Pratite nas

Kultura

Novo izdanje knjige “Crveni triler” autora Ante Pranjkića

Objavljeno

na

crveni triler -novo izdanje promocija

Ovih dana je u nakladi nakladničke kuće “ESSEGG” iz Osijeka izašlo peto izdanje knjige “Crveni triler” autora Ante Pranjkića.  Za knjigu je recenziju napisao ugledni profesor na Fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu prof. dr. pater Mijo Nikić, koji u svojoj recenziji ovom djelu, između ostaloga, kaže, i to:

“U životu velikih pisaca ima trenutaka kada  s jedne strane ujedno nastaje zlurada šutnja, a s druge strahovita buka. To je čas kada umjetnik postaje najsmioniji, najslobodniji, najneovisniji i najljudskiji. U Pranjkićevu opusu upravo to znači ova zbirka kratkih priča. Tu je posve slobodna njegova moralna smionost i „reagira onako kako bi po čistom i jednostavnom nagonu trebalo reagirati: ljudski, kršćanski, domovinski“. On ne napada nikoga. Samo iznosi činjenice, ali ipak emotivno.

U djelu „Crveni triler“ nalazimo na jednom mjestu skupljena tolika doživljena iskustva, ali što je najvažnije, ta su iskustva iznesena bjesomučnom, misaonom, zapanjenom iskrenošću koja ruši sve obzire, predrasude i ograde. Orkanska sila pobune nije u Pranjkića nikada zauzimala tako veliku snagu i tako širok prostor, slobodan i neograđen. I  možda je zato njegova eksplozija još i jača, jer je kondenzirana u relativnoj mirnoj, zbijenoj rečenici koju su instrumentalizirali duhovno oštar, ironičan intelekt i duboko ljudska genijalna umjetnička intuicija. Silina se Antina talenta više ne ogleda u masi riječi, bujici misli, gromoglasnosti uzvika. U njemu sada nema više grmljavine, ali je zato tu mnogo više prodornih, blještavih svjetlica što ih, evo, godinama, uspješno baca na papir, kao novinar i  književnik. Uvijek je među Hrvatima bilo ljudi što su iz tamnih oblaka narodnih masa tutnjili i blistali kao munje i svojom kreativnom riječju doprinosili da  ljudska patnja ugleda svjetlo dana te da to svjetlo jako zasja kako ga novi mrak ne bi pojeo.  Zbirka kratkih priča „Crveni triler“, koji baca reflektorske mlazove u europsku suvremenu umjetnost,  u posavskom ,   pa i u hrvatskom  okružju, u književnom  smislu, stavlja im Pranjkića na čelo,” između ostaloga u svojoj recenziji zapisao je pater Mijo Nikić.

Predstavljajući ovo djelo tijekom promocije prvog izdanja u Sarajevu 2013. godine Nadbiskup vrhbosanski Vinko kardinal Puljić je primijetio kako Pranjkić ne zaboravlja svoj rodni kraj i patnje ljudi u jednom teškom vremenu:

“Sva su vremena teška, a vrijeme o kojemu piše Anto Pranjkić je za naše ljude u  njegovu rodnom kraju zaista bilo vrlo teško i zbivalo se mnogo toga, što nije i ne smije biti prešućivano, zato ovo djelo ima svoj posebni značaj”, kazao je tom prigodom kardinal Puljić.

Anto Pranjkić je  rođen  1972. godine u Štrepcima kod Brčkog. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu stekao je akademsko zvanje magistra teologije.

Pripada krugu mlađih književnika koji su u relativno kratkom periodu ostavili niz djela u kojima se osjeća raspoloženje i okruženje krajeva iz kojih su ponikli i u  kojima su se nalazili. Najduži period proveo je u svom Brčkom, a sukladno životnim i profesionalnim potrebama, živio je u Beču, Zagrebu, Mostaru, Drnišu, Sarajevu, Đakovu, Veneciji, Trstu…, gdje je ostavljao i dio stvarateljskog traga.

Profesionalno se usavršavao u Češkoj, Sjedinjenim američkim državama, Francuskoj i Norveškoj, a diplomirani je polaznik BiH Škole za političke studije,(Strasbourg, 2003.). Radeći u novinarstvu prošao je sve kategorije: od dopisnika, reportera, kolumnista do urednika i to u sva tri medija (radio, TV i novine). Radio je za Večernji list, Sportske novosti, Dnevni list, San, Arenu,  Hrvatska vojna glasila, a članke su mu objavljivali: Svjetlo riječi, Katolički tjednik, Hrvatski glasnik, Hrvatski list, Posavski glasnik i Glas Zovika. Jedno vrijeme je obnašao dužnost glavnog urednika tjedna Danas, a obnašao je i dužnost urednika TV Brčko. U posljednje vrijeme posvetio se duhovnoj književnosti i katoličkom novinarstvu. Pisao je i piše za mnogobrojne katoličke medije,  te brojne informativne portale. Suradnik je i portala www.kamenjar.com. Član je Hrvatskog društva katoličkih novinara. Do sada je objavio 20 književnih i publicističkih djela, a koja su izdavana u više izdanja i na više jezika. Osobno prevodi književna djela s talijanskog, njemačkog, norveškog, češkog i španjolskog jezika. Dobitnik je niza nagrada i priznanja. Oženjen je i sa suprugom Ivanom živi i stvara u Zagrebu.

Ilija Matić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

U Dubrovniku otkriveno oko 60 inkunabula i knjiga iz 16. stoljeća koje su nekoć pripadale Marku Maruliću

Objavljeno

na

Objavio

U Knjižnici Male braće, u Dominikanskoj knjižnici, u Znanstvenoj knjižnici u Dubrovniku, kao i u Bogišićevoj zbirci u Cavtatu, otkriveno je oko 60 inkunabula i knjiga s početka 16. st. koje su nekoć pripadale Marku Maruliću, ili je on, neke od njih, svojeručno po marginama komentirao, boraveći kod svojih prijatelja u Dubrovniku, na Badiji i u Kotoru.

U Knjižnici Male braće ih je zasada pronađeno 31, u Dominikanskoj knjižnici 15, u Znanstvenoj knjižnici 10, a u Bogišićevoj zbirci 5. Brojke nisu konačne, istraživanje se nastavlja, a Bogišićeva zbirka trenutačno nije dostupna za istraživanje, pa je identifikacija bila moguća samo za neke inkunabule od kojih postoje stare fotografije.

Knjige je pronašao i prema rubnim bilješkama, paleografijskim, sadržajnim i kaligrafijskim osobinama Marulićevoj biblioteci pripisao, kao i nedavno u Franjevačkoj knjižnici na Poljudu, njemački profesor (viši studijski savjetnik) i istraživač hrvatske renesansne kulture, Zvonko Pandžić, u sklopu projekta „Nepoznata djela Marka Marulića“. S pogledom na 500. obljetnicu smrti Marka Marulića 2024. on i njegovi hrvatski i njemački suradnici pokušavaju u Splitu organizirati europski projekt kulture „Marko Marulić – Marcus Marulus.“

Kako tvrdi Pandžić, sada je postalo jasno da je „sačuvan veći dio knjiga iz privatne biblioteke Marka Marulića“, u svakom slučaju najznačajniji autori (latinski i grčki klasici, djela patrističke literature, brojni srednjovjekovni autori, Dante i Petrarka, te sva najvažnija djela firentinske renesanse), usve barem 160 svezaka. Osim u Splitu (Franjevački samostan na Poljudu (35), Samostan franjevaca konventualaca na Obali (5), Dominikanski samostan (11), Arheološki muzej (7), Znanstvena knjižnica (7), Nadbiskupsko sjemenište (1)), i već spomenutih u Dubrovniku, ne mali broj Marulovih knjiga nalazi se u Franjevačkom samostanu Sv. Frane u Zadru (25, pregledan tek dio goleme građe), u Znanstvenoj knjižnici 10, a u Državnom arhivu jedna.

U nekoliko slučajeva pronađeni su i posebni rukopisni sastavci Marka Marulića kao privezi inkunabulama, tako Život sv. Jeronima na latinskom, kao i crteži i inicijali. Kritičko izdanje svih Marulovih sada pronađenih komentara zahtijeva nekoliko novih svezaka u njegovim sabranim djelima, što bi osobu i djelo, način rada i širinu njegovih ideja moglo prikazati u posve novom svjetlu. Pronađeni su i latinski predlošci nekih njegovih poznatih prijevoda na hrvatski. Novopronađeni se svesci iz raznih knjižnica u odnosu na oporuku Marka Marulića međusobno nadopunjuju, što također govori da se radi o njegovoj biblioteci.

Ttridesetak tih inkunabula već je bilo izloženo u Splitu i Zadru 1950. u povodu proslave 500. obljetnice rođenja Marka Marulića, koju je narodna vlast bila proglasila događajem republičkog značaja. No, kada je jedan jedini ali moćan čovjek cenzurirao i dijelom uništio „Zbornik Marka Marulića“ objavljen te godine, a Kruno Krstić, koji je pisao o Marulićevim inkunabulama u Zadru, bio denunciran i ugrožen, umukla je rasprava – do danas – o Marulićevim inkunabulama i hrvatskim rukopisima. Prema profesoru Pandžiću u pravu su bili Kruno Krstić, Hrvoje Morović i Carlo Verdiani, a u krivu svi njihovi revnosni osporavatelji, koji, međutim, uopće nisu išli u knjižnice i arhive provjeravati izložene argumente ili tražiti Markove knjige i rukopise.

Marulić je u svojoj oporuci 1521. odredio da manji dio njegovih knjiga dobiju njemu bliski ljudi, a najveći se dio trebao prodati kako bi se nahranila sirotinja u vrijeme velike oskudice, kuge, i borbe za obranu Klisa od Turaka. Marulićevi nasljednici pokapali su se na Poljudu, tu je kasnije živio i fra Marko Marulić iz iste obitelji, pa je Franjevačka knjižnica tijekom vremena dobila veći broj njegovih knjiga, uz one koje joj je oporučio sam Marko Marulić.

Na nekim Marulićevim knjigama iz samostana Male braće u Dubrovniku stoji zapisano da pripadaju samostanu na Poljudu. Ne zna se točno kojim su sve putevima Marulićeve knjige završile u drugim franjevačkim samostanima Provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, ali zasigurno su neke od njih franjevci kod premještaja s Poljuda ponijeli sa sobom.

misija / ika

Senzacija iz poljudskog samostana: pronađeno 30 knjiga Marka Marulića

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Grgo Mikulić, Moj svijet

Objavljeno

na

Objavio

U rukopisu pjesama Grge Mikulića Moj svijet sedamdesetak pjesama raspoređeno je u tri ciklusa: „Moj svijet“, „Zavičajnice“ i „Pjesme“. Već sam naziv prvoga ciklusa, „Moj svijet“ (kako je i sama zbirka naslovljena) upućuje na tematski krug pjesama uvrštenih u ovaj ciklus, kao i prva pjesma u zbirci naslova, također, „Moj svijet“ – a u toj pjesmi tri stiha „putokaza“ kuda autor želi povesti čitatelja koji bude brodio ovom knjigom: Moj svijet jeste mali, / ali je moj / i / sav u meni.

I u tom „malom svijetu“ koje je „sav u meni“ (i koji je neizmjeriv u bilo kojoj dimenziji) autor traži odgovore. Traži sebe, Onoga koji je sve stvorio i svim upravlja, traži nas… jer čovjekov put u ovom dijelu života je samo i sama potraga (onima koji su žedni odgovora): Duboko / u tišinu / zaronjen / tražim / sebe i / Tebe / u sebi / Tražim, / u samoći / boravim / I život mi / prolazi / tako / u tišini / u samoći / u traženju (Duboko u tišini).

 Da bi se moglo nađeno i razumjeti potrebna je samoća, sabranost, mir u samoći, zato ne iznenađuju stihovi: Ja u sebi / nosim  / samoću / još od rođenja (Samoća). A u toj samoći ponekad se oćuti Božja svenazočnost: Noćas / u ovoj tišini, / u titranju zvijezda, / u zricanju zrikavaca / ja ćutim / Tebe / samo Tebe / o Bože (Noćas).

Ovo su zrele pjesme zrela pjesnika koje ne prate pomodne trendove nego su u njima misli i stihovi davno već potvrđeni u književnom kanonu. Takvi su stihovi pjesme „Moje tijelo“: Rođenjem / zemlja se / utkala / u mene, / u / moje tijelo. / Smrću / ona će se / iz njega / samo / istkati / u sebe. Inače, čitav ovaj ciklus je jedno ozbiljno promišljanje hoda ispod zvijezda, traganja za odgovorima, za smislom, ali i iskaz duboke vjere:  Jer / moj je život / moj ključ, / a moja smrt / vrata / u / kraljevstvo živih (Moj ključ i moja vrata). A da bi se s onu stranu dično došlo, na ovoj strani bi trebalo dostojanstveno poživjeti: Sve što želim / je / proći / kroz ovaj život, / ovim svijetom, / uspravan, / iz pada / uzdignut, / iz poraza / neponižen (Ne želim ništa).

A tu negdje je i naznaka odgovora zašto pjesnici uopće pišu: Ne / ja ne mogu / zato što mi / lovorov vijenac / namijenjen nije, / prestati pisati pjesme / baš isto / kao i / oni / prije (Ne mogu).

Ime, a i sadržaj, drugoga ciklusa („Zavičajnice“) bilo je očekivati od ovoga autora koji je dobar dio svoga stvaralačkoga (ne samo književnoga) rada posvetio Hercegovini. Uz neizostavni kamen tu su teme: zrikavaca, duhana, suhozida, kolovoških vrućina hercegovačkih… A usred svega onaj koji simbolizira karakter – kamen, kamen koji: …čuva / duh / i dah / svih vremena (Pamćenje i sjećanje kamena).

Pored svega, ove pjesme nisu bježanje od stvarnosti, u snove. Vidi autor zbilju, i ne može ne progovoriti: Ali zalud! / Kada  / ponestane ljudi / tada / više / ni grijeha / nema / I tako / ostade / Hercegovina / bez ljudi / bez grijeha / bez sebe (Svaki dan).

Na jednu pjesmu moram posebno skrenuti pozornost onomu tko bude čitao ove pjesme. Pjesmu „Suhozidi“: Kamenim / suhozidima / išarana su / hercegovačka polja / i brda / Ograđene su / jaruge i jame, / torovi / vrtače / i dvorišta / Tko bi / dužinu im / izmjeriti / mogao / Tko li / smisao / odrediti / Što će / o njima / o ljudima / koji su ih zidali / misliti / arheolozi / za dvije tisuće godina / Hoće li moći / dokučiti / svu ljubav / u njih uzidanu, / radost i pjesmu / u njih / utkanu / Hoće li moći / shvatiti / toliku nevolju / zbog / koje su /  zidani.

Hoće li moći shvatiti toliku nevolju zbog koje su zidani…

Ako tko bude tražio pomodne novotarije u ovim pjesmama ne će ih naći. Tko voli poeziju koja potiče na razmišljanje itekako će uživati u ovim pjesmama. Na čitatelju je izbor. A da će ova knjiga imati svoje čitatelje, ne sumnjam.

Ivan Baković

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari