Pratite nas

Komentar

O predizbornoj kampanji: Pešorda, Vidmarović, Jović, Kovačević, Popović

Objavljeno

na

Predsjednički izbori i kampanja

Predsjednicki izboriNa samo tri tjedna do predsjedničkih izbora, prateći hrvatske medije, mogao se steći dojam kako se 28. prosinca bira predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza, a ne predsjednik Republike. Naime, teme vezane za odnose unutar hrvatskoga nogometa dva su tjedna potpuno dominirale onima koje bi trebale biti u središtu pozornosti hrvatske javnosti pred predsjedničke izbore, primjerice, kakav je stav kandidata prema ekonomskoj krizi, međunarodnim odnosima, sigurnosti, obrani, zdravstvu, kulturi, školstvu, znanosti, nezaposlenosti, demografskoj slici, iseljavanju mladih i obrazovanih…

Predaja potpisa potpore četirima kandidaturama donekle je promijenila takvo postupanje medija koji su počeli nešto više pozornosti davati predsjedničkim izborima. No, čitav odnos medija prema predsjedničkoj kampanji nameće pitanje ne radi li se o još jednom sustavnom pokušaju primitiviziranja i marginaliziranja tema od nacionalnog interesa, kako bi se pomoglo kandidatu koji o strateškim političkim pitanjima nema zapravo što za reći. Ovu problematiku za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća komentiraju: Damir Pešorda, Đuro Vidmarović, Josip Jović, Mate Kovačević i Vide Popović.

Damir Pešorda: Nadam se da će narod na ovim izborima znati izabrati

Čini mi se da bi tzv. mainstream mediji doista radije da se bira predsjednik HNS-a nego predsjednik države. Njima očito odgovara aktualni predsjednik i ne bi ga mijenjali, stoga mute vodu, pronalaze krizu tamo gdje nema i ne vide je tamo gdje je ima. No to ne znači da nisu do kraja u funkciji predstojećih izbora. Skretanje pozornosti javnosti na efemerne teme ili nepostojeće probleme samo je jedan od načina na koji se odrađuje kampanja za aktualnog predsjednika. Naime, on tijekom svog mandata ništa korisno nije učinio za Hrvatsku, pa se namjerno otvaraju irelevantna pitanja koja će on komentirati i tako, nadaju se oni koji ga zagovaraju, ostaviti dojam da nešto radi.

Istini za volju, Josipović je ponešto i učinio za svoga mandata: povećao je ured i troškove predsjedničkog ureda, lijepo se družio s Tadićem dok je trajalo, lansirao Matića iz svoga ureda na mjesto ministra hrvatskih branitelja, reafirmirao zenitizam u hrvatskoj povijesti kulture, svirao Dodiku itd. Ali iz nekog razloga mediji ne vole govoriti o tim njegovim postignućima.

Što se tiče važnih pitanja za hrvatsku sadašnjost i budućnost, mediji ih ne postavljaju u kontekstu predsjedničke kampanje valjda zato što ih ni inače ne postavljaju. Dok su država, društvo i gospodarstvo propadali, mediji su usiljeno forsirale teme kao što su parade duginih boja, istospolni brakovi, ideološke raspre iz Drugog svjetskog rata, ekologija po mjeri Mirele Holy itd. Tako da ponekada izgleda tako kao da političari, mediji i razne udruge zdušno rade na rastakanju ovog društva, a ne na njegovu jačanju. Iako sam osobno vrlo skeptičan glede velikog projekta političkog ujedinjavanja Europe, europski okvir za sada sprječava radikalnije skupine pristaša jugoslavenske ideologije da otvoreno neprijateljski nastupe prema Hrvatskoj. I, naravno, narod, koji u velikoj većini nije na njihovoj strani. A u taj se narod najviše i uzdam. Unatoč svim medijskim manipulacijama, nadam se da će narod na ovim izborima znati izabrati. No još je važnije da ljudi znaju koga neće izabrati. Nadam se da znaju.

Đuro Vidmarović: Stanje je užasno

U Vašem pitanju nalazi se najveći dio odgovora: da riječ je o „još jednom medijskom sustavnom primitiviziranju i marginaliziranju tema od nacionalnog interesa, kako bi se pomoglo kandidatu koji o pitanjima nema zapravo što za reći”. Promičbeni štab aktualnog predsjednika ima na raspolaganju, kao i na prošlim izborima, 90 posto mas-medijskog prostora koji koristi u svoju korist koliko je god više moguće. Nisu daleko od istine oni koji smatraju kako je sjedište ovog štaba na Prisavlju. Konačno, zar itko racionalan može očekivati od bivšeg predsjednika Komunističke omladine Jugoslavije, odnosno prvog Titovog omladinca da neće iskoristiti svoj ogroman utjecaj kako bi pomogao Titovom gardistu? Oni su kao prst i nokat, sljubljeni istom ideologijom, istom sudbinom, istom jugofilskom groznicom. Oboje znadu da će nakon gubitka izbora sići s povijesne pozornice, prvi kao gnjusna figura čije se ime u pristojnom društvu neće spominjati, a drugi kao veleizdajnik.

U njihovom su štabu iskusni tehnolozi vlasti, propagandisti i manipulatori, udbaši i udbaški sinovi, anacionalna klatež koja želi pobjedu zbog vlasti i ogromnih novčanih sredstava koja im ta vlast osigurava. Zar netko smije sumnjati u nastojanja Radmana, Mirjane Rakić, Frljićeve priležnice, Latina, Šprajca, Merlićevih, i ostalih jovan-baba i dur-baba koji rukovode nacionalnom Televizijom? Tu je Zrinka Mojzeš, Budimir Lončar, Pilsel, Hudoletnjak, Konte od Kible, Pavičić, Jergović, „debeli i mršavi”, a tu je i snažan autoritet Saše Perkovića. Da ne nabrajam tu regionsku (novo-jugoslavensku) , kako Srbi kažu, bulumentu. Ili „vučji čopor”, kako piše admiral Domazet – Lošo. A nemojmo zaboraviti, kako su stvorili ogranke koji glume desnicu, s ciljem da razbiju državotvorni dio biračkog tijela.

Na žalost, mnogi od državotvornih političkih čelnika ne shvaćaju manipulativni snagu televizije, radija i novina. Podsjećam na susjednu nam Mađarsku u kojoj nije moglo doći do demokratskih promjena sve dok se velikim demonstracijama nije sredila situacija na nacionalnoj Televiziji. Primjer snage navedenog titoističkog štaba je sotonski dobro izvršena manipulacija s nogometnim navijačima slavnog kluba „Hajduk” iz Splita. Raskolili su hrvatski sjever i jug. Na žalost, ljudi u vodstvu HNS-a nisu politički obrazovani, ne shvaćaju kako nogomet nije više samo sport, već je daleko više pitanje biznisa, psihologije, a najviše je dio političkih manipulacija. Šuker je bio genijalan igrač, ali njegovo politološko, psihološko, sociološko, obavještajno i diplomatsko obrazovanje ne zaslužuje prolaznu ocjenu.

Mamić je dobar menadžer i voli ovu zemlju, ali, također, ništa ne shvaća iz sfere politike i diplomacije. On je kao slon u staklarskoj radnji. Živci mu nisu saveznik. Neću zaboraviti sliku kada se u zračnoj luci, emocionalno uzrujan do usijanja, skidao u gaće kako bi nešto pokazao, dokazao i objasnio. Naravno, štab predsjednika Josipović sve to dobro prati i ima psihogram svakog od ljudi iz vodstva HNS-a, kao i vodećih klubova, a ima i dobrog stručnjaka za sociologiju i psihologiju sportskih navijača. Pratite malo zbivanja. U tu se igru uključuju i dio stručnjaka za političke diverzije. Zar mislite da je (luđačko) uskraćivanje dinamovog „blagajnika” prodaje ulaznica navijačima Hajduka, a koji nisu bili na listi kažnjenih zabranom ulaska, bilo slučajno, ili hir glupe osobe na „šalteru”? Taj moment je bio okidač za sve ostalo: prekid utakmice, demonstracije u Splitu – postao je gruda snijega koja se bacila niz brdo. Slijedilo je povezivanje HNS-a s HDZ-om i scenarij je odrađen. Josipović je zabio gol čije će se posljedice osjećati godinama.

Titoistički mas-mediji su prema dobivenim naređenjima počeli odrađivati svoj dio scenarija: maksimalno tresti naciju nogometnim sukobima, kako bi se diskusije o ekonomskim, demografskim, političkim, socijalnim i inim temama stavile pod tepih. Te su teme na kojima Josipović pada jer je i slijepcu vidljivo kako je zemlja pred bankrotom, pred gubitkom međunarodnog autoriteta, a time i nacionalnog suvereniteta i sasvim je razumljivo kako nerado pristaje, ili uopće to ne želi, o tim temama govoriti. Štab je učinio nešto što nadilazi i najružnije scenarije predizborne kampanje: ono što nisu uspjeli četnici, sučelio je Dalmaciju i sjevernu Hrvatsku. E, sad, ako to izborni štabovi drugih kandidata ne razumiju, ako ne znaju kako reagirati u toj situaciji, što govoriti i što činiti da se šteta popravi, što možemo učiniti mi, obični promatrači? Da budem neskroman, sudjelovao sam 1992. u predizbornom štabu pokojnog predsjednika Tuđmana, držao niz govora na njegovim predizbornim skupovima i znadem kako se radilo.

Ako ljudi iz predizbornih štabova oporbenih kandidata ne gledaju unaprijed, ne čine dva koraka unaprijed kako bi predvidjeli, preduhitrili i spriječili sve moguće makinacije na štetu svojih čelnika, u okviru onoga što je moguće, tada im uspjeh nije osiguran. Osim nogometa, vladajući se koriste i represivnim aparatom. U Splitu su uhićeni mladići koji su lijepili plakate na kojima su se suprotstavljali političkom programu Ive Josipovića. U Zagrebu na Cvjetnom trgu fizički je napadnuta i teško ozlijeđena starija dama – aktivistica kršćanske orijentacije zbog toga što se suprotstavila orgijanju protukršćanskih udruga.

U Zadru je najavljeno hapšenje popularnog gradonačelnika i visokog dužnosnika HDZ-a pod optužbom za financijsku zloporabu, a to u sadašnje vrijeme siromaštva ima veliki odjek kod ljudi koji žive na ivici gladi. Čuju se prijetnje uhićenjem i zabranom rada, upućene cijelom vodstvu najjače oporbene stranke HDZ-a, koju se javno naziva rječnikom zloglasne Karle del Ponte, zločinačkom organizacijom. Poslušajte riječi Radmanovog službenika – radio-spikera koji sjedi na posadi potpredsjednika Sabora.

Uhićen je izuzetno popularan i uspješan zagrebački gradonačelnik koji se kanio kandidirati, s dobrim šansama da uspije dobiti veći dio lijevog biračkog tijela. Konačno, veliki izvanstranački moralni autoritet, dr. Željka Markić, pozvana je na tzv. policijski obavijesni razgovor, što znači kako može očekivati podizanje optužbe. Naravno, ako se ne „popravi”. Tko može garantirati da idućih dana neće biti uhićena Kolinda Grabar Kitarović, ili da neće, bar, biti pozvana na obavijesni razgovor u policiju, dok će u isto vrijeme režimski tisak „iz dobro obaviještenih izvora” objaviti priču o njezinim financijskim malverzacijama iz vremena kada je bila Ministrica vanjskih poslova?

Naći će se i svjedoci koji će za novac, ili napredovanje u karijeri, kazati sve što se od njih bude tražilo. Hipotetički kazano, to što će se ove priče pokazati kao neistinite za kandidatkinju Grabar Kitarović neće imati značenja, jer se u javnost pustila dezinformacija koju je vrlo teško neutralizirati. Netko je rekao kako je dezinformacija slična vreći punoj perja koja se otvori i perje izleti, a demanti su pokušaj da se to perje vrati u vreću. Istine radi, treba kazati kako su dva državotvorna kandidata s jakom retorikom, previše za naše pro-hrvatsko biračko tijelo. Osim toga kandidat Kujundžić je počeo difamirati kandidatkinju HDZ-a, a bivši kandidat HDZ-a, A. Hebrang, opet, njega. U isto vrijeme Josipović nema protukandidata koji bi računao na njegovo filo-jugoslavensko stado. (Bandić je neutraliziran). Slično je bilo i na posljednjim izborima. Tome dodajmo i ljude u Državnoj izbornoj komisiji koji su, kako reče jedan predsjednički kandidat, svojom zloporabom promijenili volju izbornog tijela, a moći će to i sada. Tko će ih spriječiti i kako?

Sada nam se uzdati u prosudbu našeg naroda, u količinu njegovog strpljenja, u mudru i patriotsku odluku da usprkos tome što su mu se političari zgadili, izađe na izbore. Ljudima treba neprestano ponavljati kako i onaj tko ne izađe na izbore – glasa, jer se njego glas automatski pribraja pobjednicima, bez obzira što nije koristio glasački listić. Istinski politički stav može se iskazati jedino na biračkome mjestu, pored izborne kutije, kada možeš glasovati za koga želiš, staviti u žaru prazan listić, ili prije toga na njega napisati nešto ružno.

Ali stanje je užasno. Josipović, Milanović i „bulumenta” doveli su „cara do duvara”. Glad kuca na vrata nacije koja živi u zemlji koja ima sve preduvjete za napredak i dobar život svih svojih građana. Zaduženost zemlje je dosegnula astronomske razmjere. Uvoznički lobiji uništili su domaće gospodarstvo. Stranih ulaganja nema. Sadašnji porez su nekadašnji turski harač učinili narodnom pjesmom. A vladajući komunisti i njihovi partneri našem polugladnome puku savjetuju da šnite crnog krug reže u još tanje, kako bi im kruh duže potrajao. Jadna zemljo Hrvatska tko te gazi!

No, predsjednik Tuđman nas je učio kako u naš narod treba imati bezuvjetno povjerenje. I ja ga imam. Ako se prevarimo, slijede nam teški dani. Treba se pripremati, zlu ne trebalo, na novi emigrantski val radno sposobne hrvatske populacije, i saznati koliko tih ljudi može apsorbirati Kanada, Australija i Novi Zeland. Ponavljam, zlu ne trebalo, kako nas situacija ne bi paralizirala kao zmija žabu.

Josip Jović: Josipović nema nikakav program osim kozmetičke i demagoške izmjene Ustava

U predkampanji su dominirali neki opći stavovi, obećanja, u stilu “ja to mogu bolje” ili pak međusobne kritičke opaske, neki kažu niski udarci, među kojima bismo mogli izdvojiti akcijski plan “Barbika” protiv Kolinde Grabar Kitarović, Šešeljevu “pohvalu” i “podršku” Ive Josipovića, ili pak bezočan iskonstruiran napad na Osječkoj TV na Milana Kujundžića. Možda je u nizu svojih stavova najodređeniji bio ovaj posljednji kandidat. Ipak ostaje dojam kako su neke važne teme iz domena predsjednika države ostale za sada po strani.

Premalo smo čuli o zaštiti vitalnih nacionalnih gospodarskih interesa, o odnosima sa susjedima i politici tzv. regiona, o Hrvatima u BiH, o odnosu prema dijapsori, vanjskoj poiltici uopće, pa čak i o stavovima prema određenim svjetskim kriznim situacijama, o odnosima u EU, o stanju u diplomaciji, medijima i kulturi. Čini mi se također kako svi izbjegavaju neka sporna bolna, zapretena, ali uvijek tinjajuća pitanja poslijeratnih žrtava, kao i ona svjetonazorska poput braka, obitelji ili pobačaja, što je čudnije za kandidate desnice, budući je referendum jasno pokazao da u tim pitanjima dvije trećine građana zastupa konzervativna stajališta. Nadajmo se da će ovi dojmovi biti popravljeni sada u fazi službene kampanje i izravnog sučeljavanja.

Vrijeme kampanje suženo je na svega petnaestak dana i to namjerno. Predkampanja je rastegnuta kako bi aktualni predsjednik to vrijeme maksimalno koristio nastupajući formalno kao predsjednik, a ne kao predsjednički kandidat, što su marljivo bilježile televizijske kamere, opravdavajući to obvezom praćenja predsjedničkih aktivnosti. Sada su međutim svi samo predsjednički kandidati, što medije obvezuje na ravnomjerno praćenja. Vlada je dala svoju ruku i na druge načine. Najprije se datum izbora pokušao prilagoditi procjenama kad bi to za Josipovića bilo najbolje, uz pokazanu spremnost da se čak i Ustav prekrši, onda je određeno da birači u drugim državama mogu glasovati samo u diplomatskim predstavništvima s namjerom da se taj dio populacije tardicionalno nesklon SDP-u obeshrabri i ostane kod kuće, sada se još ne zna broj birača, a bogme, kao što smo videli u slučaju privođenja četiriju mladih Splićana zbog ljepljenja protu-Josipovićevih plakata, ne preza se ni od represije.

Sve to govori o slabostima Ive Josipovića koji doista nema nikakav program osim kozmetičke i demagoške izmjene Ustava. Ozbiljna najava mogućeg ishoda je broj prikupljenih potpisa. Reporterka HTV je izvjestila kako je HDZ-ova kandidatkinje akupila 330 tisuća, a odmah do nje je, rekla je, Ivo Josipović s nešto više od dvjesto tisuća potpisa. To “odmah do nje” je inače 120 tisuća. I da bi utješila predsjednika i njegove simpatizere rekla je kako je na prošlim izborima Andrija Hebrang također imao najviše potpisa, a ipak nije pobijedio!

Mate Kovačević: Jedinstvo režimskih i posebničkih medija

Privatni mediji imaju svoje vlasnike,a onda time i svoje privatne interese.To se uglavnom odnosi na sve dnevne i tjedne novine te znatan dio elektroničkih medija. Oni naravno imaju svoje privatne interese, ponajprije financijske, a onda i ideološkopolitičke. Zato nije čudno što i na izborima imaju svoje favorite koje otvoreno ili prikriveno podupiru. Problem nastaje kad okvir općih nacionalnih interesa koriste za promicanje vlastitih probitaka.

Javni pak mediji su pod snažnom paskom vlasti pa uglavnom, koristeći kao i provatni okvir nacionalnih imteresa, zastupaju politiku vladajućega režima. To jedinstvo režimskih i posebničkih medija došlo je do izražaja, koristeći upravo okvir nacionalnih intersa, u rušilačkom napadaju na Hrvatski nogometni savez, što je trebalo rezultirati instaliranjem Josipovićevih kadrova u tu nepolitičku ustanovu. Upravo iz takvoga močvarišta proistječe i odnos prema ključnim pitanjima od nacionalne važnosti. Naime, privatniku, skupini ili partiji primaran je uvijek njihov vlastiti ili partijski interes. U tako zatvorenim okolnostima tek bi snažan kandidat mogao svojim programom i jasnim stajalištima javnosti nametnuti ključna pitanja od nacionalne važnosti.

Vide Popović: Daljnja bipolarizacija hrvatske političke scene

Aktualni predsjednički izbori govore u prilog daljnje bipolarizacije hrvatske političke scene kao i gubitka interesa građana za navedene izbore, koji je posljedica djelovanja medija i ponašanja i djelovanja dijela političara od osnutka moderne i samostalne Republike Hrvatske. Brojni političari, bilo na državnoj ili lokalnoj razini, svojim neodgovornim, a često i kriminalnim ponašanjem doveli su do toga da ljudi gube povjerenje u političare i politiku te gube interes za političke izbore.

Ovi predsjednički izbori su u odnosu na nekoliko prethodnih zanimljivi i po manjem broju kandidata za predsjednika, a to se događa jer je predsjednička funkcija u Republici Hrvatskoj posljednjih 10-ak godina banalizirana i učinjena beznačajnom bilo zbog ponašanja tadašnjih aktualnih predsjednika ili pak zbog drugih političkih institucija koje nastoje smanjiti značaj predsjednika. Građani moraju znati kako je izbor predsjednika Republike Hrvatske jako bitan i on će na neki način odrediti budućnost naše domovine te u skladu s tim moraju izići i glasovati za kandidata za kojeg smatraju da može najbolje artikulirati njihove stavove i interese, a naravno imajući na umu ustavne ovlasti predsjednika. Mediji djeluju tako da stavljaju predsjedničke izbore u drugi plan i u takvoj situaciji je aktualni predsjednik u prednosti pred ostalim kandidatima jer kroz aktualnu funkciju ima priliku svakodnevno i u velikoj minutaži biti prisutan na nacionalnim televizijskim mrežama.

Nadam se kako će se građani tijekom predizborne kampanje osvijestiti i spoznati značaj predsjedničkih izbora te kako neće biti pasivni promatrači svega što se događa već kako će se aktivno uključiti u odlučivanje o idućem hrvatskom predsjedniku ili predsjednici. Na svima nama je odgovornost u slučaju da ne iziđemo na izbore i imamo predsjednika koji je u mnogo toga u suprotnosti s većinom građana naše domovine.

D. Dijanović, O. Barišić/HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Velimir Bujanec: “DOBAR SRBIN I LOŠ SRBIN”

Objavljeno

na

Objavio

DOBAR SRBIN I LOŠ SRBIN…

Dobar Srbin je branio Hrvatsku i zna da je Srbija, uz pomoć jugo-komunističke JNA i paravojnih terorističkih postrojbi (četnika) izvršila agresiju na Hrvatsku državu.

Loš Srbin već dulje vrijeme na našoj nacionalnoj televiziji napada sve što je hrvatsko, a sada bi mijenjao i karakter obrambenog Domovinskog rata.

Dobar Srbin se sa lošim Srbinom nije upuštao u detaljnije rasprave; čovjek je od velikosrpske agresije branio hrvatski Vukovar i stao je na stranu DOBRA – protiv ZLA. Pa čak i u vlastitoj obitelji.

Loš Srbin bi trebao znati da je nad Hrvatskom izvršena krvava agresija, da su sve zapovijedi tijekom te agresije stizale iz Beograda i da je to u konačnici, potvrdio – Međunarodni sud pravde u Haagu.

Međutim, loš Srbin namjerno manipulira, iako možda zna koliko je tisuća Srbijanaca u Srbiji mobilizirano za sudjelovanje u agresiji na Hrvatsku, kasnije i BiH. Najvjerojatnije ne zna koliko Srbijanaca u Srbiji danas prima invalidnine i mirovine za sudjelovanje u agresorskim ratovima.

Lošeg Srbina svakako se ne može nazivati četnikom, ali moglo bi se reći da spada u skupinu nekadašnjih jugoslavena, sada jugonostalgičara… I zato je on loš Srbin čak i za mnoge Srbe!

Država lošeg Srbina je krepala 1990. godine – a onda je krenula agresija kojoj su se priključili mnogi loši Srbi; htjeli su živjeti u jednoj državi – zvala se ona ‘Velika Srbija’ ili ‘Jugoslavija’, svejedno.

Uglavnom, dobri Srbi su branili svoju Hrvatsku, kao hrvatski branitelji – od loših Srba svih vrsta. Izjava lošeg Srbina da se u Hrvatskoj “vodio građanski rat” slično je uvredljiva kao i izjava jednog političkog klauna da se u Vukovaru “nije dogodio genocid”… Politički klaun izjavu kojom je negirao genocid dao je lani, a loš Srbin je negirao agresiju baš danas, na dan pada Borova Naselja.

U svakom slučaju, danas je jedan dobar Srbin pokazao lošem Srbinu da je prije svega – loš voditelj!

Vrijeme je da se kaže DOSTA!!

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Vrijeme je da se kaže DOSTA!!

Objavljeno

na

Objavio

Je li konačno vrijeme da se tog Stankovića makne s državne televizije koju mi svi, a ne samo njegovi istmišljenici, pod prijetnjom ovrhe moramo plaćati? Neka peticija, prosvjed, nešto?

Osim što isljednički muči goste u studiju koji mu nisu istomišljenici, sad je počeo gnojiti i o građanskom ratu.

Milijun puta do sad uvjerljivim je argumentima dokazano da su Milošević i beogradska politika prvo htjeli unitarnu jugoslaviju pod dominacijom Srba, a kad to nije uspjelo onda su prešli na plan B, velika Srbija s zapadnim granicama Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, a kad je realizacija i tog plana postala upitna onda je bilo “uzmimo najviše što možemo”.

I operacionalizacija tog plana je jasno vidljiva, u više faza, od operacije “RAM” odnosno agresije na Hrvatsku 1991. do druge faze u BiH u proljeće 1992. kad su velikim klještima planirali zatvoriti Sarajevo, a malim klještima Dalmacija preko Kupresa i Livna na sjeveru te Mostara i Čapljine na jugu.

Ako je rat bio građanski, što traži užički korpus prilikom napada na Dubrovnik, ili što banjalučki korpus traži prilikom napada na zapadnu Slavoniju i Banovinu? Što novosadski korpus ima napadati i bacati stotine tisuća granata na Vukovar?

Da bi Stanković to sveo na dio lokalnih Srba, koji su ovdje imali ulogu trojanskog konja, i s kojima bi posao završila naša policija sama, bez ZNG-a i HV-a, da im nije bilo otvorene i logističke i vojne potpore Beograda?

Dakle, Stanković može terorizirati i mog imenjaka Mišića, časnog čovjeka, vukovarskog branitelja koji voli svoju domovinu i koji ne moli Boga da grmi u Hrvatskoj a da kiša pada u Srbiji, kao i sve ostale svoje neistomišljenike.

A ja imam jako dobro pamćenje, i danas se živo sjećam kad je u njegovoj emisiji gostovao notorni Aleksandar Tijanić, Miloševićev “ministar informisanja” koji je u toj emisiji otvoreno veličao četništvo, a Stanković ne samo da mu se nije suprostavio, nego se pravio gluplji nego što jest.

U pola emisije Tijanić mu kaže “Nećete valjda da mi kažete da se slučajno zovete Aleksandar?” A Stanković odgovara “Molim, ne razumijem.”

Na kraju emisije Stanković postavi pitanje, a Tijanić njega pita:
“Jel vi to mene pitate kao Srbin Srbina?”
A Stanković ponovo odgovara:
“Molim, ne razumijem…”
Zanimljivo kako “razumije” kad mu u studio dođe netko tko voli Hrvatsku.

Taj Stanković već 17 godina tako gnoji otkad ga je na to mjesto postavila Račanova vlada nakon provedene najveće čistke u povijesti HTV-a. Taj Stanković je tv-simbol detuđmanizacije.

I zato ponavljam, nama je potrebna lustracija detuđmanizacije, potrebno je ukloniti i sankcionirati sve što se u tom bolesnom kovitlacu bolesne mržnje prema prvom hrvatskom predsjedniku popelo na gore u hijerahiji, bilo medijskoj, bilo političkoj, ili bilo kojoj drugoj.

A ne da mi iz tjedna u tjedan moramo slušati laži koje su milijun puta oborene uvjerljivim argumentima, da moramo gledati kako se s jedne strane titra jugoslavenčinama i kojekakvim probisvjetima i lažovima, dok se s druge strane isljeđuje ljude koji vole svoju zemlju, a posebno branitelje, dok drugi branite

lji koji to gledaju gube živce, i u nemoći da bilo što po tom pitanju učine dolaze na ideju da naude sami sebi.

Zbog tipa koji ima 50-ak tisuća kuna plaću, i pravi se gluplji nego što je, agresiju na Hrvatsku naziva građanskim ratom, a pravi građanski rat kao što je onaj između Hrvata i Muslimana u BiH naziva hrvatskom agresijom.
Vrijeme je da se kaže DOSTA!!

Predrag Nebihi

NU2: Predrag Mišić Stankoviću: Ovdje nije bio nikakav građanski rat!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari