Pratite nas

Kolumne

O preferencijalnom glasovanju – kamo vodi put popločen dobrim namjerama?

Objavljeno

na

Kad bi se izbor reprezentativnog nogometnog sastava dao narodu na volju, činilo bi ga, po svoj prilici, 10 napadački orijentiranih igrača i eventualno Luka Modrić, kao osvjedočeni “mamićevac” – po kazni na golu!

Jer oči su prosječnog promatrača, čak i gdjekojeg uvjerenog poznavatelja nogometne igre, obično uprte u igrača koji drži loptu u posjedu, koji je opasan po gol protivnika. No, istinski stručnjaci svjesni su kako igra bez lopte nije ništa manje važna. Slično tomu, ni rad u Saboru ne svodi se tek na nastupe za govornicom. Dobar dio igre odvija se u pozadini, što zahtijeva poznavanje statuta i procedure, ali i razvijene pregovaračke vještine i sposobnosti sklapanja kompromisa. Dakle, i ta igra traži različite profile igrača. Znaju to izbornici saborskih sastava, barem oni ozbiljniji, pa pri kreiranju izbornih lista vode brigu i o izbalansiranosti postave. Upravo kako nauštrb samozatajnih i nenametljivih ne bi prevagnuli oni grlati i strastveni – oni kojima se, čim se treba latiti kakvog neatraktivnog, ali nužnog posla, daleko od mikrofona i kamera,… obično baš nekud žuri,… evo, iskrsnulo im nešto… I dok o tome tko će se uopće naći na listi odlučuje nadležno stranačko tijelo, predloženo ukidanje praga za preskakanje pozicija na listi pri preferencijalnom glasovanju (a koji sada iznosi 10%) lišilo bi stranačke izbornike bilo kakvog drugog utjecaja na sastav saborske postave vlastite stranke. O tome bi, dakle, nakon što lista jednom bude potvrđena, u cijelosti odlučivali birači.

No, koliko je realna mogućnost da se samo zbirnim izborom preferencija svih birača neke liste, bez utjecaja središnjeg upravljanja, u Sabor probije dovoljno braniča među napadačima ili defanzivnih veznih među razigravačima pa da saborski sastav bude uravnotežen? Vrlo je mala, još i manja kad poslovično ne odveć zainteresiranim biračima u pomoć priteknu medijski sufleri. Koga njihovi reflektori osvijetle, komu budu turali krušku pod njušku, taj će biti izabran. Slijedno tomu, demokracija kakvu sad imamo – kritičari je, ne bez argumenata, nazivaju partitokracijom – lako bi mogla ustupiti mjesto mediokraciji. No, volja medija ne mora nužno biti sukladna interesu naroda. Radi se zapravo o volji njihovih vlasnika koji, dobrim dijelom, ni nemaju hrvatsko državljanstvo, tako ni izravno pravo izbora. Unatoč tome, njihov utjecaj na rezultate izbora nemjerljivo je veći od onoga prosječnog birača. Stoga se vrijedi zapitati  – kakve su oni volje?

Ako je suditi po prilično dosljednom im i nadasve usklađenom dosadašnjem djelovanju, svoju će volju putem medija nametati dvojako. U organizacijama koje su zdušno prihvatile poželjni svjetonazor podupirat će one najrevnije u slijepoj predanosti toj raboti, one lišene bilo kakvih moralnih i drugih skrupula, spremne rušiti sve barijere pri obračunu s prezrenim tradicionalnim vrijednostima – prave komesare i udarnike novog doba. Takvi onda, naravno, nepogrešivo pogađaju žicu naroda, oni progovaraju o temama zanimljivim građanima, njihova popularnost nezaustavljivo raste…

Kad su, pak, u pitanju tvrdokorne organizacije, one još ne posve pripitomljene, primjenjuju drukčiju taktiku samo kako bi razdor kojeg u njihovim redovima sveudilj siju polučio maksimalni učinak. Pozornost poklanjaju osobama pogodnog psihološkog profila, uglavnom svađalačkog karaktera, one koji dijele i razvaljuju a ne okupljaju i grade, one kojima izbor birača (u slučaju političkih stranaka) i vjernost sljedbenika (kad je riječ o kripto-političkim civilnim sektama) predstavlja tek potvrdu duboko ukorijenjene predodžbe o vlastitoj izabranosti, nepogrešivosti i važnosti.

Pokazalo je to već kratko ali dragocjeno hrvatsko iskustvo s blagodati preferencijalnog glasovanja. Ilustrativan je slučaj Ruže Tomašić koju je svojedobno Zoran Milanović, praćen medijskim bubnjanjem, prepoznao pogodnom osobom za stvaranje pomutnje u protivničkim redovima, usredotočivši na nju svu pozornost pred manje važne izbore za Europski parlament. Kasniji događaji samo su potvrdili kako je to u biti bio tek Milanovićev manevar, ješka na koju su spremno zagrizli brojni birači. Naime, napustivši koaliciju s HDZ-om, gđa Tomašić je nastupila samostalno na parlamentarnim izborima i, ovaj put lišena vjetra u leđa, ostala debelo ispod izbornog praga. A to je ujedno zorno pokazalo koliko vrijedi glas instant zvijezde kad nastupa u ansamblu predvođenom HDZ-om, a koliko kad na binu kroči u solo izdanju.

Preferencijalno glasovanje neprirodno je već u samoj srži jer tjera na međusobno nadmetanje igrače iste ekipe nakon što su već izašli na teren. Njegov varljiv i relativan karakter pokazuje primjer predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića kojem se spočitava što je izabran za zastupnika sa svega 800 glasova, iako su oni osvojeni u konkurenciji sa vodećim kandidatom Andrejom Plenkovićem. No, rjeđe se navodi kako je svega 10 mjeseci ranije Jandroković osvojio gotovo 10 puta više glasova od, primjerice, Zlatka Hasanbegovića, našavši se s njim na istoj listi. Ipak nedovoljno da bi tada, za razliku od Hasanbegovića, postao ministrom. Na sljedećim izborima Hasanbegović je, sad već dobro medijski ozvučen i osvijetljen, osvojio znatno veći broj glasova, da bi se potom, kao prethodno Ruža Tomašić, odijelio od stranke na čijoj je listi izabran.

Jedna od posljedica uvođenja preferencijalnog glasovanja je i pojačana nervoza u izbornoj noći, praćena naklapanjima izbornih gubitnika o mogućim namještaljkama i nečasnim radnjama, sad dodatno podgrijanim dugotrajnijim postupkom obrade glasačkih listića. Kad je tako s jednim preferencijalnim glasom, kako bi tek bilo s tri? Uostalom, svaka dodatna komplikacija u postupku realno povećava i mogućnost greške pri brojanju, bilježenju i pohrani rezultata. Istina, tomu bi se moglo doskočiti uvođenjem optičkog skeniranja glasačkih listića, ali to zahtijeva i dodatne troškove, koje pristaše preferencijalnog glasovanja, u pravilu deklarirani veliki štedljivci, ne spominju.

Ima, dakle, Hrvatska već iskustva s preferencijalnim glasovanjem, no imaju ga i drugi, mada… hm… ne baš mnogi. Da bi se vidjelo koliko ih je to usrećilo, ne treba poći daleko. Dovoljno je svratiti do susjedne Bosne i Hercegovine. Tamo su međunarodni tutori nametnuli široku paletu egzotičnih izbornih pravila – od izrazito niskog izbornog praga, kako bi što više raspršili odraz volje biračkog tijela u predstavničkim tijelima – do preferencijalnog glasovanja, ne bi li potakli nestabilnost i razdor unutar stranaka. I sve to samo kako bi otupili političku moć omrznutih im vodećih nacionalnih stranaka. U BiH, naime, jedan birač može dati onoliko preferencijalnih glasova koliko mu srce poželi – ne mora ih dati nikome, a može i svakome s odabrane liste. No, čak ni destruktivcima s internacionalnim pedigreom nije palo na pamet posve izostaviti prag nužan za preskakanje na listi. Jest, prvotno su ga, kako bi potakli unutarstranačku dinamiku (tako nazivaju poticanje ozračja nepovjerenja), postavili na vrlo niskih 5%. No, sad ga pomiču na 20% budući se pokazalo da s tako niskim pragom nije moguće zadovoljiti tzv. žensku kvotu – tog novog idola kojem se tako pobožno klanja duh vremena.

Isto što rade tuđinski činovnici na eksperimentalnom bosansko-hercegovačkom poligonu u ime svojih gazda iz udaljenih centara moći, sad bi neki proveli i u Hrvatskoj, samo u ime naroda. I jedni i drugi s istim ciljem – kako bi otežali, ako ne i posve onemogućili vladanje onima koji dobivaju najviše glasova – u BiH glasova pripadnika svakog pojedinog naroda ponaosob, a u Hrvatskoj glasova svih joj državljana. Odatle tolike sličnosti i poklapanja u svim bitnim elementima izbornih zakona – “Visoki predstavnik odlučuje” i “Narod odlučuje”.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Politička odluka

Objavljeno

na

Objavio

Opasan politički voluntarizam

Glasovima 105 zastupnika u Hrvatskom saboru donesena je u petak 15. veljače politička odluka kojom se odbija raspisati referendume na zahtjev građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj« i svih onih više od 400 tisuča birača koji su ih potpisali, te je tako još jednom u Hrvatskoj očitovana prevlast politike ne samo nad više nego reprezentativnim dijelom političkoga naroda, nego i nad zdravim razumom.

Političke odluke koje se suprotstavljaju volji tako velikoga dijela biračkoga tijela uvijek su vrlo kratkovidne te vrlo rijetko mogu ostati bez ozbiljnih posljedica za one koji ih donose.

Također, političke odluke koje se suprotstavljaju zdravu razumu opasan su politički voluntarizam koji je uvijek oblik političkoga nasilja, za koje vrijedi narodna poslovica: Svaka sila za vremena.

Takvom odlukom 105 zastupnika s lijevoga i desnoga političkoga centra još je jednom blokiralo zaokret u hrvatskoj državnoj politici, tj. zaokret u upravljanju državom, premda gotovo svi u Hrvatskoj znaju da dosadašnje usmjerenje ne samo da ne daje dobre rezultate, nego upravo priječi stvarni boljitak, bez obzira na to kojega bila predznaka koalicija na vlasti.

Bez obzira na to što političari samo-reklamerski isticali, gotovo svima u Hrvatskoj veoma je jasno da bi zemlja s takvim resursima i komparativnim prednostima, kad bi bila bolje vođena, nakon dva i pol desetljeća života – evala, a sada umjesto da cvjeta zapravo tek grca.

Najbolji pokazatelj neprimjerena, neodgovorna i nemušta upravljanja Hrvatskom jest činjenica da baš ni jedno jedino područje društvenoga života na državnoj razini još uvijek nije postavljeno na stvarno zdrave, reklo bi se danas održive temelje niti je bez prikrivenih ili očitih interesa pojedinih skupina usmjereno općemu dobru odnosno općemu boljitku.

Neformalna velika koalicija

Naime, sadašnje stanje, koje se može opravdano smatrati više ili manje kaotičnim, upravo je idealno za pojedine interesne skupine kojima je njihov povlašteni položaj važniji od svake ideološko političke matrice.

Upravo političko odbijanje referendumskih inicijativa još je jednom očitovalo ne samo postojanje, nego i djelovanje tzv. neformalne velike koalicije i skrivenih tutora koji njome upravljaju.

Tu činjenicu više ne mogu previdjeti ni prosječni hrvatski birači, a ni oni koji su, često, u silnoj potrebi za boljitkom, do sada romantičarski gledali na pojedine političke stranke više ne će moći upadati u takvu zabludu.

Više je nego opasno kad politika zlorabi bilo koji pravni okvir, a u Hrvatskoj je to i danas višestruko opasno jer u njoj još uvijek žive manire upravljanja iz komunističkoga totalitarnoga sustava u kojem je pravni okvir bio tek privid kad se gledalo s pozicija vlasti, a tvrdi zid odnosno batina za sve pripadnike drugorazrednoga dijela društva.

Pravni okvir za iniciranje i raspisivanje referenduma na poticaj građanskih inicijativa – koliko god načelno bio s jedne strane sramotno restriktivan i jedva dostižan, a s druge strane nedorečen s ugrađenim »rupama u zakonu« za veči prostor manipulacije vlasti – u konkretnom slučaju građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj«, više nego grubo kršen je i izigravan.

Strah vladajućih elita

Prosječni hrvatski građanin nema ama baš ni jednoga jedinoga opravdanoga razloga da bi vjerovao političarima u pošteno prebrojavanje i poštenu, tj. nepristranu provjeru prikupljenih potpisa hrvatskih birača koji su se dobrovoljno i spontano uputili do štandova na kojima su potpisi bili prikupljani, tim više što vlasti nisu dopustile stvarni uvid u tobože nevaljale potpise.

Tzv. službena državna politika (zapravo mentorirana velikokoalicijska politika) i većina medija koji su u službi istih skrivenih ideoloških i političkih tutora usprotivili su se tim referendumima od same najave građanskih inicijativa o prikupljanju potpisa za njihovo raspisivanje, a bilo je mjesta u kojima su vlasti zabranile i onemogućile prikupljanje potpisa. Nitko nikada nije pozvan na odgovornost za to premda je to bilo očito kršenje ljudskih, političkih, ustavnih i zakonskih prava.

To početno jasno političko stajalište sada je u Hrvatskom saboru dobilo i službenu potvrdu i zato je to isključivo politička, voluntaristička i nasilna odluka koja nema veze s hrvatskom stvarnošću u političkom narodu ni s istinom o javno očitovanim mišljenjima svih birača koji su dali svoje potpise, pa bili i – kako se sada sve to izruguje – »nečitki«.

Takvo političko, a može se reći i politikantsko, odlučivanje istodobno očituje strah tzv. vladajućih elita i od referenduma i od probuđenih građana, ali i neizbježnu najavu da takav režim u Hrvatskoj mora ići svomu kraju, a to je i nova najava boljih vremena.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Ljubav začinjena perverzijom

Objavljeno

na

Objavio

Ljubav je vrlo složena kategorija koja uključuje nježnost, diskreciju, poštovanje, suosjećajnost pa i kajanje.

U poželjnoj ljubavi i prijateljstvu između dvaju susjednih država uglavnom nema ništa od toga. Ima ponajviše perverzije.

Tako su se nekako zadnjih dana i mjeseci intenzivirali i nanizali slučajevi sadomazohističkih odnosa između Hrvatske i Srbije, koji izazivaju osjećaje bijesa i poniženja, a nikako neke plemenitije emocije.

Evo, baš na Velentinovo, 14. veljače u državnom Muzeju „Mimara“ održana je prigodna svečanost u čast Dana državnosti i Dana vojske Republike Srbije.

Na skupu su, osim organizatorice i ambasadorice Mire Nikolić i Milorada Pupovca bili i predstavnici predsjednice i Vlade RH, a sponzorirao ga je Grad Zagreb i Atlantic grupa, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Hajde de dan državnosti, ali uveličati obilježavanje dana vojske države koja je ne baš tako davno napala zemlju i ostavila krvave tragove iza sebe, države koja je našega ministra obrane proglasila personom non grata, države čiji ministar vanjskih poslova neki dan ponavlja staru tezu o srpskoj vojsci koja je Dalmaciji donijela slobodu, to doista spada u političku perverziju.

Vrijedi apostrofirati ulogu Milana Bandića kao domaćina i sponzora, čime je on zaokružio svoju trilogiju koju je započeo pobratimstvom s glavnim Arkanovim jatakom, nastavio dodjelom Medalje Grada ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme kad je ta država razarala Vukovar da bi sada evo sve zaokružio predstavom u Mimari.

Posebno je zanimljivo kako o ovoj seansi nije bilo ni službenih priopćenja, osim priopćenja srbijanske ambasade, ni medijskih izvješća. Valjda zbog srama.

Ima toga još. Podsjetimo, na domjenku prije pravoslavnog Božića, kad je ono baš Bandić pronašao novčić sreće u razlomljenom hljebu, mitropolitu Porfiriju, koji je tako zanosno pjevao pjesmama o Draži i Momčilu, poklonio se cijeli državni vrh.

Vlada i nadalje plaća vlastite klevetnike u formi jedne tiskovine koja ne propušta priliku nazivati i tu vladu i državu ustaškima, a u skladu s tom navikom u posljednjem broju voditelja HDZ-ova odjela za medije naziva ustaškim revizionistom i ratnim huškačem.

Pretrgali su se svi na vrhu osuditi huliganski napad na vaterpoliste CZ, mada bi jednako prošli i igrači Dinama da su se pojavili na Rivi, ali nije baš bilo reakcija kad je razbijena spomen-ploča braniteljima ponad Dubrovnika, ili kad je jajima poliven Tuđmanov spomenik.

Nakon svega i izjava Mate Radeljića kako je bivša šefica zabranila spominjati velikosrpsku agresiju djeluje vjerodostojnije. Ne znam otkuda sve ovo dolazi, ali sam siguran da nikamo ne vodi, pogotovu ne prema ljubavi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari