Pratite nas

Komentar

O Predsjednici, preseljenju Ureda joj i zloglasnoj lenti

Objavljeno

na

Novoizabrana vrhovnica, Kolinda Grabar-Kitarović, bila je u kampanji pod snažnom baražom. Dobar dio naboja stizao je iz lijevo-liberalno-neliberalnoga miljea. Pokoji se pak negativni signal dao primijetiti i iz dijela paleodesničarskih krugova. Prvi su je optuživali da je uzela učešća u vladi kancelara Sanadera (i samim činom ‘inkriminirana’), da je lutka pod uplivom lutkara Karamarka i pobočnika mu Milijana Brkića, da je potkapacitirana, da nema što ponuditi do naličja ugodna.

Drugi su ciljali na njezin euroatlantski pedigre, te zloguko pričali o mitskoj američkoj ambasadi i tome kako će se (negativno) postaviti prema problemu Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Kada je kao izazivačica sa trona svrgnula bivšeg predsjednika – ovi desni krugovi su ponešto utihnuli. ‘Kupila’ ih je ili davanjem podrške trećem entitetu, ili su računom troškova i koristi procijenili da je bilo bitnije svrgnuti osobu koju su etiketirali kao glavnog arhitekta antidomovinske misli.

Ljevica je nastavila sa svojim nasrtanjem.  Razabrao sam četiri glavne linije po kojima su nasrtaji vršeni. Kažem ‘nasrtaji’ jer se, sa kojom iznimkom, ne radi o artikuliranim neslaganjima.

Prva je trošak inauguracije nove predsjednice, druga je lenta koju će predsjednica tamo nositi, treća je preseljenje ureda, a četvrta izbor kadrova u istomu.

Sablažnjivanje je počelo sa preliminarnim brojkama o trošku inauguracije koji su, zamisli to, šest stotina tisuća kuna. Kritiku brojke je pratila klasična patetika o tome ‘kako ljudi spajaju kraj s krajem’. Kada se riješimo neiskrenog i pomalo učmalog solidariziranja – ostaje činjenica da 600 000 kuna za jedan simbolički, a možebitno i konkretno-politički bitan čin – i nije nešto. Ukoliko inauguracija bude  upotrjebljena u pravu svrhu. Koja bi to svrha bila? U mojim očima – povratak Europi. Iskoristiti inauguraciju za novi vanjskopolitički početak. Pozvati bitne europske političke individue. Meni je sasvim razvidno da Hrvatska nije nešto atraktivna na političkoj karti Europe, no valja probati.

Ma da dođe samo svaki peti od svih kojima će se pozivnicu uručiti , to će biti ogromni napredak u odnosu na 1. srpnja 2013. kada su, povodom hrvatskoga ulaska u Europsku uniju, tu paradirali nižerangirani birokrati bofl klase i regionski krkani. Jer, nova predsjednica nema razloga biti robinjom starih politika. Kaj bi falilo da se uz našu Koly pojavi i Helle Thorning-Schmidt, ili gospođa Merkel?

Možemo o trošku inauguracije govoriti i iz striktno matematičkog ugla. Sa nešto više od 43 milijuna kuna proračuna  (2014.) bivši je Ured predsjednika 600 000 kn trošio svakih 5 dana (!). Da ne pričamo o tome da izvršna vlast sanira mastodonte poput HŽ-a stotinama milijuna kuna, a ministri financija zadužuju društvo za milijarde kuna na dvotjednoj bazi. Nema tu pretjeranog iščuđavanja u medijima (čast iznimkama). 600 000 kn nije malo malom čovjeku, no kada pričamo o redovima veličina kojima barataju strukture države (i znamo da se tu radi o jednom događaju u 5 godina) – hinjski je potezati argument socijalne neosjetljivosti.

Druga kavga se zametnula zbog lente. Tu odmah valja biti iskren, pa reći da neprijateljima lente ne smeta lenta kao takva, nego ih ista podsjeća na nekoga koga baš ne ljube. Na predsjednika Tuđmana. To je, da se razumijemo, legitimno. No, u tom slučaju valja korigirati i vlastite kriterije, te biti dosljedan. Ne može se ismijavati lenta, novohrvatske ‘institucije’ poput Čuvara državnoga pečata, Tuđmanovo ne odveć dobro skrojeno odijelo sa jarunske vojne parade 1995. – a u isto vrijeme hvaliti plejbojevski modni stil predsjednika bivše države koji je, kada je već potonuo u duboku pretilost, nosio dva broja premala bijela odijela. Ne ide. Ili smo u uniformiranoj, građanskoj politici, ili se ne libimo malo političkoga kiča.

Osobno preferiram jednu zdravu razinu političkoga kiča. Pa najmoćnija država na svijetu, Sjedinjene Američke Države, obiluje njime na svim razinama. Počevši od legendarnog In God we trust (zar netko uistinu misli da svi US predsjednici vjeruju u Jahvea?), preko priče o američkoj izuzetnosti do predsjedničkih slijetanja helikopterom na nosače avione, u spitfire kožnoj jakni. To je super, i od toga nitko nije umro, ni fizički, ni politički.

Na kraju krajeva – stvar se može svesti na to može li politička osoba o kojoj je riječ to iznijeti, ili ne. Ono što može biti smiješno na nekom kratkonogom, južnoameričkom generalskom gnomu – na jednoj krepkoj, nasmijanoj gospođi plave kose može biti slatko.

Pristupanje ostvarenju predizbornog obećanja o seljenju Ureda predsjednice u Visoku ulicu u medijima je izazvalo pravo opsadno stanje. Prvo kao da nisu mogli vjerovati da Kolinda to stvarno radi, a kada je primila vrući krumpir od iznenadno susretljivog Milanovića (koji joj prije nije htio ni čestitati) i malo ustuknula – šakali su jedva dočekali da kažu da je prevarila narod i da ne će preseliti išta.

A prava je istina sljedeća: sama nakana postupanja po tom pitanju je za pohvalu. Priče o trenutačnom povećanju troškova Ureda samim seljenjem su smiješne, treba uračunati i rasterećenje do kojega će doći smanjenjem broja zaposlenih u tom uredu, te tako kroz sljedećih pet godina.

Zaključno o ovom pitanju – ono što šakali ne razumiju jest da je približavanje ureda sa Parazitovčaka u donji dio grada, približavanje malim ljudima, bitna simbolička gesta.

Kada želi preseliti, onda ne valja jer je skupo i jer nije sigurnosno optimalno, a kada se nakon sumnjivo promptne odluke Vlade zamisli i otvori mogućnost nekog drugog mjesta (koje nije) – onda je prevarila.

Negativne tonove prizvala su i imena predsjedničinih najbližih suradnika. Možda ponajviše ono Josipa Buljevića, koji je novi savjetnik za nacionalnu sigurnost. Neki kažu da je dobar za obnašanje te dužnosti, jer je profesionalac stasao u sustavu i zna sve njegove zakutke. Drugi se ne slažu.

Primjećujem i da je imenovala dva branitelja na visoke dužnosti. Jednog institucionalnog, komodora Ivicu Tolića, jednoga od HDZ-ovih kandidata na europskim izborima i jednog nestranačkog, Ante Deura, predsjednika Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi. Želi li na ovaj način predsjednica uz sebe imati oba krila braniteljske populacije, graditi most ka njima, ili nešto drugo – vrijeme će pokazati.

Osobno nisam nešto impresioniran imenima koja kolaju. Mogu donekle pozdraviti imenovanje Domagoja Juričića na mjesto savjetnika za gospodarstvo koji, neovisno o tome što dolazi iz dubiozne Hrvatske gospodarske komore, zna ekonomsko znanje, te će biti neko osvježenje u odnosu na prijašnju savjetnicu, koja je na to mjesto došla štafetno, sa mjesta savjetnice za europske integracije Ivici Dačiću.

Imenovala je i Mladena Pavića, vrhunskoga komunikatora, koji je u kampanji zasjenio i direktora iste – Miru Kovača.

Ovaj tekst ni u kojem slučaju nije nekritička apologija političke osobe Kolinde Grabar-Kitarović. Tek reakcija na ophođenje prema njoj koje sam designirao kao ružno.

Predsjednicu ću u sljedećih godinu dana osobno vrednovati na temelju četiri stvari:

  1. Odredišta prvih 8 državničkih posjeta.
  2. Hoće li nutkanje vlade premijera Milanovića u pitanjima ekonomije, koje je najavila, biti baš u tu svrhu, ili u neku drugu?
  3. Hoće li prilikom 20-te obljetnice vojno-redarstvene operacije ‘Oluja’, u kolovozu, kada počne HDZ-ova artiljerijska priprema za izbore, a počet će, predsjednica biti predsjednicom, brinuti o stabilnosti političkoga sustava, ili raditi u smjeru interesa ‘svoje stranke’? (to je ono što razlikuje državnika od političara)
  4. Ukoliko Europska unija i Sjedinjene Američke Države u jednom trenutku Hrvatskoj namijene da ima biti Dobri Pastir okolnim državama i privesti ih članstvu u Europskoj uniji, hoće li predsjednica nać’ načina da državu drži bliže srednjoj Europi, no balkanskim jazbinama iz kojih se jedva iskobeljala?

Dajmo joj priliku. Do tada – Ah, krhko je znanje.

Piše: Aleksandar Musić

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Velimir Bujanec: “DOBAR SRBIN I LOŠ SRBIN”

Objavljeno

na

Objavio

DOBAR SRBIN I LOŠ SRBIN…

Dobar Srbin je branio Hrvatsku i zna da je Srbija, uz pomoć jugo-komunističke JNA i paravojnih terorističkih postrojbi (četnika) izvršila agresiju na Hrvatsku državu.

Loš Srbin već dulje vrijeme na našoj nacionalnoj televiziji napada sve što je hrvatsko, a sada bi mijenjao i karakter obrambenog Domovinskog rata.

Dobar Srbin se sa lošim Srbinom nije upuštao u detaljnije rasprave; čovjek je od velikosrpske agresije branio hrvatski Vukovar i stao je na stranu DOBRA – protiv ZLA. Pa čak i u vlastitoj obitelji.

Loš Srbin bi trebao znati da je nad Hrvatskom izvršena krvava agresija, da su sve zapovijedi tijekom te agresije stizale iz Beograda i da je to u konačnici, potvrdio – Međunarodni sud pravde u Haagu.

Međutim, loš Srbin namjerno manipulira, iako možda zna koliko je tisuća Srbijanaca u Srbiji mobilizirano za sudjelovanje u agresiji na Hrvatsku, kasnije i BiH. Najvjerojatnije ne zna koliko Srbijanaca u Srbiji danas prima invalidnine i mirovine za sudjelovanje u agresorskim ratovima.

Lošeg Srbina svakako se ne može nazivati četnikom, ali moglo bi se reći da spada u skupinu nekadašnjih jugoslavena, sada jugonostalgičara… I zato je on loš Srbin čak i za mnoge Srbe!

Država lošeg Srbina je krepala 1990. godine – a onda je krenula agresija kojoj su se priključili mnogi loši Srbi; htjeli su živjeti u jednoj državi – zvala se ona ‘Velika Srbija’ ili ‘Jugoslavija’, svejedno.

Uglavnom, dobri Srbi su branili svoju Hrvatsku, kao hrvatski branitelji – od loših Srba svih vrsta. Izjava lošeg Srbina da se u Hrvatskoj “vodio građanski rat” slično je uvredljiva kao i izjava jednog političkog klauna da se u Vukovaru “nije dogodio genocid”… Politički klaun izjavu kojom je negirao genocid dao je lani, a loš Srbin je negirao agresiju baš danas, na dan pada Borova Naselja.

U svakom slučaju, danas je jedan dobar Srbin pokazao lošem Srbinu da je prije svega – loš voditelj!

Vrijeme je da se kaže DOSTA!!

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Vrijeme je da se kaže DOSTA!!

Objavljeno

na

Objavio

Je li konačno vrijeme da se tog Stankovića makne s državne televizije koju mi svi, a ne samo njegovi istmišljenici, pod prijetnjom ovrhe moramo plaćati? Neka peticija, prosvjed, nešto?

Osim što isljednički muči goste u studiju koji mu nisu istomišljenici, sad je počeo gnojiti i o građanskom ratu.

Milijun puta do sad uvjerljivim je argumentima dokazano da su Milošević i beogradska politika prvo htjeli unitarnu jugoslaviju pod dominacijom Srba, a kad to nije uspjelo onda su prešli na plan B, velika Srbija s zapadnim granicama Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, a kad je realizacija i tog plana postala upitna onda je bilo “uzmimo najviše što možemo”.

I operacionalizacija tog plana je jasno vidljiva, u više faza, od operacije “RAM” odnosno agresije na Hrvatsku 1991. do druge faze u BiH u proljeće 1992. kad su velikim klještima planirali zatvoriti Sarajevo, a malim klještima Dalmacija preko Kupresa i Livna na sjeveru te Mostara i Čapljine na jugu.

Ako je rat bio građanski, što traži užički korpus prilikom napada na Dubrovnik, ili što banjalučki korpus traži prilikom napada na zapadnu Slavoniju i Banovinu? Što novosadski korpus ima napadati i bacati stotine tisuća granata na Vukovar?

Da bi Stanković to sveo na dio lokalnih Srba, koji su ovdje imali ulogu trojanskog konja, i s kojima bi posao završila naša policija sama, bez ZNG-a i HV-a, da im nije bilo otvorene i logističke i vojne potpore Beograda?

Dakle, Stanković može terorizirati i mog imenjaka Mišića, časnog čovjeka, vukovarskog branitelja koji voli svoju domovinu i koji ne moli Boga da grmi u Hrvatskoj a da kiša pada u Srbiji, kao i sve ostale svoje neistomišljenike.

A ja imam jako dobro pamćenje, i danas se živo sjećam kad je u njegovoj emisiji gostovao notorni Aleksandar Tijanić, Miloševićev “ministar informisanja” koji je u toj emisiji otvoreno veličao četništvo, a Stanković ne samo da mu se nije suprostavio, nego se pravio gluplji nego što jest.

U pola emisije Tijanić mu kaže “Nećete valjda da mi kažete da se slučajno zovete Aleksandar?” A Stanković odgovara “Molim, ne razumijem.”

Na kraju emisije Stanković postavi pitanje, a Tijanić njega pita:
“Jel vi to mene pitate kao Srbin Srbina?”
A Stanković ponovo odgovara:
“Molim, ne razumijem…”
Zanimljivo kako “razumije” kad mu u studio dođe netko tko voli Hrvatsku.

Taj Stanković već 17 godina tako gnoji otkad ga je na to mjesto postavila Račanova vlada nakon provedene najveće čistke u povijesti HTV-a. Taj Stanković je tv-simbol detuđmanizacije.

I zato ponavljam, nama je potrebna lustracija detuđmanizacije, potrebno je ukloniti i sankcionirati sve što se u tom bolesnom kovitlacu bolesne mržnje prema prvom hrvatskom predsjedniku popelo na gore u hijerahiji, bilo medijskoj, bilo političkoj, ili bilo kojoj drugoj.

A ne da mi iz tjedna u tjedan moramo slušati laži koje su milijun puta oborene uvjerljivim argumentima, da moramo gledati kako se s jedne strane titra jugoslavenčinama i kojekakvim probisvjetima i lažovima, dok se s druge strane isljeđuje ljude koji vole svoju zemlju, a posebno branitelje, dok drugi branite

lji koji to gledaju gube živce, i u nemoći da bilo što po tom pitanju učine dolaze na ideju da naude sami sebi.

Zbog tipa koji ima 50-ak tisuća kuna plaću, i pravi se gluplji nego što je, agresiju na Hrvatsku naziva građanskim ratom, a pravi građanski rat kao što je onaj između Hrvata i Muslimana u BiH naziva hrvatskom agresijom.
Vrijeme je da se kaže DOSTA!!

Predrag Nebihi

NU2: Predrag Mišić Stankoviću: Ovdje nije bio nikakav građanski rat!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari