Pratite nas

Kolumne

Nužnost unutarnjega oslobođenja

Objavljeno

na

Budući da danas u Hrvatskoj ipak nije moguća represija takvoga intenziteta kao u komunizmu, nužno je da se građani, pa i građani vjernici, sami odluče osloboditi svih oblika unutarnjih zarobljavanja. Poznato je da još nitko nikada nikomu nije darovao slobodu, već ju je uvijek potrebno izboriti uz veću ili manju cijenu, ali uvijek u svijesti da je alternativa – ropstvo.

Križevci su u subotu 25. listopada bili domaćin prvoga u nizu znanstvenoga skupa na temu “Hrvatska književnost kršćanskoga nadahnuća – prošlost i sadašnjost” koji je na svjetlo dana iznio sažetu sliku stanja hrvatskoga naroda i hrvatske kulture ne samo u prošlosti, nego i u sadašnjosti. Skup, koji su zajedno organizirali Udruga za promicanje znamenitih Križevčana “Dr. Stjepan Kranjčić”, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu i Glas Koncila, iznesenim dosada nepoznatim uvidima nadmašio je sva očekivanja i aktualizirao nužnost oslobađanja iznutra i hrvatske kulture i hrvatske politike i hrvatskih građana.

Križevački znanstveni skup, na kojem je znanstvenim i stručnim radovima nastupilo 24 znanstvenika i stručnjaka, snažno je još jednom podsjetio na važni, prešućivani i namjerno zanemarivani diskontinuitet u značajnom segmentu hrvatske kulture. Naime, revolucionarna komunistička vlast od godine 1945. pokopala je, doslovno i preneseno, brojne hrvatske intelektualce katolike i njihova djela da bi oslobodila kulturni i javni prostor za svoje protagoniste i svoju ideologiju, a mlade naraštaje odgajala i obrazovala u uvjerenju da u hrvatskoj kulturi osim podobnih i toleriranih autora i njihovih djela drugih i nije bilo. Nažalost hrvatske institucije, u vrijeme kad je, nakon pada komunizma i demokratskih promjena u Hrvatskoj, vladalo oslobađajuće ozračje, uglavnom taj problem nisu ni prepoznale ni na njega adekvatno pokušale odgovoriti, a nakon 2000. godine više gotovo nisu ni bile u mogućnosti išta poduzeti jer su izravno ili neizravno kontrolu nad njima nerijetko preuzeli kadrovi kontinuiteta poratnoga razdoblja.

Na taj važni problem Glas Koncila sustavno upozorava od 2006. godine kada je u suradnji sa skupinom katoličkih intelektualaca pokrenuo važan izdavački projekt “Hrvatska katolička baština 20. stoljeća”, koji je zamišljen kao niz knjiga koje su, svaka za sebe, svojevrsni uvod u lik i djelo važnih a zanemarenih i namjerno marginaliziranih katoličkih oblikovatelja kulture. U toj biblioteci, koju kulturna, osobito medijska javnost uglavnom sustavno ignorira, do sada je predstavljeno 25 važnih autora, u pripremi je desetak novih, a plan je da ta biblioteka upozori i iz zaborava i marginalizacije izvuče stotinjak važnih hrvatskih katolika koji su svojim djelima obogatili hrvatsku kulturu na različitim područjima. Katolički tjednik Glas Koncila u službi ispravljanja nasilno nametnutoga diskontinuiteta u rubrici “Katolički oblikovatelji kulture” iz broja u broj sažeto podsjeća na kulturni doprinos katoličkih intelektualaca koji su zaboravljeni i potisnuti jer nisu pripadali vladajućem ideološko-političkom jatu.

Niz znanstvenih skupova o hrvatskoj književnosti kršćanskoga nadahnuća, koji je otvoren u Križevcima, novi je važni korak u naporu osvjetljavanja kršćanskoga, katoličkoga doprinosa ukupnoj hrvatskoj književnosti, kao i korak u osvjetljavanju načinâ pokapanja i marginalizacije toga doprinosa. Već prvi znanstveni skup na tu temu, premda je bio veoma heterogen i na svoj način tematski atomiziran, upozorio je na glavne poteškoće koje je katoličkim intelektualcima svojim nasiljem nametnuo komunistički poredak. Na skupu je vrlo razvidno posvjedočeno da je dio hrvatskih književnika nakon nastupa revolucionarne komunističke vlasti bio prisiljen nestati s javne scene bilo odlaskom u inozemstvo bilo povlačenjem u šutnju anonimnosti, odnosno tiho umiranje u siromaštvu. Neki od onih koji su izabrali emigraciju ostvarili su zapanjujuće doprinose u europskim razmjerima poput Luke Brajnovića u Španjolskoj, a neki su tragično skončali poput iznimnoga pjesnika Viktora Vide u Argentini. Neki od onih koji su bili prisiljeni na povlačenje u anonimnost nastavili su stvarati, ali nisu mogli objavljivati, a neki su bili prisiljeni uzdržavati se fizičkim, manualnim radom premda su bili visoki intelektualci. Moguće je samo nagađati koliko bi jedni i drugi dali veći kulturni doprinos da nisu bili nasilno ograničeni.

Na križevačkom skupu otvoreno je progovoreno i o zabranjivanju ranije objavljenih knjiga kršćanske tematike, i to izravnom policijskom represijom, ali i nametnutom autocenzurom zbog koje su i sami neki knjižničari u crni fond skrivali takve knjige i tako onemogućavali da bi ih itko mogao čitati. Taj primjer autocenzure zorno pokazuje kako su brojni prosječni hrvatski građani u komunizmu bili smišljeno zastrašeni i postali iznutra zarobljeni do te mjere da se mnogi te zarobljenosti nisu oslobodili ni danas, gotovo 25 godina od formalnoga pada komunizma. Naime, i danas su knjige kršćanske tematike u mnogim knjižnicama često marginalizirane: dok se pojedini, podobni, naslovi kupuju za knjižnice i po 15 primjeraka, knjige kršćanske tematike nabavljaju se jedva jedna ili nijedna. Ne bi li npr. knjige iz niza “Hrvatska katolička baština 20. stoljeća” trebale biti u svakoj javnoj knjižnici u Hrvatskoj? Nije li i danas, posebice za sadašnje vlasti, na djelu vrlo slična autocenzura?

Mnogo je vremena prošlo nakon formalnoga pada komunizma, a tek se sada otvaraju ta važna pitanja – i to u punoj svijesti da ne treba gajiti iluzije da će samo otvaranje pitanja išta promijeniti. Budući da danas u Hrvatskoj ipak nije moguća represija takvoga intenziteta kao u komunizmu, nužno je da se građani, pa i građani vjernici, sami odluče osloboditi svih oblika unutarnjih zarobljavanja. Poznato je da još nitko nikada nikomu nije darovao slobodu, već ju je uvijek potrebno izboriti uz veću ili manju cijenu, ali uvijek u svijesti da je isključivo ropstvo alternativa slobodi. Unutarnje oslobođenje pojedinaca preduvjet je oslobođenja kulture, gospodarstva, politike i cjelokupnoga života u Hrvatskoj.

Ivan Miklenić / Glas Koncila

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Raketiranje Banskih dvora i Acini dječaci

Objavljeno

na

Objavio

Još uvijek sam pod dojmom. Dojam ne jenjava otkad sam vidjela tri hrabra muža hrvatska (Ante Gudelj, Jurica Ilić, Jadranko Karlušić) kako ispred respektabilnih institucija hrvatske države (MUP-a, DORH-a i vojne policije) objavljuju da su stigli do faze kaznene prijave za raketiranje Banskih dvora. Raketiranje se dogodilo 7. listopada 1991. godine. Tko se ne bi divio?

Više od četvrt stoljeća nakon što su zrakoplovi JNA raketirali Banske dvore, u kojima su tada bili Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković, združene hrvatske institucije su stigle do faze – kaznene prijave.

Nakon što sam pogledala što su otkrili u svojoj združenoj kaznenoj istrazi, postala sam ne samo skeptična prema nastavku, već se istinski pitam dokle može ići ignoriranje činjenica i podcjenjivanje zdravog razuma.

Naime, u toj kompleksnoj istrazi, u kojoj su istražitelji detektirali čak i tipove aviona koje za južnoafričku civilnu zrakoplovnu kompaniju danas vozi pilot Davor Lukić, koji je navodno bio jedan od dvojice pilota JNA koji su 7. listopada 1991. bacili bombe na Banske dvore, nedostaju temelji: istinski motivi i cilj napada, naredbodavci i suradnici na terenu.

Ad hoc? Kako da ne…

Raketiranje Banskih dvora svodi se na ad hoc akciju trojice oficira ratnog zrakoplovstva JNA iz zrakoplovne baze u Bihaću: generala Ljubomira Bajića i njegovih oficira Slobodana Jeremića i Đure Miličevića, na odavno raskrinkanog oficira KOS-a Čedu Kneževića, koji je kao Superman postao odgovoran za sve KOS-ove subverzivne operacije u Hrvatskoj.

I na dvojicu pilota JNA, koji su navodno bacili bombe na Banske dvore: Hrvata Davora Lukića i Srbina Ratka Dopuđu. Pritom jedini realno dostupan hrvatskom pravosuđu može biti postati pilot Davor Lukić. A čak i ako je uistinu on bacio bombe na Banske dvore, izvjesno je da ne zna više od onoga što mu je bio zadani cilj: bombardirati.

U toj istrazi nema zapovjednog vrha JNA, već navodno odmetnuti zapovjednik zrakoplovstva JNA u Bihaću koji se navodno na svoju ruku odlučio za napad. Istražitelji znaju kakve avione danas u Južnoj Africi vozi Davor Lukić, ali ne znaju tko je bio hrvatski suradnik kojih ih je navodio iz Banskih dvora.

Manipulacija koja se nazire iza ove istrage tako je slična manipulaciji koju je KOS-ova mreža izvela pred haaškim i beogradskim sudom na likvidaciji ranjenika i ratnih zarobljenika odvedenih iz vukovarske bolnice, prikrivajući tragove planiranog zločina u organizaciji KOS-a i svodeći kaznenu odgovornost na puki hir i odmazdu lokalnih srpskih vlasti i paravojski.

Raketiranje Banskih dvora, dan prije isteka moratorija na osamostaljenje Hrvatske, u trenutku kada se ondje nalaze Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković, nije bilo ni hir ni incident. Bila je to operacija najviše razine, koju je JA izvela u ratu protiv Hrvatske.

Nije to bio samo pokušaj eliminacije hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana da bi se obezglavila Hrvatska. Bio je to i pokušaj eliminacije nesrpskog civilnog vrha raspadajuće SFRJ. Ma što mi danas mislili, znali ili predmnijevali o djelovanju Stipe Mesića i Ante Markovića, oni su tog dana u Banskim dvorima bili najviši civilni dužnosnici raspadajuće SFRJ.

Mesić je bio predsjednik Predsjedništva i vrhovni zapovjednik te JNA koja ga je bombardirala. Marković je bio predsjednik savezne vlade i šef Veljku Kadijeviću, koji je jedini mogao zapovjediti to bombardiranje. Bio je to najeklatantniji primjer vojnog puča, nakon kojeg je vlast u raspadajućoj SFRJ trebao preuzeti generalštab JNA. Takav se napad nije mogao izvesti bez najizravnije zapovjedne uključenosti Veljka Kadijevića i bez njegova pomoćnika za “bezbednost”, šefa KOS-a Aleksandra Vasiljevića, koji ju je pripremio. U hrvatskoj istrazi nedostaju i Vasiljević i njegov čovjek u hrvatskom vrhu.

Da nije bila riječ o spontanom hiru generala Bajića, pokazuje i to što nakon neuspjelog vojnog udara JNA kreće u odlučujući i otvoreni rat protiv Hrvatske. Jedan od ključnih dokaza o njezinim namjerama je Naređenje br. 35-14533 Aleksandra Vasiljevića o osnivanju zatočeničkih logora za ratne zarobljenike izdano 10. listopada. Iz njega se vidi i ratni plan vrha JNA i odgovornost Vasiljevića i KOS-a za sve što se događalo s hrvatskim ratnim zarobljenicima u logorima JNA u Srbiji, BiH i na okupiranim hrvatskim područjima.

Acini ljudi i dalje rade

I umjesto da na raketiranju Banskih dvora hrvatska istražna tijela grade snažan slučaj protiv vrha JNA, protiv još živog Ace Vasiljevića i još življe njegove mreže (kada su to već dosad propustili učiniti), umjesto da povežu pokušaj vojnog puča s već pripremljenom optužnicom protiv Vasiljevića za zločine u logorima, koja već šest godina leži u ladicama osječkog županijskog državnog odvjetništva, umjesto da mu dodaju evidentnu zapovjednu odgovornost za likvidaciju ranjenika i ratnih zarobljenika iz vukovarske bolnice, i da time nakon haaškog debakla uspostave neku ravnotežu prijetnje, hrvatski istražiteljski muževi kreću u lov na pilota Davora Lukića. U Južnu Afriku. Čine to u trenutku kad Acini momci pred sudovima BiH dovršavaju istrage protiv cijelog zapovjednog vrha HV-a i HVO-a, za završne operacije u BiH 1995. godine.

Pitam se, jesu li zbilja tako nesposobni? Tako činovnički ustrašeni? Ili ipak tako Acini?

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Antun Babić: Predlažem Višnju Starešinu za novinara zadnjeg desetljeća

 

Višnja Starešina: U Hrvatskoj su dvije države – jedna hrvatska i druga jugoslavenska čije je temelje udario KOS!

 

Višnja Starešina: Mnogi su sudjelovali u pravosudnom udruženom zločinačkom pothvatu

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Snijeg je pao, zvijeri ostavljaju tragove

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što je Slobodan Praljak ispio otrov, a ostala petorica osuđena na dugogodišnje zatvorske kazne, počinje se glasno govoriti o onome o čemu se šutjelo, počinje se otkrivati ono što je bilo prikriveno.

Snijeg je pao i prekrio brjegove, a medvjedi, vukovi i lisice utiskuju svoje tragove, koji će nestati čim se snijeg počne otapati.

Na tribini u povodu godišnjice smrti predsjednika Tuđmana, Vladimir Šeks je još jednom grmio protiv Stjepana Mesića nazivajući ga najodgovornijim za jednu nepravednu presudu, jer je svojim svjedočenjem u Haagu optužio državu za agresiju na BiH.

Na istoj toj tribini Drago Krpina, također jedan od utemeljitelja HDZ-a, u neizravnoj polemici sa Šeksom ukazao je na licemjerje vlastite stranke. Pa Sabor, na čijem je čelu bio Šeks, a na čelu Vlade Ivo Sanader, odlikovali su tog istog Mesića i nakon što je sve već bilo poznato i objavljeno.

Još se pepeo Praljkova tijela nije spustio na zemlju, a pravednici poput Ive Josipovića, Gorana Beusa Richembergha i radikala iz GLAS-a i SDP-a oštro zahtijevaju da se svima osuđenima u Haagu oduzmu odličja. Nisu mogli čekati ni mjesec dana.

Koliko li u tim zahtjevima ima trijumfalizma, bezosjećanosti, trljanja soli na rane, gotovo sadizma. Bune se protiv komemoracije, a dvojicu ministara koji su joj prisustvovali pozivaju na odgovornost, smetaju im minute šutnje, mise zadušnice i osporavanja jedne presude, koja se ne smije dovoditi u pitanje. Presuda se poklapa s njihovim viđenjem rata i države i sada, dok je sve svježe, treba svoju istinu istjerati do kraja.

Ovim zahtjevima oni očituju svoju pravovjernost pred međunarodnim moćnicima, a usput hvataju mrsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović za vrat: Pokaži da priznaješ presudu.

Predsjednica, jedan od posljednjih političara koji brane čast hrvatskog naroda, odbija nasrtaje. Odlikovanja su, veli ona, dodijeljena za obranu od srpske agresije i ja ih neću oduzimati. Možda u tom grmu i leži zec. Što se osuđenih tiče, njima je svejedno. Oduzeli su im živote, što će im odlikovanja.

Prošlo je dvadeset šest godina od raketiranja Banskih dvora i pokušaja ubojstva Franje Tuđmana, a u Zagrebu se podiže optužnica protiv počinitelja iz Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva.

A dvadeset dvije godine poslije, tužiteljstvo BiH podiže optužnicu protiv zapovjednika Amije BiH zbog ubojstva generala HVO-a Vlade Šantića.

Ma je li moguće da se tek sada došlo do podataka i činjenica? I bi li ikada ove optužnice bile podignute da nije bilo ovih haaških presuda?

U Haagu je ovih dana održano ročište u povodu žalbe Tužiteljstva na oslobađajuću presudu Vojislavu Šešelju. I dok su Hrvati osuđeni kao sudionici ničim dokazane namjere da se dio BiH pripoji Hrvatskoj, u presudi Šešelju je stvaranje “velike Srbije” okvalificirano ne kao zločin, nego kao legitimni politički cilj. Pa tko može, neka vjeruje u pravednost i dosljednost haaških djelitelja pravde.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari