Connect with us

Kolumne

O mravima i cvrčcima po tko zna koji put

Objavljeno

-

Foto: Hina

Da, Hrvatskoj ide dobro. Moglo bi i bolje, ali i ovako joj ide dovoljno dobro da nekima zbog toga bude skroz loše. Dobro, ne baš toliko loše da bi Lijepu Našu oslobodili tereta svog prebivanja u njezinim njedrima. Imaju oni ovdje još dosta posla. Prije svega, to što joj ide dobro treba promijeniti.

Hrvatska je trostruki prvak

Premda već izglednih 8 tisuća umrlih uslijed korone zvuči strašno, mada je Hrvatska daleko od najboljih u svijetu u borbi protiv te boleštine, pa i najboljih u Europi, ipak, u odnosu na usporedive europske zemlje, a to su, logično, postkomunističke, uopće ne stoji tako loše. Štoviše, polako već postaje izvjesno da će, mjeri li se jedinom objektivnom mjerom, relativnim porastom broja umrlih u odnosu na prethodno razdoblje, Hrvatska biti među najboljima, odmah iza tek djelomično usporedivih baltičkih zemalja perifernog geografskog položaja, Estonije i Latvije. Neka pati kome smeta, ali Hrvatska je prvak u svojoj ligi u borbi protiv korone, i to bez policijskog sata, k tome i uz  primjetno najblaže mjere epidemiološke zaštite. To je konačni sukus interakcije poduzetih mjera Nacionalnog stožera civilne zaštite, koliko god neki jamrali o njihovoj kontradiktornosti, i odaziva svekolikog puka na njih, koliko god ga neki puntali na nepridržavanje mjera. Usput, u najtežoj turističkoj sezoni, Hrvatska je stigla biti prvakom Mediterana, ostvarivši za 50% višu zaradu od prvotnih predviđanja. A prvak je i u očuvanju stope zaposlenosti tijekom korona krize.

Unatoč nepovoljnim općim okolnostima, zamjetnom iseljavanju mahom mlađih ljudi, a i kad toga ne bi bilo, smanjenju broja žena u dobi za rađanje, kao posljedice trenda pada nataliteta započetog još prije 60 godina, Hrvatska, kao malo koja zemlja u Europi, već petu godinu održava broj rođenih stabilnim. Štoviše, u prvom tromjesečju ove godine on se povećao u odnosu na lani.

E, da, osigurano je i više novaca iz europskih fondova, mjereno milijardama kuna više nego što bi ih se ionako dobilo da se ništa nije poduzimalo. Osiguran je i stabilan tečaj kune prema euru dok se početkom pandemije već naveliko jurcalo u sigurnost eura i prijetilo strmoglaviti vrijednost kune. Onaj koji je to uspio izboriti u svakoj bi tržišno orijentiranoj tvrtki bio nagrađen obilnim bonusom i nošen kao malo vode na dlanu.

Narod je izabrao prioritet

Iako sigurno nije sve, novac je itekako važan. Jer teško je, kad ga manjka, u kulturi stalno rastućih prohtjeva zadržati ljude. Uostalom, da je novac važniji od nekih drugih prioriteta, pokazuje izbor samih Hrvata. Možda oni pritom griješe, ali još bi veći grijeh bio taj izbor ignorirati i iz njega ne izvući određene zaključke. Naime, iz nekog razloga Hrvati se ne srame ići u Njemačku i Irsku, te meke rodne ideologije, čije su stranputice ponegdje čak i referendumski ovjerene, a ne, primjerice, u Slovačku i Bugarsku, koje rezolutno odbacuju Istanbulsku konvenciju. Štoviše, s potonjim državama, kao i svim postkomunističkim osim Češke, Hrvatska ima blago pozitivan migracijski saldo. K tome, da stvar bude gora, među novim su pečalbarima, što privremenim, što trajnim, iz brojnih razloga, mahom uvjetovanima povijesnim okolnostima, iznadprosječno zastupljeni Hrvati porijeklom iz BiH, koji sigurno nisu najgori vjernici među Hrvatima. Pa ipak ih nešto tjera baš tamo.

E, kamo sreće da su oni, čija je temeljna misija duhovni odgoj u vjeri, makar i upola u tome uspješni kao oni koji vode državnu politiku u smjeru smanjenja raskoraka za najboljima u području svjetovnih briga, poput osiguravanja materijalnih blagodati i zaštiti puka od fizičkih ugroza svih vrsta. A pritom se još državne vlasti, iako im to nije u opisu posla, ne libe podržati i duhovna dobra. Naime, Katolička crkva se nipošto ne može požaliti na diskriminaciju tijekom primjene epidemioloških mjera. Štoviše, objektivno gledano, bila je prilično susretljivo favorizirana. Zasluženo! Na istom se tragu baš sad, nakon tolikih vlada, sjetilo regulirati rad nedjeljom, pokazujući osjećaj za hrvatsku obiteljsku tradiciju. Čini se to studiozno i promišljeno, ne grlom u jagode i ne prigodno predizborno. Jer kad bi bilo tako, valjda bi zakon bio donesen prije izbora a ne poslije njih. K tome, tragove uvođenja rodne ideologije, zbog koje se ne tako davno masovno padalo u nesvijest, tamo gdje sežu ovlasti Vlade nije moguće naći ni mikroskopom. Što ne znači da rodne ideologije i mimo Istanbulske konvencije nema. Začudo, njeni su najrevniji promotori oni što se ujutro belje i krevelje protiv uvođenja rodne ideologije nalazeći ju gdje je i nema, a navečer ju uvode u vlastitu obitelj, okupljajući se uz kokice i kikiriki oko televizora kako bi zurili u šou „Tvoje lice zvuči poznato“, gdje se muški oblače u ženske i obrnuto. No, što Vlada ima s tim? Pa nije ih valjda ona takve odgojila?

Kako se suprotstaviti uspješnima?

Kad bi se skupilo hrabrosti i poštenja, i makar malo zagreblo ispod površine, našlo bi se tu još koječega – od poboljšanja položaja Hrvatske u arbitražama s Mađarskom i Slovenijom, olakšane otplate duga uslijed poboljšanja kreditnog rejtinga, prve organizirane inicijative unutar EU na dobro Hrvata u BiH (koliko je nekima opasna, svjedoče opstrukcije kojima je izložena), uspješnog čuvanja vanjskih EU granica (i tu se uspjeh vidi po, kako izvana, tako i iznutra podupiranim opstrukcijama),…

Netko je za sve to zaslužan. Ili možda kriv? Ovisno o perspektivi, o tome koliko se i kako Hrvatsku voli, grli li ju se ili davi, potonje što iz mržnje, što iz prevelike, posesivne ljubavi. Jer ništa od navedenog nije došlo samo po sebi, niti se postiglo mahanjem nekakvim čarobnim štapićem, već isključivo ustrajnim, predanim radom dobro organiziranih i vođenih službi, profesionalaca s akumuliranim iskustvom, znanjem i vještinama, te godinama građenim vezama s utjecajnim ljudima. No, sve bi to malo vrijedilo kad ne bi bilo s glavom i repom osmišljenih, koordiniranih aktivnosti. Kad bi se samo plandovalo, izostalo bi i uspješno kadrovsko pozicioniranje, i promišljene, optimalno tempirane inicijative, i utjecaj na izbor europskog vodstva, kao i na sadržaj ključnih europskih dokumenata.

I kako se suprotstaviti takvima, po svemu u svom poslu uspješnima, ako sličnih navika niti postignuća ni u svom području, a kamoli u njihovom, nemaš? A sad bi omastio brk novcem kojeg su drugi priskrbili, jer nije ga teško namirisati kad ga odjednom ima kao pljeve. Kako na brzaka nadoknaditi na dokolicu utrošeno vrijeme i predstaviti se boljim od najboljih? Srećom, suočenima s tom naizgled nepremostivom preprekom ovo vrijeme nudi sijaset prečica do cilja. Jer čemu tratiti vrijeme na mukotrpnu potragu za izgubljenim vremenom, kad ovo vrijeme ne samo što je sklono izjednačiti najbolje i najgore, nego se ne ustručava ni istinu izvrnuti naglavce? Dimna zavjesa začas zasjeni postignuća i sadržaj, stvarajući percepciju kako su najgori bolji od najboljih. No, čak i ovo vrijeme ima svoja mjerila i standarde. Nije više dovoljno samo zavodljivo cvrčati, nego moraju biti zadovoljeni i zahtjevi sveprisutnog kulta mladosti-ludosti, uz kojeg tako skladno pristaje vazda popularna predizborna pjesmica „Jedna mala djevojčica puna je velikih želja…“. Pred tim kultom u zapećku su se skutrili i kult znanja i kult mudrosti, kult rada da ne spominjemo.

O nedostojnima i ime im spomenuti

Na valu kulta mladosti-ludosti jedni osuđuju, ali u isti čas i opravdavaju, svojedobno mjerenje kukuruza desnicom svog istaknutog pripadnika. Bio je mlad, popio je, nije znao,… ta tek mu je 14 godina bilo. Kad ono, na inkriminirajućoj fotki, uz malo kronološke forenzike i zdrava vida, ispade više nego duplo stariji. Ironično, koliko god svi iz tog jata ne izgledali kao da im je 14, nikako ne mogu sakriti to što zvuče kao da im je 14. I u tom pogledu uopće ne stare, ostaju postojani kano klisurine, vječno mladi poput Doriana Graya, bez obzira na dob, spol, (ne)akademsko zvanje, nacionalnu i vjersku pripadnost. A što tek reći o onima koji bi se u još zrelijoj dobi sad vratili u školske klupe, toliko slabo svladavši gradivo, da jadni moraju prepisivati zadaću od spomenutih vječnih 14-godišnjaka? Treći su, pak, odlučili pomladiti odavno im zastarjeli glazbeni izričaj pa su se u već ozbiljnoj životnoj dobi stali hvatati repera kao pijani plota. No, čim su shvatili da su za istančan ukus moderne desnice angažirali predesnog repera, u tili su čas energično reagirali, udijelili mu crveni karton, i njemu i onomu koji ga je doveo, a vlastiti predizborni uradak deponirali na smetlište. Doduše, kad je koštao 0 kuna, za drugo i nije. E, da su bili tako energični i mladi kad su bili upola mlađi… dok je zbilja trebalo… ne bi danas morali druge optuživati da su Srbi ili da šuruju sa Srbima. No, tada su reagirali iskusnije, otprilike kao prije dva ljeta, kad su u sklopu tretmana pomlađivanja sve u šesnaest repali s Reneom Bitorajcem i Lukom Nižetić, znanima po tome što su sve samo ne predesno? A što reći o nedostojnima i ime im spomenuti, nego – Ludilo, brale!

Otužniji od pasioniranih ljubitelja face-liftinga su tek njihovi šminkeri – narodni, tradicionalni, konzervativni, sićani slavuji, koji romantično biglišu na apanaži u lijevo-liberalnim novinama. Oni svako malo, obično uoči izbora, prosvjetljeni tko zna kakvim svjetlom, pokajnički primijete kako su bili nasanjkani, kako su nasjeli, a evo sad su konačno prizvali pameti i ne će više. No, kako vjerovati onome koji se ne jednom dao nasanjkati da sad opet nije nasanjkan? Kako pouzdano znati da do iduće prigode ne će zapuhati u neke treće diple? Ima jedan rekorder, olimpijski prvak u sanjkanju, koji je nasanjkan ciglih 14 puta. Hvali se, naime, da je toliko puta izgubio posao, jer je nekome smetao. No, time ujedno otkriva i neugodnu činjenicu da ga je netko isto toliko puta i zaposlio. Sigurno ne zato da mu ne bi bio koristan.

A na drugoj strani…

… tko, nego – mladi partizani! Kod njih se ipak zapaža diferencirani pristup. S jedne strane, na tragu nekad gotovo religioznom posvećenošću slavljene famozne štafete, gaje kult mladosti, koji danas nalazi izraz u glorifikaciji pripravništva prema načelu – što manje iskustva, to bolje! Suvremena ljevica na tu je temu već utabala pozamašan put, koji prijeti prijeći u svijetlu tradiciju. Jer ako je pripravnik u 45-toj mogao postati premijerom, zašto mu kolega u 40-toj ne bi bio zagrebački gradonačelnik? Tim više što je, za pripravnike pomalo paradoksalno, ovdje riječ o iskusnim profesionalcima. Jedan profesionalni neradnik, drugi profesionalni prosvjednik.

A ako je nešto svojstveno vazda mladima, onda je to bubnuti i ostati živ. U nadi da će se na tu ješku uhvatiti dovoljno Zagrepčana, Tomislav Tomašević na višedesetljetno financiranje njegova aktivizma izvana, lakonski odvraća – Pa što, i Hrvatska se financira izvana! – aludirajući na državni dug i europske fondove. Hm,… da, samo postoji jedna mala razlika. Kome je i pod kojim uvjetima Hrvatska dužna, javno je obznanjeno, no zna li se kome je Tomašević dužan? Uz to, da dug države ne podrazumijeva bespogovoran posluh, nego ostavlja pozamašan prostor za manevriranje, jasno pokazuju primjeri Poljske i Mađarske, a na suptilniji, inteligentniji način i Hrvatske. No, financijski odnosi pojedinca Tomaševića i njegovih financijera nisu baš tako transparentni. Nejasno je radi li se tu tek o pukom altruizmu ili se Tomaševićeve mecene ipak ne razbacuju tek tako milodarima ne očekujući ama baš ništa zauzvrat. Drugim riječima, ne samo što je razložno, nego je i nužno zapitati se je li Tomašević ovisan o mutnom izvorima svog financiranja tako što se obvezao biti im skroz poslušan. Prema onomu kako dosad djeluje, izgleda da su s njim zadovoljni, ispunjava sva očekivanja. Tako mlad, a tako poslušan! Ma, odmah se vidi da je krasno, tradicionalno odgojen.

No, nisu svi na ljevici takvi. Evo, Peđa Grbin se nastoji svidjeti biračima nesvakidašnjim talentom, pravom super-moći. Njegovo lice ne samo što ne izgleda poznato, nego ne izgleda nikako – onolika gora od čovjeka, a postao nevidljiv. Pa gdje je nestala ljudeskara? Čudo jedno, čini se ipak proračunato, jer u miljeu iz kojega potječe, i čiji je na kraju krajeva predvodnik, to može imati veliku prednost. Naime, iza nevidljivog ne ostaju nikakvi tragovi, čak ni otisci prstiju.

Protivno svim strujama zaplovio je osebujni kandidat za gradonačelnika Splita, Ivica Puljak. Prezirući trendove, on udara kontru, i jednostavno više ne želi biti mlad. U mladosti je, naime, još slovio kao čovjek od krvi i mesa, kako, uostalom, potvrđuje i bračna mu družica. A sad se od toga munjevito ograđuje, slično kao politički mu suparnici od mjerača kukuruza i nepoćudnih repera. U maniri narkomana nakon izlaska iz komune, sad tvrdi da je čist, čist kao komunist. Od svakog je sadržaja temeljito očišćen, a sva životna supstanca mu isisana. Pa teturajući kao zombi, nastoji pridobiti simpatije birača. I ne treba dvojiti da će naći svoju publiku. Avetinja na tom dijelu političkog spektra nikad nije manjkalo. Još uvijek ih ima dovoljno, barem onoliko koliko i zauvijek mladih na navodno suprotnom polu.

Kako razlikovati mrave od cvrčaka?

Mrave od cvrčaka, napose kad se gleda iz daljine ili kroz zamućenu leću, katkad i nije posve lako raspoznati. Ipak, pogleda li se pozornije, mrav uvijek može pokazati što je privrijedio, dočim je cvrčak više orijentiran na raspodjelu učinka mravljeva rada, pri čemu mu pjesma i nije tako milozvučna. Dok se mrav trsi da i za cvrčka bude, ovaj se na njega nabacuje najgorim pogrdama. Sve bi on to bolje, a da se mravljeg rada nikad ni dotakao nije. Štoviše, nemalo se puta pokazalo da kud taj prođe, trava više na raste, ostavljajući krajobraz nalik onomu poslije najezde afričkih skakavaca. I ako, unatoč svemu, još ostanu neke dvojbe, dobro je znati kako je najmanja šansa pogriješiti, vodi li se pri prepoznavanju time kojoj ekipi pripadaju – onoj koja se može podičiti djelima i rezultatima, ili onima koje manjak postignuća nastoje nadomjestiti atraktivnom pojavom – od nalickanih cvrkutavaca, preko nevidljivih, usnulih divova, sve do pametnih zombija.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Oglas