Pratite nas

Kolumne

O preferencijalnom glasovanju – kamo vodi put popločen dobrim namjerama?

Objavljeno

na

Kad bi se izbor reprezentativnog nogometnog sastava dao narodu na volju, činilo bi ga, po svoj prilici, 10 napadački orijentiranih igrača i eventualno Luka Modrić, kao osvjedočeni “mamićevac” – po kazni na golu!

Jer oči su prosječnog promatrača, čak i gdjekojeg uvjerenog poznavatelja nogometne igre, obično uprte u igrača koji drži loptu u posjedu, koji je opasan po gol protivnika. No, istinski stručnjaci svjesni su kako igra bez lopte nije ništa manje važna. Slično tomu, ni rad u Saboru ne svodi se tek na nastupe za govornicom. Dobar dio igre odvija se u pozadini, što zahtijeva poznavanje statuta i procedure, ali i razvijene pregovaračke vještine i sposobnosti sklapanja kompromisa. Dakle, i ta igra traži različite profile igrača. Znaju to izbornici saborskih sastava, barem oni ozbiljniji, pa pri kreiranju izbornih lista vode brigu i o izbalansiranosti postave. Upravo kako nauštrb samozatajnih i nenametljivih ne bi prevagnuli oni grlati i strastveni – oni kojima se, čim se treba latiti kakvog neatraktivnog, ali nužnog posla, daleko od mikrofona i kamera,… obično baš nekud žuri,… evo, iskrsnulo im nešto… I dok o tome tko će se uopće naći na listi odlučuje nadležno stranačko tijelo, predloženo ukidanje praga za preskakanje pozicija na listi pri preferencijalnom glasovanju (a koji sada iznosi 10%) lišilo bi stranačke izbornike bilo kakvog drugog utjecaja na sastav saborske postave vlastite stranke. O tome bi, dakle, nakon što lista jednom bude potvrđena, u cijelosti odlučivali birači.

No, koliko je realna mogućnost da se samo zbirnim izborom preferencija svih birača neke liste, bez utjecaja središnjeg upravljanja, u Sabor probije dovoljno braniča među napadačima ili defanzivnih veznih među razigravačima pa da saborski sastav bude uravnotežen? Vrlo je mala, još i manja kad poslovično ne odveć zainteresiranim biračima u pomoć priteknu medijski sufleri. Koga njihovi reflektori osvijetle, komu budu turali krušku pod njušku, taj će biti izabran. Slijedno tomu, demokracija kakvu sad imamo – kritičari je, ne bez argumenata, nazivaju partitokracijom – lako bi mogla ustupiti mjesto mediokraciji. No, volja medija ne mora nužno biti sukladna interesu naroda. Radi se zapravo o volji njihovih vlasnika koji, dobrim dijelom, ni nemaju hrvatsko državljanstvo, tako ni izravno pravo izbora. Unatoč tome, njihov utjecaj na rezultate izbora nemjerljivo je veći od onoga prosječnog birača. Stoga se vrijedi zapitati  – kakve su oni volje?

Ako je suditi po prilično dosljednom im i nadasve usklađenom dosadašnjem djelovanju, svoju će volju putem medija nametati dvojako. U organizacijama koje su zdušno prihvatile poželjni svjetonazor podupirat će one najrevnije u slijepoj predanosti toj raboti, one lišene bilo kakvih moralnih i drugih skrupula, spremne rušiti sve barijere pri obračunu s prezrenim tradicionalnim vrijednostima – prave komesare i udarnike novog doba. Takvi onda, naravno, nepogrešivo pogađaju žicu naroda, oni progovaraju o temama zanimljivim građanima, njihova popularnost nezaustavljivo raste…

Kad su, pak, u pitanju tvrdokorne organizacije, one još ne posve pripitomljene, primjenjuju drukčiju taktiku samo kako bi razdor kojeg u njihovim redovima sveudilj siju polučio maksimalni učinak. Pozornost poklanjaju osobama pogodnog psihološkog profila, uglavnom svađalačkog karaktera, one koji dijele i razvaljuju a ne okupljaju i grade, one kojima izbor birača (u slučaju političkih stranaka) i vjernost sljedbenika (kad je riječ o kripto-političkim civilnim sektama) predstavlja tek potvrdu duboko ukorijenjene predodžbe o vlastitoj izabranosti, nepogrešivosti i važnosti.

Pokazalo je to već kratko ali dragocjeno hrvatsko iskustvo s blagodati preferencijalnog glasovanja. Ilustrativan je slučaj Ruže Tomašić koju je svojedobno Zoran Milanović, praćen medijskim bubnjanjem, prepoznao pogodnom osobom za stvaranje pomutnje u protivničkim redovima, usredotočivši na nju svu pozornost pred manje važne izbore za Europski parlament. Kasniji događaji samo su potvrdili kako je to u biti bio tek Milanovićev manevar, ješka na koju su spremno zagrizli brojni birači. Naime, napustivši koaliciju s HDZ-om, gđa Tomašić je nastupila samostalno na parlamentarnim izborima i, ovaj put lišena vjetra u leđa, ostala debelo ispod izbornog praga. A to je ujedno zorno pokazalo koliko vrijedi glas instant zvijezde kad nastupa u ansamblu predvođenom HDZ-om, a koliko kad na binu kroči u solo izdanju.

Preferencijalno glasovanje neprirodno je već u samoj srži jer tjera na međusobno nadmetanje igrače iste ekipe nakon što su već izašli na teren. Njegov varljiv i relativan karakter pokazuje primjer predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića kojem se spočitava što je izabran za zastupnika sa svega 800 glasova, iako su oni osvojeni u konkurenciji sa vodećim kandidatom Andrejom Plenkovićem. No, rjeđe se navodi kako je svega 10 mjeseci ranije Jandroković osvojio gotovo 10 puta više glasova od, primjerice, Zlatka Hasanbegovića, našavši se s njim na istoj listi. Ipak nedovoljno da bi tada, za razliku od Hasanbegovića, postao ministrom. Na sljedećim izborima Hasanbegović je, sad već dobro medijski ozvučen i osvijetljen, osvojio znatno veći broj glasova, da bi se potom, kao prethodno Ruža Tomašić, odijelio od stranke na čijoj je listi izabran.

Jedna od posljedica uvođenja preferencijalnog glasovanja je i pojačana nervoza u izbornoj noći, praćena naklapanjima izbornih gubitnika o mogućim namještaljkama i nečasnim radnjama, sad dodatno podgrijanim dugotrajnijim postupkom obrade glasačkih listića. Kad je tako s jednim preferencijalnim glasom, kako bi tek bilo s tri? Uostalom, svaka dodatna komplikacija u postupku realno povećava i mogućnost greške pri brojanju, bilježenju i pohrani rezultata. Istina, tomu bi se moglo doskočiti uvođenjem optičkog skeniranja glasačkih listića, ali to zahtijeva i dodatne troškove, koje pristaše preferencijalnog glasovanja, u pravilu deklarirani veliki štedljivci, ne spominju.

Ima, dakle, Hrvatska već iskustva s preferencijalnim glasovanjem, no imaju ga i drugi, mada… hm… ne baš mnogi. Da bi se vidjelo koliko ih je to usrećilo, ne treba poći daleko. Dovoljno je svratiti do susjedne Bosne i Hercegovine. Tamo su međunarodni tutori nametnuli široku paletu egzotičnih izbornih pravila – od izrazito niskog izbornog praga, kako bi što više raspršili odraz volje biračkog tijela u predstavničkim tijelima – do preferencijalnog glasovanja, ne bi li potakli nestabilnost i razdor unutar stranaka. I sve to samo kako bi otupili političku moć omrznutih im vodećih nacionalnih stranaka. U BiH, naime, jedan birač može dati onoliko preferencijalnih glasova koliko mu srce poželi – ne mora ih dati nikome, a može i svakome s odabrane liste. No, čak ni destruktivcima s internacionalnim pedigreom nije palo na pamet posve izostaviti prag nužan za preskakanje na listi. Jest, prvotno su ga, kako bi potakli unutarstranačku dinamiku (tako nazivaju poticanje ozračja nepovjerenja), postavili na vrlo niskih 5%. No, sad ga pomiču na 20% budući se pokazalo da s tako niskim pragom nije moguće zadovoljiti tzv. žensku kvotu – tog novog idola kojem se tako pobožno klanja duh vremena.

Isto što rade tuđinski činovnici na eksperimentalnom bosansko-hercegovačkom poligonu u ime svojih gazda iz udaljenih centara moći, sad bi neki proveli i u Hrvatskoj, samo u ime naroda. I jedni i drugi s istim ciljem – kako bi otežali, ako ne i posve onemogućili vladanje onima koji dobivaju najviše glasova – u BiH glasova pripadnika svakog pojedinog naroda ponaosob, a u Hrvatskoj glasova svih joj državljana. Odatle tolike sličnosti i poklapanja u svim bitnim elementima izbornih zakona – “Visoki predstavnik odlučuje” i “Narod odlučuje”.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘Redatelji koji su narodu ukrali domoljublje’

Objavljeno

na

Objavio

Jučerašnji doček hrvatskih nogometnih virtuoza koji su oduševili i osvojili srca ljudi širom svijeta pa čak i onih koji o nogometu ne znaju ama baš ništa, skandalozno i naprasno je nakon 6 sati iščekivanja priveden kraju jer nekome nije odgovaralo da se na pozornici pojavi Marko Perković Thompson.

Thompson je bio uvjet i želja igrača i kao prijatelj svih njih ukrcao se u autobus na njihov zahtjev već u zračnoj luci. Opet se u Hrvatskoj događa da manjina diktira većini koja radi ovisnosti o njihovoj potpori popušta, ovaj put u trenutku kada je nacionalna svijest i naboj na vrhuncu.

Jučer su umjesto pobijede, vladajuće kaste u Zagrebu i posebno u Hrvatskoj doživjele potop. Umjesto da taj nacionalni naboj, osviješteno, zanos i zajedništvo iskoriste da se obračunaju s onima koji koče izgradnju hrvatskog društva u jednu samosvjesnu i organiziranu državu oni su dozvolili da im Duboka država uništi svaku šansu za to.

Luzerski mentalitet, nedovršena mentalna transformacija društva, legalizirana korupcija, nepotizam i naslijeđeno podaništvo kulminirali su proslavom u trenutku kad su igrači i njihovo vodstvo stupili na pozornicu.

Jučer dijaspora, poglavito ona prekooceanska nije spavala, kasnila je na posao. Deseci tisuća ako ne i stotine tisuća Hrvata svih generacija pratila je preko streama ili kablovskih TV postaja poput ABC direktni prijenos dočeka nogometaša s iščekivanjem onog najvažnijeg koji se trebao dogoditi na glavnom trgu u Zagrebu. Svi oni ostali su razočarani, tužni, a velika većina i u grču na rubu plača.

Nekako mi se čini da je sinoć i Ban Josip Jelačić bio tužan i na rubu plača. Plača za koji su krivi organizatori na čelu s gradonačelnikom, koji se eto nije udostojio da dođe i u ime grada Zagreba na pozornici pozdravi cijelu reprezentaciju.

Da ih pozdravi i da im kaže: – Dobrodošli naši šampioni, vaša je želja naša zapovijed, slavite, veselite se, radite što god želite do kada želite jer vi ste to zaslužili. Ovako se skupio u zapećku pozornice i gledao dobro “izrežiranu” predstavu.

Philadelphia ima stanovnika oko 1.5 milijuna i kad su Eaglesi osvojili Super Bowl gradonačelnik Michael Nutter to im je izgovorio. Zamislite da je svjetsko prvenstvo osvojila Engleska na što bi ličio London i bili postojala persona non grata kao što je to u Zagrebu jučer bio Marko Perković Thompson.

Ti koji imaju strah, ti koji imaju podanički mentalitet, ti koji u svemu vide svoj politički interes, ti koji ovise o glasovima onih koji žive u otetom i prokletom ti nisu ni dostojni da dočekuju heroje.

Sramotna priča o matrici koja nedostaje, priča je za naivne, a Hrvati nisu naivan narod. Cijela ta priča ima pozadinu na Trgu Svetog Marka i isključivi krivac je premijer države. On je najodgovornija osoba jer on je taj koji je to dozvolio, a dozvolio je jer svojim podaničkim mentalitetom i sklonosti ucjenama onih kojima to slavlje igrača i naroda ne odgovara.

U komunikologiji, političkoj strategiji i psihologiji, političarima koji poštuju volju svojih birača i svog naroda, ovakvi trenuci su Bogom dani. Ne postoji samosvjestan lider koji u parlamentarnoj demokraciji ne bi isforsirao izvanredne izbore i na valu nacionalnog zanosa učvrstio vlast. Plenković je svojom politikom, svojim odabirom suradnika tu priliku propustio.

Vlada koja ne prepoznaje poruke koje mu šalje njegov strateški partner i najpouzdaniji saveznik ili ne zna politički misliti ili ima nesposoban komunikacijski team.

Jedino političko svijetlo koje ima jaki, nebeski sjaj je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koja je uz nogometaše, navijače i hrvatski dres postala istinski svjetski brend. Hrvatskoj predsjednici klanjaju se svi osim onih koji Hrvatsku ne mogu smisliti, a takvih je najviše u Hrvatskoj, pogotovo u medijima.

Ante Rašić/Kamenjar.com 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Eksplozija muškosti kod ‘vatrenih’ dobitak je za žene

Objavljeno

na

Objavio

Prošle godine nije baš zapaženo prošla vijest u ispravljanju jedne, kažu, (nogometne) nepravde. Poznato je da su zarade vrhunskih nogometaša ogromne.

Nije čudno, tu su milijarde ljudi po cijeloj kugli zemaljskoj koji gledaju, na što se onda, po naravi stvari, lijepe sponzori, reklame, televizijska prava, sve skuplje ulaznice, prodaja dresova, suvenira… Pošteno zarađeno.

No onda se umiješala politika, glasne feministice i ukazale kako je velika nepravda što muškarci nogometaši zarađuju znatno više od žena. Na to je odmah reagirala Norveška i izjednačila primanja muških i ženskih reprezentativaca i reprezentativki, na što je odmah sličnim prijedlogom išao i jedan bivši talijanski ministar.

Norvežani su išli s obrazloženjem kako ženska nogometna reprezentacija globalno i europski ostvaruje veće uspjehe od muške, što je točno. No istom logikom i Talijani svojim reprezentativkama trebali spustiti plaću jer drastično lošije kotiraju od muških kolega.

Feminizirani muškarac

Nisam protiv pozitivne diskriminacije, dapače, pa i u ovom slučaju, ali jednakost i jednakopravnost spolova stjerana do bizarnosti poprima dvostruku dimenziju po muškarca.

Prva je da se samim činom što si muškarac moraš osjećati krivim ako, zasluženo, više zarađuješ, jer samim tim “diskriminaraš”, čak i kad igraš nogomet. Druga dimenzija, a radi se o kulturološkoj klimi, koja je posljedica te, da se muškarac, ako se želi iskupiti mora – feminizirati.

Još 2015. godine u medijima taj sam proces opisao ovako. Prije desetak godina u Francuskoj je jedna knjiga uzburkala žestoke rasprave.

Radi se o djelu Èrica Zemmoura pod naslovom “Prvi spol” u kojoj se iznosi snažna teza: Ako muškarac želi uspjeti, mora postati žena. Prema Zemmourau, u moru stereotipa o potlačenoj i diskriminiranoj ženi u zadnjih pedesetak godina dogodio se sasvim suprotan proces.

Dok feministice kriče mašući statistikama o prevlasti muškarca, društvo se feminiziralo, ženske vrijednosti postale su dominantne: Intuicija ispred razuma, konsenzus nasuprot autoritetu, konzumerizam ispred proizvodnje, emocije ispred razbora, izgledanje i pokazivanje ispred bivstvovanja, tolerancija ispred konflikta, pri čemu se pod konfliktom ne misli na oružani sukob, na fizičko nasilje.

Dok je feminizam sedamdesetih godina tražio da žene budu kao muškarci, da rade kao muškarci, danas je obrnuto, radi se o tome da muškarci usvoje ženske vrijednosti. Žena više nije spol, već društveni ideal. Tako i muškarac koji želi uspjeti mora usvojiti dominantne ženske vrijednosti, feminizirati se, pa i u smislu izgleda i odnosa prema vlastitom tijelu, od depilacije preko “kvarcanja”.

Ovaj proces prije više od pedeset godina najavio je psihoanalitičar Alexander Mitscherlich u knjizi “Društvo bez očeva”, društva u kojem otac, muškarac, kakvog smo poznavali postaje suvišan.

Polazeći od iskustva autoritarnih i totalitarnih režima Zapad je došao do “zaključka” da su za sva zla i krvoprolića krivi muškarci, “očevi”, odnosno hijerarhijska struktura društva, pa se moralo, napose u šezdesetosmaškom i feminističkom pokretu, “ubiti oca”, muškarca, super ego, tog autoritarnog simbola i ratnika.

Tako se od hijerarhijskog modela društva koji uzrokuje tlačenje, zlosilje i diskriminaciju prelazi u horizontalni model u kojem otac kao autoritet postaje suvišan, opasan, a veliča se egalitarizam u kojem je “zabranjeno zabranjivati”, dočim je svaki autoritet sumnjiv, represivan.

Muškarac i društvo se sve više feminiziraju, a, kako upozorava i Zemmourau, “da biste uspjeli morate postati žena” i uklopiti se u društvo kojim vlada ” feminily correct”.

Nerazumna jednakopravnost

Kada sam to izrekao 2015. godine dobio sam pismo jedne naše istaknute feministice (pismo je privatno pa nije etično iznositi ime) u kojem ona pristojno i pametno osporava moja, a zapravo razmišljanja dva citirana autora.

Sva argumentacija ove žene vrti se oko principa jednakosti, pa slijedom toga i jednakopravnosti. No to uopće nije u pitanju, dapače, jednakopravnost žene i muškarca je vrijednost za koju se svim razumom treba zalagati, osim kada postane nerazumna.

Da je tada, kada sam to pisao, bilo ovo svjetsko nogometno prvenstvo, ne bih gospođi ništa odgovarao već ju samo pitao gleda li Hrvatsku na SP-u u Rusiji?

To je suprotno od onog što su izrekli Zemmour i Mitscherlich o muškarcu i očevima i sukladnom procesu na Zapadu. Nas 40 muških je ovdje, rekao je u četvrtak Dalić. Subašić koji bi igrao i jednom nogom, eksplozija snage, htijenja i borbenosti, jednom riječju muškosti, koja se nikada ne predaje. Pravi muški!

A onda dovode, poput Vide i Modrića, djecu na teren, pokazujući na istom terenu kao muškarci i snagu i roditeljsku brigu i nježnost. Obitelj i domovina, za to igramo. Takav “zastarjeli” tip muškaraca i očeva ne bi trebao smetati, to su arhetipovi muškosti i očinstva, i najveći dobitak upravo za – žene.

U borbi za ravnopravnost ne smiju se brisati (prirodne) razlike. To osiromašuje jednako muškarca, kao i ženu, cijelu kulturu. Pa i nogomet.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori