Pratite nas

Kolumne

Novosti – tisuću brojeva priče o vlastitom zlu i promašenosti

Objavljeno

na

Prije nekoliko tjedana u Zagrebu je, uz more pohvala i impresivnu nazočnost okorjelih mrzitelja hrvatske slobode, pompozno proslavljen izlazak 1000. broja Novosti. Pupovčevog antihrvatskog pamfleta, koji je (u neprirodnom okruženju) apsolutno promašen projekt. Osuđen na propast. Isto kao što su to bili (u neprirodnom okruženju) velikosrpstvo i jugoslavenstvo u Hrvatskoj. I isto kao jugoslavenstvo i velikosrpstvo u Hrvatskoj će trajati toliko dugo dok bude dovoljno tuđeg (hrvatskog) novca za trošiti.

Naravno, proslava jubilarnog broja ‘duha legendarnog Ferala’ nije mogla proći bez onog dijela odnarođenih hrvatskih jugoljevičara koji odbijaju išta naučiti iz hrvatske prošlosti. I sadašnjosti. Okamenjenih mrzitelja hrvatske neovisnosti, koji uživaju današnjoj Hrvatskoj bacati klipove pod noge gdje god stignu. Kako ne bi brže krenula naprijed i odskočila od Srbije i ‘Naše Regije’. Jer oni još uvijek sanjaju povratak u ‘dobra stara vremena’.

Tim, u jednom drugom vremenu i za jedno drugo vrijeme uzgojenim die-hard jugokomunističkim zombijima, koji nakon propasti Jugoslavije više ne pripadaju nigdje i nikome, danas nije preostalo ništa drugo nego da nastave okolo sijati bijesnu mržnju prema hrvatskoj slobodi i državi. Pa sada, pod maskom antifašizma, skupa s Pupovčevim Novostima, poput Don Quijota, osvetoljubivo ratuju protiv imaginarnih vjetrenjača ‘povampirenog fašizma’ u Hrvatskoj.

Pogađate, radi se o jaslarima i parazitima naslijeđenim iz bivšeg sustava, naviklim na udoban život bez teškog rada i odgovornosti. Koji u životu uglavnom nisu radili ni proizveli ništa konkretno, osim nereda, svađa i sukoba u društvu. I sada, za održavati udoban parazitski život na koji su navikli u jugokomunističkom sustavu, opet im treba tuđi novac, iz državnih fondova ili od sponzora zainteresiranih da nastave raditi to što su radili i prije. Jedino što za njih vrijedi reći je da su to ljudi bez morala, bez ikakvog osjećaja stida i odgovornosti. Koji će za šaku srebrenjaka, nekakav položaj u hijerarhiji ili milostinju radnog mjesta uraditi sve što se od njih traži. Jednostavno rečeno, to su političke i novinarske kurve kojima nije važno tko ih jaše, samo da ih dobro plaća.

Zatvorski čuvari hrvatskog naroda

Vidite, iako nas je, kao narod, u zadnjih 100 godina velikosrpstvo i jugoslavenstvo nemilosrdno uništavalo, vi i danas u Hrvatskoj, od sveučilišnih profesora do običnih ljudi na ulici, imate priličan broj onih koji ne bi imali ništa protiv da se ta ‘dobra stara vremena’ vrate. Ako bi u tome vidjeli prigodu unaprijediti vlastiti materijalni i društveni položaj. Na isti način na koji su to uradili razni Mesići, Pusići, Pupovci, Lončari, Goldštajni, Puhovski, Klasići, Jakovine, Kapovići….

Ti dvolični zatvorski čuvari hrvatskog naroda danas se jako trude pokazati svoje ‘novo’ lice, humanista i dobročinitelja. Ali ako se malo osvrnete u prošlost, pogledate im bivše, kao i posljedice ‘dobra’ koje su Hrvatima radili u bivšoj Jugoslaviji, smučit će vam se u stomaku.

NvostiVidite i tog nesretnog i troličnog Pupovca, koji se već dugo na javnoj političkoj pozornici trudi predstaviti kao umjeren, dobronamjeran i tolerantan ‘hrvatski’ političar. A iza zavjese koristi svaku prigodu da novostvorenoj hrvatskoj državi zabije što više noževa u leđa. Nadajući se, isto kao što su se nekad nadali Babić i Martić u tzv. Krajini i njihovi mentori u Beogradu, da će stalnim napadima i optužbama zadržati Hrvatsku ovisnu o dominaciji i diktatu Beograda.

Što je, dakle, prvenstveni politički cilj Pupovčevih Novosti i njegovih drugih tiskovina danas? Vjerojatno želja, ili zadatak, da pruži potvrdu luđačkoj i sve žešćoj antihrvatskoj kampanji koju iz Srbije šire njegovi partneri. Na medijskom planu ‘najutjecajniji Srbin’ Milomir Marić i njegovi svakodnevni TV gosti: Šešelj, Šljivančanin, Bokan, Lučić, Štrbac, Linta, Dmitrović,. … a na političkom Vučić, Dačić, Vulin… Koji neprekidno napadaju i ocrnjuju sve one hrvatske političare (s posebnom strašću predsjednicu) novinare, javne radnike i domoljube koji brane temeljno pravo i potrebu hrvatskog naroda da živi i razvija se u svojoj vlastitoj državi, slobodno i neovisno od diktata Srbije i Balkana.

U svakom slučaju, očito je da ono što Pupovac, njegove Novosti, Bilten i internetske stranice njegove Samostalne srpske stranke propagiraju, nema nikakve veze s promocijom tolerancije i suživota u hrvatskom društvu, odnosno borbom protiv ‘ponovnog buđenja fašizma u Hrvatskoj’. Upravo suprotno. To ima i te kako veze sa nastavkom ‘bivše’ velikosrpske kampanje protiv hrvatske slobode zamaskirane brigom o ‘ugroženim Srbima’ i namjernim provociranjem ‘ponovnog buđenja fašizma u Hrvatskoj’.

I mora se priznati, ono što nije uspjelo ‘žestokim momcima’ Babiću, Martiću i Miloševiću u priličnoj mjeri uspijeva danas ‘mekanom utjecaju’ Popovca. Zahvaljujući njegovoj ucjenjivačkoj poziciji u hrvatskoj vladi, partnerstvu s Vučićem, njegovim sponzorima izvana, te ‘korisnim budalama’ i dobro podmazanoj petoj koloni iznutra.

Jugobalkanske manipulacije i laži

Već je naime i bedastom Juri jasno da Pupovčevi novinari svojim člancima i komentarima namjerno potpaljuju što ekstremnija mišljenja i reakcije ‘korisnih budala’ u masi običnog naroda, kojima se nakon toga daje širok prostor u mainstream medijima kao dokaz da su oni koji stalno dreče o ‘ponovnom buđenju fašizma’ u Hrvatskoj, u pravu. Sve što dakle novinari Novosti objave ili izjave zrcalo je jednog bivšeg, iščašenog stanja svijesti koje, isto kao velikosrpstvo i jugoslavenstvo, gdje god se pojavi, lukavo podmeće podjele, svađe, sukobe i nesreće. To su velikosrpski i jugokomunistički paraziti uvijek radili. Previše je u današnjoj Hrvatskoj ‘bivših’ jugobalkanskih manipulacija, laži, podmetanja, sabotaža i ‘incidenata’ da bi to bilo slučajno.

To ne sluti na dobro.

Isto tako treba znati da su novinari, okupljeni oko izdašnih jasli Pupovčevih Novosti, koji danas daju ton orkestriranoj kampanji prijezira i ismijavanja hrvatske države, jugonostalgična djeca bivših oficira JNA, udbaša, velikosrba i oportunih jaslara. Ono što karakterizira njihov stil informiranja javnosti nije iskreno i pošteno prikazivanje činjenica već više ‘satirično’ obmanjivanje i izvrtanje stvari naopako. Krajnje neukusno ismijavanje i blaćenje svega što je hrvatsko.

Ta bolesna želja da se prikaže slobodoljubive Hrvate i hrvatsku državu u najgorem svjetlu vuče svoje korijenje iz naslijeđene obiteljske tradicije. Njihovi roditelji i djedovi, kao odnarođene sluge Beograda i čuvari bivših Jugoslavija od malih nogu ugradili su im u dušu i moždane vijuge čip antihrvatstva. Zbog kojeg danas, uz pomoć ‘satire’ osporavaju ili opravdavaju istinu o vlastitim očevima i djedovima. Koja je krvava, bolna i ružna.

Čudno, kada se ista takva vrsta satire uporabi da bi se prikazalo njih, njihove pretke i ‘vrijednosti’, onda je to ne samo apsolutno neprihvatljivo već i nedvojben dokaz ‘ponovnog buđenja fašizma u Hrvatskoj’.

Pupovčevi novinari kao vrlo vješti demagozi iz obiteljske tradicije i interne izobrazbe znaju pogađati tamo gdje je hrvatski narod najosjetljiviji. Oni znaju vrlo primamljivo napisati i reći sve ono što najranjiviji dio hrvatskog društva želi čuti. I sve to fino dekorirati balkanskim humorom tako da ima strašnu privlačnost za one nesretne ljude koji traže baš takvu vrstu ‘zafrkancije’ i ‘informacije’, kako bi se osjećali bolje.

Tko se od tih ljudi, koji nisu zadovoljni trenutnim stanjem, ne bi osjećao bolje kada im se svaki tjedan na pladnju Novosti, uz sočne balkanske vulgarnosti, servira friško pečeni krivac (ili krivci) za sve njihove nedaće i promašaje? A to su uvijek: 1) pok. predsjednik Tuđman – ‘krivousti zločinac’ koji je izdao Vukovar i Posavinu, opljačkao Hrvatsku, dijelio Bosnu i u ‘građanskom ratu’ u kojem se nije znalo tko koga i zašto napada, protjerao ‘preko pola miliona miroljubivih Srba koji u Hrvatskoj nisu ni mrava zgazili’. 2) Hrvatski branitelji – ‘zločinci i paraziti na grbači hrvatskog naroda’. 3) Katolička crkva u Hrvatskoj – ‘izvor najvećeg zla’. 4)Hrvati u iseljeništvu i BiH- ‘neprijateljska emigracija i zaklete ustaše’. 5) Današnja hrvatska predsjednica – priglupa plavuša koja sluša ‘ustašu’ Thompsona, mrzi Srbe i ništa ne zna.

Površne i banalne pričice

Pupovčeve ‘Novosti’ ciljaju dakle na onaj dio hrvatskog naroda koji ima apetit za politiku samo na razini trača. Za Novostipovršne i banalne pričice, umotane u celofan političke ‘satire’. Koje su vrlo pogodne da ih se kao glasine ili viceve prepričava u društvu i širi dalje. U njima se uglavnom sve vrti oko toga da su Tuđman i branitelji svojom borbom za hrvatsku slobodu i državu izdali, prevarili, i opljačkali hrvatski narod. Takvim zlonamjerno dizajniranim, ali privlačnim i lako probavljivim tekstovima, novinari Novosti žele nametnuti mišljenje da Hrvatska stagnira zbog toga što je Jugoslavija propala i što je današnji domoljubi i branitelji pljačkaju. A ne zbog toga što su ‘bivši’ jugoudbaši i velikosrbi, uz pomoć svojih ‘tajanstvenih’ vanjskih sponzora , nakon Tuđmanove smrti, ponovo preuzeli vlast i gurnuli branitelje i domoljube na marginu. Kako bi skupa sa svojim vanjskim partnerima, nakon kratkotrajnog prekida u Tuđmanovo doba, Hrvatsku mogli nastaviti pljačkati još žešće i lakše nego prije. I što je još važnije, ubijati hrvatskom narodu nadu u bolju budućnost. Tako evidentnu u godinama Tuđmanove vladavine.

Boris Dežulović, Viktor Ivančić, Ante Tomić i njima slična ekipa ‘hrvatskih novinara’ mogu biti zabavni, duhoviti i velike drugarčine, ali se mora znati da su su u svojim krajnjim namjerama i ciljevima zlonamjerni i štetni po hrvatski narod i državu. Zato jer svojim anarhističkim pričicama u stilu bilježnice Robija K. hrvatskom narodu nastoje usaditi percepciju da mu vlastita sloboda i država uopće nisu potrebni. Potpaljujući mu iz bivšeg sustava naslijeđeni osjećaj prevarenosti i prijezira prema politici i političarima.

NovostiOni su do savršenstva razvili ‘duhovit’ način kako u svijest mrzovoljnog dijela naroda ugraditi razočarenje i apolitičnost. Pričajući mu upravo one pričice koje nezadovoljni ljudi želi čuti. Kako su zavedeni, prevareni, opljačkani i ostavljeni na cjedilu. Njihovi komentari, članci i priče nesumnjivo su talentirano napisani i za čitanje primamljivi. Kod njih je sve nekako maštovitije, opuštenije, zabavnije i balkanski drugarskije, nego kod ‘neinteresantnih’ i ozbiljnom poslu posvećenih ljudi. Ali kao i sve balkansko tako su i njihovi novinarski uradci prijetvorni i u sebi sadrže uglavnom podvale, neistine, poluistine i obmane.

Taj čopor iracionalnih gubitnika sa puno prostačkog ‘šarma’ do te mjere obezvrjeđuje i pravi karikature od temeljnih hrvatskih vrijednosti: crkve, domoljublja, branitelja, pokojnog predsjednika Tuđmana, današnje hrvatske predsjednice i hrvatske države općenito da je to apsolutno nedopustivo i odvratno. Nažalost, taj tipično jugoudbaški novinarski proljev, za neke u Hrvatskoj još uvijek miriše savršeno primamljivo.

Njihovi ispljuvci od članaka za sve normalne ljude u današnje vrijeme, nisu dakle ništa drugo do iz bivšeg sustava zaostalo beskorisno propagandno smeće. Ali ako se te stare jugoudbaške splačine, koje (umjesto kriški limuna i čipsa) na nas bacaju Pupovčeve Novosti, zalijepe kao istine, koliko nam je viemena ostalo prije nego naša toliko priželjkivana i krvavo izborena sloboda bude uništena? Od strane onih koji nas (iznutra i izvana) žele zadržati svojim taocima i ‘korisnim budalama’.

Koliko nam je još brojeva Pupovčevih ‘Novosti’ potrebno da shvatimo kako su sve njihove provokacije i podvale uvijek dizajnirane tako da dijele i uništavaju zdravo tkivo hrvatskog naroda?

Antihrvatski rasizam

novostiHrvatska je danas slobodna i demokratska država, žestoko ponosna na tu činjenicu. Kao i sve druge demokratske zemlje ona mora postaviti granicu do koje može ići sloboda govora. Poglavito kada je se ta sloboda (kao u slučaju Novosti) pretvara u ‘bivši’ antihrvatski rasizam, zlonamjerne podvale, govor mržnje i blaćenje njenih temeljnih vrijednosti. Svrha kojih je europsku i svjetsku javnost uvjeriti da su Hrvati kao narod, okuženi fašizmom i netolerancijom te kao takvi nesposobni za vlastitu državu.

Braneći svoj dignitet i pravo na postojanje današnja hrvatska država ne smije dopustiti da joj se to pravo ugrožava i vrijeđa na balkanski perverzan način, kako to čine ‘bivši’ Jugoslaveni i velikosrbi u Pupovčevim Novostima. Ne smije im se dopustiti dvolično ponašanje da svaki put kada pretjeraju u bljuvanju po hrvatskom narodu i njegovim temeljnim vrijednostima, na brzinu prilagode svoj standard, kukavički stave naglasak na satiru, pa to onda tobože napravi normalnim i prihvatljivim ono što rade.

Najveći su problem u hrvatskom društvu oni koji u njihovom ‘satiričnom’ fantaziranju pokušavaju naći opravdanje i smisla. Ne postoji smisleno opradanje za Dežulovićevo, Tomićevo, Ivančićevo & Co. ‘glupiranje’ s hrvatskim svetinjama i temeljnim vrijednostima. I još da ih se za to debelo plaća. Njih jednostavno treba držati za to što u biti jesu . ‘Bivši’ jugoovisnici o državnim jaslama, beskorisni paraziti i otkačene lijenčine, nesposobne za normalan život i rad. Koji normalne Hrvate nastoje navesti da postanu isti kao oni, kako bi ih mogli prevariti i iskoristiti.

Ako ništa drugo, sada barem hrvatski porezni obveznici znaju na što hrvatska vlada daje milijune kune kojima svake godine iz državnog proračuna podupire Pupovčev lik i djelo. I što dobivaju zauzvrat.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne dopustimo da nam srca otruju mržnjom oni kojima je mržnja jedino što imaju

Objavljeno

na

Objavio

putovnica.hr

Svibanj je mjesec kad po staroj tradiciji Crkve s posebnom pobožnošću častimo Blaženu Djevicu Mariju, Majku našega Spasitelja i našu zagovornicu na nebu.

Narod nosi bukete i vijence ispletene od svježeg proljetnog cvijeća, ukrašava Njezine kipove, pjeva marijanske pjesme i moli marijanske molitve, iskazujući na svibanjskim pobožnostima svoju zahvalnost, Njoj Kraljici Hrvata – kako je još od milja zovemo.

Ali, to je i vrijeme koje nas podsjeća na muku, patnju i Križni put što smo ga kao narod prošli. To u nama Hrvatima i katolicima, ali i u svima drugima koji su s nama bili na tom putu budi posebne emocije, podsjeća, opominje i uvijek nas iznova stavlja na kušnju.

I kao ljude i kao vjernike.

Naša majka Crkva uči nas da uvijek i najprije na početku svake svete Mise priznamo vlastite grijehe i slabosti i zamolimo oprost. Tek nakon toga, kad očistimo svoja srca, dostojni smo susreta s Kristom. I nije euharistija samo dio crkvenoga obreda, “tradicija” ili “običaj”. Ona je duševna hrana nama koji vjerujemo i putem Tijela Kristova očekujemo uskrsnuće. Euharistija je znak žive vjere i našega vječnog saveza s Bogom što ga je sam Krist utvrdio na Posljednjoj večeri sa svojim učenicima u Jeruzalemu, na Veliki četvrtak, dan uoči muke koja će označiti novo razdoblje u povijesti čovječanstva i otvoriti novo duhovno obzorje u životima ljudi koji Ga prihvaćaju i vjeruju u Njega.

Države i vladari prolaze, ideologije nastaju i nestaju, ali ostaje On, On koji nam je putokaz, oslonac i nada. Naš Spasitelj i Pastir koji je uvijek pripravan ostaviti stado i krenuti za jednom jedinom izgubljenom ovcom.

Sjetimo se toga i ovih dana, dok slušamo riječi mržnje koje nam dopiru s ulica, trgova, iz medija.

Znamo da je bilo i onih koji su činili zločine u naše ime i kao kršćani molimo i za te duše i suosjećamo sa svima koji su doživjeli bolne gubitke svojih najbližih. To je nešto na što nas nitko ne mora podsjećati. Ali ne može se od nas tražiti da zaboravimo svoje žrtve – stotine tisuća nevinih koji su završili na putu bez povratka, svu onu djecu, žene, starce, zarobljene vojnike, njih kojima nije suđeno niti je tko propitivao jesu li krivi ili nisu.

Ne možemo niti želimo zaboraviti one koji su živi zazidani u rudarska okna, pobijeni na rubovima jama što su ih sami iskopali, bacani u vrtače, umirali od gladi, žeđi i bolesti po logorima i brojnim stratištima ili od iscrpljenosti na marševima smrti.

Odlazili su bez glasa, gladni, žedni, izubijani, vezani žicom, ranjenog tijela i duše i umirali danima i tjednima u mrklom mraku ili klečeći i izgovarajući posljednju molitvu čekali da im ruka krvnika ispali hitac u potiljak ili prereže grkljan. Djevojačke pletenice opominju. I kosti žena i djece. Nijemi su to svjedoci bezmjerne ljudske patnje koji opominju i podsjećaju. Na njima nije bilo niti je moglo biti ikakve krivnje a svoj su životni put završili u tami Hude jame ili na kakvom sličnom strašnom mjestu.

U svibnju molimo za njih, palimo svijeće, sjećamo se, podsjećamo i ne damo da ih prekrije zaborav. Njih i istinu o njima. Oni žive dok ih se sjećamo. A iz sjećanja ih ne možemo niti želimo izbrisati. To nitko od nas ne može tražiti, jer u toj muci, u tom Križnom putu sudba je našeg roda, nas Hrvata koji prolazimo svoju golgotu od stoljeća sedmog.

I opstajemo, jer vjerujemo u Boga i Njegov sud. Čvrsto se uzdamo u to kako postoji konačna pravda o kojoj vodi brigu On, gospodar vremena i svega postojećeg.

Mi molimo i za duše dželata koji su prolili krv nevinih. Za one koji nisu znali za Boga niti su se držali Njegovih zakona. Nema tako velikog zločinca za čiju dušu kršćanin neće izgovoriti molitvu.

Oni koji danas vrijeđaju naše žrtve žele nas poniziti i svoju mržnju prenijeti na nas.

Molimo i za njih.

Za sve one koji nas proglašavaju “koljačima”, žale što nismo svi završili u jamama, za one kojima smetamo zato što smo ono što jesmo i toga se ne želimo odreći. Molimo za te jadne i nesretne  duše izgubljene u mraku mržnje i beznađa. Za njih koji slave zločin i zločince, a najveća opasnost im je zalaganje za ljudski život. Neka im dragi Bog otvori oči i očisti srca.

Ostanimo vjerni svojim kršćanskim svetinjama, onome što nas je sačuvalo i spasilo kroz sva stoljeća do dana današnjega.

I svjedočimo istinu: hrabro, bez kolebanja i straha, jer i na to nas je obvezao naš Krist Spasitelj. Mi kršćani smo sol Zemlje i ne smijemo uzmicati pred Sotonom i njegovim slugama.

Svibanj je mjesec u kojemu su naša braća i sestre koračali u kolonama smrti gonjeni od onih koji nisu znali za Boga. Mi koji u Njega čvrsto vjerujemo danas idemo istim stazama, u tišini, odajući im počast, paleći svijeće i izgovarajući molitve.

Sjećanja pritišću, nepravda boli i peče, ali ne smijemo dopustiti da nam srca obuzme mržnja.

Sjetimo se onoga što je govorio naš blaženik koji je bio svetac još dok je hodao zemljom, Alojzije Stepinac:

“Imamo samo jednu dušu. Ako smo nju izgubili, sve smo izgubili, ako nju spasimo, sve je spašeno.”

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Spitzenkandidati u tenisicama umjesto vizije nude – floskule

Objavljeno

na

Objavio

Pogledala sam malo televizijsku raspravu spitzenkandidata za čelno mjesto Europske komisije, tijela koje je ekvivalent vladi EU-a. A prema zagovornicima (još) više Europe u EU, EK pretendira postati i prava vlada te federalizirane EU naddržave. Nije se to moglo dugo gledati.

Jer, naporno je gledati debatu bez misli, u kojoj se tuče floskula s floskulom, a (političkog) sadržaja nigdje. Iz cijele rasprave u sjećanju su mi najviše ostale dva para tenisica i jedne traperice. Tenisice liberalne Margrethe Vestager i zelene Ska Keller i traperice ultracrvenog Nika Cue.

Da, dobro ste pročitali: na prvu televizijsku raspravu spitzenkandidata aktualna povjerenica za tržišno natjecanje i bivša danska ministrica M. Vestager, od koje su mediji napravili najpovjerenicu, koja kao najopasnija europska porezna inspektorica utjeruje strah u kosti multinacionalkama od Googlea do Amazona, stigla je u primjerenoj haljini i – tenisicama. Zelena Keller također. U tenisicama, piše Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Što bi rekli “očevi osnivači” EU-a: Robert Schuman, Konrad Adenauer i Alicide de Gasperi da ih kojim slučajem mogu vidjeti? I njih, a i druge spitzenkandidate. Da mogu čuti tu samodopadnu ispraznost. Kako riješiti pitanje nekontroliranih migracija, jedno od ključnih pitanja za budućnost Europe, koje je i središnja tema europskih izbora?

“Migracija je problem koji se neće tako jednostavno riješiti zato što je klima sve gora, a sukobi u europskom susjedstvu ne prestaju”, odgovara super-povjerenica Vestager. Dakle, najprije treba riješiti klimu. A onda se posvetiti miru u svijetu. To je odgovor na akutni i sveobuhvatni izazov migracija.

I to ne odgovor na natjecanju za Miss svijeta ili za influencericu, trendsetericu i instagramušu godine, već odgovor spitzenkandidatkinje za šeficu sljedeće europske vlade. Tenisice na debati za budućeg šefa europske vlade tek su integralni dio tog cjelokupnog mentalnog stylinga pomodarskog globaliziranog liberalizma.

Temelji EU podrazumijevali su vodstvo s političkim autoritetom i osobnim integritetom, slobodnu misao i smisao. Debatna revija spitzenkandidata bila je potpuna suprotnost, čak štoviše, negacija tih vrijednosti. Niti jedne osobe s političkom težinom i respektabilnom osobnošću. Umjesto vizije nude floskule. A žele biti ono što se veliki Schuman, Adenauer ili de Gasperi ni u primisli nisu usudili postati – nominalni šefovi cijele Europe. Tenisice su pritom tek točka na “i”.

Ozbiljno resetiranje

Ne očekujem, dakako, da novi spitzenkandidati i kandidatkinje uskoče u demodirana odijela Schumana ili Adenauera, da u šetnju idu u salonkama ili s kravatom, da ponavljaju riječi “očeva”. Jer to bi značilo da je EU ostao tapkati u mjestu. Ali to što su potpuna negacija njihovih vrijednosti i njihove doktrine otvara pitanje kamo je to EU stigao? I nudi odgovor: nikamo. U rasulo. I kaos u goroj opciji. Rasulo koje će se politički urušiti baš kao što se je u velikoj krizi 2008. ekonomski urušio sustav koji je održivu proizvodnju zamijenio financijskim inženjeringom.

I mogu zamisliti te velike EU znalce i face, koji su političko promišljanje i strategiju zamijenili hiperproizvodnjom pravne regulative, ispunjavanjem i popunjavanjem kockica koje su sami izmislili, kako u nevjerici tumaraju Bruxellesom, kao što su tada napuhani financijski menadžeri krajem 2008. tumarali Wall Streetom. Ne shvaćajući što se zapravo dogodilo.

Ima i bolja opcija, kojoj se nadam, i koja bi za EU mogla biti spasonosna – a to je ozbiljno resetiranje. Ali ono može doći samo iz vizije, iz misli sukladne vremenu, koja možda još može izrasti u državama. U EU birokraciji se tako što ne može pronaći. Ne može takvu podlogu za resetiranje iznjedriti niti aktualni europski politički mainstream oličen u njemačkoj kancelarki Merkel i francuskom predsjedniku Macronu, koji je presudno pridonio sadašnjoj krizi EU-a.

Zato nije nikakva utjeha što nitko od prezentiranih spitzenkandidata najvjerojatnije naposljetku neće postati šef Europske komisije. Uključujući i formalno glavnog pretendenta, spitzenkandidata pučana Manfreda Webera, koji je bio, sve je to jasnije, još jedna kadrovska igračka Angele Merkel – istaknut da ga se formalno podrži i neformalno potroši prije konačnog izbora.

Bojim se da novo resetiranje EU-a i njegovo vraćanje na trasu na koju su je postavili “očevi osnivači” nije moguće bez nove katarze. Za početak treba spoznati da EU nije u tenisice obula alternativna Ska Keller, već klasična Angela Merkel.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Skupom u Milanu Salvini priprema suvereniste za osvajanje Europskog parlamenta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari