Pratite nas

Razgovor

NOVI UDAR MILORADA DODIKA: ‘Tražit ćemo da 2018. BiH postane unija triju država!’

Objavljeno

na

S predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom sastao sam se 21. kolovoza u Aleksandrovcu kod Laktaša, mjestu kraj Banje Luke u kojemu on, zajedno sa svojom obitelji, živi piše Darko Hudelist / Globus

Susreli smo se i prije dvije godine, uoči općih izbora u Bosni i Hercegovini, a sada sam ga posjetio mjesec dana uoči referenduma o Danu Republike Srpske. Danas mi se Milorad Dodik čini još mrvicu samouvjerenijim i optimističnijim nego što je bio uoči općih izbora u BiH, kada smo se družili skoro pola dana i kada mi je izložio svoj veliki, životni plan osamostaljenja Republike Srpske. Iako su otad protekle gotovo dvije godine, nije zaboravio ni jedan jedini detalj iz onoga našega zajedničkoga leta helikopterom iznad BiH, tijekom kojega mi je, na pomalo dirljiv način, dao do znanja da bi u svom projektu osamostaljenja (pa, jednoga dana, i odcjepljenja od BiH) Republike Srpske htio nas Hrvate imati za svoje prve saveznike.

U helikopteru

Toga dana, 1. listopada 2014., uzletjeli smo s helidroma na banjolučkome brežuljku Paprikovac točno u 17 sati. Dodik je žurio na predizborne mitinge u Ljubinju i Trebinju, na sasvim suprotnom, jugoistočnom dijelu BiH. Za vrijeme leta pokazivao mi je, kao turistički vodič, iznad kojega bosanskohercegovačkoga grada ili rijeke trenutačno prelijećemo – tj. gdje je Jajce, a gdje Mrkonjić Grad, gdje je rijeka Vrbas, a gdje Pliva… A onda je, nakon što smo preletjeli Kupreško polje i Široki Brijeg, učinio neobičnu gestu. Iako nije bilo na ruti i iako smo, zapravo, već nekoliko minuta kasnili na miting u Ljubinju, naredio je pilotu da skrene sa zacrtane trase na drugu stranu, prema Međugorju, kako bi meni, Hrvatu i katoliku, priuštio veličanstveni prizor pogleda na večernju misu u tom najpoznatijem i najposjećenijem marijanskom svetištu u BiH – i to pogleda od kojega zastaje dah, s visine od 500-600 metara. Htio me, naravno, time malo i “kupiti”, da se u svom tekstu malo jače založim za politički pakt Srba i Hrvata na planu osamostaljenja i odcjepljenja jednog i drugog, tj. i srpskoga i potencijalnog hrvatskoga, entiteta iz Bosne i Hercegovine. A samo koju minutu kasnije, kad smo iz zračnog prostora iznad Međugorja zaokrenuli, za 90 stupnjeva, prema Ljubinju, Dodikov se pogled – uperen iz helikoptera dolje, na hrvatski dio Hercegovine – skamenio. U svakom kadru, kamo god da pogledaš, moglo se vidjeti najmanje deset (a ponegdje i dvadeset) džamija. Onako lijepih, čistih, bijelih bjelcatih i apsolutno dominantnih u tom prostoru.

Dodik ih je svako malo brojio, ali ih nikako nije uspijevao izbrojiti. Stanje se ništa nije promijenilo ni kad smo ušli u zračni prostor koji pripada Republici Srpskoj. Dodik mi je tada zdvojno rekao:

Vidite, dovoljno je da imate jednu pored druge tri, četiri ili, najviše, pet muslimanskih kuća, ovako usamljenih, izvan sela, i ti ljudi već grade svoju vlastitu džamiju. Ma sve vam to financira Saudijska Arabija. Prije svega ta država, a onda i Iran i Erdoganova Turska. Sada, dvije godine poslije, upitao sam ga kakvo je stanje u ovome trenutku. Dodik je tome još dodao: – Sada je u tijeku opća ekspanzija Arapa u Bosni i Hercegovini. Kupuju zemlju i grade stanove u Sarajevu. A Europa sve to mirno i komotno sa strane promatra…

Dakle – referendum 25. rujna u ovome je trenutku ante portas. Njega treba shvatiti kao “tuk na utuk” Srba iz Republike Srpske na odluku Ustavnog suda BiH (a što ju je iznudio bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović) da Srbi iz Republike Srpske više ne smiju slaviti 9. siječnja kao svoj Dan Republike.

Prema cilju

Dan prije nego što sam se vidio s Dodikom, u Aleksandrovcu, obavio sam širi razgovor sa svojim znancem iz Banje Luke, inače nekom vrstom Dodikova savjetnika, koji mi je vrlo plastično objasnio pozadinu toga referenduma i oslikao mi sadašnju političku atmosferu u Republici Srpskoj i cijeloj BiH. I time me, na neki način, pripremio na razgovor s Dodikom. Na moje pitanje: “Koliko je Milorad Dodik danas bliži svom cilju u odnosu na jesen 2014., kada je pobijedio na predsjedničkim izborima u BiH – a taj je cilj osamostaljenje i odcjepljenje Republike Srpske?” – on mi je odgovorio:

– On je svakim danom sve bliži tom cilju, prvenstveno zbog diskriminatorne politike Bošnjaka. Poslije javne i otvorene potpore Turske, prije pokušaja državnog udara u Turskoj, Izetbegović i društvo su sve agresivniji, sve češće prijete i vrijeđaju Srbe. Podsjećam vas da je 7. svibnja o.g. u središtu Banje Luke tadašnji predsjednik turske Vlade Ahmet Davutoglu javno rekao: “Ovo je bila, jest i bit će Turska!” Na takve prijetnje moralo se odgovoriti, na bilo koji način. Mi Srbi dovedeni smo u poziciju da strahujemo za svoj opstanak. Bošnjaci nam žele određivati sve, pa čak i to tko se od nas i kada rodio, i u tom kontekstu treba promatrati i ovu odluku Ustavnog suda BiH o Danu RS, nakon apelacije što ju je tom Sudu bio uputio Izetbegović, protiv koje je uperen naš referendum.

U zajedničkim institucijama BiH stalno je preglasavanje, čak i oko banalnih pitanja koja nikoga ne vrijeđaju, a još manje ugrožavaju. Bošnjaci jednostavno takvim ponašanjem žele demonstrirati silu, da pokažu da je BiH njihova država, a da su Srbi i Hrvati tu samo gosti.

Dodik je tijekom cijeloga našega jednosatnog razgovora bio opušten i dobro raspoložen. Pili smo kavu i neku bosansku “ljutu”, od kruške. Dodik je vrlo brzo govorio, uspio sam na svoj notebook pohvatati samo neke riječi, fraze i (polu)rečenice. No, toliko sam već proniknuo u Dodikov “film”, odnosno njegov način razmišljanja, da bih intervju s njim mogao napisati čak i da se fizički uopće ne sastanemo. Evo samo nekih od najbitnijih natuknica što mi ih je nabacio tijekom našega razgovora.

Prvo, BiH je nakon raspada Jugoslavije ostala – kako mi Dodik reče – “nasilno jedinstvena”. Drugo, “mi Srbi pristali smo da ostanemo u BiH, jer u tom trenutku nije bilo drugog izlaza – ali to je za nas bilo moranje, a ne želja”. Treće, nakon donošenja Daytonskog sporazuma “visoki međunarodni predstavnici, koji su centralizirali BiH, kumulirali su velik broj funkcija na razini BiH koje nisu predviđene ni Ustavom ni Daytonskim sporazumom”. Četvrto, “ovdje se pravi fama da je BiH sveta krava, a ona je, zapravo, eksperiment, i to eksperiment koji nije uspio”.

Peto, međunarodna zajednica favorizira, u BiH, Bošnjake, što, po Dodikovim riječima, dovodi do “atmosfere nametanja”, pri čemu se već davno “prešao prag izdržljivosti”.

Šesto, predstojeći je referendum za Srbe u Republici Srpskoj “osvajanje slobode”, nasuprot “konceptu političkih elita”, što ga, uz pomoć međunarodne zajednice, nameću Bošnjaci, na čelu s Bakirom Izetbegovićem. I tako dalje, i tako dalje…

Zabrana Dana republike

Dodik mi je posebno napomenuo da su u Ustavnom sudu BiH koji je donio odluku o zabrani slavljenja Dana Republike 9. siječnja u Republici Srpskoj četiri suca bila protiv uvođenja te zabrane, a njih petorica “za”. “Protiv” su bili dvoje Srba i dvoje Hrvata, a “za” dva bošnjačka suca i njih tri iz inozemstva. Ti stranci bili su Nijemac, Makedonac i Moldavac.

– Referendum će se, sigurno, održati, u to nema dvojbe, a nakon njega mi ćemo, u Republici Srpskoj, donijeti nove zakone u kojima će jasno biti rečeno da je Dan Republike ono što narod hoće, a ne Bakir!

Zamolio sam Dodika da mi, u najkraćim crtama, izloži što će se sve u Republici Srpskoj i BiH, vezano za referendum, dogoditi, i što sve on osobno, i njegova vlast u RS-u, u tom pogledu namjeravaju učiniti.

Scenarij je, otprilike, ovakav: Prvo, 25. rujna o.g. održat će se referendum o Danu Republike, na kojem će gotovo sto posto građana RS-a zaokružiti “za”. Drugo, tjedan dana nakon referenduma održat će se lokalni izbori u RS-u, koji će, po Dodikovim riječima, “determinirati političke procese” u najbližoj budućnosti. Treće, nakon toga Dodikova vlast u RS-u donosi zakone o Danu Republike, koji fiksiraju 9. siječnja kao dan kada je rođena Republika Srpska (riječ je o datumu 9. siječnja 1992.). Četvrto, dana 9. siječnja 2017. proslavit će se, pompozno i spektakularno. Peto, nakon svega toga, kaže Dodik, “idemo dalje, razgovaramo na nivou BiH i pritom odbijamo nametnuta rješenja”. A šesto, 2018… E, te prijelomne godine Bakir Izetbegović više neće biti član Predsjedništva BiH (jer će se te godine održati novi opći izbori u BiH, nakon kojih na najviše i najodgovornije funkcije u toj zemlji dolaze sasvim novi ljudi), a Milorad Dodik bi tada, ovisno o razvoju prilika i u BiH i mnogo šire, u Europi i svijetu, mogao aktualizirati dokument ili Deklaraciju pod nazivom “Republika Srpska – slobodna i samostalna budućnost i odgovornost”, što ga je njegova politička stranka, Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), gromoglasno proglasila u Istočnom Sarajevu 25. travnja 2015. U Deklaraciji, u čl. 5, piše, crno na bijelom:

“Ukoliko do kraja 2017. godine ne bude vidljivih procesa i mjerljivih rezultata uspostavljanja pozicija Republike Srpske u skladu sa Aneksom 4. Dejtonskog mirovnog sporazuma, Narodna Skupština Republike Srpske treba u toku 2018. godine raspisati referendum o samostalnom statusu Republike Srpske.” U čl. 6. istoga dokumenta piše ovo:

“Na osnovu rezultata referenduma, organi vlasti Republike Srpske shodno ulozi strane utvrđene Aneksom 4. Dejtonskog mirovnog sporazuma, Federaciji BiH predložit (će) mirno razdruživanje i obostrano istovremeno priznanje.” A u članku 7. Deklaracije navedena je ovakva formulacija: “Da se na prostoru BiH od tada samostalnih država formira Unija država BiH, sa otvorenim granicama, slobodnim kretanjem ljudi i roba.”

Upitao sam Milorada Dodika što će se 2018., po njegovu mišljenju, doista dogoditi i kakav rasplet u toj “godini D” realno možemo očekivati.

Odgovorio mi je da su teorijski moguće tri mogućnosti.

Ostvarljiva opcija

Prva je opcija da se lideri BiH dogovore o nekoj relativno skladnoj budućnosti ipak, koliko-toliko, jedinstvene Bosne i Hercegovine. Zbog vrlo narušenih odnosa između triju konstitutivnih naroda u BiH (i njihovih vođa) ta se opcija čini najmanje vjerojatnom (ili praktički nevjerojatnom).

Druga je opcija da se, dogovorom lidera BiH, uspostave tri federalne jedinice u BiH, s dominantnim narodom u svakoj od njih, i s minimalnim funkcijama na zajedničkoj razini. A treća je opcija – kako mi reče Dodik – “da se raziđemo u miru”. Odnosno, “da budu tri države na ovom prostoru”. Po Dodikovim riječima, “sve tri opcije treba ozbiljno razmotriti kao mogućnost”.

Kada bi sam Dodik birao, pretpostavljam da bi se glatko i bez razmišljanja odlučio za opciju br. 3. Međutim, moj odlično upućeni znanac iz Banje Luke upozorio me da je objektivno realna i ostvarljiva opcija br. 2 te da iznad ili preko toga Dodik, neovisno o svojim željama i projekcijama, neće moći ići.

Na moje konkretno pitanje: “Kako biste vi definirali, u ovome trenutku, ključni politički cilj Milorada Dodika?” moj mi je sugovornik, Dodikov insajder, odgovorio:

– U ovom trenutku Dodik ne planira odcjepljenje. On je dovoljno mudar, pragmatičan i svjestan činjenice da bi to izazvalo i veoma opasne potrese u cijeloj regiji. On želi preurediti BiH po konceptu Velike Britanije. Znači, da postoje tri federalne jedinice (bošnjačka, hrvatska i srpska), a da BiH ima samo Ministarstvo vanjskih poslova i Ministarstvo obrane. Sve drugo bilo bi u nadležnosti federalnih jedinica. Moj mi je sugovornik tome još dodao: – U međunarodnoj zajednici ili, bolje rečeno, u njezinu većem dijelu postoji, zasad, samo prešutna suglasnost za ovakvo preuređenje BiH, po konceptu Velike Britanije. S druge strane, i objektivni bošnjački politički analitičari slažu se da je sadašnja BiH nemoguća država i da se nešto mora napraviti na njezinu preuređenju.

Potpora Srbije i Rusije

Na moje pitanje što će onda biti s Dodikovom idejom o konačnom osamostaljenju i odcjepljenju Republike Srpske od Bosne i Hercegovine, moj mi je sugovornik odgovorio:

– Konačno odcjepljenje Dodik ostavlja za neke buduće generacije, jer se ne zna kako će, u vremenu što je neposredno pred nama, izgledati ni Europa ni svijet. On želi sada samo stvoriti preduvjete za tu vrstu referenduma. Posebno mi je naglasio da za opciju odcjepljenja RS od BiH Dodik u ovome trenutku može računati na čistu i bezrezervnu potporu samo Srbije i Rusije – a to je ipak premalo i preskromno za projekt takvih razmjera. Ako bi ga doista htio oživotvoriti, morao bi se izboriti, među ostalim, i za potporu Njemačke – međutim očekivati da Rusi u dogledno vrijeme uopće krenu nagovarati (a onda i da nagovore) Angelu Merkel da otvoreno i bez ijedne zadrške stane iza Dodikova maksimalističkog projekta čini se u ovome trenutku, najblaže rečeno, science-fiction mogućnošću. Svojeg sugovornika, najobavještenijega političkog analitičara u Republici Srpskoj, upitao sam i kako gleda na izjavu Bakira Izetbegovića da Dodik ovim aktualnim referendumom, o Danu RS, želi srušiti Daytonski mirovni sporazum, sklopljen prije 21 godinu. Odgovorio mi je ovim riječima:

– Izetbegović je najveća opasnost za opstanak BiH. On je prije samo nekoliko dana na grobu oca Alije, povodom godišnjice njegove smrti, rekao da ono što nisu uspjeli uraditi u ratu oružjem, treba da urade sada u miru političkim sredstvima. S tako tvrdim pregovaračem kakav je Dodik Izetbegović najradije više ne bi pregovarao, pa su mu oči uprte u Erdogana i američku ambasadu u Sarajevu, gdje želi Dodika predstaviti kao opasnog šovinista i separatista.

Milorad Dodik napomenuo mi je da je nedavno objelodanjeni popis stanovništva BiH, koji je bio proveden još 2013., a po kojemu je broj Bošnjaka prvi put u povijesti prešao 50 posto svega stanovništva, lažiran te da će – citiram ga – “Republika Srpska uskoro objaviti svoj popis koji će prikazati stvarno stanje u RS, a ovaj lažni Srbi nikada neće priznati”. Ako sam dobro shvatio, u alternativnom, srpskom popisu stanovništva BiH ima 11 posto manje Bošnjaka (ili, u vjerskom pogledu, toliko manje muslimana) nego u službenom.

“Bolesna zemlja”

Kao i u jesen 2014., i ovaj put sam htio čuti mišljenje i direktora Caritasa Banjolučke biskupije mons. Miljenka Aničića, zamolivši ga da mi, u najkraćem, prokomentira sadašnji položaj Hrvata u Republici Srpskoj – naravno, u svjetlu svih ovih najnovijih događaja i razvoja situacije kako u RS-u tako i u cijeloj BiH.

Mons. Aničić mi je za početak istaknuo: – Činjenica je da je ova zemlja bolesna u svojim temeljima. Biskupi su prigodom potpisivanja Daytonskog sporazuma upozorili da stvari na temelju tog sporazuma neće funkcionirati. U ovoj zemlji, doduše, šute oružja – ali nije mir. Ovdje se i sa strane domaćih i inozemnih političara održava stanje kontroliranog kaosa. Ova zemlja treba temeljite reforme, koje će obuhvatiti opravdane interese pripadnika sva tri naroda, kao i pripadnika manjina, pojedinaca, ali i kolektiviteta. Ovako doživljavamo sad s jedne, sad s druge ili treće strane istupe političara, da li stvarno opravdane ili u službi dnevne politike, koji imaju u vidu interese samo jedne grupe. Parcijalni pristup neće dovesti do nekog pozitivnog rezultata.

Izgleda da naši političari – mislim na političare sva tri naroda – nikako ne mogu ili neće shvatiti da metoda “kako preveslati drugoga i postići nešto za svoju grupu” ne vodi nikamo! Na moje konkretno pitanje koliko je Dodik danas bliži svom cilju, osamostaljenju i odcjepljenju Republike Srpske, u odnosu na jesen 2014., kada je, doduše tijesno, pobijedio na predsjedničkim izborima, mons. Aničić mi je odgovorio:

– Mislim da nije ništa bliži. Koliko znam, za političara je najvažniji cilj da ostane na vlasti. Jasno, i ostajanje na vlasti se može tumačiti u funkciji cilja osamostaljenja. Ne mogu i ne želim tvrditi da mu to nije želja – sudeći po njegovim vlastitim izjavama o BiH i o njegovu odnosu prema BiH, taj mu je cilj vjerojatno vrlo blizak – ali želim vjerovati da je dovoljno iskusan, realističan i odgovoran, konačno i prema svom vlastitom narodu, i da zna da nas to može voditi u novu katastrofu, a siguran sam da većina pripadnika svih triju naroda, nakon dramatičnih iskustava prošlog rata, takvo što (odcjepljenje RS od BiH – op. a.) ne želi.

Stvaranje zle krvi

Mons. Aničić mi je svemu tome još dodao:

– Činjenica jest da je tema osamostaljenja danas vrlo aktualna u više zemalja u Europi. Međutim, u većini tih zemalja su ustavna polazišta, ali i razina demokratskih standarda, drugačija. Bosna i Hercegovina je u tom pogledu najosjetljivije područje. Dok će drugdje takva tema o odcjepljenju dijela zemlje izazvati možda negodovanje i diskusije, ali u granicama prihvatljivog, ovdje ona stvara zlu krv. Mislim da na tu temu u BiH i razni centri moći u Europi i Americi naćule uši i postanu nervozni, puno više nego drugdje. Premda ne poduzimaju ništa da se pitanje BiH počne cjelovito rješavati, ipak ne vjerujem da će ostati ravnodušni na jednostrane poteze.

U tom smislu ni američki potpredsjednik Joe Biden u svoj iznenadni posjet Beogradu nije naletio slučajno, niti se bavio samo pitanjem Kosova. Ne vidim nikakvih znakova da bi Amerika stala iza samostalnosti RS, kao svojedobno iza Kosova. Bez toga ili bez dogovornog razlaza ne vidim nikakve mogućnosti osamostaljenja bilo kojeg dijela BiH. Što se položaja Hrvata u Republici Srpskoj i BiH, kao i mogućega političkog savezništvu Srba i Hrvata (a naspram Bošnjaka) tiče, mons. Aničić mi je rekao: – Ne mogu prepoznati nikakvu politiku Hrvata u BiH. Ovo što imamo priliku vidjeti jest političko glavinjanje – od mandata do mandata. Što Hrvat u RS osjeti od politike svojih političkih predstavnika u BiH? Gdje su Hrvati? Što su njegovi politički predstavnici učinili u vrijeme nakon rata kad su se ti Hrvati grčevito borili za povrat svoje imovine i kad je postojalo više volje za povratak u RS, jasno kao punopravnih građana? Kome se ti ljudi mogu danas obratiti, kad imaju problema, a imaju ih? Jedno vrijeme se činilo da će predstavnici RH u Europskom parlamentu uspjeti pokrenuti neke inicijative, kako bi Bosna i Hercegovina počela rješavati nagomilane probleme. Sada, zbog situacije u Hrvatskoj ni s tim se ne može računati, bar ne u sljedećim mjesecima.

Stari problemi

Mons. Aničić mi je pritom eksplicitno naglasio: – Nisam protiv savezništva Hrvata i Srba – valjda bi se to moralo pokazati u životu ljudi – ni protiv drugih savezništava, ako nisu uperena protiv temeljnih prava treće strane, odnosno ako imaju konstruktivne prijedloge za dobro svih. Za vrijeme rata smo se zalagali za razgovore među zaraćenim stranama, očekujući od toga poboljšanje situacije za ljude na terenu. To nam je želja i danas. Iskreno rečeno: pogoršanje političke klime, prouzročeno najavljenim referendumom, sigurno nije dobro za Hrvate. Već sam rekao da jednostrane poteze ne smatram dobrim. Ali mislim da su problemi Hrvata i u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH daleko stariji i kompleksniji nego što je referendum. Odlazeći iz Aleksandrovca, upitao sam predsjednika RS Milorada Dodika može li aktualno kompliciranje i pogoršanje političke situacije u RS i BiH, dovesti, možda, i do rata. Odgovorio mi je: – Republika Srpska neće voditi rat, ali će se braniti!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Krstičević: Dolazak ministra Mattisa potvrda je strateškog partnerstva između SAD i RH

Objavljeno

na

Objavio

Foto: MORH / T. Brandt

U Hrvatskoj je boravio jedan od najmoćnijih Trumpovih ljudi – američki ministar obrane James Mattis.

Sastao s hrvatskim kolegom Damirom Krstičevićem, a susret je još važniji ako se uzme u obzir da je ovo prvi posjet jednog američkog dužnosnika takve razine u posljednjih 14 godina.  Gost Teme dana bio je ministar obrane Damir Krstičević.

Ministar Mattis pohvalio je Hrvatsku. Poručio je: Bolje imati malu vojsku s borcima koji znaju za što se bore nego veliku vojsku bez cilja.

To je istina. To smo mi dokazali u Domovinskom ratu. Za mene je čast da je američki ministar obrane Mattis posjetio Hrvatsku.

Prošle godine, 12. srpnja bio sam u Pentagonu. Ministar Mattis tada je rekao za našu Oluju da je to operacija koja se izučava u američkim školama, da je operaciju Oluja izvela vojska koja je bila i vrhunski opremljena i vrhunski uvježbana i ono što je najvažnije da je imala odlične političke smjernice i na kraju ono što je jako bitno rekao je da je Hrvatska mala zemlja koja se znatno bori iznad svoje kategorije. Te riječi ponovio je i danas, rekao je ministar Krstičević.

Na pitanje koliko je SAD svjestan doprinosa Hrvatske NATO-u, Krstičević je rekao je da su svjesne. Hrvatska od početka ulaska u NATO doprinosi međunarodnoj sigurnosti, a dolazak ministra Mattisa potvrda je tog strateškog partnerstva između SAD i RH.

Hrvatska izdvaja 1,33 posto BDP-a za obranu, što je ispod NATO-ovih standarda.
Ministar Krstičević rekao je da su se sve države NATO-a obvezale na summitu u Wellsu da će doći do proračuna od 2 posto.

Vlada je nedavno na sjednici Vlade donijela zaključak da mi to želimo napraviti. Radimo na tome, ali moramo voditi računa o mogućnostima države, ali i o drugim resorima u Hrvatskoj. Međutim, svjesni smo da je ulaganje u obranu ulaganje u sigurnost.

 

Krstičević najavio još američkih helikoptera za hrvatsku vojsku

 

 

Mattis: Bolje mala vojska s borcima koji znaju za što se bore nego velika vojska s vojnicima bez cilja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Razgovor s prof. dr. sc. Kristijanom Krkačem: Nogomet kao svjetska igra A. D. 2018., prije završnice…

Objavljeno

na

Objavio

Razgovor s prof. dr. sc. Kristijanom Krkačem, velikim fanom nogometa kao igre i nogometne igre na terenu, profesorom filozofije i autorom knjige o nogometu

Hrvatska je u završnici Svjetskog prvenstva u Rusiji. Zemlju potresa slatka i uzbudljiva dvojba u očekivanju – sigurno srebro ili osvojiti zlato, koje je na dohvat nogu naše momčadi. Sve uz, ipak, malo zbog toga prigušenu euforiju. Prije nego nas ta euforija dovede do nogometnog i nacionalnog transa i klimaksa vodimo brzopotezni, ali ne i kratki razgovor s prof. dr. Kristijanom Krkačem, strastvenim ljubiteljem nogometa kao igre, autorom knjige o filozofiji nogometa, inače sveučilišnim profesorom filozofije i poslovne etike, o sadašnjem trenutku, ali i vremenu nogometa pokazanog na Svjetskom nogometnom prvenstvu.

Prije završnice, dr. Krkač, ocijenite naš doseg, ali i domet, na Svjetskom prvenstvu?

Rezultat Hrvatske reprezentacije povijesni je u najmanju ruku na način da više nije moguće opisati svjetski nogomet bez da se spomenu hrvatske momčadi i hrvatski igrači. Sjećam se 17. listopada 1990. godine. Bio sam na tribini Sjever stadiona Maksimir i gledao meni prvi nastup reprezentacije Hrvatske protiv SAD-a. Kroz glavu su mi prolazila imena Poput Hitreca, Kacijana, Lamze, Gucmirtla i drugih s kojima su me šopali ko klinca. Sjećam se kako je neki stariji gospodin komentirao prije početka – „Sad bu svet videl kak se kod nas špana nogač.“ 28 godina kasnije možemo reći kako je tome zaista tako. Hrvatska ipak ima jedan od izvrsnijih veznih redova i vjerojatno najboljeg veznog igrača današnjice. Kao ljubitelju o jogo bonito uvijek su mi vezni igrači bili najvažniji, jer oni kreiraju ljepotu poteza, akcije, igre i nogometa u cjelini. Imao sam sreće doživjeti uspjehe reprezentacije 1998. i 2018. Veličinu uspjeha 1998. shvatili smo puno kasnije, pa će tako vrijeme za procjenu i ovog uspjeha 2018. tek doći. U nasljeđe nogometu još jednom smo ostavili zamisao o tome da bez izvrsnih veznih igrača nogomet nema previše smisla, a ljepote uopće nema.

Vaše mišljenje o svjetskom nogometu sada, prikazanom na aktualnoj svjetskoj nogometnoj smotri?

Ovo svjetsko prvenstvo moglo bi biti zapamćeno po nekoliko pojava koje ga čine osebujnim. Krenimo od igre jer je Filozofija nogometigra srž tog događaja, a toliko blentavi nismo da bismo miješali nogomet i fenomene koji ga okružuju ili još gore kako bismo ga reducirali na te fenomene. Igra nije bila haklerska. Nije bilo puno uigranih akcija, a još manje lijepih, čak niti u susretima koji nisu o puno toga odlučivali. Uzroke možda trebamo tražiti u manjku veznih igrača, nepostojanju stvarnih i uigranih veznih redova i starosti veznjaka koji su igrali podosta usamljeno ili u najboljem slučaju u nekim polu-tandemima. Ponekad trebaju godine kako bi se svladala ne pravila igre (npr. samo je jedna lopta, „the ball“, nego prije pravilnosti igranja npr. „lopta je brža od igrača“).

Rezultatski govoreći, ovo je bilo izjednačeno prvenstvo tvrdih utakmica. Polufinalni i finalni susreti nalikovali su više na polufinale Lige prvaka, nego svjetskog prvenstva. Analizom igara i rezultata može se pretpostaviti kako je u nedostatku snage prije svega sjeverno i južnoameričkog i afričkog nogometa (koji je ipak bio posredno zastupljen u polufinalu) europski zagospodario prvenstvom, a u toj situaciji azijski je pokazao mjerljiv napredak (4 boda Irana u skupini i igre Japana, napose protiv Belgije). Ne plasiranje velikih škola (Italija, Nizozemska) i ispadanje snažnih reprezentacija (Njemačka, Španjolska, Portugal, Argentina, Brazil) vlastitim propustima srozali su igru. Činjenica kako su do polufinala dogurale dvije reprezentacije čije države uzete zajedno imaju stanovnika koliko i Tokyo značajna je sama po sebi. Na koncu spomenimo i sustav VAR koji je pridonio točnosti suđenja i nadajmo se kako će ga se unaprijediti barem do razine obostrane intervencije.

Nogomet postaje u prvom redu cirkus

Uz sve što se na njega ugradilo, sagradilo i nadogradilo u 150-tak godina otkako kao ovakav postoji, je li nogomet ostao igra ili se pretvorio, odnosno razvio u nešto drugo, moguće nogomet s elementima ratovanja?

Nogomet se nastavlja razvijati u smjeru postkomercijalizacije i spomenuti fenomeni nogometa koji okružuju igru pomalo ju guše i nameću joj svoja pravila. Igra postaje sve više cirkus pojedinačnih navodnih heroja, a sve manje čin cijele momčadi. Pojedinca je marketinški lakše brendirati nego momčad ili nogometnu školu. O tome kako nogomet postaje rat doslovno je pogrešno razmišljati jer postaje u prvom redu cirkus i prestaje biti igra momčadi, a postaje igra hrpe pojedinaca. Ako i postoji neki rat, onda je to gospodarski, jer porast azijskog nogometa vjerojatno korelira gospodarskom uzletu azijskih gospodarstava.

Kako vidite nogomet kao igru, točnije nogometnu igru danas?

Igre na ovom prvenstvu su bile vrlo loše. Prije svega u fazi obrane. Kad su obrane loše teško je ocijeniti koliko su napadači suparnika zaista dobri. Vrsne i izvrsne vezne igrače, da tandeme i cijele vezne redove niti ne spominjemo, moglo se nabrojati na prste jedne ruke dečka iz pilane. To pak, u fazi obrane, ali i u fazi napada, vodi nepostojanju igre i uglavnom preskakanju veznog reda prije svega u igri na svojoj polovici gdje momčad treba biti gospodar. Svjetska prvenstva su smotre nacionalnih nogometnih škola (kojima nerijetko dominiraju škole pojedinih klubova), a ovdje od toga nismo vidjeli skoro ništa.

Je li nogomet prikazan na SP gledljiv, sve gledljiviji, ili sve ne gledljiviji?

Gledljivost suvremenog nogometa ne treba procjenjivati prema gledanosti svjetskih prvenstava. Pogledajte samo koliko se dobrih nogometnih nacija nije plasiralo na prvenstvo, koliko je velikih igrača tamo, pa na koncu i koliko je velikih igrača ispalo s osrednjim momčadima. Pogledajte gledanost nogometa u 2. i 3. ligama Europe, Južne Amerike i Afrike. Pogledajte s druge strane hrvatske stadione. Nekome kome su jedino „napetost“ u igri (bez stvarnih prilika) i zgoditci važni vjerojatno će suvremeni nogomet biti gledljiv. Nekome pak tko voli uigrane akcije (i napadačke i obrambene kao odgovor) i unutar njih genijalne poteze pojedinaca u cjelinama akcija, bit će negledljiv. Onome pak tko voli bilo uigrane nogometne učinkovite strojeve (njemački) ili veselu i zaigranu o jogo bonito (brazilski) suvremeni će nogomet biti oduran. Svakome njegovo.

Nogomet ne napreduje, niti mu je to cilj

Nogometne taktike i strategije, što ostaje i traje, a što se mijenja. Na bolje, ali i posljedice?

Strategija, taktika i prilagodbi suparniku na ovom prvenstvu nismo vidjeli. Vidjeli smo vrlo dobru igru nekolicine reprezentacija ali ne u nizu od nekoliko susreta. Nogometne strategije se mijenjaju kao odgovor nove na staru. Paradigme se smjenjuju kao na traci, ali uvijek su ostvarene u odnosu na ono što dostupni pojedini igrači mogu izvesti tehnički i taktički, a cijele momčadi strateški. Povijest taktika ima krivulju Garrichinog driblinga, ponekad napreduje, zatim se vrati u punom krugu na staro, pa se malo promijeni na jednu stran, pa malo na drugu itd. Kako su teren, vrijeme igre, 22 igrača i 1 lopta zadani, opće pravilnosti igre nikad se ne mijenjaju, jer uvijek se sve svodi na pokrivanje u fazi obrane i oduzimanje lopte i otkrivanje u fazi napada i dodavanje lopte i bez toga nema „lažnjaka“ kojeg izvodi cijela momčad varajući suparnika. Usporedite vrste driblinga s npr. vrstama napada. Napad je preslikan dribling, a obrana je preslikana blokada driblinga.

Je li veličina i zanimljivost nogometne igre u samoj ljepoti igre. Skloniji smo mišljenju da je rezultat najvažniji?

Rezultat igre je svakako važan, ali nije presudan. Belgija i Japan odigrali su jednu od ljepših utakmica. Belgija je podcijenila Japan i primila 2 zgoditka, zatim je promijenila taktiku i putem jednog sretnog zgoditka preokrenula rezultat (tko se kladio na takav razvoj situacije?). Belgija je na koncu pobijedila. Onome tko voli lijepu igru neće igra Japana biti ružnija jer je izgubio, niti će mu igra Belgije biti ljepša jer je pobijedila. Cilj nogometa je ostvariti rezultat igrom i to po mogućnosti uigranim akcijama koje sadrže barem jedan lijep potez (zato možemo žaliti što Francuska iz jedine lijepe akcije u polufinalu nije postigla zgoditak i biti veseli jer je Urugvaj iz predivne akcije postigao pogodak), ali ne i rezultat pod svaku cijenu, npr. kršenjem pravilnosti igranja, pa čak i pravila igre (glumljenje, prekršaji, odugovlačenje itd.). Ako je rezultat jedini cilj, zašto se nogomet ne igra samo izvođenjem jedanaesteraca? Napeto je, ima zgoditaka, ima obrana, brzo se dobije pobjednik i pobjeda je uglavnom pravedna. Zašto? Zato jer između prvog zvižduka i zvižduka koji označava kraj 120 minuta igre postoji nešto što se zove utakmica tijekom koje se odvija igra.

Cilj nogometa je ostvariti rezultat igrom

Igra i rezultat, ali i zanimljivost igre u svjetlu promjena u suđenju i uvođenju elektronike za prosudbu događanja?

Suđenja su na ovom prvenstvu bila podjednaka prethodnima, a sustav VAR je pridonio poboljšanjima. Treba se nadati daljnjim poboljšanjima suđenja. Dvosmjernost VAR-a, tj. situacije kad sudac za ekranom vidi nešto i upozori glavnog suca je možda budućnost. Također, takve bi stvari mogla uskoro odlučivati i umjetna inteligencija.

Ljudske pogreške su neminovnost i u životu, pa i u svakoj igri, napose i nogometu. Imaju li ispravci i otklanjanje utjecaj na pad zanimljivosti?

Pogreške sudaca nisu isto što i pogreške igrača. Igraču je djelatnost igra, a sucu suđenje igre. U početcima nogometa sudac se ne bi miješao ako bi igrači prešutnim odobravanjem prihvatili situaciju, npr. aut ili prekršaj, nego bi ih ostavio da sami odlučuju i igraju, a intervenirao bi samo kad bi bilo prijepora oko situacije. Možda bi se u budućnosti trebalo ozbiljnije kažnjavati očito glumljenje pretrpljenog prekršaja, primjerice izravnim crvenim kartonom, jer je to izravno kršenje fair playa i protivno pravilu očuvanja igre. Zamislimo da igrač odglumi kako je pretrpio težak prekršaj bez imalo kontakta sa suparnikom i bez mogućnosti samoozljede i to u zoni slobodnog udarca koja mu odgovara. Što bi bilo loše u tome da se za to kazni direktnim crvenim kartonom?

Nogomet je europska igra koja se u 150-tak godina proširila svijetom do masovnosti. Igra se na svim kontinentima. U završetku aktualnog SP su bile četiri europske momčadi. Kako ocjenjujete tu činjenicu?

Nogomet su prema postojećim pravilima izmislili Englezi (prema drugima igrao se i prije u Italiji, a možda i u predkolumbovskoj Americi i na drugim mjestima diljem svijeta), neko je vrijeme sazrijevao, ali je napustio dom konačno 1958. godine i postao ono što je danas zahvaljujući Brazilu. Zasad se samo jednom vratio kući, ali tamo mu se nije previše svidjelo pa se ponovno otisnuo u bijeli svijet, dakako, najčešće ponovno u Brazil. Već sam spomenuo kako su južnoameričke momčadi podbacile i to je uz ne plasiranje velikih nogometnih škola glavni suuzrok plasiranju reprezentacija koje su se našle u polufinalu. S druge strane, hrvatski kaotični način igre pokazao se kao vrlo osebujna škola nogometa posljednjih 28 godina.

Ne radi se o sreći, nego o nepredvidljivosti igre

Navijačko, fanovsko, ali i filozofsko mišljenje o sreći i utjecaju ljudskog ponašanja na rezultat?

Ne bih govorio o sreći u nogometu. Imati sreće pri udarcu ili postići zgoditak promašajem (npr. prvi zgoditak Belgije protiv Japana) zanimljivo je koliko i primiti zgoditak pogreškom ili propustom (ne postavljanje igrača Belgije na putanju lopte ispred igrača Francuske u polufinalu), ukratko, ne previše. Ono što je puno zanimljivije je kad se tehnički, taktički i strateški suprotstave dvije zrele momčadi koje žele prikriti svoje slabosti, iskoristiti slabosti suparnika, blokirati prednosti suparnika i iskoristiti vlastite, npr. kad momčad izvrsnom akcijom postigne zgoditak usprkos izvrsno postavljenoj obrani ili obrnuto, kad se momčad obrani. Ovdje se ne radi o sreći, nego o nepredvidljivosti igre, razvoja susreta i konačnog rezultata. Najveća je nepredvidljivost tamo gdje su momčadi podjednake. No ne treba se zavaravati, jer momčadi mogu biti podjednako slabe i podjednako jake pri čemu su susreti u oba slučaja često izjednačeni igrom i rezultatom (to bi se moglo pokazati tijekom nastupa hrvatskih klubova ovog ljeta u Europi, tj. činjenica da iz toga što je prvenstvo bilo igrački i rezultatski izjednačeno ne slijedi i da je bilo kvalitetnije od prethodnih; štoviše bilo je manje kvalitetno, ali to je za neku drugu temu). Pod vidikom lijepe igre ovo će prvenstvo biti zaboravljeno otprilike onoliko brzo koliko i igre Grčke kad je postala prvak Europe, a ostat će zapamćeno samo onima koji su navijali za svoje reprezentacije tim više ako su ostvarile kakav hvale vrijedan rezultat.

Nazire li se, odnosno, zapažate li naznake o prekretnici u odnosu na dosadašnje stanje? Može li se očekivati da će današnja svjetski glomazna kvantiteta s mamutskom infrastrukturom prerasti u neku novu kvalitetu?

Sumnjam. VAR je jedina novost u nogometu 21. stoljeća koja ide prema očuvanju igre. Mnogi golovi u povijesti ne bi bili priznati da je postojao VAR. Sve ostalo što se zbiva u suvremenom nogometu nema puno veze s nogometnom igrom. Istima, fenomeni koji okružuju nogomet pokušavaju zagospodariti njime, npr. učiniti ga atraktivnijom igrom. Naime, podosta je čudno kako je u današnje vrijeme 15-to minutne slave na društvenim mrežama i atraktivnih sportova koji su takvi po naravi (npr. borilački) ili su takvima učinjeni putem medija, ljudima još uvijek zanimljivo gledati nogometnu utakmicu koja traje 120 minuta i završi rezultatom 2:1. Nova kvaliteta u nogometu uvijek se tiče same nogometne igre, a za nju je potrebno vrijeme za odgoj igrača, momčadi, načina igre, pa na koncu i desetljeća potrebna za odgoj trenera. Nema tu nikakvog preskakanja. Potrebno je vrijeme i pravilan rad, a svaka i najmanja pogreška prije ili kasnije dođe po svoje.

Hvala, dr. Krkač, na razgovoru, koji smo vodili u trenutku što će svakako za Hrvatsku značiti početak novog nogometnog vremena za hrvatski nogomet. Hoće li biti srebrno ili zlatno, pričekajmo tih nekoliko dana. A moguće, u budućnosti, i vašu novu nogometnu knjigu…

Antun Drndelić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori