Pratite nas

Kolumne

O onima koji rado mijenjaju ime

Objavljeno

na

Kad su se krajem prošlog stoljeća iznova dijelile karte na ovim prostorima, u vrijeme dok je jahač apokalipse još harao samo Hrvatskom, ekipe YUTEL-a, skoro jedine “domaće” televizije koja je mogla pristupiti objema stranama bojišnice, susretale su se sa zahtjevnim profesionalnim zadaćama.

Iznimna je kreativnost bila potrebna kako bi se napravilo uravnotežene priloge pored toliko neuravnoteženog odnosa snaga sukobljenih strana.

Tako su jednom prilikom yutelovci pohodili hrvatske položaje i prikazali vojnika kako se veseli držeći u ruci komad srušenog borbenog zrakoplova JNA. No, ravnoteže radi, trebalo je prikazati i neki trofej u rukama druge strane. Budući da Hrvatska u to vrijeme nije raspolagala vojnim materijalnim sredstvima vrijednim spomena, izbor je pao na zarobljenu bilježnicu u kojoj je bilo nacrtano ušato “U”, a k tome i dopisano “Za dom spremni”.

Četvrt stoljeća potom sa sličnim će problemom razbijati glavu krug bosanskih vlastodržaca koje je zapalo nasljeđe – što genetsko, što političkog stila, sadržaja i vjerodostojnosti – Alije Izetbegovića.

Usporedno dok se svijetom sve manje stidljivo širila priča o trećini tzv. Bosne kao logističkoj i operativnoj bazi neeuropskog terorizma u Europi, rasla je i potreba da se nešto prilijepi i drugoj strani kako bi se percepcija krivnje izravnala. Tijekom mozgovne oluje u organizaciji spomenutog kružoka sijevala su mnoga pitanja… Je l’ netko od tih ćafira ikada malo automatom prošarao kakvu stranu ambasadu? Iransku, saudijsku, tursku,…?

Ima li među tim ustašama netko da je ustrijelio makar 3-4 muslimana povratnika za Bajram? Je l’ tko od tih okorjelih herceg-bosanskih fašista podmetnuo bombu pod auto nekog ministra? Nije valjda da baš nitko od tih zapjenjenih separatista nije aktivirao čak ni običnu auto-bombicu u gusto naseljenom dijelu nekog bosanskog grada? Je l’ moguće da barem jedan od tih zlotvora nije ušetao u policijsku stanicu i izrešetao pokojeg policajca? Ili da se među bojovnicima koje je postrojavao Mate Boban ne nađe makar jedan koji je nekom muslimanu ‘nako malo odsjek’o glavu?

Napokon, nasta opći tajac i nevjerica, jer odgovori na sva ta pitanja bijahu niječni. Ipak, nagon za preživljavanjem i duh predaka u njima tjerali su ih da ne odustanu. Razmišljali su, … razmišljali, … i … dosjetili se! U maniri starih yutelovaca dosjetiše se plakata – ustaških s Pavelićevom slikom u prvom planu, pratećim proglasom i neizbježnim slovom “U”. Presudna prednost odabranog rješenja bila je u tome što materijal nisu trebali tražiti po muzejima, jer ga je dobar dio nazočnih mogao ponijeti od kuće. Dedo sačuv’o! … Ili pradedo, nije sad bitno. Sarajevski kvart u kojem su ga dali izlijepiti pomno je odabran. Dobrinja – jedino tamošnje naselje u kojem se donekle osjeća dašak pomalo već zaboravljene multietničnosti. Naime, jedino je to sarajevsko naselje koje je podijeljeno između federalnog Sarajeva (bošnjačkog) i istočnog mu grada imenjaka (srpskog). Mada u oba dijela Dobrinje, baš kao i u svakom od ta dva grada, koja se u Dobrinji dodiruju, u totalu, udjel većinskog naroda danas premašuje onaj Hrvata u nikad odveć multietničnom Zagrebu. No, organizatori su se ponadali kako će pojava skandaloznih plakata uznemiriti i Srbe u susjednom naselju, posluže li se ovi sofisticiranim optičkim pomagalima kako bi ih uopće detektirali, pa da onda obje zdrave snage zajedno osude onu treću – a kakvu nego fašističku.

Doista je to slovo “U” čudotvorno hrvatsko oružje. Čim ga vide, pa kad još u pratnji čuju “Za dom spremni”, neprijatelji Hrvata premru od straha i samo se prevrnu na pleća, k’o onih dvanaest majmuna koje znanstvenici nedavno nađoše uginule bez vidljivih vanjskih rana. Enigmu neobičnog pomora primata objasniše usklađenim kolektivnim infarktom, jer su u blizini ugledali tigra. Je li tigar imao šare u obliku slova “U”, nije rečeno. Ako nije, nema druge nego da su majmuni njegovo glasanje protumačili kao poklič “Za dom”, na što, očito je, nisu bili spremni. Ma kakve Tesline zrake, glavosjeci, auto-bombe, kamioni, avioni, Kimove H-bombe … Što je sve to prema zloglasnom slovu “U” i još zloglasnijem pokliču kojeg u strahu od nehotičnog samoranjavanja više ne ćemo spominjati kako ovaj tekst ne bi ostao nedovršen.

Ostavimo i naše drage susjede da u miru dostojno obilježavaju manifestaciju “Kaj su lepili naši stari”, u nadi da će ona postati tradicionalna, i svrnimo pogled s avlije na dvorište, na one među nama koji ljubaznim nam komšijama uvijek nesebično stoje na usluzi. Izvor uzajamne simpatije možda leži u tome što takvi među Hrvatima baš i ne drže previše do svoga imena, pa se od prilike do prilike vole poslužiti raznim drugim imenima. Upravo onako kako to čini taj takvima posebno drag i simpatičan narod koji takve navade intenzivno gaji zadnjih, evo već sedamdesetak godina. Toliko im je drag da im je i vrludava istina tog naroda milija od stamene istine svoga.

Ipak, prerano se poveselio onaj tko je pomislio da će nastavak ove priče obilježiti liječeni ustaša, Zvonimir Drago Carlos Pilsel, onaj čudnovati svat koji svako malo prijeti kako će brutalno smaknuti Vjerana Grkovića. Te će ga ubiti, te će ga spaliti, te će … i na kraju ne će! Iz dana u dan Pilsel sve više sliči onome Crnogorcu iz vica koji je ubio ženu nakon 40 godina braka. Pa na sudčevu nevjericu, ma, kud je ubi nakon toliko godina braka, hladno odgovara – lijenost, sudija, lijenost, … te danas ću, te sutra ću … S obzirom na teološku potkovanost, Carlos … … bi morao znati da je lijenost smrtni grijeh. A što drugo onda, nego poželjeti mu da ne griješi više, pogotovo ne smrtno.

Dvojica ili dvoje kolega mu iz nadaleko čuvenog rasadnika fantoma, YUL-a, prethodnih su dana plijenili pozornost dijela javnosti. Iako YUL nije YUTEL, jer izražava se u riječi a ne u slici, sadržajno nije tako daleko od njega. Istina, nešto je manje uravnotežen, reklo bi se čak i podosta nagnut na stranu orijentiranu ka Orijentu. S tih strana potječe i YUL-ova omiljena maksima, posebno dobrodošla u vremenima besparice – oduvijek je bilo jeftinije nekoga izmisliti, nego nekoga, barem prividno autentičnog, podmititi da glumata.

Striktno primijenivši ovu doktrinu YUL nije spiskao ni novčića na Mislava Horvata, izmišljenog hrvatskog novinara. To naravno ne znači da ne postoji onaj koji je tekst napisao i izmišljenim imenom ga potpisao. Tako je mogao posve iskreno izraziti misli, bez zadrške i ono malo skrupula što ih ima kad piše pod uobičajenim imenom – misli koje su izazvale nepodijeljeno oduševljenje beogradskih tabloida. A kako i ne bi, kad se iza suviše napadno hrvatskog imena i prezimena za nekog novinara iz Hrvatske krije spisatelj koji u Miloševiću vidi juj, a u Tuđmanu fuj. Kao da ga je o zbivanjima devedesetih poučavao Emil Vlajki, Miloševićev priručni Hrvat, a potom i, kao podobni pripadnik hrvatskog naroda, uzurpator najvišeg položaja u Republici Srpskoj namijenjenog predstavnicima tog naroda – mali Komšić. No, sama ideja teksta zapravo je prirodna nadogradnja one već viđene u jednom drugom YUL-ovom napisu – onome o trodimenzionalnom Draži Mihajloviću nasuprot svakog prijezira vrijednog Ante Pavelića – koji je potpisan pod imenom i prezimenom inicijala M.J. (a nije Moja Jugoslavija).

Isti se potpis nalazi pod morbidnom pisanijom u kojoj je Tuđman okarakteriziran podgrijanom mirogojskom lešinom čime je čitateljstvo pripremljeno za umovanja “Mislava Horvata”. Ma koliko se trudio, M.J. će ipak ostati u povijesti zapisan pod drugim imenom, pošto je već ovjekovječen kao predložak za glavni lik romana Fukara, velikog hrvatskog književnika, Ivana Aralice. S obzirom da je kao mladić majonezom crtao svastike po sendvičima na zabavama dokone mladunčadi sarajevske crvene buržoazije, nije isključeno da je ovaj “ljubitelj” vođa Hrvata poslužio i kao nadahnuće onima koji će tridesetak godina kasnije ustaškim plakatima oblijepiti sarajevsku Dobrinju. (Uostalom, sličan se sličnome raduje. A teško da je fukari netko više nalik od samog Fukare). Je li u vrijeme dok je vježbao za kanape-majstora imao još poneko ime, nije pouzdano utvrđeno, ali da se u to vrijeme družio s generalom Kontra-obavještajne službe JNA, jest. Stoga, ne bi čudilo da se tada odazivao na još koje ime, a i sada djeluje kao da ih još (možda već i treće, četvrto, peto…) ima.

Osim “Mislavu Horvatu”, YUL je nedavno ustupio zamjetan prostor i njegovoj sestri po nepostojanju – katolkinji Kristini. Izrazi kojim je ta “misleća katolkinja” popratila čašćenje svečeva tijela, poput mumificiranog korpusa, vještičarenja i vudua gotovo daktiloskopskom preciznošću upućuju na adresu prepoznatljivog stila i vokabulara. Zaštitni je znak tog stila raskošan rječnik u kojem se uslijed prekomjerne uporabe katkad i usiljenih tuđica više osjeća nadmenost nego erudicija. Ako u pitanju nije neki umješni imitator s YUL-ova deponija, svi putovi vode prema onome koji članke uobičajeno potpisuje imenom i prezimenom inicijala I.B (nije Inform Biro), a ni druga imena nisu mu strana. Naime, onima za čije je potrebe obavljao neke dodatne informativne poslove pored onih iz sfere javnog priopćavanja poznatiji je kao Oliver. Za nagradu ga je put – u kojeg se klelo da se s njega ne će skrenuti – nanio upravo u onu metropolu u koju vode svi putevi pa tako i ovaj, maločas spomenuti. Stariji i lukaviji od kolege svastičara, u međuvremenu “pilseliziranog” u antifašista, dugo je stajao izložen novim zapadnim vjetrovima. Bit će da je baš to potaklo životne sokove u njemu da provru svom snagom, pa da se okuša u trans-rodnoj inačici – kao katolkinja Kristina.

I tako, dok neki mijenjaju imena iz navike ili zanata, drugi to čine iz ljute potrebe. Jer razmahala se ta brozna kumrovčad kao da devedesetih nije ni bilo. U tuđu kuću useljavaju kao rak u puževu, pa i u tuđu državu. Još nekako podnose ime “ove zemlje”, ali smeta im sve ostalo što veseli narod po kojem je dobila ime. Otimajući sve što im se nađe na putu, po uzoru na totema im, uzet će domaćinu i ime ako zatreba. Stoga, u svom tom metežu tko će ga više znati je l’ im i to ime, što naoko zvuči kao pravo, zaista ime rođeno. Svjestan takvih okolnosti, običan, pristojan svijet, koji od rođenja živi samo pod svojim imenom, nema druge nego kriti ga na kamenjaru kao zmija noge.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Pero Kovačević: Sretan ti 27. rođendan Hrvatska vojsko!

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Boris Kovacev / CROPIX

Hrvatska vojska odnosno oružane snage Republike Hrvatske 28. svibnja slave svoj 27. rođendan.

Kao aktivni sudionik ustrojavanja obrambenog sustava Republike Hrvatske i stvaranja Hrvatske vojske prisjetit ću nas kako je stvarana Hrvatske vojska.

Sudjelovati u tom procesu mi je bila istinska čast i ponos, biti dio tima pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, ministra Gojka Šuška, generala Janka Bobetka i Zvonimira Červenka i drugih .

Naime, 28. svibnja 1991. godine, na stadionu Zagreba u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu, prvi put u javnosti su predstavljene prve postrojbe Zbora narodne garde. Zbog toga se 28. svibnja obilježava Danom oružanih snaga RH.

Hrvatska vojska, kao i cjelokupni obrambeni sustav stvarani su zapravo iz ničega, u posebno složenim ratnim okolnostima. Tada je istodobno trebalo zaustavljati neprijateljsku agresiju i od samog početka ustrojavati vlastitu oružanu silu pripravnu za borbu protiv svih onih koji su nasrnuli na Hrvatsku. Mnogi su se problemi rješavali u ”hodu”. Ali, drugog izbora nije bilo.

Istodobno s odlučnom obranom i borbom za međunarodno priznanje, postupno su stvarani elementi obrambenog ustroja i sustava. Ova, nimalo laka zadaća se ostvarivala kontinuiranim procesom u kojem se uvjetno može razlikovati nekoliko faza-razdoblja.

U prvoj fazi, obrana se organizirala unutar policijskog sustava i provodila legalnim djelatnim i pričuvnim snagama MUP-a. Postrojbe MUP-a su ujedno i prve obrambene postrojbe Hrvatske. To je bilo i jedino moguće rješenje, dovijajući se takvoj mogućnosti u tadašnjim ustavopravnim okvirima u kojima se nalazila Hrvatska.

U drugoj fazi potpuno je jasno da se samostalnost Hrvatske ne može obraniti bez borbe, što je značilo da Hrvatska mora odlučno i neodložno započeti sa stvaranjem svoje oružane sile i cjelovitog obrambenog sustava.

Pitanje koje je i dalje predstavljalo prepreku, bilo je na koji način sustavu obrane i Hrvatskoj vojsci dati potrebni legalitet- pravnu osnovu. Rješenje je i dalje bilo u okvirima MUP-a i policijskih snaga, i to donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjim poslovima, 17. travnja 1991. godine.

Tim se izmjenama djelatnost unutarnjih poslova proširuje i na provedbu obrambenih zadaća, te se unutar policijskih snaga Odlukom o ustrojstvu Zbora narodne garde, koju je donio predsjednik Republike 20. travnja 1991. godine, ustrojavaju i prve postrojbe Zbora narodne garde.

Te postrojbe ustrojene su kao profesionalne oružane postrojbe s vojnim ustrojstvom za provedbu obrambenih i redarstvenih zadaća. Formalno su ustrojene unutar policijskog sustava, ali pod Zapovjedništvom Zbora narodne garde koje je bilo u sastavu Ministarstva obrane.

Prve brigade Zbora narodne garde službeno su osnovane u razdoblju od 10. do 15. svibnja 1991. godine, a Zapovjedništvo Zbora narodne garde osnovano je 21. travnja 1991. godine.

Postrojbe Zbora narodne garde bile su ustrojene većinom od pripadnika policije za posebne namjene i dragovoljaca, koji su tada postali i prvi profesionalni vojnici Hrvatske vojske. Na taj način postrojbe Zbora narodne garde postale su jezgra i prvi početak Hrvatske vojske.

Prve postrojbe Zbora narodne garde su 28. svibnja 1991. godine u Zagrebu, prvi put predstavljene javnosti. U proljeće 1991. godine započinje i samoorganiziranje hrvatskog naroda i ostalih građana Hrvatske za obranu u dobrovoljačke postrojbe Narodne zaštite, koje su službeno ustrojene Odlukom tadašnjeg Vrhovnog vijeća od 30. lipnja 1991. godine.

Treću fazu u stvaranju i razvoju Hrvatske vojske čini razdoblje usvajanja Zakona o obrani, 26. lipnja 1991. godine. Time su konačno stvorene pravne osnove za ustrojavanje Hrvatske vojske i obrambenog sustava.

U srpnju 1991. godine, radi bolje organizacije obrane, koordinacije snaga koje su u njoj sudjelovale te učinkovitog vođenja i zapovijedanja, osnivaju se Republički, regionalni i općinski krizni štabovi.

Dana 17.kolovoza 1991. predsjednik Republike donosi temeljne dokumente za povezivanje elmenata obrambenog ustroja Hrvatske:

• Plan obrane RH;
• Plan uporabe oružanih snaga RH i
• Plan osvajanja vojarni tzv „JNA“

Agresija na Hrvatsku sve je više eskalirala i prerasla u otvoreni rat protiv Hrvatske svim sredstvima,a Hrvatska vojska stasa u respektabilnu oružanu silu i razvija sve tri grane: Kopnenu vojsku, Hrvatsku ratnu mornaricu i Hrvatsko zrakoplovstvo i protuzračnu obranu.

Četvrta faza u razvoju Hrvatske vojske i obrambenog sustava je intezivna i ubrzana poduka svih njezinih pripadnika i postrojbi za oslobađanje privremeno okupiranih područja i izvođenje oslobodilačkih vojno-redarstvenih akcija: Bljesak, Oluja , Južni potez, Maestral…

Učinkovitost obrambenog sustava na najbolji način potvrđuje vrijeme trajanja oslobodilačkih operacija: ”Bljesak” – 36 sati, ”Oluja”-84 sata. To su ujedno bile i najveće operacije Hrvatske vojske. U operaciji”Oluja” sudjelovalo je 138 500 pripadnika HV, MUP-a i HVO .

Sretan ti 27. rođendan.

 

Pero Kovačević

Promaknuća, odlikovanja i pohvale u prigodi Dana Oružanih snaga RH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dolinom Neretve se brzo prodre do hrvatske jadranske obale

Objavljeno

na

Objavio

Bošnjački prijedlog izbornoga zakona nije škodljiv za hrvatske interese i opstanak hrvatskoga naroda pod uvjetom da on bude primjenjiv na teritoriju hrvatske federalne jedinice, koja treba biti jednakopravna Republici Srpskoj i neosmanskoj zemljici, koju priželjkuju Bošnjaci. Zašto im to, kad već ne će Zapad, ne bi priuštili hercegbosanski Hrvati!?

Mnogo je vremena, dobre volje i partnerskih riječi utrošeno u beznadni pokušaj oživotvorenja bošnjačko-hrvatskoga partnerstva u Federaciji, ali i u cjelokupnim bošnjačko-hrvatskim odnošajima.

Uzalud su bila sva hrvatska popuštanj premda je i nakon krvavoga bošnjačko-hrvatskoga sukoba u znatnom je dijelu hrvatskoga naroda, ako ne svjesno, onda sigurno podsvjesno tinjala nada u partnerski odnos s bošnjačkom stranom.

Jačanje Erdoganove Turske i promoviranje političkoga neoosmanizma potpirila je nikad ugaslu svijest i osjećaj poturčenjaka o zajedničkoj civilizacijskoj, ali i nacionalnoj pripadnosti turskoj naciji.

Nedavni Erdoganov posjet Sarajevu te njegovo sultansko obraćanje stranačkim pristašama i bošnjačkoj javnosti jasno su potvrdila stajališta Ankare kako u BiH, unatoč ustavnoj odredbi, ne vidi nikakvih Hrvata, nego samo Bošnjake i Srbe.
Taj drski osmanski potez dodatno je potvrdio sumnju to kako je novi Sulejman, poput svojih osmanskih predaka, nedavno u Ankari tijekom službenoga posjeta hrvatske predsjednicu s Porte jednostavno potjerao Kolindu Grabar Kitarović, koja je došla moliti pomoć sultana za poboljšanje statusa hercegbosanskih Hrvata.

Kako bi ubrzao proces osmanizacije bosanskohercegovačkoga prostora, očito je prije spektakularnoga posjeta Sarajevu, u dogovoru s bošnjačkom politikom pojačao migrantski pritisak na tu krhku zemljicu, što je bošnjačkoj strani poslužilo da transferom bliskoistočnih migranata u Mostar promijeni nacionalnu strukturu pučanstva u Hercegovini.Dugoročno bi to, u slučaju masovne podjele azila, bošnjačkoj politici omogućilo da preuzme vlast u Mostaru, a onda i cijeloj Hercegovini.

Kratkoročno migrantski kamp u Mostaru svojevrsna je mirnodopska “vojarna” za sustavno destabiliziranje hrvatskoga juga, jer dolinom Neretve se vrlo brzo može prodrijeti do hrvatske jadranske obale, odnosno područja Europske unije.
Manje je važna ova europska dimenzija problema jer hrvatsko gospodarstvo znatnim dijelom počiva turističkoj industriji, koju svaki radikalniji pokret može dugoročno destabilizirati.

Srpska pak strana u Bosni Hercegovini formalno je zaštićena entitetskom granicom, vlastitim redarstvom te cjelokupnim državnim aparatom Republike Srprske.

Osim vlastitih snaga srpsku državotvorinu u BiH gospodarski i politički snažno podupiru Srbija i Ruska Federacija. Američka pasivnost i posvemašnja nesnalažljivost europskih zemalja pretvorili su područje BiH u poligon za sučeljavanje ruskih i turskih probitaka.

Ravnodušnost američkoga veleoposlanstva u Sarajevu prema odluci Ustavnoga suda da se zbog nejednakopravnosti Hrvata izmijeni izborni zakon, što su ga svojedobno nasilno nametnuli Inzkovi politički predšasnici na tronu visokoga predstavnika te lutanja europskih politika, od one njemačkoga upravitelja Mostara Hansa Koschnicka pa sve britanskoga komandosa Paddyja Ashdowna doveli su na kraju u pitanje i sam utjecaj Zapada na čelu s SAD-om u BiH.
Odgovor na pitanje što je, osim kolektivnoga napuštanja Bosne i Hercegovine ostalo hercegbosanskim Hrvatima znatnim dijelom ne leži u odlukama hrvatskih političara.

Bez obzira na pripremljene varijante političkoga nastupa u izborno i poslijeizborno vrijeme, hrvatska politika bi unatoč potrošenim rokovima na kraju ipak trebala prihvatiti možebitne izmjene izbornoga zakona.

Bošnjačka politička strategija nikad ne će pristati na povratak Daytonskim odredbama izbornoga zakona pa Hrvatima ne preostaje ništa drugo nego da prihvate bošnjački prijedlog izmjena tog zakona.

Bošnjački prijedlog izbornoga zakona nije škodljiv za hrvatske interese i opstanak hrvatskoga naroda pod uvjetom da on bude primjenjiv na teritoriju hrvatske federalne jedinice, koja treba biti jednakopravna Republici Srpskoj i neosmanskoj zemljici, koju priželjkuju Bošnjaci.

Zašto im to, kad već ne će Zapad, ne bi priuštili hecegbosanski Hrvati!?

Tako bi uz samostojnu hrvatsku Herceg-Bosnu, anadolski sulatn dobio komad zemljice u Europi, a ruski car komad državotvorine s koje se može mirno nadzirati istočna obala Jadrana.

Ivan Svićušić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari

No Recent Comments Found