Pratite nas

Kolumne

Novo čitanje procesa kardinalu Stepincu

Objavljeno

na

“Ja kažem ovo, kad se prilike srede i smire, kad se budu mogli publicirati svi dokumenti, kad se budu mogli isti u miru raditi i izraditi, kad svi faktori mogu slobodno da kažu svoju riječ, bez ikakvog straha, potpuno slobodno u svjetlu čiste istine, sa političkog i moralnog stanovišta, ne će se naći ni jedan čovjek koji bi upro prst na zagrebačkoga nadbiskupa”, izjavio je tijekom sudske rasprave, 1. listopada 1946., tada nepravedno optuženi, a danas kanonski blaženi i, nadamo se, uskoro sveti Alojzije kard. Stepinac, zagrebački nadbiskup.

[ad id=”93788″]

Potrebno se prisjetiti ovih autentičnih i proročkih riječi bl. Alojzija posebno danas kada je, unatoč dugogodišnjim opstrukcijama komunističko-bezbožna režima, koji je bl. Alojzija Stepinca osudio, na svjetlo dana izišlo na tisuće dokumenata i još više svjedočanstava u korist Blaženikove istine i pravde, kada je u dugotrajnu postupku, najprije dijecezanskom a zatim svetostoličkom (1980.-1996.), ispitano sve što se dalo ispitati i proučene na desetke tisuća ispisanih stranica građe, a sve opet sažeto u oko pet tisuća završnoga dokumenta za proglašenje blaženim – Pozicije, a da se nije našao “prst” koji bi upro na zagrebačkoga nadbiskupa i dokazno osporio njegovu ispravnost. I ne samo politički prst, kao prije 70 godina, nego i onaj duhovno-moralni.

No, moralni autoritet Srpsko-pravoslavne Crkve – patrijarh Irinej, i onaj politički – predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, udruženim snagama, potpomognuti poglavarima nekih drugih pravoslavnih Crkava i političko-diplomatskim intervencijama, nastoje na sve moguće načine usporiti proces kanonizacije i osporiti svetost bl. Alojzija Stepinca. Ne priznaju mu čistoću savjesti, ne prihvaćaju da se svesrdno zauzimao za progonjene, među kojima su bili i Srbi, imaju bezbroj primjedaba na njegovo ponašanje uoči i za vrijeme Drugoga svjetskog rata – posebno pozdrav Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a napuštanje Kraljevine Jugoslavije – i zato ne smije biti proglašen svetim, jer “da netko bude svet, to mora biti zaista svijetla i sveta osoba koju prihvaćaju kao takvu i drugi kršćani”, Patrijarhove su riječi, a zagrebački nadbiskup bl. Alojzije Stepinac, po njemu, to nije. Na stranu to što se nije nikada čulo da je ikada Srpsko-pravoslavna Crkva pitala za mišljenje katoličku stranu kada je pojedince i skupine iz vlastite Crkve proglašavala svetiteljima.

A sve je počelo prije dvije godine kada je vrh SPC-e doznao da, nakon što je kardinal Angelo Amato, pročelnik Kongregacije za kauze svetaca, obznanio da se po zagovoru bl. Alojzija Stepinca dogodilo čudo, koje je potvrđeno i na Medicinskom i na Teološkom povjerenstvu, nema više nikakve ozbiljne zaprjeke da ga se proglasi svetim. Danas već famozna dva Patrijarhova pisma papi Franji (30. travnja 2014. i 10. srpnja 2015.), pokrenula su zavidnu, godinama zamrlu, komunikaciju između Vatikana i Beograda. Na redovitim zračnim linijama na relaciji Rim-Beograd i obrnuto čest je i “Stepinčev putnik”. Viđeni su i visoki dužnosnici obiju Crkava kao i najveći politički i diplomatski predstavnici sve do predsjednika Nikolića koji je, osim u Vatikanu, u ovoj stvari nedavno djelovao i u Moskvi. Naime, prema neslužbenim ali pouzdanim izvorima, 9. ožujka ove godine, primajući nagradu Međunarodne fondacije jedinstva pravoslavnih naroda, koja nosi ime ruskoga patrijarha Aleksija II. (rođ. 1920., patrijarh: 1990.-2008.), zamolio je moskovskoga patrijarha i sve Rusije, Kirila, koji mu je nagradu i uručio, da se zauzme kod pape Franje da hrvatski kardinal bl. Alojzije ne bude proglašen svetim.

Na uznemirenu i zbunjenu hrvatsko-katoličku javnost umirujuće su djelovale riječi predsjednika Hrvatske biskupske konferencije msgr. Želimira Puljića, zadarskoga nadbiskupa koji je, nakon što je papa Franjo 3. ožujka u Vatikanu primio članove Stalnoga vijeća HBK, za Hrvatski katolički radio izjavio: “Sam Sveti Otac i kardinal Parolin i svi s kojima smo razgovarali ne dovode uopće u pitanje njegovu [bl. Alojzija] svetost. On je svet i on će biti proglašen svetim, ali evo daje se mogućnost da njegovo proglašenje ne dođe, ili da dođe barem sa što manje predrasuda ili što manje prigovora s one strane s koje se prigovara. U tome kontekstu ne radi se uopće o osporavanju samoga čina kanonizacije, nego se radi o maloj odgodi za koju ne znamo koliko će biti, ali se nadamo da ne će biti dugačka.” Da se stvari pomiču u pozitivnu smjeru, govori i činjenica da je u isto vrijeme Vatikan obznanio imena članova radne skupine koje je imenovao papa Franjo, a to su: zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, požeški biskup Antun Škvorčević, mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić, te profesori s Katoličkoga sveučilišta: dr. sc. Jure Krišto i dr. sc. Mario Jareb.

Prigovori SPC-a

Prema dostupnim informacijama, prigovor koji bl. Alojzija diskvalificira za stupanj svetosti mogao bi se sažeti u tri točke: Pozdrav Domovini – Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, vojni vikar u NDH i “prekrštavanje” Srba-pravoslavaca. Uvjereni da članovima mješovite komisije koju je imenovala Sveta Stolica ne će biti teško podastrijeti odgovore na ove prigovore jer je kroz dugotrajan proces beatifikacije sve ispitano i dokumentima potkrijepljeno, ovdje prepuštamo bl. Alojziju da se ponovo sam brani. Naime, četvrtoga dana rasprave, 3. listopada 1946., nakon mučna ispitivanja, bilo mu je dopušteno da s obzirom na iznesene optužbe i on kaže svoju riječ. On je to učinio u 38-minutnom govoru.

Pozdrav Domovini

SPC:Svesrdno je podržao stvaranje Nezavisne Države Hrvatske, obasuo je pohvalama njezino vodstvo i višestruko sudjelovao u stvaranju atmosfere netolerancije koja je carevala u toj državi, kopiji Hitlerove Njemačke i Mussolinijeve Italije” (Jutarnji list, 2. siječnja 2016.).

Bl. Alojzije Stepinac:“Nisam biopersona gratani Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti ikada položio njihovu zakletvu, kako su činili vaši činovnici koji su ovdje. Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku Državu i ja bih bio ništarija, kada ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji. Rekao sam, Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promjene vjeru ili ožene inovjerku. Tu je faktična baza i pozadina i mojih poslanica i propovijedi. Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo hrvatskom narodu? Sv. Stolica je toliko naglašavala da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolita ne bi o tom smio ni pisnuti? Ako treba pasti, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost.

Ako mislite, da je hrvatski narod zadovoljan ovom sudbinom, ili mu eventualno još pružite priliku da se izjasni, s moje strane nema poteškoća. Poštivao sam i poštivat ću volju svoga naroda.

Optužujete me kao neprijatelja države i narodnih vlasti. Ja vašu vlast danas priznajem! Tko je bio za mene vlast? Ja moram ponovno reći, vi ste za mene vlast od 8. svibnja 1945., a prije toga nikakva vlast. Gdje je moguće u svijetu slušati dvije vlasti: vas u šumi i ove u Zagrebu? Da li da se pokoravam vladi pučiste Simovića – kako ju vi zovete izbjeglička u Londonu ili ona u Jeruzalemu – ili vašoj u šumi ili ovdje u Zagrebu? Je li se može uopće dva gospodara služiti? To nije moguće ni po [katoličkom] moralu ni po međunarodnom ni općem ljudskom pravu. Nismo vlast ovdje mogli ignorirati, makar bila ustaška, ona je bila ovdje. Vi mene imate pravo pitati i zvati na odgovornost od 8. svibnja 1945. godine” (J. Batelja,Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi, III., Zagreb, 2010., str. 375-376).

Vojni vikar

Prema SPC-u, Stepinčevoj kanonizaciji ne ide u prilog činjenica da je bio vojni vikar u NDH.

Bl. Alojzije Stepinac:“Na sve optužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego, jer mi je savjest čista, pripravan sam svaki čas i umrijeti. (…)

Kao teški zločin pripisuje mi se vojni vikarijat. Pitao me je predsjednik suda nisam li smatrao izdaju Jugoslavije, dok sam u toj stvari stupio u vezu sa Nezavisnom Državom Hrvatskom. Ja sam bio vojni vikar i za bivše Jugoslavije. Nastojao sam pitanje vojnog vikarijata urediti kroz ovih 8 do 9 godina. No nije došlo do definitivnog i solidnog rješenja. To je pitanje konačno bilo uređeno u Jugoslaviji i konkordatom, koji je stvoren teškom mukom, svečano ratificiran u parlamentu, da onda propadne na ulici.

Kad je rat Jugoslavije i Njemačke bio pri kraju, ja sam morao pružiti duhovnu pomoć i ostacima vojnika katolika bivše Jugoslavije i novostvorene NDH. Ako je, dakle, država propala, a vojska ostala, morali smo pogledati tu situaciju” (III., str. 374-375).

“Prekrštavanje” Srba

SPC:Pokatoličeno je 240-250 tisuća ljudi a ta prisilna prozelitistička akcija provođena je najčešće kroz ponovno krštavanje.

Bl. Alojzije Stepinac:“Svakome je i laiku koji donekle pozna crkveno pravo, jasno kao sunce, da ni jedan vjernik na teritoriji druge dieceze, i kada bih ja dao dozvolu za prekrštenje, ne bi moglo biti primljen u Katoličku Crkvu, jer mu to može dati samo dotični biskup. Dakle je apsurdno da se meni imputira prekrštavanje sa bilo čijeg teritorija osim sa teritorija zagrebačke nadbiskupije. I odbor kojem sam bio na čelu bio je puka formalnost, te nije radio ništa. Što se tiče moga teritorija, ja mogu biti osuđen stotinu puta – sigurno će povijest jedanputa iznijeti da je obraz zagrebačkog nadbiskupa potpuno čist u tom pogledu. Zašto? Tko god je želio biti primljen u Katoličku Crkvu, morao se obratiti na nas pismenom molbom preko svoga župnog ureda. Ako netko na terenu vrši nešto bez naše pismene dozvole, to je bio udarac u vodu, za koji ja kao crkveni poglavar, ne mogu odgovarati. To uopće nisu bili prijelazi nego komedija, sa kojom crkvene vlasti nemaju posla, i za koje ja ne mogu odgovarati.

Svi moji suradnici znaju, da smo bili stavljeni pred dilemu ili dozvoliti prijelaze onima koji mole, ili ga odbiti. A ako ga dozvolimo, nakon dugog promišljanja bilo je kakve-takve nade, da će im ipak donekle biti pomognuto. Ako bi odbili molbe, [slijedile su] suze i vapaj tih ljudi, što znaju moji suradnici, mi bi danas bili isto tako na optuženičkoj klupi, jer nismo htjeli pomoći Srbima, onda kada su za to molili, kada im je Katolička Crkva mogla pomoći, mi bi bili okrutnici, i isto tako na optuženičkoj klupi.

Zato kakova god osuda pala, naš je obraz čist, i neka zna cijeli kulturni svijet, i da odbacujem klevete, da je jedno jedino lice prisiljeno od nas da prijeđe u Katoličku Crkvu. Na sve ostalo što se nama imputiralo prilikom ovog procesa sa raznih strana, i što je g. advokat na desno sjedeći malo prije spomenuo, na moju adresu i g. tužitelja, vi gospodo izvolite izreći presudu kakvu vam je volja, a ja kažem javno pred ovom nazočnom publikom, makar se i smijala, pred diplomatskim zborom, ukoliko je prisutan, pred stranim novinarima – ako ja budem zaista osuđen, pred Bogom kažem, da sam nevin osuđen, savjest mi je čista i budućnost će pokazati da sam bio u pravu. Više nemam ništa dodati” (III., str. 404-405).

Svjedočanstva iz Velike Britanije

Donosimo i dva neovisna svjedočanstva pogotovo iz razloga što dolaze iz politike, svakako u ono vrijeme, ne samo ratnoj državi i vladi, nego cijelom hrvatskom narodu nesklone. Kako zaboraviti Bleiburg?

  1. Obavještajni odjel britanske mornarice (Naval Intelligence Division) o zauzimanju nadbiskupa Stepinca u prilog Srba i Židova. Taj je odjel britanske mornarice izradio trosveščani priručnik namijenjen britanskoj vojsci, koja se spremala na invaziju na ove prostore. Sve izvore s kojima su raspolagali obradili su stručnjaci u Oxfordu i Cambridgeu, a imali su pri ruci i svježa izvješća svojih obavještajaca. Projektom je rukovodio J. H. Godfrey, direktor Tajne službe, 2. listopada 1944.: “U Hrvatskoj Pavelićev režim učinio je sve da zadobije potpunu podršku crkve, ali je rimokatolički kler, slijedeći liniju zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca, snažno protestirao jednako protiv progona Srba i Židova kao i protiv vladinih pokušaja da prisili na prijelaz na rimokatolicizam” (III., str. 74).
  2. Svjedočanstvo britanskoga veleposlanika pri Svetoj Stolici kako je nadbiskup Stepinac spašavao progonjene Židove, 8. listopada 1946.: “Mons. Stepinac nije nikada odobravao politiku ustaškog režima protiv Srba; naproDon tiv, od samog početka zauzeo je čvrst stav protiv takvih mjera, braneći prirodna prava Srba, a kasnije je otvoreno štitio progonjene židove i izražavao neslaganje s rasističkim zakonima. Latentni, ali duboki sukob nastao je s vladom Nezavisne Države Hrvatske, a dosegao je svoj vrhunac kada je ustaška vlast osudila na smrt zagrebačkog kanonika dr. Lončara zbog toga što je slijedio upute svoga nadbiskupa. Komunisti su bili dobro obaviješteni o svemu tome i prenosili su svojim tajnim putovima dio propovijedi koju je mons. Stepinac održao na Božić 1943., u kojoj je osudio rasizam i okrutnost i koje su učinjene Srbima, Ciganima i Židovima, osuđujući u isto vrijeme, kao što mu je bila dužnost, maksime komunizma. Pristaše narodne oslobodilačke partije koji su, zahvaljujući osobnoj Nadbiskupovoj intervenciji [bili] pošteđeni smrtne kazne koja im je već bila izrečena, [o tome] ljubomorno čuvaju brojna pismena svjedočanstva” (III., str. 406).

I da zaključimo.

[ad id=”93788″]

Stepinac govori – brani sam sebe. I kao što nije trebao odvjetnike u procesu 1946., tako mu nisu potrebni ni u ovom novom 70 godina zakašnjelom. No, kao što ni onda nije imao ništa protiv odvjetnika koji su mu po službenoj dužnosti dodijeljeni, tako će kod Boga u kojem je svet, podržati i rad povjerenstva u ponovnu čitanju njegova života i djela. Ostaje nam nada, kako je izjavio nadbiskup Puljić, da sve ovo ne će dugo potrajati i da ćemo uskoro na velikom duhovno-liturgijskom slavlju svi zajedno zapjevati svečaniTe Deum laudamus.

Don Željko Majić /Cnak

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

SSSR se preselio na zapad i sad se zove EU

Objavljeno

na

Objavio

Tko je ikad koristio Uber, zna da se radi o inovativnoj, brzoj, transparentnoj, jeftinoj i lako dostupnoj usluzi.

Dok je Vlada pod pritiskom određenih lobija nije odlučila “poboljšati”. Novim zakonom vožnja je postala skuplja, a čekanje duže jer je dobar dio vozača isključen iz mreže zato što im vozila ne udovoljavaju novim standardima.

Politika se upetljala i sad je gore i pružateljima usluge i korisnicima. Tako to obično završi kad ljudi bez dana radnog staža u privatnom sektoru “popravljaju” ekonomiju.

Ništa bolje, nažalost, nije ni na europskoj razini. Nova inicijativa Europske komisije nameće dodatne regulacije Skypeu, Viberu, WhatsAppu i sličnim aplikacijama koje će se ubuduće tretirati kao telekom operatere, a Opća uredba o zaštiti osobnih podataka (GDPR) nizom suvišnih odredbi pretvorena je u noćnu moru za male i srednje poduzetnike, piše Mate Mijić / Večernji list

Šlag na torti bit će Direktiva o zaštiti autorskih prava o kojoj će matični odbor Europskog parlamenta glasovati ovaj tjedan.
 Autorska prava treba zaštititi, o tome nema spora. Pravi je izazov kako to učiniti, a da se pritom ne uvede cenzura i uništi potencijal digitalne ekonomije.

EU bi, po svemu sudeći, mogao pasti na tom ispitu. Članak 13. direktive pružateljima usluga informacijskog društva koji pohranjuju velike količine djela i drugih sadržaja koje su učitali njihovi korisnici – dakle, društvenim mrežama – preporučuje uporabu tehnologija prepoznavanja sadržaja kojima trebaju pročešljati sav učitani sadržaj i eliminirati sve što krši autorska prava.

Kako sami ne bi bili izloženi ogromnim tužbama, logično je zaključiti da će tehnološki divovi uklanjati sav dvojbeni sadržaj, a korisnike koji više puta učitaju takav sadržaj blokirati.

Sve će to, naravno, biti rađeno automatski i uz puno kolateralnih žrtava kojima će tako biti ugrožena sloboda govora.

Sličnu stvar iskusili smo nedavno kad je nakon samoubojstva generala Praljka Facebook masovno uklanjao sadržaj i blokirao korisnike.

Čak i one u čijem je statusu starom nekoliko mjeseci ili godina bio spomenut neki Praljak koji s generalom nije dijelio ni ratnu ulogu ni hašku optužnicu, nego samo prezime.

Direktiva neće negativno utjecati samo na korisnike društvenih mreža čija će sloboda komunikacije biti znatno ograničena jer više neće moći, primjerice, koristiti popularne memeove ili gifove.

Glavne žrtve bit će mali izdavači, autori i umjetnici jer za mnoge od njih svijet nikad ne bi čuo da im radovi nisu popularizirani na društvenim mrežama gdje su neovlašteno dijeljeni ili prekrajani u nekomercijalne svrhe. A kad se za njih pročulo, nešto su i zaradili.

O tome koliko bi znanja ostalo skriveno na prašnjavim policama da nije Wikipedije koja će se sad također naći na udaru, ne treba ni govoriti. A tko će profitirati?

Veliki etablirani igrači u medijskoj i zabavnoj industriji koji će dodatno napuniti džepove i usput eliminirati inovativnu konkurenciju koja se lakše prilagođava trendovima.

Establishment EU njihov je odani prijatelj jer je i sam neprilagođen novom vremenu i još živi u starom snu o centraliziranoj europskoj superdržavi.

Dok se drugi veliki globalni igrači pripremaju za 2050., EU živi u 1950. A kuda vodi daljnja politička integracija koju forsira europski mainstream, vidljivo je i iz ovog primjera.

Koncentracijom političke moći u Bruxellesu možemo očekivati samo još više protekcionizma, gušenja inovacija, globalne nekonkurentnosti, birokratizacije i pogodovanja velikim igračima preko sumnjive regulacije nastale pod utjecajem moćnih lobista.

Takva je budućnost za Europu pravi déjà vu. Ponekad se čini kao da se Sovjetski savez samo preselio malo zapadnije.

Mate Mijić / Večernji list

 

 

Starešina: Hrvati u Njemačku, Sirijci k nama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Građani Ruande, evo vam naši dužnosnici, dajte nam Kagamea

Objavljeno

na

Objavio

Ruanda i Hrvatska imaju dosta zajedničkih stvari, i jednu važnu različitost. I jedna i druga zemlja prošle su kroz krvavi rat i masakre početkom devedesetih. Ruanda puno krvavije. I jedna i druga zemlja su, prije i nakon stabilizacije stanja, mi nakon ulaska u EU, doživjele masovno (ekonomsko) iseljavanje.

No imamo i jednu različitu stvar danas. Kod nas se puno priča o reformama, puno se priča o ljudima koji odlaze i ne vraćaju se, ali se ne poduzima gotovo ništa.

Sasvim suprotno od Hrvatske, članice Europske unije, Ruanda je nakon iskustva krvavih pokolja zatvorila stranicu na način dosta priče o tome, te u ekonomskom i političkom smislu, dakako u afričkim prilikama, postaje uzorna zemlja, pravo gospodarsko čudo.

Zahvaljujući kome? Svojim političarima, poglavito predsjedniku Paulu Kagameu, koji su se hrabro uhvatili u koštac s reformama.

Miljama ispred Hrvatske

U drugom dijelu devedesetih Ruanda je bila među zemljama svijeta s najvišim postotkom ljudi ugroženih siromaštvom. Ruanda nema izlaz na more, nema ni tako bogate prirodne resurse kao druge afričke zemlje koje danas, unatoč tome, gledaju Ruandi u leđa, kao mi Česima, Slovacima ili Poljacima.

U čemu je tajna uspjeha? Ruanđana je oko 12 milijuna i imaju veliku dijasporu. Kagame i njegovi suradnici prije svega aktivirali su ono što se zove “socijalni kapital”, najizvrsnije, a ne najpodobnije ljude, ponovno su otkrili vrijednosti vlastite tradicije i nacionalnog identiteta te se istovremeno otvorili inovacijama i modernim načinima upravljanja.

Krenuli su raznim olakšicama i liberalizacijom privlačiti strane investicije, micati državu iz ekonomije, plus izvrsna iskoristivost novca, međunarodne pomoći (mi bismo rekli europski fondovi), koja je stizala izvana zbog nečiste savjesti zapadnjaka. To je postao pobjednički društveni model.

Rezultat je izvješće Svjetske banke za Ruandu u kojem piše: “Ruanda je bila u stanju ostvariti važne gospodarske i strukturalne reforme, tako da rast BDP – u Ruandi od 2011. do 2015. godine iznosi u prosjeku 8 posto” s tendencijom rasta, a značajno je smanjena i stopa siromaštva kao i društvene nejednakosti, pišu iz Svjetske banke.

Osim Svjetske banke, o ruandskom čudu i njegovoj “tajni” progovorio je i Svjetski ekonomski forum koji u svom izvješću u učinkovitosti svjetskih vlada Ruandu stavlja na sedmo mjesto u svijetu (!), svjetlosnim miljama ispred Hrvatske.

S druge strane, Katolička crkva i druge kršćanske zajednice i denominacije uložile su ogromna sredstva u bolnice i škole, tako da je zdravstveni i obrazovni sustav dobio na kvaliteti, što samo podupire daljnji prosperitet Ruande. Naši fratri tu su se istakli.

Jeste li primijetili da se među mnoštvom Afrikanaca koji ekonomski migriraju u Europu nema Ruanđana? Zahvaljujući kome? Njihovim političarima, upravljačima, koje hvali i Svjetska banka i Svjetski gospodarski forum, dijagnosticirajući kako su veoma efikasno iskoristili domaće i inozemne resurse.

Kao i Hrvatska, i Ruanda se suočila s problemom masovnog iseljavanja zbog ekonomskih (prije toga sigurnosnih) razloga, ali nije sjedila prekriženih ruku.

Povratak iseljenih

Nakon što su stvorili stabilan mir, ekonomski pokrenuli zemlju, okrenuli su se programu povratka iseljenih Ruanđana, razasutih po svijetu, u projektu koji su nazvali “Come and see, go and tell”, odnosno dođi i vidi što smo sve dobro napravili, onda idi i pričaj drugima.

Za razliku od nas, Ruanda je u svojim iseljenicima vidjela priliku, a ne prijetnju, za podizanje ekonomske konkurentnosti. I stvari su se pokrenule, Ruanđani su znanja i vještine koje su stekli po svijetu, zahvaljujući dobroj upravljačkoj politici, mogli primjenjivati u domovini.

Dakako, ne treba idealizirati, Ruanda je daleko od savršenstva, to je siromašna zemlja, ali ako Svjetska banka i druge relevantne svjetske institucije nešto kažu, to se ne može ignorirati, to nije propaganda ruandskog predsjednika Kagame.

Afrika nije Europa, pa i analogiju između Hrvatske i Ruande donosim metaforički. Mi stalno govorimo o reformama, o masovnom (ekonomskom) iseljavanju, svisoka gledamo na zemlje poput Ruande, no što bi se dogodilo da danas pokrenemo, prekopiramo ruandski model povratka dijaspore sa istim sloganom “Dođi i vidi, idi i pričaj”?

Bolje ne, jer bi i ono malo Hrvata od Njemačke do Irske izgubilo i onaj minimum volje da se vrate jer se ne pokreće i ne događa ništa, ili skoro ništa bitnoga, kod nas vlada “stabilnost” koja je toliko stabilna da će Hrvati, ako se ovakva stabilnost nastavi, uskoro početi iseljavati i u Ruandu.

Možda je put obnove Hrvatske da počnemo iseljavati političare. U Ruandu, recimo, a neka oni nama daju njihova predsjednika Kagamea, mi ćemo njima poslati Plenkovića i Pupovca. Da im stabiliziraju zemlju i pokrenu reforme.

No, brzo bi ih potjerali jer Ruanđani su vrijedan narod, rade ko crnci. A i dosta su ih bijelci (Belgijanci) svađali i dijelili favorizirajući manjinu (Tutsi), pa bi im “Pupovci” opet postali sjeme razdora…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

INTERVJU: IVICA ŠOLA: ‘Ideologije su zamijenile statusne i materijalne borbe’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori