Pratite nas

Kolumne

Novinari, kao i političari, trebali bi predavati imovinske kartice

Objavljeno

na

Kada bi neka udarna pera i novinari, lijevi ili desni, svejedno, objavili svoje imovinske kartice, pali biste na stražnjicu! Za njih je i Sanader crkveni miš. Oni pak bez problema moraliziraju o korumpiranim političarima, sucima, liječnicima, zaštićeni kao lički međedi u svom imovinskom licemjerju stotinama zakona i klanova kojima glade stražnjice u maniri pravih “gospodskih kastora”.
Sa smjesom smijeha i zgražanja čitah ovih dana palanačko medijsko divljenje u povodu dolaska Ikee u Hrvatsku. Čak se i predsjednik Josipović požalio da Ikea nije dobila zaslužen medijski tretman. U ekonomske aspekte priče neću ulaziti jer nisam kompetentan, no oslanjajući se na mišljenja stručnjaka vjerujem da razvoj i privreda nijedne uspješne države ne počiva na globalnim multinacionalkama, već na razvoju malih i srednjih poduzeća, kako je više puta isticano od strane raznih ekspertnih timova u sklopu europskih institucija. Dovoljno je pogledati kako je susjedna Srbija “profitirala” od ulaganja (Fiat) u proizvodnju, a ne trgovinu.

Sjetih se ovom prigodom i američkih domorodaca, Indijanaca, koji su bili fascinirani kada bi im “bljedoliki” pokazali zrcalo, padalo se u trans. Tako je bilo i kada je prvi McDonald’s sredinom devedesetih došao u Hrvatsku, ili kada su Hrvati osamdesetih dobili prvu limenku Coca Cole. Što narod zatucaniji, to pravi veći fetiš od artikala i tvrtki na čemu, uostalom, posvuda funkcioniraju temeljni principi marketinga i ekonomske propagande. Majica, naočale, parfem… s potpisom znači da se uporabni predmet pretvorio u estetsku kategoriju, kao što su nekoć slikari potpisivali svoja platna. Tv emisije o automobilima nalik su simpoziju povjesničara umjetnosti, a izvješća u Apple-ovim proizvodima podsjećaju na dovršenu eshatologiju, dočim je smrt Steva Jobsa poprimila hagiografski karakter. Tako je i povodom dolaska Ikee u Hrvatsku jedan pametan autor, kojeg inače rado čitam, razvezao neku priču o Ikeinom čovjekoljublju. Ono se valjda očituje rušeći ponekad dampingom konkurenciju i ostavljajući na tržištu hrpu leševa iza sebe, što je u tržišnom natjecanja legitimno, ali onda pustimo “čovjekoljublje” tamo gdje je sve tehnika, kalkulacija i interes. I sve pet. Kad smo već kod “blažene Ikee”, evo podsjećanje iz jednog mog teksta o Ikeinom “čovjekoljublju”:

“Švedski div namještaja Ikea izazvala je salvu moralnog zgražanja zato što je sa svojih kataloga za Saudijsku Arabiju izbrisala žene. Apologeti ove odluke suvislo argumentiraju kako Ikea prodaje namještaj, a ne ljudska prava, kako se mora prilagoditi tržištu i kulturi u koju ulazi, ako želi uspješno poslovati. To nije točno. Ikea prodaje namještaj baš manipulacijom, prodajom ljudskih prava i egelitarizma, naravno, tamo gdje može i smije, da bi uvalila namještaj. Tako su u Rusiji ove godine objavili na svojim internetskim stranicama maskirane osobe, nalik na skupinu Pussy Riot koje sjede na njihovom namještaju, u znak podrške ovoj «umjetničkoj skupini» koja je, onako zbog umjetnosti, obeščastila za kršćane sveto mjesto, crkvu, bogomolju. Kada je Putin iskesio zube, reklama je bila uklonjena. Kako i ne bi kada su u Rusiju uložili silne milijarde koje bi im zbog «ljudskih prava» ovih cura mogao požderati Putinov bijes. S druge strane,  u Italiji, u Cataniji, u svojoj reklamnoj kampanji zauzeli su se za homoseksualne brakove sa sloganom: «Mi smo otvoreni za sve obitelji» uz fotografiju dva momka koji se drže za ruke. Prodajući svoju robu podilaze i pederima i njihovim vrijednostima i islamistima i njihovim vrijednostima, zavisno o situaciji. U Saudijskoj Arabiji rade jedno, u Rusiji drugo, u Italiji treće, u Švedskoj četvrto… Najviše kritika zbog uklanjanja žena iz saudijskog kataloga stiglo je upravo iz njihove domovine, iz Švedske, koja prednjači u svijetu po ženskim pravima, gdje se gotovo pola vlade natjecalo tko će se više moralno zgroziti nad svojim sunarodnjacima koji su sablažnjivo «izbrisali žene iz stvarnosti». Hm. Što im njihova vlada može moralizirati kada je baš ona nedavno pomagala istoj Saudijskoj Arabiji oko tvornica za proizvodnju oružja, koja im je prodavala «pendreke» s kojima se kažnjavaju nesretne Saudijke zbog strašnih krimena kao što je vožnja automobila, ili izlazak u javnost bez muškog nadzora, umotane poput parizera. Na istom tragu je i medijski moralizam koji je ovo ikeaško micanje žena iz kataloga razvaljivao na naslovnicama. Što o dostojanstvu žene mogu popovati svi zapadni mediji, sablažnjeni Ikeom, koji svakodnevno objavljuju reklame s fotografijama žena čije golo tijelo prodaje sve, od sladoleda do šarafa? Njihov odnos prema ženskom tijelu isti je kao i u islamskom svijetu: Ovi ga ekstremno pokrivaju da bi ga kontrolirali, «naši» ga ekstremno otkrivaju kako bi ga kontrolirali «nježno», praveći od žena dijetalne mazohistkinje opsjednute celulitom i «debljinom». Zbog njih «emancipirana žena» na Zapadu mrzi svoje tijelo više nego što žena u islamu mrzi sve svoje firange i pokrivala.”

Ovi novinski palanački, nekritički hvalospjevi jednoj običnoj, dakako uspješnoj, svjetskoj multinacionalki vrijednoj uvažavanja u kontekstu “čovjekoljublja”, jamačno su borba za kolač od oglasa, što je i legalno i legitimno, no u tome ipak treba imati mjere i istinskog čovjekoljublja prema čitatelju i njegovoj zdravoj pameti. No ako je borba za oglašivače legitimna i legalna u smislu borbe za kruh i prihode od oglasa, pa makar i na bljutavo snishodljiv, dezinformirajući način, sve rečeno zapravo mi je povod za postavljanje jednog sasvim drugog pitanja. Većina medija u RH je siromašna, oglasi padaju, neki su se izvukli u predstečajnim nagodbama kao sluge svakog režima, uprave se muče da isplate plaće, pa su paktovi s oglašivačima doista razumljivi, i tu ima čovjekoljublja jer radnici u medijima i njihove obitelji moraju jesti. No s druge strane, a mogao bih o tome bez straha od tužbe s imenima i prezimenima, poznajem stotine enormno bogatih novinara srednjoškolskog obrazovanja, s hrpom nekretnina, vila, stanova, apartmana, od mora do elitnih gradskih lokacija u Hrvatskoj i inozemstvu. Mnogi od njih mi kukaju kako su kruha gladni, da nemaju novca djeci za školu, a ja šutim i u rukama držim vrećicu za povraćanje jer mi kroz glavu prođe paradoks dekintiranih mu novina i bogatih novinara, što je specifični hrvatski fenomen. Svo to silno bogatstvo koje imaju i koje se kod njih mjeri u milijunima “nečega”  postalo je ozbiljan problem, jer, ako nisu dobili na lotu, onda je taj novac nezakonit. Ili su korumpirani ili su reketari informacijama ili su naprosto propagandisti raznih političkih i mafijaških te gospodarskih krugova o kojima pišu. Isti ti tipovi sline i moraliziraju nad imovinskim karticama političara, no vjerujte mi, kada bi neka udarna pera i novinari, lijevi ili desni, svejedno, objavili svoje imovinske kartice, pali biste na stražnjicu! Za njih je i Sanader crkveni miš. Oni pak bez problema moraliziraju o korumpiranim političarima, sucima, liječnicima, zaštićeni kao lički međedi u svom imovinskom licemjerju stotinama zakona i klanova kojima glade stražnjice u maniri pravih “gospodskih kastora”. Hvalospjeve Ikei od strane mnogih medija mogu stoga još razumjeti i tolerirati čak i kao nešto što je zapravo prikriveno oglašavanje jer su “u banani”, ali imovinske kartice novinara, hrpe njih u Hrvatskoj, želio bih vidjeti javno dostupne pa ih usporediti s prihodima u odgovarajućem vremenskom razdoblju. Slično je i s imovinom mnogih članova nevladinih udruga, NGO mafije kako netko reče, od kojih mnogi, vidjeh na svoje oči, voze Audi osmicu, a stalno fektaju od države moj  – Vaš novac za “projekte”.

Umjesto zaključka, potičem katoličke novinare, budući da ovo pišem na portalu obojenom katoličko – kršćanskim svjetonazorom, da pokrenu inicijativu da i novinari kao važni čimbenici javnog zdravlja društva, kao i političari, svakih nekoliko godina HND-u prilože svoje imovinske kartice. Tu bi sve maske pale. Ako do toga ne dođe, dragi čitatelji, kada dođe vrijeme podastrijet ću to javnosti za neka najistaknutija lica hrvatskih novinara s lijeva i desna. A poslije prošećite do Ikee, ne do crkve, i poradite malo na svom – čovjekoljublju.  (Ivica Šola/Laudato.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nevenka Nekić: U Vukovaru šest dana nakon mirne reintegracije

Objavljeno

na

Objavio

Gradski muzej Vukovar, Ruševina dvorca Eltz u kolovozu 1991. (iz fotodokumentacije Gradskog muzeja Vukovar)
Gradski muzej Vukovar, Ruševina dvorca Eltz u kolovozu 1991. (iz fotodokumentacije Gradskog muzeja Vukovar)

Onaj tko nije bio u Vukovaru u vremenu kad je dočekao tzv. mirnu integraciju, ne može uopće predstaviti svojim ljudskim osjetilima svu tragediju. Tada sam bila profesorica u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji i šesti dan po nesretnoj mirnoj integraciji povela svoje maturante u posjet Vukovaru. Bili su to mladići Zagrepčani i gotovo svi su prvi put putovali u Vukovar i do rijeke Dunava. Znala sam da je tek šesti dan bez izravne opasnosti, kao iz Biblije – Bog je stvorio čovjeka i plakao nad gradom u koji putujemo.

Znamo da se još nitko od stanovnika Hrvata nije vratio u ruševine. Znala sam i to da možda činim ludost preuzimajući na sebe odgovornost za mladiće koji nisu vidjeli što je rat, samo slike s TV koje nikada ne mogu dočarati sav užas koje počiniše zvijeri srbočetničke i partizanske armade nad ljupkim baroknim Vukovarom. Održala sam predavanje i upozorila moje učenike da se nikako ne udaljuju od skupine, ne govore apsolutno ništa i budu nadasve tihi.

Na ulazu u Vukovar još je stajala ploča ćiriličnoga natpisa, a onda smo ušli u nešto što je i bez moga upozorenja učinilo strašnu tišinu u autobusu. Nigdje ničega osim razvalina i gomila ruševina koje su zakrčivale i ulice. Nigdje žive duše. Vozimo se i nijemo gledamo kroz prozore autobusa u potpuno apokaliptičnu sliku nečega što je nekada bilo naselje, grad. Baš ni jedna građevina nije sačuvana, sve se pretvorilo u prah i pepeo. Ipak, jedan zvonik visoko strši – pravoslavna crkva. Nedirnuta. Upućujem vozača prema crkvi Sv. Filipa i Jakova. Ne možemo se autobusom uspinjati onim kratkim putem jer je potpuno zatrpan ruševinama kuća koje su tu nekada postojale.

To je prvo opasno mjesto. Zaustavljamo autobus i izlazimo na cestu ispod puteljka. Naređujem maturantima da šute i budu u grupi. Oni se zbijaju uz autobus. Tada prvi puta osjećamo strašan vonj koji pokriva ovaj turobni grad. To je mješavina paljevine koja nije iščeznula iz ruševina, smrad kanalizacije i truljenja smeća koje se osam godina nije odvozilo iz grada u kojem su krvnici stanovali. Jer kad umire kuća, umiru isvi njeni dijelovi – razne cijevi, vodovod, ostatci svih materijalnih stvari, razbijene kuhinje, tavani, podrumi… Iz kuća rastu bazga i druge divlje biljke, probijaju krovove, ljepljive plohe zidnih ostataka oblažu mahovine i lišajevi. Stara odjeća leži posvuda po dvorištima u koje gledamo penjući se uskom putanjom između gomila ruševina. Znamo da su vlasnici ili ubijeni ili protjerani. Sigurno ima krvi posvuda. Kažem mojima da treba hodati nježnim koracima po toj krvi. Momci šute kao nikada u životu.

Probijamo se uz hrpe ostataka zidova i rasute zapaljene građe i nekako ulazimo u crkvu nesvjesni da smo u opasnosti jer nad nama nema svoda, ali ima nagorenih greda i može bilok ada neka od njih pasti. Nasred crkve golema hrpa srušenoga svoda i komadi ostataka fresaka. Mladići se sagibaju i traže upravo te ostatke – uzimaju manje i spremaju u naprtnjače. Ja im tumačim kako je crkva izgledala prije rata jer moj prvi dolazak bio je davne 1961. godine. Na svodu je bila freska Majke Božjei bjelina komadića srušenoga svoda svjedoči o ljepoti stare naše arke koja je izdržala dugo dok nije pala. Tisuće granata sotonski sluge poslali su na Svetoga Filipa i Jakova, na ostatke svetoga Bone koji je ležao s desne strane oltara, čuvajući drevnu vjeru i nadu.

Kroz otvorene rane vidimo tmurno nebo, siječanjsko nebo prvih dana te nesretne reintegracije, do nas dopire graktanje vrana, jedinih ptica koje su nastanile nestali grad. Uvijek se one nastanjuju u krvlju natopljenom mjestu, gnijezde se po ranjenom drveću. Tako smo ih slušali u Lipiku, Pakracu, Voćinu… Moji su dečki užasnuti i smjerno, možda prvi puta u životu, shvaćaju zlo u njegovom najmračnijem liku, iako nema leševa oko nas, oni su duboko pod zemljom, našom hrvatskom.

Polako i šuteći spuštamo se do autobusa pazeći da nigdje ne stanemo izvan puteljka jer može biti eksploziva. Ulazimo u autobus i togatrenutka pojavljuje se prvo živo biće u sablasnom gradu. To je mlada ženska osoba, kosa do pojasa, kožna jakna i kratka suknjica koja jedva pokriva djelić tijela. Čuje se samo naše disanje i lupkanje potpetica goluždrave crnke. Suton se spustio vrlo brzo jer su oblaci pokrili nebo i začas će zimski mrak. Stoga žurimo do Dunava.

Većina nikada nije vidjeli Dunav. Spuštamo se niz nekoliko stuba i punimo ispražnjene boce kokakole mutnom dunavskom vodom. Jedan se okrene i rekne: To je ona iz naše himne. I to je bila jedina rečenica na cijelom putu. Meni se stegne srce i poteku suze.

Putem na povratku reći ću im mnogo toga o nastanku i procvatu Vukovara, kao i tragičnoj sudbini u ovom obrambenom domovinskom ratu. Nikada nisu bili pozorniji, nikada s takvom šutnjom slušali dok smo prolazili najprije kroz ostatke smrvljenih kuća, potom po putu kroz pusta polja koja nitko nije zasijao osam godina. Samo krv i suze ležali su oko nas.

Uvečer kasno zvali su neki roditelji. Moj sin plače, nisam ga vidjela godinama da plače. Neka plače, odgovaram, samo čestit čovjek plače kad vidi zlo.

Odvela sam ih prije svih da vide samo crno srce zla i da ga nikada ne zaborave.

Ići ćemo s drugom generacijom kasnije raščišćavati ruševine oko crkve i gimnazije. Ali to je bila radosnija tema.
Bože, hvala Ti na djeci koju si mi darovao.

Nevenka Nekić, prof./HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: U obrani čovječnosti

Objavljeno

na

Objavio

Među kulturnim događanjima u Hrvatskoj u posljednjem tromjesečju ove godine posebnu pozornost privlače i zaslužuju dvije manifestacije posvećene knjigama: »Mjesec hrvatske knjige« i 41. »Inter-liber«. Budući da se odnos prema knjizi kao takvoj u novije vrijeme radikalno mijenja i da posljedice promjena naravnoga i uvjetno rečeno tradicionalnoga odnosa prema knjizi mogu biti dalekosežno više nego katastrofalne, potrebno je sa stajališta općega dobra upozoriti bar na neke opasnosti i potaknuti da se štetne posljedice što je moguće više smanje.

Vrlo je pohvalno što je u organizaciji Knjižnica grada Zagreba i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture I ove godine od 15. listopada do 15. studenoga održana manifestacija »Mjesec hrvatske knjige« koja je na državnoj i na lokalnim razinama progovorila o knjizi, promicala čitanje te na različitim programima okupljala ljubitelje knjige. Također je vrlo pohvalno što je ta ovogodišnja manifestacija bila posvećena kulturnoj baštini: glavna tema bila je »Baš baština«, moto »(U)čitaj nasljeđe!«, a osnovni motiv bila je glagoljica kao posebnost hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta. Ta vrijedna manifestacija zaslužila je daleko veću pozornost prosječnih hrvatskih građana i medija nego što ju je uspjela privući, jer ona je na specifičan način u službi općega dobra, konkretno u službi posvješćivanja i njegovanja hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta.

Interliber

Pohvalu zaslužuje i 41. po redu »Interliber«, međunarodni sajam knjiga i učila, manifestacija posvećena knjizi, izdavaštvu, kreativnomu stvaranju i susretanju čitatelja, urednika i autora, koju u Zagrebu organizira tvrtka »Zagrebački velesajam« u suradnji sa zajednicom nakladnika i knjižara, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH i zagrebačkoga gradonačelnika. Specifičan i u Hrvatskoj najpopularniji sajam knjiga od 13. do 18. studenoga nudi druženja i razgovore s književnicima, čitaonice i radionice, dodjele književnih nagrada, aukcije starih knjiga, kvizove, glazbene programe te stručne susrete nakladnika, knjižara i knjižničara i okrugle stolove. Među 300 izlagača iz 13 zemalja koji su predstavili svoja izdanja sudjeluju i izdavači iz Katoličke Crkve i drugih vjerskih zajednica te drugi izdavači knjiga vjerskoga sadržaja.

Obje te manifestacije posvećene knjizi posebno su važne u ozračju sve rasprostranjenije i sve agresivnije digitalizacije. Nitko imalo kulturan ne može biti protivnik napretka tehnologije i novih još nedavno nezamislivih mogućnosti koje ona pruža, no nitko imalo kulturan ne bi smio izgubiti svijest o opasnostima koje taj napredak tehnologije može izazvati, osobito ako se zanemare ili odbace etičke i općeljudske vrjednote. Premda to nije u potpunosti istinito, vrlo često i sve češće čuje se da su već stasali mladi naraštaji koji više uopće ne čitaju knjige, uopće više ne uzimaju u ruke novine ili tiskane časopise, a sve sadržaje koje ipak čitaju crpe s ekrana bilo onoga mobitelskoga, tabletskoga ili kompjutorskoga, što bi značilo da su mladi naraštaji već uhvaćeni u ralje digitalizacije. Činjenica jest da su naklade svih novina i časopisa sve manje, bez obzira na njihovu objektivnu (ne)vrijednost, odnosno da su izdanja knjiga u sramotno niskim nakladama. Činjenica je također da je većina sadržaja koji se na prvu ruku nameću korisnicima mobitela, tableta ili kompjutora posve suvišna, no sposobna je zaokupiti pozornost, pa i privremeno kapacitete u mozgu takvoga potrošača te on i nema potrebe za ozbiljnijim ili vrjednijim sadržajima. To ipak ne znači da na internetu nije moguće naći iznimno kvalitetne poželjne sadržaje, među kojima su i vjerski i duhovni, no do njih se može doći samo ciljano, po osobnoj odluci u duhu etičkih i općeljudskih, humanih vrjednota.
Na ovogodišnjem »Interliberu« Naklada »Ljevak« iz Zagreba predstavila je uspješnicu »Digitalna demencija: Kako mi i naša djeca silazimo s uma«, koji je u izvorniku objavio njemački lijevo orijentirani tjednik »Spiegel«.

Ovisnost o tehnologiji

Autor te uspješnice njemački je neuroznanstvenik i psihijatar Manfred Spitzer koji se posvetio istraživanju loših posljedica sve proširenijega fenomena digitalizacije i došao do zaključka, kako je istaknuo u naslovu svoje knjige, da digitalizacija može biti uzrok demencije (nesposobnosti pamćenja i sjećanja) te da je sposobna izazvati u ljudi gubljenje upotrebe vlastitoga uma. Autor je došao do zaključka da elektronički mediji: pametni telefoni, digitalni asistenti, računala, satelitska navigacija i stalna povezanost s internetom – »oslobađaju« čovjeka uobičajenih mentalnih napora pa on postaje sve ovisniji o tehnologiji, a psihičke sposobnosti sve više slabe. Je li u tom kontekstu suvišno podsjećati da čovjek koji izgubi sposobnost pamćenja i sjećanja i koji gubi sposobnost služenja vlastitim umom postaje lak plijen svim mogućim manipulatorima i manipulacijama, jer zapravo gubi ne samo svoj kulturni, nacionalni ili vjerski identitet, nego upravo svoju čovječnost, humanost te postaje nesposoban za život dostojan čovjeka?

Koliko je to osjetljivo i važno možda najbolje ilustrira činjenica da je Francuska zakonom zabranila učenicima donošenje mobitela, tableta ili svakoga drugoga prijenosnoga računala u školu! Jesu li te činjenice došle do Ministarstva obrazovanja koje digitalizađjom obrazovanja riskira da stasaju naraštaji dehumaniziranih ljudi? Nije li obveza svih ljudi dobre volje, svih institucija, uključujući i Katoličku Crkvu, koje žele biti u službi općega dobra, da porade na obnovi čitanja knjiga i novina, pa tako i knjiga vjerskih sadržaja i crkvenih glasila, jer to postaje obrana čovječnosti?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari