Novi val golobradog, (po)četničkog svetosavlja i ‘pravoslavnih talibana’!

Korona je , kako recentno svjedočimo, „desetkovala“ vrh Srpske pravoslavne crkve, no Irinej i bratija, prije svog odlaska u „vječna lovišta“, svojski su se potrudili da iza sebe ostave čitav naraštaj velikosrpskih gojenaca, novih mrzitelja Hrvatske i Alojzija Stepinca. Više puta sam tvrdio da velikosrpska politika, osobito u odnosu prema Hrvatskoj, neće popustiti ni za milimetar.

Naprotiv, svetosavska, mitomanska propaganda, povijesne obmane i laži o čemu svjedoči i Srpkinja Nataša Kandić, a na kojima počiva globalna srpska politika tek će doseći svoje vrhunce u traženju bijega s beogradskog pašaluka na kojemu su gubitnički stiješnjeni zahvaljujući upravo takvim agresivnim politikama Slobodana Miloševića. Naravno, bez SPC-a, Milošević bi bio nitko i ništa!

Za svetosavlje ne vrijedi poslovica „na greškama se uči“, jer oni su bezgrješni! Patrijarsi Amfilohije i Irinej toliko se bezgrješni i sveti da su svojom srpskom svetošću „omađijali“ čak i Novaka Đokovića koji je od žalosti za njima, što je i sam javno obznanio, izgubio moć pobjednika na zadnjim presudnim teniskim turnirima na kojima je trebao potvrditi da je na putu nedodirljivog i najboljeg u povijesti svjetskog tenisa. Smrt Amfilohija i Irineja  na njega je djelovala kao kada su Samsonu odrezali kosu! Pomeli su ga neki novi klinci, a osobito ga boli poraz od „naciste“ Dominika Thiema! Ne spominjem slučajno Novaka Đokovića, jer on je bez ikakve sumnje velikosrpski, (čitaj svetosavski) projekt kojega spremaju za blistavu političku karijeru nakon blistave sportske karijere, što se može iščitati iz njegovih politički obojenih javnih istupa.

Naš proslavljeni as Goran Ivanišević, čini se, u ovoj priči ima posebnu ulogu, znao on to ili ne!? Postavlja se logično pitanje što to Novak Đoković može naučiti od Gorana Ivaniševića, koji je u nevjerojatnim okolnostima uz svesrdnu Božju pomoć osvojio tek jedan Wimblendon u svojoj karijeri, nasuprot Đokoviću koji nezaustavljivo obara rekorde svih rekorda rušeći i čarobnjaka iz Bassela Rogera Federera. Poznato je da Goran Ivanišević u svojoj trenerskoj karijeri nije mogao dugoročno i uspješno trenirati ni manje poznate tenisače, jer očito nema nerv za trenerski posao, a Đoković je u njemu navodno prepoznao trenerskog genijalca. Novak Đoković i Goran Ivanišević, rame uz rame, trebaju ostaviti dojam nekog srpsko-hrvatskog kvazi pomirenja na paradigmama jugoslavenstva i čini se da je upravo zbog toga bio organiziran „veličanstveni“ teniski turnir ADRIA-TUR u Zadru kojega je praktički pomeo COVID-19, pokvarivši organizatorima političke konotacije cijelog inventa! Umjesto u Jugoslaviji, svi su završili u karanteni zahvaljujući Božjoj providnosti, koja izgleda koronom opominje cijeli pokvareni Svijet.

Nije nemoguće da Novak Đoković „sutra“, nakon blistave sportske karijere, ako se bude kandidirao, postane ogromnom većinom izabrani predsjednik Srbije, osobito ako politiku sagledavamo u kontekstu ove brutalne estradizaciji tog poziva, čemu nam je svjedočio Miroslav Škoro svojim  estradiziranim kampanjama. Škoro i Severina su tipični politički projekti, jedina je razlika u tome što se Severina još nije usudila svoju glavu staviti na politički panj, nego i dalje gura seksualnu revoluciju poticanu od Soroševskih genderističkih gremija i na taj način se (pre)odgaja hrvatska mladost. Hlebinska „stoka sitnog zuba“ lako nasjedne na slatkorječive priče estradnih velikana, a dokaz tome je upravo pjevač Škoro!

Kada bi se Novak Đoković kandidirao za predsjednika Srbije s aureolom  najboljeg „tenisera“ svih vremena, bez ikakve sumnje bi uvjerljivo pobijedio. Svoju inteligenciju i lukavstvo je dokazao u tenisu koji je fizički, mentalno i intelektualno najzahtjevniji sport na planetu, a sve te odlike traži i politika kao najstariji zanat. Ako je Novak Đoković doista politički projekt i ako njegov žal za srpskim patrijarsima nije odraz isključivo njegovog nacionalnog i vjerskog zanosa, tada trebamo ozbiljno razmisliti o njegovim bliskim odnosima sa SPC-om koji vrlo indikativno mirišu  na velikosrpsku politiku, što sam Đoković između redaka gotovo u pravilu debelo podcrtava.

Novovalna velikosrpska uzdanica svakako je i golobradi (po)četnik Draško Stanivuković, novopečeni gradonačelnik Banja Luke. U njegovom imenu i prezimenu možemo naći ikone velikosrpstva Dražu Mihailovića i Vuka S. Karađića, pa je samo po sebi njegovo je ime i prezime nositelj te političke ideje što on bez kompleksa javno komunicira. Kao što Cristofer Colombo nije bio Cristofer, nego Cristobal, što u doslovnom prijevodu sa španjolskog znači nositelj Krista, tako i Draško Stanivuković, poglavito prema njegovom nastupnom govoru nakon što je izabran, javno ističe svoju vjernost Dražinim monarhistima, tako da Draško ili Draža, potpuno je svejedno!? Više je nego razvidno da stasa jedna nova generacija „pravoslavnih talibana“ iz svetosavskog inkubatora i to generacija koja je odgojena da bude puno radikalnija od svojih predšasnika. To je prepoznao i progonjeni sportski komentator Milojko Pantić koji ih je prvi nazvao „pravoslavnim talibanima“, opravdano se pitajući kakve sveze sa „fudbalom“ imaju patrijarsi SPC-a koji su postali glavne nogometne zvijezde „grobara“ i „delija“?

U svom prvom istupu, Draško je pokazao da je egzemplarni primjerak i dokaz kako učenik može nadvisiti učitelje. Njegovi politički stavovi negacije velikosrpskog genocida u Srebrenici i njegovo monstruozno uveličavanje zločina u Jasenovcu mogu nam zorno potvrditi da srbijanska politika ne odstupa ni milimetar od one iste retorike koja je dovela do neviđenih zločina u Hrvatskoj, BiH i Kosovu o čemu svjedoče nove i nove masovne grobnice kao neumoljivi dokazi velikosrpskog zločinstva. Skidajući teški teret zločina s pleća Srbije i srpskog naroda nepriznavanjem genocida u Srebrenici, Draško istovremeno na pleća hrvatskog naroda stavlja dodatni teret genocidnosti umnažanjem žrtava Jasenovca kao svetosavsku platformu i hipoteku za sve prošle i buduće srpsko-hrvatske odnose. Tko kaže da nema i većih velikosrba od samog Dodika?

Kao što srbijanska politika ne odustaje niti će ikada odustati od mitomanijske galame, od falsificiranja vlastite povijesti, čini se, tako isto hrvatska politika još uvijek ne odustaje od kukavičluka i poslovične šutnje i ne daje nikakve naznake da je pobjednički spremna rušiti te velikosrpske dogme oružjem egzaktnih povijesnih dokaza uz pomoć povijesnih znanosti i forenzičkih alata. Ta šutnja se onda kao bumerang vraća kroz događaje kakvi su miniranje Židovske općine, Labrador, svastika na Poljudu i recentno kukasti križevi u ušata slova u Varaždinu. Hrvatska šutnja gotovo da mami i ohrabruje provokatore? Zbog te (ne)namjerne šutnje nadležna tijela nikada ne pronalaze autore istih provokacija nego se sve svodi pod nazivnik  „ustašizacija Hrvatske“, što redovito završava u Pupovčevim biltenima kao dokaz da je Hrvatska sljednica Pavelićeve NDH. Hrvatska šutnja, kao flaster na ustima u ovom recentnom političkom trenutku dodatno je uvjetovana  neprincipijelnom koalicijom sa SDSS-om, a ta koalicija bit će neprincipijelna sve dok Pupovac i Milošević principijelno ne naprave radikalan odmak od velikosrpske ideologije i dok ne pristanu na notorne povijesne činjenice. Nas, uz pomoć Izraelskog veleposlanika tjeraju da „klečimo na kukuruzu“ zbog NDH, a oni se ponose genocidnim srpskim politikama koje traju „odavde do vječnosti“? Tek kada Pupovac i Milošević kao predstavnici srpske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj progovore o srpskom antisemitizmu, o srpskim koncentracijskim logorima u Drugom svjetskom  i Domovinskom ratu, o stvarnoj, a ne izmišljenoj brojci hrvatskih i srpskih zločina kroz povijest, o nestalim braniteljima među kojima ima i onih srpske nacionalnosti, moći ćemo razgovarati o principijelnoj koaliciji i relaksaciji na obostranu korist hrvatskom i srpskom narodu. Dok god se to ne dogodi s pravom možemo sumnjati da su varaždinski kukasti križevi i ušata slova „u“ proizvod onih provokatora koji takvim provokacijama imaju za cilj obezvrijediti čistoću braniteljskog pozdrava „Za dom spremni“ i povijesni legitimitet stvaranja slobodne Hrvatske. Varaždinska provokacija, više je nego očito, bacila je sjenu na relaksirajuće izjave u Vukovaru ove godine. Čini se da se takve i slične provokacije ciljano proizvode, osobito u ovom kompliciranom vremenu COVID-a 19 kada svjedočimo da se opasna pandemija besramno koristi kao klasično lešinarenje u političke svrhe.

Umjesto srpske katarze, novi val (po)četnika i  „pravoslavnih talibana“ zauzima svoje čvrste pozicije na starim prokušanim svetosavskim receptima, a Varaždinski provokatori im idu na ruku, bez obzira tko su i tko ih potiče!?

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?