Pratite nas

Kolumne

O izbornom zakonu, glupanima i banditima

Objavljeno

na

Pravi problem čovječanstva stoga nikad nije bilo zlo nego glupost. Protiv gluposti smo bespomoćni. Protiv nje se nemoguće boriti, nemoguće ju je raskrinkati, iz jednostavnog razloga što glupost (baš kao i glupan) nije svjesna sebe.Nesretno stradali u nacističkom ludilu njemački teolog Dietrich Bonhoeffer počesto se u svojim spisima i razmišljanjima vraćao na fenomen ljudske gluposti.

Govoreći o njoj rado je upozoravao čitatelje i prijatelje u pismima iz sužanjstva da se zla uopće ne treba bojati, jer njega je lako raskrinkati, protiv njega prosvjedovati i kad-tad mu doskočiti. Zlo nas, kaže, ne treba brinuti i stoga jer u sebi nosi klicu vlastitog raspadanja, pa čak ako ga i ne pobijedimo mi, uništit će se samo od sebe. Pravi problem čovječanstva stoga nikad nije bilo zlo nego glupost. Protiv gluposti smo bespomoćni. Protiv nje se nemoguće boriti, nemoguće ju je raskrinkati, iz jednostavnog razloga što glupost (baš kao i glupan) nije svjesna sebe. I da je raskrinkate, prokažete, da se obrušite na nju ona uopće ne bi shvatila da se radi o njoj, i nakon sukoba činila bi se žrtvom ili neshvaćenom vrijednošću i nastavila nezaustavljivo istom logikom. Sve dok vas totalno ne izludi i natjera da je pustite da caruje, a vi kupite štapove za pecanje i svaki slobodan trenutak koristite za bijeg od njene svemoći i poput paranoika izbjegavate ljude i mjesta gdje slutite da si je savila gnijezdo. Glupost je neuništiva i nepobjediva, a život nije tako često tegoban i tmuran zbog ljudskog zla, nego zbog ljudske gluposti.

Nadalje, upozorava Bonhoeffer, u zabludi ste ako mislite da se kod glupana radi o poremećaju intelekta, naprotiv, radi se o poremećaju karaktera. Glupani obitavaju na svim razinama, od akademski obrazovanih građana do priprostih radnika s nekoliko razreda škole. Baš kao što je glupost svemoćna u povijesnom smislu, tako je i s njenom socijalnom rasprostranjenošću. I što je čovjek obrazovaniji, ili na višoj društvenoj funkciji (političar), time je njegova glupost učinkovitija. Ako pak glupan ima novaca, glupost poprima, k tome, dimenziju prodornosti i poželjnosti. U svakom slučaju, poremećaj karaktera koji od čovjeka stvara glupana sastoji se u sljedećem: glupan stalno sve i svakog dovodi u pitanje osim, dakako, sebe. Zato se glupani tako rijetko novače iz redova ljudi sklonih osamljenosti i (samo)kritičkoj misli, te mučnom studiju knjiga, fenomena i činjenica. Glupani pripadaju kategoriji društveno teatralnih tipova kod kojih volja za važenjem prethodi svakom ozbiljnom studiju ili uvidu i s njima povezanim argumentima. Uvjeravati glupana u bilo što znači sebe praviti budalom, jer on i tako bolje razumije probleme Vaše profesije i Vašeg života od Vas samih. Uvjeravam Vas, dragi čitatelju, da je Bog glupan svijet bi izgledao puno bolje! Jer, to sam čuo od jednog glupana, da je i sam Svevišnji u većini stvari pogriješio! Vjerujte, glupan nije zloban, često puta radi se o dobričinama, no on jednostavno sve to razumije i zna. Zlo je, rekosmo, nešto puno jednostavnije za suočavanje…

Kao što postoji glupost kao općeljudski fenomen, postoji tako i glupost u Hrvata, jer Hrvatska je punopravni član zajednice naroda koje je jedan član, Einstein, izrekao onu glasovitu kako su dvije stvari beskonačne – svemir i ljudska glupost – premda za prvo nije siguran.

Ovaj tekst nastao je nakon neformalnog druženja s mojim studentima na Kulturologiji u Osijeku koji su me pitali što će biti s referendumom U ime obitelji naslovljenim “Birajmo zastupnike imenom i prezimenom”. Studentima, raznih političkih i svjetonazorskih uvjerenja, nije bilo jasno nijedno razumno objašnjenje zašto se referendum ne bi održao, ne samo s obzirom na broj prikupljenih potpisa, već i po koristi za politički život u Hrvatskoj, pa nisu Skandinavci glupi zato što sličan izborni model primjenjuju već dugo vremena. Moj odgovor je bio da ovdje ništa nema veze sa razumom, da se radi o gluposti, osim što je bjelodano da se političari, i lijevi i desni, plaše svoga naroda, što u konačnici nije dobro za njih. Kako inače razumno shvatiti činjenicu da smo referendum o ulasku u EU radili po jednim, referendum o braku pod drugim, a neki opet po sasvim trećim pravilima. Koliko gluposti i kontradikcija o jednom te istom.

Posegnuo sam stoga za tekstom o gluposti prof. Cipolle s Berkeleya. On navodi pet društveno–političkih činjenica vezanih za socijalno carstvo gluposti:

1. Glupani štete društvu;
2. Glupani na vlasti čine najveću štetu društvu;
3. Demokratski glupani koriste izbore kako sačuvali visok postotak glupana na vlasti;
4. Razumni ljudi su ranjivi na glupane jer su uglavnom iznenađeni njihovim glupim argumentima i napadima, pa niti ne mogu uz pomoć razuma organizirati obranu od napada jer sam napad nema nikakvu racionalnu strukturu.

Profesor Cipolla potom razvija teoriju koja kaže kako je glupan opasniji od bandita i to argumentira analizom četiri tipa osobnosti:
Nesretnik: To je osoba koja svojim djelovanjem čini štetu samome sebi, no stvara prilike nekome drugome
Inteligentan: To je onaj koji svojim djelovanjem radi sebi u korist, ali nastoji da od toga i drugi okoriste, ili im stvara priliku i daje primjer
Bandit: To je osoba koja također radi sebi u korist, ali na štetu drugih, ne isključujući ni dovođenje u fizičku opasnost
Glupan: To je osoba koja svojim djelovanjem čini štetu drugoj osobi ili grupama, a da pri tome ni sam nema nikakve koristi od toga. Iz toga postaje jasno da su glupani opasniji za društvo od bandita.

Sva ova priča oko (ne)uspjelog referenduma “Birajmo zastupnike imenom i prezimenom” podsjeća na rapsodiju gluposti od strane mnoštva opstruktora, ponajviše među dvije najveće političke stranke. Naime, ako referendum i ne uspije, oni će nastaviti po starom, što znači da će nanijeti štetu sebi (komična epizoda između Peđe Grbina i Šeksa to već jest) jer ovako dalje ne ide, država je na koljenima, a oni će stalnom produkcijom sebi sličnih u vlasti uništiti vlastiti narod i državu i sami biti gubitnici, a povijest će ih pamtiti kao svenarodne štetočine. Njihova opstrukcija je iracionalna, glupa, a protiv gluposti ne možete. Ovakvim izbornim sustavom oni i sebe i sve nas vuku u propast, dočim će banditi, lopovi među njima koji su skrili pare biti jedini “pobjednici” kada država bankrotira, propadne, jer potiče nekompetentne osobe, vojnike partije, mediokritete, pa treće pravilo prof. Cipolle koje kako demokratski glupani koriste izbore kako sačuvali visok postotak glupana na vlasti, savršeno stoji. Zato s profesorom Cipollom opet ponavljam: Glupani su opasniji od bandita.

Svojstvo je gluposti, prema Bonhoefferu, da nije svjesna sebe, i zato se ne može dovesti u pitanje. Glupost je autistična.

U masi medijskih prepucavanja koje razne opcije glupana svakodnevno izmjenjuju (sve imaju svoje brojne pristaše među “običnim” građanima, koje tu i tamo okupe na javne skupove da bi i objasnili grijehe onih drugih, te na koga usmjeriti bijes zbog vlastitog niskog standarda življenja), postavlja se pitanje što da rade oni koje ne zanima nijedna od spomenutih alternativa gluposti koja vlada Hrvatskom. U ovom trenutku puno biste učinili samom činjenicom da se ne date zaglupiti niti uvući u bilo koji od čopora, čuvajući svoju slobodu za ono što se obično naziva građansko društvo (koje se lagano pomalja) kojem je temelj autonomni individuum, a ne ideološki čopori koji stalno produciraju sebi slične, u kojem društvo služi čovjeku, a ne čovjek ideologiji, od koje profitira samo manjina, ponajviše banditi, a ostali su marionete ili glasački stroj. Utopija? Ne znam, no nadam se i vjerujem. I ako vas svi ovi sterilni sukobi ljudske gluposti ne bace u očaj, sjetite se Muje iz vica koji je na pitanje želi li biti lijep ili glup odgovorio ovo drugo jer, kaže Mujo, ljepota je prolazna.

Naime, humor je za sada jedini kadar parirati svemoći gluposti, jer je konstruktivno ignorira. Humor je znak mudrosti i slutnja nečeg drugačijeg te svjedoči da nas glupost više ne može zavesti… Nasmijte se, ma koliko Vam to glupo izgledalo… i sjetite se svih onih koji Vas već deset godina “spašavaju” svojim programima, deklaracijama i raznim skupovima. Umjesto da učine nešto sasvim banalno: promjene pravila izborne igre koja su pogodna samo za glupane i bandite.

Izvor: Laudato hr, Ivica Šola

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Miklenić: Teško je reći jesu li neki birači sada progledali

Objavljeno

na

Objavio

Izbori za deseti saziv Hrvatskoga sabora, održani u eri epidemije koronavirusa u nedjelju 5. srpnja, očitovali su, po procjenama mnogih, gledajući u cjelini, snažnu prisutnost straha u hrvatskom društvu te su donijeli znatne promjene na hrvatskoj političkoj sceni.

U sučeljavanju s koronavirusom, kako je istaknulo više puta više relevantnih psihologa i sociologa, Hrvatska se antiepidemijskim mjerama uspješno borila za zaštitu fizičkoga zdravlja, a veći propusti ili čak zanemarivanja dogodili su se glede zaštite duhovnoga i psihičkoga zdravlja hrvatskih građana pa je logična posljedica toga znatno proširen strah koji može eskalirati u brojna teška psihička oboljenja. Već činjenica da se gotovo 14 posto birača manje odazvalo na izvršavanje te građanske dužnosti negoli na prošlim parlamentarnim izborima 2016. godine potvrđuje snagu straha koji vlada u hrvatskom društvu.

Premda uz pridržavanje propisanih epidemioloških mjera u procesu glasovanja nije bilo realnoga rizika za zarazu koronavirusom, mnogi građani (njih više od 400 tisuća) ipak su odustali od odlaska na izborna mjesta i ostali u svojim domovima. Posljedica slabijega odaziva birača svakako je činjenica da svi izborni pobjednici imaju objektivno smanjen demokratski legitimitet, a to nije niti smije biti irelevantno. U predstavničkoj demokraciji, kakva je Ustavom propisana i u Hrvatskoj, demokratski legitimitet potvrđen većinom birača, a ne samo većinom birača koji su glasovali, daje objektivno veću političku moć i snagu i olakšava donošenje i težih političkih odluka. No kao i glede referenduma za pristup Hrvatske Europskoj uniji, manjkav demokratski legitimitet ne će bitno otežavati funkcioniranje saborske većine i izvršne vlasti.

Povremeni repovi pred izbornim mjestima uz ozbiljno i striktno shvaćanje održavanja distance te što su mnogi birači došli ne samo s preporučenim maskama, nego i gumenim rukavicama, također su očita potvrda straha među hrvatskim građanima. Da je pritom riječ ne samo o odgovornu ponašanju i zdravu oprezu, očitovala je i pretežna šutnja, nekomunikacija među ljudima dok su čekali, kao da su bili u redu za primanje kojega sakramenta, što se događa po crkvama i bogoslužjima, a ne na čekanju za običan građanski čin.

Rezultati izbora pokazali su da je odluka HDZ-a da se ide na redovite prijevremene izbore, baš u vrijeme tinjajuće epidemije koronavirusa, bila mudra i uspješna za njegove ciljeve, no ne može se poreći da je i pritom došao do izražaja postojeći strah kod velikoga dijela hrvatskih građana.

Naime, vladajući za prošloga mandata iskoristili su legalno i legitimno svoj položaj te su se biračima predstavili kao zaštitnici (nije bila slučajna izborna deviza »sigurnost«), jer u vrijeme neizvjesne krize ne odbacuju se tako lako zaštitnici, makar oni i ne bili najbolji. Strah u dijelu biračkoga tijela tako je, čini se, ipak iskorišten, i to uspješno, za stjecanje novoga mandata u upravljanju Hrvatskom. To očitovanje straha golem je izazov za sve odgovorne u svim segmentima društvenoga života, osobito za političare na vlasti i medije, kao i za sve vjerske zajednice, jer postoji opasnost da mogućnost ili vjerojatnost širenja koronavirusa te epidemiološke mjere zaštite (možda katkad suviše restriktivne) ostave daleko ozbiljnije i teže Iječive zdravstvene posljedice od obolijevanja koronavirusom. Duhovno i psihički slomljeni ljudi teško mogu davati očekivane doprinose na osobnom, obiteljskom, crkvenom ili društvenom planu.

Premda je na hrvatskoj političkoj sceni i nakon parlamentarnih izbora opstao stranačko-politički duopol, birači koji su sudjelovali na izborima uvelike su na nov način konfigurirali hrvatsku političku scenu. Naime taj duopol sada ni približno nije više jednak po snazi: HDZ s malobrojnim partnerima ima čak 25 zastupnika više od SDP-a i njegovih sedam partnera u Restart koaliciji. Ako se zbroje osvojena zastupnička mjesta HDZ-a, Domovinskoga pokreta i Mosta nezavisnih lista, dobije se 90 zastupnika, što je očito respektabilna većina (oko 64 posto zastupnika bez manjinaca) izabrana od dijela biračkoga tijela koji podupire političke opcije centra i desno od centra, uz isključivanje desnoga ekstremizma. Oni koji su na parlamentarnim izborima dali glas tim trima opcijama postupili su bitno drugačije negoli na ne tako davnim predsjedničkim izborima.

Teško je reći jesu li to neki birači sada progledali, je li tomu pridonio svojim potezima i izjavama i Predsjednik, no očito je da su oni koji su izišli na birališta i glasovali pokazali da u hrvatskom društvu respektabilnu većinu tvore i politički legitimitet daju političkim opcijama desnoga centra uzimajući u obzir sve njihove nijanse po kojima se razlikuju. Istodobno i na ljevici se dogodio velik raskol, pad popularnosti i dovođenje na političku scenu potpuno novih skupina i ljudi. Izbori, koji su po rezultatu za mnoge veliko iznenađenje i koji su odstranili neke strančice, stvaraju dojam da se politička scena znatno mijenja te da bi se mogla očitovati u Hrvatskoj konačno stvarna i snažna opozicija, a to je preduvjet i za odgovornije upravljanje izvršnih vlasti.

Ivan Miklenić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Za okretanje prema budućnosti potrebno je jednom za svagda raščistiti prošlost

Objavljeno

na

Objavio

Hrvati masovno napuštaju svoju domovinu. Toj državi na Jadranu susjedi su ljeti 2013. zavidjeli što je kao druga zemlja bivše Jugoslavije uspjela pristupiti Europskoj uniji i tako dobila pun pristup zajedničkome tržištu. Ali do obećanoga gospodarskog čuda nije došlo. Umjesto toga, niske plaće, nedostatak perspektive i još uvijek vrlo raširena korupcija iz zemlje su potjerali prije svega mlade ljude. Po podatcima luksemburškoga statističkog ureda Eurostata, u međuvremenu 15,4 posto Hrvata u radno sposobnoj dobi živi u nekoj drugoj članici EU-a – vrijednost koju u EU-u s 21,3 posto nadmašuje još samo Rumunjska. Od 2013. zemlju je napustilo od 190.000 do 300.000 Hrvata, a kraj egzodusa ne nazire se. Hrvatskoj prijeti ‘demografski slom’ koji će se odraziti na cijelo gospodarstvo, na mirovinski, zdravstveni i obrazovni sustav.’

Ovako je pred koji mjesec švicarski Neue Zürcher Zeitung opisao političku, društvenu, demografsku i ekonomsku situaciju u Republici Hrvatskoj, pozivajući se na uvide hrvatskoga demografa dr. sc. Stjepana Šterca. Prilično tmurna je to slika Hrvatske na početku 2020. godine. Trideset godina od pada Berlinskoga zida i početka demokratskih promjena u našoj državi Hrvatska je danas zemlja iz koje mnogi žele pobjeći glavom bez obzira. Nemoguće je pri tom ne zapitati se koji su tomu razlozi?

Kip domovine 2020.

Pjesnik Pavao Štoos napisao je poznatu elegiju Kip domovine vu početku leta 1831., a književnik Antun Gustav Matoš proznu crticu Kip domovine 188*. I jedan i drugi književni uradak davali su sliku stanja domovine u svojemu razdoblju. Kako bi se dao sveobuhvatan odgovor na prethodno postavljeno pitanje o razlozima snažnoga iseljavanja iz Hrvatske danas, bilo bi potrebno izraditi „kip“ domovine 2020. godine. A u taj kip potrebno je utkati mnoge i mnoge materijale.

Površna su, naime, ona razmišljanja koja iseljavanja iz Hrvatske objašnjavaju isključivo egzistencijalnim razlozima i načelom slobodnoga kretanja ljudi, roba, usluga i kapitala. Sveobuhvatan odgovor na pitanje o razlozima iseljavanja iz Hrvatske ujedno je i opis svekolike hrvatske realnosti 2020. godine. Za takvu, pak, vrstu opisa, za izradu kipa domovine 2020., za „duboko skeniranje“ hrvatskih problema, htjelo bi se mnogo više od jednoga autora, „kipara“ ili „skenera“. Takvim poslovima trebale bi se baviti institucije. Naglasak je pri tom na ovome „trebale“ jer se institucije time očito ne bave ili se bave nedovoljno. Zašto se ne bave ili slabo bave – pitanje je za sebe, a i njime ćemo se jednom pozabaviti.

Raščišćavanje prošlosti kao strateški interes

U jednome od prošlih tekstova u Hrvatskome tjedniku pozabavili smo se ključnim hrvatskim strateškim nacionalnim interesima danas. Naveli smo tako definiranje srednjoeuropske vanjskopolitičke agende, jačanje vojnih kapaciteta, demontažu klijentelističkoga sustava što uključuje reformu javne uprave i pravosuđa, izradu provedive demografske strategije, ali i upozorili na važnost postojanja duhovnoga središta, tj. vrijednosnoga sustava kao integrativnoga čimbenika jednoga društva.

Među ključnim strateškim interesima naveli smo i raščišćavanje povijesnih tema. I sadašnja predizborna kampanja za parlamentarne izbore potvrđuje kako je neraščišćena prošlost idealan humus za političke manipulacije, polariziranje društva i za sprječavanje postizanja nužnoga društvenoga konsenzusa. A potvrđuje i to da je ovoj temi potrebno dati i dodatnu pozornost. Neraščišćena prošlost koja se koristi za političke manipulacije i polarizacije nedvojbeno je jedan od glavnih čimbenika koji ljude tjeraju iz Hrvatske. Zbog neraščišćene prošlosti, koja se po potrebi uključuje u dnevnopolitičke obračune, hrvatsko društvo jednostavno ne može naprijed.

Jedna od češćih izreka – ispraznica koje se nerijetko mogu čuti u medijsko-političkome prostoru – ona je da „treba pustiti prošlost i okrenuti se budućnosti“. Iako među onima koja zagovaraju ideju da se „pusti prošlost“ ima i dobronamjernih ljudi kojima je dosta ideoloških rasprava i podjela na razdjelnici Drugoga svjetskog rata, mišljenja sam kako među promicateljima „puštanja prošlosti“ prednjače oni koji jako dobro prosperiraju upravo na temelju „zasluga“ iz prošlosti. I to onih „zasluga“ koje svoje korijene nerijetko imaju u masovnim ubojstvima nakon svršetka Drugoga svjetskog rata ili u pripadnostima represivnim i političko-ideološkim tijelima tijekom razdoblja Jugoslavije. Oni su ti – ili pak njihovi biološki i ideološki sljednici – koji ne žele utvrđivanje povijesne istine i otkrivanje razmjera komunističkih zločina, ali koji potenciranjem povijesnih krivotvorina i proizvodnjom ideoloških konflikata kontaminiraju medijski, politički i znanstveni prostor i nastoje eliminirati svaki pokušaj revizije lažne prošlosti.

Svi oni koji nastoje dekonstruirati lažne mitove iz jugoslavenske komunističke prošlosti u Hrvatskoj žurno postaju „fašisti“ ili „revizionisti“. Prozivke za fašizam pri tom su stare i otrcane metode kojima se između dvaju svjetskih ratova koristila tzv. lijeva inteligencija. Ona je sve svoje protivnike, bez iznimke, proglašavala fašistima, pa su čak i socijal-demokrati postajali „socijal-fašistima“. Optužbe za „revizionizam“ također dolaze iz bivšega komunističkog verbalnog arsenala (međusobne unutarkomunističke prozivke za „revizionizam“ i „partijska skretanja“) koji je, na žalost, danas i u nekim državama Zapada ušao u uporabu. No revizionizam je, kao što je zapazio jedan američki povjesničar, „životna snaga povijesne znanosti“. Historiografija ne bi bila znanost kad ne bi revidirala pogrješne spoznaje. Pri tom se, naravno, radi o znanstvenome, a ne ideološkome revizionizmu.

‘Nema te ideje budućnosti koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti’

„Nema te ideje budućnosti koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti“ – zapisao je povjesničar, filozof povijesti i albanolog dr. sc. Milan Šufflay. Kolika je snaga prošlosti, bili su svjesni i Šufflayevi krvnici čijim su nalogodavcima smetala njegova povijesna istraživanja. Raspravljati o prošlosti znači, nota bene, raspravljati i o budućnosti. Povijest, naime, nije samo „učiteljica života“, nego je i „lux veritatis“ – svjetlo istine. Bez rasvijetljene prošlosti nema sigurnoga puta u budućnost. Jer, kao što je rekao George Orwelle: „Oni koji kontroliraju prošlost, kontroliraju i budućnost, oni koji kontroliraju sadašnjost, kontroliraju prošlost.“

Razloge zašto je Hrvatima sve više dosta povijesnih tema, do razine prijezira, treba prije svega potražiti u činjenici da su se povijesnim temama umjesto historiografa i znanstvenika u medijima ponajviše bavili ordinarni politikanti i ideološki mistifikatori kojima nije zaista bilo stalo do utvrđivanja povijesne istine, nego su se povijesnim temama koristili kao sredstvom prikupljanja jeftinih političkih poena i kao sredstvom međusobnih obračuna. U takvima su raspravama etiketiranja prednjačila nad istraživanjima temeljenima na povijesnim arhivima. Lakše je etiketirati, nego upoznati čari prašine arhivskih kutija.

Nema alternative raščišćavanju prošlosti

Ispravan stav prema prošlosti i utvrđivanje povijesne istine predstavljaju conditio sine qua non za izgradnju zdrave budućnosti. Za Hrvatsku je od iznimne važnosti da se okrene budućnosti (taj dio izreke svatko normalan potpisuje), ali se prošlost ne može i ne smije pustiti. Ako Vas netko pokrade, hoćete li „pustiti prošlost“ i sutra ga ponovno pustiti u svoj obiteljski dom? Naravno da ne ćete. Za okretanje prema budućnosti potrebno je jednom za svagda raščistiti prošlost. Alternative, zapravo, nema. Alternativa je današnje stanje u Republici Hrvatskoj.

Neraščišćena prošlost, naime, pupčano je povezana i s geopolitičkom i kulturološkom orijentacijom naše države. Tijekom čitave povijesti hrvatske političke, kulturne i duhovne elite bile su upravljene prema srednjoeuropskome i mediteranskome okružju. Hrvatska je srednjoeuropska i mediteranska zemlja pa zastupati srednjoeuropsku i mediteransku vanjskopolitičku orijentaciju značilo bi po prirodi stvari afirmirati hrvatske interese. Ipak, tijekom 19. stoljeća javljaju se ideje i programi koji Hrvatsku – tada, naravno, upravno-politički rascjepkanu na više dijelova u okviru različitih državno-pravnih okvira – u perspektivi vide u okviru južnoslavenskoga naddržavnog okvira. Kasnije, ta će politika kulminirati u obliku stvaranja monarhističke i komunističke Jugoslavije, tj. u odlasku Hrvatske prema Balkanu, ali i prema sovjetskim i afroazijskim paralelama i meridijanima u okviru tzv. politike nesvrstanosti.

Između slobode i jugoslavenstva

„Bi li k slavstvu i ka hrvatstvu?“ – zapitao se davne 1867. u istoimenoj knjizi Otac domovine dr. Ante Starčević. I to će pitanje, ta razdjelnica, zapravo u bitnome odrediti hrvatsku političku povijest proteklih sto i pedeset godina. A što je značio izbor između slavstva i hrvatstva, ponajbolje je opisao naslov zbornika radova objavljen 2009. u Nakladi Trpimir „Hrvatska između slobode i jugoslavenstva“. Jugoslavenstvo se za Hrvate pokazalo kao ideja neslobode. A izvorno, na žalost, riječ je o hrvatskoj ideji, tj. ideji nastaloj u hrvatskome političkom i kulturnom krugu…

I danas brojne interesne skupine, one političke i medijske, ali i one na povijesnim katedrama, ne žele objektivno rasvjetljavanje posljedica jugoslavenske ideje i prakse po hrvatski narod. Jer to rasvjetljavanje kao čin lustracije jasno bi pokazalo kako je i hrvatska geopolitičko-kulturološka orijentacija nakon 2000. godine uglavnom promašena jer ponovno Hrvatsku nastoji pozicionirati na područje tzv. Zapadnoga Balkana umjesto u Srednju Europu. Do ulaska Hrvatske u EU 2013. ta je agenda bila izrazito agresivna, dok se danas svodi na nastojanje da se Hrvatska koristi kao svojevrsna lokomotiva prostora bivše Jugoslavija za EU što ograničava hrvatske vanjskopolitičke kapacitete na prostoru srednje Europe.

Balkanski mulj

Hrvatski, pak, političari više ili manje pristaju uz zapadnobalkansku agendu što zbog ukaza iz Bruxellesa što zbog činjenice da je u mnogima od njih usađen prijezir prema Srednjoj Europi. Mnogo je lakše plivati u balkanskome mulju, u kojemu se kriminal, korupcija, nepotizam i općenito klijentelizam toleriraju i za koje de facto postoji ozračje pravne nekažnjivost – osim u rijetkim slučajevima unutarstranačkih i međustranačkih obračuna. Korupcija i kriminal u obimu u kojemu danas postoje u Hrvatskoj izravan su proizvod hrvatskoga pozicioniranja na Balkan 1918. godine.

Kao što, analizirajući nastanak prve jugoslavenske države, piše gospodarska povjesničarka Mira Kolar Dimitrijević: „Osobe koje preuzimaju vodeće funkcije u Hrvatskoj uglavnom su iz uže Srbije i ne poznaju upravu u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji koja je izgrađivana desetljećima pa korupcija i vladavina žandarmerije, a osobito nepridržavanje postojećih zakona i propisa u Hrvatskoj, izazivaju veliko nezadovoljstvo koje se pretvaralo u krizu. Rješenja koja je donosila srpska vlast bila su zasnovana na francuskom sistemu i nisu odgovarala upravnom sustavu Hrvatskoj koji je bio izgrađen prema njemačkom uzoru te je dolazilo do stalnih nesuglasica, odnosno korak naprijed značio je deset koraka unatrag. (…) sustav zasnovan na poštenju prestao je funkcionirati, a prednost su dobili snalažljivost, veze i korupcija. Izgubila se pravna, a provođenjem agrarne reforme divljim načinom, i materijalna sigurnost. (…) poslovanje s Europom otežano je zbog toga što izvoznice za izvoz robe u Srednju Europu odobrava Beograd pa upravo u tom vremenu upravni organi otvaraju vrata korupciji i podmićivanju, pojavama koje su do 1914. bile u Hrvatskoj slabo razvijene…“ (Mira K. Dimitrijević, «Hrvatska u prvoj Jugoslaviji – bitne značajke položaja», u: Hrvatska politika u XX. stoljeću, Matica hrvatska, Zagreb, 2006., 193., 194., 198.).

Svih ovih godina hrvatski su birači na izborima birali političke opcije koje nisu stvarno željele rasvjetljavanje hrvatske moderne prošlosti, a povijesnim su se temama uglavnom koristili kao sredstvom za prikupljanje jeftinih političkih poena. Tome se mora stati na kraj ako Hrvatska želi ostati subjektom međunarodnih odnosa u desetljećima koja dolaze. Konstantno polariziranje društva na razdjelnici Drugoga svjetskog rata, kao što je istaknuto, onemogućuje postizanje bitnoga društvenog konsenzusa, ali daje i okolnim suparničkim državama idealno mjesto gdje mogu putem tajnih akcija (covert actions) destabilizirati hrvatsko društvo, posebno glede jasenovačkoga mita koji danas čini jedan od konstitutivnih elemenata velikosrpske ideologije, ali vanjskopolitičkoga i propagandnoga djelovanja.

I zato neka birači dobro pripaze koga će zaokružiti pred glasačkom urnom petoga srpnja jer bi još jedan mandat politike kontinuiteta u odnosu na povijesne teme, ali i općenito u odnosu na nacionalne interese – posebno ako uzmemo u obzir aktualnu ekonomsku krizu, ali i tektonske lomove geopolitičke scene – mogao značiti točku nakon koje više ne će biti povratka.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari