Pratite nas

Razgovor

NOVI UDAR MILORADA DODIKA: ‘Tražit ćemo da 2018. BiH postane unija triju država!’

Objavljeno

na

S predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom sastao sam se 21. kolovoza u Aleksandrovcu kod Laktaša, mjestu kraj Banje Luke u kojemu on, zajedno sa svojom obitelji, živi piše Darko Hudelist / Globus

Susreli smo se i prije dvije godine, uoči općih izbora u Bosni i Hercegovini, a sada sam ga posjetio mjesec dana uoči referenduma o Danu Republike Srpske. Danas mi se Milorad Dodik čini još mrvicu samouvjerenijim i optimističnijim nego što je bio uoči općih izbora u BiH, kada smo se družili skoro pola dana i kada mi je izložio svoj veliki, životni plan osamostaljenja Republike Srpske. Iako su otad protekle gotovo dvije godine, nije zaboravio ni jedan jedini detalj iz onoga našega zajedničkoga leta helikopterom iznad BiH, tijekom kojega mi je, na pomalo dirljiv način, dao do znanja da bi u svom projektu osamostaljenja (pa, jednoga dana, i odcjepljenja od BiH) Republike Srpske htio nas Hrvate imati za svoje prve saveznike.

U helikopteru

Toga dana, 1. listopada 2014., uzletjeli smo s helidroma na banjolučkome brežuljku Paprikovac točno u 17 sati. Dodik je žurio na predizborne mitinge u Ljubinju i Trebinju, na sasvim suprotnom, jugoistočnom dijelu BiH. Za vrijeme leta pokazivao mi je, kao turistički vodič, iznad kojega bosanskohercegovačkoga grada ili rijeke trenutačno prelijećemo – tj. gdje je Jajce, a gdje Mrkonjić Grad, gdje je rijeka Vrbas, a gdje Pliva… A onda je, nakon što smo preletjeli Kupreško polje i Široki Brijeg, učinio neobičnu gestu. Iako nije bilo na ruti i iako smo, zapravo, već nekoliko minuta kasnili na miting u Ljubinju, naredio je pilotu da skrene sa zacrtane trase na drugu stranu, prema Međugorju, kako bi meni, Hrvatu i katoliku, priuštio veličanstveni prizor pogleda na večernju misu u tom najpoznatijem i najposjećenijem marijanskom svetištu u BiH – i to pogleda od kojega zastaje dah, s visine od 500-600 metara. Htio me, naravno, time malo i “kupiti”, da se u svom tekstu malo jače založim za politički pakt Srba i Hrvata na planu osamostaljenja i odcjepljenja jednog i drugog, tj. i srpskoga i potencijalnog hrvatskoga, entiteta iz Bosne i Hercegovine. A samo koju minutu kasnije, kad smo iz zračnog prostora iznad Međugorja zaokrenuli, za 90 stupnjeva, prema Ljubinju, Dodikov se pogled – uperen iz helikoptera dolje, na hrvatski dio Hercegovine – skamenio. U svakom kadru, kamo god da pogledaš, moglo se vidjeti najmanje deset (a ponegdje i dvadeset) džamija. Onako lijepih, čistih, bijelih bjelcatih i apsolutno dominantnih u tom prostoru.

Dodik ih je svako malo brojio, ali ih nikako nije uspijevao izbrojiti. Stanje se ništa nije promijenilo ni kad smo ušli u zračni prostor koji pripada Republici Srpskoj. Dodik mi je tada zdvojno rekao:

Vidite, dovoljno je da imate jednu pored druge tri, četiri ili, najviše, pet muslimanskih kuća, ovako usamljenih, izvan sela, i ti ljudi već grade svoju vlastitu džamiju. Ma sve vam to financira Saudijska Arabija. Prije svega ta država, a onda i Iran i Erdoganova Turska. Sada, dvije godine poslije, upitao sam ga kakvo je stanje u ovome trenutku. Dodik je tome još dodao: – Sada je u tijeku opća ekspanzija Arapa u Bosni i Hercegovini. Kupuju zemlju i grade stanove u Sarajevu. A Europa sve to mirno i komotno sa strane promatra…

Dakle – referendum 25. rujna u ovome je trenutku ante portas. Njega treba shvatiti kao “tuk na utuk” Srba iz Republike Srpske na odluku Ustavnog suda BiH (a što ju je iznudio bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović) da Srbi iz Republike Srpske više ne smiju slaviti 9. siječnja kao svoj Dan Republike.

Prema cilju

Dan prije nego što sam se vidio s Dodikom, u Aleksandrovcu, obavio sam širi razgovor sa svojim znancem iz Banje Luke, inače nekom vrstom Dodikova savjetnika, koji mi je vrlo plastično objasnio pozadinu toga referenduma i oslikao mi sadašnju političku atmosferu u Republici Srpskoj i cijeloj BiH. I time me, na neki način, pripremio na razgovor s Dodikom. Na moje pitanje: “Koliko je Milorad Dodik danas bliži svom cilju u odnosu na jesen 2014., kada je pobijedio na predsjedničkim izborima u BiH – a taj je cilj osamostaljenje i odcjepljenje Republike Srpske?” – on mi je odgovorio:

– On je svakim danom sve bliži tom cilju, prvenstveno zbog diskriminatorne politike Bošnjaka. Poslije javne i otvorene potpore Turske, prije pokušaja državnog udara u Turskoj, Izetbegović i društvo su sve agresivniji, sve češće prijete i vrijeđaju Srbe. Podsjećam vas da je 7. svibnja o.g. u središtu Banje Luke tadašnji predsjednik turske Vlade Ahmet Davutoglu javno rekao: “Ovo je bila, jest i bit će Turska!” Na takve prijetnje moralo se odgovoriti, na bilo koji način. Mi Srbi dovedeni smo u poziciju da strahujemo za svoj opstanak. Bošnjaci nam žele određivati sve, pa čak i to tko se od nas i kada rodio, i u tom kontekstu treba promatrati i ovu odluku Ustavnog suda BiH o Danu RS, nakon apelacije što ju je tom Sudu bio uputio Izetbegović, protiv koje je uperen naš referendum.

U zajedničkim institucijama BiH stalno je preglasavanje, čak i oko banalnih pitanja koja nikoga ne vrijeđaju, a još manje ugrožavaju. Bošnjaci jednostavno takvim ponašanjem žele demonstrirati silu, da pokažu da je BiH njihova država, a da su Srbi i Hrvati tu samo gosti.

Dodik je tijekom cijeloga našega jednosatnog razgovora bio opušten i dobro raspoložen. Pili smo kavu i neku bosansku “ljutu”, od kruške. Dodik je vrlo brzo govorio, uspio sam na svoj notebook pohvatati samo neke riječi, fraze i (polu)rečenice. No, toliko sam već proniknuo u Dodikov “film”, odnosno njegov način razmišljanja, da bih intervju s njim mogao napisati čak i da se fizički uopće ne sastanemo. Evo samo nekih od najbitnijih natuknica što mi ih je nabacio tijekom našega razgovora.

Prvo, BiH je nakon raspada Jugoslavije ostala – kako mi Dodik reče – “nasilno jedinstvena”. Drugo, “mi Srbi pristali smo da ostanemo u BiH, jer u tom trenutku nije bilo drugog izlaza – ali to je za nas bilo moranje, a ne želja”. Treće, nakon donošenja Daytonskog sporazuma “visoki međunarodni predstavnici, koji su centralizirali BiH, kumulirali su velik broj funkcija na razini BiH koje nisu predviđene ni Ustavom ni Daytonskim sporazumom”. Četvrto, “ovdje se pravi fama da je BiH sveta krava, a ona je, zapravo, eksperiment, i to eksperiment koji nije uspio”.

Peto, međunarodna zajednica favorizira, u BiH, Bošnjake, što, po Dodikovim riječima, dovodi do “atmosfere nametanja”, pri čemu se već davno “prešao prag izdržljivosti”.

Šesto, predstojeći je referendum za Srbe u Republici Srpskoj “osvajanje slobode”, nasuprot “konceptu političkih elita”, što ga, uz pomoć međunarodne zajednice, nameću Bošnjaci, na čelu s Bakirom Izetbegovićem. I tako dalje, i tako dalje…

Zabrana Dana republike

Dodik mi je posebno napomenuo da su u Ustavnom sudu BiH koji je donio odluku o zabrani slavljenja Dana Republike 9. siječnja u Republici Srpskoj četiri suca bila protiv uvođenja te zabrane, a njih petorica “za”. “Protiv” su bili dvoje Srba i dvoje Hrvata, a “za” dva bošnjačka suca i njih tri iz inozemstva. Ti stranci bili su Nijemac, Makedonac i Moldavac.

– Referendum će se, sigurno, održati, u to nema dvojbe, a nakon njega mi ćemo, u Republici Srpskoj, donijeti nove zakone u kojima će jasno biti rečeno da je Dan Republike ono što narod hoće, a ne Bakir!

Zamolio sam Dodika da mi, u najkraćim crtama, izloži što će se sve u Republici Srpskoj i BiH, vezano za referendum, dogoditi, i što sve on osobno, i njegova vlast u RS-u, u tom pogledu namjeravaju učiniti.

Scenarij je, otprilike, ovakav: Prvo, 25. rujna o.g. održat će se referendum o Danu Republike, na kojem će gotovo sto posto građana RS-a zaokružiti “za”. Drugo, tjedan dana nakon referenduma održat će se lokalni izbori u RS-u, koji će, po Dodikovim riječima, “determinirati političke procese” u najbližoj budućnosti. Treće, nakon toga Dodikova vlast u RS-u donosi zakone o Danu Republike, koji fiksiraju 9. siječnja kao dan kada je rođena Republika Srpska (riječ je o datumu 9. siječnja 1992.). Četvrto, dana 9. siječnja 2017. proslavit će se, pompozno i spektakularno. Peto, nakon svega toga, kaže Dodik, “idemo dalje, razgovaramo na nivou BiH i pritom odbijamo nametnuta rješenja”. A šesto, 2018… E, te prijelomne godine Bakir Izetbegović više neće biti član Predsjedništva BiH (jer će se te godine održati novi opći izbori u BiH, nakon kojih na najviše i najodgovornije funkcije u toj zemlji dolaze sasvim novi ljudi), a Milorad Dodik bi tada, ovisno o razvoju prilika i u BiH i mnogo šire, u Europi i svijetu, mogao aktualizirati dokument ili Deklaraciju pod nazivom “Republika Srpska – slobodna i samostalna budućnost i odgovornost”, što ga je njegova politička stranka, Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), gromoglasno proglasila u Istočnom Sarajevu 25. travnja 2015. U Deklaraciji, u čl. 5, piše, crno na bijelom:

“Ukoliko do kraja 2017. godine ne bude vidljivih procesa i mjerljivih rezultata uspostavljanja pozicija Republike Srpske u skladu sa Aneksom 4. Dejtonskog mirovnog sporazuma, Narodna Skupština Republike Srpske treba u toku 2018. godine raspisati referendum o samostalnom statusu Republike Srpske.” U čl. 6. istoga dokumenta piše ovo:

“Na osnovu rezultata referenduma, organi vlasti Republike Srpske shodno ulozi strane utvrđene Aneksom 4. Dejtonskog mirovnog sporazuma, Federaciji BiH predložit (će) mirno razdruživanje i obostrano istovremeno priznanje.” A u članku 7. Deklaracije navedena je ovakva formulacija: “Da se na prostoru BiH od tada samostalnih država formira Unija država BiH, sa otvorenim granicama, slobodnim kretanjem ljudi i roba.”

Upitao sam Milorada Dodika što će se 2018., po njegovu mišljenju, doista dogoditi i kakav rasplet u toj “godini D” realno možemo očekivati.

Odgovorio mi je da su teorijski moguće tri mogućnosti.

Ostvarljiva opcija

Prva je opcija da se lideri BiH dogovore o nekoj relativno skladnoj budućnosti ipak, koliko-toliko, jedinstvene Bosne i Hercegovine. Zbog vrlo narušenih odnosa između triju konstitutivnih naroda u BiH (i njihovih vođa) ta se opcija čini najmanje vjerojatnom (ili praktički nevjerojatnom).

Druga je opcija da se, dogovorom lidera BiH, uspostave tri federalne jedinice u BiH, s dominantnim narodom u svakoj od njih, i s minimalnim funkcijama na zajedničkoj razini. A treća je opcija – kako mi reče Dodik – “da se raziđemo u miru”. Odnosno, “da budu tri države na ovom prostoru”. Po Dodikovim riječima, “sve tri opcije treba ozbiljno razmotriti kao mogućnost”.

Kada bi sam Dodik birao, pretpostavljam da bi se glatko i bez razmišljanja odlučio za opciju br. 3. Međutim, moj odlično upućeni znanac iz Banje Luke upozorio me da je objektivno realna i ostvarljiva opcija br. 2 te da iznad ili preko toga Dodik, neovisno o svojim željama i projekcijama, neće moći ići.

Na moje konkretno pitanje: “Kako biste vi definirali, u ovome trenutku, ključni politički cilj Milorada Dodika?” moj mi je sugovornik, Dodikov insajder, odgovorio:

– U ovom trenutku Dodik ne planira odcjepljenje. On je dovoljno mudar, pragmatičan i svjestan činjenice da bi to izazvalo i veoma opasne potrese u cijeloj regiji. On želi preurediti BiH po konceptu Velike Britanije. Znači, da postoje tri federalne jedinice (bošnjačka, hrvatska i srpska), a da BiH ima samo Ministarstvo vanjskih poslova i Ministarstvo obrane. Sve drugo bilo bi u nadležnosti federalnih jedinica. Moj mi je sugovornik tome još dodao: – U međunarodnoj zajednici ili, bolje rečeno, u njezinu većem dijelu postoji, zasad, samo prešutna suglasnost za ovakvo preuređenje BiH, po konceptu Velike Britanije. S druge strane, i objektivni bošnjački politički analitičari slažu se da je sadašnja BiH nemoguća država i da se nešto mora napraviti na njezinu preuređenju.

Potpora Srbije i Rusije

Na moje pitanje što će onda biti s Dodikovom idejom o konačnom osamostaljenju i odcjepljenju Republike Srpske od Bosne i Hercegovine, moj mi je sugovornik odgovorio:

– Konačno odcjepljenje Dodik ostavlja za neke buduće generacije, jer se ne zna kako će, u vremenu što je neposredno pred nama, izgledati ni Europa ni svijet. On želi sada samo stvoriti preduvjete za tu vrstu referenduma. Posebno mi je naglasio da za opciju odcjepljenja RS od BiH Dodik u ovome trenutku može računati na čistu i bezrezervnu potporu samo Srbije i Rusije – a to je ipak premalo i preskromno za projekt takvih razmjera. Ako bi ga doista htio oživotvoriti, morao bi se izboriti, među ostalim, i za potporu Njemačke – međutim očekivati da Rusi u dogledno vrijeme uopće krenu nagovarati (a onda i da nagovore) Angelu Merkel da otvoreno i bez ijedne zadrške stane iza Dodikova maksimalističkog projekta čini se u ovome trenutku, najblaže rečeno, science-fiction mogućnošću. Svojeg sugovornika, najobavještenijega političkog analitičara u Republici Srpskoj, upitao sam i kako gleda na izjavu Bakira Izetbegovića da Dodik ovim aktualnim referendumom, o Danu RS, želi srušiti Daytonski mirovni sporazum, sklopljen prije 21 godinu. Odgovorio mi je ovim riječima:

– Izetbegović je najveća opasnost za opstanak BiH. On je prije samo nekoliko dana na grobu oca Alije, povodom godišnjice njegove smrti, rekao da ono što nisu uspjeli uraditi u ratu oružjem, treba da urade sada u miru političkim sredstvima. S tako tvrdim pregovaračem kakav je Dodik Izetbegović najradije više ne bi pregovarao, pa su mu oči uprte u Erdogana i američku ambasadu u Sarajevu, gdje želi Dodika predstaviti kao opasnog šovinista i separatista.

Milorad Dodik napomenuo mi je da je nedavno objelodanjeni popis stanovništva BiH, koji je bio proveden još 2013., a po kojemu je broj Bošnjaka prvi put u povijesti prešao 50 posto svega stanovništva, lažiran te da će – citiram ga – “Republika Srpska uskoro objaviti svoj popis koji će prikazati stvarno stanje u RS, a ovaj lažni Srbi nikada neće priznati”. Ako sam dobro shvatio, u alternativnom, srpskom popisu stanovništva BiH ima 11 posto manje Bošnjaka (ili, u vjerskom pogledu, toliko manje muslimana) nego u službenom.

“Bolesna zemlja”

Kao i u jesen 2014., i ovaj put sam htio čuti mišljenje i direktora Caritasa Banjolučke biskupije mons. Miljenka Aničića, zamolivši ga da mi, u najkraćem, prokomentira sadašnji položaj Hrvata u Republici Srpskoj – naravno, u svjetlu svih ovih najnovijih događaja i razvoja situacije kako u RS-u tako i u cijeloj BiH.

Mons. Aničić mi je za početak istaknuo: – Činjenica je da je ova zemlja bolesna u svojim temeljima. Biskupi su prigodom potpisivanja Daytonskog sporazuma upozorili da stvari na temelju tog sporazuma neće funkcionirati. U ovoj zemlji, doduše, šute oružja – ali nije mir. Ovdje se i sa strane domaćih i inozemnih političara održava stanje kontroliranog kaosa. Ova zemlja treba temeljite reforme, koje će obuhvatiti opravdane interese pripadnika sva tri naroda, kao i pripadnika manjina, pojedinaca, ali i kolektiviteta. Ovako doživljavamo sad s jedne, sad s druge ili treće strane istupe političara, da li stvarno opravdane ili u službi dnevne politike, koji imaju u vidu interese samo jedne grupe. Parcijalni pristup neće dovesti do nekog pozitivnog rezultata.

Izgleda da naši političari – mislim na političare sva tri naroda – nikako ne mogu ili neće shvatiti da metoda “kako preveslati drugoga i postići nešto za svoju grupu” ne vodi nikamo! Na moje konkretno pitanje koliko je Dodik danas bliži svom cilju, osamostaljenju i odcjepljenju Republike Srpske, u odnosu na jesen 2014., kada je, doduše tijesno, pobijedio na predsjedničkim izborima, mons. Aničić mi je odgovorio:

– Mislim da nije ništa bliži. Koliko znam, za političara je najvažniji cilj da ostane na vlasti. Jasno, i ostajanje na vlasti se može tumačiti u funkciji cilja osamostaljenja. Ne mogu i ne želim tvrditi da mu to nije želja – sudeći po njegovim vlastitim izjavama o BiH i o njegovu odnosu prema BiH, taj mu je cilj vjerojatno vrlo blizak – ali želim vjerovati da je dovoljno iskusan, realističan i odgovoran, konačno i prema svom vlastitom narodu, i da zna da nas to može voditi u novu katastrofu, a siguran sam da većina pripadnika svih triju naroda, nakon dramatičnih iskustava prošlog rata, takvo što (odcjepljenje RS od BiH – op. a.) ne želi.

Stvaranje zle krvi

Mons. Aničić mi je svemu tome još dodao:

– Činjenica jest da je tema osamostaljenja danas vrlo aktualna u više zemalja u Europi. Međutim, u većini tih zemalja su ustavna polazišta, ali i razina demokratskih standarda, drugačija. Bosna i Hercegovina je u tom pogledu najosjetljivije područje. Dok će drugdje takva tema o odcjepljenju dijela zemlje izazvati možda negodovanje i diskusije, ali u granicama prihvatljivog, ovdje ona stvara zlu krv. Mislim da na tu temu u BiH i razni centri moći u Europi i Americi naćule uši i postanu nervozni, puno više nego drugdje. Premda ne poduzimaju ništa da se pitanje BiH počne cjelovito rješavati, ipak ne vjerujem da će ostati ravnodušni na jednostrane poteze.

U tom smislu ni američki potpredsjednik Joe Biden u svoj iznenadni posjet Beogradu nije naletio slučajno, niti se bavio samo pitanjem Kosova. Ne vidim nikakvih znakova da bi Amerika stala iza samostalnosti RS, kao svojedobno iza Kosova. Bez toga ili bez dogovornog razlaza ne vidim nikakve mogućnosti osamostaljenja bilo kojeg dijela BiH. Što se položaja Hrvata u Republici Srpskoj i BiH, kao i mogućega političkog savezništvu Srba i Hrvata (a naspram Bošnjaka) tiče, mons. Aničić mi je rekao: – Ne mogu prepoznati nikakvu politiku Hrvata u BiH. Ovo što imamo priliku vidjeti jest političko glavinjanje – od mandata do mandata. Što Hrvat u RS osjeti od politike svojih političkih predstavnika u BiH? Gdje su Hrvati? Što su njegovi politički predstavnici učinili u vrijeme nakon rata kad su se ti Hrvati grčevito borili za povrat svoje imovine i kad je postojalo više volje za povratak u RS, jasno kao punopravnih građana? Kome se ti ljudi mogu danas obratiti, kad imaju problema, a imaju ih? Jedno vrijeme se činilo da će predstavnici RH u Europskom parlamentu uspjeti pokrenuti neke inicijative, kako bi Bosna i Hercegovina počela rješavati nagomilane probleme. Sada, zbog situacije u Hrvatskoj ni s tim se ne može računati, bar ne u sljedećim mjesecima.

Stari problemi

Mons. Aničić mi je pritom eksplicitno naglasio: – Nisam protiv savezništva Hrvata i Srba – valjda bi se to moralo pokazati u životu ljudi – ni protiv drugih savezništava, ako nisu uperena protiv temeljnih prava treće strane, odnosno ako imaju konstruktivne prijedloge za dobro svih. Za vrijeme rata smo se zalagali za razgovore među zaraćenim stranama, očekujući od toga poboljšanje situacije za ljude na terenu. To nam je želja i danas. Iskreno rečeno: pogoršanje političke klime, prouzročeno najavljenim referendumom, sigurno nije dobro za Hrvate. Već sam rekao da jednostrane poteze ne smatram dobrim. Ali mislim da su problemi Hrvata i u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH daleko stariji i kompleksniji nego što je referendum. Odlazeći iz Aleksandrovca, upitao sam predsjednika RS Milorada Dodika može li aktualno kompliciranje i pogoršanje političke situacije u RS i BiH, dovesti, možda, i do rata. Odgovorio mi je: – Republika Srpska neće voditi rat, ali će se braniti!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Zlatko Žagmeštar – Žaga – Bio je slavan kao Podravkina Vegeta!

Objavljeno

na

Veliki intervju Mladena Pavkovića s legendom hrvatskog rukometa – Zlatkom Žagmeštarom-Žagom

Bio je slavan kao Podravkina Vegeta!

Ime Zlatka Žagmeštara Žage ostat će zlatnim slovima upisano u hrvatskom, europskom i svjetskom rukometu. Iznimnom darovitošću, snagom i voljom, u vrijeme bivše, propale Jugoslavije, rušio je sve pred sobom. Bio je sjajan igrač. Uvijek poseban, kako u sportu, tako i u životu.

Kad bi se radila svjetska rukometna reprezentacija svih vremena, Žaga bi i tamo imao svoje mjesto, iako se relativno rano oprostio od aktivnog igranja. Po utakmicama je, često i s pola igrališta, znao zabijati i po 14-15 golova, što je recimo danas nezamislivo.

U rukometu je postigao sve što se moglo postići, osvajao prvenstva, turnire, sve moguće medalje, pa i proglašavan najboljim igračem svijeta.

Igrao je u Dinamu, Prvomajskoj, Medveščaku, Zagrebu, Solingenu, Muthousu i u drugim europskim klubovima.

U devet godina postigao je oko 5000 golova. Tko se može pohvaliti takvom statistikom?

Strašno su ga boljele i bole nepravde. To nije podnosio. Nikada, pa ni danas. Oko toga nije bilo kompromisa. Rekao je svakome što ga ide, a to ljudi ne vole. Zbog toga, uz ostalo, često su ga marginalizirali, pa i izostavljali iz najboljih rukometnih vrsti. No, njega ništa nije moglo pokolebati. Uvijek je bio i ostao svoj, na što je iznimno ponosan.

Kad ga pitamo, tko je u bivšoj Jugoslaviji, kada je bio slavan kao Podravkina Vegeta, bio najbolji hrvatski rukometaš, kao iz topa odgovara: pa, ja, većeg  nije bilo!

Zbog njegove vrhunske kvalitete i popularnosti često su i treneri i igrači smišljali razloge da ga maknu od sebe. Nisu mogli podnijeti da godinama žive u sjeni najboljeg i najvećeg, a Žaga je to bio.

Kod nekih mojih suigrača iz reprezentacije, bez obzira što je tamo bilo i velikih igrača, najviše me smetalo što su bili ljudi bez kičme, poltroni. Svaka čast iznimkama. Ulizivali su se svakom treneru samo da ne budu na klupi. Kad smo jednom izgubili neku utakmicu trener je nakon toga na jednom treningu bio jako ljut i rekao nam da sjednemo. Sjeli smo. Onda on kaže: ustanite. I mi ustanemo. I tako pet-šest puta svi izvršavaju njegovu zapovijest, a jedino sam ja ostao stajati, i usprotivio se njegovoj gluposti. Pita me trener: zašto ne sjednem. Odgovorio sam da nisam njegova „pudlica“, kao što su ovi drugi, jer tako se treniraju ti mali kućni ljubimci. Ni jedan me suigrač nije podržao, pa su za mene bili i ostali – „pudlice“! – rekao je.

O izbornicima i trenerima nema nekih velikih riječi, jer misli da većina slavu nakon neke pobjede uzimaju sebi, iako je najveća istina da ni jedan od njih ne može bez igrača, pa su stoga igrači ti koji su najviše zaslužni, i za pobjede i poraze. Međutim, jednog izbornika poglavito pameti – Vladu Stenzela – jer ga kao najboljeg nije želio voditi na Olimpijske igre u Munchen 1972. Mnogo godina kasnije mu je priznao da je razlog bio taj što se njegova kći tada zaljubila u njega, pa mu je rekao: „Ti ne ideš, jer si star!“ A u ekipi je bilo čak četiri-pet starijih od njega! Na taj način mu je pobjegla zlatna medalja s tog svjetskog natjecanja!

Zadnju, pravu utakmicu, odigrao je u dresu RK Zagreba i to protiv beogradske Crvene zvezde. Tada su ga Srbi doslovce slomili. Tukli su ga s loptom i bez nje. Slomili su mu rebra… Kad je po tko zna koji put tada pao na parket i viknuo: „jao“,  sudac ga je zbog toga  izbacio iz igre. Prljavo da prljavije ne može biti. Tako slomljen još je igrao nekoliko utakmica i onda se oprostio od aktivnog igranja.

Kad je to bilo, pitamo ga, a on nonšalantno kaže – nemam pojima, ne pamtim godine.

U Zagrebu je stanovao u jednoj kući, u Šenoinoj ulici, gdje su živjeli i neki drugi sportski velikana, poput braće Kocijan,  Zlate Bebe Rebernjak i Vlaste Nikler, (rukomet), Davora Merčeja (motka)…

„Trenirao sam kao životinja, tri puta više nego drugi – kaže. Sam sam si napravio i neke sprave. Za mene je postojao samo život i sport. Da nisam uspio u rukometu, sigurno je da bih bio odličan i u atletici, borilačkim vještinama, tenisu, vaterpolu, stolnom tenisu…Nije bilo sporta s kojim se nisam uspješno bavio.“

Zbog njegove istinske ljubavi prema sportu i velikih, gotovo nedostižnih rezultata, kaže da ga kolege nisu baš voljele, da su bili ljubomorni i jalni poput pasa.

„Što ćete, ne vole najbolje“ –kratko je rekao.

Ovih dana na njegovu adresu pristigla je i neka velika poštanska kuverta i to iz Njemačke. Kad je otvorio pošiljku, imao je što vidjeti. Jedan obožavatelj poslao mu je veći broj vrhunskih fotografija, koje su snimljene na rukometnim utakmicama negdje po toj državi, i zamolio ga da mu ih vrati i potpiše. Čak mu je poslao i deset eura za poštansku marku! Pokazao nam je i neka pisma njegovih obožavatelja koja mu još uvijek pristižu.

Žagu se naprosto  ne može zaboraviti!

Priča da su u njegovo vrijeme na sve načine „forsirali Hrvoje Horvata iz Bjelovara, inače također velikog rukometnog znalca. No, Zlatko za njega veli da je bio dobar, ali da nije u redu što se hvali da je bio najbolji na svijetu, kad je to bio – on, dok za najboljeg rukometnog vratara drži Arslanagića, koji je tada osim za banjalučki Borac branio i za reprezentaciju. No, i Arslanagiću je jednom dao gol gotovo s pola igrališta, iako su ga čuvala dva igrača.

Za aktualnog hrvatskog izbornika Linu Červara misli da je uspješan trener, dok za Lackovića   kaže da je  mogao biti veliki svjetski igrač, poglavito „golgeter“, ali se s njime, kao i nekim drugima, nije radilo kako treba. Od sadašnjih imena u hrvatskom rukometu poglavito mu se dopadaju Štrlek  i Čupić, pa Stepanić…

Jedno vrijeme bio je on i igrač i trener. Čak je jedan klub iz pete njemačke lige dovukao u prvu! Kad je bio u RK Zagrebu neki su molili da ga ne otpuste da trenira neke druge, jer su dobro znali tko je i što je.

A jel bilo u njegovo doba namještanja rezultata, jel netko i njega potkupio za neku utakmicu?

„O, bilo je i toga, kao što ima i danas. I mene su htjeli, ali me nikada nisu mogli Pobjeda je za mene bila svetinja.“

Sve što je zaradio u rukometu, zaradio je pretežno u Njemačkoj. Nudili su mu da bude i pomoćnik Stenzlu u tamošnjoj reprezentaciji, ali ljubav prema Zagrebu i Hrvatskoj bila je puno jača.

Jednom je, nema tome dugo, tv voditelj i reporter Božo Sušec u emisiji Nedjeljom u 2 uz ostalo izjavio da su ga u karijeri željeli tući samo dva sportaša: Žagmeštar i nogometaš Tomo Šokota.

– Za Šokotu ne znam, ali ja nisam sigurno. Sušec je tu nešto pobrkao. On je za mene, kao i većina ostalih sportskih tv reportera, među kojima ima i vrhunskih, bio relativno loš. Prenašao je i prenaša utakmice na televiziji kao – radio prijenos. Viče: aut, aut, a svi vide da je – aut! Kad on i takvi prenašaju ja obvezno isključim ton. U tom poslu po meni su briljirali Mladen Delić i Ivan Tomić te još neki. S obzirom da sam se u mladosti bavio i novinarstvom, Delić me u svoju tv-redakciju prije zvao nego Sušeca. On je također u Stankovićevoj emisiji rekao da su sportaši u Jugoslaviji dobivali i stanove i tome slično, što je bila čista laž. Na taj način, ako se ne varam, govorio je i Horvat. Dobivali su stanove, ali na određeno vrijeme, dok je danas normalno da vrhunski sportaš dobije od države, odnosno grada ili općine, sve, od stana do kafića.

Prije 11 godina, doživio je tešku nesreću,od koje se još do danas nije oporavio. Priča:

U svojem zagrebačkom kvartu zajedno sa dva psa, jednim velikim i jednim malim, želio sam prijeći preko zebre na cesti. Kako su moji psi dobro istrenirani, naredio sam im da ostanu na početku zebre, a ja sam krenu preko. Ne znam ni sam kako sam to tada uspio. Negdje na pola zebre u mene se velikom brzinom zaletio neki džip. Razbio me. Nisam znao jel sam živ ili mrtav. Bio sam u bolnici na više operacija. Sve mi je bilo slomljeno.

Kakav ste tada kao bivši vrhunski sportaš imali tretman u bolnici, jeste li imali privilegije?

„Ma kakvi. Ostavljali su me u bolovima. Jaukao sam, ali ništa se nije događalo. Tada sam pozvao gradonačelnika Milana Bandića da vidi što od mene rade, odnosno kakav imam tretman. Došao je sa „stotinu ruža“ i puno darova. Liječnici su se okupili oko njega, ali kad je otišao, opet je bilo sve po starom. Htjeli su me čak ionako teško ranjenog, bolesnog i nikakvog otpremiti kući. Jedva sam ih uspio u tome spriječiti. Nakon što sam se pribrao, kako se kaže, ostao sam i bez financijske i druge potpore. Pomogao mi je Zoran Gobac, obitelj Kostelić. Kupili su mi i invalidska kolica, platili apartman u bolnici. Dva i pol mjeseca nakon ovako teškog udesa počeo sam vježbati. I to na svoju ruku. Svi su se čudili.“

I što je bilo kad ste ozdravili?

„Nikada se nisam potpuno oporavio, a izgleda da i neću. Ali, kad sam mislio da sam najgore prošao, dobio sam tumor ili bolje rečeno – rak. I opet sve ispočetka. Sada je i to iza mene. Često se pitam, što je slijedeće na redu?“

Pa, možda, kažemo mu, – Nagrada Grada Zagreba!

Ako je tko zaslužio ovo priznanje, onda je to sigurno – Zlatko Žagmeštar –Žaga, kojeg smo snimili s Antunom Vrdoljakom, počasnim predsjednikom Hrvatskog olimpijskog odbora i članom Međunarodnog olimpijskog odbora!

Razgovarao: Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

fra Miljenko Stojić: Jugokomunisti čitav život trče za slašću i mašću, a onda se lako posvade s najobičnijom logikom

Objavljeno

na

Objavio

 Razgovor s fra Miljenkom Stojićem, vicepostulatorom postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«

Prošlo je sada već nekoliko mjeseci od skandaloznih tvrdnji bivšega predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića o fratrima na Širokome Brijegu kao o legitimnim metama koje su pružale oružani otpor. Kako danas, s odmakom, gledate na te izjave?

Eh, da, zanimljivi su ti jugokomunisti. Najprije čitav život trče za slašću i mašću, a onda se lako posvade s najobičnijom logikom. Tako bi i s već »opjevanim« istupom negdašnjeg, nažalost, hrvatskoga predsjednika dr. Ive Josipovića. Izjavi da su pobijeni fratri na Širokom Brijegu bili »legitiman vojni cilj«. Pa mu onda odgovoriše mnogi u hrvatskom društvu, ali ga u obranu ne uze nitko od njegovih iako su dobro znani po »oštrini zuba«. Toliko je on pretjerao s tom izjavom.

Da i sami ne bismo zapeli u polemičkim vodama, ponovimo kratko činjenice koje lagano opovrgavaju Josipovića i koje sam iznosio u posljednje vrijeme.

Dr. Franjo Tuđman preuzimajući vlast progovorio je o pomirbi, što je podržala većina hrvatskog naroda. U isto vrijeme progovorio je i o duhovnoj obnovi hrvatskoga naroda, što je opet ta većina podržala. Zbog toga smo pobijedili u Domovinskom ratu i na njegovim temeljima nastavljamo graditi svoju državu. S druge strane, Parlamentarna skupština Vijeća Europe 2006. pozva na međunarodnu osudu zločina totalitarnog komunističkog režima stavljajući ga tako uz bok nacionalsocijalizma i fašizma, čega se posebno sjećamo 23. kolovoza. A zapadni povjesničari još prije toga svrstali su Josipa Broza Tita na 9. mjesto suvremenih ubojica. Uzimajući ovo u obzir lako shvaćamo da je Josipovićev spomenuti govor zapravo govor mržnje temeljen na lažnim »činjenicama«. Pristajući uz jugokomunističke zablude on našu, valjda i svoju, hrvatsku državu nastoji svrstati na pogrješnu stranu. Provjerene činjenice, pak, idu ovako.

Pročitao sam literaturu koju Josipović spominje, ali i više od toga iz istoga izvora. Rađena je na temelju lažnih izvješća o jugokomunističkom osvajanju Širokog Brijega 7. veljače 1945. To je uspješno dokazao povjesničar Vladimir Šumanović svojim člancima u Časopisu za suvremenu povijest, koje je Vicepostulatura kasnije prenijela u svome glasilu Stopama pobijenih kao i na portalu pobijeni.info.

Da franjevački samostan na Širokom Brijegu nije bio nikakva vojna utvrda, kaže i jugokomunistički plan napada od 5. veljače. U Arhivu vojnoistorijskog instituta u Beogradu pronašao ga je fra Andrija Nikić 1971.

Jugokomunisti su, probivši crte obrane izvan samostanskog posjeda, u samostan ušli oko 10.00 a ubijanje 12 zatečenih franjevaca počelo je oko 16.00. O tome svjedoči njemačka literatura, literatura koju su pisali hrvatski vojnici, pa čak ponegdje i jugokomunistička literatura.

Što se točno događalo tih teških trenutaka rekli su također sljedeći čija svjedočanstva Vicepostulatura posjeduje. Tadašnji franjevački đaci, a kasnije hercegovački franjevci. Đaci civili koji su ostvarili različite karijere u društvu. Časne sestre koje su bile na dužnosti na Širokom Brijegu. Hrvatski vojnici u njemačkim postrojbama. Pripadnici jugokomunističkih postrojbi koji su zaista ušli u samostan, a ne da su o svemu čuli od svojih političkih komesara.

Izdvojio bih ovdje posebno svjedočenje mjesnog biskupa don Petra Čule. Odmah je ispitao što se to dogodilo na Širokom Brijegu, ne samo zbog toga što su jugokomunisti, nastojeći stišati negativan efekt svoga poteza, proširili priču da su franjevci pucali na njih i polijevali ih vrelim uljem. Biskup je jednostavno htio doći do istine. Saznavši ju obavijestio je o njoj nadležnu kongregaciju u Rimu već krajem ožujka, a jedan je od najzaslužnijih da je ubojstvo nevinih hercegovačkih franjevaca ušlo u ono glasovito Pastirsko pismo od 20. rujna 1945. Tada je to značilo staviti doslovno glavu na panj.

U obranu nevino pobijenih hercegovačkih franjevaca na Širokom Brijegu na svoj način ustao je i Vrhovni sud SR Hrvatske 1971. odbacivši presudu Okružnog suda u Splitu i dopustivši nastavak raspačavanja knjižice »Široki Brijeg« u kojoj je spomenuto da su pobijeni franjevci na Širokom Brijegu nevini. A bio je to, naglasimo, njihov jugokomunistički sud.

Promotrimo kratko i samo odvijanje ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca. Svi su ubijeni bez suda, osim fra Radoslava Glavaša koji je, zajedno s još 57 njih, za pola sata osuđen na smrt. Prvi hercegovački franjevac ubijen je 1942. Njih 15 bilo je na Hrvatskom križnom putu, 2 su ubijena na Kočerinu 21. svibnja. Ostalih 48 ubijeni su u jugokomunističkom »oslobađanju« Hercegovine. Pa i da se onih 12 na Širokom Brijegu ponašalo kako jugokomunisti kažu, što je s preostalih 36?

Svi navedeni svjedoci koje sam ispitao, a mnoge od njih i Crkveni sud u Mostaru, stavljali su najprije desnu ruku na Sveto pismo i prisezali da će govoriti istinu i samo istinu. Vjeruju u Boga i zbog toga je isključeno da su tom prilikom bili krivokletnici, jer to bi bilo odbacivanje vječnoga života kojemu se oni nadaju prispjeti. A na što su prisezali pisci jugokomunističke literature da bismo im mogli vjerovati?

Još treba napomenuti da vicepostulator pod prisegom na Sveto pismo ne smije zanijekati, skriti… niti ono što pobijenim franjevcima ide u korist niti ono što ih teško optužuje. Stoga će Vicepostulatura biti zahvalna ako joj Ivo Josipović ili bilo tko drugi pruži čvrste, jasne dokaze o ponašanju fratara čiji život i djelovanje ona istražuje. Ovo što do sada govori Ivo Josipović i slični očito ne spada u tu kategoriju.

I da zaključimo. Ako Ivo Josipović ne vjeruje svemu ovomu, neka pročita izvorne službene zabilješke postrojbi koje su sudjelovale u osvajanju Širokog Brijega. Mogu mu preporučiti »Operaciski dnevnik« štaba 8. dalmatinskog korpusa koji je bio udarna igla u tim događanjima u sklopu »Mostarske operacije«. Puno toga spominje, ali nigdje ne spominje ni franjevačko odupiranje oružjem u rukama niti polijevanje vrelim uljem. Nije valjda da su oni to htjeli skriti?!

Kako trenutno stoji proces njihove beatifikacije?

Zapasali smo široko i za sve treba dosta vremena. Mislim da je tako bolje. Želimo istražiti sva svjedočenja, dokumente, utvrditi okolnosti… ubojstva svih njih 66. Nakon toga razabrat ćemo koje ćemo propustiti do mjesnoga biskupa kao moguće kandidate za proglašenje mučenicima, odnosno blaženima i svetima.

Spomenuta etapa, istražna, sada je, hvala Bogu, na svome kraju. Radimo na njoj još tamo od 2007. Čim Hercegovačka franjevačka provincija dadne zeleno svjetlo, složit ćemo potrebne dokumente i predati ih mjesnom biskupu. Istina, moramo pričekati dolazak novoga biskupa, jer je dosadašnji predao ostavku zbog starosne dobi. Iskoristio bih priliku i zahvalio dosadašnjem biskupu don Ratku Periću na svemu čime je doprinio za uspješan tijek ovoga našega postupka. Između ostaloga ustanovio je i Crkveni sud za svjedoke koje smo mu preporučili. Naravno, hvala i njegovim suradnicima koji su u svemu tomu sudjelovali.

Ipak, kolikogod izgledalo da je ovo istražno razdoblje pri koncu, uvijek se nešto novo dogodi. Iz svega toga istakao bih pronalazak još trojice franjevaca u jami Golubinki, kraj sela Mratova, u zaseoku Radasi. Objavili smo to prije nekoliko mjeseci. Za dvojicu znamo imena i prezimena: fra Radoslav Vukšić i fra Fabijan Paponja, kako je pisalo na listićima koje su odbacili iza sebe. Treći listić je nažalost izgrižen zubom vremena pa je ostalo samo: fra … ić. Mediji su se ovom prilikom bili raspisali da je u njihovu ubojstvu sudjelovao Miko Tripalo, Milka Planinc… Sve bi to moglo biti ako gledamo na dužnosti koje su tada obnašali na tom području, ali je na povjesničarima točno odgovoriti na ta pitanja, kao i na pitanje koliko je kriv alkarski vojvoda Bruno Vuletić čija je postrojba pobila 6 hercegovačkih franjevaca u Mostarskom Gracu 6. veljače 1945., znači dan prije nego što su pobijeni franjevci na Širokom Brijegu. I to očito puno kaže, potvrđuje da ništa nije bilo slučajno.

Kako gledate na prijepore oko Stepinčeve kanonizacije kojima svjedočimo posljednjih godina?

Ne bih o svemu ovomu puno, ali bih malo više o nekim drugim pitanjima povezanima sa svime ovim. O čemu se radi?

Postupak Stepinčeve kanonizacije je završen. Potvrdio je to i Bog priznatim čudom. Nije valjda da će sada netko Bogu reći da se prenaglio?! Ostalo je samo da papa Franjo proglasi nadnevak Stepinčeva proglašenja svetim i priča je završena.

U svemu ovomu, pak, radi se o trenutnoj vatikanskoj politici prema ovim krajevima, sviđalo se to nama ili ne. Je li ona pogođena, duga je priča. Očito da nije najbolje. Inače bi se sve drukčije odvijalo. Tu dolazimo do uloge Irineja i SPC. Koliko je u njihovom djelovanju, ne samo sada nego još tamo od vremena Prve Jugoslavije (da ne širimo dalje povijesni okvir), nazočan pokušaj za istinskim slijeđenjem evanđelja, a koliko prizemna težnja za širenjem na nove krajeve? I kako to da ne prigovaraju samo Hrvati, nego i Makedonci, Albanci, Bugari, Crnogorci… Očito ove činjenice određeni u toj vatikanskoj »mašineriji« ili ne znaju ili ne žele znati. Na taj njihov stav zacijelo utječu različite iredentističke težnje ponesene iz obitelji. I onda se lako zaboravi da ne ide zajedno rad na širenju kršćanstva i rad na širenju određenih političkih namisli.

Nemojmo se, dakle, živcirati i gubiti vrijeme. Gledajući na jedan način dobro je da je sve krenulo ovako. Stepinčev lik i djelo samo još više dobivaju na čistoći i veličini, jer ljudi prepoznaju prljavštinu koja je na njega ustrajno bacana i još se baca.

Iz Hrvatske se i dalje masovno iseljava, a čini se da su partikularni interesi potpuno zavladali svim društvenim porama. Kako gledate na aktualnu situaciju?

Država Hrvatska još i dalje prolazi kroz muke rađanja, ne samo zbog svojih protivnika nego i zbog naše nedozrelosti. Zaboravljamo da ju nitko drugi ne će bezuvjetno voljeti ako mi to sami ne učinimo, da ju nitko drugi ne će izgraditi, ako opet mi to sami ne učinimo, da… Ona je naš dom, naš okvir za postojanje na ovoj kugli zemaljskoj i moramo je čuvati. Pokazali su nam to neki između nas tijekom Domovinskog rata. Stavili su krunice na vrat i krenuli u obranu od višestruko nadmoćnijeg neprijatelja. Na kraju su obranili svoju voljenu Hrvatsku, jer su to htjeli.

A što mi hoćemo danas? Ono što smo vidjeli u serijama, što nam prenose zarobljenici totalitarnoga jugokomunističkoga režima koji je propao? Koji nas to zapravo probitci privlače?

Odlazaka u inozemstvo je uvijek bilo i uvijek će biti, na dulje ili kraće vrijeme, zbog ovoga ili onoga razloga. Ali to je očito sasvim nešto drugo od iseljavanja, koje je nažalost poput kakva nevremena zapljusnulo naše krajeve u posljednje vrijeme. Odlazi čitava obitelj i iza sebe ostavlja pustoš. Počinje graditi nečiju tuđu državu, nečiji tuđi dom. Ako se roditelji možda vrate kada dođu u mirovinu, djeca se očito vratiti ne će. Pa čak i mnogi od tih roditelja, jer ovamo više nemaju nikoga a tamo negdje su im djeca, unuci… Pustimo kraju naricanje za starim dobrim krajem. Treba stati pred sebe i iskreno se upitati: je li se baš moralo?

Onaj tko ostane ili tko ostaje na ovim našim prelijepim domovinskim prostorima morat će se uhvatiti u koštac s lustracijom. Izgrizao nas je virus jugokomunizma, raširio se narodnim tijelom poput neke opake zloćudne bolesti. Oni koji ga prenose morali bi konačno stati, ispričati se hrvatskom puku na onom što su ili sami počinili ili su naslijedili od svojih predaka. Žrtve bi, s druge strane, trebale oprostiti svojim krvnicima, mučiteljima i progoniteljima. Tek na tim temeljima pomirbe moći ćemo izgraditi državu koja će biti ugodan dom za sve nas, državu gdje će vladati pravo i pravednost, Božja načela u koja većina od nas vjeruje.

Naravno da je na političarima krenuti u ovom smjeru. Ako ne žele sami, onda ih »prisilimo« svojim ponašanjem na izborima. Ali isto tako prisilimo ih i svojom molitvom. Rekosmo, tako su naši branitelji krenuli u obranu nam jedine domovine u ratno vrtlogu, zbog čega ne možemo mi u miru? U skladu s tim, kad smo se posljednji put pomolili za svoju domovinu, kad smo za nju postili…

Zabrinjavajuće je i stanje u BiH gdje ponovno imamo izbor Komšića, daljnje pogoršavanje hrvatskog položaja…

Toliko je toga o svemu rečeno da čovjek više jednostavno ne zna kako bi dalje nastavio. Već u samom početku pogrješka je u logičnom postavljanju stvari. Za tri naroda zakulisne sile, koje su se u sve umiješale, postavile su dva okvira za postojanje: Republiku srpsku (usput rečeno nastalu na genocidu) i Federaciju BiH. I onda nastade trvenje. Srbi ljubomorno čuvaju poklonjeni im dio države, Hrvati bi barem neki komadić, Bošnjaci bi se raširili na sve strane jer umuju da Hrvati imaju Hrvatsku, Srbi imaju Srbiju, a oni bi trebali imati Bosnu (Hercegovinu ne spominju). I tako onda dolazi do slučaja Komšić i mnogočega drugoga.

Ali svrnimo mi malo pogled na same sebe, ne da pljucnemo po sebi i kažemo kako smo nitko i ništa, kako nas odnarođeni uče, već da bismo uspješno iz svoje sredine izbacili virus koji se pokušava raširiti. Poslužimo se primjerom jedne vijesti koja je ovih dana izišla na portalu Ero. Ona govori kako je kroz redizajn sa službenih vozila Eroneta »ispalo« ono HT (Hrvatske telekomunikacije) i nitko navodno u tvrtci ne zna kako se to dogodilo. Jedino se pravdaju da je tako laganije zbog marketinga, ma što god to značilo. Pisac članka M. K. na kraju vijesti dodaje da se svemu ovomu ne treba nešto posebno čuditi. Pa navodi kako u isto vrijeme Sveučilište u Mostaru (kojemu je još prije ispalo ono »Hrvatsko«) daje zahvalnicu Komšićevu savjetniku, a pojedinci žele RTV Herceg Bosnu preimenovati u H1.

Mogli bismo nadodati još primjera, ali se zadržimo samo na ovima. Zbog razloga rada za drugu stranu, zbog oportuniteta, zbog »slave« koja se stječe kada te netko proglasi širiteljem mira (a to se danas dobro nosi), zbog… određeni među nama nisu spremni na žrtvu i na ponosno pripadanje svome narodu. Oni bi se nekako »utopili« i bili i tamo i ovamo. A to tako ne može. Istina je da u Herceg Bosni, BiH imamo velikih poteškoća, ali sve se one mogu nadvladati ako hoćemo. Brojni među nama su to pokazali. Jedan od posljednjih primjera je RTV Herceg Bosna. Uzdigla se kao Feniks iz pepela jer su neki razmišljali svojom glavom i učinili što je u njihovoj moći ne čekajući da nam drugi pokloni taj blaženi »kanal« na hrvatskom jeziku, na koji uzgred i manjine imaju pravo kamo li ne jedan narod. Dotle su neki drugi »kopali taj kanal« stavljajući ogromne iznose novca u svoj osobni džep. Pokušavaju to i danas. Do nas je hoćemo li im dopustiti da i dalje »kopaju« i sve nas pokopaju ili ćemo razmišljati svojom glavom, biti čestiti i pronalaziti nove putove u bližem i daljem okruženju.

U ožujku Vam je izišla nova zbirka pjesama?

Bogu sam zahvalan da me poživio ovako dugo da mogu nešto napisati o onome što se događa oko mene i oko svih nas. Drugi će reći koliko će to nadživjeti ovo vrijeme. No, ja znam da sam se trudio i učinio što je u mojoj moći.

Mislim da su me kroz čitavo ovo razdoblje naročito obilježile sljedeće stvari: dvije godine studiranja u Jeruzalemu i vojno dušobrižništvo u Domovinskom ratu. Iz toga se u mojoj duši isklesao naročiti pojam: blizina. Kao mladu dečku umro mi je iznenada kolega, ostao sam na kraju svijeta (u to vrijeme) sam, u ratnim zbivanjima dotičeš i ljubav i mržnju… Pitaš se tada tko si zapravo, kako odgovoriti prema svijetu i onima oko sebe, što je to zapravo blizina, kako nas ona ispunjava?

Svega ovoga ima i u ovoj mojoj novoj knjizi pjesama, iako prevladava razmišljanje o našemu stavu u ovo vrijeme. U skladu s tim je i sami naslov zbirke. Izvukao sam ga iz pjesme Poljubac. Kratko prepričano, u staroj crkvici na brijegu na Veliki Petak ljubimo križ. Ali kako? To je to bitno pitanje na koje trebamo odgovoriti tijekom svoga života.

Naravno da i ova moja nova zbirka pjesama pokušava govoriti preko malih stvari, onih s kojima smo svakodnevno u doticaju. Davno mi se nametnuo taj pristup književnosti. Ne trpim one književnike koji se razbacuju poznavanjem inozemnih jezika (neke uzgred rečeno poznajem i sam), one koji govore što su čitali u posljednje vrijeme (a čitam i sam), one koji nastoje slijediti modu (e, to ne volim)… Davno sam u jednom razgovoru rekao da je pjesništvo poput molitve. Moraš biti skroman, ponizan, da bi ta molitva imala smisla i na pravi način odgovorila ti što se trenutno događa i što trebaš činiti. Nakon nečega takva čovjek se osjeća ispunjen, »ravno« mu je do kraja svijeta. Ima li išta ljepše od toga? Slava i čast prolazi, ostaje ono što smo napravili, ako smo napravili.

Budući književni projekti?

Dok god budem vidio da ono što pišem može nešto reći i okolini u kojoj se nalazim, nastojat ću to činiti. Način je to kako na pravilan način odgovoriti zadatku širenja Kraljevstva Božjega. Da, mislim upravo to što sam rekao, što ne isključuje doprinose onih koji uopće ne vjeruju u Boga. Nas, naime, neprestano prisiljavaju da mislimo u skladu s onim što je trenutno u modi. Tako nam više nije u Herceg Bosni, BiH, važno kojim jezikom zapravo pišemo. U skladu s tim potpisujemo neke Deklaracije o zajedničkom jeziku. Isto tako knjige, književne, predstavljaju nam oni koji uopće ne govore i ne pišu našim hrvatskim jezikom. Kako oni mogu odgovoriti na to kakav je naš odnos prema tome jeziku, jer to je u književnosti valjda bitno? Da ne spominjemo druge stvari.

Iz rečenoga je jasno da se držim hrvatskoga kulturnoga prostora u Herceg Bosni, BiH, naravno u skladnom suodnosu s onim kulturnim prostorom u državi Hrvatskoj, kao i s onim kulturnim prostorom među našim nacionalnim manjinama po tuđim zemljama i iseljenicima. Svi smo mi zajedno, ma gdje da smo. Ujedno cijenimo ono što je dobro među drugima.

Iz ovakvog okružja izranjaju sve moje knjige, pa će, ako Bog da, i one buduće. Među njima trebala bi najprije biti zbirka kratkih priča koje su izlazile u listu za djecu Cvrčak. Tu je gotova i zbirka kratkih priča za odrasle koje su izlazile na raznim stranama. Imam i nekoliko slikovnica koje godinama nikako da objelodanim, samo zbog nedostatka vremena. A i nova zbirka pjesama polako se slaže. Uglavnom nije mi dosadno, na mome radnom stolu neprestano dolaze neke nove zabilješke, a neke druge odlaze.

Za kraj bih još samo dodao kao neku poruku i sebi i svima nama, ako se tko ne ljuti, da nastavimo razmišljati svojom glavom. Tada će sve biti drukčije i mnoge poteškoće riješit će se same od sebe.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari