Pratite nas

Kolumne

Novinari, kao i političari, trebali bi predavati imovinske kartice

Objavljeno

na

Kada bi neka udarna pera i novinari, lijevi ili desni, svejedno, objavili svoje imovinske kartice, pali biste na stražnjicu! Za njih je i Sanader crkveni miš. Oni pak bez problema moraliziraju o korumpiranim političarima, sucima, liječnicima, zaštićeni kao lički međedi u svom imovinskom licemjerju stotinama zakona i klanova kojima glade stražnjice u maniri pravih “gospodskih kastora”.
Sa smjesom smijeha i zgražanja čitah ovih dana palanačko medijsko divljenje u povodu dolaska Ikee u Hrvatsku. Čak se i predsjednik Josipović požalio da Ikea nije dobila zaslužen medijski tretman. U ekonomske aspekte priče neću ulaziti jer nisam kompetentan, no oslanjajući se na mišljenja stručnjaka vjerujem da razvoj i privreda nijedne uspješne države ne počiva na globalnim multinacionalkama, već na razvoju malih i srednjih poduzeća, kako je više puta isticano od strane raznih ekspertnih timova u sklopu europskih institucija. Dovoljno je pogledati kako je susjedna Srbija “profitirala” od ulaganja (Fiat) u proizvodnju, a ne trgovinu.

Sjetih se ovom prigodom i američkih domorodaca, Indijanaca, koji su bili fascinirani kada bi im “bljedoliki” pokazali zrcalo, padalo se u trans. Tako je bilo i kada je prvi McDonald’s sredinom devedesetih došao u Hrvatsku, ili kada su Hrvati osamdesetih dobili prvu limenku Coca Cole. Što narod zatucaniji, to pravi veći fetiš od artikala i tvrtki na čemu, uostalom, posvuda funkcioniraju temeljni principi marketinga i ekonomske propagande. Majica, naočale, parfem… s potpisom znači da se uporabni predmet pretvorio u estetsku kategoriju, kao što su nekoć slikari potpisivali svoja platna. Tv emisije o automobilima nalik su simpoziju povjesničara umjetnosti, a izvješća u Apple-ovim proizvodima podsjećaju na dovršenu eshatologiju, dočim je smrt Steva Jobsa poprimila hagiografski karakter. Tako je i povodom dolaska Ikee u Hrvatsku jedan pametan autor, kojeg inače rado čitam, razvezao neku priču o Ikeinom čovjekoljublju. Ono se valjda očituje rušeći ponekad dampingom konkurenciju i ostavljajući na tržištu hrpu leševa iza sebe, što je u tržišnom natjecanja legitimno, ali onda pustimo “čovjekoljublje” tamo gdje je sve tehnika, kalkulacija i interes. I sve pet. Kad smo već kod “blažene Ikee”, evo podsjećanje iz jednog mog teksta o Ikeinom “čovjekoljublju”:

“Švedski div namještaja Ikea izazvala je salvu moralnog zgražanja zato što je sa svojih kataloga za Saudijsku Arabiju izbrisala žene. Apologeti ove odluke suvislo argumentiraju kako Ikea prodaje namještaj, a ne ljudska prava, kako se mora prilagoditi tržištu i kulturi u koju ulazi, ako želi uspješno poslovati. To nije točno. Ikea prodaje namještaj baš manipulacijom, prodajom ljudskih prava i egelitarizma, naravno, tamo gdje može i smije, da bi uvalila namještaj. Tako su u Rusiji ove godine objavili na svojim internetskim stranicama maskirane osobe, nalik na skupinu Pussy Riot koje sjede na njihovom namještaju, u znak podrške ovoj «umjetničkoj skupini» koja je, onako zbog umjetnosti, obeščastila za kršćane sveto mjesto, crkvu, bogomolju. Kada je Putin iskesio zube, reklama je bila uklonjena. Kako i ne bi kada su u Rusiju uložili silne milijarde koje bi im zbog «ljudskih prava» ovih cura mogao požderati Putinov bijes. S druge strane,  u Italiji, u Cataniji, u svojoj reklamnoj kampanji zauzeli su se za homoseksualne brakove sa sloganom: «Mi smo otvoreni za sve obitelji» uz fotografiju dva momka koji se drže za ruke. Prodajući svoju robu podilaze i pederima i njihovim vrijednostima i islamistima i njihovim vrijednostima, zavisno o situaciji. U Saudijskoj Arabiji rade jedno, u Rusiji drugo, u Italiji treće, u Švedskoj četvrto… Najviše kritika zbog uklanjanja žena iz saudijskog kataloga stiglo je upravo iz njihove domovine, iz Švedske, koja prednjači u svijetu po ženskim pravima, gdje se gotovo pola vlade natjecalo tko će se više moralno zgroziti nad svojim sunarodnjacima koji su sablažnjivo «izbrisali žene iz stvarnosti». Hm. Što im njihova vlada može moralizirati kada je baš ona nedavno pomagala istoj Saudijskoj Arabiji oko tvornica za proizvodnju oružja, koja im je prodavala «pendreke» s kojima se kažnjavaju nesretne Saudijke zbog strašnih krimena kao što je vožnja automobila, ili izlazak u javnost bez muškog nadzora, umotane poput parizera. Na istom tragu je i medijski moralizam koji je ovo ikeaško micanje žena iz kataloga razvaljivao na naslovnicama. Što o dostojanstvu žene mogu popovati svi zapadni mediji, sablažnjeni Ikeom, koji svakodnevno objavljuju reklame s fotografijama žena čije golo tijelo prodaje sve, od sladoleda do šarafa? Njihov odnos prema ženskom tijelu isti je kao i u islamskom svijetu: Ovi ga ekstremno pokrivaju da bi ga kontrolirali, «naši» ga ekstremno otkrivaju kako bi ga kontrolirali «nježno», praveći od žena dijetalne mazohistkinje opsjednute celulitom i «debljinom». Zbog njih «emancipirana žena» na Zapadu mrzi svoje tijelo više nego što žena u islamu mrzi sve svoje firange i pokrivala.”

Ovi novinski palanački, nekritički hvalospjevi jednoj običnoj, dakako uspješnoj, svjetskoj multinacionalki vrijednoj uvažavanja u kontekstu “čovjekoljublja”, jamačno su borba za kolač od oglasa, što je i legalno i legitimno, no u tome ipak treba imati mjere i istinskog čovjekoljublja prema čitatelju i njegovoj zdravoj pameti. No ako je borba za oglašivače legitimna i legalna u smislu borbe za kruh i prihode od oglasa, pa makar i na bljutavo snishodljiv, dezinformirajući način, sve rečeno zapravo mi je povod za postavljanje jednog sasvim drugog pitanja. Većina medija u RH je siromašna, oglasi padaju, neki su se izvukli u predstečajnim nagodbama kao sluge svakog režima, uprave se muče da isplate plaće, pa su paktovi s oglašivačima doista razumljivi, i tu ima čovjekoljublja jer radnici u medijima i njihove obitelji moraju jesti. No s druge strane, a mogao bih o tome bez straha od tužbe s imenima i prezimenima, poznajem stotine enormno bogatih novinara srednjoškolskog obrazovanja, s hrpom nekretnina, vila, stanova, apartmana, od mora do elitnih gradskih lokacija u Hrvatskoj i inozemstvu. Mnogi od njih mi kukaju kako su kruha gladni, da nemaju novca djeci za školu, a ja šutim i u rukama držim vrećicu za povraćanje jer mi kroz glavu prođe paradoks dekintiranih mu novina i bogatih novinara, što je specifični hrvatski fenomen. Svo to silno bogatstvo koje imaju i koje se kod njih mjeri u milijunima “nečega”  postalo je ozbiljan problem, jer, ako nisu dobili na lotu, onda je taj novac nezakonit. Ili su korumpirani ili su reketari informacijama ili su naprosto propagandisti raznih političkih i mafijaških te gospodarskih krugova o kojima pišu. Isti ti tipovi sline i moraliziraju nad imovinskim karticama političara, no vjerujte mi, kada bi neka udarna pera i novinari, lijevi ili desni, svejedno, objavili svoje imovinske kartice, pali biste na stražnjicu! Za njih je i Sanader crkveni miš. Oni pak bez problema moraliziraju o korumpiranim političarima, sucima, liječnicima, zaštićeni kao lički međedi u svom imovinskom licemjerju stotinama zakona i klanova kojima glade stražnjice u maniri pravih “gospodskih kastora”. Hvalospjeve Ikei od strane mnogih medija mogu stoga još razumjeti i tolerirati čak i kao nešto što je zapravo prikriveno oglašavanje jer su “u banani”, ali imovinske kartice novinara, hrpe njih u Hrvatskoj, želio bih vidjeti javno dostupne pa ih usporediti s prihodima u odgovarajućem vremenskom razdoblju. Slično je i s imovinom mnogih članova nevladinih udruga, NGO mafije kako netko reče, od kojih mnogi, vidjeh na svoje oči, voze Audi osmicu, a stalno fektaju od države moj  – Vaš novac za “projekte”.

Umjesto zaključka, potičem katoličke novinare, budući da ovo pišem na portalu obojenom katoličko – kršćanskim svjetonazorom, da pokrenu inicijativu da i novinari kao važni čimbenici javnog zdravlja društva, kao i političari, svakih nekoliko godina HND-u prilože svoje imovinske kartice. Tu bi sve maske pale. Ako do toga ne dođe, dragi čitatelji, kada dođe vrijeme podastrijet ću to javnosti za neka najistaknutija lica hrvatskih novinara s lijeva i desna. A poslije prošećite do Ikee, ne do crkve, i poradite malo na svom – čovjekoljublju.  (Ivica Šola/Laudato.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Politička eliminacija Penave bio bi početak kraja samog HDZ-a

Objavljeno

na

Objavio

Najčešće spominjane riječi u tjednu iza nas su žrtva i zločin. Mogu li žrtva i zločin biti predmet trgovine i pragmatizma i zašto je to u Hrvatskoj punih 27 godina. Zašto netko očekuje da će se žrtva pomiriti s ne kažnjavanjem zločina i da će pristati na kompromis da bi nekome bilo bolje na štetu nje!?

Hrvatski političari, odnosno hrvatska politička elita, neovisno o političkoj pripadnosti , od osamostaljenja na ovamo, uvijek pokušava manipulirati svojim građanima. Njihova manipulacija rezultat je njihovog razmišljanja da su birači kao zlatne ribice, pamte 5 sekundi i zadovoljne su s par mrvica bačenih u vodu na koje se one obruše kao Pirane na krv.

Američki politolog, komunikolog i psiholog Shawn Rosenberg, sjajno je to obradio u svom znanstvenom radu pod nazivom „Unfit for Democracy”.
Koliko u Hrvatskoj košta vlast?

Obnašanje vlasti podrazumijeva i žrtvu onoga tko obnaša vlast, ali žrtvu mogu podnijeti i oni koji su podređeni toj vlasti, ako to ta vlast svojim radom i primjerom zatraži od njih. Sjećate li se one čuvene Churchillove izreke „Nemam ništa za ponuditi osim krvi, teškog rada, suza i znoja”.

Ni jedan hrvatski političar, pogotovo premijer to nikada nije rekao hrvatskom narodu, pa bez obzira na okolnosti nastanka ove izreke , ona ima bezvremensko značenje i primjenu.

„Suverenisti”

Predsjednik Hrvatskog sabora i glavni tajnik HDZ-e, bezvremenski Gordan Jandroković u svom intervju iznosi opaku konstataciju da ovu vlast žele srušiti tzv „Suverenisti”. Jandroković zaboravlja da je suverenizam temelj postanka hrvatske države i da suverenizam u 21 stoljeću, prije svega znači gospodarsku i monetarnu samostalnost, dakle sve ono što Hrvatska gubi, u stvarnosti ni nema. Ne može se gospodarska i monetarna sigurnost, rast GDP-a bazirati na turizmu i doznakama nove dijaspore i povlačenju novca iz EU fondova.

Najmoćnije zemlje svijeta, gospodarski i monetarno su upravo one koje u svojim načelima drže suverenizam kao okosnicu svega, od gospodarstva do nacionalne sigurnosti. Njemačka je prva koja gradi suverenizam zasnovan na gospodarstvu i monetarnoj politici, ali na uštrb upravo onakvih zemalja koje predvode političari Jandrokovićevog kova. Hrvatsku vladu ne ruše suverenisti već upravo federalisti čiji su glavni apologeti Jandroković i Plenković sa svojim rukopoloženim poslušnicima.

Gnjev

Vukovarom godinama vlada gnjev, a taj gnjev sada poprima opasan stadij i bez obzira na izjave njegovog gradonačelnika o najboljem premijeru i najboljoj vladi, 13-ti listopad, bit će okidač nakon kojeg se nešto mora dogoditi. Ne postoji apolitičan skupi niti skup koji stvori kritičnu masu može biti miran i kontroliran.

Masa je nepredvidiva, pogotovo ona koju vodi gnjev i bijes, jer gnjev i bijes pokreću ratove, a kako ne bi političke promjene. Dovoljna su tri zvižduka, tri usklika i samo jedan poklič da masa iz mirne postane agresivna, nepredvidiva i da izazove strah i paniku vladajućih struktura.

Plenković i HDZ su dovedeni u poziciju da im prosvjed nikako ne odgovara. Svako naglo procesuiranje, a počelo je, izazvati će opravdane sumnje u spregu politike i pravosuđa, sukob u koaliciji jer svako stajanje u zaštitu svojih koalicijskih partnera izazvati će revolt njegovih birača, ali i ono najgore, članova stranke.

Sve to može imati velike posljedice na HDZ, ali i njegove čelnike i dužnosnike jer svaka šutnja ili ne činjenje vodi ih u političku smrt. Politička eliminacija Penave bio bi početak kraja samog HDZ-a i to je najopasnija opcija.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Odjeci suđenja mađarskoj Mađarskoj u Euro-parlamentu

Objavljeno

na

Objavio

Foto: EPA

U vrijeme dok je Angela Merkel branila Europu ohrabrujući invaziju neznanaca pokličem “možemo to učiniti” pa ubrzo umuknula, a niz lice Federice Mogherini se slijevali potoci suza, Viktor Orban je, uvidjevši kako mu nitko ne će pomoći, reagirao primjereno uvjetima elementarne nepogode i zaštitio vlastiti stan u zajedničkoj europskoj zgradi, tako i nju samu. U međuvremenu je svijest o potrebi zaštite od nekontrolirane provale nekom nevidljivom rukom vođenih došljaka polako sazrela i u većem dijelu ostatka Europe. No, Mađarska ne samo što nije pohvaljena zbog pravodobnog i učinkovitog djelovanja, nego je, evo, završila na stupu srama.

Ah, te trećine!

judith-sargentini

Judith Sargentini

Prošlotjedna događanja u Europskom parlamentu pokazuju da Europa danas nije bitno manje dezorijentirana nego što je to bila pred koju godinu, zatečena i preplavljena rijekom migranata. U sredini koja se diči neovisnošću sudbene o zakonodavnoj i izvršnoj vlasti krovno zakonodavno tijelo si uzima pravo osuditi članicu jer odveć drži do svog pa stoga ne bi smjela odlučivati o zajedničkom. Pomalo shizofreno, oni koji su podržavali masovno nezakonito prelaženje granica presudili su – ironično, radi kršenja vladavine prava – onome koji se tomu usprotivio i nešto poduzeo. U montipajtonovskom ambijentu podnositeljica izvješća-optužnice, neka Sargentini iz Nizozemske, obasjana svijetlima reflektora slavodobitno je podigla ruke u zrak. Ponosom i radošću ispunjenih rumenih obraščića zahvaljivala je kolegama na potpori uživajući u trenutcima slave poput za najbolji sastavak nagrađene marljive učenice pred drugom Džugašvilijem ili kameradom mu Brozom.

Dojam posvemašnje dezorijentiranosti pojačava i matematički aspekt odluke o prihvaćanju izvješća. Proglašena je valjanom budući je, tvrde, donesena potrebnom dvotrećinskom većinom. No, iz rezultata glasovanja – 448 zastupnika se izjasnilo za kažnjavanje Mađarske, 197 njih protiv, a 48 ih se suzdržalo – razabire se kako su suzdržani tretirani kao da uopće nisu pristupili glasovanju. Kad bi se i njih ubrojilo, dvotrećinske većine očito nema. Ipak, možebitna žalba Mađarske glede primijenjene matematike slabih je izgleda za uspjeh. Naime, sva je prilika kako bi o tome odlučivalo povjerenstvo predvođeno nekim dokazanim stručnjakom u tom području – zašto ne i doajenom kreativne političke matematike, specijaliziranim za trećine, a onda valjda i dvije trećine, Valentinom Inzkom?

Lijevo bonaca, desno nevera

Uvid u podrobniju analizu glasovanja o Mađarskoj otkriva neke zanimljivosti. Na lijevom polu političkog spektra odstupanja skoro i nema – svi su za kažnjavanje Mađarske! Istini za volju, poneka crna ovca našla se čak i među socijaldemokratima – slijednicima menjševika, koji su se, ostavši u manjini, odijelili od boljševika, ne zbog toga što s njima ne bi i dalje dijelili zajedničke ciljeve, nego zbog neslaganja oko metode kako ih postići (krvavoj revoluciji pretpostavili su onu tihu, kroz institucije sustava). I u redove liberala su se ušuljali neki smutljivci – može ih se, doduše, nabrojati na prste jedne ruke – koji misle da svakome treba dopustiti slobodu urediti vlastiti stan u zajedničkoj zgradi kako sâm želi i određivati tko može živjeti u njemu. Za razliku od spomenutih, kod Zelenih, tih beskompromisnih spasitelja planeta, nije se čuo disonantan ton, potvrđujući znanu metaforu o lubenici – izvana zeleni, iznutra crveni. No, njima je i inače za sve kriv čovjek. Ovdje vjerojatno i jest, samo su se okomili na pogrešnog Mađara… ili barem čovjeka mađarskog imena. No, koji to pas reži na gazdu?

Zamjetnije razmimoilaženje osjetilo se kod drugih političkih grupacija, ponajprije u onoj najvećoj – Europskoj pučkoj stranci – 114 ih je bilo za, 57 protiv, a 28 suzdržanih. Ipak, nije se baš sve odigralo onako kako su prenijeli izvjestitelji medija u Hrvatskoj, samo kako bi im izvješća poduprla unaprijed pripremljenu tezu o raskolu između Zapada i Istoka, stare i nove Europe, pri čemu je prva protiv izvješća, a druga za. Naime, pučani dviju najvećih država istočne Europe, Poljske i Rumunjske, su pretežno glasovali za prihvaćanje Nizozemkina izvješća, k tome i pola njih iz Češke i Slovačke. S druge strane, protiv su bili talijanski pučani iz bivše stranke Silvija Berlusconija, dok su Španjolci bili suzdržani uz poneki glas protiv. Vrijedi zapaziti i kako su im kolege iz Francuske i Njemačke većinski bili za (33 glasa), ali uz ne tako beznačajnih 10 suzdržanih i 8 protiv. Pučani iz sjevernjačkih zemalja su pukli k’o lubenice i puritanskom strogošću jednodušno osudili Mađarsku, a ni Austrijanci predvođeni Orbanu sklonim Kurzom nisu mrdnuli kako bi pomogli Mađarskoj. Naprotiv, optužnicu su uredno podržali. Spomenimo i kako su pripadnici talijanskog “Pokreta 5 zvijezda”, koji dijeli vlast s velikim Orbanovim štovateljem Salvinijem, jedini u svojoj grupaciji, koju predvodi vodeći euroskeptik Nigel Farage, glasovali za prihvaćanje izvješća.

Sve u svemu, parlamentarno suđenje Mađarskoj samo je potvrdilo uhodani obrazac prema kojem se i u nacionalnim parlamentima nameće globalna ideološka agenda. Ljevica je jedinstvena, a na desnici, ne samo na desnom centru, kad tad se nađe dovoljno onih koji će pristati uz tekovine kulturnog marksizma. Zacijelo najprepoznatljivija zastava tog pohoda je ozakonjenje tzv. homoseksualnih brakova. Upravo zato mediji srednje struje tako trijumfalno, na rubu sladostrašća, a ni oni u Hrvatskoj žarom tu ne zaostaju, izvještavaju kad god ih se i gdje god izglasuje.

Kad Puhovski zapjeva “Ustani bane …”

Kad je riječ o hrvatskim zastupnicima, oni iz lijevih stranaka (SDP, Glas i Orah) su očekivano glasovali za prihvaćanje izvješća, dok su protiv glasovali Ruža Tomašić sukladno većinskoj volji njezine političke grupacije te zastupnici HDZ-a i Marijana Petir mimo glavnine u svojoj Europskoj pučkoj stranci. Njihovo priklanjanje Mađarskoj je neke u Hrvatskoj jako zasmetalo, napose one koji ne misle da je Hrvatskoj prirodno mjesto u Srednjoj Europi nego na Zapadnom Balkanu.

priučeni svaštar Žarko Puhovski

Tako je, primjerice, profesionalni svjedok optužbe na raznim sudovima u raznim sustavima – od onog broznog komunističkog sve do groznog globalističkog – priučeni svaštar Žarko Puhovski umislio da je stručnjak za povijesno vrednovanje hrvatsko-mađarskih odnosa. Ima tu neke logike jer ako je Slavko Goldstein kao svršeni srednjoškolac mogao biti najveći ovdašnji autoritet za povijest Drugog svjetskog rata, što ne bi i on, kao ipak sveučilišni profesor, naširoko raspredao o povijesti. Reče Puhovski i osta živ – 700 godina loših odnosa Hrvata i Mađara je jedinstvena takva pojava u Europi, uz dodatak kako ni nakon ’95 Hrvati ništa dobra od Mađara nisu doživjeli. Što se tiče tih, ipak će biti 800 godina u državnoj zajednici s Mađarima, možda ih je najbolje ocijenila predsjednica Grabar Kitarović prilikom prvog posjeta Budimpešti. Ono loše između Hrvata i Mađara stane u jednu u knjigu, a o onome dobrom se može ispisati čitava biblioteka.

Kako god bilo, sljedeće ne može nitko poreći – nema tog naroda s kojim su Hrvati rame uz rame sudjelovali u više bitaka i ratova od Mađara. Štoviše, nitko drugi nije im ni blizu. A potom su još i, ovisno o ishodu, dijelili dobro i zlo (jer i Mađarska je bila “predziđe kršćanstva” i bila svedena na “ostatke ostataka”). Razlog tomu nije prirodna ljubav između dva poprilično različita naroda, nego kruta geopolitička datost uvjetovana pripadnošću istom kulturno-civilizacijskom krugu na razmeđu civilizacija gdje se u pravilu sudaraju interesi svjetskih sila.

Naravno, život u zajedničkoj kući nije uvijek bio idiličan. Posebno je bio narušen zadnjih 70 godina Austro-Ugarske monarhije pa ga, oživljavajući sentiment iz tog vremena, i danas takvim pokušavaju učiniti prema Zapadnom Balkanu orijentirani krugovi – oni koji su došli na štih sa Zoranom Milanovićem i Ivom Josipovićem. Vidi se to na primjeru opstrukcije vodeće hrvatske naftne tvrtke gdje ti elementi, slikovito rečeno, startaju s leđa na igrača iz vlastite ekipe, i to za vrijeme utakmice na svjetskom prvenstvu. Svaki glas razuma, najava dogovora i pokušaj suradnje poslušnički mediji histerično etiketiraju izdajom, a svaki korak dalje od Mađara i Srednje Europe, time po inerciji i bliže Zapadnom Balkanu, predstavljaju hrvatskim nacionalnim interesom. I dok zloporabom hrvatskog pravosuđa i udaranjem do u besvijest u medijske talambase oslabljena Ina ne može iz gliba, kako i bi kad se sustavno onemogućava upravljanje i strateško odlučivanje, MOL u Mađarskoj otvara 1,2 milijarde eura vrijedan petrokemijski proizvodni kompleks. S druge strane, Hrvatska je tek na pragu nekome uvaliti Petrokemiju, taj socijalistički bezdan u kojeg je već upucala brdo državnog novca, toliko učinkovito da ga uvijek iznova treba upumpavati.

Nadovezujući se na mrežu laži i opačina koju su o Mađarskoj ispleli mediji zapadno-balkanske orijentacije, Puhovski samo što ne zapjeva “Ustani bane”, samo s Orbanom umjesto Hedervaryja u ulozi negativca. U tome ga nimalo ne sputava ni to što se predsjednik Orban iznimno založio za prijem Hrvatske u Europsku Uniju u doba kad još nije bio toliko omražen. Naravno, u očima Puhovskoga to nije nikakav plus, kao što to nije bio ni za Ivu Josipovića. Taj, naime, nikad nije bio toliko smrknut, čak ni kad je izgubio izbore, nego kad je – nakon što mu je propalo rušenje Vlade divljanjem uličnih fejsbukača, pojačanih BBB-ima i debitantom na filmu, Ivanom Pernarom – morao objaviti da je određen datum završetka pregovora čime je prijem Hrvatske u EU postao izvjestan. A time je djelotvorno osujećen plan ulaska Hrvatske u EU u zapadno-balkanskom paketu, ali i spriječeno daljnje odgađanje izručenja Perkovića i Mustača do kojeg se mnogo držalo kako će potom pokazati očajničke Milanovićeve huncutarije.

Prijatelji stari, gdje ste?

Podmuklo opiranje samostalnom ulasku Hrvatske u EU je ujedno bio, ako već ne početak, onda svakako jedan od vrhunaca jednog divnog prijateljstva tih struktura s onima kod kojih jednako šuplje odjekuje udarali se u prsa ili u čelo. A vole se udarati i u jedno i u drugo – u prvo prerano, u drugo prekasno! Zanimljivo je kako se ti udarači, iako Josipovićev krug na riječima preziru i oko svjetonazora i prošlosti se s njim nikako ne slažu, u svim bitnim usko političkim pitanjima vezanim uz budućnost s njim slažu. Onda i nije tako čudno što su u vezi prijedloga izbornog zakona angažirali Roberta Podolnjaka, bivšeg člana Josipovićeve ekspertne skupine na istu temu. Rušilački nastrojeni Podolnjak – kako li je samo uživao dok se rušilo Karamarka zbog šurovanja s Mađarima i divio se kako pozicija zajedno s opozicijom ruši poziciju – se potpuno razmahao i uspio napraviti destruktivniji i anarhičniji prijedlog čak i od onoga Josipovićeve komisije, a kojeg su naručitelji zdušno prihvatili i predstavili kao svog. Prijedlog je to koji vodi daljnjem cjepkanju ionako rascjepkanog stranačkog sastava Sabora, ali i potiče neslogu unutar stranaka povećavajući prostor utjecaju medija na unutarstranačke odnose. U konačnici, praktički i onemogućava sastavljanje parlamentarne većine, time i odlučivanje uopće. Zapravo paralizira državu, slično kako je, također u ime pravednosti, paralizirana Ina.

Izbornim zakonom utemeljenim na istim načelima gospodari javnog mnijenja u Irskoj su ustoličili Lea Varadkara za predsjednika tamošnje pučke stranke, i to temeljem svega 8 i pol tisuća preferencijalnih glasova osvojenih u izbornom okrugu Zapadni Dublin. Pa sad taj porijeklom Indijac, uz to i deklarirani homoseksualac, ispred irskog naroda dočekuje papu kako bi mu priopćio što i kako treba raditi, a ovaj ga ekumenski pobožno sluša i gleda. Treba li uopće spomenuti kako je Varadkarova stranka u Europskom parlamentu listom glasovala za kažnjavanje Mađarske? I sad su neki izbornim zakonom skrojenim za promociju pojedinaca političkog profila Varadkara naumili dobiti hrvatskog Orbana.

Pritom zanemaruju kako bez izbornog zakona koji mu kao pobjedniku omogućava nerazmjerno veću parlamentarnu potporu u odnosu na postotak osvojenih glasova na izborima, a time i stabilniju vlast, ni Orban ne bi mogao biti Orban, kao što svojedobno bez sličnog zakona ni Tuđman ne bi bio Tuđman. Favorizirajući vodeću izbornu listu mađarski je izborni zakon po naravi i efektu gotovo dijametralno suprotan prijedlogu nastalom ispod čekića Roberta Podolnjaka, kojeg fanatizirani obožavatelji prikazuju univerzalnim lijekom za ozdravljenje hrvatskog društva od svih bolesti. Orban im drag, Josipović nije, a rade ono što bi i Josipović, upravo suprotno onome kako čini Orban. Zar je onda čudno što podmeću balvane sad kad se napokon radi nešto dobro i na dugoročnu korist Hrvatske? I to unatoč svim Milanović-Josipovićevim kosturima što nemilice ispadaju iz ormara. Netko bi se mogao zapitati – nisu li i oni jedan od njih? Uostalom, ne bi bilo prvi put da se “u šarmantnoj pozi moderni poganac” i “o, te šuplje glave, o, te šuplje grudi” drže skupa. Samo što potonje ne treba nitko najmiti da im metne lanac. Metnuli su si ga oni sami pa bi to htjeli učiniti i drugima – naravno u ime pravde i pravednosti! A kako drukčije?

Žica fašistička i žica antifašistička

Sablažnjeni nesvrstavanjem HDZ-ovih zastupnika na stranu “zdravih” europskih snaga, sekundanti velemajstora opsjene Žarka Puhovskog rado se sjete mađarske žilet-žice na granici s Hrvatskom. Ograda je to koju je Mađarska podigla kao razumnu mjeru zaštite nakon što pomahnitali Milanović požar koji je zahvatio Europu nije gasio, već ga je, upravo suprotno, neronovski rasplamsavao. Vođena istim razlozima, a još i više obilježavanjem teritorija kao vida pritiska u postupku razgraničavanja, za istom je mjerom posegnula i Slovenija. Ipak, ta žica, koja se površnom promatraču može učiniti jednakom mađarskoj, analitičarima koje je modelirao Puhovski odveć ne smeta. Kako i bi kad je riječ o jednoj posve drukčijoj žici. Jer dok je Orbanova žica fašistička, samim time fuj, dotle je slovenska žica antifašistička, a takvu ju se može tolerirati pa i opravdati. Uostalom, nije li i famozni Berlinski zid u službenom nazivu ponosno nosio atribut – antifašistički? Samo namjena je te antifašističke prepreke bila da se onemogući izlaz, dok ova slovenska služi kako bi se spriječio ulaz… Ah, nije više ni antifašizam što je bio! Po ovome bi se reklo da mu je zlatno doba prošlo… ili možda, kako je pokazalo glasovanje u Europskom parlamentu, ipak tek slijedi?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari