Stvara se slika da su uspjeli oni koji su otišli, a da su gubitnici oni koji ostaju!

Rezultati istraživanja predstavljeni u knjizi “Iseljavanje Hrvata u Njemačku: Gubimo li Hrvatsku?” doista su alarmantni. Tim povodom, a izravno vezano uz knjigu o kojoj je riječ, razgovarali smo s njezinim autorom, dr. sc.Tadom Jurićem, docentom na Odjelu za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu.

U jednom sažetom zaključku – koji su uzroci i posljedice iseljavanja Hrvata u Njemačku unatrag pet godina otkako je RH u EU-u?

– Kako je moguće da se iseli više od 300 tisuća Hrvata i nikomu ništa? Što stoji iza svega ovoga? Vrlo je moguće da političke elite namjerno ne povlače prave poteze i mjere kako bi se iseljavanje smanjilo. Prema percepciji samih iseljenika (uzorak 1200 ispitanika u Njemačkoj), glavni motivi za iseljavanje nisu ekonomski. Analiza stajališta iseljenika pokazala je kako hrvatski iseljenici imaju predodžbu da u Hrvatskoj nisu institucionalizirane vrijednosti radne etike i poštenja te smatraju da se hrvatsko društvo moralno slomilo. Dakle, poštenje i rad se ne isplate. Hrvati se stoga iseljavaju zbog nepravde, a ne zbog siromaštva. Istraživanja pokazuju jasnu vezu između političke etike, slabih institucija i iseljavanja. Iseljeni Hrvati svojim odlaskom nedvojbeno kažnjavaju loše politike i političare, no – ne želeći to – kažnjavaju zapravo i sve koji ostaju. Jer taj val odlazaka vrlo frustrirajuće utječe na ljude koji ostaju. Oni koji ostaju počinju se pitati jesu li u zabludi, jesu li pogriješili što ostaju, jesu li kukavice. Neki idu i korak dalje pa kažu: “On je otišao u Njemačku bolje živjeti, a moje će se dijete morati brinuti o njegovim roditeljima ili plaćati zdravstvo za njih.”

ODLASCI I DOLASCI

Dok se Hrvatska socijalno, moralno i gospodarski lomi, u populacijski oslabljenoj Njemačkoj Hrvati su i više nego dobrodošli jer je cijena njihova uključivanja u njemačko društvo vrlo mala ili nikakva, što pak nije slučaj s useljenicima iz drugih kultura. Sa svakim iseljenim Hrvatom Hrvatska ne gubi samo svoj socijalni kapital, mogućnost biološke obnove društva i kapital uložen u njihovo obrazovanje, nego nastaje i visok trošak integracije useljenika koji će doći na njihovo mjesto.

U Republici Hrvatskoj sve je manje Hrvata, demografska slika svake je godine sve lošija; može li i kako tom pogubnom ‘trendu‘ hrvatska država stati na kraj i početi demografsku obnovu zemlje? Dojam je da smo u tom pitanju već dobrano zakasnili…

doc. dr. sc. Tado Jurić Odjel za povijest Hrvatsko katoličko sveučilište

– Nama je tijekom istraživanja ključno pitanje bilo tko odlazi. No, u jednom smo trenutku shvatili da je zapravo jako važno pogledati tko ostaje. A ostaju oni koji dobro žive od sustava koji su stvorili po svojoj mjeri. Ostaju oni koji su državu pretvorili u svoj plijen. Ostaju poslušnici. Ostaju djeca elita. Ostaju uhljebljeni. Ostaju oni koji će glasovati za iste političke elite bez obzira na to što se događalo. Jedni dobivaju na svim izborima 800.000 glasova, drugi 300.000 i to je tako bez obzira na sve. Kritična masa koja je u stanju promijeniti sve, odlazi. Odlaze oni koji bi mogli stvarati novu Hrvatsku. Njihov odlazak stoga vladajućoj i oporbenoj političkoj eliti i odgovara i ide joj u korist. Kod političke elite nema pravog interesa da se iseljavanje zaustavi. Jer odlaze upravo oni koji bi mogli ugroziti njihov položaj moći. A zanimljivo je i pogledati tko dolazi…

Tko dolazi, migranti…?

– Znamo da je pokrenuto nekoliko desetaka milijuna ljudi prema granicama Europe. I koliko god treba imati srca za migrante, koji su iskorišteni u cijelom procesu, toliko ne treba tolerirati manipulaciju migracijama. U svezi s ovim problemom treba i naglasiti da je čovjek biće civilizacije i kulture, pripadnik kulturno-civilizacijskog kruga i kao takav je uvjetovan od rođenja do smrti. Cjelokupna drama ljudske egzistencije svodi se na odnos ja – svijet, ja – kultura, ja – civilizacija, ili zaoštrenije: ja – drugi i drukčiji, ja – ti drugi meni strani, meni nepripadajući. Globalizacija je omogućila da se svjetovi dodiruju, oni koji prije nisu dijelili ništa zajedničko niti imaju što zajedničko. Sve radi profita. I sada te krajnosti zbog potreba turbokapotalizma treba nasilu pomiriti.

BOSNA ŠAPTOM PADE

Tko misli da je to izvedivo?

– Ni nakon brojnih radova ne znamo što su pravi motivi pokrenutih migracija. Ne možemo znati ni što je cilj kad se skupi pet ljudi na ulici, a kamoli kad se skupi nekoliko milijuna. Ono što znamo je da se migracijama mogu osvajati prostori.

S ovim stavom u vezi je i danas popularna izjava “Domovina je tamo gdje mi je dobro”. Naše istraživanje pokazuje da se mnogi mladi vode upravo tom idejom kad odlaze u Njemačku. Istom analogijom stoga ne treba iznenaditi da slično pomisle i npr. Pakistanci, kojih je 200 milijuna, ili Nigerijci (također 200 milijuna). Da ih samo 1% dođe pred vrata Hrvatske, to je četiri milijuna ljudi. Jean Ziegler je pak stava: “Svatko se treba boriti tamo gdje je rođen”… i svijet će postati bolje mjesto.

Dramatično je stanje s Hrvatima i u Bosni i Hercegovini, što nam o tome možete reći?

– U BiH neupitno svjedočimo povijesnom odlasku Hrvata, nakon kojega više nema povratka. Očito je riječ o strateškom pomicanju hrvatskog naroda iz etnički hrvatskih krajeva u etnički njemačke krajeve te svjedočimo zapravo velikoj seobi hrvatskog naroda. Dok se vodila borba hrvatskih političara u BiH za fotelje, Hrvati su potiho iseljavali iz BiH. Tako smo danas doista došli do situacije da “Bosna šaptom pade”. Nitko od naših ispitanika iz BiH nije kao razlog iseljavanja naveo nepostojanje trećeg entiteta ili političku majorizaciju Hrvata u BiH, nego korupciju političkih predstavnika, nepravdu i nesigurnost. Uz pitanje konstitutivnosti hrvatskog naroda u BiH s iseljavanjem u vezi je i očekivati zamjenu hrvatskih prostora s muslimanskom populacijom. Jer Hrvati su iselili u najvišem postotku. I dok naše elite i dalje pričaju o navodnom povratku protjeranih 90-ih, odlaze i posljednji koji su mnogi nešto promijeniti. Sve ovo ponovno pokazuje da hrvatske elite uopće nikada nisu razumijevale probleme Hrvata u BiH. Zar je zaista netko mogao misliti da će otvaranjem kladionica, kafića i sakralnih objekata zadržati ljude u zemlji?

Kako se čini, sve to nije slučajno, i postoji čitav niz indicija da je riječ o dugoročno postavljenoj strategiji pražnjenja hrvatskih krajeva i pomicanja Hrvata iz njihovih matičnih krajeva. Tko i kako ju je točno osmislio ne možemo dokučiti. No osnovni je problem u tome što će, kada budemo točno mogli mjeriti te fenomene, biti već kasno.

Ukupno uzevši, nije li pretjerano zaključiti da se radi o velikoj seobi hrvatskog naroda?

knjiga “Iseljavanje Hrvata u Njemačku: Gubimo li Hrvatsku?”

– Puno toga upozorava da se radi o izvanrednoj situaciji kojom se suptilnim metodama upravlja. Ovakvo pokretanje stotina tisuća Hrvata izvan svojih etničkih krajeva vrlo teško može biti spontan događaj. Hrvatskim političkim elitama očito odgovara apatija u društvu. Njihova podsvjesna poruka narodu je da nije više ostalo ništa za što se vrijedi boriti. Namjerno se širi beznađe te se u društvu stvara slika da su uspjeli oni koji su otišli, a da su gubitnici oni koji ostaju. Tako vladajući i jedan dio medija stvaraju ozračje “spašavaj se tko može”. A čini se da EU-u odgovara čak i zamjena stanovništva u Hrvatskoj. U svakom slučaju EU baš briga za Hrvate. Dokaz tomu je i odgovor na naše pitanje EU Komisiji iz rujna 2018.

Prema percepciji 350.000 hrvatskih iseljenika, čije smo stavove u našem istraživanju ispitivali, političari su dio problema i oni ne mogu biti dio rješenja. Sve navedeno dovelo je do toga da je hrvatski narod rezigniran, izgubio je povjerenje u sebe, u vlast, u institucije, u državu i ideju hrvatstva. No, treba se podsjetiti da je narod veća vrijednost od države. Pogotovo od države koju su uzurpirale anacionalne i korumpirane elite. Nama je danas potrebna mobilizacija hrvatskog duha, kako nam je bila potrebna mobilizacija vojske za vrijeme agresije na Hrvatsku. Danas ponovno imamo agresiju na Hrvatsku – ta agresija očituje se kroz anacionalne elite, zatiranje nacionalnog duha te podmetanje novog identitetskog koncepta Hrvatima. Trebamo se podsjetiti da nismo ni tako mali ni jadni kako nas se želi prikazati te da bi se u Hrvatskoj moglo jako lijepo živjeti.

Koliko god mislili da nam je loše, pripadamo među 5 posto zemalja u kojima se najbolje živi na svijetu – kada uzmemo sve kriterije u obzir (sigurnost, klima, itd.). Tako ni jedan Hrvat ne bi trebao imati plaću manju od 10.000 kuna, s obzirom na to kakvim resursima raspolažemo. Ali radi nesposobnih i korumpiranih političkih elita imamo 3000 kuna. Potrebno je osvijestiti da to do nekog stupnja ima veze i s tim tko je na vlasti, ali je mnogo važnije koliko su oni pod pritiskom javnosti. Stoga, potrebna nam je pobuna savjesti. Na svakom je pojedincu da se “odmetne” i da probudi svoju savjest. Kako je rekao pjesnik: “Oni, naši neprijatelji, mogu posjeći svo cvijeće, ali će proljeće ponovno doći!” Za dodati je još – hrvatsko proljeće!

doc. dr. sc. Tado Jurić

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ/glas-slavonije.hr

Kamenjar.com

Tado Jurić ‘Iseljavanje Hrvata u Njemačku: Gubimo li Hrvatsku?’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nakon rasprave koja je trajala 7 mjeseci, Međunarodni sud pravde – ICJ (International Court of Justice), dana 21. srpnja 2010. godine donio je svoj pravorijek po kojemu je neovisnost Kosova legalna i u skladu s međunarodnim pravom.

 Od ukupno 14 sudaca, za tu je odluku glasovalo njih 10. Tako je potvrđeno pravo kosovskih Albanaca na samostalnost, a odbačene tvrdnje Srbije kako je taj proces “ugrožavanje temelja međunarodnog poretka”.

Ova je presuda, kako se i očekivalo izazvala veliki revolt u Srbiji. Tadašnji ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić (koji danas s istomišljenicima predvodi demonstracije protiv Vučića na ulicama Beograda) izjavio je kako “Srbija nikada neće priznati Kosovo”, ustvrdivši da će odluka ICJ izazvati nestabilnost u svijetu.

Uslijedile su i najave diplomatske ofenzive Srbije ne bi li se zaustavio proces priznavanja Kosova. Znaju u Srbiji jako dobro da to može samo odložiti proces njegovog punog međunarodnog priznanja a nikako zaustaviti.

No, Kosovo je jedino pitanje oko kojega danas u Srbiji postoji konsenzus ali samo na platformi “ne damo Kosovo” i na tomu se narod može koliko-toliko homogenizirati. Zato Vučić i igra na ovu kartu, iako mu je jasno kao dan da je ono već odavno izgubljeno za Srbiju i da je maksimum onoga što se može postići tamo neki oblik lokalne autonomije za srpsku manjinu. I oporba koristi istu metodologiju. I oni se hvataju Kosova kao slijepci i misle srušiti Vučića optužujući ga za “izdaju” i prepuštanje Kosova Albancima.

Kako se vidi, službena Srbija i danas smatra pitanje Kosova njezinim “unutrašnjim problemom” uz tvrdnje da je to “deo Srbije koji je pod okupacijom”. Za njih, dakle, ova odluka ICJ nema nikakvoga značenja i ne priznaju je – za razliku od nekih drugih koje su im išle na ruku – primjerice, presude istoga suda po tužbama Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine za genocid, gdje Srbija nije izravno optužena za izvršenje ovog najtežeg oblika povrede međunarodnog prava.

Nacionalni ekskluzivizam, etnocentrizam, mitomanija i megalomanija kod Srba igraju veliku ulogu

 Taj selektivni pristup svemu, pa i odlukama međunarodnih sudova, u stilu: priznajemo samo ono što nam paše, i nije neka novost u političkoj praksi naših istočnih susjeda. Oni u svemu imaju jedan aršin za sebe a drugi za sve ostale narode. Ova poremećena percepcija i odsustvo sposobnosti sagledavanja realnosti izraz je njihove bolesne svijesti određene megalomanijom, mitomanijom i grandomanijom i uvjerenja kako su oni, samo oni i upravo oni “Pleme Majka”, “etnogenetski pupak Evrope i sveta”, “nad-rasa”, “trinaesto, najnesrećnije i izgubljeno pleme Izrailjovo”, “od Boga izabrani, nebeski narod” s kojim Tvorac ima “poseban plan” (a taj “posebni plan” sastoji se u stvaranju “Velike Srbije” svim sredstvima i po svaku cijenu – pa je tako bolesna ideja o “Velikoj Srbiji” Božji naum, a ne fikcija fanatika i luđaka koji je nastoje oživotvoriti).

Nacionalni ekskluzivizam te vrste rijetko ćemo sresti bilo gdje na svijetu i malo je naroda koji su u stanju živjeti u paralelnoj stvarnosti onako kako to mogu Srbi.

Njihova su “prava” ono što sami odrede i tu nema nikakvih viših i važnijih načela koja bi im mogla postaviti limite.

Južne krajeve (područje današnjeg sjevernog Kosova i Makedonije) napuštali su u svojim bježanijama od Turaka i “seobama” (od kraja XIV stoljeća nadalje) i preselili na sjever (u tadašnju južnu Ugarsku), pa 1848. godine proglasili “srpsku Vojvodinu” i svoje teritorijalne aspiracije nastojali ostvarivati kao izrazita manjina na račun i štetu svih drugih (Nijemaca, Rumunja, Hrvata, Slovaka, Mađara). Velikosrpski koncept stvaranja “Srpske Vojvodine” započeo je 1848., a završen 150 godina poslije (1988.). Pa se krenulo dalje, u osvajanje BiH i dijela Hrvatske i iz ovog rata Srbi su na kraju izašli nagrađeni s 49% bosansko-hercegovačkog teritorija koji nikad u povijesti nije bio srpski (jer tamo nije bilo ni Srba sve do polovice XIX stoljeća kad su se pravoslavni Vlasi i druga pravoslavna raja doseljena s Turcima pod uplivom SPC i Srbije počeli “osjećati” Srbima i tako izjašnjavati).

I ne bi to bilo problem niti nešto neobično, jer migracije su prateća pojava ljudskog društva od prvih civilizacija, da Srbi ne njeguju jedan sasvim poseban, osebujan pogled na svijet koji ih okružuje, pa u okviru toga i na sebe i svoje “poslanje” i drže sasvim normalnim, prirodnim i samorazumljivim da oni (ali, samo oni i nitko drugi!) imaju jednako pravo i na zemlje s kojih su otišli i na one što su ih nakon toga naselili. Kod njih je po potrebi u uporabi povijesno pravo (ili “pravo mača”), “pravo krvi i tla” (ili etničko pravo), a tamo gdje nema osnove ni za jedno ni za drugo, postoji “vitalni” nacionalni ili strateški interes. U konačnici, kad se ova tri “načela” kombiniraju, pa ako se njima još i vješto manipulira, nema tog teritorijalnog zahtjeva koji se ne može opravdati.

Oni se danas pozivaju na međunarodno pravo – kad je u pitanju Kosovo, pokrajina koja ima svoj kontinuitet, ali kad se radi o njihovim aspiracijama u nekim drugim krajevima, tu ne vrijede ista načela međunarodnog prava i poretka.

Kad 5% Srba hoće državu u Hrvatskoj, “legitimno” je, kad 80% Albanaca na Kosovu traži autonomiju to nije?

  Prisjetimo se samo kako su Srbi “poštivali temelje međunarodnog poretka” (na što se danas poziva Aleksandar Vučić) krajem osamdesetih i tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća.

Srbija je najprije (1988/89. godine) nasilno i jednostrano srušila autonomiju najprije Vojvodine, potom Kosova, izvela puč u Crnoj Gori i tako de facto zgazila tadašnji Ustav SFRJ koji je propisivao da se ustavno-pravni položaj federalnih jedinica može mijenjati samo konsenzusom (dakle, pristankom svih republika i pokrajina kao konstitutivnih elemenata tadašnje države), potom je važeći savezni Ustav i de iure derogirala donošenjem svoga republičkog Ustava (u ožujku 1989.; formalno usvojen u ožujku 1990.) čije su odredbe imale primat nad saveznim Ustavom. U međuvremenu su započeli operacije “izvoza” svoje “antibirokratske revolucije” u Hrvatsku, gdje se od veljače 1989. godine nadalje okupljaju srpski ekstremisti i četnici (iz Srbije, BiH i domaći), svojatajući hrvatski teritorij i prijeteći ratnim sukobima. Rušenjem balvana preko cesta i pruga, Srbi u Hrvatskoj već od 17. kolovoza nadalje prelaze na metode terorističkog djelovanja (uz izravnu pomoć Beograda, a putem SDB-a, KOS-a i ekstremnih srpskih stranaka). Ovoj terorističkoj pobuni prethodila su proglašavanja “SAO Krajine” i “ratnog stanja” u Kninu i okolici, čime se sustavno provociralo hrvatske vlasti i tražila prilika za oružani sukob. Kad ni to nije bilo dovoljno, slijede napadi na policijske postaje, terorističke akcije u Pakracu i na Plitvicama, pokolj nad hrvatskim redarstvenicima u Borovu Selu itd., itd., sve uz asistenciju “JNA” i intenzivno naoružavanje srpskih enklava u budućoj “SAO Krajini” koje započinje u isto vrijeme kad padaju prvi balvani.

U ljeto 1991. godine (već 3. srpnja), “JNA”, njezini rezervisti, pripadnici “TO”, četnici i dobrovoljci iz Srbije i domaći srpski ekstremisti okupiraju Baranju i potom slijedi okupacija istočne Slavonije te napadi diljem područja koja se planiraju zauzeti. Zločinačka armada okružuje i razara hrvatske gradove i sela i etnički čisti prostore buduće “Velike Srbije”.

Na očigled cijelog svijeta, u Europi se po prvi put nakon Drugoga svjetskog rata mogu vidjeti užasne slike razaranja (Ćelije, Vukovar, Borovo Naselje, Nuštar, Vinkovci, Osijek) i masovnih zločina, pri čemu se nastoji zatrti svaki trag postojanja domicilnog hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva. Etničko čišćenje Dalja, Aljmaša, Erduta, Tovarnika, Sotina, Iloka i drugih mjesta, te devastacija vukovarsko-borovskog područja, kao i sve ono što se događa u drugim krajevima izloženim agresiji (zapadnoj Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici, sjevernoj Dalmaciji, Gorskom kotaru) svjedoče o patološkoj mržnji i destrukciji kojoj je teško naći primjera u novijoj povijesti Europe.

Unatoč tomu što je Badinterova komisija (arbitražno tijelo uspostavljeno od Vijeća ministara zemalja EEZ, 27. kolovoza 1991. godine u okviru Mirovne konferencije o Jugoslaviji) već listopada 1991. godine utvrdila kako dotadašnje republičke granice postaju državne, te da se ne mogu mijenjati nikako drugačije osim dogovorom između zainteresiranih strana. Na temelju svoga mišljenja br. 11., kao datum sukcesije za Hrvatsku i Sloveniju Badinterova komisija je odredila 8. listopada 1991. godine (nakon isteka moratorija od 3 mjeseca na koji su ove dvije republike pristale radi eventualnog postizanja dogovora unutar SFRJ), za Makedoniju je to bio 17. studeni (1991.), za BiH 6. ožujka 1992., za Srbiju i Crnu Goru (“SRJ”) 27. travnja 1992. godine.

Dana 7. prosinca iste godine ova je Komisija obznanila kako Jugoslavija više ne postoji, ali Srbija, Crna Gora, “JNA” i dio pobunjenih srpskih terorističkih skupina u Hrvatskoj nastavili su agresiju u cilju komadanja hrvatskog teritorija i njegovog uklapanja u buduću “Veliku Srbiju”.

Oglušili su se o sve pozive međunarodne zajednice, apele Vijeća sigurnosti UN-a, EEZ-a, Vijeća Europe, KESS-a i drugih institucija i nastavili etničko čišćenje, genocid, masovne deportacije civilnog stanovništva, razaranje, silovanja, pljačke.

Mada je Republika Hrvatska od 8. listopada 1991. godine samostalna država, međunarodno priznata od članica EEZ-a 15. siječnja 1992. godine, a od 22. svibnja 1992. i punopravna članica UN-a, dio srpske manjine nastavlja sa svojim terorizmom i uz pomoć Beograda nastoji na okupiranim hrvatskim područjima stvoriti i učvrstiti svoju paradržavu arogantno odbijajući sve dogovore i sporazume (kako s hrvatske strane, tako i one koji su inicirani od međunarodne zajednice).

Nije zgoreg napomenuti kako su srpski teroristi činili svega oko 5-6% od ukupnog stanovništva (odnosno, nešto oko polovice od cjelokupnog broja Srba koji su živjeli u Hrvatskoj 1991. godine), a da su nasilno (uz pomoć “JNA” četnika i dobrovoljaca iz Srbije) zauzeli više od četvrtine hrvatskog državnog područja na kojemu je vladalo bezvlašće. Do Sarajevskog primirja (3. siječnja 1992. godine) etnički su očistili velika područja sjeverne Dalmacije i Zagore, Like, Banovine, Korduna, Slavonije, pobili tisuće civila, srušili desetke tisuća kuća i stanova, stotine crkava, škola, tvornica i drugih objekata, razorili infrastrukturu, opljačkali sve što su mogli i ispresijecali prometne pravce.

Dakle, 95% stanovništva Republike Hrvatske postalo je taocima ove terorističke rulje bez morala, zakona i skrupula i ta se rulja nije obazirala ni na što. Ostavljali su za sobom zgarišta, masovne grobnice i etnički očišćena sela i gradove. Hrvatska je grcala pod pritiskom pola milijuna protjeranih, a zločinci su preko svojih medija ono što su činili pravdali “ugroženošću”.

Svijet je od početka znao tko je agresor

  Konferencija o bivšoj Jugoslaviji održala je svoju sjednicu u Londonu 27. kolovoza 1992. godine i objavila dokument u kojemu naglašava obvezu poštivanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta svih država nastalih na prostoru bivše SFRJ, proziva Srbiju i Crnu Goru za agresiju na susjedne republike i traži prekid oružanih operacija na području Hrvatske i BiH uz obvezu Srbije da utječe na Srbe izvan Srbije kako bi oni prekinuli nasilno osvajanje područja i protjerivanje lokalnog pučanstva. U dokumentu se također naglašava potreba stavljanja topništva pod međunarodni nadzor, obveza poštivanja Ženevske konvencije, kaže se kako neće biti priznata teritorijalna osvajanja, traži se povratak protjeranog stanovništva i osiguranje uvjeta za normalan život itd, itd.

Sve strane obvezuju se na provođenje potpisanog sporazuma.

U posebnom poglavlju se definiraju obveze Srbije i Crne Gore. Od njih se traži obustava ratnih operacija i oružanih intervencija izvan vlastitog teritorija – poglavito na području Hrvatske i BiH,  prestanak pomaganja Srbima u BiH (tada su na hrvatskim okupiranim područjima već trupe UN-a), te se prijeti izolacijom i sankcijama ako se ne budu pridržavali potpisanog sporazuma. (Vidi: https://hrcak.srce.hr/112404; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 16.12.2018.).

Naravno, Srbija i Crna Gora su deklarativno potpisale i “prihvatile” preuzete obveze, ali nikad ništa od toga nisu provele u djelo.

Sankcije koje su im uvedene bile su više formalne naravi i samo su dodatno pogoršale stanje – jer se Srbija pretvorila u sivu zonu u kojoj su cvjetali kriminal, krijumčarenje droge, oružja, cigareta, energenata itd.

Postoji samo “srpski interes”, sve drugo je nevažno!?

Do jeseni 1994. godine, srpski je agresor uz četvrtinu Hrvatske, okupirao i oko 70% područja BiH, a da ih nitko iz svijeta ni u jednom trenutku nije pokušao zaustaviti na pravi i djelotvoran način.

Srpski teroristi na okupiranim područjima Hrvatske, arogantno su i bahato odbacivali sve prijedloge za mirno rješenje krize i prekid rata i to su činili u dogovoru s Beogradom.

Mada nisu imali oslonca ni u jednom međunarodnom dokumentu, ni u jednoj rezoluciji UN-a, ni u jednoj odredbi međunarodnog prava, svoju su destruktivnu koncepciju stvaranja paradržave na državnom području Republike Hrvatske nastavili do kraja, odbijajući kao platformu za pregovore čak i (po Hrvatsku krajnje nepovoljan) plan Z-4.

Na prostoru gdje nikad u povijesti nije bilo nikakve pokrajine, oblasti ili kakve slične teritorijalne cjeline koja bi mogla poslužiti kao izlika za stvaranje neke “srpske regije” ili čega sličnoga, planirala se stvoriti “Zapadna Srbija” (s granicom: Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag) koja bi se potom s okupiranim dijelovima BiH pripojila Srbiji.

Kad je pred Hrvatskom vojskom 4. kolovoza 1995. godine započela velika bježanija ratnih zločinaca i terorista s okupiranih hrvatskih prostora (koji su potjerali i najveći dio civila kako bi im bili živi štit), uslijedila je kuknjava o “genocidu” i “etničkom čišćenju” nad Srbima i svi su se oni odjednom pretvorili u “nedužne” i “čedne” građane koji se nikako nisu mogli dosjetiti zašto im se sve to dogodilo i što su sve činili od 17. kolovoza 1990. godine do “Oluje”. O nekoj svijesti vezano za vlastitu krivnju i masovne zločine što su ih počinili, ni govora. Kod njih priznanja krivnje i kajanja nema.

Srbija je od 1991. do 1999. godine izazvala 4 rata na prostoru koji je nekad obuhvaćala SFRJ, kriva je za smrt preko 120.000 ljudi, stotine tisuća invalida i traumatiziranih, za progon 3-4 milijuna civila, za užasna razaranja i masovne zločine genocida, silovanja, pljačke.

Njezin posljednji krvavi pohod na Kosovu 1996/99. godine, s pokušajima etničkog čišćenja uz masovna ubojstva i paljevine čitavih sela (jednako kao i u vrijeme Balkanskih ratova) i uz progon preko 800 albanskih tisuća civila, konačno je prelio čašu i pokrenuta je operacija NATO zračnih udara “Saveznička sila”.

U 78 dana bombardiranja, osim vojnih i strateških ciljeva bili su, nažalost, pogođeni i neki od civilnih, što svakako ne služi na čast NATO snagama. No, još je zanimljivije, da gotovo nitko u Srbiji tu operaciju zračnih udara nije dovodio (niti danas dovodi) u vezu s ulogom Srbije u svemu što se događalo od 1991. godine nadalje, nego se uglavnom sve svodi na kuknjavu o “agresiji” na “jedan mali, miroljubivi i nedužni narod” što je ipak crnohumorni pogleda na stvarnost, a ne susret s realnošću. Jedini novinar koji se usudio reći istinu i odgovornosti Srbije za ono što joj se događa (Slavko Ćuruvija) ubijen je od SDB-a u vrijeme samih zračnih udara.

Ta vrsta opsesije vlastitom “veličinom”, “bezgrešnošću” i “nacionalnom misijom”, pri čemu su važni jedino prava i interesi srpskog naroda (dok prava i interesi drugih ne postoje!?), već je odavno prešla u stanje socio-patologije.

Mi u ovom dijelu Europe imamo posla s bolesnikom i to teško izlječivim, što je, nažalost, tragična činjenica.

I s Kosovom i bez Kosova, problema sa Srbijom bi uvijek bilo. To nam govori dosadašnje iskustvo. Oni se (u većini) svoje velikosrpske osvajačke koncepcije ne odriču i to je kamen trajne smutnje na ovim prostorima jugoistoka Europe.

Tko sije vjetar, žanje buru

Dakle, zemlja koja se od svoga prvog međunarodnog priznanja (1878. godine na Berlinskom kongresu) do danas nikad nije držala međunarodnog prava, potpisanih i prihvaćenih obveza i sklopljenih sporazuma, nego ih je uvijek izigravala, danas se poziva na to načelo!

Srbija je u posljednjih 130 godina povećala svoj državni prostor za više od tri puta, učetverostručila stanovništvo, samo u XX stoljeću izazvala 6 ratova (s ciljem osvajanja zemalja drugih naroda) i uz sve to još tvrdi kako su njezini interesi ugroženi!

Ista ta Srbija više od stotinu godina tlačila je Albance. Masovne zločine i etničko čišćenje nad njima započela je već u vrijeme “četničke akcije u Makedoniji” (1904-1908.) a nastavila tijekom Balkanskih ratova (1912/13.) i Prvog svjetskog rata, tlačila ih je u Kraljevini Jugoslaviji i SFRJ, sve do konačnog pokušaja istrebljenja 1996/98.).

Gdje je tada bio međunarodni poredak na koji se sad pozivaju!?

Albanci nakon svih gorkih iskustava i krvavih epizoda ne mogu i ne žele živjeti u državnoj zajednici sa Srbima, što je sasvim razumljivo i logično. Oni na Kosovu čine preko 80% stanovništva i u takvoj situaciji Srbija bi mogla uspostaviti kontrolu nad tim područjem samo na dva načina: vojnom okupacijom i uvođenjem neke vrste diktature u kojoj bi većinskom stanovništvu nametnula svoju volju, ili etničkim čišćenjem tog prostora i pokušajem promjene etničke slike.

Kako su svi dosadašnji pokušaji pacificiranja i etničke prilagodbe tog prostora u korist Srbije prošli, zna se. Ona nije uspjela u svojim naumima ni onda kad su uvjeti bili mnogo povoljniji nego danas i to kroz razdoblje od preko stotinu godina, uz sve kolonizacije Srba i Crnogoraca, ratove, progone Albanaca i pokušaje njihovog zatiranja. Danas, kad je Kosovo samostalna država, šanse za to još su manje.

Svako “zašto” ima svoje “zato”, ništa se ne događa slučajno i bez razloga i svaka posljedica ima svoj uzrok.

Srbi se mogu do mile volje žestiti zbog osamostaljenja Kosova i stvaranja kosovske vojske, ali mogli bi se ponekad sjetiti i one mudre narodne izreke: “Tko sije vjetar, žanje buru“. I malo ohladiti glave. Bio bi red – poslije toliko izgubljenih ratova.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?