Connect with us

Kolumne

O Hrvatima u BiH 25 godina poslije Daytona

Published

on

Ove je godine napokon uspostavljena ravnoteža u kalendaru nacionalnih blagdana između sjećanja na radost i slavlje usred toplog sunčanog ljeta, i boli i tuge u olovnom i studenom mjesecu studenom.

Srećom, radost je tada nastupila poslije žalosti, što je znatno bolje nego kad bude obrnuto, kao što su se Hrvati mukotrpno hodeći povjesnicom ne jednom imali prilike uvjeriti.

Iako je država Hrvatska još daleko od ispunjenja svih zakonskih i moralnih obveza prema žrtvama, ma koliko bilo jasno i kako im nikad ne će moći nadomjestiti nenadoknadivo, ipak ostaje činjenica da je Vukovar vraćen na najljepši mogući način – bez ispaljena metka, bez tko zna koliko još uplakanih majki, iz čijih bi života bilo istrgnuto ono što je raslo pod njihovim srcem.

Usporedi li se s ratom kojeg Hrvatska i cijeli svijet vode danas, a koji srećom ne uzima živote djece, nego, nesrećom, mahom djedova i baka, to je postignuće nalik onome kad bi prevladala svijest o međusobnoj solidarnosti i smislu žrtvovanja za drugoga, te prerasla u odgovorno ponašanje kojim bi se širenje zaraze posve suzbilo. Ovako, kad se ne uči iz primjera drugih, niti iz povijesti svoje slavne, da smo sve što nam je vrijedno postigli zajedno, a ne grlom u jagode, još manje neposluhom prema državnom vodstvu, uči se na teži način. Aleja žrtava terora „pameti“ Zoke i KVaKe sve se brže puni, premašujući broj nestalih u Domovinskom ratu.

Kako to da je Vukovar vraćen bez ispaljena metka?

No, mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja tek je kruna puta na kojem nije manjkalo prolivene krvi, kako Vukovar, koji ju je prolio toliko za Hrvatsku, u konačnici ne bi morao još krvariti da bi bio vraćen u materina njedra. Pritom su neki Hrvati, koji su za slobodu i cjelovitost Hrvatske krv lili, ostali izvan nje, prepušteni na milost i nemilost onima koji milosti ne poznaju. Nemaju danas svi Hrvati općinske i gradske načelnike Hrvate, kao što ih Vukovar, hvala Bogu, već preko dvadeset godina ima. Pa čak ni tamo gdje su za rata bili većina i obranili se od višestruko nadmoćnijeg protivnika. I ti Hrvati također još traže svoje nestale, a k tome i za brojne zločine nad njima nitko nije odgovarao. Konačno, ne uživaju svi Hrvati u uređenom europskom okviru, iz čijih pipa obilno teku med i mlijeko. Navedeno vrijedi upravo za one Hrvate koji su, obranivši se, omogućili da iz Livanjskog polja započne sjajna niska vojnih uspjeha združenih snaga HV-a i HVO-a, koji će donijeti mir Hrvatskoj, a ubrzo potom i Bosni i Hercegovini.

I dok se svijest o žrtvi Vukovara, poglavito zadnjih godina, ipak njeguje, kako i treba biti, preko žrtve Hrvata u BiH, koja je u konačnici dovela do oslobođenja Vukovara bez ispaljena metka, nekako se mirno prolazi, kao pored turskog (g)roblja. I to unatoč tome što za slobodu Hrvatske i Vukovar u njoj BiH Hrvati nisu žrtvovali samo teritorij, jer kad u daytonsku mirotvornu jednadžbu ne bi bilo uključeno i hrvatsko Podunavlje, ispalo bi je da je područje pod hrvatskim nadzorom na kraju rata (Mrkonjić-Grad i Šipovo), razmijenjeno samo za muslimanske dobitke u Sarajevu i okolici (Vogošća, Ilijaš, Ilidža, Grbavica,…). Nego su i u ratu obranjeni politički i teritorijalni okvir u ime općeg hrvatskog interesa zamijenili zajednicom s višestruko brojnijim narodom, samim time prirodno sklonim hegemonizaciji i bez da ga se izvana ohrabruje. A ohrabrivalo ga se itekako. Svjetski moćnici zainteresirano, a Hrvati, čast iznimkama, nezainteresirano. Tako da za Hrvate u BiH, koji sad u miru pokušavaju obraniti ono što su krvlju na papiru izborili, rat drugim sredstvima ne prestaje. Kako na to žmiriti i Hrvatom ostati, ma gdje god tko Hrvatom bio?

Masakriranje Daytona

Nije tu u pitanju samo izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH, kojega Muslimani tendencioznim tumačenjem Daytona, kakvo je u konačnici osporio i tamošnji Ustavni sud zahtijevajući rješenje izbornog zakona koje će uvažiti temeljno načelo opstojnosti BiH kao zajednice tri konstitutivna naroda, izabiru Hrvatima kad god im se prohtije, a prohtjelo im se dosad triput. Daleko je važniji i posljedicama dalekosežniji izbor hrvatskih predstavnika u Dom naroda Federacije BiH, koji predstavlja ključ ravnopravnosti malobrojnijih Hrvata u federaciji s brojnijim Muslimanima, pri čemu je brojčana neravnoteža dodatno narušena razmjenom stanovništva kao izravnom posljedicom rata – 400 tisuća Srba preselilo je iz Federacije BiH u Republiku Srpsku, i isto toliko Muslimana u suprotnom smjeru – što je učvrstilo nadmoć ta dva naroda u entitetima u kojima su najbrojniji.

Naime, naknadnim, posebno nakaradnim izmjenama Daytona Muslimanima je omogućeno da izaberu dovoljan broj Hrvata i u njihov Dom naroda kako bi stekli kontrolu nad njim, a to što je za to sad potrebna trećina a ne većina, vrhunaravna je gadost u režiji korumpiranih stranaca. Tako Muslimani mogu po vlastitom ćeifu izabrati Hrvate s kojima će formirati Vladu Federacije BiH, pri čemu to uopće ne moraju nužno biti etnički Hrvati, nego, slično kao i u slučaju Komšić, i oni koji se Hrvatima uopće ne osjećaju, samo su se, eto, tako za tu prigodu izjasnili. Tu su mogućnost, doduše, dosad iskoristili svega dvaput, oba puta birajući etničke Hrvate s izrazito manjinskom izbornom potporom u hrvatskom biračkom tijelu, no obilato ju koriste kao polugu u pregovorima s predstavnicima Hrvata na bilo koju temu. I onda se, u maniri lopova, koji te pljačka samo utorkom i četvrtkom, hvale – eto, vidiš, ne pljačkam te ni ponedjeljkom, ni srijedom, ni petkom, nezahvalniče! Onda idi ti u Sarajevo i tamo traži sreću, kad je Sarajevo u tako lagodnoj pregovaračkoj poziciji i ima sve vrijeme ovoga svijeta.

Glava je ipak i dalje iznad vode

No, nisu samo naknadne preinake Daytona oslabile položaj Hrvata u BiH. Odstupanja od Washingtonskog sporazuma, kojim je pod pokroviteljstvom Amerike okončan rat između Muslimana i Hrvata, da bi potom bio ugrađen u Dayton, nastupila su još i ranije. Osim što je naizgled dopadljivim, no u realnosti apsurdnim konceptom konstitutivnosti svakog naroda na svakoj stopi BiH na štetu Hrvata dokinut paritet zastupljenosti Hrvata i Muslimana u Vladi Federacije BiH, neke bitne stavke nikad nisu implementirane. Tim je sporazumom, naime, predviđeno da se sporna etnički mješovita područja, poprišta najžešćih sukoba između Hrvata i Muslimana, organiziraju simetrično – Hercegovačko-neretvanski kanton s hrvatskom većinom sa sjedištem u Mostaru i Srednjo-bosanski kanton s muslimanskom većinom sa sjedištem u Travniku. Pritom je dogovoreno da se i glavni gradovi, Mostar i Travnik, teritorijalno organiziraju kroz općine zasnovane na etničkom načelu. No, to je učinjeno samo u slučaju Mostara, ali ne i Travnika, čime je propuštena prilika da dođe do većeg povratka prognanih travničkih Hrvata neposredno poslije rata. Da su povratak Hrvata Muslimani doživljavali kao ozbiljnu prijetnju, potvrđuje i visoka stopa ubojstava povratnika u prvim godinama poraća s očitim ciljem odvraćanja Hrvata od povratka u kraj, u kojem su bili apsolutna većina sve do kraja Drugog svjetskog rata, da bi za komunističke Jugoslavije relativnom većinom postali Muslimani, ovjerivši ju i pretvorivši u apsolutnu etničkim čišćenjem tijekom zadnjeg rata.

Unatoč svemu, na prije desetak dana održanim lokalnim izborima Hrvati su u Travniku uspjeli postići neočekivano dobar izborni rezultat – 30% svih glasova – uz izgledno poboljšanje nakon obrade glasova poslanih poštom. A povjetarac u leđa nesumnjivo im predstavlja i bizaran događaj tijekom izbora za načelnika Travnika. Naime, kandidat vodeće muslimanske stranke SDA, koji je dobio najviše glasova, preminuo je na sam dan izbora, dok je uvjerljivo drugi iza njega ostao kandidat HDZ-a, dobivši najviše među živim kandidatima. Iako bi to zacijelo bilo najpoštenije, zakon u takvom slučaju ne predviđa ponavljanje izbora.

I kad bi Hrvati imali posla s nekim tko s njima postupa ljudski, zacijelo bi na to i pristali, no kako imaju posla s onima koji se izruguju slovu i duhu zakona kako bi birali njihove predstavnike, i pritom se još prave blesavima tvrdeći kako to ne čine baš uvijek, teško da bi im bilo tko razuman zamjerio ako bi se u predmetnom slučaju držali slova zakona kao pijani plota.

Nervozu među Muslimanima, koji, dok Hrvati zbog svojih nevolja mogu tek lajati na mjesec, većinom u općinskom vijeću mogu lako zbaciti hrvatskog načelnika, potvrđuju i između redaka upućene prijetnje ubojstvom zakonito izabranom načelniku prije stupanja na dužnost.

K tome, Hrvati su isprovocirali Muslimane osvojivši nakon duljeg vremena načelničko mjesto i u obližnjem Novom Travniku, što ipak nije naznaka njihova demografskog oporavka, nego podijeljenosti u muslimanskim redovima. Iako im opća kretanja ne idu u prilog, a središnji izborni boj za Mostar, gdje će se lokalni izbori uskoro održati nakon punih 12 godina, tek predstoji, Hrvati su i na ovim lokalnim izborima ipak pokazali da se još nekako drže u Srednjoj Bosni, Hercegovini, pa i u Posavini, unatoč dušobrižnicima koji im pomažu tako da bi najradije zavapili – nemojte nam, molimo vas, više pomagati!

Test za prepoznavanje „prijatelja“ Hrvata u BiH

Takve je najlakše prepoznati po dvije raširene teze. Obje, zanimljivo, obožava koristiti sarajevska čaršija, ali i oni vjerski službenici tamošnje islamske zajednice koji vole zaviriti u politiku, pa se ne libe natuknuti kako je cilj bosanskih muslimana pristup NATO savezu, samo zato što je Turska tamo, ali ne i ulazak u EU, jer tamo Turske nema, nego pripadnost uniji, što jezično što mentalno, turkijskih naroda od Balkana do Kine, koju strpljivo gradi neimar Erdogan. Turska im je uzor i kad je odnos prema Hrvatima u pitanju. Ne mogu se odlučiti tek hoće li ih tretirati kao matica im Kurde, ili ipak kao Armence. No, to ionako ovisi o općim okolnostima. Prva teza uključuje djelomično prihvaćanje poistovjećivanja Herceg-Bosne s UZP-om (udruženi zločinački pothvat) nakon haške presude šestorici njezinih visokih vojnih i političkih dužnosnika. Tako, začudo, Herceg-Bosna postaje trn u oku i nekima koji se prave da stupaju u hrvatskim redovima pa špotaju Hrvate što se uopće usuđuju prisjećati tog funkcionalnog okvira, koji je Hrvate spasio od nestanka, kako to zorno potvrđuje činjenica da su u zamjetnijem broju opstali su samo tamo gdje je funkcionirala Herceg-Bosna.

Napokon, ona je Washingtonskim sporazumom ugrađena i u postojeće strukture Federacije BiH, posredno i u državu BiH u Daytonu. Drugi lakmus-papir za prepoznavanje lažnih prijatelja Hrvata u BiH je označavanje njihovog vođe, Dragana Čovića, ruskim igračem. Posve na tragu muslimanskih propagandista, taj zaključak izvode do srži iščašenom logikom. Iz činjenice da Čović i Dodik surađuju po unutarnjim BiH temama, a na što su prinuđeni miloševićevskim ponašanjem Muslimana, te da je Dodik blizak Putinu i protivnik pristupa BiH NATO savezu, izvode nebulozni zaključak kako je i Čović blizak Putinu i protivnik NATO-a. Drugim riječima, ako Čović s Dodikom ne bi surađivao na unutarnjim BiH temama, gdje nakon nametanja Komšića Milorad Dodik de facto ostaje jedini zastupnik interesa BiH Hrvata u Predsjedništvu, ali i jedini član Predsjedništva koji se ne postavlja neprijateljski prema Hrvatskoj, Dodik bi, eto, odmah pohrlio u NATO. Ali, evo, ruski igrač Čović mu to ne da. Zanimljivo, ova teza katkad ne dolazi samo od osvjedočenih eksponenata sarajevske čaršije, nego i nekih koje nerijetki herceg-bosanski Hrvati doživljavaju prijateljima.

Već viđeni „prijatelj“ Hrvata u BiH

Kad smo već kod takvih „prijatelja“, pored kojih neprijatelji i nisu prijeko potrebni, zanimljivo je analizirati i ponašanje predsjednika Milanovića uoči izbora u susjednim zemljama, kako iz vizure interesa tamošnjih Hrvata, tako i interesa Hrvatske same. Po istom obrascu kako je uplovivši u bokokotorski zaljev brodom Hrvatske ratne mornarice uoči parlamentarnih izbora u Crnoj Gori galvanizirao tamošnju prosrpsku struju, sad je neposredno uoči lokalnih izbora u BiH iznenadnom brigom za tamošnje Hrvate pokušao mobilizirati i muslimansko biračko tijelo. Ma koliko i početniku u diplomaciji bilo jasno da pristup direktne konfrontacije u srazu s jačim definitivno nije optimalan. E sad, ili Milanović nije svladao diplomatsku abecedu, ili nije upućen u brojnost hrvatskog naroda u BiH spram drugih naroda, kao što, primjerice, jest u broj transilvanijskih Hrvata. Jer ako je upućen u oboje, odakle mu poriv verbalnim prepucavanjem davati predizborni vjetar u leđa vodećoj muslimanskoj stranci SDA? Da nije iz Sarajeva na Pantovčak stigao kombi pun viškova ribe? Jer ma koliko bila poznatija po nekim drugim đakonijama, snalažljivost se sarajevskoj čaršijskoj kuhinji nipošto ne može odreći. A ako je suditi po brzini kojom je Milanović iz Vukovara, kako bi njegovi čaršijski (ne)prijatelji kazali – razgulio, vjerojatno je ribe nešto preteklo i za koji dan poslije. Ipak, unatoč Milanovićevoj misiji spašavanja vojnika Bakira, SDA je u velikim gradovima, poglavito u Sarajevu, doživjela epski izborni debakl, zadržavši snagu uglavnom tek u sredinama gdje Muslimani žive pomiješani s Hrvatima.
Metoda i krajnji učinak Milanovićevog „suverenističkog“ mahnitanja, mjeri li ih se interesom Hrvatske i Hrvata u neposrednom susjedstvu, uvelike podsjeća na onaj udbaških provokatora iz olovnih, komunističkih vremena, koji bi na kakvoj seoskoj svadbi, primjerice u zapadnoj Hercegovini, započeli pjevati ustaške pjesme, da bi potom uzvanike koji bi ih prihvatili prijavili lokalnoj Udbi. Ti bi sutradan bili privedeni u zloglasni mostarski zatvor Ćelovinu, iz kojeg bi se vratili, ako bi se vratili, trajnije narušena zdravlja uslijed batinanja i psihičkog maltretiranja.

Mora da je i tada među okupljenima za svadbenim stolom bilo i onih koji su na takve provokatore gledali s divljenjem – Vidi kako je hrabar! Ma, pravi naš! A takvih ne manjka ni danas kad je štovatelj i provoditelj udbaškog modusa operandi, Zoran Milanović, posrijedi. Tako se on danas u očima vjernih mu sljedbenika s istančanim osjećajem za štetočinstvo po hrvatske interese, kojima bi na tomu pozavidjeli i najveći mrzitelji Hrvata, ponajviše onih koji su mu donijeli izbornu prevagu zdesna, sve više pretvara u neku vrstu njihova čas uleme, čas protojereja.

Kao u vrijeme Domovinskog rata, i danas je, osim nositi se sa izravnim suparnikom, nužno neutralizirati podmetnuta kukavičja jaja, koja šire razdor nadahnjujući svakojake stekliše, čija se strategija svodi na busanje u prsa i otvoreni sukob s nadmoćnijim protivnikom, koji k tome uživa podršku moćnih međunarodnih čimbenika. Da pravi put ipak vodi obilaznicom, držeći se načela „tiha voda brijege dere“, vidi se i po još jučer nezamislivom napretku u vidu pravorijeka Ustavnog suda BiH glede izbornog zakona. Takvi su putovi Hrvatskoj, srećom, danas više nego ikad na raspolaganju, jednako kao što su i štetočine, što svjesno, što nesvjesno, do mile volje na raspolaganju hrvatskim neprijateljima. A kad nije bilo tako?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari