Pratite nas

Gost Kolumne

Novi križni put Hrvata zbog Bleiburga: Sarajevo im brani i misu za žrtve

Objavljeno

na

prosvjed u Sarajevu

Malo je hrvatskih kuća i u Hrvatskoj i u BiH iz kojih barem jedna žrtva nije vezana za Bleiburg i Križni put. Životi cijelih obitelji obilježeni su ovim zločinom koji ni povijesno ni pravno nikada nije valoriziran. Nitko i ne zna njihov točan broj. Hrvati desetljećima nisu smjeli spominjati svoje žrtve i tražiti ih u masovnim grobnicama Slovenije, Austrije ili, pak, po križnim putevima kojima su vođeni sve do Makedonije.

Kao u olovnim komunističkim vremenima, Sarajevo se protivi spominjati počinjene zločine i 75 godina poslije.

Čak i da je samo jedna nevina žrtva ubijena na Križnom putu, zaslužuje da joj se služi sveta misa. A njih deseci tisuća brutalno su, bez suda, zločinački ubijani. Zar na svijetu ima ijedan čovjek koji to može pravdati?! Medijsko-političkom hajkom, krivotvorenjem podataka, ničim utemeljenim tvrdnjama kako se priprema misa za ustaški režim i NDH, bošnjački političari stavili su metu na Vrhbosansku nadbiskupiju, kardinala Vinka Puljića i sve katolike koji se usude u subotu doći u sarajevsku katedralu. Zaprijetilo se čak i smrću hrvatskom političaru koji je izjavio da će biti na misi.

Ovdje je mnogo toga što ukazuje da su činjenice manje bitne, a da hajka na Hrvate katolike ima za cilj nešto mnogo opasnije od brige za žrtve fašizma. Najblaže rečeno, zanimljivo je što je lavina sarajevskih reakcija na misu za bleiburške žrtve uslijedila ne odmah, nego danima nakon što je objavljeno da će se služiti u Sarajevu. U roku od samo nekoliko sati uslijedila je orkestrirana kampanja stranaka, udruga…, a sve je pratila medijska artiljerija i pješaštvo s društvenih mreža.

Razlog je, naravno, politički vrlo proziran. Čekao se pogodan trenutak za proganjanje fašističkih vještica i hvatanje ustaša po crkvi, a nema prikladnijeg od Dana pobjede nad fašizmom. To je datum koji bošnjačka politika prisvaja i kroz istodobnu proslavu tzv. Dana Zlatnih ljiljana kako bi se, što je moguće više, bošnjačka strana u proteklom ratu poistovjetila s antifašističkim pokretom, a koja se devedesetih godina prošlog stoljeća, dakako, borila protiv fašista – srpskih i hrvatskih. Nimalo slučajno, “progon ustaša” u drugi je plan bacio aferu s kriminalnom nabavom respiratora za bolnice u Federaciji BiH, a u treći aferu s kupnjom glasova zastupnika u Sarajevskoj županiji.

Jednako tako, radikalni bošnjački političari koriste svaku prigodu da Hrvatima nametnu hipoteku zločinačke organizacije. Iako ispadaju smiješni, podmeću im i antieuropske i antiameričke vrijednosti. Sve kako bi se svidjeli demokratskom svijetu i tako lakše ovladali državom koju žele samo za sebe. I bez “fašista”. U okviru takvih zlih namjera pretvaraju misu žrtvama u veličanje ustaštva. U taj okvir moralo se uklopiti i optuživanje kardinala za ustašovanje, i to od istih onih koji su njegov boravak i službu u ratnom Sarajevu uzimali kao “neoboriv argument” očuvanja multietničnosti i tolerancije tog grada. Neupućenima i nedobronamjernima kardinal nema ni priliku objasniti da misa, čiju zabranu oni prizivaju, nije nikakav javni skup, već sakrament, religijski obred u kojem vjernici sudjeluju svojom voljom. Njih to i ne zanima.

Oni su već donijeli presudu. Poput onih koji su bez suda ubijali desetke tisuća zarobljenih civila i vojnika. Vrijeđanje žrtava pojačali su stavljanjem crnog poveza preko očiju Ivanu Pavlu II. na spomeniku ispred katedrale. Oprosti im, Papa, jer ne znaju što čine. Prije toga na istom su mjestu na Isusov prst stavljali kondom predstavljajući to kao umjetnički izričaj.

Prijetnje prosvjedima ispred katedrale u kojima prednjače perjanice “građanskog” pokreta – Naša stanka i SDP, Katoličku crkvu i kardinala neće uplašiti. I Crkva i kardinal bili su uz svoj narod i pod granatama i opsadom, pa ih neće zastrašiti ni salonski antifašisti ni lažni liberali. Posustanu li sad, i Crkva i hrvatski narod u BiH zauvijek će prestati biti ikakav društveni čimbenik. Razmišljanja, običaje, stavove i mise određivat će im drugi po svojim kriterijima prihvatljivosti. Morat će tražiti odobrenje čak i za to za kim mogu žaliti i za koga Boga moliti.

Svjestan je toga sigurno i kardinal Vinko Puljić čija je služba otpočetka obilježena izazovima i iskušenjima. Kroz svoj križni put vrhbosanski nadbiskup prolazio je uspravno i hrabro, često neshvaćen i od nekih svojih sunarodnjaka. Nije dopustio da njegov narod živa pokopaju. Budu li mu određivali i mise za pokojnike, kardinal zna da će to biti posljednji grumen zemlje nad bosanskohercegovačkim Hrvatima.

Tek onda mogle bi se služiti mise za Hrvate kojih, kao naroda, u njihovoj domovini više ne bi ni bilo. Zato bi se u crkvama diljem BiH svećenici u subotu trebali prisjetiti svih žrtava. Onima koji bi i danas Hrvate po svojim sudovima razapinjali na križnim bh. putevima zajedništvo je najjači odgovor.

Jozo Pavković/VečernjiList BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Zdenko Ćosić: Zar mislite, vi bijedne kratkotrajnosti, da će pred vama pasti katedrale, mise i fatihe?

Objavljeno

na

Objavio

Zaklinjući se Alahom da ništa nije kriv, u pismu što ga je stigao napisati prije nego će ga partizani – komunisti likvidirati, jedan od šehida Hadžeta je napisao: “Kad god me se sjetite, fatihu za moju dušu izučite.”

Tako, Bogu hvala, iz godine u godinu se okuplja mnoštvo muslimana i njihovih vjerskih prvaka, uče fatihu, mole se i čuvaju sjećanje na više od dvije tisuće ljudi što ih “oslobodioci” poubijaše od mjeseca studenog 1944. godine, kad uđoše u Novi Pazar, pa sve do prve polovice 1946. godine, kad učvrstiše svoju vlast, piše Zdenko Ćosić za Hrvatski Medijski Servis

Novi Pazar, Hadžet, ni po čemu nije iznimka kad su u pitanju likvidacije ljudi pod kolektivnom optužnicom neprijatelja, kvislinga i “svih neprijateljskih reakcija” protiv novog poretka.

Tako je, “prije nego se čvrsto uspostavio kao diktator”, po riječima američkog predsjednika Harry S. Trumana, “Tito pobio više od 400.000 protivnika u Jugoslaviji.” Kao najmasovnija zločinačka odmazda koju su proveli Titovi komunisti-partizani, zapamćena je pod imenom Bleiburški genocid. Bezimeno mnoštvo ubijenih, prije i nakon učvšćivanja diktature, desetljećima su bili prekriveni ideološkim plaštom šutnje, izbrisani iz matica živih i nikada upisani u registre mrtvih: Potpuno dehumanizirani, kako bi dželati mirne savjesti stvarali novi poredak.

U tim pokoljima po završetku Drugog svjetskog rata živote su izgubili i mnogi muslimani iz Bosne i Hercegovine jer se “ogromna većina muslimana našla na strani okupatora” (Hamdija Omerović na Trećem zasjedanju ZAVNOBiH, 1945.) Među žrtvama nisu bili samo “suradnici okupatora”, zločin je provođen neselektivno, jednako nad civilima, ženama, djecom, razoružanim pripadnicima poraženih vojska…

Imamo li ljudsku obvezu i demokratsko pravo sjećati se tih žrtava? Imamo li pravo fatihu izučiti i misu zadušnicu slaviti za njihovu dušu?

Nitko nije očekivao da bi se u isto anticivilizacijsko kolo mogli uhvatiti ateisti i vjernici: Kolo u kojem nema mjesta kulturi sjećanja uopće; u kojem nema mjesta molitvi, sjećanju i govoru “o nekim drugim žrtvama”.

Te druge žrtve, kojih se nije pristojno sjećati i o njima govoriti, kako kaže predstavnik naroda čija se ogromna većina našla na strani okupatora u Drugom svjetskom ratu – Bakir Izetbegović, nisu zaslužile molitvu.

Slično, u najavljenoj svetoj misi za duše žrtava Bleiburškog genocida, Željko Komšić, pričuvni bošnjački član Predsjedništva BiH, prepoznao je “podlo lukavstvo ustaške ideologije”. Univerzalni odgovor neokomunista na svako pitanje!

Šefik Džaferović, predsjedavajući Predsjedništva BiH, također je osudio! održavanje mise…

Ne samo ugledni i neugledni pojedinci, ponovnom ubijanju mrtvih se pridružiše i političke stranke, među njima i ona najbrojnija, SDA. Nakon najave sv. mise za žrtve Bleiburške tragedije, koja će se održati u sarajevskoj katedrali, SDA se oglasila priopćenjem u kojemu, onako usput, u zagradi, iskazuju tek razumijevanje za nevinost ubijenih žena i djece – sve ostalo je puka apologija zločina umotana u “vrijednosti antifašizma”.

Kakvo moralno potonuće! Kakav civilizacijski pad!

Prije desetak dana zasjedalo je Predsjedništvo BiH: Šefik Džaferović, Željko Komšić i Milorad Dodik. Javnosti su priopćili svoju odluku: Oni će, baš oni, predvoditi procesa pristupanja Bosne i Hercegovine Europskoj uniji!

Istoj, dakle, onoj Europi čiji je parlament u rujnu prošle godine usvojio rezoluciju pod nazivom “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe”.

U Rezoluciji se naglašava kako je “Drugi svjetski rat, najrazorniji rat u povijesti Europe, započeo kao neposredni rezultat zloglasnog nacističko-sovjetskog sporazuma o nenapadanju od 23. kolovoza 1939…” Ista Rezolucija dalje “podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije…”

Znaju li naši predvodnici u Europu da ta Europa u istom dokumentu “najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalni režimi.”

Znaju li da Europa ne poznaje “neke druge žrtve” za koje se ne smije moliti i da su sve žrtve dio istog registra sjećanja.

Kao i ovih dana u Sarajevu, jednako su nekoć lažni i licemjerni “čuvari antifašizma” prijetili sudionicima komemoracije Hadžeta – onima koji su htjeli “nekim drugim žrtvama” – Bakire!, fetvu za njihovu dušu izučiti.

Prepoznavši u tim nasilnicima neokomuniste – neonaciste, a ne antifašiste, prepoznavši istu komunističku ideologiju i neonacističku metodologiju, Muamer Zukorlić je poručio: “Vi ćete pasti kao što su pali oni koji su ubijali ove ljude…”

Zar mislite, vi lažni Europljani, vi lažni patrioti, neonacisti; zar mislite, vi bijedne kratkotrajnosti, da će pred vama pasti katedrale, mise i fatihe?

***Zdenko Ćosić je predsjednik Vlade Županije Zapadnohercegovčke i dopredsjednik HDZ-a BiH./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

‘Ako je Republici Srpskoj zabranjen secesionizam, nije Sandžaku’

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Isječak/ Youtube

Bosna i Hercegovina postaje najradikalniji islamski entitet. U svim mjerilima uređenja ravan Iranu, Turskoj, i mnogim drugim islamskim zemljama, u kojima je istrgnut svaki trag kršćana i kršćanstva. Vjerski islamski radikalizam širi se svjetlosnom brzinom diljem svijeta, no napose ekstreman i brzo rastući u Bosni i Hercegovini, zahvaćajući sve kategorije bošnjačkog društva ukopava se među Bošnjacima muslimanima.

Niti četvrt stoljeće od vjerskog beha sukoba, kojeg su mudžahedini i vehabije koji su došli iz islamskih zemalja da se bore za Velikog Alaha učinile i svjetskim vjerskim ratom, u Bosni i Hercegovini se ne stišava islamski radikalizam. Naprotiv, on se sve više širi, i sve više prijeti kao „tempirana bomba” europskom i svjetskom miru.

Gotovo je u Bosni i Hercegovini najoštrije zabranjeno nemuslimanima govoriti, u bilo kojem kontekstu, o muslimanima i njihovom radikalizmu. S takvom vjerskom diktaturom islama i muslimana u Bosni i Hercegovini danas vlada najčvršća vjerska diktatura. Čak čvršća i od one u Islamskoj Republici Iran, čiju vjersku ideologiju su Muslimani i uvezli u Bosnu i Hercegovinu, a Bošnjaci postali njeni radikalni čuvari.

Gradovima pod bošnjačkom kontrolom u tajnosti, u vidu nekih agenata, u civilu patroliraju čuvari Islamske revolucije, po uzoru na Iran. Pokazuje se da je diktatura vjere daleko opasnija po ljudska prava i vjerske slobode drugi i drugačiji od svakog drugog režima. Na udaru čuvara Islamske revolucije u Bosni i Hercegovini nalaze se svi oni nemuslimani koji se usude spomenuti i ime nekog imama.

Čak su na udaru i izdajnici i veleizdajnici iz drugi naroda koji rade za Bošnjake. Koga označi bošnjački ajatolah, koji vlada iz sjene, bivši poglavar IZBiH koji ju je radikalizirao i u svemu beha Muslimane istrgnuo iz Europe, a time i iz Bosne i Hercegovine, Mustafa Cerić, taj postaje nezaštićena meta sve do njegova bilo političkog ili fizičkog smaknuća.

Udario ajatolah Cerić sada i po muslimanskom zetu, prvom bošnjačkom članu tročlanog nacionalnog beha Predsjedništva, Komšiću. Bez obzira na činjenicu da je Željko Komšić po odobrenju Bakira Izetbegovića predložio, kako kaže Cerić svog Hrvata u Sarajevu na neko visoko političko mjesto, to ajatolahu Mustafi nije dobro jer se nije pitalo njega. Zar se smiju povlačiti politički potezi bez aminovanja vjerskog muslimanskog poglavara, jednog od 50 najbogatijih i najutjecajnijih muslimana u svijetu.

To u islamskim zemljama, gdje i Bosnu i Hercegovinu smještaju bošnjački radikali nikako nije dozvoljeno. Pa čak ni u Sarajevu u kojem su Izetbegović, Komšić i Džaferović htjeli barem na papiru pred svijetom pokazati da u tom europskom Teheranu ima još uvijek poneki Hrvat, kao i sam Komšić.

Komšićevim prijedlogom da Hrvat Mario Nenadić bude premijer Kantona Sarajevo smokvin je list u apsolutno muslimanskom Sarajevu dokazivati da ima Hrvata. Više je to Komšićevo ispunjavanje zadatka kojeg je dobio od Izetbegovića, da svijet vidi da i u potpuno zelenom Sarajevu ima još Komšića, pored odanih muslimansko bošnjačkih sluga Ive i Željka.

Nema više bošnjačkog oprosta Željku jer je suprotstavio Hrvata Maria Nenadića za premijera Kantona Sarajevo muslimanskom vjerskom vođi Muameru Zukorliću. A kada nekome ne oprašta vjerski lider muslimana, to znači da je izdata i fetva za njegovo, ne samo političko, u puno slučajeva u islamskom svijetu u koji se Bosna i Hercegovina dobro pozicionirala, već i fizičko smaknuće. Za bošnjačko liderstvo nezamislivo je da jedan Hrvat, i to koji nosi samo hrvatsko ime, ima tolike hrabrosti kadrovirati županijski politički vrh, s pokušajem da u to nacionalno i vjersko bošnjačko muslimansko zelenilo ubaci i neku drugu nacionalnu boju.

Zar da jedan bošnjački Hrvat poučava bošnjačko Sarajevo i njegove stanovnike „demokratskom“ sistemu vrijednosti, i to još kroz nacionalni lik Hrvata. Komšića čini još većim izdajnikom muslimana i muslimanskog Sarajeva to što on uspoređuje moralne, političke, demokratske, civilizacijske i ljudske vrijednosti jednog sarajevskog Hrvata sa imamom Zukorlićem sa Sandžaka. Potisnuti Sandžakliju iz politike u Sarajevu za Bošnjake znači razbijanje zamišljene Zelene transverzale, i odvajanje Sandžaka od Bosne. Za Bošnjake, Sandžak je dio Alijine Bosne, na čemu odano radi glavni muftija Mešihata Islamske zajednice u Srbiji efendija Zukorlić. Stoga je njemu i namijenjena funkcija predsjednika Sarajevske Županije, kako bi se izbrisale sve diobe između Sandžaka i Srbije. Jer što je drugim beha narodima zabranjeno, Bošnjacima je dozvoljeno. Ako je Republici Srpskoj zabranjen secesionizam, nije Sandžaku. Ili je to dozvoljeno i jednom i drugom, vrijeme će pokazati, a u tom smjeru kroz navodnu konfrontaciju, radi i Komšić i Zukorlić i Komšićevi bošnjački „napadači“. I sve to samo kako bi Bosnu i Hercegovinu u potpunosti etnički i vjerski očistili od Hrvata katolika.

Ili Komšić i Zukorlić rade isti posao u Bosni i Hercegovini, odcjepljivanje Republike Srpske i pripajanje Sandžaka Bosni i Hercegovini. O mijenjanju granica u Srbiji i Bosni i Hercegovini govori se i u Međunarodnim političkim krugovima, kao jedino mogućem rješenju tog vrlo zamršenog problema.

Rasplamsava se veliki isplanirani „rat“ u Sarajevu između Komšićevih Hrvata i Sandžaklija, iza kojih stoji cijeli politički i vjerski vrh Bošnjaka. U Sarajevu Ganić nakon Ganića. Bitka je izgubljena. Do pobjede ni Komšiću nije stalo, jer to je samo njegova izrežirana igra, u kojoj se lažno pokušava prikazati predstavnikom Hrvata i zaštitom njihovih nacionalni i vjerski interesa, i to u sto postotnom čistom muslimansko bošnjačkom gradu. Ta Komšićeva politička igra sa Hrvatima i njihovim identitetom u Sarajevu jednaka je položaju kršćana u Teheranu. Niti kršćana u Teheranu niti Hrvata u Sarajevu. Komšić se na takvom političkom terenu pokušava, zapravo, izboriti za svoju političku sigurnost koju mu sarajevski Zukorlići tresu do potpunog pada.

Sandžački Zukorlići uz pomoć domaćih politički i vjerskih lidera kroz Sarajevo osvajaju i druge beha gradove, i namjenjuju im istu političku i nacionalno vjersku sudbinu kakvu je doživio taj nekadašnji glavni grad beha zajednice. Imena gradova se bošnjačiziraju, iskrivljuju, kao uvod u potpuno osvajanje, pa tako danas i hrvatski grad Livno Bošnjaci nazivaju Hlivno. Jer reći za Livno da je Hlivno, znači da je to muslimansko bošnjački grad. Samo je pitanje trenutka kada će Bošnjaci i Bosnu nazvati Hbosna.

I tako redom. Korak po korak, grad po grad, Hrvat po Hrvat, i nestade i beha zajednice, nestade i njenih gradova, nestade i hrvatskog naroda, nestade katolika i katoličanstva.

Vinko Đotlo

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari