Pratite nas

Razgovor

NOVI UDAR MILORADA DODIKA: ‘Tražit ćemo da 2018. BiH postane unija triju država!’

Objavljeno

na

S predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom sastao sam se 21. kolovoza u Aleksandrovcu kod Laktaša, mjestu kraj Banje Luke u kojemu on, zajedno sa svojom obitelji, živi piše Darko Hudelist / Globus

Susreli smo se i prije dvije godine, uoči općih izbora u Bosni i Hercegovini, a sada sam ga posjetio mjesec dana uoči referenduma o Danu Republike Srpske. Danas mi se Milorad Dodik čini još mrvicu samouvjerenijim i optimističnijim nego što je bio uoči općih izbora u BiH, kada smo se družili skoro pola dana i kada mi je izložio svoj veliki, životni plan osamostaljenja Republike Srpske. Iako su otad protekle gotovo dvije godine, nije zaboravio ni jedan jedini detalj iz onoga našega zajedničkoga leta helikopterom iznad BiH, tijekom kojega mi je, na pomalo dirljiv način, dao do znanja da bi u svom projektu osamostaljenja (pa, jednoga dana, i odcjepljenja od BiH) Republike Srpske htio nas Hrvate imati za svoje prve saveznike.

U helikopteru

Toga dana, 1. listopada 2014., uzletjeli smo s helidroma na banjolučkome brežuljku Paprikovac točno u 17 sati. Dodik je žurio na predizborne mitinge u Ljubinju i Trebinju, na sasvim suprotnom, jugoistočnom dijelu BiH. Za vrijeme leta pokazivao mi je, kao turistički vodič, iznad kojega bosanskohercegovačkoga grada ili rijeke trenutačno prelijećemo – tj. gdje je Jajce, a gdje Mrkonjić Grad, gdje je rijeka Vrbas, a gdje Pliva… A onda je, nakon što smo preletjeli Kupreško polje i Široki Brijeg, učinio neobičnu gestu. Iako nije bilo na ruti i iako smo, zapravo, već nekoliko minuta kasnili na miting u Ljubinju, naredio je pilotu da skrene sa zacrtane trase na drugu stranu, prema Međugorju, kako bi meni, Hrvatu i katoliku, priuštio veličanstveni prizor pogleda na večernju misu u tom najpoznatijem i najposjećenijem marijanskom svetištu u BiH – i to pogleda od kojega zastaje dah, s visine od 500-600 metara. Htio me, naravno, time malo i “kupiti”, da se u svom tekstu malo jače založim za politički pakt Srba i Hrvata na planu osamostaljenja i odcjepljenja jednog i drugog, tj. i srpskoga i potencijalnog hrvatskoga, entiteta iz Bosne i Hercegovine. A samo koju minutu kasnije, kad smo iz zračnog prostora iznad Međugorja zaokrenuli, za 90 stupnjeva, prema Ljubinju, Dodikov se pogled – uperen iz helikoptera dolje, na hrvatski dio Hercegovine – skamenio. U svakom kadru, kamo god da pogledaš, moglo se vidjeti najmanje deset (a ponegdje i dvadeset) džamija. Onako lijepih, čistih, bijelih bjelcatih i apsolutno dominantnih u tom prostoru.

Dodik ih je svako malo brojio, ali ih nikako nije uspijevao izbrojiti. Stanje se ništa nije promijenilo ni kad smo ušli u zračni prostor koji pripada Republici Srpskoj. Dodik mi je tada zdvojno rekao:

Vidite, dovoljno je da imate jednu pored druge tri, četiri ili, najviše, pet muslimanskih kuća, ovako usamljenih, izvan sela, i ti ljudi već grade svoju vlastitu džamiju. Ma sve vam to financira Saudijska Arabija. Prije svega ta država, a onda i Iran i Erdoganova Turska. Sada, dvije godine poslije, upitao sam ga kakvo je stanje u ovome trenutku. Dodik je tome još dodao: – Sada je u tijeku opća ekspanzija Arapa u Bosni i Hercegovini. Kupuju zemlju i grade stanove u Sarajevu. A Europa sve to mirno i komotno sa strane promatra…

Dakle – referendum 25. rujna u ovome je trenutku ante portas. Njega treba shvatiti kao “tuk na utuk” Srba iz Republike Srpske na odluku Ustavnog suda BiH (a što ju je iznudio bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović) da Srbi iz Republike Srpske više ne smiju slaviti 9. siječnja kao svoj Dan Republike.

Prema cilju

Dan prije nego što sam se vidio s Dodikom, u Aleksandrovcu, obavio sam širi razgovor sa svojim znancem iz Banje Luke, inače nekom vrstom Dodikova savjetnika, koji mi je vrlo plastično objasnio pozadinu toga referenduma i oslikao mi sadašnju političku atmosferu u Republici Srpskoj i cijeloj BiH. I time me, na neki način, pripremio na razgovor s Dodikom. Na moje pitanje: “Koliko je Milorad Dodik danas bliži svom cilju u odnosu na jesen 2014., kada je pobijedio na predsjedničkim izborima u BiH – a taj je cilj osamostaljenje i odcjepljenje Republike Srpske?” – on mi je odgovorio:

– On je svakim danom sve bliži tom cilju, prvenstveno zbog diskriminatorne politike Bošnjaka. Poslije javne i otvorene potpore Turske, prije pokušaja državnog udara u Turskoj, Izetbegović i društvo su sve agresivniji, sve češće prijete i vrijeđaju Srbe. Podsjećam vas da je 7. svibnja o.g. u središtu Banje Luke tadašnji predsjednik turske Vlade Ahmet Davutoglu javno rekao: “Ovo je bila, jest i bit će Turska!” Na takve prijetnje moralo se odgovoriti, na bilo koji način. Mi Srbi dovedeni smo u poziciju da strahujemo za svoj opstanak. Bošnjaci nam žele određivati sve, pa čak i to tko se od nas i kada rodio, i u tom kontekstu treba promatrati i ovu odluku Ustavnog suda BiH o Danu RS, nakon apelacije što ju je tom Sudu bio uputio Izetbegović, protiv koje je uperen naš referendum.

U zajedničkim institucijama BiH stalno je preglasavanje, čak i oko banalnih pitanja koja nikoga ne vrijeđaju, a još manje ugrožavaju. Bošnjaci jednostavno takvim ponašanjem žele demonstrirati silu, da pokažu da je BiH njihova država, a da su Srbi i Hrvati tu samo gosti.

Dodik je tijekom cijeloga našega jednosatnog razgovora bio opušten i dobro raspoložen. Pili smo kavu i neku bosansku “ljutu”, od kruške. Dodik je vrlo brzo govorio, uspio sam na svoj notebook pohvatati samo neke riječi, fraze i (polu)rečenice. No, toliko sam već proniknuo u Dodikov “film”, odnosno njegov način razmišljanja, da bih intervju s njim mogao napisati čak i da se fizički uopće ne sastanemo. Evo samo nekih od najbitnijih natuknica što mi ih je nabacio tijekom našega razgovora.

Prvo, BiH je nakon raspada Jugoslavije ostala – kako mi Dodik reče – “nasilno jedinstvena”. Drugo, “mi Srbi pristali smo da ostanemo u BiH, jer u tom trenutku nije bilo drugog izlaza – ali to je za nas bilo moranje, a ne želja”. Treće, nakon donošenja Daytonskog sporazuma “visoki međunarodni predstavnici, koji su centralizirali BiH, kumulirali su velik broj funkcija na razini BiH koje nisu predviđene ni Ustavom ni Daytonskim sporazumom”. Četvrto, “ovdje se pravi fama da je BiH sveta krava, a ona je, zapravo, eksperiment, i to eksperiment koji nije uspio”.

Peto, međunarodna zajednica favorizira, u BiH, Bošnjake, što, po Dodikovim riječima, dovodi do “atmosfere nametanja”, pri čemu se već davno “prešao prag izdržljivosti”.

Šesto, predstojeći je referendum za Srbe u Republici Srpskoj “osvajanje slobode”, nasuprot “konceptu političkih elita”, što ga, uz pomoć međunarodne zajednice, nameću Bošnjaci, na čelu s Bakirom Izetbegovićem. I tako dalje, i tako dalje…

Zabrana Dana republike

Dodik mi je posebno napomenuo da su u Ustavnom sudu BiH koji je donio odluku o zabrani slavljenja Dana Republike 9. siječnja u Republici Srpskoj četiri suca bila protiv uvođenja te zabrane, a njih petorica “za”. “Protiv” su bili dvoje Srba i dvoje Hrvata, a “za” dva bošnjačka suca i njih tri iz inozemstva. Ti stranci bili su Nijemac, Makedonac i Moldavac.

– Referendum će se, sigurno, održati, u to nema dvojbe, a nakon njega mi ćemo, u Republici Srpskoj, donijeti nove zakone u kojima će jasno biti rečeno da je Dan Republike ono što narod hoće, a ne Bakir!

Zamolio sam Dodika da mi, u najkraćim crtama, izloži što će se sve u Republici Srpskoj i BiH, vezano za referendum, dogoditi, i što sve on osobno, i njegova vlast u RS-u, u tom pogledu namjeravaju učiniti.

Scenarij je, otprilike, ovakav: Prvo, 25. rujna o.g. održat će se referendum o Danu Republike, na kojem će gotovo sto posto građana RS-a zaokružiti “za”. Drugo, tjedan dana nakon referenduma održat će se lokalni izbori u RS-u, koji će, po Dodikovim riječima, “determinirati političke procese” u najbližoj budućnosti. Treće, nakon toga Dodikova vlast u RS-u donosi zakone o Danu Republike, koji fiksiraju 9. siječnja kao dan kada je rođena Republika Srpska (riječ je o datumu 9. siječnja 1992.). Četvrto, dana 9. siječnja 2017. proslavit će se, pompozno i spektakularno. Peto, nakon svega toga, kaže Dodik, “idemo dalje, razgovaramo na nivou BiH i pritom odbijamo nametnuta rješenja”. A šesto, 2018… E, te prijelomne godine Bakir Izetbegović više neće biti član Predsjedništva BiH (jer će se te godine održati novi opći izbori u BiH, nakon kojih na najviše i najodgovornije funkcije u toj zemlji dolaze sasvim novi ljudi), a Milorad Dodik bi tada, ovisno o razvoju prilika i u BiH i mnogo šire, u Europi i svijetu, mogao aktualizirati dokument ili Deklaraciju pod nazivom “Republika Srpska – slobodna i samostalna budućnost i odgovornost”, što ga je njegova politička stranka, Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), gromoglasno proglasila u Istočnom Sarajevu 25. travnja 2015. U Deklaraciji, u čl. 5, piše, crno na bijelom:

“Ukoliko do kraja 2017. godine ne bude vidljivih procesa i mjerljivih rezultata uspostavljanja pozicija Republike Srpske u skladu sa Aneksom 4. Dejtonskog mirovnog sporazuma, Narodna Skupština Republike Srpske treba u toku 2018. godine raspisati referendum o samostalnom statusu Republike Srpske.” U čl. 6. istoga dokumenta piše ovo:

“Na osnovu rezultata referenduma, organi vlasti Republike Srpske shodno ulozi strane utvrđene Aneksom 4. Dejtonskog mirovnog sporazuma, Federaciji BiH predložit (će) mirno razdruživanje i obostrano istovremeno priznanje.” A u članku 7. Deklaracije navedena je ovakva formulacija: “Da se na prostoru BiH od tada samostalnih država formira Unija država BiH, sa otvorenim granicama, slobodnim kretanjem ljudi i roba.”

Upitao sam Milorada Dodika što će se 2018., po njegovu mišljenju, doista dogoditi i kakav rasplet u toj “godini D” realno možemo očekivati.

Odgovorio mi je da su teorijski moguće tri mogućnosti.

Ostvarljiva opcija

Prva je opcija da se lideri BiH dogovore o nekoj relativno skladnoj budućnosti ipak, koliko-toliko, jedinstvene Bosne i Hercegovine. Zbog vrlo narušenih odnosa između triju konstitutivnih naroda u BiH (i njihovih vođa) ta se opcija čini najmanje vjerojatnom (ili praktički nevjerojatnom).

Druga je opcija da se, dogovorom lidera BiH, uspostave tri federalne jedinice u BiH, s dominantnim narodom u svakoj od njih, i s minimalnim funkcijama na zajedničkoj razini. A treća je opcija – kako mi reče Dodik – “da se raziđemo u miru”. Odnosno, “da budu tri države na ovom prostoru”. Po Dodikovim riječima, “sve tri opcije treba ozbiljno razmotriti kao mogućnost”.

Kada bi sam Dodik birao, pretpostavljam da bi se glatko i bez razmišljanja odlučio za opciju br. 3. Međutim, moj odlično upućeni znanac iz Banje Luke upozorio me da je objektivno realna i ostvarljiva opcija br. 2 te da iznad ili preko toga Dodik, neovisno o svojim željama i projekcijama, neće moći ići.

Na moje konkretno pitanje: “Kako biste vi definirali, u ovome trenutku, ključni politički cilj Milorada Dodika?” moj mi je sugovornik, Dodikov insajder, odgovorio:

– U ovom trenutku Dodik ne planira odcjepljenje. On je dovoljno mudar, pragmatičan i svjestan činjenice da bi to izazvalo i veoma opasne potrese u cijeloj regiji. On želi preurediti BiH po konceptu Velike Britanije. Znači, da postoje tri federalne jedinice (bošnjačka, hrvatska i srpska), a da BiH ima samo Ministarstvo vanjskih poslova i Ministarstvo obrane. Sve drugo bilo bi u nadležnosti federalnih jedinica. Moj mi je sugovornik tome još dodao: – U međunarodnoj zajednici ili, bolje rečeno, u njezinu većem dijelu postoji, zasad, samo prešutna suglasnost za ovakvo preuređenje BiH, po konceptu Velike Britanije. S druge strane, i objektivni bošnjački politički analitičari slažu se da je sadašnja BiH nemoguća država i da se nešto mora napraviti na njezinu preuređenju.

Potpora Srbije i Rusije

Na moje pitanje što će onda biti s Dodikovom idejom o konačnom osamostaljenju i odcjepljenju Republike Srpske od Bosne i Hercegovine, moj mi je sugovornik odgovorio:

– Konačno odcjepljenje Dodik ostavlja za neke buduće generacije, jer se ne zna kako će, u vremenu što je neposredno pred nama, izgledati ni Europa ni svijet. On želi sada samo stvoriti preduvjete za tu vrstu referenduma. Posebno mi je naglasio da za opciju odcjepljenja RS od BiH Dodik u ovome trenutku može računati na čistu i bezrezervnu potporu samo Srbije i Rusije – a to je ipak premalo i preskromno za projekt takvih razmjera. Ako bi ga doista htio oživotvoriti, morao bi se izboriti, među ostalim, i za potporu Njemačke – međutim očekivati da Rusi u dogledno vrijeme uopće krenu nagovarati (a onda i da nagovore) Angelu Merkel da otvoreno i bez ijedne zadrške stane iza Dodikova maksimalističkog projekta čini se u ovome trenutku, najblaže rečeno, science-fiction mogućnošću. Svojeg sugovornika, najobavještenijega političkog analitičara u Republici Srpskoj, upitao sam i kako gleda na izjavu Bakira Izetbegovića da Dodik ovim aktualnim referendumom, o Danu RS, želi srušiti Daytonski mirovni sporazum, sklopljen prije 21 godinu. Odgovorio mi je ovim riječima:

– Izetbegović je najveća opasnost za opstanak BiH. On je prije samo nekoliko dana na grobu oca Alije, povodom godišnjice njegove smrti, rekao da ono što nisu uspjeli uraditi u ratu oružjem, treba da urade sada u miru političkim sredstvima. S tako tvrdim pregovaračem kakav je Dodik Izetbegović najradije više ne bi pregovarao, pa su mu oči uprte u Erdogana i američku ambasadu u Sarajevu, gdje želi Dodika predstaviti kao opasnog šovinista i separatista.

Milorad Dodik napomenuo mi je da je nedavno objelodanjeni popis stanovništva BiH, koji je bio proveden još 2013., a po kojemu je broj Bošnjaka prvi put u povijesti prešao 50 posto svega stanovništva, lažiran te da će – citiram ga – “Republika Srpska uskoro objaviti svoj popis koji će prikazati stvarno stanje u RS, a ovaj lažni Srbi nikada neće priznati”. Ako sam dobro shvatio, u alternativnom, srpskom popisu stanovništva BiH ima 11 posto manje Bošnjaka (ili, u vjerskom pogledu, toliko manje muslimana) nego u službenom.

“Bolesna zemlja”

Kao i u jesen 2014., i ovaj put sam htio čuti mišljenje i direktora Caritasa Banjolučke biskupije mons. Miljenka Aničića, zamolivši ga da mi, u najkraćem, prokomentira sadašnji položaj Hrvata u Republici Srpskoj – naravno, u svjetlu svih ovih najnovijih događaja i razvoja situacije kako u RS-u tako i u cijeloj BiH.

Mons. Aničić mi je za početak istaknuo: – Činjenica je da je ova zemlja bolesna u svojim temeljima. Biskupi su prigodom potpisivanja Daytonskog sporazuma upozorili da stvari na temelju tog sporazuma neće funkcionirati. U ovoj zemlji, doduše, šute oružja – ali nije mir. Ovdje se i sa strane domaćih i inozemnih političara održava stanje kontroliranog kaosa. Ova zemlja treba temeljite reforme, koje će obuhvatiti opravdane interese pripadnika sva tri naroda, kao i pripadnika manjina, pojedinaca, ali i kolektiviteta. Ovako doživljavamo sad s jedne, sad s druge ili treće strane istupe političara, da li stvarno opravdane ili u službi dnevne politike, koji imaju u vidu interese samo jedne grupe. Parcijalni pristup neće dovesti do nekog pozitivnog rezultata.

Izgleda da naši političari – mislim na političare sva tri naroda – nikako ne mogu ili neće shvatiti da metoda “kako preveslati drugoga i postići nešto za svoju grupu” ne vodi nikamo! Na moje konkretno pitanje koliko je Dodik danas bliži svom cilju, osamostaljenju i odcjepljenju Republike Srpske, u odnosu na jesen 2014., kada je, doduše tijesno, pobijedio na predsjedničkim izborima, mons. Aničić mi je odgovorio:

– Mislim da nije ništa bliži. Koliko znam, za političara je najvažniji cilj da ostane na vlasti. Jasno, i ostajanje na vlasti se može tumačiti u funkciji cilja osamostaljenja. Ne mogu i ne želim tvrditi da mu to nije želja – sudeći po njegovim vlastitim izjavama o BiH i o njegovu odnosu prema BiH, taj mu je cilj vjerojatno vrlo blizak – ali želim vjerovati da je dovoljno iskusan, realističan i odgovoran, konačno i prema svom vlastitom narodu, i da zna da nas to može voditi u novu katastrofu, a siguran sam da većina pripadnika svih triju naroda, nakon dramatičnih iskustava prošlog rata, takvo što (odcjepljenje RS od BiH – op. a.) ne želi.

Stvaranje zle krvi

Mons. Aničić mi je svemu tome još dodao:

– Činjenica jest da je tema osamostaljenja danas vrlo aktualna u više zemalja u Europi. Međutim, u većini tih zemalja su ustavna polazišta, ali i razina demokratskih standarda, drugačija. Bosna i Hercegovina je u tom pogledu najosjetljivije područje. Dok će drugdje takva tema o odcjepljenju dijela zemlje izazvati možda negodovanje i diskusije, ali u granicama prihvatljivog, ovdje ona stvara zlu krv. Mislim da na tu temu u BiH i razni centri moći u Europi i Americi naćule uši i postanu nervozni, puno više nego drugdje. Premda ne poduzimaju ništa da se pitanje BiH počne cjelovito rješavati, ipak ne vjerujem da će ostati ravnodušni na jednostrane poteze.

U tom smislu ni američki potpredsjednik Joe Biden u svoj iznenadni posjet Beogradu nije naletio slučajno, niti se bavio samo pitanjem Kosova. Ne vidim nikakvih znakova da bi Amerika stala iza samostalnosti RS, kao svojedobno iza Kosova. Bez toga ili bez dogovornog razlaza ne vidim nikakve mogućnosti osamostaljenja bilo kojeg dijela BiH. Što se položaja Hrvata u Republici Srpskoj i BiH, kao i mogućega političkog savezništvu Srba i Hrvata (a naspram Bošnjaka) tiče, mons. Aničić mi je rekao: – Ne mogu prepoznati nikakvu politiku Hrvata u BiH. Ovo što imamo priliku vidjeti jest političko glavinjanje – od mandata do mandata. Što Hrvat u RS osjeti od politike svojih političkih predstavnika u BiH? Gdje su Hrvati? Što su njegovi politički predstavnici učinili u vrijeme nakon rata kad su se ti Hrvati grčevito borili za povrat svoje imovine i kad je postojalo više volje za povratak u RS, jasno kao punopravnih građana? Kome se ti ljudi mogu danas obratiti, kad imaju problema, a imaju ih? Jedno vrijeme se činilo da će predstavnici RH u Europskom parlamentu uspjeti pokrenuti neke inicijative, kako bi Bosna i Hercegovina počela rješavati nagomilane probleme. Sada, zbog situacije u Hrvatskoj ni s tim se ne može računati, bar ne u sljedećim mjesecima.

Stari problemi

Mons. Aničić mi je pritom eksplicitno naglasio: – Nisam protiv savezništva Hrvata i Srba – valjda bi se to moralo pokazati u životu ljudi – ni protiv drugih savezništava, ako nisu uperena protiv temeljnih prava treće strane, odnosno ako imaju konstruktivne prijedloge za dobro svih. Za vrijeme rata smo se zalagali za razgovore među zaraćenim stranama, očekujući od toga poboljšanje situacije za ljude na terenu. To nam je želja i danas. Iskreno rečeno: pogoršanje političke klime, prouzročeno najavljenim referendumom, sigurno nije dobro za Hrvate. Već sam rekao da jednostrane poteze ne smatram dobrim. Ali mislim da su problemi Hrvata i u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH daleko stariji i kompleksniji nego što je referendum. Odlazeći iz Aleksandrovca, upitao sam predsjednika RS Milorada Dodika može li aktualno kompliciranje i pogoršanje političke situacije u RS i BiH, dovesti, možda, i do rata. Odgovorio mi je: – Republika Srpska neće voditi rat, ali će se braniti!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Davor Domazet Lošo: Migrantska kriza je dio globalnog rata protiv kršćanske Europe

Objavljeno

na

Objavio

U PODCASTU VELEBIT admiral Davor Domazet Lošo detaljno argumentira tko, kako i zašto vodi rat protiv temeljnih vrijednosti zapadne civilizacije i njenih kršćanskih vrijednosnih sustava.

♦ Zašto Sjedinjene Države stvaraju Veliku Albaniju?

♦ Je li razmjena teritorija između Srbije i Kosova srpski ili američki plan?

♦ Zašto se u Hrvatsko ništa ne zna o združenoj vojnoj vježbi ruskih, kineskih i mongolskih trupa?

♦ Poslušajte detaljan opis najnovijeg sofisticiranog raketnog naoružanja koje predstavlja ruski odgovor na američku dominaciju flotama nosača zrakoplova.

♦ Je li dobro za Hrvatsku da se svrstava na jednu stranu u očitom zaoštravanja sukoba dviju velikih sila?

♦ Tko zapravo vlada SAD-om?

♦ Što je to duboka država?

♦ Je li Trump predsjednik koji se oteo kontroli onih koji su ga instalirali?

♦ Tko su ‘oni’, moćni financijski i politički lobiji koji drmaju svijetom?

♦ Koja je svrha migrantske krize, kako se njom upravlja i kako ju organizirana?

♦ Je li hrvatsko državno vodstvo svjesno ukupnih geopolitičkih okolnosti i je li doraslo tim izazovima?

♦ Jesu li Andrej Plenković i Kolinda Grabar Kitarović izabrani voljom hrvatskog naroda ili vanjskih centara moći, i kojih?

♦ Što predstavlja najavljeni prosvjed u Vukovaru, je li to početak sukoba u HDZ-u?

♦ Je li u pozadini cijelog ovoga globalnog sukoba duhovna borba dobra i zla?

Odgovore na ova pitanja poslušajte u PODCASTU VELBIT, u kojem je kod Marka Juriča gostovao geopolitički strateg i analitičar admiral Davor Domazet Lošo.

 

Robert Valdec: Iza migranata stoje moćne institucije s golemom financijskom logistikom

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Turudić: U ratu sam gledao mrtve ljude, a nisam vidio da je itko procesuiran pa makar i po zapovjednoj odgovornosti

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik Županijskog suda, sudac Ivan Turudić, gostovao je u Novom danu N1 i komentirao slučaje Sanader i Hernadi te procesuiranje ratnih zločina.

Hoće li i kada Zsolt Hernadi biti izručen Hrvatskoj? Zašto se i nakon zahtjeva DORH-a i europskog uhidbenog naloga ne događa ništa u vezi njegova izručenja?

Izdan je Europski uhidbeni nalog protiv Hernadija i ako stupi korak izvan Mađarske u neku drugu državu članicu EU, bit će predan Hrvatskoj. Mađarski sud je odbio rješenje uhidbenog naloga s čudnim obrazloženjem jer da Hernadi ne bi imao pošteno suđenje u Hrvatskoj i da Hrvatska nije država u kojoj vlada vladavina prava i da je o tome već presuđeno u Mađarskoj. Niti jedan od tih argumenata ne stoji. Je li Hrvatska država vladavine prava ili nije odluku o tome može donijeti samo Europsko vijeće i to jednoglasno. Što se tiče načela da je u Mađarskoj već suđeno EU, Sud EU je o tome iznio svoj stav u presudi.

Nije li politički skandalozno da jedna država EU smatra da Hrvatska nije država vladavine prava i što se još može učiniti po pitanju Hernadijeva izručenja Hrvatskoj?

Županijski sud je učinio sve što je mogao učiniti, a nema neki manevarski prostor. Sud EU nam je dao za pravo u svih pet pitanja koje smo postavili. Mađarski sud se referira na suđenje Ivi Sanaderu i pozivaju se na odluku Ustavnog suda i arbitražu i odluku Glavnog tajništva Interpola, a o krivnji može odlučivati jedino kazneni sud. Pravorijek u tom predmetu može donijeti jedino hrvatski sud.

Što je sa slučajem koji se vodi protiv Ive Sanadera. Jučer smo vidjeli još jednu odgodu, može li završiti u zastari?

Teško, gotovo sam siguran da neće završiti u zastari. Zastara je vrlo daleko u tom predmetu. U tom predmetu nema opasnosti od zastare.

Koji su rokovi za zastaru u slučaju Sanader i Hernadi?

U slučaju Sanader je desetak godina. Ja sada iznosim svoj pravni stav, a o tome će odlučiti Raspravno vijeće. Smatram da je zastara bila prekinuta dok se čekala odluka Suda EU. Zastara je bila 2019., plus vrijeme prekida postupka i ako se donese prvostupanjska presuda onda se još produžuje dvije godine. Mislim da tu ne prijeti realna opasnost od zastare, kao ni u slučaju Hernadi.

Hoće li na hrvatskom sudu biti uspješno završen slučaj Hernadi u Hrvatskoj i hoće li biti dostupan Hrvatskoj?

To bi bilo najpravednije. Zastara je uvijek neuspjeh cijelog sustava i poraz pravne države jer nemamo epilog. Učinit ćemo sve da do zastare ne dođe, no postoje i faktori na koje sud ne može utjecati.

Zašto se nije pronašao odgovor na pitanje o postojanju mita u slučaju Sanader?

Presuda u slučaju Sanader je bila pravomoćna, a onda ju je ukinuo Vrhovni sud. Nakon što presuda postane pravomoćna, dužnost suda je da u roku od 15 dana pozove, u ovom slučaju Roberta Ježića, treću osobu na koju je prenesena imovinska korist, da vrati novac. Mi smo pozvali nakon 15 dana po zakonu, spis smo poslali DORH-u. Oni su adresa da na to odgovore, zašto u roku godine dana koliko su imali, vremena u kojoj je presuda bila pravomoćna, nisu taj novac ovršili, vratili u državni proračun.

Postoji li odgovor DORH-a zašto se to nije dogodilo?

Postoji odgovor. Novac je u Švicarskoj, a postupak je dugotrajan i kompliciran. To je njihov uobičajen odgovor.

Kada govorimo o pravosuđu i dalje postoji niz zamjerki na sporost i dugotrajnost postupaka. Predsjednik ste najvećeg suda u Hrvatskoj, kako se nosite s tim kritikama?

Percepcija o pravosuđu stvarno nije dobra. Ti su prigovori na dugotrajnost često vrlo osnovani. Mi smanjujemo broj predmeta koji su stariji od 10 i 15 godina, ali još uvijek ih ima na stotine. Loša je poruka ako postupak traje 10, 15 ili 20 godina. Na te kritike je teško naći suvisao odgovor, osim se pokriti pepelom i truditi da se to ispravi.

Često ste upozoravali ste na utjecaj politike na pravosuđe, postoji li i dalje opravdana sumnja u javnosti da i u pravosuđu i DORH-u postoji utjecaj politike na pravosuđe?

O DORH-u neću govoriti. Možda ćete biti iznenađeni odgovorom, ali ja ne vidim u današnje vrijeme neki izravni pritisak u smislu da me netko nazove telefonom i traži da se slučaj riješi određeni način.

Je li se dovoljno radilo na istrazi ratnih zločina? To pitanje se aktualiziralo zbog prosvjeda koji je u Vukovaru najavio gradonačelnik Ivan Penava? Je li sudstvo i DORH dovoljno radio na istrazi ratnih zločina u Hrvatskoj?

Ja svakodnevno sudim i ratne zločine. Od rata je prošlo 27 godina i sve je teže i teže dokazivati i istraživati te slučajeve. Mnogi ljudi su pomrli, a neki su često nedostupni našim pravosudnim tijelima. Je li se moglo učiniti više? Iz svog iskustva kao dragovoljac iz rata znam za niz zločina koji su se dogodili, bio sam na ratištu u zapadnoj Slavoniji, a ne znam za nikog da je procesuiran. U ratu sam gledao mrtve ljude, a nisam vidio da je itko procesuiran pa makar i po zapovjednoj odgovornosti. Zašto se nije optuživalo je pitanje za DORH.

Nije li neobično da se za zločin u Ovčari nije vodila sveobuhvatna istraga?

Za to ne znam. Teško mi je vjerovati da se nije radilo. Kao sudionik Domovinskog rata imam dojam da se nije dovoljno učinilo, ali to je samo dojam.

Možete li načelno prokomentirati slučaj Todorić?

Taj predmet je u fazi istrage. Radi se o velikom, opsežnom predmetu, a mislim da je rok za dovršetak istrage šest mjeseci. Paradoks je da taj predmet ne vodi specijalno tužiteljstvo nego redovno tužiteljstvo, zato što je optuženik odgovorna, a ne službena osoba. Dolazimo do paradoksa da se policajcu za 100 kn mita ili nekome drugome provodi istraživanja USKOK-a, a u predmetima od stotina milijardi, redovno tužiteljstvo. Trebalo bi se radikalno pristupiti reformi kaznenog zakonodavstva. Bilo bi potrebno učiniti da USKOK, kao i uskočki sudovi, rade kapitalne stvari. Danas je USKOK najveće ili drugo najveće tužiteljstvo u Hrvatskoj, a to je paradoks.

Jedan od vašim poznatih slučajeva je i slučaj bivše županice Marine Lovrić Merzel u kojem ste se oštro protivili nagodbi koja je postignuta s okrivljenim Žužićem. Zašto je Vrhovni sud stao na stranu nagodbe i zašto ste se protivili nagodbi?

Ja sad mogu pričati o tome, ja taj predmet više ne sudim zbog stava koji sam zastupao. Smatrao sam da sporazum između Žužića i USKOK-a nije u skladu sa pravilima odmjeravanja kazne. Mislio sam da je kazna premala i da ruši kaznenu politiku. Sudit će novi sudac pa ćemo vidjeti epilog tog predmeta.

Spomenuli ste Agrokor kao jedno od najvećih slučajeva, je li hrvatsko pravosuđe kapacitirano za takav proces?

Sad je u tijeku knjigovodstveno-financijsko vještačenje. U Hrvatskoj nije bilo stručnjaka za to jer su ranije radili ili za USKOK ili za Agrokor pa postoje razlozi da ne rade u konkretnom predmetu pa mislim da je spis poslan češkoj firmi koja će vještačiti. NIje to neuobičajeno i nije problem. Često su u Hrvatskoj problem megalomanske optužnice koje su prevelike i s previše optuženika. Bilo bi bolje i efikasnije da su manje.

Zdravko Mamić je iskoristio dvostruko državljanstvo kako bi izbjegao kaznu, a i mnogi drugi su to koristili. Što mislite o takvim slučajevima?

To je stvar državne politike. Ako se država odluči da nema dvojnog državljanstva, onda neće biti dvojnog državljanstva.

Može li ministar pravosuđa Bošnjaković učiniti više što se tiče poboljšanja u pravosuđu i poboljšanja percepcije pravosuđa u javnosti?

Nisam zadovoljan stanjem jer mislim da bi postupci morali biti kraći i uvjeren sam da se to može napraviti. Ministar je napravio neke korake kojima se ništa ne bi moglo zamjeriti, ali problem je brzina donošenja tih promjena.

Nacional danas donosi priču da četiri kuma, Vladimir Šeks, Miroslav Šeparović, Branko Bačić i Božidar Kalmeta, prema navodima tjednika, zajednički utječu na presudne teme za hrvatsko društvo u sjeni premijera Plenkovića? Što mislite o toj priči?

Nisam to još pročitao, ali mislim da to nije istina. Često se veže uz Šeksa da je pritajeni kadrovik u pravosuđu, ali ja smatram da to nije istina. Šeksu godi takva pozicija i mudro šuti, ali ja mislim da to nije takva situacija.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari