Pratite nas

Kolumne

Novosti – tisuću brojeva priče o vlastitom zlu i promašenosti

Objavljeno

na

Prije nekoliko tjedana u Zagrebu je, uz more pohvala i impresivnu nazočnost okorjelih mrzitelja hrvatske slobode, pompozno proslavljen izlazak 1000. broja Novosti. Pupovčevog antihrvatskog pamfleta, koji je (u neprirodnom okruženju) apsolutno promašen projekt. Osuđen na propast. Isto kao što su to bili (u neprirodnom okruženju) velikosrpstvo i jugoslavenstvo u Hrvatskoj. I isto kao jugoslavenstvo i velikosrpstvo u Hrvatskoj će trajati toliko dugo dok bude dovoljno tuđeg (hrvatskog) novca za trošiti.

Naravno, proslava jubilarnog broja ‘duha legendarnog Ferala’ nije mogla proći bez onog dijela odnarođenih hrvatskih jugoljevičara koji odbijaju išta naučiti iz hrvatske prošlosti. I sadašnjosti. Okamenjenih mrzitelja hrvatske neovisnosti, koji uživaju današnjoj Hrvatskoj bacati klipove pod noge gdje god stignu. Kako ne bi brže krenula naprijed i odskočila od Srbije i ‘Naše Regije’. Jer oni još uvijek sanjaju povratak u ‘dobra stara vremena’.

Tim, u jednom drugom vremenu i za jedno drugo vrijeme uzgojenim die-hard jugokomunističkim zombijima, koji nakon propasti Jugoslavije više ne pripadaju nigdje i nikome, danas nije preostalo ništa drugo nego da nastave okolo sijati bijesnu mržnju prema hrvatskoj slobodi i državi. Pa sada, pod maskom antifašizma, skupa s Pupovčevim Novostima, poput Don Quijota, osvetoljubivo ratuju protiv imaginarnih vjetrenjača ‘povampirenog fašizma’ u Hrvatskoj.

Pogađate, radi se o jaslarima i parazitima naslijeđenim iz bivšeg sustava, naviklim na udoban život bez teškog rada i odgovornosti. Koji u životu uglavnom nisu radili ni proizveli ništa konkretno, osim nereda, svađa i sukoba u društvu. I sada, za održavati udoban parazitski život na koji su navikli u jugokomunističkom sustavu, opet im treba tuđi novac, iz državnih fondova ili od sponzora zainteresiranih da nastave raditi to što su radili i prije. Jedino što za njih vrijedi reći je da su to ljudi bez morala, bez ikakvog osjećaja stida i odgovornosti. Koji će za šaku srebrenjaka, nekakav položaj u hijerarhiji ili milostinju radnog mjesta uraditi sve što se od njih traži. Jednostavno rečeno, to su političke i novinarske kurve kojima nije važno tko ih jaše, samo da ih dobro plaća.

Zatvorski čuvari hrvatskog naroda

Vidite, iako nas je, kao narod, u zadnjih 100 godina velikosrpstvo i jugoslavenstvo nemilosrdno uništavalo, vi i danas u Hrvatskoj, od sveučilišnih profesora do običnih ljudi na ulici, imate priličan broj onih koji ne bi imali ništa protiv da se ta ‘dobra stara vremena’ vrate. Ako bi u tome vidjeli prigodu unaprijediti vlastiti materijalni i društveni položaj. Na isti način na koji su to uradili razni Mesići, Pusići, Pupovci, Lončari, Goldštajni, Puhovski, Klasići, Jakovine, Kapovići….

Ti dvolični zatvorski čuvari hrvatskog naroda danas se jako trude pokazati svoje ‘novo’ lice, humanista i dobročinitelja. Ali ako se malo osvrnete u prošlost, pogledate im bivše, kao i posljedice ‘dobra’ koje su Hrvatima radili u bivšoj Jugoslaviji, smučit će vam se u stomaku.

NvostiVidite i tog nesretnog i troličnog Pupovca, koji se već dugo na javnoj političkoj pozornici trudi predstaviti kao umjeren, dobronamjeran i tolerantan ‘hrvatski’ političar. A iza zavjese koristi svaku prigodu da novostvorenoj hrvatskoj državi zabije što više noževa u leđa. Nadajući se, isto kao što su se nekad nadali Babić i Martić u tzv. Krajini i njihovi mentori u Beogradu, da će stalnim napadima i optužbama zadržati Hrvatsku ovisnu o dominaciji i diktatu Beograda.

Što je, dakle, prvenstveni politički cilj Pupovčevih Novosti i njegovih drugih tiskovina danas? Vjerojatno želja, ili zadatak, da pruži potvrdu luđačkoj i sve žešćoj antihrvatskoj kampanji koju iz Srbije šire njegovi partneri. Na medijskom planu ‘najutjecajniji Srbin’ Milomir Marić i njegovi svakodnevni TV gosti: Šešelj, Šljivančanin, Bokan, Lučić, Štrbac, Linta, Dmitrović,. … a na političkom Vučić, Dačić, Vulin… Koji neprekidno napadaju i ocrnjuju sve one hrvatske političare (s posebnom strašću predsjednicu) novinare, javne radnike i domoljube koji brane temeljno pravo i potrebu hrvatskog naroda da živi i razvija se u svojoj vlastitoj državi, slobodno i neovisno od diktata Srbije i Balkana.

U svakom slučaju, očito je da ono što Pupovac, njegove Novosti, Bilten i internetske stranice njegove Samostalne srpske stranke propagiraju, nema nikakve veze s promocijom tolerancije i suživota u hrvatskom društvu, odnosno borbom protiv ‘ponovnog buđenja fašizma u Hrvatskoj’. Upravo suprotno. To ima i te kako veze sa nastavkom ‘bivše’ velikosrpske kampanje protiv hrvatske slobode zamaskirane brigom o ‘ugroženim Srbima’ i namjernim provociranjem ‘ponovnog buđenja fašizma u Hrvatskoj’.

I mora se priznati, ono što nije uspjelo ‘žestokim momcima’ Babiću, Martiću i Miloševiću u priličnoj mjeri uspijeva danas ‘mekanom utjecaju’ Popovca. Zahvaljujući njegovoj ucjenjivačkoj poziciji u hrvatskoj vladi, partnerstvu s Vučićem, njegovim sponzorima izvana, te ‘korisnim budalama’ i dobro podmazanoj petoj koloni iznutra.

Jugobalkanske manipulacije i laži

Već je naime i bedastom Juri jasno da Pupovčevi novinari svojim člancima i komentarima namjerno potpaljuju što ekstremnija mišljenja i reakcije ‘korisnih budala’ u masi običnog naroda, kojima se nakon toga daje širok prostor u mainstream medijima kao dokaz da su oni koji stalno dreče o ‘ponovnom buđenju fašizma’ u Hrvatskoj, u pravu. Sve što dakle novinari Novosti objave ili izjave zrcalo je jednog bivšeg, iščašenog stanja svijesti koje, isto kao velikosrpstvo i jugoslavenstvo, gdje god se pojavi, lukavo podmeće podjele, svađe, sukobe i nesreće. To su velikosrpski i jugokomunistički paraziti uvijek radili. Previše je u današnjoj Hrvatskoj ‘bivših’ jugobalkanskih manipulacija, laži, podmetanja, sabotaža i ‘incidenata’ da bi to bilo slučajno.

To ne sluti na dobro.

Isto tako treba znati da su novinari, okupljeni oko izdašnih jasli Pupovčevih Novosti, koji danas daju ton orkestriranoj kampanji prijezira i ismijavanja hrvatske države, jugonostalgična djeca bivših oficira JNA, udbaša, velikosrba i oportunih jaslara. Ono što karakterizira njihov stil informiranja javnosti nije iskreno i pošteno prikazivanje činjenica već više ‘satirično’ obmanjivanje i izvrtanje stvari naopako. Krajnje neukusno ismijavanje i blaćenje svega što je hrvatsko.

Ta bolesna želja da se prikaže slobodoljubive Hrvate i hrvatsku državu u najgorem svjetlu vuče svoje korijenje iz naslijeđene obiteljske tradicije. Njihovi roditelji i djedovi, kao odnarođene sluge Beograda i čuvari bivših Jugoslavija od malih nogu ugradili su im u dušu i moždane vijuge čip antihrvatstva. Zbog kojeg danas, uz pomoć ‘satire’ osporavaju ili opravdavaju istinu o vlastitim očevima i djedovima. Koja je krvava, bolna i ružna.

Čudno, kada se ista takva vrsta satire uporabi da bi se prikazalo njih, njihove pretke i ‘vrijednosti’, onda je to ne samo apsolutno neprihvatljivo već i nedvojben dokaz ‘ponovnog buđenja fašizma u Hrvatskoj’.

Pupovčevi novinari kao vrlo vješti demagozi iz obiteljske tradicije i interne izobrazbe znaju pogađati tamo gdje je hrvatski narod najosjetljiviji. Oni znaju vrlo primamljivo napisati i reći sve ono što najranjiviji dio hrvatskog društva želi čuti. I sve to fino dekorirati balkanskim humorom tako da ima strašnu privlačnost za one nesretne ljude koji traže baš takvu vrstu ‘zafrkancije’ i ‘informacije’, kako bi se osjećali bolje.

Tko se od tih ljudi, koji nisu zadovoljni trenutnim stanjem, ne bi osjećao bolje kada im se svaki tjedan na pladnju Novosti, uz sočne balkanske vulgarnosti, servira friško pečeni krivac (ili krivci) za sve njihove nedaće i promašaje? A to su uvijek: 1) pok. predsjednik Tuđman – ‘krivousti zločinac’ koji je izdao Vukovar i Posavinu, opljačkao Hrvatsku, dijelio Bosnu i u ‘građanskom ratu’ u kojem se nije znalo tko koga i zašto napada, protjerao ‘preko pola miliona miroljubivih Srba koji u Hrvatskoj nisu ni mrava zgazili’. 2) Hrvatski branitelji – ‘zločinci i paraziti na grbači hrvatskog naroda’. 3) Katolička crkva u Hrvatskoj – ‘izvor najvećeg zla’. 4)Hrvati u iseljeništvu i BiH- ‘neprijateljska emigracija i zaklete ustaše’. 5) Današnja hrvatska predsjednica – priglupa plavuša koja sluša ‘ustašu’ Thompsona, mrzi Srbe i ništa ne zna.

Površne i banalne pričice

Pupovčeve ‘Novosti’ ciljaju dakle na onaj dio hrvatskog naroda koji ima apetit za politiku samo na razini trača. Za Novostipovršne i banalne pričice, umotane u celofan političke ‘satire’. Koje su vrlo pogodne da ih se kao glasine ili viceve prepričava u društvu i širi dalje. U njima se uglavnom sve vrti oko toga da su Tuđman i branitelji svojom borbom za hrvatsku slobodu i državu izdali, prevarili, i opljačkali hrvatski narod. Takvim zlonamjerno dizajniranim, ali privlačnim i lako probavljivim tekstovima, novinari Novosti žele nametnuti mišljenje da Hrvatska stagnira zbog toga što je Jugoslavija propala i što je današnji domoljubi i branitelji pljačkaju. A ne zbog toga što su ‘bivši’ jugoudbaši i velikosrbi, uz pomoć svojih ‘tajanstvenih’ vanjskih sponzora , nakon Tuđmanove smrti, ponovo preuzeli vlast i gurnuli branitelje i domoljube na marginu. Kako bi skupa sa svojim vanjskim partnerima, nakon kratkotrajnog prekida u Tuđmanovo doba, Hrvatsku mogli nastaviti pljačkati još žešće i lakše nego prije. I što je još važnije, ubijati hrvatskom narodu nadu u bolju budućnost. Tako evidentnu u godinama Tuđmanove vladavine.

Boris Dežulović, Viktor Ivančić, Ante Tomić i njima slična ekipa ‘hrvatskih novinara’ mogu biti zabavni, duhoviti i velike drugarčine, ali se mora znati da su su u svojim krajnjim namjerama i ciljevima zlonamjerni i štetni po hrvatski narod i državu. Zato jer svojim anarhističkim pričicama u stilu bilježnice Robija K. hrvatskom narodu nastoje usaditi percepciju da mu vlastita sloboda i država uopće nisu potrebni. Potpaljujući mu iz bivšeg sustava naslijeđeni osjećaj prevarenosti i prijezira prema politici i političarima.

NovostiOni su do savršenstva razvili ‘duhovit’ način kako u svijest mrzovoljnog dijela naroda ugraditi razočarenje i apolitičnost. Pričajući mu upravo one pričice koje nezadovoljni ljudi želi čuti. Kako su zavedeni, prevareni, opljačkani i ostavljeni na cjedilu. Njihovi komentari, članci i priče nesumnjivo su talentirano napisani i za čitanje primamljivi. Kod njih je sve nekako maštovitije, opuštenije, zabavnije i balkanski drugarskije, nego kod ‘neinteresantnih’ i ozbiljnom poslu posvećenih ljudi. Ali kao i sve balkansko tako su i njihovi novinarski uradci prijetvorni i u sebi sadrže uglavnom podvale, neistine, poluistine i obmane.

Taj čopor iracionalnih gubitnika sa puno prostačkog ‘šarma’ do te mjere obezvrjeđuje i pravi karikature od temeljnih hrvatskih vrijednosti: crkve, domoljublja, branitelja, pokojnog predsjednika Tuđmana, današnje hrvatske predsjednice i hrvatske države općenito da je to apsolutno nedopustivo i odvratno. Nažalost, taj tipično jugoudbaški novinarski proljev, za neke u Hrvatskoj još uvijek miriše savršeno primamljivo.

Njihovi ispljuvci od članaka za sve normalne ljude u današnje vrijeme, nisu dakle ništa drugo do iz bivšeg sustava zaostalo beskorisno propagandno smeće. Ali ako se te stare jugoudbaške splačine, koje (umjesto kriški limuna i čipsa) na nas bacaju Pupovčeve Novosti, zalijepe kao istine, koliko nam je viemena ostalo prije nego naša toliko priželjkivana i krvavo izborena sloboda bude uništena? Od strane onih koji nas (iznutra i izvana) žele zadržati svojim taocima i ‘korisnim budalama’.

Koliko nam je još brojeva Pupovčevih ‘Novosti’ potrebno da shvatimo kako su sve njihove provokacije i podvale uvijek dizajnirane tako da dijele i uništavaju zdravo tkivo hrvatskog naroda?

Antihrvatski rasizam

novostiHrvatska je danas slobodna i demokratska država, žestoko ponosna na tu činjenicu. Kao i sve druge demokratske zemlje ona mora postaviti granicu do koje može ići sloboda govora. Poglavito kada je se ta sloboda (kao u slučaju Novosti) pretvara u ‘bivši’ antihrvatski rasizam, zlonamjerne podvale, govor mržnje i blaćenje njenih temeljnih vrijednosti. Svrha kojih je europsku i svjetsku javnost uvjeriti da su Hrvati kao narod, okuženi fašizmom i netolerancijom te kao takvi nesposobni za vlastitu državu.

Braneći svoj dignitet i pravo na postojanje današnja hrvatska država ne smije dopustiti da joj se to pravo ugrožava i vrijeđa na balkanski perverzan način, kako to čine ‘bivši’ Jugoslaveni i velikosrbi u Pupovčevim Novostima. Ne smije im se dopustiti dvolično ponašanje da svaki put kada pretjeraju u bljuvanju po hrvatskom narodu i njegovim temeljnim vrijednostima, na brzinu prilagode svoj standard, kukavički stave naglasak na satiru, pa to onda tobože napravi normalnim i prihvatljivim ono što rade.

Najveći su problem u hrvatskom društvu oni koji u njihovom ‘satiričnom’ fantaziranju pokušavaju naći opravdanje i smisla. Ne postoji smisleno opradanje za Dežulovićevo, Tomićevo, Ivančićevo & Co. ‘glupiranje’ s hrvatskim svetinjama i temeljnim vrijednostima. I još da ih se za to debelo plaća. Njih jednostavno treba držati za to što u biti jesu . ‘Bivši’ jugoovisnici o državnim jaslama, beskorisni paraziti i otkačene lijenčine, nesposobne za normalan život i rad. Koji normalne Hrvate nastoje navesti da postanu isti kao oni, kako bi ih mogli prevariti i iskoristiti.

Ako ništa drugo, sada barem hrvatski porezni obveznici znaju na što hrvatska vlada daje milijune kune kojima svake godine iz državnog proračuna podupire Pupovčev lik i djelo. I što dobivaju zauzvrat.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Sud kao ideološka komisija CK

Objavljeno

na

Objavio

Postojao je nekada CK SK i u njemu jako važna ideološka komisija koja je ocjenjivala i sudila o ideološkim „skretanjima“ u društvu, a najčešće je na udaru bio nacionalizam, hrvatski dakako.

Sada više nema ni SK ni CK, nema ni te ideološke komisije, ali zato postoji, primjerice, Visoki prekršajni sud koji je preuzeo ulogu ideološkog sudišta, presuđujući pozdravu „Za dom spremni“, odnosno pjevaču Marinu Rosi koji je u Makarskoj zapjevao „Čavoglave“, postavši tako kolateralna žrtva cijele zavrzlame koja se već godinama valja našim medijima.

Ne može se zanemariti ni činjenica da je vijećem ovoga suda predsjedao Siniša Senjanović potomak jedne istaknute partizanske obitelji, ostavljajući sumnju u vlastitu ideološku i emocionalnu opterećenost, koja nikada nije dobar saveznik pravde.

Presuda je problematična s pravno-logičkog i političkog aspekta. Vijeće se poziva na Ustav RH koji zabranjuje pozivanje na nacionalnu, vjersku ili rasnu mržnju i svaki oblik nesnošljivosti, ali iz toga se samo krajnje slobodnom interpretacijom ta odredba može odnositi i na sporni pozdrav. Sudovi, osim toga, ne sude izravno temeljem Ustava nego temeljem zakona koji za ovakav slučaj ne postoji.

U obrazloženju se još navodi kako je ZDS korišten u NDH, simbolizirajući time mržnju prema ljudima različitih rasa, vjeroispovijesti i etničkog identiteta. Ako se to može kazati za NDH, ne može se automatski prenijeti na sve simbole korištene u toj državi. Nikakvom se semantičkom analizom ne da iz ovoga pozdrava izvesti poziv na mržnju.

Česta usporedba s nacističkim „Sieg Heil“ je promašena. U „živjela pobjeda“ sadržan je osvajački poklič, dok je ZDS obrambeni poklič korišten u raznim formama prije i poslije NDH, a naročito u Domovinskom ratu, na kojega prvenstveno asocira. Danas je dijelom legaliziranog znakovlja HOS-a.

No, ono puno važnije: zabranom jednog pozdrava ne dobiva se ništa, a gubi se puno? Zabranom se na nevjerojatan i anakroničan način vraćamo u vrijeme verbalnog delikta. U javnoj dnevnoj komunikaciji može se naći niz primjera nesnošljivosti u kojima se još izravnije i grublje vrijeđaju nacionalni i vjerski osjećaji građana pa nikome ne pada na pamet nekakva zabrana, i gdje bi nas to uopće odvelo.

Problem s tim pozdravom je beskrajno predimenzioniran i prenaglašen (kome je danas do NDH i do ZDS?) a ovakvim presudama on se samo (namjerno) potencira i provocira. U svakom ludilu, naravno, ima i sistema.

Postoje određene skupine u društvu kojima je cilj izazivanje nacionalnih podjela i klevetanje države za fašizam i neoustaštvo, u kontekst čega se sve otvorenije stavlja i obrambeni rat devedesetih, čemu i oni koji vode državu kumuju u velikoj mjeri, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

U Thompsonovoj pjesmi sve im smeta, a najmanje pozdrav!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Moja osveta je – oprost

Objavljeno

na

Objavio

Bl. Miroslav Bulešić, čovjek Božji-svećenik Božji

Istarskom svećeniku i hrvatskom sinu! Svjedok vjere, Miroslav Bulešić- Svjedok kristov

Natpis je na nadgrobnoj ploči koju su na Bulešićevu grobu podigli istarski svećenici na obljetnicu njegove smrti  24.kolovoza 1987 godine. u Svetvinčentu!

Nakon oslobođenja Istre od nacističke i fašističke okupacije i dolaska komunista na vlast, Katolička  Crkva u Istri bila je podvrgnuta  velikoj represiji od strane  tzv. narodne vlasti koja je činila sve kako bi ju potpuno uklonila  s društvene scene. Pritom su najveću žrtvu snosili svećenici. I ranije, u doba ratnih operacija, komunisti su Katoličku crkvu vidjeli kao prijetnju njihovom režimu. Komunistička partija nije trpila nikakvu vjeru doli vjeru Partije.

Dokumenti ukazuju da su hrvatski katolički svećenici u Istri bili najveća prepreka talijanskom fašizmu, koji je  po svojoj krvavoj represiji bio jednak kasnijem  komunizmu.  Bili su istinski kršćanski antifašisti!  No, nikad nije bila upitna pripadnost katoličkoj crkvi i Papi u Rimu.

Istra je pripala Hrvatskoj, a za to je zaslužno isključivo istarsko hrvatsko katoličko svećenstvo, organizirano u Zbor svećenika sv. Pavla za Istru. Taj je Zbor u Pazinu 12. veljače 1946. donio Spomenicu hrvatskog svećenstva u Istri koju je potpisao tajnik Miroslav Bulešić, pa je za pretpostaviti da je Bulešić bio i jedan od glavnih sastavljača. To je bio najbitniji dokument mons. Boži Milanoviću na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1947 godine. po kojemu je Istra pripala Hrvatskoj.  A kao „zahvalu“su zaslužne istarske svećenike Titovi komunisti proganjali, zatvarali i ubijali.

Tako su 14. kolovoza 1947. ubili Alojzija Kristana, župnika u Golcu, a deset dana kasnije, 24. kolovoza u Lanišću, Miroslava Bulešića. To je dokaz kako je Tito „plaćao“ onima koji su sve učinili da hrvatsku Istru pripoje Hrvatskoj. Vlatko Lakoseljac rođen 13.veljače 1924 godine, za svećenika je zaređen 29.lipnja 1948 ,godine i nakon toga raspoređen je za upravitelja župe Premantura. Nakon što je dobio upalu pluća, bio je smješten u pulsku bolnicu i jedna medicinska sestra namjerno mu je davala krive lijekove od čega je preminuo.

Nisu ubijani samo hrvatski svećenici, već i talijanski  Bl. Francesco Bonifacio rođen je u Piranu 1912. godine. Pastoralno je djelovao u župama Novigrad i Krasica kod Buja, te bio istaknuti član Katoličke akcije u radu s mladima. Nakon kapitulacije Italije nije napustio Istru već je ostao uza svoj narod. „Bio je vrlo  uzoran, svet i poletan svećenik, dobar organizator, ljubitelj i apostol mladeži. “Odmah se našao na udaru komunističke vlasti. Dana 10. rujna 1946. procurila je vijest da su OZN-aši na Bujštini sastavili popis mlađih svećenika koja narodna straža mora likvidirati, među njima je bio u Francesco Bonifacio. Već su ga 11. rujna sačekali predvečer „narodni stražari“ na putu povratka iz Grožnjana u Krasicu i od tad mu se gubi svaki trag.  Mjesto stradanja ni danas nije poznato. Postoje neka svjedočanstva da je ubijen u Motovunskoj šumi, ali grob mu još nije otkriven. Tršćansko koparski biskup mons. Antonio Santin je pokrenu proces za njegovo proglašenje blaženim 1957. i nakon 40 godina je bio završen biskupijski proces, 16. svibnja 1997. godine u Trstu. Nakon 11 godina proučavanja u Rimu, papa Benedikt XVI. izdao je dekret 3. srpnja 2008. kojim je Bonifacio proglašen blaženim in odium fidei. Svečana proslava je bila u Trstu 4. listopada 2008., a poslije u Krasici kod Buja. Danas se među prioritetima Državne komisije za istraživanje stratišta nalazi i eventualno mjesto pokopa bl. Francesca.

http://www.biskupija-porecko-pulska.hr/novosti/987-mucenici-i-zrtve-u-poreckoj-i-pulskoj-biskupiji.html

Poslijeratna ubojstva svećenika komunistička hijerarhija vlasti unaprijed je osmislila i pripremila. Partija nije dopuštala da se mladi naraštaji okupljaju u crkvi i katolički odgajaju, jer je komunistička ideologija nametala jednoumlje, bezboštvo i nasilje. Svećenici koji su imali uspjeha u okupljanju mladeži bili su zato na udaru partije. Najprije ih se zastrašivalo, a kasnije i napadalo. Ubojstvo  Miroslava Bulešića plod  je komunističkog protuvjerskog terora. Miroslav Bulešić ubijen je kao mučenik, iz mržnje prema vjeri – in odium fidei. Komunističke su vlasti započeli otvorenu represiju prema katoličkom svećenstvu. Na sve su načine pokušavali omesti njihovo djelovanje, što je dovelo do javnog prozivanja, prijetnji,  progona i ubojstava  svećenika, ali i vjernika. U Istri su ubijena 15 svećenika i troje sjemeništaraca-bogoslova.

Po zapovijedi OZNE i Partije, iz krvavog Lanišća u Istri, smišljenim i planiranim ubojstvom još dvojice svećenika, trebalo je poslati narodu jasnu i strašnu poruku da je Komunistička partija sada na vlasti i da je ona gospodar života i smrti.

Jubilarne 2000. godine nedaleko Žminja, vjernici Porečke i Pulske biskupije podigli su spomen-obilježje svjedocima i mučenicima vjere u Istri iz vremena komunističkog terora. U kamenu je uklesano 15 imena svećenika i troje sjemeništaraca i bogoslova, koje su od 1941. do 1949. pogubili ubojice Komunističke partije, samozvani antifašisti.

Iz knjige Ilije Jakovljevića, Duhovni dnevnik bl. Miroslava Bulešića, svećenika i mučenika

Miroslav Bulešić rodio se 13.svibnja 1920 u  istarskom selu Čabrunići ,župa Svetvinčenat od roditelja Mihe i Lucije rođ Butković. Kršten je 23.svibnja u župnoj crkvi u Juršićima.
Prve molitve i prve istine katoličke vjere naučio je iz molitvenika” Oče budi volja tvoja” kojeg je za potrebe hrvatskih vjernika u Istri u 19.stoljeću sastavio biskup preporoditelj Juraj Dobrila. Već u 10 toj godini Miroslav se opredjelio za sjemenišno školovanje.
Nakon godinu dana pripreme u Gorici, ulazi u sjemenište u Kopru za šk.god 1931/32 gdje boravi do 1939 godine. Nakon velike mature ,a na preporuku svećenika Ivana Pavića porečko-pulski biskup upućuje ga na studij u Rim na jesen 1939 godine.
U Rimu boravi do proljeća 1943 godine. gdje je studirao na Papinskom sveučilištu Gregorijani filozofiju i teologiju.
Za njegovo uzdržavanje tijekom školovanja u Rimu pobrinuo se kardinal Bl.Alojzije Stepinac.
Na proljeće 1943 god. na poziv porečko pulskog biskupa vratio se u Istru. Zaređen je za svećenika 11.travnja 1943 god. u župnoj crkvi u Svetvinčentu.
O tom je događaju napisao u svom dnevniku “Moja majka, otac i braća su plakali ,a i mogli su, sin im je prestao biti njihova svojina i počimao je biti stvar Božja”
Dva tjedna potom služio je mladu misu uz geslo” Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja!”
Na jesen 1943 imenovan je župnikom u Baderni, gdje se zdušno trudio  u svom pastoralnom djelovanju U to vrijeme rata u Istri djeluju tri vojske:
Njemci ,talijanski fašisti i istarski rodoljubi.

Kao pravi katolički svećenik održao je univerzalnost. Poznata je njegova izjava :
“Ja sam katolički svećenik i podjeliti ću svete sakramente svima koji ih zatraže i Hrvatu i Njemcu i Talijanu”  Tim je stavom stekao puno neprijatelja sa raznih strana.
Primao je prijetnje na koje je odgovorio ” Moja osveta je -oprost”
Neumorno je radio sa mladima na vjeronauku, organiziranjem pučkih misija oživljavanjem pobožnosti, navještanjem evanđelja.
Nasuprot pogubnog veličanja Komunističke partije i obožavanja ” vođe revolucije Josipa Broza  Tita” ,Bulešić je na Veliki petak 1946 godine hrabro svjedočio sa propovjedaonice župne crkve u Kanfanaru:
“Propeti Krist je naš Bog i naš Kralj.
Crkva je naša Majka ,vjera je spas 
naših duša i najveća dragocjenost i svetinja”

Naravno da se njegove propovjedi nisu svidjele novoj komunističkoj vlasti , a napose Dini Zlatić, koja je bila predsjednik komunističke omladine u Istri. Dina Zlatić huškala je protiv Crkve i vjernika , a mnoge obitelji zavila je u crno, te je odgovorna za ubistva i nasilje nad vjernicima  u Istri.
Ponovo su mu počeli prijetiti, a na nagovor rodbine da ide u Italiju odgovorio je:
U Italiji ima dosta svećenika, ovdje trebam ostati među svojim narodom.
Ako me ubiju ,ubiti će me za Boga i vjeru
Za školsku godinu 1946/47 postavljen je za podravnatelja i profesora u Biskupskom sjemeništu u Pazinu. U Pazinu se zdušno posvećuje radu sa prvim generacijama sjemeništaraca.
Istodobno se kao tajnik Svećeničkog zbora sv.Pavla odvažno i ustrajno zauzima za slobodu vjere i nesmetano djelovanje Crkve u novoj ,komunističkoj državi.

Svim silama se trudi zaštititi mlade svećenike od nasrtaja komunističkih vlasti.
Ulaže velike napore da sa svim istarskim svećenstvom putem Svećeničkog zbora sv Pavla pomogne mons. Boži Milanoviću da u pregovorima sa Saveznicima dokaže kako u Istri živi hrvatski živalj.
U to vrijeme komunisti su već zatvorili kardinala Bl.Alojzija Stepinca u Lepoglavu ,a tršćansko- koparskom biskupu Santinu otvoreno prijetili.  Bulešić je zrelo sagledavajući situaciju postao svjestan opasnosti koja mu prijeti.
Riječko -senjski nadbiskup mons.Josip Pavlišić koji je tada bio sa Bulešićem u Pazinskom sjemeništu svjedočio je da se tri mjeseca prije smrti Miroslav Bulešić pripremao na mučeništvo. A sjemeništarcima je sam Bulešić rekao;” Biti svećenik znači- biti mučenik”

Zločin i posljedice

U kolovozu 1947 godine Miroslav Bulešić ,kao podravnatelj Pazinskog sjemeništa i tajnik Svećeničkog zbora sv.Pavla, prati delegata Svete Stolice mons. dr.Jakoba Ukmara kod djeljenja sv.Potvrde u Buzetu i okolnim župama.
Kako se u vrijeme rata nisu djelile sv.Potvrde bilo je puno kandidata po svim župama.
U subotu 23.kolovoza 1947.godine,kad su razulareni komunisti upali u župnu crkvu u Buzetu sa namjerom da spriječe Krizmu, Bulešić je svojim tijelom branio
Svetohranište i rekao im; “Ovamo možete proći samo preko mene mrtvoga”
Dakako da su ti razulareni komunisti puni mržnje prema vjeri i Katoličkoj crkvi spremali osvetu ,kada im u Buzetu naum nije uspio.
Slijedeća Krizma održavala se u Lanišću 24.kolovoza 1947. godine i na upit da li se boji Bulešić je odgovorio; “Samo jedamput se umire”  i nije htio odustati od Krizme.
Nakon završetka Krizme upali su zločinci u župni dvor i Miroslava Bulešića nožem
ZAKLALI u hodniku . Bili su to Slavko Sanković (koji je zaklao svećenika Bulešića), Elvis Medica, Srećko Brajković i Josip Božić koji su priznali svoje sudjelovanje u napadu na župni dvor proglašeni su krivima, ali ne zbog zločina nego zato što su “nasjeli na provokaciju” župnika Ceka i “narušavali javni red i mir”. Ubojica Sanković je oslobođen (jer sud je zaključio kako je “u općem metežu slučajno zadao smrtne udarce svećeniku Bulešiću”), a ostali su osuđeni na kazne od 3 do 5 mjeseci zatvora.
Tražili su zatim župnika ali ga nisu našli ,jer se negdje sklonio Dvojica su svećenika ipak preživjela događaj “Krvave krizme” u Lanišću 24. kolovoza 1947. g., no obojica su osuđena u lakrdijaškom montiranom sudskom procesu, uz još sedmero mještana Lanišća. Vlč. Stjepan Cek, župnik iz Lanišća, dobio je čak 6 godina robije, vjerojatno zato jer je uspio neozlijeđen preživjeti napad. U procesu nije osuđen ubojica, čak po presudi nije ni utvrđen. Kao da nije postojao, iako je zločinac bio poznat. A sudski spis krivičnog postupka br. K-65/47 za ubojstvo svećenika Miroslava Bulešića, uspostavom Hrvatske države netragom je nestao iz sudskih arhiva.

Vlč. Ivan Grah, koji je prikupljao podatke za beatifikaciju Miroslava Bulešića, razgovarao je 1993. godine s Ivanom Motikom, predsjednikom ondašnjeg sudskog vijeća, kako bi utvrdio činjenice tog zločina i suđenja. Motika je iznio svoje opravdanje za montirano suđenje: Ali što vi znate kako se tada sudilo! Ili onako, ili metak u potiljak! Tako je partijski ratni doušnik Ivan Motika, kao predsjednik suda i „antifašist“ koji je nagrađen vilom u Rovinju, opravdavao svoju savjest 1993. g. Motika je potvrdio da je iza istrage i poratnih procesa stajala OZNA, ondašnja  tajna policija.

Bulešićeva krv poprskala je zid predsoblja župnog ureda i prema riječima očevidaca osjetivši da umire zazvao je;” Isuse primi dušu moju”
Tadašnje vlasti nisu dopustili da ga se pokopa u Svetvinčentu ,bojali su se da se cijela Istra ne digne na noge, .već je uz stroge mjere  pokopan u Lanišću.  Kasnije poslijepodne istoga dana došla je četveročlana ekipa s dvojicom svjedoka iz mjesta izvršila je očevid crkve i župnog stana, a obdukcija je izvršena idućeg dana. Dana 26. kolovoza održan je sprovod kojeg je vodio Ivan Pavić, jedini kojeg su komunisti pustili da dođe.

” Drugi dan smo si mi svećenici u Sjemeništu odrezali svaki po jedan komadić Bulešićeve krvave košulje i spravili kao svetu uspomenu na našeg mučenika, koji je radi vjere izgubio život” ispričao je vlč. Ivan Krajcar, koji je uzeo komad kolara bl.Miroslava Bulešića.

Tek su 2003 njegovi posmrtni ostaci preneseni u župnu crkvu u Svetvinčentu, gdje se i danas štuju.
Tako je ,mučeništvom za vjeru i slobodu djelovanja Katoličke crkve ,završio svoj zemaljski život Miroslav Bulešić.
Tadašnji papinski nuncij u Jugoslaviji rekao je poglavarima u Pazinskom sjemeništu:
“Vi ste više dobili smrću tog mladog svećenika ,nego što ste izgubili ,jer ste dobili sveca i mučenika”
Taj se isti nuncij ustao i poklonio nadbiskupu Stepincu dok je ulazio u komunističku sudnicu.
28.rujna 2013 u velebnoj Pulskoj Areni pred 17 000 ljudi proglašen je Miroslav Bulešić Blaženikom!

72 je obljetnica mučeničke smrti Bl. Miroslava Bulešića, koju obilježavamo sa tugom i rezignacijom , jer u Istri još ima onih koji brane i opravdavaju koljače i ubojice. Jedan komentar mi se usjekao u pamćenje; da je  Miroslav Bulešić sam kriv što su ga zaklali, jer kao nije htio krizmati djecu komunista??? Sami sebi proturiječe; komunisti nisu ni išli u Crkvu, niti svoju djecu slali na vjeronauk! Eto toliko su zatupljeni i indoktrinirani!

Komunističke vlasti u Istri osobito su se okomile na Katoličku crkvu. Propaganda je bila snažna, htjeli su narod odvojiti od Crkve, ali ne uspjevaju, pa se služe svim metodama, od zastrašivanja do likvidacija.

Istarski se narod jedne za drugom našao na udaru tri ideologije, fašizma, nacizma i komunizma. Teško je razumjeti i prihvatiti ovakvo ponašanje komunista, prema svećenstvu, koje je sačuvalo narod od još veće pogibelji  i prema vlastitom narodu koji je uz svoje svećenstvo, a na zasadi nauka Biskupa Jurja Dobrile sačuvalo svoj hrvatski identitet usprkos agresivnoj talijanizaciji Mussolinijeva fašističkog režima

„Oče budi volja tvoja „bio je čest zaziv među Hrvatima u Istri, koji im je svojim molitvenikom u dušu utkao biskup Juraj Dobrila. Prvi puta molitvenik je tiskan u Trstu 1845 godine. Ovaj molitvenik sačuvao je duhovni identitet istarskih Hrvata,  bio je nositelj duhovnog i kulturnog preporoda hrvatskog naroda. Sam Miroslav , kao i mnoge generacije vjernika i svećenika, odgojen je uz ovaj molitvenik.

U svezi molitvenika zanimljiva je  priča o narodnom heroju Joakimu Rakovcu. Joakim Rakovac potekao je iz katoličke i narodnjačke obitelji. Uvijek je nosio uz sebe molitvenik „ Oče budi volja tvoja“ biskupa Jurja Dobrile i imao je dobru suradnju sa Miroslavom Bulešićem i ostalim svećenicima- To se naravno nije sviđalo komunistima , a naročito njegovo zalaganje za mons. Božu Milanovića u oblasnom NOO 3.veljače 1944.godine. Postoje svjedoci koji su potvrdili da mu je postavljena zasjeda i da je ostavljen ranjen bez pomoći i iskrvario. I u samim komunističkim zapisima postoje različita svedočenja, što samo potvrđuje sumnju u službenu verziju njegove pogibije.

U pulskoj areni 66 godina kasnije, mlađi brat Josip, prinio je pokaznicu krvi brata Miroslava  na oltar, kako bi njegova žrtva svijetlila hrvatskom narodu kao neizbrisivi putokaz u budućnost. Vjera, ljubav i istina – živjet će vječno u sjećanju na blaženog Miroslava Bulešića u cijelom hrvatskom narodu.

Poslijeratni komunistički ubojice i njihovi krvavi zločini ne mogu se ničim opravdati. Dok ta istina posve ne ispuni svijest političara, Miletića, Mrak-Taritaš, Beljaka, Milanovića, Bernardića, Ostojića, pa i mnogih HDZ-ovaca,  Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH), Mesića i njima pridruženih udruga civilnog društva, dok se ponižene žrtve komunizma dostojno ne uzvise, dok se komunistički zločini oštro ne osude, dok se slijednici komunističke ideologije ne pokaju, nema suživota, nema napretka, jer njihov je antifašizam čista laž i licemjerje. Pravi antifašizam je onaj istarskih svećenika prije i poslije Drugog svjetskog rata, kršćanski antifašizam!

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari