedjeljom u 2“, onda protivno svemu, molim za očuvanje mentalnog zdravlja odnosno optimizam – kako bi živio ovaj narod i država (RH i BiH).    

Od samog početka odnosno od izbora sugovornika vidjelo se da gospodin Stanković, ma kako bio dobro pripremljen, gledateljima neće ponuditi ništa dobro. Gospodin Željko Komšić je potrošio vrijeme i novac poreznih obveznika (pretplatnika). Pri tome mislim na cijenu jednog minuta promidžbenog programa na HTV-u (ili još bolje na dobit od neke dokumentarne emisije koja se mogla emitirati u tom terminu). Nažalost čovjek je (besplatno) uzeo cijeli sat za što odgovornost snosi g. Stanković.  U tom satu čovjek je pomiješao sve i svašta (konstitutivnost naroda, građane i narode, legalitet i legitimitet, uzroke i posljedice…) i sve je to strpao u isti lonac – bez začina, okusa i mirisa.

Vrtio je nekoliko fraza (i oko njih). Neshvatljivo da nešto tako može biti dovoljno da bi se obnašala dužnost člana predsjedništva jedne države (ma koga predstavljao). I sve je to pleo i splićao u klupko koje svi mudraci ne mogu razmrsiti (prema onoj narodnoj: kad netko baci kamen u bunar svi ga mudraci ne mogu izvaditi).

Slijedi politička demagogija koju smo čuli od gospodina Željka Komšića:

  • Ustav i konstitutivnost naroda tumači kako mu kada odgovara; opravdava vlastitu poziciju i način izbora a istodobno se tobože zalaže za izbor predsjednika u parlamentu; za sebe kaže da je pripadnik a ne predstavnik hrvatskog naroda i da tu ne vidi nikakav problem; smatra da je njegovo neprihvaćanje od strane Hrvata „politički koncepta“ a ne vidi da je on i njegov izbor upravo to – antihrvatski politički koncept (ali i koncept protiv BiH za koju se on tobože zalaže)
  • kaže kako se sve može proglasiti vitalnim nacionalnim interesom pa se tako Hrvati mogu zaštitit – a osporava im pravo na izbor vlastitog člana predsjedništva; (Poziva na poštivanje jedni drugih – a ne poštuje mišljenje niti pravo cijelog naroda)
  • prema ustavu on se obraća hrvatskim zastupnicima u Domu naroda a ne smeta ga što niti jedan od tih zastupnika nije glasova za njega, niti su za njega svoj glas dali oni koji su glasovali za one kojima bi se on obratio; zastupa sve građane ali u diplomatsko konzularnim predstavništvima BiH smjenjuje samo Hrvate
  • normalno je da je za njega npr. u Bihaću glasovalo gotovo 30% glasača jer on predstavlja „građansku opciju“ iako se njih niti desetina ne izjašnjava „građanima“
  • Vidi velikoalbanski, velikosrpski i velikohrvatski koncept kao prijetnju miru a istodobno kaže kako ne vidi da bilo tko ima kapaciteta za rat; po njemu BiH kad je ugrožena, ima se pravo braniti „svim sredstvima“ (a ne kaže od koga) i ne vidi da je najveća prijetnja po BiH u BiH (a ne izvan nje).
  • Za njega BiH jest i nije međunarodni protektorat; za ulazak u NATO ne treba mišljenje Dodika odnosno (RS-a) jer je to „tehničko pitanje“- a nije!.
  • Kaže kako se ekonomska pitanje ne mogu riješiti bez političke stabilnosti (a on je jedan od izvora destabilizacije)
  • Kaže da Hrvati imaju polovinu vlasti u FBiH (jer sa svojih 12 ljudi mogu blokirati sve) ali im uskraćuje pravo da ih zastupa onaj kojeg oni izaberu
  • Pravo na RTV servis na hrvatskom jeziku cinično proglašava srozavanjem prava jednog naroda na nacionalnu manjinu (a ne komentira da su muslimani Bošnjaci proglasili ne imanje RTV servisa na hrvatskom jeziku – svojim nacionalnim interesom)
  • Konačno, ustvrdio je kako ga nitko ne može uvjeriti kako svi ne govorimo istim jezikom (kaže – važno je da se razumijemo, a nije kazao kako se taj jezik zove) što predstavlja krajnje nepoštivanje ljudskih, osobnih i nacionalnih prava svih naroda u BiH na svoj jezik i kulturu

Na kraju Komšić je pokazao zrno iskrenosti („poštenja“) na upit voditelja – jeli bježati iz BiH…?, odnosno, što će reći vlastitom djetetu – ostati ili otići u inozemstvo? Odgovorio je  – „iskreno ne znam“, te nastavio –„mogu vam slagati što god hoćete, ali ne znam“. Znači li da on o svim važnim stvarima – ne zna, ili nam „može lagati koliko god hoćemo“.

Nažalost, Stanković se uklopio u izgubljenom satu vlastite emisije. Osobito na samom kraju kada je naveo primjer nekog Vukovarca koji je svojoj djeci predložio da se spreme za Irsku ili Njemačku. E moj Stankoviću, zapitaj se što bi ti na to kazao pokojni kolega Siniša Glavašević…

Bilo je to još jedno nedjeljom – u ništa!      

dr. sc. Ivan Bagarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari