Connect with us

Kolumne

O hrvatskim kompleksima i hrvatskim uspjesima

Objavljeno

-

Hina

Sport je, kao i život u cjelini, satkan od suza i smijeha. Kako je proteklog tjedna u hrvatskih sportaša bilo i jednog i drugog, bolje je krenuti od suza kako bi na koncu ipak prevladala radost.

 

Zadovoljština u bazenu za posrtaj pod obručima

Hrvatska košarka, mnogima još u sjećanju kao paradni sport, već odavno nije svjetska marka. Stoga upućenije promatrače nije previše iznenadilo što je reprezentacija treći put uzastopce zapela ne dohvativši ni četvrtfinale europskog prvenstva, i to redom protiv ekipa u javnosti doživljavanih slabijima. Opet se pokazalo kako i drugi rade težeći uspjehu, koliko god se to ne primalo glava duboko zamrznutih u davno prohujalim vremenima slave. Tako i Finci odavno više ne skaču samo na skijama – tu su danas tek sjena letača iz zlatnih dana – nego, evo, i pod obručima.

Pa i nije tolika sramota izgubiti od možda ne boljeg, ali u ključnim trenutcima smirenijeg i pribranijeg suparnika. Poslije časnog poraza ima mjesta žaljenju, no ne i plakanju. Može se sad žaliti, kad se već nije prije, i zbog toga što Hrvatska u prvom dijelu natjecanja u skupini nije imala pravedan tretman sudaca, posebno ne u susretima protiv Grčke, Estonije i Italije, a što je zasigurno negativno utjecalo na samopouzdanje momčadi. I kad već hrvatski sportski novinari, vođeni tko zna kakvim razlozima, to nisu uočili, jesu njihovi grčki kolege. U toj mjeri da su ih u čudu stali zapitkivati – a što ste to krovnoj košarkaškoj organizaciji zgriješili da imate takvo suđenje? Oni su, naime, za razliku od hrvatskih im kolega, koji nisu vidjeli ništa neobično u naglom potonuću Hrvatske u završnici sraza s Italijom, pedantno pobrojali čak 5 pogrešnih sudačkih odluka u korist domaćina, mahom dok se utakmica lomila. Štoviše, barem tri među njima, poglavito one koje je režiser televizijskog prijenosa korektno ponovio u usporenoj snimci, isijavaju tolikim bezobrazlukom da ih je mogao uočiti čak i košarkaški laik. No, ne i hrvatski novinari specijalizirani za košarku.

Tim je veću zadovoljštinu donijela pobjeda vaterpolista nad favoriziranim prekomorskim susjedima dva dana kasnije u Splitu. Ne samo zato što je Italija opet kapitulirala 8. rujna, nego dijelom i zato što se nakon poraza osjećala prevarenom.

Premda takva vrsta likovanja nipošto ne može biti odraz viteštva, nije lako odoljeti draži kojom odiše vraćanje miloga za drago. Talijanskim novinarima se to, međutim, uopće nije svidjelo. Ne samo što se nisu poveli za hrvatskim kolegama na temu košarke i proglasili silenzio na komentiranje suđenja, nego su kiptjeli od bijesa do besvijesti prikazujući spornu prosudbu sudaca koja je donijela odlučujući zgoditak Hrvatskoj za plasman u finale. No, ma koliko se Talijani oko toga i s pravom uzvrpoljili, oni su barem dobili šansu da izjednače s igračem više. S druge strane, hrvatski su košarkaši za doba sveprisutnih kamera upravo nevjerojatnim sudačkim vihorom doslovce pometeni s terena. Talijanima je, pak, preokret protiv Hrvata toliko podigao samopouzdanje da će pet dana potom i bez sudačke pomoći eliminirati favorite Srbe.

 

Pomirujuća simbolika uspjeha Jerka Marinića Kragića i Ante Čačića

Hrvatski su vaterpolisti svoj pobjednički pohod slavodobitno okončali u srazu sa sjevernim susjedima, Mađarima, rivalstvo s kojima, kao i u slučaju Talijana, nadilazi granice sporta. Pokazali su da se sa srcem i umom, nastupajući bez kompleksa, može pobijediti i ekipe koje posve utemeljeno slove kao jače. Ne umanjujući zasluge igrača u polju, teško je oteti se dojmu kako je prevagu odnijela hobotnica na vratima.

Ruka Marka Bijača stizala bi loptu na vrijeme čak i kad bi ju mnogi već vidjeli u mreži. Snažnu je poruku odaslao, uz više nego „dobrog Rusa“ Konstantina Harkova, možda i stožerni igrač Jerko Marinić Kragić, koji je prošao trnovit put od zagriženog torcidaša do uzornog reprezentativca, pokazavši primjerom kako se osobno ogorčenje i nezadovoljstvo najbolje liječi preusmjeravanjem silne negativne energije u pozitivnu. Pozlatilo mu se preobrazivši ga u dvostrukog pobjednika – kao sportaša i kao čovjeka.

Naime, upravo se Marinić Kragić svojedobno našao u skupini zakrabuljenih torcidaša koja je izazvala poznati eksces na europskom nogometnom prvenstvu, zbacivši Vatrene s pobjedničkog kolosijeka u srazu s Češkom u St. Etienneu. Premda on za to nije zakonski odgovarao, jer nije bacao baklje u teren, držeći ljestve onima koji jesu ipak nije mogao izbjeći objektivnu moralnu odgovornost za taj gnjusan čin prema kolegama sportašima i Hrvatskoj. Vrijedi podsjetiti kako se sve to događalo kao odjek doba u kojem su huligani iz vrha politike u najmanju ruku štitili, ako ne i svjesno instrumentalizirali huligane na tribinama s ciljem opstrukcije hrvatske nogometne reprezentacije – te, čast ostalima, ipak prve violine u hrvatskom sportskom orkestru. Od Milana, preko Poljudske svastike, sve do St. Etiennea stvarano je ozračje zbog kojeg je naposljetku s kormila Vatrenih morao otići izbornik Ante Čačić. Baš zato pomirujućom simbolikom zrači što su sportski tjedan iz snova zaokružili Jerko Marinić Kragić europskim zlatom i Ante Čačić, srušivši velikana Chelsea u Maksimiru. A na onima je, koji su se u međuvremenu prebacili s divljanja na tribinama na blokadu prometa autocestama popraćenu napadima na hrvatsku policiju – stoga ih je danas prikladnije nazivati martićevcima nego orjunašima – hoće li u tome prepoznati uzor ili će nastaviti rušiti po starom.

 

Sputavajući novinarski kompleksi

Nažalost, ni novinari zaduženi za politiku nisu imuni na istu vrstu kompleksa koji sve u šesnaest peru kolege im iz sportskih redakcija, utoliko da čak ne vide štetu Hrvatskoj kakva nije mogla ni Grke ostaviti ravnodušnima. Oni su, štoviše, u širenju mazohizma i defetizma u Hrvata otišli i korak dalje. Ne samo što ne vide balvane koji se sustavno podmeću hrvatskoj političkoj reprezentaciji, nego i drage volje odrade poneku smjenu na barikadi. K tome se, za razliku od sportskih novinara, uopće ne vesele uspjesima hrvatske reprezentacije u njihovu djelokrugu niti im pada na pamet odati joj priznanje. Sad kad uspjesi ni tu napokon više nisu rijetkost, čine sve ne bi li im umanjili značaj.

Na stranu sad u najmanju ruku suzdržanost oko trendova kretanja BDP-a, kreditnog rejtinga, te optimalnih reakcija Vlade u izvanrednim situacijama poput Agrokora, Uljanika i haranja koronavirusa, no kako objasniti tako jednodušnu sumnjičavost oko činjenice da su najnoviju aferu u Ini razotkrile Vladine službe uz lakonsko obrazloženje kako su to učinile banke? Točno je da su banke dojavile ključne podatke, no olako se propušta spomenuti kako to nisu učinile spontano, nego zato što ih je na to obvezivao zakon kojeg je donijela ova Vlada. K tome, same banke iz svojih podataka nisu mogle izvući cjelovitu informaciju jednostavno zato što imaju uvid samo u transakcije po svojim računima, a ne i računima u drugim bankama. Stoga je potpuno bjelodano da je sveobuhvatnu sliku tijeka transakcija u predmetnom slučaju mogla utvrditi samo Vladina služba kojoj su bili dostupni objedinjeni podatci svih banaka. Tko nešto tako očito nije u stanju dokučiti, teško da je, sve i kad bi to iskreno želio, sposoban posredovati javnosti istinu. To, pak, neizbježno nameće pitanje čemu takvima glava uopće i služi, osim kao sredstvo za unos ića i pića u organizam te kao nadstrešnica da im kiša ne pada baš izravno u želudac?

 

Milanovićev kompleks Erdoganom

Kad smo već kod glava isključivo takve namjene, nakon kratkotrajnog zatišja proteklog je tjedna svoj puni potencijal iskazao vrhovni poglavica svih hrvatskih kompleksaša. Naime, u moru sretnih, ozarenih lica na vaterpolskom finalu u Spaladium areni namrgođenošću se isticalo jedno – ono u ponosnom vlasništvu lika kojemu je usred općeg slavlja uspjelo složiti facu sovjetskog funkcionera iz sedamdesetih, kao da je na audiciji za ulogu statista u moskovskim scenama filma Rocky 4. Osim što je u Zorana Milanovića podsvjesno proradio skeptični gen glede veselja Hrvata, te vječno sumnjive, nezgodne pojave, prošlog je tjedna primio i turskog predsjednika Erdogana, prvog mu čestitara na izboru za predsjednika. Sultan našeg doba se rado odazvao Milanovićevu pozivu, budući da ih s ovih strana uljuđenog dijela svijeta ne dobiva baš pregršt.

Usput je u Sisku otvorio džamiju i islamski centar nazvane po živu čovjeku – njemu osobno. I dok su im supruge posjetile obližnju osnovnu školu, Milanovićka je navodno jako razočarala djecu podijelivši im umjesto željno iščekivanih petica tek prodiku o blagodatima na tanke kriške narezanog crnog kruha, lošije su im polovice konstatirale da se ne slažu oko stanja u BiH. Što će reći da je definitivno propao Milanovićev lukav plan da se iz kruga odlučivanja o budućnosti BiH izbaci Zapad. Ne obazirući se odveć na to što bez Zapada nije bilo moguće sklopiti ni Daytonski sporazum, a prethodno ni Washingtonski, svesrdno se zalagao da se dogovor oko te teme prepusti trojcu trojanaca – Erdogan, Vučić, Milanović. Genij s Pantovčaka se valjda ponadao kako će on i Vučić, inače skloni povratku na izravni Dayton, u tom formatu nadglasati naivčinu Erdogana, koji, posve na tragu onoga što što mu je pokojni Alija Izetbegović govorio, u Daytonu ne vidi trajno i pravedno nego nametnuto rješenje. Uz to, visoki se gost potrudio staviti do znanja kako ne nalazi nikakvih problema oko Željka Komšića kao legalnog predstavnika Hrvata.

Našavši se u neposrednoj Erdoganovoj blizini, kao da su se negdje zagubile Milanovićeva poslovična prčevitost i izravnost. Kompleksaški je okolišao ustvrdivši tek da se oko BiH on i Erdogan ne slažu, pri čemu se nije pretrgao pojašnjavati u čemu je zapravo srž neslaganja. Sramežljivo je, kao da mu je zbog toga neugodno, spomenuo tek kako bi ipak prihvatio odluku visokog predstavnika Schmidta oko izmjena izbornog zakona, čemu se Erdogan oštro protivi.

Zanimljivo, Milanoviću sad odjednom postaje prihvatljiva odluka čovjeka na kojeg se domalo nabacivao najžešćim pogrdama, pri čemu čak i sad, nakon razgovora s Erdoganom, ustraje na omiljenoj tezi svog sumišljenika Dodika kako je Schmidt izabran na neregularan način. Iako nema nikakvih jamstava da će visoki predstavnik donijeti odluku na korist Hrvata, nagađa se tek da bi se to moglo dogoditi, goli razbor nalaže pouzdati se u opciju koja ima najviše šansi za uspjeh. A jasno je kako je to upravo poluga u Schmidtovim rukama. Imajući to u vidu, znakovita je ogromna razlika kako u tonu, tako i u sadržaju, između izjava Milanovića i Plenkovića nakon susreta s Erdoganom na temu očekivanja od Schmidta.

Dok Milanović proturječi samome sebe, ostavljajući dojam kao da nije na čistu što bi zapravo točno htio, Plenković je vrlo jasan, precizan i dosljedan. Po tko zna koji put se pokazalo kako je nespojivo s razumom u Milanoviću vidjeti prijatelja Hrvata u BiH, a u Plenkoviću njihova neprijatelja.

Put u Jajce

Iznenadni gubitak dara govora tijekom susreta s Erdoganom Milanovića ipak nije spriječio u nakani da posjeti Hrvate u središnjoj Bosni. Naravno, ako to sigurnosni razlozi dopuste, što se već jednom pokazalo nepremostivom preprekom njegovu pohodu u taj hrvatski kraj. Poučen iskustvom, sad ipak ne cilja sâmo srce Hrvata srednje Bosne – Lašvansku i Lepeničku dolinu – nego kani posjetiti tek gradić Jajce, u kojem prebiva svega desetina Hrvata srednje Bosne.

Prednost Jajca kao lokacije nesumnjivo leži u tome što put do njega vodi preko Banjaluke i područja pod šapom Milorada Dodika, istomišljenika mu ne samo oko nelegitimnosti visokog predstavnika Schmidta, nego i o globalnim temama prvog reda. Premda bi se iz datuma posjeta – 13. rujna – dana kad je Jajce oslobođeno vojnom akcijom hrvatskih snaga, HV-a i HVO-a, a ne, recimo, 29. studenog, moglo razabrati da je povod Milanovićeva dolaska obilježavanje godišnjice tog događaja, u njegovim postupcima i porukama nikad ne treba odbaciti dvoznačnost iliti sjedenje na dvije tarabe. Kod njega, naime, nikad ništa nije posve jasno određeno, uvijek ostaje prostor za raznolika tumačenja.

Čas može biti ovako, čas onako, katkad čak i u isti čas oboje, i po tome je Milanović vrlo blizak mentalitetu sarajevske čaršije. Imajući to u vidu, valja podsjetiti kako Jajce u povijesti nije zapamćeno samo kao stari hrvatski kraljevski grad, a niti kao poprište završnih operacija hrvatskih vojski koje su donijele mir čitavoj Bosni i Hercegovini. Nego povrh svega i kao rodno mjesto tvorevine čijim vlastodršcima i njihovim slijednicima Milanović ima zahvaliti sve što je u društveno-političkom životu bio – od povlaštenog vojnika u JNA, preko predsjednika Partije, potom predsjednika vlade, sve do, evo, predsjednika države – a da pritom općem dobru ničim nije zamjetnije pridonio. Štoviše, svojstveno osobi morenoj teškim kompleksima, iza sebe bi u pravilu posvuda ostavio totalnu štetu, trseći se stjerati Hrvatsku u ono što ponad dva jajca stoji. Srećom, Hrvati su se u međuvremenu ipak dosjetili uplatiti kasko i tako ublažiti posljedice tog mahnitanja što su ga sami zazvali. I samo im još to drži glavu iznad vode!

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari