Pratite nas

Analiza

Novokomponirano bratstvo pomagača PLO-a i Židova

Objavljeno

na

Komemoracija u Jasenovcu 15. travnja ove godine samo je loša predstava komunističke okorjelosti i prkosa u kojoj je svatko od sudionika umislio da je s onim drugim na dobitku.

[ad id=”93788″]

Povijest i povezanost na komemoraciji nazočnih ljudi i skupina, njihova osobna i ideološka prošlost, nedvojbeno govori nam da su se složili samo oko jednoga: Republiku Hrvatsku ne smatraju svojom domovinom. Za njih je Republika Hrvatska fašistička tvorevina kao i NDH.

Srpska manjina, tzv. pupovci, čeznu za Srboslavijom i ne mogu oprostiti Hrvatima što su „rasturli“ Jugoslaviju i stvorili samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku. I kao u najboljim komunističkim vremenima „pupovci“ šalje poruku da su oni nositelji povijesnih istina i jedini arbitri prošlosti.

Isto tako „pupovci“ šalju poruku da su kao navodne žrtve genocidnih Hrvata bliski Židovima! Međutim srpski povijesni izvori i činjenice govore nešto sasvim drugo i to bi Koordinacija židovskih općina morala znati: Nedićeva je Srbija uz pristanak i obilnu pomoć kako ljotićevaca tako i SPC od 1941. do 1944. postala prva Judenfrei u okupiranoj Europi. I Srbi su na to bili silno ponosni: nacisti su ih hvalili na sva usta i pomagali im donacijama darivajući im najnovije modele kamiona za proizvodnju ugljičnog monoksida. „Očistili“ su Srbiju od Židova na razinu 5% od predratnog broja, preko 15 000, većina ih je u tom holokaustu pobijena do 1942 godine.

U društvu s Koordinacijom židovskih općina, Milorad Pupovac i Nenad Stazić (u kom svojstvu?) pogriješili su mjesto i adresu: umjesto u Jasenovcu komemoraciju su trebali održati na Sajmištu, na lokaciji Judenlager Semlin i Banjici, tamo su Srbi raskinuli sve svoje veze sa Židovima u Srbiji. I to su uglavnom te srpsko-židovske veze i suživot za vrijeme II. svjetskog rata, nakon rata veze nisu bile moguće jer Židova u Srbiji gotovo nije bilo.

Takozvani antifašisti, negdašnji i današnji komunisti, u svojoj Jugoslaviji nisu njegovali baš nikakve veze s državom Izrael, niti su postojala društva komunističko-židovskog prijateljstva. Dapače, državljani Brozove Jugoslavije nisu smjeli imati nikakve kontakte s državom Izrael, niti s njihovim državljanima, to je bilo kažnjivo, kao i putovanja u Izrael.

Titov je komunizam na Izrael gledao kao na svog prirodnog neprijatelja pa Jugoslavija nije imala ni trgovinske, ni gospodarske, ni diplomatske odnose s Izraelom. Jednostavno nikakve, ali je zato široke ruke podupirala Jassera Arafata, PLO i palestinski terorizam; zapravo je u obuci i naoružanju podupirala sve arapske i muslimanske organizacije koji su se terorizmom borili protiv države Izrael.

Palestinski troristi koji su izveli pokolj izraelskih sporstaša u Münchenu 1972. godine utrenirani su u Jugoslaviji na JNA poligonima. Ili su tzv. antifašisti zaboravili Tita i njegove posebne odnose s Jasserom Arafatom, Abu Nidalom i drugim palestinskim teroristima, pa vojno-obavještajne veze s pukovnikom Gadafijem, Saddamom Husseinom i mnogim drugim? Titova je Jugoslavija bila sigurna kuća za svjetski terorizam od Bader Meinhofa i Crvenih brigada do Ramireza Sancheza, Venezuelca poznatog pod imenom Carlos i Šakal, člana Narodne Fronte za oslobođenje Palestine.

Carlos je 1994. godine uhićen u Sudanu i prebačen u Pariz gdje je 2014. godine osuđen na doživotnu kaznu zbog stotinjak terorističkih napada u kojima je poginulo preko 2 000 ljudi. Carlos je posebno cijenjen međunarodni operativac UDB-e koji je u Jugoslaviji bio kao kod kuće, boravio po državnim rezidencijama i odmarao u Malom Lošinju. Tako ugledni terorist da mu je jugoslavenska SDB bila povjerila osiguranje zimskih Olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine.

Mogu se perjanice tzv. antifašista zaklinjati na iznenada pronađenu ljubav prema Židovima i Izraelu, ali stazići, pusići, pupovci, goldsteini.. – svi oni što se sada brinu o židovskim pravima – bili su i ostali dio sustava koji se promišljeno svim sredstvima borio protiv države Izrael i podupirao sve njene neprijatelje. Zar je pamćenje židovskih općina i izraelske veleposlanice u Hrvatskoj tako kratko?

Svi nazočni dovoljno su stari da osobno pamte, ili poteškoća leži baš u Koordinaciji židovskih općina koja više tuguje za komunističkom diktaturom nego što jednom lošom priredbom komemorira nevine žrtve? Ognjen Kraus dolazi iz tvrdog partijskog legla, to nosi iz obitelji; nije li mu otac pravnik u SRH provodio one zakone što su građane oslobađali od imovine, slobode i života; podupirao nacionalizaciju, konfiskaciju i zabranjivao hrvatskim državljanima bilo kakve kontakte s državom Izrael?

I Vesna Pusić, njena strančica od 1.2% udjela u biračkom tijelu, podupire mit o Jasenovcu logoru smrti s više od 700 000 poijenih Srba. Ta se mantra još uvijek rado nosi i propagira među svim protivnicima suverene Republike Hrvatske. Nakon pretjeranih i neutemeljenih brojki od 1,7 milijuna jugoslavenskih ratnih žrtava, podnesenih 1947. godine Savezničkom odboru za ratnu odštetu, a s ciljem dobivanje što veće ratne reparacije, SFRJ je tek 1964. godine dala službeni podatak o žrtvama II. svjetskog rata na teritoriju Jugoslavije od 597 323 ubijena i nestala. Isto u svrhu dobivanja ratne odštete pa postoji opravdana sumnja da je brojka maksimalizirana.

Vesna Pusić mora opravdati svog oca, ustaškog suca, ustaškog natporučnika Eugena Kvaternika, osobu koja je operativno sprovodila rasne zakone NDH – i dokazati da je veći antifašist od Adenauera. Mora zamračiti svoju nepostojeću srednju školu i kako ju je Frano Cetinić, partijski ideolog i srbofil, u ime i za račun viših partijskih interesa na „majke mi“ upisao na Filozofski fakultet u Zagrebu. Taj dokument još i dan danas nedostaje. Vesna Pusić upisala je gimnaziju u Križanićevoj školske godine 1968/69 i nije nikako mogla maturirati i upisati Filozofski fakultet 1971.

Ali na mitu o milijunskim žrtvama u Jasenovcu i hrvatskoj genocidnosti (naročito prema Srbima) Vesna Pusić gradi novu Jugoslaviju, tzv Regijon. I zato se slijepo upire s lažima o Srbiji i Srbima, jer nema nove Jugoslavije ako Srbija ne uđe u EU. Tek ulaskom Srbije u EU stvara se pretpostavka stvaranja Treće Jugoslavije: državne tvorevine naroda unutar EU, koji se „razumeju“ na „našem“ jeziku. Zato pusićima i stazićima smeta demontaža mita u Jasenovcu, proglašenje kardinala Stepinca svecem i istraživanje komunističkih zločina u poraću.

Za šaroliko srpsko-židovsko-antifašističko izaslanstvo u Jasenovcu svaka je potraga za povijesnom istinom, a koja je izvan okvira jugoslavenskih političkih okvira, relativiziranje zločina NDH i rehabilitacija NDH. Mit o Jasenovcu (genocidnost Hrvata) i Stepinac Pavelićev kapelan (klerofašistička katolička crkva) su Jakin i Boaz permanentne antihrvatske koalicije od 1918. godine do danas.

Činjenica da ta ista skupina tvrdih antihrvata nije nikad spomenula niti se otišla pokloniti žrtvama srpsko-srbijanske agresije na Hrvatsku, žrtvama Domovinskog rata, onima što su im omogućili da mogu u demokratskom ozračju vrijeđati i obezvrijeđivati Republiku Hrvatsku, dovoljno govori tko su ti ljudi i što hoće, prenemaganje i zloupotreba jasenovačkih žrtava njihova je osobna iskaznica.

Koliko god se tzv. antifašisti i jugonostalgičari trsili Jasenovcem skrenuti pozornost sa skandala s MIG-ovima, s provale u Heinzlovu ili Pupovac-Milanovićevim mešetarenjem nekretninama, razvidno je da je partijska nomenklatura do grla umiješana u oba slučaja. Nejasno je samo zašto predsjednica Republike i predsjednik Vlade oklijevaju sa smjenom Orepića i uhićenjima osumnjičenih? Ili misle da će se javnost (iako pamti ko vjeverica) zadovoljiti uhićenjem sitnim kriminalcima i kvartovskim žmukljerima?

L. C./Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

16 spornih točaka iz ‘Marrakecha’ – traže se odgovori

Objavljeno

na

Objavio

Sporazum iz Marrakecha, odnosno UN-ov Globalni sporazum o migracijama ne izaziva kontroverze samo u Hrvatskoj, već i u Njemačkoj koja je najčešća “željena destinacija” ilegalnih imigranata koji raznim rutama dolaze u Europsku uniju. Upravo zbog sporazuma vodila se jučer velika politička bitka u njemačkom Bundestagu i prilično je neizvjesno hoće li Njemačka potpisati ovaj nedorečen i nejasan dokument. Izdvajamo šesnaest točaka po kojima je njemački Bild tražio objašnjenje vlade, šesnaest točaka koje su i za Hrvatsku podjednako bitne, piše Bernard Karakaš/VečernjiList

1. Migracije su uvijek bile “izvor bogatstva, inovacija i održivog razvoja”, stoji u sporazumu. No na temelju čega je izveden taj zaključak?
Ova tvrdnja o dobrobitima imigranata i migracija jedan je od temelja sporazuma, no nigdje nije navedeno odakle su izvučeni ti podaci niti su priloženi bilo kakvi pokazatelji. Naravno, migracije mogu biti dobre za razvoj društva, no to nije uvijek slučaj niti je to zajamčeno.

2. Prema tekstu sporazuma, države potpisnice trebaju “zaštititi pravo na slobodu govora”, ali i “rasističkim medijima uskratiti financiranje”. Tko o tome odlučuje?
Znači li ovaj dio sporazuma da bi države trebale uvesti svojevrsnu cenzuru te gdje je granica do koje je dopušteno govoriti ili pisati protiv migracija. Znači li to da bi se manjak entuzijazma i potpore migracijama i imigrantima mogao odmah proglašavati rasizmom?

3. Liječnici i granični službenici trebali bi se ponašati prema imigrantima uzimajući u obzir njihov spol, ali i njihovo kulturno nasljeđe. Kako to objasniti i provesti?
Znači li to da muški liječnici ne bi smjeli liječiti imigrantice. Ujedno, znači li to da granični službenici ne bi smjeli zahtijevati od imigrantica da skinu veo kojim prekrivaju lice kako bi usporedili njihovo lice s fotografijom u putovnici?

4. Kako bi se izbjegla pojava ljudi bez državljanstva, djeci rođenoj na teritoriju druge države treba automatski dodijeliti državljanstvo zemlje u koju roditelji planiraju ići ili zemlje u kojoj je dijete rođeno. Krše li se time ustavi i zakoni zemalja EU?
Ovo rješenje podsjeća na zakonsko rješenje kakvo u ovome trenutku postoji u SAD-u, no nije u skladu sa zakonodavstvom zemalja članica Europske unije. I njemački i zakoni Republike Hrvatske kršili bi se kad bi se djeci rođenoj na njemačkom, odnosno hrvatskom teritoriju, u tranzitu, automatski dodjeljivalo državljanstvo, putovnica i domovnica.

5. Prema nacrtu sporazuma, “sankcije protiv ilegalnih imigranata trebale bi biti ponovno razmotrene i ukinute, bez obzira na to je li i sada riječ o proporcionalnim, nediskriminirajućim i balansiranim mjerama. Znači li to bezakonje?
Vrlo kontroverzan dio sporazuma budući da ono što nije kažnjivo u praktičnom je smislu dozvoljeno. U tom kontekstu ilegalni prelasci granica postali bi legalni. Ujedno, tko odlučuje jesu li mjere i politike pojedinih zemalja diskriminatorne ili ne?

6. U budućem sporazumu spoji kako je “pravo svih ljudi da posjeduju dokumente” te kako zemlje u koje migranti putuju trebaju izdati svoje dokumente. No je li to moguće u svim slučajevima?
Pitanje je odnosi li se ovakvo pravilo na sve slučajeve, odnosno što se događa s ilegalnim imigrantima koji tijekom svog putovanja jednostavno bace u smeće putovnicu svoje domicilne države i ustvrde kako putuju u Njemačku, Italiju, Francusku ili Hrvatsku. Treba li im ta zemlja odmah izdati dokumente?

7. Zabranjuju se “zločini iz mržnje” prema imigrantima. Što su “zločini iz mržnje”?
Njemačko, kao ni zakonodavstvo cijelog niza članica EU ne poznaje kategoriju “zločina iz mržnje”. Tko je taj tko će procjenjivati je li neki zločin počinjen iz mržnje ili ne. Uostalom, zločini su zločini, bez obzira na koga se odnosili i koga pogađali, i kazne su uvijek iste za sve počinitelje. Ne čini li se ovdje diskriminacija prema mogućim žrtvama zločina u njihovim domicilnim zemljama?

8. Slobodno kretanje imigranata i liberalizacija viznog režima su zajamčeni. No je li to uvijek ispravno?
Liberalizacijom viznog režima bilo bi olakšano kretanje radnika, no među njima i cijelog niza socijalnih slučajeva koji mogu narušiti sustave drugih država. Unutar Europske unije dosta je negodovanja zbog liberalizacije kretanja Bugara i Rumunja jer upravo iz ovih dviju zemalja dolazi veliki broj nezaposlenih primatelja socijalne pomoći u zapadnim državama EU. Zbog toga čak i dio zemalja članica traži da se uvedu svojevrsne liste država na koje se liberalizacija kretanja ljudi ne bi odnosila, bar ne u ovolikoj mjeri kakva je danas. Pitanje je kako bi pravilo liberalizacije kretanja ljudi koristili imigranti iz zemalja Bliskog istoka, središnje Azije ili Afrike.

9. Prema nacrtu, “koordinirana kontrola granica” trebala bi osigurati “siguran prelazak granica”. Što to znači?
I u ovome trenutku kontrola granica između dviju država koordinira se između njihovih graničnih službi. Je li ovdje riječ o nečemu što do sada nije navedeno ili je možda u pitanju normalizacija procedura koje se sada provode samo u iznimnim slučajevima?

10. “Ciljani programi potpore” kojima se potiču “trgovinski i poduzetnički pothvati imigranata” trebaju biti financirani. Tko to plaća i postavlja li to poduzetnike zemalja primateljica u neravnopravan položaj?
Iz državnog proračuna potrebno bi, dakle, bilo sufinancirati pokretanje tvrtki i poslova imigranata, pri čemu stanovnici zemlje primateljice, bila to Njemačka, Hrvatska ili neka treća zemlja, na takve potpore ne bi mogli računati. Ovime se ruši načelo tržišnog natjecanja, ravnopravnosti, ali se i uvodi i svojevrsna diskriminacija domaćih tvrtki koje pune državne proračune iz kojih bi se financirala njihova konkurencija koju osnivaju imigranti.

11. Marakeški sporazum predlaže i “međusobno priznavanje stranih kvalifikacija, kao i neformalnog obrazovanja”. Je li razina obrazovanja doista ista?
Vrlo je veliko pitanje stvarne vrijednosti kvalifikacija jer je teško uspoređivati visokoškolske ustanove u zapadnom svijetu i zemljama Trećeg svijeta. Prema njemačkim standardima, razina znanja inženjera iz Sudana sada ne udovoljava toj tituli, odnosno nije moguća nostrifikacija. Slična je stvar i s cijelim nizom ostalih fakulteta. I što učiniti s liječnicima koji su diplome stekli u Addis Abebi ili Kinshasi. Treba li im bez ikakvih nostrifikacija omogućiti, na primjer, izvođenje operacija u europskim bolnicama?

12. Radnici migranti svih razina obrazovanja trebaju primiti socijalnu zaštitu. Do koje razine?
Naravno, socijalnu zaštitu zaslužuju svi ljudi, bez obzira na njihovo porijeklo ili zemlju rođenja. No tko će definirati do koje se razine uvode socijalna prava imigranata te hoće li ona biti manja, veća ili jednaka pravima domicilnog stanovništva u zemljama primateljicama?

13. Prema navodima iz sporazuma, vlade zemalja trebaju “izbjeći polarizaciju i ojačati povjerenje javnosti u migracijsku politiku”. Kako to ostvariti?
Već je sada javnost europskih zemalja dobrim dijelom skeptična prema migrantima i procesima ilegalnog useljenja. Ne samo u Mađarskoj, Italiji ili Austriji već i u Njemačkoj, pa i u Hrvatskoj. Kako se ijedna zemlja može obavezati da će djelovati na javno mnijenje i što ako u tome ne uspije.

14. Nacrt Sporazuma iz Marrakecha poziva se na “pozitivne učinke” i “pozitivne doprinose” imigracija. No gdje je druga strana priče?
U cijelom se sporazumu na više mjesta ističu pozitivni učinci migracija i doprinosi koje one daju društvu. No problem je u tome što se prikazuje samo jedna strana priče te se nigdje ne spominju i negativni učinci migracijskih procesa koji neosporno postoje pa se stječe dojam da je sporazum neobjektivno pripremljen.

15. Sporazum nalaže i ponovno ujedinjenje obitelji imigranata. Kako to izvesti i do koje razine?
U nacrtu sporazuma ne definira se tko plaća ponovno ujedinjenje obitelji imigranata, odnosno tko plaća trošak njihova smještaja i boravka u zemlji primateljici, ali ni što znači pojam obitelji. Je li riječ samo o supružnicima i djeci ili i o široj obitelji.

16. Možda najbitnije pitanje: zašto se u sporazumu na 45 mjesta navodi da se države potpisnice obvezuju?
Iako se Sporazum iz Marrakecha predstavlja kao “skup preporuka”, na čak 45 mjesta u dokumentu navodi se da se potpisnice na nešto obavezuju. Istovremeno u preambuli piše – Globalni pakt jača suvereno pravo država da sami određuju vlastitu migracijsku politiku.

VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Gotovo nitko od Hrvata nije glasao za Komšića

Objavljeno

na

Objavio

Željko Komšić je po treći put bošnjačkim glasovima oktroisani insan na izboru za hrvatskog člana Predsjedništva te postao legitimni bošnjački član Predsjedništva i ubrzo (20.11.) će preuzeti svoje mjesto kao bošnjački član Predsjedništva zajedno sa srpskim članom Predsjedništva, Dodikom, i članom Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, Džaferovićem.

Jednostavnom analizom, tj.pogledom na kartu gdje većinski žive Hrvati a gdje je Komšić dobio najviše glasova, može se zaključiti da je Komšić gotovo sve glasove dobio od Bošnjaka.

To je nepobitna činjenica ali nas to ovdje ne interesira. Ovdje ću pokušati djelimično analizirati Komšićev utjecaj na glasovanje sarajevskih Hrvata.

Iz ličnog kontakta sa ostalim Hrvatima u Sarajevu, obitelj i prijatelji, mi je jasno da gotovo nitko od Hrvata nije glasao za Komšića.

Ali za koga su glasali na ovim izborima a za koga na prošlim?

Moje iskustvo, a i rezultati na izborima, govori da sarajevski Hrvati zbilja ne glasaju većinski za HDZ.

Mislim da sarajevski Hrvati i sarajevski Srbi uglavnom glasuju za Našu stranku (mlađi ljudi) ili za SDP (starija generacija) ali za ovu potvrdu bi trebala malo dublja analiza. Ono što ću analizirati ovdje jeste utjecaj Komšića na odnos Hrvata prema Čoviću i HDZu.

„Gradsku zonu“ u Sarajevu čine četiri općine (od zapada prema istoku), Novi Grad, Novo Sarajevo, Centar i Stari Grad.

U periodu od početka rata do danas ogroman broj Hrvata je napustio Sarajevo u raznim pravcima tako da je broj Hrvata koji glasuju na izborima relativno mali.

U općini Novi Grad je 2014. godine za HDZ glasovalo 443 osobe a za Dragana Čovića 597 osoba. To su dakle osobe koje su tako glasovale na izborima na kojima nije bilo Željka Komšića.  Četiri godine poslije, 2018. godine, u općini Novi Grad za HDZ su glasovale 534 osobe (porast od 20.54%) dok je za Dragana Čovića glasovalo 889 osoba što je porast od čak 48.91%. Izbori u 2018. su izbori u kojima se Komšić kandidirao.

U općini Novo Sarajevo u 2014. godini je za HDZ glasovalo 500 a za Dragana Čovića 689 osoba dok je u 2018. godini za HDZ glasovalo 586,  osoba (porast od 17.2%) a za gospodina Čovića 920 osoba (porast od 33.53%).

Općina Centar je slična prethodnim općinama. Na izborima iz 2014. godine, na kojima nije bilo Komšića, u općini Centar je za HDZ glasovalo 261 osoba a za Čovića 453 osobe dok je 2018. godine kada se kandidirao Komšić za HDZ glasovalo 337 osoba (povećanje od 29.12%) a za Čovića 640 osoba (porast za 41.28%).

Potpuno ista situacija je naravno i u općini Stari Grad u kojoj je na izborima 2014. godine za HDZ glasovalo samo 41 osoba a za Čovića 76 osoba da bi četiri godine poslije, 2018. godine, za HDZ glasovalo 70 osoba (+70.73%) a za Dragana Čovića 108 osoba (+42.11%).

Dakle, u sve četiri gradske općine se broj glasova za HDZ a i za Dragana Čovića povećao i to za 17.2% do 70.73%. Ukupni porast glasova, kada uzmemo u obzir sve gradske općine, za HDZ je 22.65% a za gospodina Čovića 40.89%. Željko, ljevičar alkoholičar koji jedva preživljava i izmiruje rate kredita sa svojih jadnih 6000-7000KM, je dakle utjecao na sarajevske Hrvate na način da je nas čak 40.89% više glasalo za Dragana Čovića nego prije četiri godine.

Sem što je radikalizirao sarajevske Bošnjake uspio je HDZirati sarajevske Hrvate kojima su, iako uglavnom antiHDZi, odjednom Dragan Čović i HDZ postao prihvatljiv. Vjerujte mi na riječ kada kažem da sarajevski HDZ i Trlin to apsolutno ničim zaslužili nisu. Sve je to zasluga gospodina Komšića. Postotak Hrvata koji je 2018 godine glasovao za HDZ i Čovića je vjerojatno i veći obzirom da je veliki broj Hrvata pobjegao iz Sarajeva u zadnje četiri godine.

Samo još da dodam da je velika šteta za HDZ i HNS što ranije nekako nisu uključili Našu stranku u pregovore o izmjeni Izbornog zakona jer bi HDZ, nakon radikalnih izjava predsjednika Naše stranke Kojovića u kojima govori da je za Našu stranku neprihvatljivo da se implementira presuda Ustavnog suda BiH (najvišeg tijela u BiH) kao i da će se za svoje ljudsko pravo, ljudsko pravo na popis iz 1991. godine, boriti ako treba do Strasbourga vjerojatno utrostručio svoje glasove od Hrvata u Sarajevu. Jedina svijetla točka Naše stranke za sarajevske Hrvate je trenutno još Boriša Falatar ali ne bi me čudilo da ga izbace ubrzo iz stranke ili da se Falatar vrati u Pariz. Da su uključili Našu stranku ranije u pregovore možda bi HDZ čak prešao i izborni prag u Sarajevu a Dražen Trlin bi se nakon 20ak godina smucanja po HDZ listama konačno negdje pošteno uhljebio (Sarajevska županija).

Hrvat iz Sarajeva/Poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari