Pratite nas

Kolumne

Novinari, kao i političari, trebali bi predavati imovinske kartice

Objavljeno

na

Kada bi neka udarna pera i novinari, lijevi ili desni, svejedno, objavili svoje imovinske kartice, pali biste na stražnjicu! Za njih je i Sanader crkveni miš. Oni pak bez problema moraliziraju o korumpiranim političarima, sucima, liječnicima, zaštićeni kao lički međedi u svom imovinskom licemjerju stotinama zakona i klanova kojima glade stražnjice u maniri pravih “gospodskih kastora”.
Sa smjesom smijeha i zgražanja čitah ovih dana palanačko medijsko divljenje u povodu dolaska Ikee u Hrvatsku. Čak se i predsjednik Josipović požalio da Ikea nije dobila zaslužen medijski tretman. U ekonomske aspekte priče neću ulaziti jer nisam kompetentan, no oslanjajući se na mišljenja stručnjaka vjerujem da razvoj i privreda nijedne uspješne države ne počiva na globalnim multinacionalkama, već na razvoju malih i srednjih poduzeća, kako je više puta isticano od strane raznih ekspertnih timova u sklopu europskih institucija. Dovoljno je pogledati kako je susjedna Srbija “profitirala” od ulaganja (Fiat) u proizvodnju, a ne trgovinu.

Sjetih se ovom prigodom i američkih domorodaca, Indijanaca, koji su bili fascinirani kada bi im “bljedoliki” pokazali zrcalo, padalo se u trans. Tako je bilo i kada je prvi McDonald’s sredinom devedesetih došao u Hrvatsku, ili kada su Hrvati osamdesetih dobili prvu limenku Coca Cole. Što narod zatucaniji, to pravi veći fetiš od artikala i tvrtki na čemu, uostalom, posvuda funkcioniraju temeljni principi marketinga i ekonomske propagande. Majica, naočale, parfem… s potpisom znači da se uporabni predmet pretvorio u estetsku kategoriju, kao što su nekoć slikari potpisivali svoja platna. Tv emisije o automobilima nalik su simpoziju povjesničara umjetnosti, a izvješća u Apple-ovim proizvodima podsjećaju na dovršenu eshatologiju, dočim je smrt Steva Jobsa poprimila hagiografski karakter. Tako je i povodom dolaska Ikee u Hrvatsku jedan pametan autor, kojeg inače rado čitam, razvezao neku priču o Ikeinom čovjekoljublju. Ono se valjda očituje rušeći ponekad dampingom konkurenciju i ostavljajući na tržištu hrpu leševa iza sebe, što je u tržišnom natjecanja legitimno, ali onda pustimo “čovjekoljublje” tamo gdje je sve tehnika, kalkulacija i interes. I sve pet. Kad smo već kod “blažene Ikee”, evo podsjećanje iz jednog mog teksta o Ikeinom “čovjekoljublju”:

“Švedski div namještaja Ikea izazvala je salvu moralnog zgražanja zato što je sa svojih kataloga za Saudijsku Arabiju izbrisala žene. Apologeti ove odluke suvislo argumentiraju kako Ikea prodaje namještaj, a ne ljudska prava, kako se mora prilagoditi tržištu i kulturi u koju ulazi, ako želi uspješno poslovati. To nije točno. Ikea prodaje namještaj baš manipulacijom, prodajom ljudskih prava i egelitarizma, naravno, tamo gdje može i smije, da bi uvalila namještaj. Tako su u Rusiji ove godine objavili na svojim internetskim stranicama maskirane osobe, nalik na skupinu Pussy Riot koje sjede na njihovom namještaju, u znak podrške ovoj «umjetničkoj skupini» koja je, onako zbog umjetnosti, obeščastila za kršćane sveto mjesto, crkvu, bogomolju. Kada je Putin iskesio zube, reklama je bila uklonjena. Kako i ne bi kada su u Rusiju uložili silne milijarde koje bi im zbog «ljudskih prava» ovih cura mogao požderati Putinov bijes. S druge strane,  u Italiji, u Cataniji, u svojoj reklamnoj kampanji zauzeli su se za homoseksualne brakove sa sloganom: «Mi smo otvoreni za sve obitelji» uz fotografiju dva momka koji se drže za ruke. Prodajući svoju robu podilaze i pederima i njihovim vrijednostima i islamistima i njihovim vrijednostima, zavisno o situaciji. U Saudijskoj Arabiji rade jedno, u Rusiji drugo, u Italiji treće, u Švedskoj četvrto… Najviše kritika zbog uklanjanja žena iz saudijskog kataloga stiglo je upravo iz njihove domovine, iz Švedske, koja prednjači u svijetu po ženskim pravima, gdje se gotovo pola vlade natjecalo tko će se više moralno zgroziti nad svojim sunarodnjacima koji su sablažnjivo «izbrisali žene iz stvarnosti». Hm. Što im njihova vlada može moralizirati kada je baš ona nedavno pomagala istoj Saudijskoj Arabiji oko tvornica za proizvodnju oružja, koja im je prodavala «pendreke» s kojima se kažnjavaju nesretne Saudijke zbog strašnih krimena kao što je vožnja automobila, ili izlazak u javnost bez muškog nadzora, umotane poput parizera. Na istom tragu je i medijski moralizam koji je ovo ikeaško micanje žena iz kataloga razvaljivao na naslovnicama. Što o dostojanstvu žene mogu popovati svi zapadni mediji, sablažnjeni Ikeom, koji svakodnevno objavljuju reklame s fotografijama žena čije golo tijelo prodaje sve, od sladoleda do šarafa? Njihov odnos prema ženskom tijelu isti je kao i u islamskom svijetu: Ovi ga ekstremno pokrivaju da bi ga kontrolirali, «naši» ga ekstremno otkrivaju kako bi ga kontrolirali «nježno», praveći od žena dijetalne mazohistkinje opsjednute celulitom i «debljinom». Zbog njih «emancipirana žena» na Zapadu mrzi svoje tijelo više nego što žena u islamu mrzi sve svoje firange i pokrivala.”

Ovi novinski palanački, nekritički hvalospjevi jednoj običnoj, dakako uspješnoj, svjetskoj multinacionalki vrijednoj uvažavanja u kontekstu “čovjekoljublja”, jamačno su borba za kolač od oglasa, što je i legalno i legitimno, no u tome ipak treba imati mjere i istinskog čovjekoljublja prema čitatelju i njegovoj zdravoj pameti. No ako je borba za oglašivače legitimna i legalna u smislu borbe za kruh i prihode od oglasa, pa makar i na bljutavo snishodljiv, dezinformirajući način, sve rečeno zapravo mi je povod za postavljanje jednog sasvim drugog pitanja. Većina medija u RH je siromašna, oglasi padaju, neki su se izvukli u predstečajnim nagodbama kao sluge svakog režima, uprave se muče da isplate plaće, pa su paktovi s oglašivačima doista razumljivi, i tu ima čovjekoljublja jer radnici u medijima i njihove obitelji moraju jesti. No s druge strane, a mogao bih o tome bez straha od tužbe s imenima i prezimenima, poznajem stotine enormno bogatih novinara srednjoškolskog obrazovanja, s hrpom nekretnina, vila, stanova, apartmana, od mora do elitnih gradskih lokacija u Hrvatskoj i inozemstvu. Mnogi od njih mi kukaju kako su kruha gladni, da nemaju novca djeci za školu, a ja šutim i u rukama držim vrećicu za povraćanje jer mi kroz glavu prođe paradoks dekintiranih mu novina i bogatih novinara, što je specifični hrvatski fenomen. Svo to silno bogatstvo koje imaju i koje se kod njih mjeri u milijunima “nečega”  postalo je ozbiljan problem, jer, ako nisu dobili na lotu, onda je taj novac nezakonit. Ili su korumpirani ili su reketari informacijama ili su naprosto propagandisti raznih političkih i mafijaških te gospodarskih krugova o kojima pišu. Isti ti tipovi sline i moraliziraju nad imovinskim karticama političara, no vjerujte mi, kada bi neka udarna pera i novinari, lijevi ili desni, svejedno, objavili svoje imovinske kartice, pali biste na stražnjicu! Za njih je i Sanader crkveni miš. Oni pak bez problema moraliziraju o korumpiranim političarima, sucima, liječnicima, zaštićeni kao lički međedi u svom imovinskom licemjerju stotinama zakona i klanova kojima glade stražnjice u maniri pravih “gospodskih kastora”. Hvalospjeve Ikei od strane mnogih medija mogu stoga još razumjeti i tolerirati čak i kao nešto što je zapravo prikriveno oglašavanje jer su “u banani”, ali imovinske kartice novinara, hrpe njih u Hrvatskoj, želio bih vidjeti javno dostupne pa ih usporediti s prihodima u odgovarajućem vremenskom razdoblju. Slično je i s imovinom mnogih članova nevladinih udruga, NGO mafije kako netko reče, od kojih mnogi, vidjeh na svoje oči, voze Audi osmicu, a stalno fektaju od države moj  – Vaš novac za “projekte”.

Umjesto zaključka, potičem katoličke novinare, budući da ovo pišem na portalu obojenom katoličko – kršćanskim svjetonazorom, da pokrenu inicijativu da i novinari kao važni čimbenici javnog zdravlja društva, kao i političari, svakih nekoliko godina HND-u prilože svoje imovinske kartice. Tu bi sve maske pale. Ako do toga ne dođe, dragi čitatelji, kada dođe vrijeme podastrijet ću to javnosti za neka najistaknutija lica hrvatskih novinara s lijeva i desna. A poslije prošećite do Ikee, ne do crkve, i poradite malo na svom – čovjekoljublju.  (Ivica Šola/Laudato.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: ‘Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom’

Objavljeno

na

Objavio

Ovo ljeto pomalo me podsjeća na Andrićevog Tomu Galusa. Toma se pojavljuje u nekoliko proza srpskog pisca čija su oba roditelja Hrvati! Samo bez čuđenja. Majka Novaka Đokovića je Hrvatica, a otac Crnogorac, a ‘Đole’ je Srbin. Modernije rečeno lex Andrić.

Ali vratimo se mi našem Tomi. On je uvjereni jugoslavenski nacionalist koji instinktivno osjeća dolazak novih revolucionarnih vremena. U romanu “Na Drini ćuprija” Toma Galus raspreda sa svojim prijateljem Fehimom Bahtijarevićem o “svijetloj” budućnosti. Srpanj je 1913. godine, posljednje mirno ljeto u Europi. Surfajući po ‘fejsu’ ne mogu se oteti dojmu da naše antife, progresivci, bivše komunjare, rashodovani udbaši i žilavi orjunaši…svi oni očekuju reprizu legendarne 1913. godine. Hrvati, drugi na svijetu u nogometu, prvaci su svijeta u mržnji. Kako bi rekli torcidaši: “Hajduk prvi, a Ivan Pavao II.”.

Svu našu pažnju zaslužuje profesor informatike Marko Šolić kojem se iznenada počelo povraćati od onog što je vidio na terenskoj nastavi u Vukovaru. Na Ovčari, u bolnici i u Borovu selu nije bio. Naš informatičar kao da je reinkarniran iz “Informbiroa” 1948. godine poetski opisuje kako ga je “ufatilo” i počelo ‘frkat’ u njegovom jugo-osjetljivom želucu: “U autobusu sam, vraćam se s vođenja osmaša u obavezni posjet Vukovaru, organizirano i plaćeno od države. I iskreno mi se povraća, a nije ni od autobusa ni od grozota u videima iz rata, nego od toga što pripremano djecu za novi rat. Išao sam bez predrasuda, čuo sam od kolega razne stvari, neki su govorili kako se djeci prikazuje iznenađujuće realna slika o krivnji obje strane… Ništa od toga…”.

Dalje u tekstu naš nas hrvatski Marko Galus, uz grčeve u želudcu, upozorava kako su bitni dijelovi istine vezani za rat sakrivani od učenika; da se u nekim dijelovima direktno laže; da licencirani vodiči ne govore djeci o ubojstvu Reihl-Kira; ne pričaju ni o tome zašto je Vukovar pao i zašto mu se nije pomoglo; što se dogodilo s Jastrebom nakon rata… Sjetih se pokojnog predsjednika i “stoke sitnog zuba”. Mogu mu malo pripomoći s Jastrebom, kojeg sam vadio iz zatvora. Tužitelj mu je bio Anto Nobilo, “stari ustaša”, a dočekala ga je “Manolićeva komisija“ čije zaključke danas širi mladi, “znatiželjni”, progresivni Marko Šolić.

Blaženka Divjak može biti ponosna na kadar koji će nam u škole na velika vrata uvesti “taj novi vrli svijet”. Uvest će nam mržnju prema Domovinskom ratu i njenim herojima te izjednačavanje krivnje. Uvest će nam naša “ministarka” i njezino kraljevstvo visočanstvo “pedofiliju”. I tako je, htio ne htio, upravo “istinoljubivi” Marko Šolić postao paradigma obrazovnog sumraka u kurikulumu koji nam je, uz svesrdnu pomoć HDZ-a, plasirala aktualna ministrica. Borba protiv institucionaliziranja pedofilije u hrvatskim školama ozbiljno je počela 2013. godine. Bio je to roditeljski bunt u prvom redu protiv tzv. spolnog odgoja koji je bio temeljen na pedofiliji, a koji je i dan danas u hrvatskim školama.

Autor i ideolog tog tzv. spolnog odgoja bio je Aleksandar Štulhofer, predstojnik Katedre za seksologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Za njega je, usput rečeno, bilo dokazano da je surađivao s deklariranim pedofilima. I sad se ponovno vraćamo na Dinesh D’Souzu i njegovu knjigu Velika laž. Ovdje je riječ o velikoj laži, ali na hrvatski način. Sjetite se tadašnje emisije na HRT-u, Slika Hrvatske ,Karoline Vidović Krišto i njene gošće Judith Reisman. Hrvatska javnost ujedinila se protiv pedofilije, bez obzira na svjetonazor, vjeru, političko ili seksualno opredjeljenje – svi su ustali da bi zaštitili djecu. 2013. godina je za nama, a taj sadržaj je mijenjao samo ime pa se danas zove “Odgovorno spolno ponašanje i rodna ravnopravnost”. Sve zajedno predstavlja temelje učenju Alfreda Kinseya za kojeg je dokazano da je u “znanstvene svrhe” plaćao i poticao pedofile da seksualno siluju dojenčad i djecu.

Aleksandar Štulhofer bio je stipendist i suradnik instituta Kinsey te je surađivao s deklariranim pedofilima. Povijesne 2013. godine uveden je i tzv. “Spolni odgoj” čiji je autor opet Štulhofer. Dan danas i roditelji i struka bore se protiv tog “progresivno-liberalnog” sadržaja koji nikada nije izbačen iz škole. Zanimljivo je i ujedno šokantno da su sve hrvatske vlade, napose HDZ-ove, a normalno i SDP-ove, podržavale upravo one ministre obrazovanja koji su bili pobornici “Spolnog odgoja” utemeljenog na pedofiliji. Primjer su Primorac, Jovanović i sada Divjak koju je na to mjesto lansirala HNS, stranka sa statističkom pogreškom (negdje između jedan i dva posto  biračkog tijela), ali koja treba Plenkoviću i HDZ-u da bi vladali. Izuzetci su ministri Predrag Šustar i Pavo Barišić koji su uz orkestriranu kampanju “seksualnih liberala” u lijevim medijima brzo nestali sa scene. Naša “draga” pedofilija sad je već i konačno institucionalizirana i kroz hrvatski jezik i to kroz izbornu lektiru.

Danas su na popisu izborne lektire knjige u kojima se eksplicitno opisuje brutalno analno silovanje malog dječaka. Ne želim širiti pedofilski sadržaj pa neću navoditi ni citate, ni autora, ni naslov jer to gnjusno djelo to i ne zaslužuje. Ponovit ću, djeci se institucionalno, u školama, u sklopu službenog kurikuluma, nudi sadržaj brutalnog analnog silovanja malog dječaka. Pitanje je što se time želi postići? To nije preventiva jer su djeca koja to čitaju starija od 15 godina. Nije li to ustvari perfidan način stvaranja novih predatora? U drugoj knjizi naši đaci imaju prilike uživati u silovanju 6-godišnje djevojčice uz napomenu kako je vrijeme za silovanje 10-godišnjakinja. Samo usputno spominjem KZ RH koji zabranjuje promoviranje pedofilije. Vjerojatno zakon ne vrijedi za ‘Blažu’ Divjak i njenu zamjenicu Lidiju Kralj. Naime, prošle godine je neumorna Karolina Vidović Krišto na HRT-u ukazivala na eskalaciju pedofilije.

Naša ‘Blaža’ javno je prozvala medije da lažu da su te knjige na popisu lektire, a Lidija Kralj je u kraljevskoj pozi javno stala u obranu i svoje šefice i pedofilskog sadržaja. I što se dogodilo? Baš ništa. Main stream mediji i HND obrušili su se na Vidović Krišto i Slobodana Prosperova Novaka koji je utopistički ukazivao da je pedofilija kazneno djelo. Institucionaliziranje pedofilije u hrvatskim školama nastavlja se punom parom. Ministrica se javno oglasila isforsiranim alibijem da su ta djela vraćena u lektiru na zahtjev profesora. Koliko i kojih te u kojim školama, o tome nije rekla ni riječi. Šuti, muči, čkomi i vrli premijer. Možda mu je to simpatično ”progresivno”, a možda misli svoju djecu upisati u neku privatnu (katoličku) školu? I na kraju što ako se nekim profesorima svidi lektira o podvođenju djece, hoće li ministrica i to institucionalizirati?!

Na kraju ovog sumornog i depresivnog dijela moje kolumne vratit ću se na našeg Marka Šolića koji se idealno uklapa u model progresivnog ljevičarskog-mobitel školstva. Profesora koji pojma nema kako je došlo do rata u Hrvatskoj i zbog čega bi za njega bile krive obje strane. Profesora IT-a kojem ne pada na pamet da tu nisu postojale dvije strane. Postojala je samo hrvatska strana u Republici Hrvatskoj i agresorska strana iz druge države koja je okupirala trećinu zemlje isključivo zato što smo bili razoružani i jer je naše oružje, zahvaljujući hrvatskoj ‘petoj koloni’, otišlo iz skladišta Teritorijalne obrane u Banja Luku agresorima. Kad smo se, nakon svih peripetija, uspjeli naoružati izašli smo bili na veliku maturu. Kao u školi, dobili smo rok da u četiri dana očistimo “treću armiju Evrope“ iz Lijepe naše. Maturu smo položili u zadanom roku s odličnim. I ako je ovaj dio kolumne mračan, pun mračnog naturalizma, ipak kraj nije bez nade. Nas je 75%, a raznih Šolića, Divjakica, Pupovaca, Lidija Kralj, Vedrana Rudan, Gorana Gerovca, Roberta Bajrušija, Borisa Vlašića, Žonja, orjunaša, udbaša, kriptokomunjara, prikrivenih pedofila je oko 25%. Ako slučajno i dobiju neki mandat onda je to jednosmjerna ulica. Uđu i još brže izađu.

Kad su osumnjičeni hrvatski branitelji odlazili u Haag naše vladajuće elite jamčile su im doživotno pravedno – suđenje

Hrvatska je idealna za odmor svih koji iskreno mrze sve. Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom. Vesna Pusić vraća se na medijsku scenu nobelovskim otkrićem: u Hrvatskoj nisu sigurni Srbi, Romi, žene i ljevičari koji, usput rečeno, preko medija i koalicija vladaju zemljom. Miran, pastoralan turist je iz čista mira napadnut na Bačvicama. Istina, da bi riječ rekao! Jedino što je hodao gol do pasa s tetovažom “Delije Knin” preko cijelih leđa. “Sportisti”, mirni momci, dobrovoljni donatori krvi, napadnuti su također na splitskoj rivi. Opet lažni alibi. Svi su bili u dresovima Crvene zvezde. Na Braču je napadnuta skupina sezonskih radnika.

Navodno samo zato što su u dva ujutro vikali “Ovo je Srbija” i “Ovo je srpsko more!”. Jeftin alibi. Je li itko ikada čuo da su od ’90-te pa do danas Srbi šarali, pisali ili pjevali “ovo je Srbija”, usput rušili katoličke crkve, “bombardovali” dubrovačke “ustaše” i malo klali na Ovčari? Jutarnji, Večernji, Slobodanka, Indeks, Nacional i ekipa trebaju svježe vijesti. Oni u pravilu imaju svoj vječno isti lajtmotiv: horde premoćnih ustašofila protiv brojčano slabijih “naših”. Kad je, ne tako davno, na Partizanovom stadionu nekoliko stotina Grobara mlatilo četvoricu Splićana, onda se “ceo napredan svet” s pravom pitao koji ih je vrag tjerao da se tamo nađu? Prije tjedan dana pretučen je Hrvat u Vojvodini. Pretučeni su i neki školarci u okolini Vukovara.

Lijeva medijska i politička falanga pažljivo prati, HINA, Jutarnji, Obzor, Novi list i čim se nešto takvoga dogodi, oni odmah započinju bjesomučnu kampanju protiv domaćih ustaša, nacista i fašista. O tim “strahotama” ustaša i fašista odmah se obavještava “ceo svet” da svi znaju kakav fašizam vlada u Hrvatskoj. Odmah skaču na kržljave nožice i sve vrste boraca za svoja prava. Beljak se javno zgraža, a Anki Mrak Taritaš pada mrak na oči. Što će reći naš Marko Šolić ako ugrožena nacionalna manjina opet rasporedi balvane po autocesti, a turistička sezona je na pragu?

Čitam na ‘fejsu’: “Nitko nema nogometnu reprezentaciju kao BiH, oni kad izgube obraduju pola države”. Samo dokaz da ima i gorih od nas

Slušam našu predsjednicu države. Sastala bi se opet s Vučićem. Kao, razgovor nema alternative. Kao primjer navela je brojne sastanke Franje Tuđmana sa Slobodanom Miloševićem. Potpuno promašena usporedba. Tuđman je morao s onako slabo naoružanim HV-om dobiti na vremenu. Kad se, usprkos Budimiru Lončaru i njegovom embargu, uspio naoružati više nije bilo razgovora. Osobito nakon Oluje. Sad je RH, ratna pobjednica, članica NATO-a i EU i krajnje je deplasirano sada davati Vučiću na važnosti nakon ‘falš’ knjiga iz Dvora na Uni. Dokaz više da su savjeti notornog Mate Granića uvijek čisti promašaj koji predsjednicu sve više košta. Ona je i sama bila ministrica vanjskih poslova i to puno kvalitetnija od sitnog kalkulanta i “osobnog lekara” Milke Planinc pa ta njena tvrdoglava dosljednost može samo proizvesti vjetar u leđa njenim konkurentima. Bolje bi joj bilo da se ofucanog Mate riješi ona nego netko od njenih pretendenata na “rajske vrtove” Pantovčaka.

Svaka od trideset slovenskih stranaka prije izbora obećava biračima cjelovit Piranski zaljev, a u koaliciji i cjelovit Jadran

Crna Gora želi svoju autokefalnu crkvu. Kažu: “SPC služi očuvanju ideje velike Srbije”. Nazdravlje. I Crna Gora kuži čemu SPC služi, jedino Hrvatska granićevski gura stalno glavu u pijesak. Dolaze nam popovi i pjevači četničkih pjesama, a “veliki patrijarh” Irinej čestita praznike Slavoniji, Dalmaciji, Lici, Bednji u Hrvatskom zagorju. Sve, samo ne spominje Republiku Hrvatsku. No naše političke elite čkome jer se ne bi “štele zameriti” Europi. Hrvateki! Kad i pobjede i to briljantno u ratu, i dalje u njihovim glavama zuji kompleks Trumbića, Mačeka, Supila i Meštrovića. Ukrajina je dobila svoju pravoslavnu crkvu, a i Makedonija se uspjela osamostaliti.

Jedino Hrvateki traže neki svoj tragični novčić u Irinejevom “lebu” na Cvjetnom trgu. Stoga je Ljubomir Micić, srpski šovinist i izdavač predratnog “Zenita“, ipak bio donekle u pravu kad je Hrvatekima išao uz dlaku napisavši da su Hrvati mješanci između majmuna i papige. Ovo “donekle” odnosi se na 5. kolovoza 1995. godine. Tog dana dok su majmuni i papige sjedili u svojim foteljama ili u podrumima, a hrabri branitelji s Tuđmanom na čelu oslobodili Hrvatsku, “zečevi”, kako ih je nazvao Sloba, su se odvezli rent-a-traktorima u Srbiju. Kako se povijest na žalost često ponavlja kao farsa tako se u posljednjih 19 godina u Hrvatskoj primjećuje ponovno pojačana aktivnost majmuna i papiga. Ne samo u ZOO-vrtu u Zagrebu.

U vrijeme ovih ekstremnih vrućina Knin je, kao i inače, najtopliji grad u RH. A možda i ne bi bilo tako da srpski lideri ne dolaze tamo svako malo dizati temperaturu.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Migranti između velike Njemačke, Velike Kladuše i male Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

foto: RTV USK

Dok je velika koalicija u Bundestagu usvajala paket zakona koji će na novi način regulirati pitanja deportacije migranata kojima je odbijen azil u Njemačkoj, kao i pitanja zapošljavanja migranata bez odobrenog azila, u Velikoj Kladuši su među migrantima sijevale šake, noževi, toljage i slična oruđa.

Nakon politike otvorenih vrata Angele Merkel, koja je cijelu Europu, a ne samo Njemačku, suočila s izazovom koji političke elite najprije nisu znale prepoznati, kasnije nisu željele priznati, a danas se nisu u stanju s njime nositi, Njemačka je ipak pribjegla racionalnom i razumnom zakonskom rješenju.

Olakšali su deportacije migranata kojima je odbijen azil. Novim zakonskim promjenama Njemačka je, s druge strane, olakšala pristup tržištu rada migrantima koji su u postupku dobivanja azila.

Onima koji nađu posao i znaju njemački jezik zapravo su širom otvorena vrata za ostanak. Time je Njemačka uistinu povukla “ručnu” u odnosu prema ilegalnim migrantima, ali i pružila šansu onima koji žele postati dio njemačkog tržišta rada.

Čak je i veliku Njemačku u sigurnosnom i političkom smislu značajno promijenio migrantski pohod, koji traje već četvrtu godinu. Ali velika Njemačka ipak ima snage učiniti zaokret, ne dopustiti da nekontrolirana migracija ozbiljnije ugrozi njezinu sigurnost, sustav socijalne skrbi i mirovinski sustav. No, što ćemo s Velikom Kladušom?

Velika Kladuša, očekivano, vrije nakon požara u prihvatilištu za migrante i njihovih učestalih međusobnih sukoba.

Lokalne su vlasti nemoćne.

Kantonalni ministar unutarnjih poslova Nermin Kljajić najavljuje uvođenje izvanrednog stanja i obranu granica svoga kantona nastavi li se dolazak migranata, a za pogoršanje stanja krivi sarajevsku vlast. Navodi da je samo u prvih pet mjeseci u Unsko-sanski kanton stiglo oko 13.000 migranata, a mjesta u improviziranim prihvatilištima ima samo za njih 3200.

Velika Kladuša je suviše mala da bi mogla nositi teret migrantskog tranzitnog centra, posljednje stanice prema željenim ciljevima u EU-u.

Preko Velike Kladuše, uz samu hrvatsku granicu, organiziranim švercerskim rutama migranti se upućuju preko Hrvatske, Slovenije, dalje na Zapad. I brojka od samo 13.000 u ovoj godini vjerojatno je jako podcijenjena.

Zaštita granica

Migranti su potpuno promijenili život u Velikoj Kladuši: stanovnici žive u strahu, izlaze iz kuća samo kad moraju i nikako noću, raste stopa kriminaliteta… Ono što je u početku izgledalo kao unosan biznis, pretvorilo se u nesigurnost i noćnu moru.

Ispričat će vam svjedoci događanja kako su i u Velikoj Kladuši isprva srdačno i veselo dočekali početak migrantske rute: iznajmljivali su im sobe, doduše skuplje nego da su u središtu Pariza, biznis je cvjetao, priča kako treba pomoći muslimanskoj braći u nevolji koju su na dalek put natjerale zapadne imperijalne politike nailazila je na razumijevanje… Ali nakon što su migranti pokorili dotadašnji način života u Velikoj Kladuši, srdačnosti je nestalo, a ostala su mnoga pitanja vezana uz narav ovih migracija koja ostaju neodgovorena i u velikoj Njemačkoj i u Velikoj Kladuši.

Prvo, o kojoj spontanosti i bijegu od životne ugroženosti govorimo kada na put kreću gotovo isključivo muslimani iz islamskih zemalja koje nisu u ratu, kad im taj put netko nekim novcem plaća, kada ih kriminalne mreže provode iz države u državu, kada točno znaju da je cilj stići u Njemačku i uključiti se u njezin sustav socijalne skrbi pa potom poraditi na spajanju obitelji? Je li to spontanost ili projekt? O kojoj humanosti govorimo ako ona vrijedi samo za migrante, a ne i za stanovnike Velike Kladuše?

O kojoj pravnoj državi (BiH) govorimo kada nije u stanju zaštititi svoje granice od migrantskih tura kojima na operativnoj razini upravljaju lokalne, kombinirajući ih sa švercom droge i sličnim aktivnostima, niti pružiti sigurnost stanovnicima Velike Kladuše? I što će biti s Velikom Kladušom i drugim malim mjestima u malim državama tranzita nakon što je velika Njemačka povukla ručnu za ilegalne migracije, nakon što izabere one koji joj trebaju?

E ovo posljednje je pitanje koje traži ozbiljan državni odgovor. Ne samo u Velikoj Kladuši, nego i u maloj Hrvatskoj, koja je u neposrednom susjedstvu, na Banovini, u Gorskom kotaru, u Lici. Jer, ono što veliku Njemačku tek malo razbudi, Veliku Kladušu ili malu Hrvatsku može potopiti. Ili ozbiljno destabilizirati.

Mala Hrvatska, koja se rugala slovenskoj, mađarskoj ili austrijskoj niskoj žilet-žica ogradi na granicama, sada podiže visoku ogradu sa šiljcima. Ali to, uz migrantski pritisak s bosanskohercegovačke strane granice – više nije odgovor.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari