Connect with us

Kolumne

O babama, bapcima i papcima

Objavljeno

on

Mnogi se pitaju zašto prevladavajući mediji u privatnom vlasništvu u vrijeme stoljetne epidemijske ugroze tako naglašeno simpatiziraju, gotovo i slave okupljanja mladih kojima je osim pijančevanja teško razaznati svrhu, kao i prosvjedne skupove ugostitelja koji tako fino kuhaju i mućkaju da ih, ne rade li koji mjesec, na koljena baca 42 kune obvezne članarine HGK.

Tajna, čini se, leži u onoj – sličan se sličnome raduje – jer svima navedenima temeljna je djelatnost proizvodnja bljuvotina. Za njima ostaju samo bljuvotine i bljuvotine su sve što će za njima ostati. Po tome će ih pamtiti povijesne kronike ovog doba kad se na muci poznaju junaci. S druge strane, zašto su ti isti mediji tako nabrušeni na okupljanja povezana s tradicionalnim manifestacijama nacionalnog jedinstva – od Alke, preko vjerskih procesija u marijanskim svetištima, do vukovarske kolone sjećanja, konačno i Stepinčeva? Čini se da i za to postoji razumno objašnjenje. Jednostavno, to nije njihova nacija! Ma koliko poreza plaćali u riznicu hrvatske države, oni u njoj zauvijek ostaju strancima. Sve njezino strano im je. I tako će biti sve dok je bude. A bit će je, kako pjesnik reče, sve dok bude srca. Kojeg oni nemaju.

Znakovito je, ne i začudno, kako se, zamjene li se u ove dvije teze mediji u privatnom vlasništvu oporbenim saborskim zastupnicima dobiju navlas istovjetni odgovori. Najpoznatijeg stanara Pantovčaka da ne spominjemo. Mada, što ga ne bi spominjali? Sve kad to i ne bi htjeli, moramo,… da se Njegova Ekselencija ne uvrijedi. Jer kad se uvrijedi, zna bit’ gadan,… kao neki kad popiju,… ili drugi kad šmrču,… taman i ne bili prehlađeni.

A zašto ga toliko svrbi?

Elem, zašto čovjek koji ne ustaje iz kreveta, ako mu, kao nekom nadobudnom, jogunastom dječačiću, ne bude obećan let helikopterom, sad uopće spominje te holivudske glumice koje ne ustaju iz kreveta za gažu ispod 5 milijuna dolara? Iz puke dosade? Možda. Ne bi mu bilo prvi put. Ipak, malokad je dotični u svojim, odavno već poslovičnim izljevima mozga u krv ovako uporan. Tako proždrljivo nije verbalno ujedao još od afere Janaf i pohoda na mjesto prozvano klubom Dragana Kovačevića u vrijeme strogog zatvaranja. No, što ima čudno u tome da se čovjek češe tamo gdje ga svrbi? Doduše, pravo je pitanje – zašto ga svrbi? Ali tko će se sad time baviti? Pa ne će valjda proslavljeno „istraživačko“ novinarstvo, glasovito po maksimi  – „Ne kopa vrana vrani oči“.

Istina, sad je babac s Pantovčaka izabrao drugu tehniku obračuna iz bogate riznice predaka. Umjesto klasika „Drž’te lopova“, primijenjenog za afere Janaf, kad je skretao pozornost s osumnjičenog počinitelja nedjela na navodno šlampave istražitelje, sad je posegnuo za drugom omiljenom metodom iz impresivnog repertoara represivno-obavještajnog aparata naslijeđenog iz komunističkog totalitarizma – diferencijacijom u redovima narodnog neprijatelja. Izvalio je kako nisu sve žrtve iste (Ma je l’ moguće? A gdje su to svi isti? No, nije li to na tragu one kako ni sve žrtve poraća nisu iste, jer je među njima bilo i zločinaca?). Neke su, kako između redaka kaza, evo, pošteno plaćene da žrtvama budu. Tom umotvorinom čudotvorno je preusmjerio pozornost medija, dotle fokusiranih na optužbe o seksualnom uznemiravanju studentica na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti po kojima istražna tijela već ureduju, na bogate holivudske glumice, koje su tu temu pred koju godinu stavile u središte globalnog etera, a sad ih nitko osim korisnika državne rezidencije na Pantovčaku ne spominje. I koga sad briga što ni holivudske dive na početcima karijere, otkad su navodno zlostavljane, nisu bile ni približno bogate kao danas, i koga briga što je glumicama u Hrvatskoj takav honorar tek sanak pusti. No njihova je sudbina gorča, jer one su, da stvar bude gora, dvostruke žrtve. Morale su se podavati kao mlade da bi zauzvrat u zreloj dobi mogle glumatati u „remek-djelima“ kojima se ruga žrtvama Domovinskog rata. Primjer su udovice poginulih branitelja u filmu „Ministarstvo ljubavi“ Milanovićevog školskog druga Pave Marinovića, za čiji je društveno angažirani umjetnički diskurs Milanovićeva vlada nalazila puno razumijevanje, a uz to i ponešto novaca. Srećom, sad paraziti koji ratne stradalnike prikazuju parazitima više ne parazitiraju na državnom proračunu. Barem ne ni u približnoj mjeri u kojoj su to činili dok je „nacionalno osviješteni“ Milanović o tome odlučivao.

Kud ide ovaj svijet? Seksualni napasnici, a nisu katolički svećenici!

Tema seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja vrlo je osjetljiva, osmotri li ju se iz više kutova. Prije svega, radi se o posebno gadljivom deliktu, grubom narušavanju osobne slobode i tjelesnog integriteta slabije osobe, a samo dokazivanje nedjela mahom se svodi na „riječ na riječ“, što obično bude otežano i duljim protokom vremena od počinjenja. Stoga može poslužiti i kao idealan alat za društvenu eliminaciju nepoželjnih, pri čemu ulogu dželata igraju mediji. Naime, da bi se nekoga uklonilo, dovoljno je metu već obilježiti sumnjom, kakav god sudski epilog u konačnici bio. U medijima zapadnoga svijeta dugo je glas endemskog seksualnog zlostavljača uživalo katoličko svećenstvo, tako da se stjecao dojam da ga u drugim društvenim sferama gotovo i nema. Noseći taj križ, Katolička crkva je prošla već sve trenutno zamislive postaje. Od opravdanih optužbi – takve su manje-više bile one na samom početku – preko lažnih optužbi pojedinaca otpalih od crkve željnih namaknuti nešto novca, nerijetko orkestriranih od izvancrkvenih krugova, da bi kronologija rastakanja „one koju ni vrata paklena ne će nadvladati“ vrhunac dosegla po svoj prilici unutarcrkvenim razračunavanjem u slučaju osramoćenog, ali ipak oslobođenog australskog kardinala Georgea Pella, izvrgnutog paklenskom iživljavanju „Down Under“ sudstva, otprilike poput šestorice Hrvata osuđenih za terorizam osamdesetih. Kad se dirne u osinje gnijezdo, lako se navuče bijes nevidljivim nitima, u drugom smislu nego što je to sinonim za Australiju, „Down Under“ povezanih aktera, od Vatikana do medija i pravosuđa.

Kad je već katoličko svećenstvo u svjetovnim krugovima postalo poznatije po proizvodnji seksualnih skandala, nego po proizvodnji piva i sireva, polako su na vidjelo počeli gmizati seksualni predatori i iz drugih miljea. Svojevrsnu prekretnicu predstavljalo je razotkrivanje zlostavljača u mjestu posebno ciničnog naziva, Hollywoodu. Da je vrag odnio šalu, moglo se naslutiti već po tome što zlostavljači nisu pronađeni u redovima bijelih supremacista (moguće i zato što je takve u Hollywoodu bilo nemoguće naći), nego su se pod svjetlima reflektora našli pripadnici manjinskih skupina, koje nepisani zakon štiti kao kakve rijetke zvjerke pisani – producent iz reda izabranog naroda i tamnoputi komičar, proslavljen u obiteljskim serijama. Žalosti što to nije bio dovoljan poticaj da se i u Hrvatskoj tomu kaže „Dosta!“, nego se čekalo na startni pucanj iz Beograda, u kojem ovdašnji medijsko-kulturnjački čušpajz očito i dalje vidi gravitacijsko središte.

Budakom po profesoru kojeg je nagradio Boras

Ipak, u BG-centričnim medijima, kojima nije strano djelovati po matrici kao prepisanoj iz djelovodnika obavještajno-represivnog aparata iz komunističkog totalitarizma, slučajeve seksualnog zlostavljanja u kulturnjačkom svijetu ubrzo je zasjenio onaj stanovitog profesora na Filozofskom fakultetu. Da se ne radi o branitelju iz Domovinskog rata, bilo je jasno čim je danima brižno čuvan njegov identitet. Štoviše, osumnjičeni je na naslovnicama predstavljan kao „profesor kojeg je nagradio rektor Boras“, čime se besramno sugeriralo da ga je ovaj nagradio za zlostavljanje, iz čega se jasno dalo naslutiti da osumnjičeni zlostavljač nije u središtu hajke, nego služi tek kao usputna meta. Naime, spomenuta kvalifikacija jednako je „korektna“ kao kad bi naslove krasio atribut „profesor, Srbin po nacionalnosti“. To bi u predmetnom slučaju također bilo formalno istinito, ali i jednako podmuklo, jer nacionalnost, baš kao i rektorova nagrada, nemaju nikakve veze s nedjelom koje se dotičnom profesoru pripisuje. Da bi u konačnici iza hajke na njega, a u prvom redu ipak na rektora Borasa, isplivao profesor Neven Budak, istaknuti protagonist reforme školstva u vrijeme Milanovićeve Vlade, usput i revni promicatelj zajedničke „regionalne“ vizije povijesnih događaja koji su obilježili devedesete godine prošloga stoljeća, pod pokroviteljstvom Centra za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi sa sjedištem u Solunu.

Možda će sad, kad se obračunava sa Srbinom, kao onomad Josipović s Pupovcem, nakon što mu je ovaj otkazao poslušnost jer je u proljeće 2011. odbio rušiti vladajuću većinu i opstruirati put Hrvatske u EU, i Milanovićev gojenac, Budak, naići na frenetični pljesak Hrvata bez časti i obraza (prednost toga je što ih se ne može ni ukaljati), i makar truna dostojanstva, a kamoli viteštva, koji egzaltirano slave svako Milanovićevo srozavanje institucije Predsjednika, jer je, evo, odbrusio i ljevičarima. Tima koji se hrane isključivo negativom tako je valjda lakše progutati obračun s nacionalnom simbolikom, nepoštivanje kalendara hrvatskih blagdana, kidanje nalijevo s obljetnica važnih događaja iz Domovinskog rata (Bljesak, Vukovar, Maslenica), pozive na bacanje spomen ploča poginulim braniteljima, govore hrvatskim vojnicima u trajanju između 17 i 35 sekundi i slično. Uostalom, trebaju nekako opravdati to što su ga izabrali, što djelom, što propustom. Jer kad jednom upadneš u živo blato, što se više koprcaš, to dublje propadaš. Na kraju propadneš toliko da ti više smeta pravosuđe koje ne proganja Thompsona od pravosuđa koje ga je sistematski proganjalo.

Budaci na sveučilištu, budaci u Saboru

Uz budake na sveučilištu Milanović se može s punim povjerenjem osloniti i na budake u Saboru, neke, bez trunčice iskustva u politici, tamo prispjele izravno s Budakova fakulteta. Naime, kao tobože desno političko krilo Zorana Milanovića sve se jasnije profilira saborska sekta zvana Most na Neretvi. Iako ta ljubav traje od Milanoviću upućivanog zaljubljenog pogleda predvodnika sekte još tijekom pregovora netom poslije parlamentarnih izbora 2015., danas se u patetičnim izljevima odanosti stvarnom predvodniku krda posebno ističe sektina sekcija Petog dana. Nakon stanovitih nesuglasica oko gesla Za dom spremni, koje su sad, barem tako kažu, ad acta, poklapanje u stajalištima je gotovo savršeno, od usklađenog podrivanja epidemioloških mjera do rastakanja institucija čije im odluke nisu po volji, recimo, Ustavnog suda. Zanimljivo je kako ti zagriženi borci, alergični i na najmanju naznaku korupcije, skaču na istražna tijela čim se dotaknu izgledne korupcije (slučaj Janaf). Tad im korupcija odjednom više ne smeta, nego im smetaju istražitelji korupcije, u toj mjeri da bi ih čak izveli pred lice saborskih istražnih povjerenstava. Evo i sad, čim je opako zasmrdjelo na odvratnu pokvarenost po pitanju seksualnih delikata, manje gora polovica saborskog mračnog kvara u svojstvu predsjednice saborskog Odbora za ravnopravnost spolova staje kao tampon zona na pola puta između baba i babca s Pantovčaka, sugerirajući sklanjanje teme daleko od očiju javnosti u okvire istražnih i pravosudnih institucija, eto baš onih kojima ne vjeruje u slučaju Janaf.

Kako onda izbjeći pitanje je li tima i takvima koji se vode credom – kud Milanović okom, tud mi skokom! – misija rasvjetljavanje korupcije ili ipak njezino zataškavanje (čim Milanovića zasvrbi)? Da su skrojeni po mjeri, potvrđuje upadljiva sličnost gurua s Pantovčaka i saborskih mu satelita kad je posrijedi prijezir prema radu, koji se očituje što u sklonosti neradu, što pljuckanjem po onima čiji rad daje plodove, ali i gorljivoj posvećenosti bujicama ispraznica. Verba non acta, neformalni je moto tih verbalnih udarnika, novopečenih starleta youtube kanala „Ivan Pernar TV“. Riječ je o onima koji ni dan-danas ne mogu prežaliti što služeći Ivi Josipoviću nisu spriječili povratak Hrvatske tamo gdje pripada – u zajednicu uljuđenih europskih naroda – a time ujedno i zapečatili ostanak Lijepe Naše u „Regionu“ do tko zna kad (pa Srbiju evo i danas nameću kao uzor, osupnuti njenim grandioznim uspjehom u „vakcinisanju“, očito nesvjesni kako sve što dolazi iz Beograda ne mora nužno biti i istinito, napose kad su brojke posrijedi). Da bi Josipovićevim odlaskom s pozornice samo promijenili gazdu i skutrili se pod skutima autentičnog preziratelja Europe Zorana Milanovića, kojemu se ni po službenoj dužnosti ne da u Bruxelles među te birokrate, najprije kao medijski, a potom i kao saborski drekavci. Pa sad još, kako povijesnim gubitnicima i priliči, melankolično tule za neprežaljenim im junakom iz mladosti, Nigelom Farageom, koji je u vrijeme kad Josipović nije uspijevao slomiti Pupovca Hrvate uvjeravao kako im Europa ne treba. I što će ti, u kojih se primilo sjeme koje je Farage tada sijao, nego poput pokvarene gramofonske ploče to isto verglati danas?.

Misija je završena? Ili je to tek kraj početka?

Istodobno dok Milanović beskrupuloznim retoričkim divljaštvom, kojim ne odaje vještinu, nego tek pozamašni manjak pristojnosti i elementarnog kućnog odgoja, nailazi na pljesak zgubidana s tobožnje desnice, priča na ljevici čini se poprima obrise happy-enda. Naime, neokrunjeni kralj „trash talka“, šarmantan kao pad BDP-a 3 godine uzastopce, a vjerodostojan kao kreditni rejting u smeću, konačno je našao dostojnu mu kraljicu, kao lonac poklopac. Našavši se u verbalnom klinču s vulgarnom hudom babom, babac s Pantovčaka kao da je apsolvirao zadnji nivo neke računalne igrice. Dalje nema. Pasti se niže ne može. Time je simbolički zabio glogov kolac u srce hrvatske države provevši cilj zbog kojega je i izabran – posvemašnju dekonstrukciju institucije Predsjednika Republike Hrvatske. Reducirao ju je do apsurda ili kako bi ponegdje rekli – razbio k’o beba zvečku! Da bi ju de facto dokinuo, iznutra je rušeći primjerom, što su već dvojica prije njega uporno pokušavala, ali im nije pošlo za rukom, dostajalo mu je, evo, ni godinu dana. Ipak, hrvatske institucije i operativna tijela koje je rušio izvana, poput Ustavnog suda ili Stožera civilne zaštite, još odolijevaju. Njih zasad srušiti nije uspio. Stoga pred babcem s Pantovčaka ima još posla. Koliko god sve što miriše na rad u njegovoj blizini i nazočnosti zvučalo provokativno i neumjesno, nemjerljivo neumjesnije čak i od ZDS-a, od toga on ipak ne bježi.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari