Pratite nas

Kolumne

O Hercegovcima poštenim i nepoštenim

Objavljeno

na

FAH/Ilustracija Kamenjar.com

U sagi o Milijanu Brkiću kao krtici u represivnom aparatu, ono bitno je, kako to obično biva, ostalo slabo zamijećeno. Komu god on navodno dojavi da je pod nadzorom – taj ili ne stigne uništiti dokaze ili biva uhićen i osuđen. Zacijelo kriminalnim miljeom kruži kletva – dabogda ti Vaso dojavljiv’o! S druge strane, kako to izgleda kad sustav funkcionira besprijekorno, pokazuje slučaj “Poljudske svastike”. Tu ništa nije procurilo, sve stoji postojano kao klisurina, svaka je pora kao kitom začepljena…

U slučajevima s curenjem informacija iz sustava pripisanim Brkiću procedura je navodno kompromitirana, no pravosudni postupak je ili odmakao ili završio. A tamo gdje je ravnao Ranko Ostojić, sve je provedeno po pravilima službe, samo što istraga iz nekog razloga tapka u mjestu, a sudski epilog još se ni ne nazire. Štoviše, Ostojić, koji sad s visoka tumači kako se ministar ne smije miješati u rad policije, već je dan nakon ukazanja poljudske svastike dao smjernice istražnim tijelima predviđajući kako krivac nikad ne će biti otkriven. Doista neobično – kad puknu mjere tajnosti, krivac se nađe – a kad institucije rade kao urica, sukladno ministrovoj prognozi netragom nestaje.

Okruženje u kojem je fokus na postupku, a ne na rezultatima rada, izrazito pogoduje medijskom potpaljivanju fiktivnih afera i stalnom održavanju napetosti temeljenih na opsjenama. Metodologija je uvijek ista, samo se mijenja sredstvo. Mijenja – uvjetno rečeno – jer Index, Nacional i N1 televizija prsti su na istoj ruci. Kako bi odvratili pozornost od stvarnog lutkara iz sjene, uprijet će prstom na obračun protivnika unutar skupine kojoj žele nanijeti štetu. Naravno, uvijek se nađe onih koje odveć ne žalosti pečenje na vatrici stranačkih kolega pa je moguće da ju ti dodatno raspiruju. Ali pomisliti da neka HDZ-ova struja kontrolira navedene medije – one koji ne mogu smisliti nijednu od njih pa se zdušno obračunavaju s jednom po jednom – ravno je zaključku kako rep maše psom a ne pas repom.

Pozorni promatrač ne će moći tek tako zanemariti činjenicu kako krugovima koji nadziru medije aktualne državne politike nisu po volji – pojačana skrb za branitelje uključujući i one iz HVO-a, osnaživanje hrvatske vojske i policije, vraćanje hrvatske vojske u pogranična područja, očuvanje borbene sastavnice hrvatskog zrakoplovstva, strateška suradnja s Izraelom praćena izglednim proširenjem na gospodarstvo, tiha legalizacija pozdrava Za dom spremni kroz nekoliko uzastopnih oslobađajućih presuda. Konačno – i primjetno udaljavanje od Zapadnog Balkana u svim sferama društva osim onima pod dominantnim utjecajem moćnika proizašlih iz vladajućih struktura SR Hrvatske (mediji, kultura, dio gospodarstva). Ne manjka im, dakle, motiva za stalno i sustavno podmetanje klipova kakvom nije dosad bila izložena nijedna vlada. A zgodno je primijetiti i kako se tajming i intenzitet najnovijih afera isprepliću s razrješavanjem sudbine Uljanika. S time interesno povezanim političkim i gospodarskim krugovima očito dobro dođe pritisnuti Vladu pri donošenju prijelomnih odluka.

Najavljivana vruća politička jesen započela je pred mjesec dana podgrijavanjem Afere Hotmail koju je plasirala N1 televizija. “Afera” u čijem je središtu bio broj razgovora Zdravka Marića na temu Agrokora, odaslana s medijskog deponija za odlaganje vjesnika i plodova trećejanuarlja – od prvoborca Tihomira Ladišića do svježe prinove, prekaljenog udarnika i urednika s RTL-a, Igora Bobića – svela se na posebno inkriminirajuću kvalifikaciju – svi su sve znali! Naravno da su sve znali, barem sve zaista bitno. Pa to im je posao! Zato su ga i napravili kako treba kupivši vrijeme Agrokoru i na njega naslonjenom dijelu hrvatskog gospodarstva. Nabrušen prema zaslužnima što mu se zloguke prognoze oko sudbine Agrokora nisu ostvarile, “aferu” je požurio potpiriti i jedan sve pošteniji Hercegovac. Inače, živi dokaz kako prekomjerno konzumiran espresso, napose ako je kraći, ima razoran učinak na razbor, ali, istodobno, začudo blagotvorno djeluje na poštenje.

No, i od poštenog se uvijek nađe pošteniji, još korisniji. Nova zvijezda medija sada je drugi Hercegovac, policajac profesionalac bez mrlje u karijeri. Za razliku od pasioniranog ljubitelja espressa, taj strah i trepet za krijumčare droge ne prenosi medijski konstruirane “afere” uzimajući ih zdravo za gotovo. Upravo suprotno, njegov službeni uradak mediji prenose kako bi aferu stvorili. A kad je taj plemeniti motiv u pitanju, sve postaje moguće. Pa i da se jedan, istina pošteni Hercegovac prometne u vrhovnog moralnog autoriteta čiju se službenu zabilješku, inače odbačenu u ranoj fazi istrage, tretira kao konačnu presudu.

Naime, sredinom 2011. godine pošteni je Hercegovac pripravio dokument koji je ovih dana prigodno ugledao svjetlo dana. U njemu stoji kako se došlo do saznanja da je tadašnji zamjenik glavnog ravnatelja policije, g. Milijan Brkić, na neutvrđenome mjestu, neutvrđenog dana, između 3. i 20. lipnja 2011. zainteresiranoj osobi dostavio podatke o provedbi posebnih izvida protiv prostitutki višeg platnog razreda. Vrijedi podsjetiti kako je te izborne godine u društvu vladala iznimno uzburkana atmosfera, obilježena stalnim trvenjima ispod površine, posebno izraženima u pravosudno-represivnom sustavu. Temelj briljantne predizborne taktike Jadranke Kosor činila je samohvala da to – što se, sad dok je HDZ na vlasti, pravosudno proganjaju samo HDZ i HDZ-ovci – znači da je pravosudni sustav napokon neovisan. Potpomognut nesebičnim pregnućima Mladena Bajića, taj lukavi plan je iz nekog razloga ipak urodio katastrofalnim izbornim rezultatom. Posljedično, nije se s mukom trebala krpati vladajuća većina (nije li uvijek tako kad ljevica dođe na vlast?). Štoviše, malo je falilo da se dvotrećinskom većinom izmijeni Ustav s dalekosežnim posljedicama na budućnost Hrvatske, po mjeri struktura koje su stajale iza Milanovića i Josipovića.

No, ostavimo ta divna vremena iza nas, a poštene Hercegovce u borbi za najpoštenijemu među njima namijenjen “Trofej Stanko Čolak”, u želji da pobijedi najbolji, elem najpošteniji. Stanko Čolak po kojem pokal s pravom nosi ime i nasljednik mu, Ivan Lasić Gorankić, bili su ljudi posebnog kova. Tim pravim profesionalcima uspijevalo je i u najtežim vremenima osigurati da sustav funkcionira, ali i sačuvati poštenje. Njihov trud, rad i zalaganje pravedni je sustav znao prepoznati. Zato im je u bivšoj državi i povjereno obnašati dužnost upravitelja odjela Službe državne sigurnosti za borbu protiv neprijateljske emigracije – mahom nepoštenih Hercegovaca, a Čolaku i ulogu posebnog savjetnika istaknute komunističke glavešine, Staneta Dolanca. E, što su ti vremena – današnji se pošteni Hercegovci prema negdašnjim velikanima doimaju kao papaline prema morskim psima.

Konsternirani ovim gorkim saznanjem posvetimo se radije tipičnom – dakle onom nepoštenom, pokvarenom Hercegovcu, mutikaši i šverceru – ukratko onome koji odgovara stereotipu Hercegovca brižljivo izgrađenom devedesetih. Upravo takav glas bije čovjeka kojem mediji ovih dana posvećuju svekoliku pozornost. Slično kao što svi putovi vode u Rim, tako i tragovi svake nepodopštine vode prema njemu. Te plagijator Brkić preko kuma upozorio falsifikatora Vargu, te Brkić dojavljivao i organizatorima elitne prostitucije, te Brkić viđan u blizini očeve kuće koju nije prijavio u imovinskoj kartici. Uskoro, ako već i nije – Brkić proturio po akcijskoj cijeni nabavljeni limun napadaču na Milorada Pupovca i tko zna što još sve ne. Ovih je dana kao malokad preporučljivo ne otvarati frižider … jer nikad se ne zna što sve Brkić može tamo stavit’.

Zabrinjavajuće je znakove počeo pokazivati još za Domovinskog rata kad je služeći u elitnoj policijskoj postrojbi digao ruku na sustav sa zvijezdom petokrakom. Neposluh i nespremnost da pod svaku cijenu slijedi zahtjeve tog istog sustava, samo sad pod drugim obilježjem, iskazuje odbijajući izvršiti zapovijed za uhićenjem ratne legende i suborca, Mirka Norca. A onda se još, nakon što je taj sustav gotovo posve razgradio hrvatski sigurnosni sustav stvoren u pobjedničkom ratu, nije libio do grla ući u septičku jamu obavještajnog nadzemlja i paraobavještajnog podzemlja, umjesto da kao sav pošten svijet zauzme udobnu poziciju ispred zaslona računala ili televizora i viče (ili piskara)  – UDBA, UDBA, UDBA … SVE JE TO UDBA!

I sad sustav, koji počiva na opsjenama, trubi da se Hercegovca kojeg je označio nepoštenim treba riješiti. Pa mogu se oni njega rješavati koliko god hoće, ali jedno im je dobro znati, kad već dosad nisu naučili – koliko god ga se rješavali, taj nikad ne odustaje… i uvijek se vraća!

Grgur S./Kamenjar.com

Ludo, luđe, hrvatsko pravosuđe!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: F-16 Barack ili novi natječaj – trećeg nema

Objavljeno

na

Objavio

Nije gotovo dok nije gotovo, zlatno je pravilo u svijetu trgovine oružjem. A kad je u pitanju isporuka borbenih lovaca, onda nije gotovo dok nije potpisano, isporučeno i plaćeno.

Mnogo češće od vijesti o realiziranim isporukama stižu nam vijesti o vladama koje su se predomislile, ne žele više taj nego neki drugi avion, naručuju upola manje no što su najavljivali i priželjkivali – ili se pak promijeni vlada pa u potpunosti otkaže deal.

Tako da ni propast ovog deala – kad bi do toga stvarno na koncu došlo – ne bi bila nikakvo veliko čudo.

U slučaju izraelskih F-16 za Hrvatsku, unaprijed se znalo da takve isporuke tek moraju amenovati američki proizvođač, američka vlada i američki Kongres. Iz vlade se proteklih mjeseci stalno ponavljalo da je teret pribavljanja svih potrebnih dozvola na izraelskoj strani te da nikakvog potpisa neće biti prije no što ih Izraelci osiguraju.

Zato valja naglasiti: još uvijek ništa nije potpisano! A kamoli plaćeno.

Niti postoji bilo kakva obveza s hrvatske strane da plati nešto što nije naručila ili nije ni bilo predmet natječaja. Dakle, posve su tendenciozne tvrdnje da je Hrvatska kupila mačka u vreći, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Priča o tome da je ministar Krstičević u ovom trenutku mora platiti cijenu jer je propustio na vrijeme provjeriti može li Izrael pribaviti te dozvole jesu očito mokri snovi njegovih neprijatelja. Odgovornost je tu isključivo na izraelskoj strani.

Uostalom, niti Šveđani bez američke privole ne mogu isporučiti svoje gripene, jer u njih ugrađuju dorađenu inačicu motora američkog General Electricsa, kakakav se ugrađuje i u F-18 (samo što on za razliku od gripena ima dva takva mlazna motora). Gripen se ne smije izvesti nigdje gdje se ne bi smio izvesti i F-18 ili F-16!

Dakle, u Hrvatskoj samo stanje hajke stalno jest. Glasni pozivi ministru obrane da podnese ostavku zbog navodnog fijaska s kupovinom izraelskih aviona debelo su preuranjeni, a uglavnom dolaze iz usta onih koji su otpočetka tvrdili da Hrvatskoj ne trebaju borbeni lovci, što je sasvim legitiman stav, samo što im onda nije baš mudro istovremeno koristiti i argument da bi zakašnjela nabava novih letjelica ugrozila hrvatsku obrambenu spremnost i nacionalnu sigurnost.

No, pozivi na ostavku dolaze i iz usta i pera onih koji su cijelo vrijeme vodili, a izgleda da i dalje vode aktivnu kampanju za nabavku novih (točnije, nerabljenih) švedskih gripena, što pak nije nimalo legitiman stav – u slučaju ako uključuje osobne materijalne interese. Oni pak mjesecima hrvatsku javnost filaju brojnim poluistinama o izraelskim avionima, pokušavajući dokazati da se radi o “izraubanoj staroj krami nabudženoj izraelskom opremom”.

Naravno, bilo bi isto tako preuranjeno reći da je činjenica da je State Department taj predmet već uputio na usvajanje u Kongres sad znak da su ipak upaljena sva zelena svjetla i da je rampa podignuta.

Naime, još uvijek ne znamo što u tom dokumentu točno piše – traži li se odobrenje za isporuku izraelskih F-16 Barak s opremom koju oni danas imaju, ili pak za isporuku u izvornom obliku, dakle, nakon što se s njih skine izraelska avionika. Ono što zasad imamo kao čvrstu indiciju pozitivnog ishoda jesu naglasci iz američkog veleposlanstva u Zagrebu, da SAD prilikom ovakvih isporuka američke opreme trećim zemljama obično – dakle, ne uvijek – zahtijeva vraćanje u izvorni oblik, te da snažno podržavaju obnovu hrvatskog ratnog zrakoplovstva i nabavku izraelskih F-16.

Po svemu sudeći, uopće nije nemoguće da se u sljedeća dva tjedna koliko je rok Kongresu da eventualno upali svoje crveno svjetlo, na koncu ipak odobri i isporuka obnovljenih Baraka i Brakeeta bez ikakvog skidanja ključne opreme.

Sudeći po signalima koje stižu s američke strane, Amerikanci su itekako svjesni kakav udarac bi to crveno svjetlo bilo za RH i za hrvatsku vladu, a ovo je u financijskom smislu premali posao da bi zbog njega pravili tako veliki problem. Ono što za njih vjerojatno može biti problem je što su nakon objave da je F-16 Barak pobjednik hrvatskog natječaja, odnosno da Izraelci više ne nude samo zastarjele I odavno prizemljene F-16 “Netz”, već i ove koji su osuvremenjeni prije svega desetak godina, kao mogući kupci već izronili i Rumunjska i Bugarska. Tu je i Kolumbija, kojoj se nudi da Baracima zamijeni svoju flout starih također izraelskih Kfirova.

Dakle, kad bi ih mogli izvoziti, postoji potencijalno tržište za nekoliko desetaka Baraka, a to bi već bio izazov njegovom izvornom proizvođaču, moćnom Lockhed Martinu, koji sasvim sigurno želi pripadajući dio kolača. Unatoč pozitivnim signalima s američke strane, u ovom trenutku još uvijek ne možemo pouzdano reći na koji način bi bio obavljen tzv. SLEP, odnosno produljenje životnog vijeka Baraka koji se u ovom trenutku bliže izmaku svojih resursa.

Jasno je da je izraelska vojna industrija tehnički za to sasvim sposobna, ali, ako su se Izraelci možda tome nadali, očito ne mogu pritom zaobići financijske interese proizvođača i vlasnika intelektualnih prava. Kao što Microsoft neće nekom dati da prodaje nadograđene Windowse, tako ni Lockheed Martin neće tek tako dozvoliti da netko bez njih profitira na nadogradnjama F-16, a onda to neće odobriti ni Kongres, pogotovu što su ti F-16 Izraelu bili de facto poklonjeni.

U slučaju kad bi Amerikanci do kraja inzistirali da se izraelska oprema ukloni te da se stavi američka, posve je jasno da taj avion više ne bi bio Barak, inačica F-16 za koju se smatra da su joj mogućnosti približne američkoj varijanti F-16 Block 50/52, već bi ostao dobru stepenicu niže, Block 30/40. Jasno je da to ne bi bio zrakoplov sa svime što je RH priželjkivala, već neki s ipak znatno manjim mogućnostima.

Skidanje izraelske opreme i stavljanje američke, naravno, bilo bi posve iracionalno, izazvalo bi nepredviđene dodatne troškove koji ne bi donijeli nikakvo poboljšanje borbenih mogućnosti, što sasvim sigurno Hrvatska ne bi mogla niti smjela prihvatiti.

Plenkoviću takvo nešto zacijelo ne pada na pamet. Čak i kad bi Amerikanci za istu cijenu ugradili modernu opremu, bilo bi dvojbeno je li to paket na istoj razini, jer, naprimjer, u američkoj verziji dvosjedi su letjelice koje se primarno koriste za obuku pilota, dok je u izraelskom Brakeetu na stražnjem sjedalu ne kadet već drugi član posade zadužen za napredne borbene mogućnosti.

Dakle, pravog nadomjestka za izraelske dvosjede nema. Ništa manje važno jest da to više ne bi bili oni isti zrakoplovi koji su pobijedili na međunarodnom natječaju. Dakle, da bi takvi F-16 bili prihvaćeni kao najbolji izbor – natječaj bi se morao ponoviti.

Jedini način da se novi natječaj izbjegne u takvom slučaju bi bilo prihvaćanje neke velikodušne američke donacije, na isti način na koji su nabavljeni borbeni helikopteri. Oni koji su se nadali da će preko ovoga rušiti ministra obrane kako bi time naudili Plenkoviću, kako stvari sada stoje, vjerojatno su se ipak preračunali.

Ostavku bismo mogli očekivati jedino kad bi se nedvosmisleno pokazalo da novi-stari avioni neće stići prije no što svi preostali hrvatski MiG-ovi budu prizemljeni, a to ćemo vjerojatno znati već za nekoliko dana.

Oni pak koji se nadaju da bi time možda švedski gripen automatski izbio na prvo mjesto također rade račun bez krčmara, jer to je bila nepotpuna ponuda švedske kompanije Saab, bez podrške švedske države kakva je u natječaju zahtijevana te se bez toga ne bi smjela prihvatiti. Grčka i američka ponuda za RH bi također bile teško prihvatljive, prva je ispod vojnotehničkih zahtjeva, a druga iznad financijskih mogućnosti.

Dakle, posve je jasno da, osim neke dovoljno uvjerljive američke donacije, trećeg nema i ne može biti: obnovljeni Barak takav kakav jest ili novi natječaj! Jasno je, i švedski gripen bi s nekom poboljšanom ponudom mogao ponovno doći u obzir – tek u ponovljenom natječaju. Što ne znači da bi u njemu imao veće šanse, jer s njime u paketu ne dolazi nikakvo obećanje strateškog partnerstva i geopolitičkog probitka, za razliku od suradnje sa SAD-om i Izraelom.

Tu ne pobjeđuju performanse niti se gleda koliko goriva avion troši. Sporazum s Izraelom, čak i da na koncu nikad ne bude potpisan, već je donio političku korist, a prelet Baraka iznad Knina, koliko god visoko bio, odaslao snažnu poruku da nikakvih povijesnih prepreka za blisku suradnju između dvije zemlje – ako ih je i bilo – više nema.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

 

MORH: Inzistiramo na poštivanju izraelske ponude u potpunosti, nikakva druga inačica F-16 nije moguća

 

 

 

Zašto je F-16 Barak jedini izbor za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Pupovcu smeta privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi.

Objavljeno

na

Objavio

AFP

“Već godinama javno pričam svoju priču i priču svog napaćenog naroda koji je doživio veliko zlo i nepravdu. Počiniteljima seksualnog nasilja nad nama, ženama i djevojkama, još se ne sudi za te stravične zločine. A ako pravda nije zadovoljena, ovaj genocid će se jednom opet ponoviti.”

Pravda je jedini način da se postigne mir i suživot između različitih sastavnica u našoj zemlji. Ako ne želimo ponoviti slučajeve silovanja i zatočeništva žena, moramo kazniti one koji su seksualno nasilje, zločine nad zločinima nad ženama i djevojčicama koristili kao oružje za ostvarenje svojih genocidnih ciljeva.“ (…) „Do sada počinitelji zločina koji su doveli do tog genocida nisu dovedeni pred lice pravde.“ (…) „Trebamo ujediniti sve snage da se istraže zločini, te progoniti one koji su ih podržali, pomogli im i pružili im priliku da tako kontroliraju određena područja. Jer, jedini način zbog kojeg su počinjeni ovi zločini jesu naša različita uvjerenja i običaji.“ (…) „Njihov je cilj da iskorijene našu religiju i to će postići će se ako nam se ne osigura odgovarajuća zaštita. Unatoč našim svakodnevnim upozorenjima i molbama koje traju godinama sudbina tisuće ljudi još uvijek nije poznata.“

Ove potresne rečenice, izvađene su iz konteksta, no njihov je smisao jasan. Ako se ne kazne oni koji su počinili genocid nad nekim narodom ili skupinom zbog vjerskih ili nacionalnih uvjerenja, a zbog osvajanja teritorija i to na najbrutalniji način – silovanjem žena – pravda nikad ne će biti zadovoljena. Iako tako zvuče, nije izgovorio netko od brojnih žrtava velikosrpskog divljanja tijekom Domovinskog rata, posebice masovnog silovanja nakon pada Vukovara već ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za mir – Nadia Murad.

Murad je pripadnica iračkih Jezida, zbog čega je s tisućama drugih žena i djevojčica mjesecima, bila seksualna ropkinja džihadistima tzv. islamske države, a danas se bori za prava žrtava nasilja. Imala je 21 godinu kada je ISIL zauzeo njezino selo na sjeveru Iraka. Ubili su joj majku i šestero braće. Iz zarobljeništva je uspjela pobjeći uz pomoć jedne sunitske obitelji, a danas je glasna zagovornica prava Jezida i žena u svijetu.

Njena misao: „Zatvarati oči i okretati glavu od ove tragedije znači da si sudionik. Nisu samo počinitelji nasilja odgovorni za svoje zločine, već i oni koji ih ne žele zaustaviti ili osuditi“, univerzalna je i može se bez razmišljanja preslikati na situaciju vezanu uz brojne nevine žrtve velikosrpske i četničke agresije na Hrvatsku i BiH kada nisu birana sredstva koja su za cilj imala protjerati Hrvate i drugo nesrpsko stanovništvo sa svojih ognjišta.

Brutalna ubojstva djece, ranjenika, žena, trudnica, staraca, zvjerska silovanja, prokazivanje ljudi čime ih se automatski osudilo na smrt, utamničenja, protjerivanja, mučenja, razaranja, bacanja ljudi u neobilježene jame u Vukovaru, Škabrnji i cijeloj Hrvatskoj imaju potpuno isti princip i cilj i isti nazivnik kao i zločini ISIL-ovaca počinjeni nad nedužnim Jezidima, koji su uz iste metode protjerani sa svojih ognjišta.

No, razlike ipak ima. Zločine tzv. islamske države osuđuje cijeli svijet. Nikome kulturnom i uljuđenom ne bi palo na pamet pravdati ih ili osuđivati one koji kažnjavaju teroriste koji su ih počinili. U Hrvatskoj je, pak, druga priča.

Nisu samo u pitanju osobni snimatelji zločinca Ratka Mladića koji prosvjeduju zbog postavljanja spomenika utemeljitelju hrvatske države i čovjeku koji je uveo višestranačje, već i pojedini političari koji na ovaj ili onaj način participiraju u vlasti.

Recimo Milorad Pupovac. Nakon prošlomjesečnog prosvjeda u Vukovaru tijekom kojeg je traženo kažnjavanje velikosrpskih zločinaca, a što ga je inicirao i unatoč pritiscima održao vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, privedeno je nekoliko osumnjičenih.

Da se razumijemo, za stotine počinitelja najgorih zločina postoje brojni materijalni dokazi (poput snimaka) i živi svjedoci, no oni do danas nisu sankcionirani. Kao što sam jednom napisala, zbog straha od moćnog Pupovca koji godinama vedri i oblači u hrvatskoj politici, odnosno drži vladajuću većinu. A oni ga pokorno slušaju.

I ovaj se put oglasio. Smeta mu privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi. Što bi tek bilo da su privođeni u lisičinama kako je propisano za takve zločine, a ne s rukama u džepovima kao da idu na piće. A možda i idu!?

Kako bilo, Pupovac je zapjevao svoju staru mantru kako je privođenje osumnjičenih i podizanje optužnica za ratne zločine pritisak na građane srpske nacionalnosti, da te pritiske toleriraju vlada i lokalne vlasti, da to traje deset, pa čak i trideset godina. Ipak, najdrskija je Pupovčeva tvrdnja da je korištenje pravosuđa u ovu svrhu (dakle privođenja ratnih zločinaca) – protuustavno i protuzakonito.

Ovakve teze ne samo da su još jedno ubojstvo i ismijavanje nedužnih žrtava divljačke velikosrpske politike – a koju Pupovac uporno zagovara i promiče sudjelujući na četničkim okupljanjima kao što je onaj u Bačkoj Palanci – već i izrugivanje s Republikom Hrvatskom u kojoj proračunski obveznici već godinama obilato plaćaju Pupovca i njemu slične. Dobitnici Nobelove nagrade za mir traže pravdu i kažnjavanje počinitelja zločina, a Pupovac „svoje“ uporno i pod svaku cijenu štiti.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari