Pratite nas

NU2: Bratski zagrljaj Ace Stankovića i SDP-ovca Komadine!

Objavljeno

na

Ratna kukavica iz Sremske Mitrovice, Aleksandar Stanković, danas nije imala svoj dan, što je vjerojatno posljedica blagdanskog mamurluka. S obzirom da su blagdani emisiju Aleksandra Stankovića, na našoj, privremeno okupiranoj, Hrvatskoj televiziji, gledalo je manje gledatelja nego što je pretplatnika Jutarnjeg lista, dakle, otprilike 200 ljudi. Barem neka dobra vijest za kraj godine.

Emisiju ‘Nedjeljom u dva’ Stanković je vodio onako kako vodeći parazit HRT-a to inače radi kada  na suprotnoj strani sjedi čovjek koji mu je ideološki blizak, iako je pitanje što je propalom boksaču zapravo blisko osim novca hrvatske sirotinje? Sjećate li se kako je Aco cvilio kad su mu minimalno smanjili plaću?

Naime, gost Acine emisije, posljednje nedjelje u godini, bio je Zlatko Komadina, najdraži župan Zorana Milanović, čovjek ne zna tko je zapravo, bolje rečeno što je, socijalist ili socijaldemokrat, jedno je sigurno vanzemaljac nije. No, zato Aco je, iako ne znamo s koje planete.komadina

Sat vremena gostovanja primorsko-goranskog župana na javnoj televiziji prošlo je kao valjanje u blatu dvije malo slobodnije djevojke na nekom opskurnom seoskom vašaru. Ulaznice su skupe, a nema se što vidjeti. Parazit koji za četiri sata rada mjesečno dobije 12 000 kuna, o čemu hrvatska sirotinja može samo sanjati, odnosio se prema Komadini kao da mu je rođeni brat, jedan dio emisije dva ‘brata’ posvetila su ‘gaženje manjinskih prava’ u Hrvatskoj, što je imbecilna teza idiota koji legalno godinama pljačkaju hrvatske građane. Naime, ukoliko se doista krše manjinska prava u Lijepoj našoj tko onda, i zašto, gazi prava većine prisiljene da financira parazite s Prisavlja? Bez novca hrvatske sirotinje parazitluk na Prisavlju urušio bi se kao L.A nakon potresa, što mislite tko bi prvi pobjegao s takozvane javne televizije? Više je kandidata, među njima su Aco Stanković, Danijela Trbović i to pod uvjetom da napokon uspije pronaći vlasnicu gaćica koje su joj došle pod ruku u vlastitom stanu nakon čega je shvatila da ju partner, posve očekivano, vara, Zoran Šprajc, Goran Radman, Hrvoje Zovko…? Jedno je sigurno, pobijedila bi Mesićeva manekenka, Elizabeta Gojan,  da ima sto kilograma manje, no, u utrci ovako ne misli sudjelovati, žensku stranu predstavljati će ipak Maja Sever motivirana antifašističkom lekcijom koju joj je očitao dobar prijatelj Save Štrpca Zoran Pusić. I Zoki je na blagdanima, iako, iznenađujuće, nije u Beogradu.

No, vratimo se mi ipak Aci, emisiju koju nije vrijedilo gledati Aco je vodio kao iz birtije, kao da mu s druge strane sjedi duplo mlađa supruga sa špricerom u rukama, iako se, barem pred kamerama, nije pilo, pa ni jelo. No, ako ništa drugo uspjeli smo saznati zašto je peradarska koalicija lagala hrvatske građane obećavajući ono što nije realno? Naime, Komadina tvrdi da su tako glavni protagonisti kokošje koalicije podizali optimizam kod hrvatskog naroda, kako su ga podigli pokazuju sva RELEVANTNA istraživanja javnog mijenja. Građani traže katran, a gdje su građani, gdje je katran, tu je i perje. A kad građani dižu bunu perje leti na sve strane. Čerupanje Milanovićeve peradi tek je počelo. tinolovka

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Događaji

ZAŠTO ZAPADNIM ZEMLJAMA TREBA SUD U HAAGU!?

Objavljeno

na

Objavio

GOVOR NA PREDSTAVLJANJU KNJIGE “GENERAL PRALJAK”

Dopustite mi na početku da vas sve lijepo pozdravim i zahvalim vam se što ste došli u ovako velikom broju. Posebna zahvalnosti obitelji našeg generala….

Zahvaljujem se Ministarstvu branitelja što je pomoglo tiskanju knjige, kao i g. Branku Hrkaču koji je napravio korice.

Predstavljačima akademiku Dubravku Jelčiću i Mati Kovačeviću, koji je napisao i Predgovor knjige, što su izvrsno predstavili knjigu.

Biskup dr. Vlado Košić vas je sve pozdravio iz bolnice. Nije ništa strašno i sutra izlazi, ali nam je poslao poruku:

„Najprije vam obojici čestitam na knjizi!

Čestitam i na lijepim riječima potpore gospođe Predsjednice Republike!

Podsjetio bih samo da sam još u funkciji predsjednika komisije HBK Justitia et pax pozvao naše vjernike i hrvatsku javnost na molitvu za oslobađajću presudu našoj hrvatskoj šestorki u Haagu. Bilo je to prije prvostupanjske presude. Krajem prošlog mjeseca uputio sam pismo župnicima i samostanima moje Sisačke biskupije da u nedjelje 5.,12.,19. i 26. studenoga na misama s vjernicima mole za oslobađajuću presudu hrvatskim uznicima u Haagu. General Slobodan Praljak bio je i zapovjednik obrane moje župe Sunje te prema njemu mi gajimo osobitu zahvalnost. Nadam se da će Bog uslišiti naše molitve te će nekad zloglasni dan 29. studenoga 2017., kao što je to postao 16. studenoga 2012. po oslobođenju generala Ante Gotovine i Mladena Markača, za sve nas Hrvate, i u RH i u BIH, biti pobjednosni dan istine i pravde. Za to se molim i želim svima Božji blagoslov.

S poštovanjem

+Vlado Košić“

Pozivam vas da pljeskom pozdravimo biskupa.

Veliki HRVATSKI biskup nije slučajno spomenuo riječi potpore Predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Te riječi su obilježile ovo predstavljanje pa ih ponovimo:

„Doprinos generala Slobodana Praljka obrani Hrvatske i Bosne i Hercegovine od velikosrpske agresije te obrani opstojnosti hrvatskog naroda na njegovim povijesnim prostorima tijekom Domovinskoga rata od velike je važnosti. Ovih dana, kada se nadamo pravednom sudskom pravorijeku i njegovu oslobađanju, kao i oslobađanju drugih hrvatskih uznika, ova knjiga izlazi kao doprinos istini o njemu i o tom povijesnom razdoblju borbe hrvatskog naroda za slobodu, istini koju je on nakon rata na mnoge načine ustrajno branio svojom riječju. Ujedno je ova knjiga svojevrsna zahvalnica za sve što je učinio za svoj narod.“

Predsjednica jasno poručuje da je jedina ispravna odluka suda u Haagu oslobađanje nepravedno optuženog generala Praljka i drugih hrvatskih uznika. Svaka drugačija odluka je zapravo presuda tom sudu! A zapravo to i jeste poruka koju smo željeli odaslati kada smo predlagali da se generala Praljka predloži za Nobelovu nagradu za mir!

Bilo kako bilo čini mi se kako je najbolje pročitati Uvod u moju prvu knjigu o tom sudu: SRAMOTNI SUD U HAAGU iz 2001. godine:

ZAŠTO ZAPADNIM ZEMLJAMA TREBA SUD U HAAGU

Zašto Zapadne zemlje daju stopedeset milijuna dolara godišnje za rad međunarodnog suda u Haagu? Je li im toliko stalo do pravde i mira? Ili su im neki drugi razlozi posrijedi?

Jugoslavija je opstojala, uz raznoliku potporu Zapada, kao komunistička diktatura i tamnica naroda. Zapadu je odgovarala opstojnost te opskurne zemlje zato jer su imali interese koji su uvelike nadilazili pitanja o političkim, ljudskim i narodnim pravima u toj zemlji. Tako je uostalom i danas s mnogim drugim zemljama diljem globusa, zemljama čija sudbina jest ovisna ne o gromoglasno proklamiranim ciljevima Zapada, nego o njegovim prije svega globalnim ekonomskim interesima. Imperijalistički se um, u tom pogledu, nije mnogo promijenio, što se, naravno, može redovito i pročitati kod mnogih koji su se u ime tih razvijenih demokratskih zemalja motali po ovim prostorima -Zimmerman, Holbrooke, Petritsch …. Jugoslavija se raspadala po svim svojim sastavnicama usprkos dvjema moćnim željama, želji međunarodne zajednice i želji srpskog naroda i njegova rukovodstva.

Zapad je bio spreman prihvatiti izdvajanje Slovenije, ali je ostatak Jugoslavije želio vidjeti u jednom loncu iz mnogih razloga. Pitanja koja se mogu postaviti, kao npr. – s kojim pravom netko može tako misliti, a gradi se demokrat, i kako mu ne pada ni na pamet zapitati nešto narode o kojima tako misli, pristaju li na ono što trećerazredna politička liga Zapada misli da bi njima bilo dobro, ili bi, možda, oni sami znali odabrati svoju sudbinu bez nametanja. U današnjem političkom svijetu nije poželjna takva prosudba moralnog postupanja međunarodne zajednice.

Nije se mogla spriječiti propast Jugoslavije, ali se mogla spriječiti agresija Srbije na Hrvatsku, Sloveniju i Bosnu i Hercegovinu. Zapad je to, da je htio, mogao učiniti. Priželjkivali su poraz Hrvatske, a ona se obranila od četničkog napadaja usprkos svim proračunima zapadnih stratega. Krvave posljedice tog ataka nisu se mogle sakriti od vlastitih gledatelja, a večerati u tihim američkim, i posebice europskim domovima, bilo je sve teže, jer se sve to događa tu, u blizini, zapravo suviše blizu.

Sve se teže sakrivala i jadnost i jalovost europske politike i spram raspada Jugoslavije i spram razvoja rata koji su Srbi počeli.

Nije se mogla sakriti ni duboka podijeljenost politika pojedinih europskih zemalja, mahom prosrpski orijentiranih. Sve to rezultiralo je politikom koja s moralnim načelima proklamiranim u tim zemljama na ovim prostorima kao eksportna roba nije imalo ništa zajedničko. Upravo suprotno, bila je to jalova, nedefinirana, amoralna, podijeljena i neusklađena politika, a rezultati takvog djelovanja bili su za Hrvatsku I Bosnu i Hercegovinu genocidni.

Puštanje Srbije da napadne, točnije ohrabrivanje Srbije da napadne, embargo na uvoz oružja za napadnute zemlje (svakom razumu i moralu suprotna odluka s genocidnim posljedicama), kasno priznanje Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine (svakog su prezira dostojne izjave onih diplomata iz Engleske i Francuske koji govore o tome da su Hrvatska i Bosna i Hercegovina priznate prerano)…,

sudjelovanje i pomaganje JNA i četnicima da se domognu ranjenika u vukovarskoj bolnici (većina ih je poslije ubijena);

šutnja nad Vukovarom i zločinima koji su poslije počinjeni;

šutnja nad granatiranjem Šibenika, Zadra, Zagreba, Dubrovnika;

šutnja nad Škabrnjom i drugim pokoljima na okupiranom području;

prisiljavanje hrvatskih vlasti da puste naoružanje JNA iz hrvatskih vojarni u Bosnu i Hercegovinu, a time i sudjelovanje u genocidu koji je u toj državi nad Hrvatima i Muslimanima počinila srpska vojska tim oružjem;

šutnja nad ubijanjem Sarajeva, Bihaća, Mostara;

proglašenje ratnih zaštićenih zona u dijelovima BiH-a, a iza toga apsolutno nečinjenje bilo i najmanje vojne ili ljudske geste da se spriječi masovno klanje u tim, od međunarodne zajednice, zaštićenim zonama;

potpomaganje Srba u “Krajini”, uz zadnji pokušaj da se toj tvorevini prizna državnost u okviru Hrvatske …

Stranice i stranice bi se mogle ispisati navodeći sve ono što se u svakom civiliziranom društvu može smatrati zločinom, a europska je zajednica u tom zločinu sudjelovala. Amerika je šutjela o svemu puštajući svoje europske saveznike da pokažu svoju nesposobnost, uključila se prekasno, vulgarno pragmatički privela stvar kraju ostavljajući neriješenim golem broj problema.

Koje god zemlje uključili u pojam “međunarodna zajednica” ili posebno u pojam “europska zajednica”, jasno je da je takav projekt izgradnje zajedništva vrlo skup i da je u njega uloženo puno energije i novca (da li i morala?) da bi se smjelo dopustiti oštrije moralno propitivanje njegove eksportne politike u bivšoj Jugoslaviji. Projekt bi mogao postati upitan, mogao bi izgubiti nešto od svoje propagandne uvjerljivosti.

I zbog toga krivci ne mogu biti u Europi, krivci za ono što se dogodilo moraju biti samo na Balkanu. 1 svi moraju biti krivi podjednako, “mi za njihove balkanske finese nemamo smisla”. Tamo neki nacionalisti zavadili su narode, poklali se između sebe, sve to treba na sudu politički i moralno utemeljiti, vođe strpati u zatvor i riješili smo problem. Takvo je mišljenje jeftinije od kolodvorske kurve, ali funkcionira.

To je razlog ovakvog suda u Haagu, suda u kojem se sudi po zakonima koji se ne odnose na one koji sude. A tu moral prestaje.

Posve je drugi problem i tema razmotriti potrebnost međunarodnog suda za ratne zločine čiji bi zakoni i način funkcioniranja bili jasni i moralni i pravedni, odnosili se na sve zemlje i na sve vrijeme u kojemu žive ljudi koji su počinili ratni zločin.

Sve ovdje nabrojano i mnoge druge upite oko haaškog tribunala razmatra u svojoj knjizi akademik Pečarić, jedan od rijetkih na hrvatskoj intelektualnoj sceni koji se “drznuo” propitivati stvarni smisao te institucije. Knjiga nije znanstveno djelo, ali je utoliko više strasno razmatranje “problema” oko Haaga i pitanja koja nas duboko prožimaju a tiču se današnje hrvatske pozicije – kako je naime moguće da se tako lako odreknemo pravne suverenosti (a koja druga još postoji?) države koja je pobijedila u nametnutom ratu – mnogima usprkos.

Ovaj Predgovor knjige Sramotni sud u Haagu napisao je general Slobodan Praljak!

A kada je već naš general pisao zašto zapadnim zemljama treba sud u Haagu, završit ću ovo predstavljanje s molbom mom suautoru dr. Međimorcu da snimi najmanje  film u kome bi sam Praljak govorio o svojim doživljajima i da svakako naš general ispriča o tome kako su tekli pregovori kada ga je Predsjednik Tuđman koji je imao s jednim francuskim generalom  koji je predstsavljao te zapadne moćnike.

Francuz je počeo “razgovor” osorno zapovijedajući što Hrvatska mora učiniti. General Praljak je na to počeo glumiti majmuna. Francuz priča li priča i u jednom momentu shvati da govori “majmunu”. Stane i upita našeg generala o čemu se radi.

Sada mu hrvatski general odgovori:

-Pa mi se prvo moramo upoznati. Ako sam dobro razumio Vi dolazite iz Francuske.

-Da, odgovori Francuz.

I onda ga je general Praljak počeo ispitivati o francuskoj književnosti, umjetnosti.

Pokazalo se da baš ne zna puno o tome i da mu general Praljak može bti professor iz francuske kulture.

Dogovorili su novi sastanak uz večeru i onda doista pregovarali!

To je general Praljak čiji je doprinos obrani Hrvatske i Bosne i Hercegovine od velikosrpske agresije te obrani opstojnosti hrvatskog naroda na njegovim povijesnim prostorima tijekom Domovinskoga rata od velike je važnosti, kako je sjajno konstatirala naša Predsjednica.

HVALA!

Josip Pečarić

facebook komentari

Nastavi čitati

Pregled

ICTY danas izriče presudu srebreničkom krvniku Ratku Mladiću

Objavljeno

na

Objavio

Ratni zapovjednik vojske bosanskih Srba Ratko Mladić, osoba čije je ime postalo sinonimom za najteže ratne zločine počinjene na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, konačno će se danas suočiti s pravdom na koju se čeka više od dva desetljeća.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) izreći će iza 10 sati prvostupanjsku presudu Mladiću (75) koji je optužen za ratne zločine počinjene u vrijeme kada je obnašao dužnost zapovjednika Vojske Republike Srpske (VRS).

Mladić je u Haagu optužen za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja u Bosni i Hercegovini od svibnja 1992. do pred kraj 1995. godine. U završnoj riječi tužiteljstva u prosincu 2016. godine za njega je zatražena kazna doživotnog zatvora dok je obrana predložila da ga se oslobodi svih optužbi.

Prvu optužnicu protiv njega haaško je tužiteljstvo podignulo još 25. srpnja 1995. godine i nakon toga je triput širilo i mijenjalo zbog potrebe da se suđenje provede što učinkovitije pa su u njoj zadržani samo najteži ratni zločini

Mladić je godinama nakon podizanja prve optužnice bio neuhvatljiv, baš kao i njegov politički “šef” Radovan Karadžić, unatoč činjenici da su bili na vrhu popisa najtraženijih osoba, “rame uz rame” s Osamom Bin Ladenom.

Mladić se najprije skrivao na teritoriju BiH, a omiljeno boravište bio mu je podzemi bunker građen kao atomsko sklonište za vojni i politički vrh bivše SFRJ kod mjesta Han-Pijesak na Romaniji.

No suočen s jasnim nastojanjima pripadnika NATO-a da ga pronađu i uhite pobjegao je u Srbiju pod okrilje režima Slobodana Miloševića.

Ja sam onaj kojeg tražite

Preživio je i i Miloševićevo svrgnuće s vlasti 2000. godine pa se pod okolnostima koje još nisu u cijelosti razjašnjene, zahvaljujući mreži pomagača ali i potpori što su mu je otvoreno ili prikriveno još godinama nakon toga pružale vlasti u Beogradu, skrivao sve do 2011. godine.

Srbijanska policija pronašla ga je u selu Lazarevu kod Zrenjanina 26. svibnja te godine gdje se skrivao pod lažnim imenom Milorad Komadić.

“Našli ste onog koga tražite. Ja sam Ratko Mladić”, kazao je policajcima bjegunac koji je tad imao izgled oronulog starca no ipak je kod sebe navodno imao dva pištolja iako ih nije pokušao koristiti

Srbijanske su vlasti Mladića ICTY-u izručile 31. svibnja 2011. godine, a dokazni postupak u Den Haagu počeo je godinu dana kasnije i trajao je do kolovoza 2016. godine. Svoje iskaze tijekom procesa dalo je 377 svjedoka obrane i optužbe. Sudsko vijeće u obzir je uzelo i pisane iskaze još 214 svjedoka.

Ključne točke optužnice temelje se na izravnom Mladićevom sudjelovanju u genocidu u Srebrenici u srpnju 1995. godine kada je ondje ubijeno osam tisuća bošnjačkih muškaraca i dječaka, odgovornosti za široku kampanju progona, deportacija, mučenja i ubojstava nesrpskog stanovništa tijekom 1992. godine u najmanje sedam općina u BiH, osnivanje logora “Omarska”, “Keratern”, “Manjača” i “Trnopolje” u kojima su mučeni i ubijani Bošnjaci i Hrvati, teroru nad civilima tijekom opsade Sarajeva od 1992. do 1995. godine te uzimanju za taoce pripadnika mirovnih snaga Ujedinjenih naroda (UNPROFOR) u svibnju i lipnju 1995. godine.

Optužnica protiv Mladića uz osobnu odgovornost sadrži i sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu na čijem je čelu bio Karadžić s ciljem uspostave države u kojoj bi Srbi imali prevlast i s čijeg bi teritorija trajno uklonili Bošnjake, Hrvate i drugo nesrpsko stanovništvo.

U optužnici su potanko opisani zločini poput ubojstva 144 osobe u mjestu Ključ, više od 200 zatočenika u zatvoru u Foči, ubojstvo 150 osoba u logoru Keratermu te 140 u logoru Sušici kod Vlasenice, kao i zatočenje tisuća Bošnjaka i Hrvata u logorima poput onoga na Manjači osmišljenim tako da dovedu do njihova fizičkog uništenja.

U točki koja se odnosi na genocid u Srebrenici, Mladiću su stavljena na teret masovna ubojstva više od tisuću zarobljenih Bošnjaka u selu Kravica te još tisuću kod škole u mjestu Orahovac. Tu je i opis “bezobzirnog uništavanja” privatne imovine i javnih dobara te spomenika kulture i sakralnih objekata.

U djelu optužnice koji se odnosi na teroriziranje Sarajeva tijekom opsade grada, spomenut je zločin na tržnici Markale iz veljače 1994. godine kada je ubijeno 66, a ranjeno više od 140 osoba.

Točno 10. svibnja 1992. godine Mladić je preuzeo dužnost zapovjednika Druge vojne oblasti tadašnje JNA, da bi samo dva dana kasnije i formalno postao zapovjednikom vojske bosanskih Srba. Ostat će zabilježeno kako je on u noći 28. svibnja izravno zapovjedio topnički napad na civilne ciljeve u Sarajevu.

“Tuci Velušiće (Velešiće – op.a.). tamo nema srpskog življa mnogo”, zapovjedio je Mladić radio vezom podređenom časniku zaduženom za bitnicu iz čijih se topova tada gađalo Sarajevo.

“Snage koje su sudjelovale u napadu na Sarajevo granatirale su i otvarale snajpersku vatru na civile dok su ovi obavljali svakodnevne aktivnosti. Ljudi su ranjavani i ubijani u vlastitim domovima. S obzirom da nije bilo plina, struje ili tekuće vode, ljudi su bili prisiljeni izlaziti iz svojih domova čime se povećavao rizik od smrti”, jedan je od navoda iz dijela optužnice koji se odnosi na troipolgodišnju opsadu Sarajeva tijekom koje je ubijeno više od deset tisuća građana, među kojima i 1600 djece.

Golemo zanimanje u BiH

Najavljeno izricanje presude Mladiću izazvalo je ogromno zanimanje u Bosni i Hercegovini, a gotovo sve bitnije televizijske i radijske postaje najavile su posebne programe za 22. studenoga, odnosno izravne prijenose iz Den Haaga.

U udrugama koje okupljaju članove obitelji ratnih žrtava vjeruju kako je za Mladića jedino moguća doživotna zatvorska kazna, ali neki pritom upozoravaju kako i takva kazna nije dovoljna s obzirom na težinu počijenjenih zločina.

“Toliko je zla počinjeno da nijedna zatvorska kazna nije dovoljna. Tim zločincima bolje je u zatvoru nego meni koja sam ostala potpuno sama”, kazala je lokalnim medijima Hatidža Mehmedović, predsjednica udruge Majke Srebrenice.

Među bosanskim Srbima i njihovim udrugama očekivanja su potpuno oprečna i svi očekuju kako će Mladić biti oslobođen.

Uvjeren u to je i Mladićev sin Darko koji tvrdi da krivnja njegova oca za ratne zločine na suđenju uopće nije dokazana.

“Bilo koja presuda osim oslobađajuće neće biti pravedna i za nas kao njegovu obitelj bit će potpuno neprihvatljiva. Sve pravne analize pokazuju da tužiteljstvo u Den Haagu nije uspjelo dokazati navode iz optužnice”, kazao je Darko Mladić za Balkansku istraživačku mrežu (BIRN).

Bez optužnice za Škabrnju, osuđen za Kijevo

Iako je “najpoznatiji” po zločinima koji se vežu za njegovo ime u BiH, Ratko Mladić je svoj krvavi pohod počeo u Hrvatskoj, kao zapovjednik Kninskog korpusa JNA.

Njegove postrojbe napadale su Šibenik, Zadar, Vrliku, Kijevo i Škabrnju, u kojoj je 18. studenoga 1991., istoga dana kada je pao Vukovar, ubijeno 43 civila i 15 vojnika.

Kolonom sjećanja “Korak po korak”, u kojoj se okupilo više od 15.000 ljudi iz svih krajeva Hrvatske, u subotu je u Škabrnji obilježena 26. godišnjica tog masakra.

Marko Miljanić, ratni zapovjednik obrane Škabrnje, kazao je tim povodom za HTV da je “Ratko Mladić u Škabrnji ispekao zanat”. Haški sud, ali još niti hrvatsko pravosuđe, za to ga nisu optužili.

Mladić je, međutim, u Hrvatskoj ipak osuđen za dio svojih zločina.

Temeljem optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Šibeniku iz svibnja 1991. tadašnji Okružni sud u Šibeniku je u srpnju 1992. Mladića i još šest osoba osudio na zatvorsku kaznu od 20 godina. Na teret mu se stavljalo da je u kolovozu 1991. počinio zločine protiv civilnog stanovništva u Kijevu i Vrlici, od kolovoza do studenog iste godine napadao Sinj i okolicu, u rujnu 1991. Maljkovo, Potravlje, Šatrić i Dabar te područje Šibenika u rujnu 1991.

U prosincu 1995. županijsko državno odvjetništvo Mladića i još tri također odbjegle osobe optužilo je da su 1991. isplanirali i u siječnju 1993. organizirali rušenje brane i hidroelektrane Peruča, s ciljem potpunog potapanja civilnih i gospodarskih objekata te time ugrožavanja nastanjenih stanovnika nizvodno brane i rijeke Cetine u Sinju, Trilju i Omišu. (Hina)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari