Pratite nas

Kolumne

Novinari, kao i političari, trebali bi predavati imovinske kartice

Objavljeno

na

Kada bi neka udarna pera i novinari, lijevi ili desni, svejedno, objavili svoje imovinske kartice, pali biste na stražnjicu! Za njih je i Sanader crkveni miš. Oni pak bez problema moraliziraju o korumpiranim političarima, sucima, liječnicima, zaštićeni kao lički međedi u svom imovinskom licemjerju stotinama zakona i klanova kojima glade stražnjice u maniri pravih “gospodskih kastora”.
Sa smjesom smijeha i zgražanja čitah ovih dana palanačko medijsko divljenje u povodu dolaska Ikee u Hrvatsku. Čak se i predsjednik Josipović požalio da Ikea nije dobila zaslužen medijski tretman. U ekonomske aspekte priče neću ulaziti jer nisam kompetentan, no oslanjajući se na mišljenja stručnjaka vjerujem da razvoj i privreda nijedne uspješne države ne počiva na globalnim multinacionalkama, već na razvoju malih i srednjih poduzeća, kako je više puta isticano od strane raznih ekspertnih timova u sklopu europskih institucija. Dovoljno je pogledati kako je susjedna Srbija “profitirala” od ulaganja (Fiat) u proizvodnju, a ne trgovinu.

Sjetih se ovom prigodom i američkih domorodaca, Indijanaca, koji su bili fascinirani kada bi im “bljedoliki” pokazali zrcalo, padalo se u trans. Tako je bilo i kada je prvi McDonald’s sredinom devedesetih došao u Hrvatsku, ili kada su Hrvati osamdesetih dobili prvu limenku Coca Cole. Što narod zatucaniji, to pravi veći fetiš od artikala i tvrtki na čemu, uostalom, posvuda funkcioniraju temeljni principi marketinga i ekonomske propagande. Majica, naočale, parfem… s potpisom znači da se uporabni predmet pretvorio u estetsku kategoriju, kao što su nekoć slikari potpisivali svoja platna. Tv emisije o automobilima nalik su simpoziju povjesničara umjetnosti, a izvješća u Apple-ovim proizvodima podsjećaju na dovršenu eshatologiju, dočim je smrt Steva Jobsa poprimila hagiografski karakter. Tako je i povodom dolaska Ikee u Hrvatsku jedan pametan autor, kojeg inače rado čitam, razvezao neku priču o Ikeinom čovjekoljublju. Ono se valjda očituje rušeći ponekad dampingom konkurenciju i ostavljajući na tržištu hrpu leševa iza sebe, što je u tržišnom natjecanja legitimno, ali onda pustimo “čovjekoljublje” tamo gdje je sve tehnika, kalkulacija i interes. I sve pet. Kad smo već kod “blažene Ikee”, evo podsjećanje iz jednog mog teksta o Ikeinom “čovjekoljublju”:

“Švedski div namještaja Ikea izazvala je salvu moralnog zgražanja zato što je sa svojih kataloga za Saudijsku Arabiju izbrisala žene. Apologeti ove odluke suvislo argumentiraju kako Ikea prodaje namještaj, a ne ljudska prava, kako se mora prilagoditi tržištu i kulturi u koju ulazi, ako želi uspješno poslovati. To nije točno. Ikea prodaje namještaj baš manipulacijom, prodajom ljudskih prava i egelitarizma, naravno, tamo gdje može i smije, da bi uvalila namještaj. Tako su u Rusiji ove godine objavili na svojim internetskim stranicama maskirane osobe, nalik na skupinu Pussy Riot koje sjede na njihovom namještaju, u znak podrške ovoj «umjetničkoj skupini» koja je, onako zbog umjetnosti, obeščastila za kršćane sveto mjesto, crkvu, bogomolju. Kada je Putin iskesio zube, reklama je bila uklonjena. Kako i ne bi kada su u Rusiju uložili silne milijarde koje bi im zbog «ljudskih prava» ovih cura mogao požderati Putinov bijes. S druge strane,  u Italiji, u Cataniji, u svojoj reklamnoj kampanji zauzeli su se za homoseksualne brakove sa sloganom: «Mi smo otvoreni za sve obitelji» uz fotografiju dva momka koji se drže za ruke. Prodajući svoju robu podilaze i pederima i njihovim vrijednostima i islamistima i njihovim vrijednostima, zavisno o situaciji. U Saudijskoj Arabiji rade jedno, u Rusiji drugo, u Italiji treće, u Švedskoj četvrto… Najviše kritika zbog uklanjanja žena iz saudijskog kataloga stiglo je upravo iz njihove domovine, iz Švedske, koja prednjači u svijetu po ženskim pravima, gdje se gotovo pola vlade natjecalo tko će se više moralno zgroziti nad svojim sunarodnjacima koji su sablažnjivo «izbrisali žene iz stvarnosti». Hm. Što im njihova vlada može moralizirati kada je baš ona nedavno pomagala istoj Saudijskoj Arabiji oko tvornica za proizvodnju oružja, koja im je prodavala «pendreke» s kojima se kažnjavaju nesretne Saudijke zbog strašnih krimena kao što je vožnja automobila, ili izlazak u javnost bez muškog nadzora, umotane poput parizera. Na istom tragu je i medijski moralizam koji je ovo ikeaško micanje žena iz kataloga razvaljivao na naslovnicama. Što o dostojanstvu žene mogu popovati svi zapadni mediji, sablažnjeni Ikeom, koji svakodnevno objavljuju reklame s fotografijama žena čije golo tijelo prodaje sve, od sladoleda do šarafa? Njihov odnos prema ženskom tijelu isti je kao i u islamskom svijetu: Ovi ga ekstremno pokrivaju da bi ga kontrolirali, «naši» ga ekstremno otkrivaju kako bi ga kontrolirali «nježno», praveći od žena dijetalne mazohistkinje opsjednute celulitom i «debljinom». Zbog njih «emancipirana žena» na Zapadu mrzi svoje tijelo više nego što žena u islamu mrzi sve svoje firange i pokrivala.”

Ovi novinski palanački, nekritički hvalospjevi jednoj običnoj, dakako uspješnoj, svjetskoj multinacionalki vrijednoj uvažavanja u kontekstu “čovjekoljublja”, jamačno su borba za kolač od oglasa, što je i legalno i legitimno, no u tome ipak treba imati mjere i istinskog čovjekoljublja prema čitatelju i njegovoj zdravoj pameti. No ako je borba za oglašivače legitimna i legalna u smislu borbe za kruh i prihode od oglasa, pa makar i na bljutavo snishodljiv, dezinformirajući način, sve rečeno zapravo mi je povod za postavljanje jednog sasvim drugog pitanja. Većina medija u RH je siromašna, oglasi padaju, neki su se izvukli u predstečajnim nagodbama kao sluge svakog režima, uprave se muče da isplate plaće, pa su paktovi s oglašivačima doista razumljivi, i tu ima čovjekoljublja jer radnici u medijima i njihove obitelji moraju jesti. No s druge strane, a mogao bih o tome bez straha od tužbe s imenima i prezimenima, poznajem stotine enormno bogatih novinara srednjoškolskog obrazovanja, s hrpom nekretnina, vila, stanova, apartmana, od mora do elitnih gradskih lokacija u Hrvatskoj i inozemstvu. Mnogi od njih mi kukaju kako su kruha gladni, da nemaju novca djeci za školu, a ja šutim i u rukama držim vrećicu za povraćanje jer mi kroz glavu prođe paradoks dekintiranih mu novina i bogatih novinara, što je specifični hrvatski fenomen. Svo to silno bogatstvo koje imaju i koje se kod njih mjeri u milijunima “nečega”  postalo je ozbiljan problem, jer, ako nisu dobili na lotu, onda je taj novac nezakonit. Ili su korumpirani ili su reketari informacijama ili su naprosto propagandisti raznih političkih i mafijaških te gospodarskih krugova o kojima pišu. Isti ti tipovi sline i moraliziraju nad imovinskim karticama političara, no vjerujte mi, kada bi neka udarna pera i novinari, lijevi ili desni, svejedno, objavili svoje imovinske kartice, pali biste na stražnjicu! Za njih je i Sanader crkveni miš. Oni pak bez problema moraliziraju o korumpiranim političarima, sucima, liječnicima, zaštićeni kao lički međedi u svom imovinskom licemjerju stotinama zakona i klanova kojima glade stražnjice u maniri pravih “gospodskih kastora”. Hvalospjeve Ikei od strane mnogih medija mogu stoga još razumjeti i tolerirati čak i kao nešto što je zapravo prikriveno oglašavanje jer su “u banani”, ali imovinske kartice novinara, hrpe njih u Hrvatskoj, želio bih vidjeti javno dostupne pa ih usporediti s prihodima u odgovarajućem vremenskom razdoblju. Slično je i s imovinom mnogih članova nevladinih udruga, NGO mafije kako netko reče, od kojih mnogi, vidjeh na svoje oči, voze Audi osmicu, a stalno fektaju od države moj  – Vaš novac za “projekte”.

Umjesto zaključka, potičem katoličke novinare, budući da ovo pišem na portalu obojenom katoličko – kršćanskim svjetonazorom, da pokrenu inicijativu da i novinari kao važni čimbenici javnog zdravlja društva, kao i političari, svakih nekoliko godina HND-u prilože svoje imovinske kartice. Tu bi sve maske pale. Ako do toga ne dođe, dragi čitatelji, kada dođe vrijeme podastrijet ću to javnosti za neka najistaknutija lica hrvatskih novinara s lijeva i desna. A poslije prošećite do Ikee, ne do crkve, i poradite malo na svom – čovjekoljublju.  (Ivica Šola/Laudato.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Što dalje s Notre-Dame? Ili putem Krista ili putem Aje Sofije!

Objavljeno

na

Objavio

Pariški vatrogasci koji su ugasili požar

Kad nas napusti netko nam blizak, roditelj, prijatelj, brat ili neka javno poznata, draga nam osoba koja je osvajala naša srca umijećem i vještinom, kao Dražen u igri s loptom ili Oliver popularnom pjesmom, shvatimo kako je u trenu nestao dio našeg života za kojeg smo cijelo vrijeme podrazumijevali da je tu i da će tu biti zauvijek. U tom podrazumijevanju možda i nismo primjećivali koliko nam znače, koliko je lijepo da su s nama, koliko nas ispunjavaju radošću. Tim je veća praznina kad odu…

Nije drukčije ni kad je posrijedi baština, bila ona duhovna ili materijalna. Jer baština je ostavština neprekinutog lanca naših predaka, sačuvana tako što je baš svaki u tom slijedu potvrdno odgovorio na pitanje je li ju vrijedno prenijeti dalje. To pitanje ne može izbjeći ni karika lanca koja se danas kuje. Što ćemo odgovoriti?

Humanizmom protiv Boga

Pariška katedrala Notre-Dame nesumnjivo je fascinantan primjer materijalne ostavštine nadahnute kršćanskim duhom prožetim Duhom Svetim. Tko li je uopće u ono doba takvo što mogao zamisliti, tko projektirati, tko financirati, tko gradnju organizirati, konačno i tko izgraditi takvo velebno zdanje uzevši u obzir ondašnje tehnološke mogućnosti?

Tko li se tada mogao vinuti do tih visina ako se nije uspinjao s namjerom, ne da zamijeni Boga, nego da ga zagrli i preda mu se u ruke? Da stvorenje pokaže Stvoritelju kako je i ono sposobno stvarati čudesa. Iako zna da to Njemu ne treba, jer Rođenome u štalici ne smeta ni nutrina najskromnije kapelice da se ukaže pod prilikama kruha i vina. Ali njemu, stvorenju stvorenu na Njegovu sliku i priliku, to itekako treba, kao što djetetu treba pohvaliti se pred roditeljem.

I sada, 800 godina kasnije, kad je veličanstvena crkva u jednome danu dobrim dijelom nestala u vatri, spoznaje se kako ju ne će biti moguće obnoviti tako da bude navlas kakva je bila, i to u vrijeme kad se čovjek dovinuo takvim tehnološkim čudesima poput, primjerice, trodimenzionalnog pisača. Jer nema više takvih hrastova, nema više takvih majstora,… No, je li baš to glavna prepreka na zahtjevnom putu obnove ili je ipak više do manjka pouzdanja u Onoga s čijom se pomoći zdanje izgradilo?

Napokon, je li to uopće moguće učiniti u vremenu koje doba nastajanja Notre-Dame i drugih, ne samo graditeljskih, temelja zapadne civilizacije, vidi mračnim? A s kakvom li je onda to svjetlošću naše vrijeme obasjano? Tko mu svjetlo nosi?

Koje stoljeće poslije izgradnje katedrale Notre-Dame čovjek je odlučio krenuti svojim putem, udaljiti se od Boga, emancipirati se od tog strpljivog, ali prezahtjevnog “tiranina”, cinično nazvavši svoju putešestviju humanizmom. Cinično, jer ono što ga čini humanim, različitim od animalnog, ogleda se upravo u odnosu prema Bogu, u slobodi da Ga ljubi, a ne ignorira. Pokazat će se to u punini kad na valu prosvjetljenja svjetlom nekog čudnog sjaja, evo baš u Francuskoj, čovjek izgubi sve osim razuma i pokaže zvjersku ćud.

U velikom povijesnom prevratu, majci svih revolucija, ne će se zaustaviti samo na obeščašćenju katedrale Notre-Dame niti u prenamjeni bezbrojnih crkava u konjušnice. Razvalit će i pretvoriti u priručni kamenolom benediktinsku opatiju u Clunyju, tu kolijevku Europe, onakve kakvu ju još uvijek, istina sve slabije, prepoznajemo, mjesto gdje je pod geslom “ora et labora” (moli i radi) rad, dotad “privilegij” tek robova i ratnih zarobljenika, oslobođen srama.

Nesmiljeno će ga izvrgnuti ruglu vodeći se geslom – ne moli i kradi! Jer iza gordih, zvučnih riječi – sloboda, jednakost, bratstvo – odzvanjao je tek tup i prazan odjek samovolje, mržnje sazdane na zavisti i lažne bliskosti utemeljene na himbenoj, i danas popularnoj maksimi – ljubi što daljnjega svoga, a bližnjega prezri! I u što će se onda to izroditi, nego u nesmiljenu pljačku, a što je po prilici i bio glavni motiv nekih, barem onih bistroumnijih revolucionara.

No, nisu stali na pljački i na ponekoj giljotinom odrubljenoj kraljevskoj, a potom i revolucionarnoj glavi, kako to romantično prikazuje današnje humanističko školstvo. Pokolj u pokrajini Vandeji, razmjera koji mirišu na suvremenim rječnikom rečeno – genocid, predstavljao je prvi takve vrste nad onima spremnima umrijeti s križem u ruci. Završna dionica autostrade humanističkih genocida popločene kršćanskim lubanjama započet će 150 godina kasnije nedaleko austrijskog mjestašca Bleiburga. Tek potom će humanisti humanizirati metode obračuna.

Da, uzrok požara su radovi na obnovi! Samo obnovi čega?

Katedrala Notre-Dame je dugih osam stoljeća ostala pošteđena kobnih naleta vatre, što prirodnog porijekla, što uslijed namisli zlog ljudskog srca. Preživjevši onaj “mračni” vijek, a potom i “svijetlo” revolucionarno doba, vatrena ju je buktinja, ironično, zahvatila baš u vrijeme koje jako drži do najviših sigurnosnih standarda (mada džabe sva tehnika ako ju nadziru ostoje rankovići poljudski), vrijeme u kojem se puno toga zna.

Tako se od samoga početka znalo kako je požar posljedica radova na obnovi. Nagađanja o tome je li riječ o radovima na obnovi katedrale, ili možda onima na obnovi, odnosno zamjeni stanovništva, ili ipak pregnućima na obnovi ozbiljno narušenog jedinstva francuskog društva u paničnoj potrazi za nekim kohezijskim elementom, ubrzo je prekinula umirujuća vijest.

Mada istražitelji zbog sigurnosnih razloga još nisu kročili na lice mjesta, a što ih nije spriječilo da najave kako će istragu voditi pod pretpostavkom da se radi o nesretnom slučaju, uzrok je identificiran kao najvjerojatnije kratki spoj. A što drugo (makar, ne bi li globalno zatopljenje zvučalo politički korektnije)?

Naravno, i ta mogućnost teoretski postoji, slično kao što postoji mogućnost i da je ženi koja javlja da ne će doći na dogovoreni randevu doista pukla cijev u stanu, pa od spoja, čak ni kratkog, ne bude ništa. No, samo dvije opcije se doimlju uistinu vjerojatnima – da je u pitanju islamski terorizam ili da je posrijedi zbijanje redova zbog nezavidnog političkog položaja francuske vladajuće oligarhije.

Doduše, islamisti možda jesu sposobni za kakav ograničeni palež poput onoga u crkvi Svetog Sulpicija, inače drugoj po veličini u Parizu, podmetnut mjesec dana prije požara u Notre-Dame, ili za akciju poput one Pakistanca koji je u potrazi za boljim životom navratio u baziliku u St. Denisu gdje se nalaze grobnice francuskih kraljeva, pa malo razbijao. Potom se, slijedeći pravnički savjet humanista, branio kako ne razumije francuski pravni sustav (pa gdje ga ne će tako savjetovati kad samo čini ono što je i njima drago – dekonstruira mit!).

Islamisti su, dalje, kadri i zaklat’ kakvog katoličkog svećenika za vrijeme euharistije, smucati se sa zapaljivim sredstvima u blizini katedrale poput tri muslimanke nekoliko dana prije požara, i prouzročiti još glavninu od približno tisuću “kratkih spojeva” u francuskim crkvama lani, ali upriličiti takav spektakl na mjestu najposjećenijeg nacionalnog spomenika, teško je vjerovati da su sposobni,… osim ako im netko u tome nije pomogao… Jer Francuska, čije najznamenitije crkve danas čuvaju vojnici s dugim cijevima (od koga li ih samo čuvaju, tko će ga znati, mada znakovito je kako je vjerska struktura neposrednog im okruženja sve više nalik onoj oko srpskih svetinja na Kosovu), u teškoj je krizi i vapi za žarom ognjišta koje bi ju okupilo.

Što Europa može naučiti od Hrvata?

Dramatični događaji oko plamteće katedrale ponudili su, kako to u takvim prilikama biva, i poneki štiklec vrijedan zapažanja. Jedan se mladić silno čudio kako to da je trebalo toliko vremena da se požar ugasi očekujući valjda da postoji neki klik mišem koji vatru instant gasi. A one koji su to, stavivši glave u oganj, naposljetku i učinili, odlikovao je francuski predsjednik.

Zanimljivo, među više od stotinu pripadnika pariške vatrogasne postrojbe jedva da se mogla nazrijeti neka izvorno neeuropska fizionomija. Tek jedna tamnoputa prilika iz Afrike ili kojeg prekomorskog departmana, dočim iz mediteranskih afričkih zemalja vatrogasaca ni za lijeka. Uglavnom postava nimalo nalik francuskoj nogometnoj reprezentaciji. Pa kako to?

Mnoge je iznenadila vijest da je najveću dragocjenost katedrale, Kristovu krunu, spasio kapelan javne vatrogasne postrojbe, ponajviše stoga što u sekularnoj državi takva funkcija uopće i postoji. Jer kad bi u tim redovima obitavao kakav militantni, bezbožni humanist ili na boga pozivajući islamist, vjerojatno bi se dotični već našao zbog toga uvrijeđenim, pa nošen vjetrom u leđa humanističkih medija na sekularnim sudovima elegantno razriješio pitanje kapelana u vatrogastvu.

No, tamo gdje se izlaže pogibelji i žrtvuje za zajednicu, takvi iz nekog razloga baš i ne hrle. Mada, kad je žrtva u pitanju, mora se priznati kako ni oni nisu posve jednaki. I dok se bezbožni humanisti u čuvanju vlastite glave vode prokušanom praksom dobrovoljnog darivanja tuđe krvi, njihovi prirodni koalicijski partneri i saveznici, islamisti, spremni su žrtvovati vlastiti život, ali samo ako pritom oduzmu više nevjerničkih.

Ne ulazeći u uzroke i uzročnike požara u Notre-Dame, nema dvojbe da se glavnina muslimanskog svijeta u Europi tom događaju radovala, bez obzira na traljave gebelsovske foto-montaže, plasirane s ciljem da se takvo gledište prikaže kao podmetanje muslimanima. Ipak, da se, kad je o islamskom terorizmu riječ, ne radi tek o djelima radikalnih pojedinaca, već o masovno podržanoj pojavi, svjedoči popularnost koju takvi pojedinci uživaju u paralelnom islamskom društvu u Europi.

Tako se nakon masakra u pariškoj koncertnoj dvorani sa preko stotinu žrtava, jedan od egzekutora skrivao u briselskoj četvrti Molenbeeku, pretežito napučenoj muslimanima. Kako tvrdi Douglas Murray u knjizi “Čudna smrt Europe”, profesor u jednoj tamošnjoj srednjoj školi mu je potvrdio ono što je realistima odavno jasno – 90% učenika slavilo je terorista kao heroja u rangu nogometne ili estradne zvijezde.

Hrvatima je takva situacija dobro poznata, jer ono što je Molenbeek Bruxellesu danas, to je Knin bio Hrvatskoj sve do ’95, uvijek spreman ugristi ruku koja ga hrani. Kako uči povijest, ta mudra učiteljica, situacija se mogla rasplesti na tri načina – ili da došljaci pristanu postati ono što nisu (što ih je više, to je ovaj scenarij manje izgledan) ili da ono što nije bilo njihovo prisvoje ili da sami odu među svoje (a za to im obično treba pomoć). Hrvati se, a i neki drugi, Sarajlije primjerice, dobro sjećaju koliko su odahnuli kad se taj čvor, ne bez plaćenog danka u krvi, napokon razmrsio na posljednji način.

Osim iskustva neprijateljski raspoloženog stranog tijela u vlastitim njedrima, Hrvati imaju i višestoljetno iskustvo življenja pored muslimana. Poučan je pokušaj jednog hrvatskog zapovjednika da za rata devedesetih osigura mir razgovarajući s muslimanskim kolegom, i prije nego što su sporadična međusobna neprijateljstva buknula u otvoreni rat. Hrvat je zaveden jednom kratkotrajnom povijesnom epizodom dobrohotno ustvrdio kako nema smisla da se tuku budući su obojica ionako Hrvati. Musliman mu je iskreno i precizno odgovorio – ja možda ne znam što sam ja, možda ne znam ni što si ti, ali znam da nas dvojica nismo isto. Na isto je osuđen i europski pokušaj da od uvezenih muslimana napravi Europljane.

Samo se treba sjetiti …

Zgodno je primijetiti i kako prenamjene znamenitih, izvorno kršćanskih bogomolja kroz povijest odražavaju snagu pojedine civilizacije. Tako je veličanstvena carigradska bazilika posvećena Svetoj mudrosti, Aja Sofija, oko tisuću godina bila kršćanska crkva, da bi nakon osmanlijskog osvajanja bila pretvorena u džamiju.

Međutim, vodeća muslimanska sila nakon nekoliko vjekova liježe u bolesničku postelju uslijed čega, prateći pad njezine moći, Aja Sofija postaje muzej. Evo, sad novi turski sultan najavljuje kako će ju opet učiniti džamijom. Slično je kroz najsjajnije vjekove kršćanske povijesti katedrala Notre-Dame bila katolička crkva, u trenutcima velikog pada trpjela je obeščašćenje, da bi danas više služila kao neformalni muzej, spomenik, atrakcija za fotografiranje dokonih turista, nego prostor za slavljenje Boga. Ima li zapravo većeg svetogrđa nego na mjestu stvorenom za pokloniti se Bogu biti usredotočen na vlastiti lik? A ta narcisoidnost zacijelo nalazi najpotpuniji izraz u takozvanom selfiju (moguća zamjenska hrvatska riječ sebič, s tvrdim č, prilično uvjerljivo odražava narav tog čina).

Oguglavši na Boga i potpuno se oslonivši na razum, zapadni čovjek ubrzano gubi i njega. Ne prepoznaje ni toliko očite znakove izvanjske ugroze da ih njezini promotori i protagonisti više ni ne kriju. Štoviše, toliko je atrofirao duhom da poseže za karikaturalnom inačicom naturalizma špiljskog divljaka. Samo, dok se ovaj borio protiv oluja, munja i gromova ponizno se klanjajući zlim dusima, moderni se poganac, zbacivši Boga s prijestolja i zamijenivši ga čovjekom, bori protiv klimatskih promjena bahato zahtijevajući spas od čovjeka, naravno nekog drugog čovjeka, uglavnom političara.

Iako stanje teške obamrlosti Zapada ne ulijeva neku nadu, ako ništa drugo, sad je barem Orban na njegovoj strani. Naime, manje je poznato kako su za opsade Carigrada Turci angažirali glasovitog graditelja topova tog vremena, Mađara imenom Orban, da im sagradi ogroman top kojem naposljetku nisu odoljele ni stamene carigradske zidine, a što je odredilo daljnju sudbinu Aje Sofije.

Ipak, kršćanski zapad još uvijek ima i jačih aduta,… čak i danas. Samo ih se treba sjetiti… E, da ih se sjetiti… Recimo, onih kojih su se kršćani sjetili za bitke kod Lepanta, koje će se za dvije godine navršiti 450. godišnjica (e sad, hoće li humanisti dopustiti i da se obilježi ili će ju u svom dobrom znanom stilu prešutjeti, druga je priča), kad su im izgledi za uspjeh bili slabiji nego danas. Već su se tada, naime, morali boriti protiv dva protivnika – krivovjerne guje sa sjevera iznutra, već tada svesrdno podržane od prevrtljive Francuske, što je u konačnici učinilo dobar komad srednje Europe laganim plijenom sad već 13-stoljetnog napasnika s istoka.

U tom prisjećanju možda pripomogne spoznaja kako, dok čas odlaska bliskih mu ljudi čovjek ne bira, od Stvoritelja darovanom mu slobodom ipak sâm bira hoće li izgnati iz svog života Onoga bez kojeg sloboda nije Sloboda, spas nije Spas, a ni sigurnost nije Sigurnost. Nego su sve to tek varljiva utočišta iz marketinške ponude zemaljskih bogova, koja čas jesu, i, kad se čovjek tomu najmanje nada, odjednom to više nisu.

Grgur S. / Kamenjar.com

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Europa gori, a baba se češlja

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Reuters

Idu europski izbori, prazni temama, samo neke parole i prenemaganja, s mnogo etiketa populisti, suverenisti, briselski ćate… Propitivanja Europe i svijeta nigdje.

Sve gluposti hrvatske politike kada su međunarodne integracije u pitanju, pa i EU članstvo, mogu se svesti na jednu: brkanje svrhe i sredstava. Za razliku od Poljaka, Mađara, Čeha…, koji su svoje članstvo u EU-u shvatili kao sredstvo, a ne svrhu, mi smo napravili obrnuto.

Nevidljiva ruka

Isto je bilo i s ulaskom u Svjetsku trgovinsku organizaciju. Ista glupost radi se i s uvođenjem eura, iako već i njemački think tank “CEP”, ne grčki ili talijanski, u izvješću “Dvadeset godina eura: dobitnici i gubitnici”, jasno kaže da su od uvođenja eura najviše koristi imale ekonomije tipa Njemačke ili Nizozemske, dok je isti taj euro ekonomije poput Italije, Francuske ili Španjolske, bacio na koljena.

Primjerice, dok su Talijani imali liru i monetarni suverenitet, mogli su je u slučaju pada produktivnosti deprecirati i tako očuvati konkurentnost, čitaj snagu izvoza.

Euro, pojednostavljeno, je deprecirana dojčmarka, a tvrdnja da je on ključan zbog olakšane trgovinske razmjene, rasplinu se kao mjehur od sapunice kada gledamo robnu razmjenu zemalja u EU-u koje nisu i onih koje jesu u eurozoni, piše Ivica Šola / Glas Slavonije

Kod nas se opet čini ista pogreška, euro i njegovo uvođenje gleda se kao svrha, bez izračuna koristi i šteta, samo zato što je neko suho zlato tako odlučilo. Mi nismo, u kontekstu opasne ideje “više Europe” i stvaranja neke nadnacionalne megadržava, nigdje u javnosti vidjeli ozbiljnu raspravu, iako je nakon Trumpa jasno da ideologija globalizma, pa onda i EU ideologija europeizma kao njena inačica, postaje stvar prošlosti.

Umjesto toga – plašenja naroda, discipliniranja raznih Orbana i prosipanje prevladanih neoliberalnih dogmi i laži. Tako se Trumpa optužuje za protekcionizam, za rušenje temeljnog pravila tzv. slobodne trgovine.

Zato ću ponoviti što već napisah u Slobodnoj, jer, kažu, ponavljanje je majka znanja: Dok nije bilo Trumpa, nije bilo protekcionizma, nije bilo zaštite domaćeg tržišta, sve se ravnalo “providnošću” koju je Adam Smith nazvao “nevidljiva ruka”, sintagma koja govori kako ljudska sebičnost na tržištu na kraju ima dobre posljedice za sve, da se tržište samo regulira, da je poput pape – nezabludivo. Ma nemoj! Adam Smith, moralni filozof, nije vjerovao u tržište kako mu lažno pripisuju današnji tržišni fundamentalisti.

Tiha invazija na Europu

Kako nisam ekonomist nego također moralni filozof kao Smith, kako sam kao mazohist išao čitati Smithove goleme knjižurine – ni on sam ne gleda na tržište apsolutno, kao samoregulatora, kao “nevidljivu ruku”, on to dopušta, ali kada bi postojali uvjeti “savršene konkurentnosti”.

No u stvarnosti to nije moguće, pa bi jače države požderale slabije, pa i njegovu Škotsku, tada ne baš bogatu. Slikovito govoreći, nevidljivu ruku nikada nitko nije vidio, pa ni sam Smith, ali svi o njoj govore kada govore o tržišnoj utakmici, pogotovo globalistički anacionalni tržišni fundamentalisti. Smith nije bio glup, njegova djela i misli, za razliku od njegovih interpreta i globalista, pa i kada je nevidljiva ruka u pitanju, prepuna su “ali” i “ako”.

“Protekcionizam” je, i po zloupotrebljavanom i krivo interpretiranom Smithu, dio “slobodnog” tržišta, osim kada ga zagovara tip poput Trumpa.Evo nekoliko službenih podataka kada je “slobodno tržište” u pitanju danas, i Trump koji, vidi gada, želeći štititi svoje (“Prvo Amerika”), uvodi nikada viđeni protekcionizam.

Prema podacima Instituta Euler Hermes (Allianz grupa) za razdoblje od 2014. do 2017. godine, razne države uvele su ukupno 3439 tisuća protekcionističkih mjera. Najviše SAD za vrijeme Obame ukupno 401 mjeru (!?). Trump do tada 90. Indija je u tom razdoblju uvela 393 protekcionističke mjere, Rusija 247, Njemačka 185…, da dalje ne nabrajam.

Praznina

Što se, pak, eura tiče, pardon, deprecirane dojčmarke, on nije suverena moneta, jer mu ni jedna europska država nije vlasnik, on je izmišljotina bankara, pa je samim time jasno kome služi.

U tom smislu nije pitanje ili dilema ostati ili izići iz EU-a, dilema je njeno redefiniranje u eri trumpizma i galopirajućeg postglobalizma, na dobrobit svih suverenih naroda Europe unutar šengena, zajedničke granice.

EU koja će biti sredstvo, a ne svrha narodima Europe, koja će služiti njima, a ne bankarima i nadnacionalnim, netransparentnim plutokratima. A kod nas glavna tema – Nutela, kao metafora praznine euroizbora u vremenu koje možemo nazvati “Europa gori, a baba se češlja”.

Ivica Šola / Glas Slavonije

 

Nino Raspudić: Kada je izgorjela Notre-Dame?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari