Connect with us

Kolumne

O koroni i još nekim boleštinama

Published

on

Rasprave o smrtnosti od bolesti COVID-19, popularno – korone, mjerenoj brojem umrlih u odnosu na broj zaraženih, kako bi se utvrdilo je li posrijedi uopće ozbiljnija bolest od gripe, unekoliko podsjećaju na davne filozofske rasprave o tomu koliko konj ima zubi, naprasno prekinute krajnje subverzivnim prijedlogom – a da pogledamo konju u zube?

I doista, kad se pogleda u zube pošasti COVID-19, dobiva se jednako jasan odgovor. Želi li ga se vidjeti.

Bergamo je upozoravajući primjer, a ne iznimka

Iako se pouzdano ne zna koliko bi žrtava bilo kad bi se koronu tretiralo kao gripu, dakle, bez poduzetih posebnih mjera zaštite, da se ipak radi o ozbiljnoj, čak i izvanredno smrtonosnoj bolesti, zorno pokazuju posljedice u uvjetima najbližima nepoduzimanju mjera. A to su oni, čista logika to govori, gdje su mjere poduzete, ali… prekasno.

Upravo zato što su one posvuda poduzete, nova se, dosad nepoznata bolest nije ravnomjerno proširila dalje od njezinih žarišta, kako to biva kad nastupi gripa, pa nema primjera kako bi sveopći nemar utjecao na cjelokupni zdravstveni sustav. Mjere s ciljem ograničavanja bolesti na žarišta, time i sprječavanja brzog nicanja novih žarišta, su i poduzete upravo zato što bi prenaprezanje ograničenih bolničkih kapaciteta i stručnih ljudskih resursa, posljedično i nemogućnost pružanja adekvatne zdravstvene skrbi, pridonijelo znatnom porastu smrtnosti, vjerojatnije eksponencijalnom nego linearnom.

Uzevši to u obzir, prije će biti da je reprezentativan pokazatelj ozbiljnosti bolesti nego neka neobjašnjiva iznimka, s kašnjenjem ukroćeno žarište u talijanskoj provinciji Bergamo, pokrajini brojem stanovnika i gustoćom naseljenosti nalik Gradu Zagrebu i Zagrebačkoj županiji uzetima zajedno, gdje je u ožujku i u prvoj polovici travnja, za svega 6-7 tjedana haranja korone, umrlo ljudi koliko inače umre u 8-9 mjeseci, ili više od 0,5% kompletne populacije. Uz to, podaci talijanskog statističkog zavoda (ISTAT) dokidaju još jednu omiljenu tezu okorjelih podcjenjivača korone, onu kako od nje umiru uglavnom stari i bolesni ljudi praktički na samrti, koji bi ionako ubrzo umrli pa nema neke vajde od njihova spašavanja. Kad bi doista bilo tako, s obzirom na nezapamćeni broj žrtava u provinciji Bergamo u kratkom vremenu, očekivalo bi se da će broj umrlih u sljedećim mjesecima, svibnju i lipnju, kad je službeno evidentirano umiranje od korone već svedeno u okvire statističke greške, biti osjetno manji od prosjeka prethodnih godina. No, on se u svibnju 2020. gotovo u dlaku podudara s prosječnim svibnjem u razdoblju 2015-2019, dok je u lipnju tek neznatno manji (za oko 3%). Stoga, nema druge nego zaključiti kako bi ogromna većina umrlih od korone, iako najvećim dijelom izložena i drugim ozbiljnim bolestima, ipak poživjela još neko vrijeme, glavnina vrlo vjerojatno i godinama.

Prizemljenje teorije o superiornosti slavenskog nadčovjeka

I dok slučaj Bergama predstavlja ne jedini, ali dosad zacijelo najdrastičniji poznati primjer otimanja korona virusa nadzoru kad se taj, još uvijek u mnogo čemu bitnome nepoznati virus podcijeni, kao mjerilo dobrog nošenja s njim razumno je uzeti izostanak znatnijeg odstupanja broja umrlih u odnosu na prosjek u istom vremenskom razdoblju proteklih godina.

Naravno, promatrano od pojave korone, a ne od početka godine, kako uzimaju oni koji bi istinu radije prikrili. Iz činjenice da svuda gdje su zapažena takva odstupanja postoji jasna korelacija između, s jedne strane, viška ukupne smrtnosti od svih mogućih uzroka u odnosu na prosjek i, s druge, službeno evidentiranog broja umrlih od korone – prvo raste kad i drugo, a bome i pada – slijedi da je upravo COVID-19 jedini statistički relevantan uzrok drastičnog povećanja smrtnosti. Uz to, kako osjetno povećanje smrtnosti svuda gdje je ono zabilježeno poprilično nadilazi službeno evidentirani broj umrlih od korone, razložno je pretpostaviti kako je stvaran broj umrlih od korone veći od zabilježenog i tamo gdje osjetnog povećanja smrtnosti još uvijek nema. Stoga, pravo mjerilo uspjeha borbe protiv korone nipošto ne može biti samo broj službeno evidentiranih smrti, nego je to jedino izostanak povećane smrtnosti.

Upravo zamjetno povećanje ukupne smrtnosti razotkriva one koji manipuliraju objavljenim podacima prikazujući se u boljem svjetlu od stvarnog. Tako najmanje dva primjera bacaju u vodu naklapanja o slavenskom nadčovjeku, genetski otpornijem na virus od osjetljivijeg zapadnjaka, generacijama iskvarenog lagodnim životom.

Naime, iako prema službeno objavljenim podacima Rusija i Srbija nemaju statistički zamjetan broj umrlih od korone, podaci o povećanju ukupne smrtnosti ih debelo demantiraju. Tako Rusija u razdoblju od svibnja do srpnja bilježi povećanje broja umrlih od 57 800, što više nego četverostruko premašuje 13 tisuća službeno evidentiranih smrti od korone u istome razdoblju. Iako ta razlika ne izgleda odveć dramatično, poglavito uzme li se u obzir kako u toj ogromnoj zemlji mjesečno umire oko 150 tisuća ljudi, zanimljivo je primijetiti da tamo, za razliku od glavnine europskih zemalja nema znatnijih uspona i padova broja žrtava korone, uz iznimku blažeg pada u kolovozu. Stoga je razložno pretpostaviti kako navedeno brojčano nepoklapanje zadržava trend i kasnije poprimajući sve ozbiljnije razmjere. Pa ako tako broji Putin, kako li tek broji Lukašenko, čiji su korona put neki liberali, uz nezaobilazni švedski, isticali kao uzoran?

Srbija, pak, na vrhuncu epidemije, u mjesecu srpnju, bilježi tek 300 umrlih od korone, iako je za to vrijeme umrlo ukupno čak 1700 ljudi (za 20%) više nego u lanjskom, također iznadprosječno smrtonosnom srpnju, u kojem je, pak, umrlo za 10% ljudi više nego u istom mjesecu 2017. i 2018. K tome, u regiji gdje se nalazi Novi Pazar, grad od nekih 70-tak tisuća ljudi, u jeku zaraze nazivan i srpskim Bergamom, povećanje broja umrlih iznosi skoro 30%, s time da se radi o široj regiji. Bilo bi zanimljivo vidjeti podatke samo za Novi Pazar, gdje se bolest razbuktala svom silinom puna 4 mjeseca nakon upozorenja iz Bergama, poglavito zato što Srbiji nije strano posezati za svakojakim statističkim marifetlucima. Primjerice, znakovito je kako na popularnoj stranici worldometers.info, koja sadrži brojne statističke podatke o korona virusu, ta zemlja u ukupno stanovništvo uključuje i Kosovo. Pritom, u prepoznatljivom stilu, u statistiku ne uključuje i broj umrlih na Kosovu. Tako, em smanjuje broj umrlih, em umjetno povećava ukupno stanovništvo, što rezultira osjetno manjim brojem umrlih s obzirom na broj stanovnika u odnosu na realan.

I rakom protiv borbe protiv korone

Osim lamentiranja kako se radi o bezazlenoj, ili u najmanju ruku posve običnoj bolesti, posebno podmukao oblik podrivanja borbe protiv korone predstavlja suprotstavljanje novoj bolesti starih, kroničnih, već dobro poznatih bolesti, kojima se, kažu, sad posvećuje slabija pozornost. No, nije li to posve logično uzmu li se u obzir najmanje dva razloga? Naime, kad bi tim zabrinutim zanovijetalima netko natovario 30% novoga posla povrh postojećeg, i još zatražio da na tom postojećem ostvaruju jednako dobre rezultate kao dosad, uglas bi dreknuli i proglasili ga budalom, ako ne i totalnim kretenom. No, iz nekog nedokučivog razloga sad to isto sami zahtijevaju od zdravstvenog sustava. Praveći se kao da ne postoje napori za sprječavanje širenja nove bolesti, koja je takvog karaktera, da i uz mali neoprez prijeti izrasti u veliko opterećenje, nepošteno zahtijevaju od sustava da jednako učinkovito obavlja sve dosadašnje funkcije i nosi se starim bolestima kao da tog dodatnog opterećenja nema.

Osim toga, razumno je posvetiti veću pozornost bolesti COVID-19 već i zbog same njezine naravi, budući ona, za razliku od već poznatih bolesti, kod kojih će kašnjenje u dijagnostici biti moguće dobrim dijelom nadoknaditi budućim spoznajama i učinkovitijim terapijama i lijekovima, ubija u vrlo kratkom roku potencijalno velik broj ljudi. Stoga elementarna logika nalaže postaviti mjere sprječavanja njezina širenja najvišim prioritetom, kako u društvu općenito, tako i poglavito u zdravstvenim ustanovama, gdje borave već imunosno načeti pacijenti i osoblje, po prirodi posla, s njima u dodiru. Kad bi se pretvarali kao da je sve isto k’o i lani, čak bi i oni kojima se sada nešto kasnije no uobičajeno dijagnosticiraju kronične zloćudne bolesti, te ubojice mahom u srednjem ili dužem roku, bili znatno izloženiji riziku da ih pokosi nevidljivi korona neprijatelj i prije nastupa teške artiljerije.

Uostalom, tih 50 tisuća ljudi, koliko ih godinama umire u Hrvatskoj i bez korone, pokazatelj su neuspjeha znanstvenika koji su se posvetili pronalasku eliksira mladosti, lijeka protiv smrti, dok je 300 dosad umrlih od korone znak da se cijela zajednica, hvala Bogu i onima koji ju vode, s koronom uspješno nosi. Njihov uspjeh ne odražava samo broj umrlih, nego prije svega broj onih koji nisu umrli zahvaljujući poduzetim mjerama. Istina, njih se prstom ne može pokazati niti ih poimence prozvati, ali se njihov broj ipak može donekle pouzdano procijeniti. Usporedi li se sa bogatom i naprednom Švedskom, razmjerno gledano prema uobičajenom broju umrlih prije pojave korone, bilo bi ih gotovo 4 tisuće, i to ne sad nego još prije pola godine.

A mjeri li se Bergamom – čitavih 25 tisuća, i to unatoč i tamo poduzetim rigoroznim mjerama zaštite, no nažalost prekasno. Jer da nisu uopće poduzete, raskalašeni, smrtonosni ples te opake boleštine ni tamo ne bi tako kratko trajao.
Oni koji suprotstavljaju maligne bolesti korona virusu mentalnim sklopom unekoliko podsjećaju na aktere u političkoj areni koji fokusom na arhetipske neprijatelje Srbe pokušavaju odvratiti pozornost od realne prijetnje i štete koju bosanski Muslimani čine herceg-bosanskim Hrvatima. Ti i takvi u Srbima sve vrijeme vide zloćudni tumor, iako je njegovo „liječenje“ nakon terapije provedene Olujom pod nadzorom, i kratkoročno, čak i srednjoročno, nema veće opasnosti da se razbukta. S druge strane, djelovanje vrhuške bosanskih Muslimana više je prispodobivo bolesti COVID-19. Za razliku od Srba, ovdje se, naime, radi o posve novoj ugrozi, promatraju li se tamošnji Muslimani kao zasebni politički entitet (na stranu sad što su njihovi predci u službi Osmanlija kroz povijest ratovali najviše protiv Hrvata pa mirne duše i dan-danas mogu zapjevati – Odavno smo janjičari stari…). Kao i u slučaju korone, i ovdje je u kratkom roku institucionalnom zloporabom (što odgovara narušavanju imuniteta) ugrožen najranjiviji dio hrvatskog nacionalnog bića (Hrvati u BiH). Ova analogija pomaže razumjeti zašto istovjetan mentalni sklop, tradicionalno prisutan na ovdašnjoj krajnjoj ljevici i, napose, na onome što se percipira krajnjom desnicom, jednako zagriženo iznutra slabi zajedničku borbu protiv bolesti COVID-19, kao što to čini kad je posrijedi i borba za očuvanje statusa Hrvata u BiH kao konstitutivnog naroda. Preuveličavajući dobro poznatu dugoročnu opasnost, skreću pozornost s nove kratkoročne, koju ne žele vidjeti.

Aktivnosti korona-skeptika su besmislene čak i kad bi bili u pravu

Čak i kad bi korona-skeptici bili u pravu, dakle, da je sve ovo zavjera u kojoj usklađeno sudjeluje cijeli svijet, od Svjetske zdravstvene organizacije, preko Bila Gatesa, sve do Trumpa, Merkel, Putina, Orbana, Netanyahua, Xija,… (u zadnjem slučaju čak ima elemenata koji bi upućivali na zavjeru, ali samo u smislu širenja, a ne postojanja bolesti), njihova borba i dalje ostaje besmislena. Naime, taman kad bismo pouzdano znali tek da je ovdje riječ o zaraznoj bolesti nepoznata potencijala, ishod borbe protiv nje i dalje ovisi o usklađenom ponašanju i disciplini čitave zajednice.

U takvim okolnostima, napose kad je zauzeti smjer već rezultirao uspjehom, razumno je slijediti ne tako zahtjevne upute ovlaštenih autoriteta, ma štogod tko o svakoj pojedinoj mjeri mislio. Odgovoran čovjek bi zatomio vlastita kritička razmišljanja koja promjeni smjera nikako ne mogu pridonijeti, a bila utemeljena ili ne, remete nužno zajedništvo stvarajući osjećaje ogorčenja i nepravde u onih koji upravo mazohistički vole biti njima preplavljeni. Podilaženjem sebičnima i oholima i zbunjivanjem prostodušnih, pod krinkom prava na kritičko preispitivanje i na pluralizam mišljenja u konačnici zapravo šire malodušnost i ravnodušnost. Stoga, lojalnost ovlaštenom autoritetu ovdje nije tek pitanje solidarnosti, nego nužnost već i s čisto zdravorazumskog gledišta. Štoviše, tko nije lojalan vlasti i široj zajednici u ovoj, jedinstveno iznimnoj situaciji masovne ugroze, kako će onda biti lojalan poslodavcu? Pa neka se ne začudi budu li i poslodavci uzimali to u obzir ubuduće procjenjujući zaposlenike.

Pojedinci, koji nisu stručnjaci za epidemiologiju, za unaprijed, na namislima vlastitih srdaca i težnjama ega kreirano mišljenje potvrdu traže i nalaze u osebujnim znanstvenicima, koji, nerijetko i samopromocije radi, zastupaju gledišta mimo glavne struje. Promovirajući njihova stajališta otupljuju budnost zajednice i čine veću štetu od samog osobnog neposluha. Pritom, ignorirajući argumente, ironično ismijavaju poduzete mjere, u konačnici svodeći sve na poruku – a zašto bi se žrtvovao kad je ionako uzalud (jer previše košta)? Tako se na istoj matrici na kojoj se uništava majčinstvo kao poželjna društvena vrijednost, sad potkopava solidarnost zajednice oko zaštite najranjivijih (a oko čega bi se onda uopće i trebalo solidarizirati?). Posebno je zanimljivo primijetiti što deklarirani konzervativci, na riječima vrli zaštitnici života do naravne smrti, čim prva kušnja naiđe i ugrozi im osobni komfor, spremno stupaju u istom stroju s do jučer ogorčenim im suparnicima, liberalima.

Rušenjem institucija ruši se i država

Nekima očito predstavlja sve veći problem što institucije i operativna tijela vlasti u zadnje vrijeme napokon počinju vidljivije funkcionirati. Mnogi su se, zanimljivo, uzjogunili i počeli žešće češati baš sad kad su se desetljećima zamršena klupka počela rasplitati. Pa je li grijeh pomisliti kako upravo ti zapravo nastoje zadržati status quo, koliko god im usta bila puna reformi? Odjednom samonikli, samozvani stručnjaci potkopavaju svaku struku, od pravosudne do zdravstvene, tvrdeći da znaju bolje od onih koji se time bave čitav život. U tome prednjače javne osobe s izvjesnim ugledom u povodljivom dijelu naroda, pri čemu se ističu trenutni vršitelj dužnosti Predsjednika RH, pojedine marginalne saborske zastupnice i kolege im zastupnici, ustavni sudci pogleda ne šireg od onoga jazavčara, pa sve do ključnih protagonista medijskog šprajcovanja, dokonih teologa, psihijatara, karikaturista i popularnih zabavljača, ukratko udarača u pilu naopako svih fela, kojima, kako bi zadovoljili uskogrudne porive i ciljeve, uopće nije mrsko u svjetini pothranjivati najniže nagone. Kolikom su broju smrti i u kojoj mjeri javnim djelovanjem dosad pridonijeli, teško je precizno izmjeriti. Može se tek naslutiti kako njihova nesuvisla mudrovanja uvelike potiču radikalizaciju ponajprije mladih, a onda i drugih nezrelih ljudi navodeći ih na zle čine. Ipak, ima jedan Sud koji će i njihov udio znati pravedno prosuditi, ma koliko se zemaljski sudovi to ustručavali činiti.
Njemu ne će izmaći ni oni koji toliko vole Hrvatsku da se ne libe teško ranjavanje hrvatskog policajca na dužnosti praćeno samoubojstvom predstaviti junačkim djelom, gotovo uzornom manifestacijom bunta ili u najmanju ruku – činom iz nužde. Iza te izopačenosti stoji tek gola revolucionarna svijest, usmjerena na rušenje ili čak posvemašnje ukidanje institucija – Vlade, Sabora i Ustavnog suda, te operativnih tijela poput Glavnog stožera civilne zaštite, koji danas nije drugo do pandan Glavnom stožeru HV-a tijekom Domovinskog rata – čime se funkcionalno dokida i sama država. Jer državu ne čine ni more ni šume ni brda ni doline, a još ju manje čini razmažena, razularena rulja, klatila se ona, okužena prilično opakijom bolešću od COVID-19, ulicama gradova ili prostranstvima interneta.

Državu, izborenu nakon stoljeća i stoljeća krvave borbe, čine upravo institucije. Ma kakve god bile, lakše ih je postupno popravljati, nego hametice porušiti i iznova graditi. Pogotovo ima li se u vidu da se za graditelje nude oni koji su dosad pokazali da znaju samo rušiti.
Konačno, po čemu se ti rušitelji bitno razlikuju od onih koji su rastakali hrvatske institucije u porođajnim mukama i bolima početkom devedesetih? Doduše, dosad su se trsili na kontu imati što više starijih i bolesnih Hrvata, a evo sad su otišli i korak dalje pridodavši si i jednog mlađeg, tek naizgled zdravog. Unesrećujući hrvatske obitelji istodobno upiru prstom u drugog. Hej, pa ne odgovara li to opisu Srba, barem kakvih ih sami vide? I to onih najgorih! Iz Otadžbinskog pokreta! I dok im se plodovi djelovanja naspram Hrvata i hrvatske države u 21. stoljeću sve više podudaraju s onima srpske politike u 20. stoljeću, metode im ipak odudaraju od njezinih. Kad politički radikali pretvaraju pojedince profila samozatajnih slobodnih strijelaca, dosjea čistoga kao suza, u indoktrinirane fanatike – samoubojice, to ipak više vuče na model međunarodnog terorizma islamističkog tipa. Nije li to odveć ubitačan hibrid da bi bio izrazom samo krutog inata i nepresušne ljudske gluposti?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari