Pratite nas

Kolumne

O Hercegovcima poštenim i nepoštenim

Objavljeno

na

FAH/Ilustracija Kamenjar.com

U sagi o Milijanu Brkiću kao krtici u represivnom aparatu, ono bitno je, kako to obično biva, ostalo slabo zamijećeno. Komu god on navodno dojavi da je pod nadzorom – taj ili ne stigne uništiti dokaze ili biva uhićen i osuđen. Zacijelo kriminalnim miljeom kruži kletva – dabogda ti Vaso dojavljiv’o! S druge strane, kako to izgleda kad sustav funkcionira besprijekorno, pokazuje slučaj “Poljudske svastike”. Tu ništa nije procurilo, sve stoji postojano kao klisurina, svaka je pora kao kitom začepljena…

U slučajevima s curenjem informacija iz sustava pripisanim Brkiću procedura je navodno kompromitirana, no pravosudni postupak je ili odmakao ili završio. A tamo gdje je ravnao Ranko Ostojić, sve je provedeno po pravilima službe, samo što istraga iz nekog razloga tapka u mjestu, a sudski epilog još se ni ne nazire. Štoviše, Ostojić, koji sad s visoka tumači kako se ministar ne smije miješati u rad policije, već je dan nakon ukazanja poljudske svastike dao smjernice istražnim tijelima predviđajući kako krivac nikad ne će biti otkriven. Doista neobično – kad puknu mjere tajnosti, krivac se nađe – a kad institucije rade kao urica, sukladno ministrovoj prognozi netragom nestaje.

Okruženje u kojem je fokus na postupku, a ne na rezultatima rada, izrazito pogoduje medijskom potpaljivanju fiktivnih afera i stalnom održavanju napetosti temeljenih na opsjenama. Metodologija je uvijek ista, samo se mijenja sredstvo. Mijenja – uvjetno rečeno – jer Index, Nacional i N1 televizija prsti su na istoj ruci. Kako bi odvratili pozornost od stvarnog lutkara iz sjene, uprijet će prstom na obračun protivnika unutar skupine kojoj žele nanijeti štetu. Naravno, uvijek se nađe onih koje odveć ne žalosti pečenje na vatrici stranačkih kolega pa je moguće da ju ti dodatno raspiruju. Ali pomisliti da neka HDZ-ova struja kontrolira navedene medije – one koji ne mogu smisliti nijednu od njih pa se zdušno obračunavaju s jednom po jednom – ravno je zaključku kako rep maše psom a ne pas repom.

Pozorni promatrač ne će moći tek tako zanemariti činjenicu kako krugovima koji nadziru medije aktualne državne politike nisu po volji – pojačana skrb za branitelje uključujući i one iz HVO-a, osnaživanje hrvatske vojske i policije, vraćanje hrvatske vojske u pogranična područja, očuvanje borbene sastavnice hrvatskog zrakoplovstva, strateška suradnja s Izraelom praćena izglednim proširenjem na gospodarstvo, tiha legalizacija pozdrava Za dom spremni kroz nekoliko uzastopnih oslobađajućih presuda. Konačno – i primjetno udaljavanje od Zapadnog Balkana u svim sferama društva osim onima pod dominantnim utjecajem moćnika proizašlih iz vladajućih struktura SR Hrvatske (mediji, kultura, dio gospodarstva). Ne manjka im, dakle, motiva za stalno i sustavno podmetanje klipova kakvom nije dosad bila izložena nijedna vlada. A zgodno je primijetiti i kako se tajming i intenzitet najnovijih afera isprepliću s razrješavanjem sudbine Uljanika. S time interesno povezanim političkim i gospodarskim krugovima očito dobro dođe pritisnuti Vladu pri donošenju prijelomnih odluka.

Najavljivana vruća politička jesen započela je pred mjesec dana podgrijavanjem Afere Hotmail koju je plasirala N1 televizija. “Afera” u čijem je središtu bio broj razgovora Zdravka Marića na temu Agrokora, odaslana s medijskog deponija za odlaganje vjesnika i plodova trećejanuarlja – od prvoborca Tihomira Ladišića do svježe prinove, prekaljenog udarnika i urednika s RTL-a, Igora Bobića – svela se na posebno inkriminirajuću kvalifikaciju – svi su sve znali! Naravno da su sve znali, barem sve zaista bitno. Pa to im je posao! Zato su ga i napravili kako treba kupivši vrijeme Agrokoru i na njega naslonjenom dijelu hrvatskog gospodarstva. Nabrušen prema zaslužnima što mu se zloguke prognoze oko sudbine Agrokora nisu ostvarile, “aferu” je požurio potpiriti i jedan sve pošteniji Hercegovac. Inače, živi dokaz kako prekomjerno konzumiran espresso, napose ako je kraći, ima razoran učinak na razbor, ali, istodobno, začudo blagotvorno djeluje na poštenje.

No, i od poštenog se uvijek nađe pošteniji, još korisniji. Nova zvijezda medija sada je drugi Hercegovac, policajac profesionalac bez mrlje u karijeri. Za razliku od pasioniranog ljubitelja espressa, taj strah i trepet za krijumčare droge ne prenosi medijski konstruirane “afere” uzimajući ih zdravo za gotovo. Upravo suprotno, njegov službeni uradak mediji prenose kako bi aferu stvorili. A kad je taj plemeniti motiv u pitanju, sve postaje moguće. Pa i da se jedan, istina pošteni Hercegovac prometne u vrhovnog moralnog autoriteta čiju se službenu zabilješku, inače odbačenu u ranoj fazi istrage, tretira kao konačnu presudu.

Naime, sredinom 2011. godine pošteni je Hercegovac pripravio dokument koji je ovih dana prigodno ugledao svjetlo dana. U njemu stoji kako se došlo do saznanja da je tadašnji zamjenik glavnog ravnatelja policije, g. Milijan Brkić, na neutvrđenome mjestu, neutvrđenog dana, između 3. i 20. lipnja 2011. zainteresiranoj osobi dostavio podatke o provedbi posebnih izvida protiv prostitutki višeg platnog razreda. Vrijedi podsjetiti kako je te izborne godine u društvu vladala iznimno uzburkana atmosfera, obilježena stalnim trvenjima ispod površine, posebno izraženima u pravosudno-represivnom sustavu. Temelj briljantne predizborne taktike Jadranke Kosor činila je samohvala da to – što se, sad dok je HDZ na vlasti, pravosudno proganjaju samo HDZ i HDZ-ovci – znači da je pravosudni sustav napokon neovisan. Potpomognut nesebičnim pregnućima Mladena Bajića, taj lukavi plan je iz nekog razloga ipak urodio katastrofalnim izbornim rezultatom. Posljedično, nije se s mukom trebala krpati vladajuća većina (nije li uvijek tako kad ljevica dođe na vlast?). Štoviše, malo je falilo da se dvotrećinskom većinom izmijeni Ustav s dalekosežnim posljedicama na budućnost Hrvatske, po mjeri struktura koje su stajale iza Milanovića i Josipovića.

No, ostavimo ta divna vremena iza nas, a poštene Hercegovce u borbi za najpoštenijemu među njima namijenjen “Trofej Stanko Čolak”, u želji da pobijedi najbolji, elem najpošteniji. Stanko Čolak po kojem pokal s pravom nosi ime i nasljednik mu, Ivan Lasić Gorankić, bili su ljudi posebnog kova. Tim pravim profesionalcima uspijevalo je i u najtežim vremenima osigurati da sustav funkcionira, ali i sačuvati poštenje. Njihov trud, rad i zalaganje pravedni je sustav znao prepoznati. Zato im je u bivšoj državi i povjereno obnašati dužnost upravitelja odjela Službe državne sigurnosti za borbu protiv neprijateljske emigracije – mahom nepoštenih Hercegovaca, a Čolaku i ulogu posebnog savjetnika istaknute komunističke glavešine, Staneta Dolanca. E, što su ti vremena – današnji se pošteni Hercegovci prema negdašnjim velikanima doimaju kao papaline prema morskim psima.

Konsternirani ovim gorkim saznanjem posvetimo se radije tipičnom – dakle onom nepoštenom, pokvarenom Hercegovcu, mutikaši i šverceru – ukratko onome koji odgovara stereotipu Hercegovca brižljivo izgrađenom devedesetih. Upravo takav glas bije čovjeka kojem mediji ovih dana posvećuju svekoliku pozornost. Slično kao što svi putovi vode u Rim, tako i tragovi svake nepodopštine vode prema njemu. Te plagijator Brkić preko kuma upozorio falsifikatora Vargu, te Brkić dojavljivao i organizatorima elitne prostitucije, te Brkić viđan u blizini očeve kuće koju nije prijavio u imovinskoj kartici. Uskoro, ako već i nije – Brkić proturio po akcijskoj cijeni nabavljeni limun napadaču na Milorada Pupovca i tko zna što još sve ne. Ovih je dana kao malokad preporučljivo ne otvarati frižider … jer nikad se ne zna što sve Brkić može tamo stavit’.

Zabrinjavajuće je znakove počeo pokazivati još za Domovinskog rata kad je služeći u elitnoj policijskoj postrojbi digao ruku na sustav sa zvijezdom petokrakom. Neposluh i nespremnost da pod svaku cijenu slijedi zahtjeve tog istog sustava, samo sad pod drugim obilježjem, iskazuje odbijajući izvršiti zapovijed za uhićenjem ratne legende i suborca, Mirka Norca. A onda se još, nakon što je taj sustav gotovo posve razgradio hrvatski sigurnosni sustav stvoren u pobjedničkom ratu, nije libio do grla ući u septičku jamu obavještajnog nadzemlja i paraobavještajnog podzemlja, umjesto da kao sav pošten svijet zauzme udobnu poziciju ispred zaslona računala ili televizora i viče (ili piskara)  – UDBA, UDBA, UDBA … SVE JE TO UDBA!

I sad sustav, koji počiva na opsjenama, trubi da se Hercegovca kojeg je označio nepoštenim treba riješiti. Pa mogu se oni njega rješavati koliko god hoće, ali jedno im je dobro znati, kad već dosad nisu naučili – koliko god ga se rješavali, taj nikad ne odustaje… i uvijek se vraća!

Grgur S./Kamenjar.com

Ludo, luđe, hrvatsko pravosuđe!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić – Tko drži posudu za Budinu suzu?

Objavljeno

na

Objavio

Budimir Lončar je uvrijeđen. Nakon gotovo jednomjesečne javne dreke oko Bandićeve namjere da “potpiše” kako sam kaže “ne znam čiji prijedlog” o odlikovanju Budimira Lončara, te koncentracije kompletne nacionalne scene na zločestoga Budu, iako će Buda reći da “oni” nisu pobjedili, te da on nije pokleknuo, Lončar je odgirao odličan, racionalan i poučan potez.

Ne karikiram.

Niti se zezam.

Zato što je Lončaru i ljudima njegovog formata u antifa spektru, jasnije nego njihovim suparnicima na nacionalnom spektru da je bitan rat, a ne bitka, da se uspjesi ne postižu gurajući kao june u zid, nego kad je nužno zaobilazeći zaprijeke, ali na način da se nikada zaobilaznica ne preusmjeri na stranputicu, nego uvijek i samo u istom smjeru i prema istom cilju. Na tom putu ne znači ništa “drug” manje ili više, važna je ideja. Nekada revolucija, danas sve pod nazivljem – antifašizam, pod kojim se otima država onima koji su je stvarali.

No prije toga, važna napomena vezano za Bandića.

Bandić mi je dao ideju svojim “potpisivanjem ne znam čijega prijedloga” da bi sad, kad je već to tako, svima  u Zagrebu, naročito  nezadovoljnicima moglo svanuti. Jednostavno, svatko pismen, elektronski ili onako olovkom i papirom, i koga bar noge donekle služe, napiše nekakav prijedlog, bitno je da može doći do poglavarstva, pristupiti urudžbenom odjelu i – čiča miča gotova priča. Ispunjene želje.

Predložiš, ne moraš se čak ni potpisati, samo adresiraj željenog dobitnika, želje i prijedloge i gradonačelnik potpisuje. Kao neka vrsta sigurnog lota. Sve što odigraš dobiješ.

Jedini je problemčić što će tako broj dobitnika i Bandićevih ukaza biti tako velik, da će dobitci nužno biti siromašni, iako je i to bolje kad je mukte, nego raditi. Ima i druga mogućnost, koja bi mogla imati veze s Budimirom Lončarom i njegovim zaslugama, a to je da su Bandić i Mikulić odlučili okupirati Sjedinjene Američke Države, Kinu, Rusiju ili cijelu EU, te im nametnuti stogodišnji danak. Ili, možda planiraju zatočiti europske lidere na okupljanju u Zagrebu, kad ih Plenković namami na prvo zasjedanje prilikom hrvatskog predsjedanja Europskom Unijom.

U podrum s njima i nema majci.

I ispostaviti talačke račune njihovim ucviljenim nacijama da ne čupaju kose zbog sudbine recimo Merkel ili Macrona.To mi čak izgleda vjerojatnije, jer bi Žuti prsluci i milijuni Nijemaca dali život za te dragocjenosti. Da se nešto po tom pitanju događa moglo bi se zaključiti po paničnoj poruci američkog veleposlanika Kohorsta, koji je svjestan što u borbenim operacijama znači ZDS, krenuo u akciju spriječiti ga koristeći Budinu domovinu – Republiku Hrvatsku i njezine institucije. Čovjek sluti opasnost.

Odlučio sam iznijeti ovu programsku mogućnost i inicijativu, kao moj maleni doprinos rješavanju nagomilanih socijalnih, klasnih i građanskih problema u Zagrebu. Dakle, pišite pisma, nosite, urudžbirajte, Bandić i Mikulić sve rješavaju.

Kako se u to sve uklapa Budimir Lončar?

Principijelno, a kako bi drugačije!?

Odigrao je čovjek još jednu utakmicu. I to vrhunski. Dobio je povratnu informaciju je li režim, odnosno voljeni državno-politički poredak čvrst kao stijena, vidio što i kako treba popraviti kako bi vlast bila nepokolebljiva i surova, kakva je snaga  tolikih njegovih posinaka i pokćerki, dječice klonirane i nagomilane u svim česticama golemog državno-javnoga organizma, testirali su odlučnost i pamet suparnika, ono što nisu znali dobili su na čistini, a još su jednom demonstrirali da je najbolji način kamuflaže onaj stari partizanski – isturi čovjeka naprijed, usmjeri vatru na njega, kako bi kolona s ranjenicima mogla nesmetano nastaviti svoj put.

I zavaraj mrskog neprijatelja.

Jer, odričući se nakon dugotrajnog mozganja Budimira Lončara, HDZ je dobio nakon Tajanija novi poligon za pokazivanje nacionalne odlučnosti, a da je to pravac pred zahuktavanje kampanje za europske izbore, vidjet će i voljeni im strateški partner Mile Svetosavski, s kojim je sve već sigurno precizno dogovoreno, utvrđene razine nanošenja boli, te modeli liječenja i icjeljivanja nanesenih rana poslije još jedne bitke pred zaluđenim narodom. Po istom modelu kao i s Budom.

Budimir Lončar sa snažnim prijezirom osuđuje linč protiv njega, osuđuje manje više sve one koji su ga kako ističe neargumentirano napadali, vješali na osušenom drvetu ispred Poglavarstva bez. kako ističe, ikakvog argumentiranog suđenja, a koristi priliku istaknuti ponos na svoju ulogu u NOB-u, zatim u afirmaciji bivše Jugoslavije uz naglasak na automatsku afirmciju Hrvatske u njoj, pa zaključuje da odbija primiti to odlikovanje, ne kako bi priznao da su “zapjenjeni hajkači” pobijedili, niti ne daj Bože radi toga što bi on pokleknuo, nego iz načelnih razloga, jer mu je “ispod časti ulaziti u polemiku s onima koji ga optužuju”.

Lončar u svome priopćenju poručuje da neće nikome dopustiti da mu otme mir i dostojanstvo, te naglašava da neće polagati račune linč gomili što je on sve učinio za afirmaciju Republike Hrvatske nakon raspada Jugoslavije. Lončar zaključuje da ne želi sudjelovati u “tom žalosnom igrokazu koji sramoti njegovu domovinu, Republiku Hrvatsku”.

Valja se ovdje osvrnuti na nekoliko bitnih stvari.

Mnogi će s prijezirom odbaciti kao laž i neiskrenu tvrdnju Budimira Lončara o “njegovoj domovini, Republici Hrvatskoj”.  To je pogrješno. Jer, Lončareva domovina je uvijek – država. I nema nikakve sumnje da je on u tome iskren, da jako voli, te da je privržen Republici Hrvatskoj. Republika Hrvatska je naziv države, koja je po svemu što možemo vidjeti, opipati, naslutiti ili doživjeti na bilo koji način – trenutno domovina Budimira Lončara i njemu sklonih ljudi, dakle ne – zapjenjenih hajkača. Zapjenjeni hajkači, koji svu nacionalnu energiju troše u dreku na Budu, jučer na Pupovca, prekjučer na Plenkovića, prije toga na Milanovića, Josipovića, ima kao u priči, a njihova zapjenjenost potječe iz stava da Lončar, Plenković, Mesić, Vesna Pusić –ne vole Republiku Hrvatsku. Totalno pogrješno.

Pa tko ne bi volio svoj luksuzni auto, novu kuću, jahtu, dobar vinograd?

Ne shvaćaju ti, kako Lončar kaže “zapjenjeni”, da griješe. Jer, trošiti goleme snage na obračun sa starčićem, koji je samo produkt dubokih strukturalnih poremećaja državno-političkoga poretka, makar Lončar pripadao vrlo izvjesno kreatorima tih deformacija i struktura grijeha, koje industrijski dnevno kloniraju tisuće novih lončarića u svim oblicima, mirisma i bojama, razmnožavajući se kao bakterije u savršenim laboratorijskim uvjetima, može izgledati kao pobjeda, a u biti je to samo ispušni ventil, neka vrsta zicera onome što on predstavlja i dodatni zamašnjak turbo reprodukciji sadržaja i simbolike koju sobom takovi nose.

Ne griješi Lončar dakle kad kaže da ne želi doprinositi sramoćenju njegove domovine Republike Hrvatske, jer ju je on ovakvu kakva jest, državu sa svim svojim unutarnjim i pogotovo međunarodnim obilježjima i značenjem, preko svojih desetljećima građenih uporišta diljem svijeta, počevši od Soroša i sličnih do današnjih starčića u sjenama svjetskoga poretka, predstavio svijetu koji ju upravo takvu prihvaća, podupire i potpomaže njezino održanje, bez obzira što recimo njezin narod želi nešto posve drugo. Za Lončara je osporavanje toga što su on i njegovi napravili, osporavanje te slike Republike Hrvatske u svijetu –  sramoćenje.  A njemu je Republika Hrvatska domovina, takva kakvu su on i njegovi uspjeli obilježiti, definirati i afirimirati. A prije toga posve preuzeli iskušanim partizanskim gerilskim modelom. Tu dolazi do nesporazuma između ljudi koji misle da Lončar laže i Lončara i njegovih pristaša, jer jednostavno ne govore o istoj vrijednosti, niti misle na isto. Domovina svakome čovjeku u Hrvatskoj može biti samo Hrvatska, a ne Republika Hrvatska koja je naziv države po državnom uređenju. Hrvatu je domovina bila uvijek Hrvatska, bez obzira uredovala nad njom Austrija, Mađarska, Srbija ili Jugoslavija, prije toga Turska, a danas EU. Mjenjali su se nazivi država, no domovina je bila i ostala Hrvatska sa svojim narodom, zemljama, duhom, kulturom i vrjednostima.

Lončaru i sličnima domovina je uvijek država, bez obzira kako se zove, jer država posjeduje moć, a oni vole moć i pokoravaju joj se. Bez obzira na sve.

Danas se ta država zove Republika Hrvatska i zato je to njegova domovina, naravno, potpuno izuzeta od hrvatskog naroda i utoliko ukoliko je izuzetija milija mu je.

Zato, i samo tako Lončar može mirno reći da je toliko toga učinio i za afirmaciju Hrvatske afirmirajući njezinu totalnu i ubitačnu suprotnost Jugoslaviju, samo s tih polazišta Budimir Lončar može reći da je Hrvatska upravo zbog NOB-a stala na pobjedničku stranu, jer Lončar govori o državi kojoj on pripada uvijek i svugdje, bez obzira što je i kakav sadržaj te države, te kakve je posljedice ostavila na hrvatski narod i stvarnu, jedino moguću domovinu narodima. Malo tko od onih koje je Lončar privodio na pobjedničku stranu misli i osjeća se kao pobjednik s njim i uz njega. Jer ljudi govore o svojoj pobjedi ili ropstvu, Lončar o svojoj pobjedi ili porazu.  Lončar kad spominje domovinu, pobjedu, Republiku Hrvatsku, da to aktualiziramo na suvremeni jezik i prevedemo njegove revolucionarne vizije na današnje – govori o Plenkovićevom mainstreamu. To je domovina građanki i građana a nije hrvatskoga naroda. Zato Lončar i upućuje pismo građankama i građanima te “domovine”, a ne recimo hrvatskom narodu. Naime, sasvim sigurno među “građankama i građanima” kojima se on obraća nema “zapjenjenih hajkača” niti ima puno onih kojima Republika Hrvatska umjesto Hrvatske nije domovina.

Samo Pilsel do Pilsela da oprostite.

Za Lončara je domovina samo ono čime on upravlja i čime ostvaruje svoje ciljeve.

Ne sumnjam da je doprinosio.

Samo, kojoj to domovini?

Republici Hrvatskoj, upravljačkoj strukturi i institucijama, koje su se razvijale izvan svake sumnje i danas prerazvijeno i prerazrađeno djeluju i guše hrvatski narod i njegovu domovinu držeći ih na zečelju svih referentnih europskih ljestvica, ili onoj drugoj Hrvatskoj koja utočište traži u povijesnoj Hrvatskoj, a nema ga u državi Republici Hrvatskoj?

Pa jasno je svakoj budali da je i Pupovac doprinosio Republici Hrvatskoj gdje je god stigao. Ovoj kakvu  danas vidimo i osjećamo, uz svesrdnu pomoć “osloboditelja” Vukovara Vojislava Stanimirovića, a nema sumnje da je toj Republici Hrvatskoj koliko je god mogao pečat utisnuo i Manolić, Mesić, Josipović, Vesna Pusić pojačana bratovim antifama i ljudoljupcima, a pogotovo da golemi doprinos toj Republici Hrvatskoj danas daje Andrej Plenković i njegova vlada.

Da ni ne spominjemo Bandića.

I Andriju Mikulića.

Čak i Katju Kušec i Hrvoja Juvančića.

Budimir Lončar ne zna drugačije.

Njegov svijet je takav kakav jest i to ne vrijedi mjenjati, niti pokušavati mjenjati.

Njegov svijet i ta mjerila u Hrvatskoj treba, ili potpuno onemogućiti, ili marginalizirati, tako da kad se recimo on i Pilsel ukažu pred kamerom i mikrofonom Mateje Jozeljić, ljudi crkavaju od smijeha, jer su vidjeli stvorenja kakva je sve teže i sve rijeđe moguće vidjeti i za što bi trebalo plaćati ulaznice. Umjesto pridavanja im važnosti, valja ih pretvoriti u ono što po svemu jesu – dobar povijesni vic.Pri tome, nije bitno kakav, crnjak ili ne, jer vic je  uvijek vic.

Sve što  je Lončar doprinio, a jest nema sumnje afirmirajući svoje domovine, države kojima je služio,i onoj prvoj i ovoj drugoj, vidimo danas. Narodna domovina Hrvatska je potpuno okovana njegovom Republikom Hrvatskom, koju su preuzeli on i slični njemu, upravljaju s njom kako žele pokriveni plaštom invalidne i lažne demokracije i europejstva po njihovoj mjeri, a ne stvarnog i hrvatskom narodu i ostalim narodima jedino pripadajućeg europejstva, pa je umjesto dreke o njegovom i Bandićevom odlikovanju, ključno fokusirati se na razloge zbog kojih su i kojima su reproducirajući ih desetljećima već, on i slični preoteli taj instrumentarij Republike Hrvatske od onih zbog kojih je stvarana i kojima pripada – hrvatskih ljudi, hrvatskog naroda a ne njihovih bezbojnih građanki i građana.

I zato ne razumijem likovanje da “smo ga pobjedili”.

Nismo.

Lončar je u biti pismom pozvao svoje klonove, svoje sudomovince da još temeljitije prionu na njihovo standardiziranje Republike Hrvatske, kako se ni u najmanjoj mjeri ne bi moglo dogoditi da netko podigne glas zbog –neslaganja s odlukama države.

Jer, koliko god to tragično zvučalo, danas je Budimir Lončar Republika Hrvatska, a ne milijuni Hrvata koji su generacijama krvavo plaćali cijenu želje za posjedovanjem Republike Hrvatske, pa i režimu i osloboditeljima koje on personificira. I to je činjenica koju valja mjenati, a ne trljati ruke jer je eto galama postigla cilj. Naime, nije bit problema jeli Bandić uručio odlikovanje Lončaru ili je li Lončar odustao od njega, bit je problema u tome da je ideja da se tom čovjeku dadne odlikovanje danas, potekla iz pretežitog sustava upravljanja Hrvatskom. A to je pogubno i opasno, a ne sama čin dodjele odlikovanja.

Jer Lonačar i njegovi su postigli svoj cilj samim prijedlogom.

A osporavatelji nisu postigli svoj pravi cilj.

Kako to?

Pa Budmir Lončar, jednako kao i Tito kad je maknut s Trga, zapravo još snažnije pritiska svojim duhom Hrvatsku, domovinu Hrvatsku, instrumentima Republike Hrvatske – države.

Budi i sličnima treba oduzeti instrumente Republike Hrvatske iz ruku, prekinuti njihovo industrijsko kloniranje i reprodukciju. Jer ako ode i kad ode Buda, ostaje Andrija Mikulić i Bandić s tisućama sličnih u redovima iza njih, koji u specijalnoj staklenci drže Budinu suzu kao relikviju njihove religije. To je Lončarevo stvarno odličje, a ne Bandićev papir. I to treba spriječiti.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ante Rašić: Je li desnica politički nepismena?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska ulazi u proces izbora, od izbora za EP, preko predsjedničkih do parlamentarnih. Kako se izbori održavaju permanentno u razmacima od svakih šest mjeseci, tako će i kampanja trajati otprilike do rujna 2020.

U ovom trenutku u kampanju su više manje uspješno, s jasnom strategijom ušli HDZ i Amsterdamska koalicija. Ovih dana u kampanju će krenuti i SDP, dok će svi ostali pokušati ući u kampanju. Da bi se vodila kampanja, ona prije svega mora imati program koji ima ciljeve kampanje i politike koju treba artikulirati, a to u ovom trenutku imaju i znaju raditi samo HDZ i Amsterdamska koalicija.

Ankete, odnosno projekcije sastava budućeg EP, koji je naručila EK jasno pokazuju odnose i približno točne rezultate izbora za EP, o čemu je analizu prije nekoliko tjedana radio i autor ovog teksta i čija se analiza u potpunosti poklapa s rezultatima ankete koju je provela EK.

Na prvi pogled, čini se da je u najnezgodnijoj situaciji HDZ, da iza sebe ima probleme poput Agrokora, grupe Borg, Uljanika, referendumskih inicijativa, potvrđivanja Marakeškog sporazuma i ratifikacije Istambulske konvencije, no njih to niti uzbuđuje niti će im nanijeti štetu.

No, za to nisu oni zaslužni nego njihovi oponenti koji zapravo – ne postoje. Za to što ne postoje, najmanje je zaslužan HDZ, već oni koji se ili raspadaju ili svađaju. Radi svega toga HDZ će ničim izazvan, ostvariti nestvaran rezultat. Jedan od najzaslužnijih, ako ne i odlučujući, bit će ‘zločesti’ D’Hondt.

Situacija prije ovih izbora izgleda vrlo zanimljivo. HDZ i SDP gube na popularnosti i rejtingu, a u prilici su ostvariti najbolje rezultate na izborima. Iako se čini apsurdnom, zapravo je odraz stanja na hrvatskoj političkoj sceni, gdje svatko pokušava biti političar, a da o politici zna manje od onog od koga očekuje glas. Ovo će biti izbori gdje će broj rasutih, bačenih glasova, odnosno glasova za najveće stranke, biti najveći do sada.

Je li desnica politički nepismena?

Ako podijelimo te rasute glasove, imamo one s lijevog i desnog spektra. Ovi s lijeva se pokušavaju okrupniti u Amsterdamsku koaliciju, a koliko će to donijeti rezultata pokazat će izbori iako su rejtinzi tih stranaka uzrok stanja u SDP-u, a ne njihova stvarna snaga. Agresivnom i prihvatljivom artikulacijom onom razočaranom SDP-m biračkom tijelu, baziranom na imaginarnom bratstvu i jedinstvu i nekakvim kvazi liberalnim stavovima, njihov rejting daje naznaku osvajanja jednog mandata, no pravo pitanje je hoće li Amsterdamska zadržati SDP-ove birače ili će se ti u konačnosti okrenuti SDP-u.

Svi drugi s lijevog spektra su isto kao i oni s desnog, koji na izbore izlaze samostalno bez mogućnosti osvajanja mandata, u stvari svojim glasovima pune HDZ, nešto manje SDP i Živi zid.

Posebno je zanimljiva situacija na desnom spektru, gdje imamo stranke ili koalicije s mogućnošću osvajanja ne jednog već dva ili čak tri mandata, ali pod uvjetom da nastupaju udruženo. Koji je tome razlog, vjerojatno će pokazati vrijeme, no možda se razlog krije i u držanju kvoruma vladajućim kod izglasavanja zakona o INA-i. Neumješna, u potpunosti pogrešna opravdavanja bez imalo znanja o saniranju štete, odnosno kriznog komuniciranja, te stranke, odnosno pojedinci, izvrgli su se ruglu svojih birača, kolega iz oporbe i pogotovu napadima medija sa svih strana.

Postoji jedna činjenica, a ona je da jedino HDZ-u odgovara trenutno stanje razjedinjenosti. Možda se u korelaciji s jučerašnjim događajima, krije razlog neujedinjavanja.

Činjenica je da bi te koalicije imale strašan potencijal, prije svega u protestnim referendumskim inicijativama, ali i u popularnosti nekih dosadašnjih zastupnika u EP, te bi kvalitetnim komuniciranjem, bez borbe na kojem će mjestu biti koji kandidat jer redoslijed i onako nastaje rezultatima preferencijalnog glasovanja, pokvarili računicu svima, ne samo HDZ-u. Još se jedna bitna činjenica, pojavljuje kao problem tzv. desnici, a samoproglašenim suverenistima, a to je artikulacija tema vezanih za politike o kojima se debatira i glasa u EP.

Desnica, odnosno suverenistička opcija, niti ima kadrove, niti zna artikulirati probleme vezane za direktive ili kohezijske politike. Oni su osuđeni na kampanju vođenu isključivo ideologijom, a na tome nigdje i nikada ni jedna politička opcija nije polučila rezultat. Oni se prije svega moraju voditi računicom i stavom, da nije bitno tko će od njih ući u EP već tko od protivnika neće. Mantra o testiranju svoje snage, najobičnija je politička floskula koju svi ozbiljni političari ismijavaju.

HDZ je u potpunosti svjestan te situacije i njemu zapravo odgovara da izlaznost bude što veća, ne manja, jer veća izlaznost diže izborni prag, koji će i ovako biti veći od 75 000 osvojenih glasova. Iako su u potpunosti svjesni nezadovoljstva članstva, pogotovo birača jer ni birači više ne pamte kao zlatna ribica, u HDZ-u prije svega računaju na mobilizaciju velikog članstva, te dio njima odane populacije koji još uvijek glasaju za “Franju”. Na izborima gdje izlazi upola manje biračkog korpusa od onog koji izlazi na izborima za Sabor i uz zločestog, a za neke dobrog D’Hondta, svi zacrtani ciljevi i rezultati, ostvarivi su.

Pitanje je može li se to promijeniti? Može, ali može li se kod političara promijeniti ego i mogu li se ubrzanim tečajem politički opismeniti.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari