Pratite nas

Kolumne

Novo čitanje procesa kardinalu Stepincu

Objavljeno

na

“Ja kažem ovo, kad se prilike srede i smire, kad se budu mogli publicirati svi dokumenti, kad se budu mogli isti u miru raditi i izraditi, kad svi faktori mogu slobodno da kažu svoju riječ, bez ikakvog straha, potpuno slobodno u svjetlu čiste istine, sa političkog i moralnog stanovišta, ne će se naći ni jedan čovjek koji bi upro prst na zagrebačkoga nadbiskupa”, izjavio je tijekom sudske rasprave, 1. listopada 1946., tada nepravedno optuženi, a danas kanonski blaženi i, nadamo se, uskoro sveti Alojzije kard. Stepinac, zagrebački nadbiskup.

[ad id=”93788″]

Potrebno se prisjetiti ovih autentičnih i proročkih riječi bl. Alojzija posebno danas kada je, unatoč dugogodišnjim opstrukcijama komunističko-bezbožna režima, koji je bl. Alojzija Stepinca osudio, na svjetlo dana izišlo na tisuće dokumenata i još više svjedočanstava u korist Blaženikove istine i pravde, kada je u dugotrajnu postupku, najprije dijecezanskom a zatim svetostoličkom (1980.-1996.), ispitano sve što se dalo ispitati i proučene na desetke tisuća ispisanih stranica građe, a sve opet sažeto u oko pet tisuća završnoga dokumenta za proglašenje blaženim – Pozicije, a da se nije našao “prst” koji bi upro na zagrebačkoga nadbiskupa i dokazno osporio njegovu ispravnost. I ne samo politički prst, kao prije 70 godina, nego i onaj duhovno-moralni.

No, moralni autoritet Srpsko-pravoslavne Crkve – patrijarh Irinej, i onaj politički – predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, udruženim snagama, potpomognuti poglavarima nekih drugih pravoslavnih Crkava i političko-diplomatskim intervencijama, nastoje na sve moguće načine usporiti proces kanonizacije i osporiti svetost bl. Alojzija Stepinca. Ne priznaju mu čistoću savjesti, ne prihvaćaju da se svesrdno zauzimao za progonjene, među kojima su bili i Srbi, imaju bezbroj primjedaba na njegovo ponašanje uoči i za vrijeme Drugoga svjetskog rata – posebno pozdrav Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a napuštanje Kraljevine Jugoslavije – i zato ne smije biti proglašen svetim, jer “da netko bude svet, to mora biti zaista svijetla i sveta osoba koju prihvaćaju kao takvu i drugi kršćani”, Patrijarhove su riječi, a zagrebački nadbiskup bl. Alojzije Stepinac, po njemu, to nije. Na stranu to što se nije nikada čulo da je ikada Srpsko-pravoslavna Crkva pitala za mišljenje katoličku stranu kada je pojedince i skupine iz vlastite Crkve proglašavala svetiteljima.

A sve je počelo prije dvije godine kada je vrh SPC-e doznao da, nakon što je kardinal Angelo Amato, pročelnik Kongregacije za kauze svetaca, obznanio da se po zagovoru bl. Alojzija Stepinca dogodilo čudo, koje je potvrđeno i na Medicinskom i na Teološkom povjerenstvu, nema više nikakve ozbiljne zaprjeke da ga se proglasi svetim. Danas već famozna dva Patrijarhova pisma papi Franji (30. travnja 2014. i 10. srpnja 2015.), pokrenula su zavidnu, godinama zamrlu, komunikaciju između Vatikana i Beograda. Na redovitim zračnim linijama na relaciji Rim-Beograd i obrnuto čest je i “Stepinčev putnik”. Viđeni su i visoki dužnosnici obiju Crkava kao i najveći politički i diplomatski predstavnici sve do predsjednika Nikolića koji je, osim u Vatikanu, u ovoj stvari nedavno djelovao i u Moskvi. Naime, prema neslužbenim ali pouzdanim izvorima, 9. ožujka ove godine, primajući nagradu Međunarodne fondacije jedinstva pravoslavnih naroda, koja nosi ime ruskoga patrijarha Aleksija II. (rođ. 1920., patrijarh: 1990.-2008.), zamolio je moskovskoga patrijarha i sve Rusije, Kirila, koji mu je nagradu i uručio, da se zauzme kod pape Franje da hrvatski kardinal bl. Alojzije ne bude proglašen svetim.

Na uznemirenu i zbunjenu hrvatsko-katoličku javnost umirujuće su djelovale riječi predsjednika Hrvatske biskupske konferencije msgr. Želimira Puljića, zadarskoga nadbiskupa koji je, nakon što je papa Franjo 3. ožujka u Vatikanu primio članove Stalnoga vijeća HBK, za Hrvatski katolički radio izjavio: “Sam Sveti Otac i kardinal Parolin i svi s kojima smo razgovarali ne dovode uopće u pitanje njegovu [bl. Alojzija] svetost. On je svet i on će biti proglašen svetim, ali evo daje se mogućnost da njegovo proglašenje ne dođe, ili da dođe barem sa što manje predrasuda ili što manje prigovora s one strane s koje se prigovara. U tome kontekstu ne radi se uopće o osporavanju samoga čina kanonizacije, nego se radi o maloj odgodi za koju ne znamo koliko će biti, ali se nadamo da ne će biti dugačka.” Da se stvari pomiču u pozitivnu smjeru, govori i činjenica da je u isto vrijeme Vatikan obznanio imena članova radne skupine koje je imenovao papa Franjo, a to su: zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, požeški biskup Antun Škvorčević, mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić, te profesori s Katoličkoga sveučilišta: dr. sc. Jure Krišto i dr. sc. Mario Jareb.

Prigovori SPC-a

Prema dostupnim informacijama, prigovor koji bl. Alojzija diskvalificira za stupanj svetosti mogao bi se sažeti u tri točke: Pozdrav Domovini – Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, vojni vikar u NDH i “prekrštavanje” Srba-pravoslavaca. Uvjereni da članovima mješovite komisije koju je imenovala Sveta Stolica ne će biti teško podastrijeti odgovore na ove prigovore jer je kroz dugotrajan proces beatifikacije sve ispitano i dokumentima potkrijepljeno, ovdje prepuštamo bl. Alojziju da se ponovo sam brani. Naime, četvrtoga dana rasprave, 3. listopada 1946., nakon mučna ispitivanja, bilo mu je dopušteno da s obzirom na iznesene optužbe i on kaže svoju riječ. On je to učinio u 38-minutnom govoru.

Pozdrav Domovini

SPC:Svesrdno je podržao stvaranje Nezavisne Države Hrvatske, obasuo je pohvalama njezino vodstvo i višestruko sudjelovao u stvaranju atmosfere netolerancije koja je carevala u toj državi, kopiji Hitlerove Njemačke i Mussolinijeve Italije” (Jutarnji list, 2. siječnja 2016.).

Bl. Alojzije Stepinac:“Nisam biopersona gratani Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti ikada položio njihovu zakletvu, kako su činili vaši činovnici koji su ovdje. Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku Državu i ja bih bio ništarija, kada ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji. Rekao sam, Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promjene vjeru ili ožene inovjerku. Tu je faktična baza i pozadina i mojih poslanica i propovijedi. Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo hrvatskom narodu? Sv. Stolica je toliko naglašavala da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolita ne bi o tom smio ni pisnuti? Ako treba pasti, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost.

Ako mislite, da je hrvatski narod zadovoljan ovom sudbinom, ili mu eventualno još pružite priliku da se izjasni, s moje strane nema poteškoća. Poštivao sam i poštivat ću volju svoga naroda.

Optužujete me kao neprijatelja države i narodnih vlasti. Ja vašu vlast danas priznajem! Tko je bio za mene vlast? Ja moram ponovno reći, vi ste za mene vlast od 8. svibnja 1945., a prije toga nikakva vlast. Gdje je moguće u svijetu slušati dvije vlasti: vas u šumi i ove u Zagrebu? Da li da se pokoravam vladi pučiste Simovića – kako ju vi zovete izbjeglička u Londonu ili ona u Jeruzalemu – ili vašoj u šumi ili ovdje u Zagrebu? Je li se može uopće dva gospodara služiti? To nije moguće ni po [katoličkom] moralu ni po međunarodnom ni općem ljudskom pravu. Nismo vlast ovdje mogli ignorirati, makar bila ustaška, ona je bila ovdje. Vi mene imate pravo pitati i zvati na odgovornost od 8. svibnja 1945. godine” (J. Batelja,Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi, III., Zagreb, 2010., str. 375-376).

Vojni vikar

Prema SPC-u, Stepinčevoj kanonizaciji ne ide u prilog činjenica da je bio vojni vikar u NDH.

Bl. Alojzije Stepinac:“Na sve optužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego, jer mi je savjest čista, pripravan sam svaki čas i umrijeti. (…)

Kao teški zločin pripisuje mi se vojni vikarijat. Pitao me je predsjednik suda nisam li smatrao izdaju Jugoslavije, dok sam u toj stvari stupio u vezu sa Nezavisnom Državom Hrvatskom. Ja sam bio vojni vikar i za bivše Jugoslavije. Nastojao sam pitanje vojnog vikarijata urediti kroz ovih 8 do 9 godina. No nije došlo do definitivnog i solidnog rješenja. To je pitanje konačno bilo uređeno u Jugoslaviji i konkordatom, koji je stvoren teškom mukom, svečano ratificiran u parlamentu, da onda propadne na ulici.

Kad je rat Jugoslavije i Njemačke bio pri kraju, ja sam morao pružiti duhovnu pomoć i ostacima vojnika katolika bivše Jugoslavije i novostvorene NDH. Ako je, dakle, država propala, a vojska ostala, morali smo pogledati tu situaciju” (III., str. 374-375).

“Prekrštavanje” Srba

SPC:Pokatoličeno je 240-250 tisuća ljudi a ta prisilna prozelitistička akcija provođena je najčešće kroz ponovno krštavanje.

Bl. Alojzije Stepinac:“Svakome je i laiku koji donekle pozna crkveno pravo, jasno kao sunce, da ni jedan vjernik na teritoriji druge dieceze, i kada bih ja dao dozvolu za prekrštenje, ne bi moglo biti primljen u Katoličku Crkvu, jer mu to može dati samo dotični biskup. Dakle je apsurdno da se meni imputira prekrštavanje sa bilo čijeg teritorija osim sa teritorija zagrebačke nadbiskupije. I odbor kojem sam bio na čelu bio je puka formalnost, te nije radio ništa. Što se tiče moga teritorija, ja mogu biti osuđen stotinu puta – sigurno će povijest jedanputa iznijeti da je obraz zagrebačkog nadbiskupa potpuno čist u tom pogledu. Zašto? Tko god je želio biti primljen u Katoličku Crkvu, morao se obratiti na nas pismenom molbom preko svoga župnog ureda. Ako netko na terenu vrši nešto bez naše pismene dozvole, to je bio udarac u vodu, za koji ja kao crkveni poglavar, ne mogu odgovarati. To uopće nisu bili prijelazi nego komedija, sa kojom crkvene vlasti nemaju posla, i za koje ja ne mogu odgovarati.

Svi moji suradnici znaju, da smo bili stavljeni pred dilemu ili dozvoliti prijelaze onima koji mole, ili ga odbiti. A ako ga dozvolimo, nakon dugog promišljanja bilo je kakve-takve nade, da će im ipak donekle biti pomognuto. Ako bi odbili molbe, [slijedile su] suze i vapaj tih ljudi, što znaju moji suradnici, mi bi danas bili isto tako na optuženičkoj klupi, jer nismo htjeli pomoći Srbima, onda kada su za to molili, kada im je Katolička Crkva mogla pomoći, mi bi bili okrutnici, i isto tako na optuženičkoj klupi.

Zato kakova god osuda pala, naš je obraz čist, i neka zna cijeli kulturni svijet, i da odbacujem klevete, da je jedno jedino lice prisiljeno od nas da prijeđe u Katoličku Crkvu. Na sve ostalo što se nama imputiralo prilikom ovog procesa sa raznih strana, i što je g. advokat na desno sjedeći malo prije spomenuo, na moju adresu i g. tužitelja, vi gospodo izvolite izreći presudu kakvu vam je volja, a ja kažem javno pred ovom nazočnom publikom, makar se i smijala, pred diplomatskim zborom, ukoliko je prisutan, pred stranim novinarima – ako ja budem zaista osuđen, pred Bogom kažem, da sam nevin osuđen, savjest mi je čista i budućnost će pokazati da sam bio u pravu. Više nemam ništa dodati” (III., str. 404-405).

Svjedočanstva iz Velike Britanije

Donosimo i dva neovisna svjedočanstva pogotovo iz razloga što dolaze iz politike, svakako u ono vrijeme, ne samo ratnoj državi i vladi, nego cijelom hrvatskom narodu nesklone. Kako zaboraviti Bleiburg?

  1. Obavještajni odjel britanske mornarice (Naval Intelligence Division) o zauzimanju nadbiskupa Stepinca u prilog Srba i Židova. Taj je odjel britanske mornarice izradio trosveščani priručnik namijenjen britanskoj vojsci, koja se spremala na invaziju na ove prostore. Sve izvore s kojima su raspolagali obradili su stručnjaci u Oxfordu i Cambridgeu, a imali su pri ruci i svježa izvješća svojih obavještajaca. Projektom je rukovodio J. H. Godfrey, direktor Tajne službe, 2. listopada 1944.: “U Hrvatskoj Pavelićev režim učinio je sve da zadobije potpunu podršku crkve, ali je rimokatolički kler, slijedeći liniju zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca, snažno protestirao jednako protiv progona Srba i Židova kao i protiv vladinih pokušaja da prisili na prijelaz na rimokatolicizam” (III., str. 74).
  2. Svjedočanstvo britanskoga veleposlanika pri Svetoj Stolici kako je nadbiskup Stepinac spašavao progonjene Židove, 8. listopada 1946.: “Mons. Stepinac nije nikada odobravao politiku ustaškog režima protiv Srba; naproDon tiv, od samog početka zauzeo je čvrst stav protiv takvih mjera, braneći prirodna prava Srba, a kasnije je otvoreno štitio progonjene židove i izražavao neslaganje s rasističkim zakonima. Latentni, ali duboki sukob nastao je s vladom Nezavisne Države Hrvatske, a dosegao je svoj vrhunac kada je ustaška vlast osudila na smrt zagrebačkog kanonika dr. Lončara zbog toga što je slijedio upute svoga nadbiskupa. Komunisti su bili dobro obaviješteni o svemu tome i prenosili su svojim tajnim putovima dio propovijedi koju je mons. Stepinac održao na Božić 1943., u kojoj je osudio rasizam i okrutnost i koje su učinjene Srbima, Ciganima i Židovima, osuđujući u isto vrijeme, kao što mu je bila dužnost, maksime komunizma. Pristaše narodne oslobodilačke partije koji su, zahvaljujući osobnoj Nadbiskupovoj intervenciji [bili] pošteđeni smrtne kazne koja im je već bila izrečena, [o tome] ljubomorno čuvaju brojna pismena svjedočanstva” (III., str. 406).

I da zaključimo.

[ad id=”93788″]

Stepinac govori – brani sam sebe. I kao što nije trebao odvjetnike u procesu 1946., tako mu nisu potrebni ni u ovom novom 70 godina zakašnjelom. No, kao što ni onda nije imao ništa protiv odvjetnika koji su mu po službenoj dužnosti dodijeljeni, tako će kod Boga u kojem je svet, podržati i rad povjerenstva u ponovnu čitanju njegova života i djela. Ostaje nam nada, kako je izjavio nadbiskup Puljić, da sve ovo ne će dugo potrajati i da ćemo uskoro na velikom duhovno-liturgijskom slavlju svi zajedno zapjevati svečaniTe Deum laudamus.

Don Željko Majić /Cnak

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Franjo Tuđman podcijenio je Sorosa, njegove trabante i medije…

Objavljeno

na

Objavio

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je, sa svim svojim manama, bio državnik s misijom – čovjek koji razumije vrijeme i realne dosege politike. Točno je znao kako izabalansirati vrlo različite ljude koji su se okupili oko njega, kao što je točno znao i sve njihove mane.

Znao je kako pobijediti ideju Velike Srbije, te kako Hrvatsku vratiti na političku kartu Europu – iz koje ju je lažni bravar Josip Broz izvukao 1945. godine. Vjerovao je podjednako i u sebe i u Hrvatsku i nije ga odviše brinulo onih 20% protivnika nezavisne Republike Hrvatske, ona peta kolona koja je bila aktivna i tijekom cijelog Domovinskog rata. Protivnici ga nisu brinuli jer je imao znanje i realnu političku moć koja je bila daleko veća od njihove. Ukratko, znao je što radi i bio je svjestan svoje političke snage.

No, problemi su nastali nakon njegove smrti. Naime, peta kolona – sastavljena od rigidnih komunista i još rigidnijih Jugoslavena – poželjela je Hrvatsku udaljiti od Europe i vratiti je u nekakvu fantomsku “balkansku” zajednicu: “Regijon”, “Zapadni Balkan” bilo što pod “Saveznom Udbom” i Beogradom. Svo to cirkusantsko društvo sastavljeno od kojekakvih mesića, josipovića, pusićki i milanovića bacilo se na Hrvatsku s ciljem da ju se prikaže kao “fašističku, zločinačku Nezavisnu Državu Hrvatsku”, te kao “nepotrebnu i slučajnu državu”, za razliku od “potrebne Jugoslavije u kojoj je svima bilo bolje, a Srbija je imala more!”

Gdje je Franjo Tuđman pogriješio?!

Pogriješio je u onom u čemu često veliki političari griješe – podcijenio je katastrofalnu nesposobnosti svojih nasljednika, te hijeničnost protivnika, koji su napali u čoporima! No, najveća pogreška bila mu je – što je podcijenio medije!

Zasljepljen veličinom svoje povijesne misije podcijenio je političke hijene koje su mu se vrzmale oko nogu i koje su se neugodno glasale preko “Feral Tribunea, Globusa, Nacionala, Novog lista, Radija 101”… tvrdeći da je: “operetni diktator, ratni zločinac, lažni general, lažni doktor znanosti” itd.

Kako je točno znao što i zašto radi, nije brinuo o slici koju komunističko – pseudoliberalni – jugoslavensko – udbaško – soroševski ološ šalje u svijet. To je velika, gotovo katastrofalna pogreška, jer u ovo vrijeme posvemašnje površnosti – slika (“image”) je sve! Uopće više nije bitno kakav je čovjek, već samo kakvu sliku o njemu imaju drugi! Nije bitan čovjek, već samo njegova odjeća, njegove cipele, njegov sat, njegovi bijeli zubi, njegov srdačan i isprazan osmjeh…

Na tom polju trijumfirali su svi protivnici nezavisne Republike Hrvatske, financirani ili iz pravca globalne bankarske oligarhije, koju usmjerava George Soros (“dragi ljudi iz Davosa”), ili iz sve manje i sve nervoznije Srbije, sve udaljenije od Jadranskog mora. Hijene nas okružuju i neugodno se glasaju.

George Soros bez milijuna muslimanskih izbjeglica kojima ruši katoličku Europu, te Srbija bez Jadranskog mora, dvije su podjednako turobne i isprazne priče.

Što znači slika?! Znači, na primjer, da militantna, nepismena, piskarala “Feral Tribunea” imaju hrpu stanova po Beogradu (i drugdje), a da se pisalo o “Tuđmanovoj vili”, a ne o njihovom ratnom profiterstvu. Znači da se četnička, dobro naoružana Srbija prikazuje kao žrtva razoružane – od strane komunista! – Hrvatske! Da se piše o koncentarcijskom logoru Jasenovac, a ne o koncentracijskom logoru Sajmište pokraj Beograda u kojem je ubijen isti ili veći broj zatočenika! Da se govori o nepostojećem srpskom anti-fašizmu, a da se stalno zatire hrvatski anti-komunistički anti-fašizam!

Kraljevina Jugoslavija bila je najveća laž poslije I. svjetskog rata, a Titova Jugoslavija poslije drugog! “Moderna europska Srbija” je najveća laž današnje Europe!

Dakle, Franjo Tuđman je podcijenio i Sorosa, njegove trabante i medije, i 50.000 udruga, od kojih većina (nikako ne sve!) radi na rastakanju ideje nezavisne Hrvatske. I svaki put kad zablista europska i svjetska Hrvatska, sve medijske hijene bacaju se i grizu gdje i kako mogu. I kad su tu senzacionalni uspjesi nogometaša i tenisača, i kad se podiže spomenik Franji Tuđmanu, i kad Hrvatska vodi iskrenu pro-europsku politiku preko predsjednice Republike, tu je glasanje političkih hijena …

Stvarnost “Yutarnjeg lista” nije hrvatska stvarnost. U toj stvarnosti Miljenko Jergović je “najveći yugoslavenski pisac”, a to što ta država ne postoji – nikoga ne muči! To što je Viskovićevo Jugoslavensko društvo pisaca u Zagrebu (službeno Hrvatsko društvo pisaca), te što dodjeljuje nagradu Janko Polić Kamov (koji je bio veliki Hrvat i starćevičanac!) Igoru Mandiću, svom članu i yugoslavenskom piscu, to je nešto poput “Čovjeka u visokom dvorcu”, alternativne stvarnost u kojoj je Tito, “ljubičica bijela”, operetni maršal-bravar besmrtan, a njegov pobočnik Budimir Lončar koordinira smijeh političkih hijena!

Tuđman je podcijenio medije, a oni nasrću, velikim dijelom financirani hrvatskim novcem (npr. Pupovčeve Novosti, kao sljednik Soroseva Ferala)!? Oni nasrću i preko Rijeke, tzv. “Luke različitosti”, lažne Europske prijestolnice kulture 2020., u kojoj anti-hrvatske političke hijene dobivaju hrvatski novac za iskreno i duboko anti-hrvatsvo!

A projekt “Za Yugoslaviju s ušutkanom Hrvatskom!” se nastavlja. I dok stojim pred novim Tuđmanovim spomenikom, koji je još jedan od sjajnih poteza Milana Bandića, koji je velegradski Zagreb smjestio duboko u Europu, čitam Tomislava Klauškog (kao i svi neprijatelji Hrvatske, gostovao ja u Josipovićevoj tv-emisiji “Nedjeljom u 2”!):

“Spomenik se podiže par tjedana nakon izručenja Ivice Todorića, jednog od tajkuna koji je izrastao pod pokroviteljstvom prvog predsjednika. Podiže se pod vlašću stranke koja se ne tako davno, u mandatu Ive Sanadera, ispričala hrvatskim građanima zbog Tuđmanove vladavine. Podiže se u vrijeme kad se u Vukovaru hapse srpski zločinci, čime se ruši Tuđmanov koncept amnestije nakon mirne reintegracije. Podiže se godinu dana nakon izbacivanja trga Josipa Broza Tita iz centra Zagreba, što je za Tuđmanova života bilo izričito zabranjeno.Nije taj spomenik, dakle, samo estetski užas. On simbolizira i politički užas koji smo naslijedili od njegove vladavine, kao i sve užase koji se provode u sjeni spomenika državniku čije se čak i pozitivno naslijeđe nastoji dezavuirati.”

Taj “sjajni” novinar Klauški rođen je u Zagrebu 24. rujna 1971. godine, diplomirani je novinar, predavač na komunističkom Fakultetu političkih znanosti, bio je više puta u konkurenciji za anti-hrvatskog novinara godine. Radio je u zagrebačkim dopisništvima “Novog lista” i “Slobodne Dalmacije”, u “Nacionalu” i “Poslovnom dnevniku”. Šest godina radio je na portalu “Index.hr”, a sad piše za “24 sata”.

Iskreno anti-hrvatstvo dobro se plaća. Hrvatskim novcem, a po direktivi Bruxellesa, Beograda, Budimira Lončara…

Zbog svega rečenog, mediji su apsolutno najveća Tuđmanova pogreška!

F. Rizner / hrsvijet.net

 

Zbog čega su od izbora 2000. stvari u Hrvatskoj otišle pogrješnim putem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Advent na Vilozovskomu vakultetu more počet

Objavljeno

na

Objavio

Sidila san u taj vakat na klupi
Sama
Splicki kolodvor i ja
Sparina
Lipe se prsti
I roba za kosti
Sidila san
Unde di je iza tebe ladni zid
A pogled ti puca na line trajekte što se bućkaju
Na autobuse neredno poredane
Na
Šaltere su bunjan i galebove u niskomu, napadačkomu letu
Galebove koji skaču su noge na nogu tek kad se dočepaju
Bačene kore kruva
Ili zgaženoga smokija u fugi

Sidila san i jedvo čekala prugu

U dva je išla naša koja je bila skuplja za cili desetak kuna
Okolo pola ure kašnje išla je pruga za Mostar priko Imockoga
Bila je jeftinija al’ je imala ležarinu u Cisti Provo od okolo pola ure
Što meni nikako nije ligalo
Ae
Nije
Di će mi ligat
Pedalj mi do kuće a nikako doć

Tila san kući što prije
Jerbo mi je drob čvrča
Onako kako samo studentu čvrči petkon
Pa san vrtila u glavi šta morebit taj dan mirluši priko terace iz materine kužine

Najsan volila ladne, prigane srdele
Sunjima grumen pure
I rašćiku su kumpiron i maslinovin uljen

Ljuljala san noge u ritmu pisme su radija koji se čujo iz pruge koja je došla iz daleka
Đavoli
Bambina

Kad se on, odnikle, stvorijo pridmenon
Svojon tenon udarijo moju
I nasmija’ se

Gleda me u oči i pita

– Iđeš kući?

K’o da me znade oduvik

Ja ga gledan i ne mogu ga smistit
Nikako
Oklen ga znaden Gospe moja
Biće s Trokuta il’ iz Paške
Al’ di je red reć kako ne znaš koji je

Raspričali se mi
I on meni kako mu vali deset kuna za kartu

Ae
Kaže kako bi rada i on kući k’o i ja

Išla san kući kašnje od plana
Jesan
Imala san deset kuna manje
A on se negdi su njima izgubijo

Nisan ga srila kašnje u prugi
Ni igdi

I nikad ga nisan imala zgodu upitat
Kako more tako ladno gledat u oči i lagat

Srila san niki dan jednoga Zvonu koji je rođen na isti dan kad i moj čovik
Srila san ga u prugi za Zagreb
Di smo išle moja Mara i ja
U biti ja san išla
A Mara je lebdila zdrakon
Onako kako lebdi dite na putu za Zagreb koji vrlo voli

Meni toga Zvonu uvik drago srist
Je
Uvik
Jerbo on dili nešto su mojin čovikon u tuđini
Pa mi se nekako učini kako mi je i čovik manje daleko
Bar na tren

Gospe moja da je bilo izbrojat k’liko puta me Mara upitala
Oćemo brzo
K’liko ima do Knina
K’liko do Korenice
Di su Plitvička jezera
K’liko ima do Karlovca

Pa se veselila onomu što vidi kroza prozor i ljutila se na one ljude okolo nas
Smijala od uva do uva kad je vidila klikačke su porcije u Macole
Ae
Pojist nije mogla
Pa me pitala iman li kesu

Nu, seljanke smo mi
Prave
Odgojene u stravu kako se ‘rana ne baca nego u spirine iskriće
A Mara u Macole nije vidila kantu za spirina
Dite mi se pomelo
Pa je pitala kesu

Ulazimo u Zagreb nas dvi okolo sedan na večer
Na livu ruku zamotuljan u najilonu neki spomenik
Mara nabaci komentar kako joj je to skroz manito
Ae
Manito njoj da se ništa ne vidi a metnilo ga na tak’o misto
Kaže mi

– Manito je al’ ja nigdi vakoga spomenika vidila nisan, to ti samo Zagreb more imat jerbo mu i ‘vako nešto stoji

Nema ona pojma šta je manito zaprave
Manito je kad rećemo
Oni vakultet di stoluje Mato Kapović zvani Radnik brez motike
Bojak sekularni bije dan, noć
Pa ne da Božiću ni blizu svoji vrata
A niti prozora
Partizani pucali puškan na Boga
A ovi će Mu valjda minirat sve prilaze
Dašta
T’liko su nan mudri

Pribili šljokičastu petokraku na jedna vrata
I to je to
Advent na Vilozovskomu vakultetu more počet

U međuvremenu ta petokraka okotila još jednu a do Božića možda ji bude i tri
K’o oni srca na Radenskoj

Srića da moja Mara ne vidi toga vakulteta
Bi joj Zagreb ogadijo

Gleda ona zaljubljeno okolo sebe
U sve po Zagrebu

– Znaš, ne bi ti se ja ni vraćala kući da ne moran

Ih, znan

Danima je oblazila sve
Sve
I Josipa Jelačića i svetoga Marka

Klečala u polutami katedrale uza svetu misu
Pa
Palila sviće i molila za zdravlje jedne svoje imenjakinje

Pa unda tukla lazanje u Skalinskoj
Pribirala ona crljena srca i magnetiće u kućama
Natrala me na one kutije ničega
Na Kvatriću
Smijala se i sama kako in sve ikad more u oko stat

Rekla mi kako kuvan bolje od oni kuvarica i kuvara u ‘otelu di smo večeravale

Pa se smijuckala sve do Malešnice
Onu večer kad je upoznala jednoga Marijana
Ae
Marijan je njoj faca broj jedan
Jerbo
On je bijo u Trampovoj kući

Pitala me tu noć koji je to čimbenik iz Hasanbegovićeva govora
Kojemu se cila dvorana smije
Rekla san kako se o Milanoviću radi
Ono, kako će on gledat pobjedit Kolindu na izborima

Ona se smije pa kaže
– Kolindu? Daštaće! Zašto bi ne’ko za njega glasa’? Nema ti to logike majko

Di logika di naša politika
Ne konta to moja Mara

Mara ide sladoled u srid zime
I to je logično
Manja je razlika u temperaturi nego liti
I našla je u Maksimiru neku živinu koja se zove baš k’o ona
Cenila se od smija i ponavljala mi sto puta kako se eto ni jedna živina ne zove k’o ja što je po njoj veliki jad
I niti zere logično

Doša je vakat
Vrnit se našoj kući
Kuma moja je odvela gorikar kupovat po kolodvoru a ja san ostala stvari čuvat na peronu

Nije svirala Bambina
Al’ se stvorijo i brez nje isprid mene
On
A ja pričan su mojon Gogon na telefon
I sve pratin šta ‘oće

Kaže mi

– Samo ti završi razgovor, čekat ću

A ja pitan

– Šta me imaš čekat

Gleda me u oči
I kaže kako je iz Imockoga
Kako je doša’ radit u Zagreb
Kako ga je gazda privarijo
I kako sad nema sučin kući a tako rada bi vidit svoje

– Ti iz Imockoga? A ja te nikad vidila nisan neka san doli priko četrdeset godina?

Gleda me u oči
Kaže

– Iz Zmijavaca san, Marić

U meni kuva
A zaklopac mi na pola
Pa skače i mlati

– Marić? Iz Zmijavaca? Ne tribaju tebi kune, tebi Isus triba. Ae. Kako te sramota nije u oči gledat ljude i lagat? Što ne odeš u prvu crkvu kleknit i Bogu se molit da ti pomogne? Nikakve kune tebi ne tribaju. Ne tribaju ti kune nego Bog. Kontaš li ti to?

Nije bijo za razgovora
Samo je nesta’
Goga još na liniji
Mara trče od gorikar

Kupila je još suvenira i picetu
Drži krajeve, žvače, leti k meni i viče

– Vidi majko šta mi je jedna časna dala

Maše punin šakan

Odmotali su kažu i oni spomenik

A digli su ga
Jednomu velikomu i zaslužnomu čoviku
Ajde, drago mi vrlo
Bijo je i vakat

Lažov jedan je i tuten naša misto vikat
Kako spomenike zločincima dižemo
Nu
Uvik se nađe neki lažov
To se nikad ne minja

Oduvik je bilo i bit će oni’
Što te gledaju u oči i lažu

Iz bolesti vake il’ nake te lažu

Šta kad te lažu zdravi?
Šta?

Kuvaš
Dok ti zaklopac ne vrci
A kad vrci
Ni’ko
Pa ni ti ne moreš znat
Koga će klepit i di će završit

Nije red da završi na onomu koga se lagalo
Nikako

Onako kako nije red niti da se zločincon zove
Vrhovnoga zapovjednika naše vojske u
Domovinskomu ratu

A Bogu je red
To se znade oduvik
Vrata i srca širon otvorit
I zornicon
I kićenjen
A ne pucat u Njega
I prilaze Mu minirat

Barbara Jonjić/ narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari