Pratite nas

Kolumne

O Pupovčevu pjevu i čuvanju obraza mesijama

Objavljeno

na

FAH

Treba vjerovati Miloradu Pupovcu kad kaže da on, evo, već skoro 30 godina, živi razliku između Republike Hrvatske (RH) i Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Naime, njegov prethodnik na mjestu prvog Srbina u Hrvatskoj za vrijeme NDH, dr. Savo Besarović, nije bio te sreće. Nije preživio razliku između Narodne Republike Hrvatske (prethodnice Socijalističke Republike Hrvatske) i NDH. Točnije, smaknule su ga vlasti druge teritorijalne slijednice NDH, Narodne Republike BiH.

Politički Hrvat i politički Srbin

Može se samo nagađati što bi bilo da je dr. Savo Besarović, kao etnički Srbin, pravoslavac, koji se nije pobunio protiv vlastite domovine, nego je sve svoje umne i mentalne kapacitete uložio u njezin razvoj, dočekao demokratsku Hrvatsku i kako bi se u njoj proveo.

Po svemu sudeći bi kao politički Hrvat živio razliku između RH i NDH tako što više ne bi bio ono što je bio u NDH, a bio je predstavnik pravoslavaca u Saboru i Vladi, ali bi, po svoj prilici, ipak nekako preživio tu tranziciju. A to već zvoni na uzbunu nagoneći na pomisao kako suvremena Hrvatska možda i nije toliko različita od nekadašnje NDH, napose ako ih se obje promatra u odnosu prema NRH (i SRH), baš kako je u nedavnom obraćanju na svoj način natuknuo predstavnik Srba u Hrvatskoj, Milorad Pupovac.

Da Pupovac, iako hrvatski državljanin i saborski zastupnik, nije politički Hrvat nego politički Srbin, vidljivo je na primjerima kad su hrvatski i srpski politički interesi suprotstavljeni. Ako se tkogod i ne sjeća njegova držanja u vrijeme hrvatskog priznanja Kosova, ima priliku podsjetiti se na to svake godine, 4. i 5. kolovoza, kad Pupovac sa svojima oplakuje srpske žrtve, a ne slavi s njihovima veličanstvenu hrvatsku pobjedu koja je, među ostalim, omogućila i svim ovdašnjim Srbima da žive u svojoj državi, bila to Hrvatska ili Srbija.

Za ilustraciju, Tomislav Žigmanov, čelnik Hrvata u Srbiji, nedavno reče da kad bi on 5. kolovoza došao u Hrvatsku slaviti Oluju, u Srbiju se više ne bi mogao vratiti. Pupovac ne samo da se u Hrvatsku vraća nego ga se takvoga i prihvaća.

Milorad Pupovac je političko srpstvo samo potvrdio nedavnim zapaženim javnim istupom, ne toliko usporedbom RH i NDH – koja je, pomalo iznenađujuće, najviše pogodila one koji bi to domalo shvatili kao kompliment… za RH, no sad kad novi miljenik desnice u tom kontekstu reče da je NDH bila fašistička tvorevina, ne osjetivši pritom potrebu za Tuđmanovim dodatkom, treba mu očito vjerovati… barem koliko i Pupovcu – koliko izjavom kojom je označio Hrvatsku faktorom nestabilnosti u susjedstvu, danom za portal radiosarajevo.ba koji po uzoru na propalo jugoslavenstvo promiče velikobosansku ideologiju. Pomalo ironično, Pupovac se našao oglasiti baš na portalu sa sjedištem u rodnome gradu Save Besarovića u kojem danas živi osjetno manje Srba, pravoslavaca, nego u vrijeme NDH, i to unatoč tome što sada ima pet puta više žitelja.

Zvonki šamar Srbiji

Ipak, kad se pomnije promotre zbivanja koja su krajem kolovoza i početkom rujna uskovitlala prašinu, samo je jedno šire odjeknulo i, štono bi se reklo, poprimilo strateški značaj – izostanak predstavnika Srbije s obilježavanja 80. godišnjice početka Drugoga svjetskog rata. Iako se doimlje posve prirodnim da u takvoj prigodi ne bude mjesta zemlji koja je pola stoljeća kasnije služeći se komunističkom vojskom, ostavštinom diktatora Tita, nakanila ostvariti tipičan fašistički cilj – proširenu, etnički homogenu državu – u Srbiji je to doživljeno kao težak udarac.

Tamo, naime, žive u uvjerenju da su u Drugom svjetskom ratu imali čak dva antifašistička pokreta – partizanski i četnički. Stoga su se sad našli “iznenadjenima i uvredjenima” što je poziv izostao.

Neovisno o tome je li i u kojoj mjeri hrvatska vanjska politika kumovala nepozivanju Srbije na značajan međunarodni događaj – znakovito je tek da je domaćin, poljski predsjednik Duda politički vrlo blizak predsjednici Grabar Kitarović – Srbija je očito Hrvatsku prepoznala izvorom svojih nedaća. Stoga je odlučila iskaliti sav svoj bijes pokušajem destabilizacije vladajuće koalicije u Hrvatskoj čija joj trenutna vanjska politika očito ne odgovara. A ne odgovara joj jer nije više onako pasivna, svedena na reakcije kao donedavno, nego, upravo suprotno, tjera Srbiju u ćorsokak.

Hrvatska to, kao i druge aktivnosti na vanjskopolitičkom polju, ne provodi onako sirovo, izravno, kao što Slovenija postupa prema njoj, nego više u britanskom stilu – potiho i proračunato. Bitniji joj je učinak nego samohvala. A učinak je takav da Srbija, unatoč deklarativnoj podršci Hrvatske, ovim tempom ne će u EU ni za 50 godina.

Ocvali imperij uzvraća udarac

Operaciju frustrirane Srbije usred sezone kiselih krastavaca nema naročitog smisla promatrati u kontekstu izbora, jer su oni kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj, još daleko. Tim više što je izjava Aleksandra Vučića o svojedobnom dogovoru s predsjednicom Grabar Kitarović očito bila plasirana kako bi joj politički naštetila.

Štoviše, pokazala se tek startnim pucnjem iza kojeg je uslijedio niz akcija uglavnom pokazne i psihološke naravi, od riječkog slučaja “Škalamera” pa, sve do, barem zasad, pohoda “Vulinovih 11“, propale parade ponosa u srpskim vojnim uniformama po Jasenovcu, čiji su nesuđeni akteri elegantno ispraćeni riječima iz kultnog srpskog filma – propisi su propisi!

Sve to je trebalo u prvome redu destabilizirati HDZ, nedavno prinuđen na rekonstrukciju Vlade, dok je Pupovac već uobičajeno poslužio kao logistika, da suzama od benzina rasplamsa vatru. Pritom se ponajviše računalo na one koji se, čim im se pokaže mali prst, pale kao suha travka. I neki su se doista, ne prvi put, spremno odazvali.

Rukopis Srbije najlakše se mogao iščitati u riječkome slučaju, prije svega po uključenim akterima (školovani provokator, nimalo slučajno učlanjen u HDZ, tijelo lokalne srpske etničke zajednice, konzulat Srbije u Rijeci i, konačno, k’o žlica vegete u receptima Steve Karapandže, neizbježni Pupovac). Ipak, osim otkrivenog modusa operandi, tu su nikad jasnije na vidjelo isplivali i lokalni srpski igrači u pravosuđu i medijima, što možda i nije tako loše.

Razrješavanje drugog incidenta, onoga u Uzdolju kod Knina, gdje je na svom posjedu pred ženom i djecom zlostavljan navijač Crvene Zvezde i gosti u njegovu kafiću, daleko je još od epiloga, unatoč tome što su neposredni počinitelji do zadnjega otkriveni i privedeni. Naime, tko poznaje princip djelovanja navijačkih skupina, jasno mu je kako takva, planirana i organizirana, načinom i mjestom izvedbe nesvakidašnja i posve netipična navijačka akcija ne može biti posljedica spontane odluke sazrele u samoj skupini.

Idejni začetnik i pokretač većih akcija skupine obično bude vođa, onaj kojem se vjeruje. A kad taj nešto naloži, dalje je sve stvar rutine. Jer što je 19-godišnjim mulcima izmlatiti tamo neke Srbe, pa to im dođe isto k’o da biju purgere, ili ih, recimo, baciti u more kao svojedobno Zdravka Mamića? Kako oni ne diskriminiraju po rasnom kriteriju, nije im problem ni linčovati crnca nasred Rive. A tek na ulici prstom upirati u Azijate, to im zacijelo ne pada teže nego narisati svastiku.

Samo jednog nikako da se sjete – okomiti se na prekupce stranih roba i nastranih ideja, posebno one koji crpe moć iz struktura povezanih s obavještajno-represivnim aparatom komunističke Jugoslavije. To čudi tim više jer se navijači vole predstavljati čuvarima hrvatske tradicije i časti. A možda im je takve teško prepoznati jer su se prilično vješto zakrabuljili. Naime, zvati se “Njemački”, i to još na talijanskom jeziku, moćna je kamuflaža. A da nisu ti navijački batinaši doživotno opskrbljeni žvakama, tim bizarnim artiklom na kojem su pojedini ugledni domaći kapitalisti kozmopolitskih uvjerenja priskrbili prvi milijunčić, pa razvlače li ih, razvlače?

No, postoji i druga perspektiva iz koje djelovanje navijačkih vođa ne izgleda tako autonomnim kako se ostalim pripadnicima čopora možda čini. Nije tajna kako su mnogi istaknuti navijački vođe privezani na povodac raznih obavještajnih i para-obavještajnih struktura, što slučaj u Uzdolju čini zamršenijim. Stoga je zadaća istrage utvrditi i je li tko instruirao vođu, pa potom, ako jest, tko je cimnuo njega i tako sve do vrha hijerarhije… A čuče li tamo domaće strukture usta punih antifašizma, kojima je taj čin, medijski zasjenivši neugodan im Dan sjećanja na žrtve totalitarnih sustava, sjeo kao naručen ili one iz susjedne Srbije, koje je na to mogao nagnati već spomenuti osvetnički poriv, može se tek nagađati.

Moguće se čak radi o jedinstvenoj operativnoj strukturi koju bratski dijele Srbija i domaći kolaboracionisti, antifašisti, kako bi, podržani medijskim udaranjem u bubnjeve na što bez zadrške mogu računati, Hrvatsku iscrpljivali burama u čaši vode.

Bojišnica je u vladajućoj koaliciji

Hrvatsku u još većoj mjeri iscrpljuje politički sustav koji potiče stranačku rascjepkanost u Saboru što znatno sputava kormilarenje vladajućom većinom i čini ga iznimno osjetljivim, nerijetko i nemogućim. Zato je razumno težiti ka što većem okrupnjavanju vladajuće većine, ne samo radi njezine snage, nego i kako bi se otupila pregovaračka moć pojedinih manjih partnera.

Našavši se u uvjetima tanke većine, kad je ona ovisila samo o HNS-u i SDSS-u, o svakome pojedinačno, Andrej Plenković se u to bolno uvjerio ustuknuvši pred Pupovčevim izričitim zahtjevom za smjenom Martine Dalić. Potom je, kao lijek od izglednog recidiva uslijedilo Bandićevo prikupljanje oporbenih zastupnika sklonih suradnji s vladajućom većinom, tzv. žetončića, čime je pojedinačna moć HNS-a i SDSS-a umanjena, međutim ne toliko da oni ne bi mogli ucjenjivati ako se udruže.

Tako združeni zabili su Plenkoviću nož u leđa baš kad je u Bruxellesu igrao utakmicu života i za Hrvatsku izborio rezultat iznad njezine objektivne kategorije. Naime, upravo tada su partneri odlučili zajahati na orkestriranom medijskom valu optužaba protiv više ministara u Vladi, među kojima i nekih od najužeg Plenkovićevog povjerenja, prinudivši predsjednika Vlade na rekonstrukciju.

Da su četvero zastupnika koji slove kao naglašeno domoljubni (Glasnović, Zekanović, Esih, Hasanbegović) ostali dijelom vladajuće koalicije, zajedno s Bandićevim zastupnicima mogli bi predstavljati dovoljnu protutežu udruženom djelovanju HNS-a i SDSS-a ne samo u navedenom slučaju, nego i u sličnima koji izmiču svjetlima pozornice. Jer bojišnica se, čega je Pupovac savršeno svjestan, nalazi unutar Vladine većine, a ne izvan nje. I zato se on, ma koliko cmizdrio, nikako ne želi s nje povući. S druge strane, domoljubni su zastupnici, čim su progutali prvu gorku pilulu, utekli s bojišnice. Pokazavši se nesposobnima za vođenje realne politike, sad iz busije odapinju jalove verbalne strelice prema Vladi. Tako su samo ojačali poziciju Pupovca i HNS-a unutar vladajuće koalicije.

Iako je zahvaljujući takvom rasporedu snaga Pupovac znao zadati Plenkoviću poneki doista neugodan udarac, krajnje je pretjerano tvrditi kako je on tu kolovođa, a ne tek prirepak. Jer ako je doista on glavni, onda mu treba odati zahvalnost i priznanje i za poboljšanje položaja i opremljenosti vojske i policije, povratak hrvatske vojske u Vukovar, izjednačavanje prava ratnih stradalnika i pripadnika HVO-a s onima suboraca im u Hrvatskoj, stalan i stabilan gospodarski rast, odgovorno upravljanje državnim financijama praćeno stvaranjem proračunskog viška i smanjivanjem duga, posljedično i poboljšanjem kreditnog rejtinga, kontinuirani rast turizma mimo nečijih želja i očekivanja, drastično poboljšanje hrvatskog položaja u sporovima sa Slovenijom i Mađarskom (pa, eto, ljudi u Sisku i dalje rade), rješavanje kostura gospodarskih dinosaurusa što svako malo ispadaju iz ormara, drastično pojačano korištenje europskih fondova, ubrzanu izgradnju LNG-a na Krku…

A iznad svega mu onda vrijedi skinuti kapu i za usidravanje Hrvatske u međunarodnim institucijama zauzimanjem tri vrlo važne funkcije (Pejčinović Burić, Šuica, Maletić). Te dužnosti, usko povezane s razvojem demokracije i pravne države, djeluju kao učinkovit diplomatski obrambeni štit od optužaba protiv Hrvatske na te teme, dovoljno je prisjetiti se packi kakve je u prošlosti redovito dobivala od raznih mazowieckih, bildtova i sličnih likova. Ujedno su i brana od prijetnji internacionalizacijom unutarnjih hrvatskih pitanja i tužakanja Hrvatske međunarodnim forumima, čega je perjanica danas pučka pravobraniteljica svih osim Hrvata, Lora Vidović. A time je nedavno zaprijetio i sâm Pupovac da bi, naposljetku, pitanje internacionalizirao samo do Sarajeva.

Bez obzira što očito ipak nije glavni, za sve te hrvatske uspjehe, od kojih neke, osobno, zacijelo smatra neuspjesima, doista je zaslužan i Milorad Pupovac. Ako ništa, onda već zato što je politiku koja je dovela do njih podupirao u Saboru. Stoga je bez dvojbe za sve to zaslužniji od domoljubnih političara pobjeglih s bojišnice kako bi, navodno, sačuvali čast i čist obraz.

Štoviše, dizanje ruke za taj konkretan politički sadržaj značajem i dosegom uvelike nadilazi podmukle verbalne provokacije i zadirkivanja kojima je patološki sklon maltretirati okruženje, pa se komotno može konstatirati apsurd – od političkog Srbina, Pupovca, Hrvatska ima više koristi nego od mnogih Hrvata s dna kace, na kojem se očito nahvatao i pozamašan mulj. A gdje ima mulja, tu je plodno tlo i za muljatore svih fela.

Pa i kad su posrijedi famozne Pupovčeve HOBOCTI, koje mu služe kao top za ispaljivanje sablazni, razložno je zapitati se nije li bolje da ti umješni provokatori pomoću sredstava iz državnog proračuna budu getoizirani u listu jedne ne odveć popularne manjine, nego da djeluju kroz medij nalik Feralu, u jeku rata rado čitanom u praktički svakoj drugoj studentskoj sobi.

Zapravo, da se najvjerniji čitatelji HOBOCTI, vrli, domoljubni komentatori ne opijaju tim prizemnim provokacijama, za njih bi malotko znao. A one su, baš kao i nedavne Pupovčeve verbalne eskapade, prije izraz nemoći nego nadmoći, pri čemu njihovog političkog pokrovitelja najviše od svega može naljutiti nezamijećenost. No, marljivi domoljubni komentatori budno paze da im ništa ne promakne, valjda kako Pupovca ne bi naljutili.

Postojano čuvanje obraza od mesije do mesije

I onda oni koje pretekoše carinici i bludnice u ljubavi prema Hrvatskoj – ne u ljubavi na riječima, tu im nema ravna, nego ljubavi na djelima – sad zamjeraju drugima njihove prirepke upirući prstom u njih. A ne primjećuju kako su u međuvremenu i sami postali prirepcima onima s kojima su suglasni u protivljenju politici Vlade, onima znatno gorima i opasnijima po Hrvatsku od Milorada Pupovca, onima koji su se djelima protiv Hrvatske višekratno dokazali.

Razjurili su ulagače, pogoršali odnose sa svim susjedima, ali i vodećom europskom silom, Njemačkom, uslijed čega je usporeno korištenje europskih fondova (a ne zato što Branko Grčić nije znao upaliti računalo kako se “maštovito” izvlačio suočen s tim pitanjem). Hrvatska je bačena u smeće čime su osigurani nužni preduvjeti za pojačano iseljavanje. A da ne spominjemo kakvu su “osjetljivost” pokazivali za hrvatsku žrtvu, od Bleiburga nadalje…

Valjda u znak zahvalnosti za navedeno prirepci takvih će svakog mesiju kojeg im podvale prihvatiti s jednakim žarom. Ne osvrćući se na filter koji mesije prethodno moraju proći kako bi im uopće bili ponuđeni, olako prelaze preko nekih čudnih izjava kakve bi se prije očekivale od čudnih ljudi čudnog imena. I, evo ih sad spremnih prihvatiti čovjeka koji zahvaljuje Stipi Mesiću na podršci, a čini mu se da ga jedino Ivo Josipović razumije. Ma, kako i ne bi, kad je od njega prepisao program. Pa sad još i stari, potrošeni i pomalo već zaboravljeni mesija podržava nasljednika, doduše, ne baš tako novog i ne baš tako mladog, samo kako bi Hrvate opet preveli žedne preko vode, bila ona u Ustavu ili ne, do slobode. S tom razlikom što sad u ponudi više nisu reforme nego promjene. I u tome je sva promjena.

Sve ostalo ostaje isto, nadasve mesijanska ljubav prema “istini”. Bez imalo srama, a da ni ne trepnu, ne ustručavaju se plasirati posve iskrivljene informacije u nadi da će, ponavljajući ih, postati istinite. Tako potencijalni predsjednički kandidat Miroslav Škoro hvali Most zato što je sačuvao obraz izašavši iz vladajuće koalicije.

Mora da je u vrijeme tih događaja doktor Škoro bio u Americi – voli on otić’ tamo čim ovdje zagusti, tamburu na rame i pa-pa Hrvatska – kad valjda jedini ne zna kako je obraz Mosta, uz asistenciju tajnice, ipak sačuvao Andrej Plenković degažiravši tu destruktivnu nakupinu iz vladajuće koalicije. Neki među njima su to toliko bolno doživjeli da su još koji dan pokušavali doći na posao usput pozivajući narod na ulični bunt.

Ipak, ako se oko nečega doktor Škoro ne mora brinuti, onda je to obraz. Jer baš kako ga je Plenković sačuvao mostovcima, tako će ga i Kolinda Grabar Kitarović sačuvati njemu. Ta, uostalom, znano je, tko s malom djecom liježe, a mesije u politici jedva da su otpjevali “Prvi pljesak”, nema mu druge, nego kad se probudi, obrisati im,… ovaj, sačuvati im obraz.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Dok Barcelona gori, Europa očekivano šuti. Hrvatska također

Objavljeno

na

Objavio

EU na Barcelonu ne može poslati tenkove, pa pušta madridski pendrek

Dok Barcelona gori, Europa očekivano šuti. Hrvatska također. Prije dvije godine, kada je na katalonski referendum o neovisnosti tadašnji španjolski premijer, pučanin Mariano Rajoy odgovorio policijskim pendrekom po glasačima, vođe pokreta za neovisnost na čelu s Cerlesom Puigdemontom zatražile su posredovanje i zaštitu od EU-a, a bruxelleska se birokracija pravila da ništa ne vidi i ne čuje, da je na dugom vikendu.

Tad sam se još nadala da europsko političko vodstvo ipak može nešto naučiti iz tog slučaja. Barem toliko da se pendrekom ne može zaustaviti želja naroda za neovisnošću. Nije to uspjelo ni Staljinu, ni Titu u porobljenoj komunističkoj Europi, ne uspijeva to bliskoistočnim diktatorima s Kurdima…

Politički je nepismeno očekivati da će pendrek zaustaviti u nakani ostvarenja državne samostalnosti Katalonce, europski narod bogate kulture, snažnog intelektualnog potencijala i ne manje snažnog gospodarskog potencijala, koji je s BDP-om od 43.000 dolara vrlo blizu Njemačkoj, a znatno ispred Francuske ili ostatka Španjolske.

Ali, imali su taj povijesni peh da ih je još u 15. stoljeću (njihov) kralj Aragonije priženio kao dotu kraljici Kastilje, i tako su kraljevskim bračnim ugovorom ostali stoljećima ugrađeni u španjolsku krunu i kasnije modernu španjolsku državu. Okidač za katalonski referendum o neovisnosti bio je, dakako, u novčaniku: njihov je osjećaj da se nesrazmjerno velik novac iz Katalonije slijeva u centralnu madridsku kasu.

Dvije godine poslije referenduma konflikt je ostao zamrznut, vođe katalonskog pokreta za neovisnost podvrgnute su kaznenom progonu, Puigdemont je potražio i dobio politički azil u Belgiji. A onda je uz samu obljetnicu referenduma premijer socijalist Pedro Sanchez udario po pokretu za neovisnost – sudbenim pendrekom. Devetero vođa pokreta za neovisnost osuđeno je na stotinjak godina zatvora, kao u boljim danima komunističkih diktatura.

Samo što to nije učinjeno „u ime naroda“, već s potpisom politički neovisnog pravosuđa. Zato Barcelona gori. Doslovce gori zbog nasilja na ulicama, koje predsjednik katalonske vlade Quim Torra pripisuje provokatorima, a predsjednik španjolske vlade Pedro Sanchez „secesionistima“. Ali Barcelona i Katalonija još više gore od bunta, koji će biti sve veći, a EU će sve manje znati što činiti.

Hrvatska je u razdoblju vlastite bitke za neovisnost i Domovinskog rata imala mnogo simpatizera za svoju državnu samostalnost u Kataloniji i iskrene sućuti zbog stradanja, što je tada bila rijetkost u europskom javnom prostoru. Katalonija kao pokrajina u Španjolskoj nije mogla pružiti Hrvatskoj nikakvu bitnu političku potporu. Uostalom, bila bi i kontraproduktivna. Ali su nam neki posebni Katalonci itekako pomogli i pokazali svoju veličinu.

Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, Katalonac Juan Antonio Samaranch, omogućio je da tek nekoliko tjedana nakon europskog priznanja hrvatske države, početkom veljače 1992., sasvim izvanredno, hrvatska reprezentacija nastupi na Zimskim olimpijskim igrama u francuskom Albertvilleu i da prvi put ponesu hrvatsku zastavu na najvećem međunarodnom sportskom natjecanju.

Kako nas je lani, povodom smrti operne dive Katalonke Monserrat Caballe, podsjetio Mišo Mihočević, Caballe je pred televizijskim kamerama ujesen 1991. u suzama čitala njegov telefaks poslan iz okupiranog i granatiranog Dubrovnika, moleći za pomoć i spas Grada. Nezahvalna Hrvatska i to je zaboravila.

Nekoliko godina kasnije, pod pokroviteljstvom Juana Antonia Samarancha, u parku sjedišta Olimpijskog odbora u Lausannei postavljena je skulptura našeg Dražena Petrovića. Bila je to prva skulptura nekog pojedinačnog sportaša koja je postavljena u olimpijskom parku. A koliko mi je poznato i ostala je jedina. I dobro se sjećam svečanosti njezina otkrivanja u Lausannei, 1. svibnja 1995., u prisutnosti predsjednika Tuđmana, kojeg je čekala ekipa stranih dopisnika, ali iz sasvim drugih razloga – da ga pitaju što se to događa u zapadnoj Slavoniji. Tog je jutra započela operacija “Bljesak”.

Nije mi ni u primisli da bi Sanchez mogao poslati tenkove na Barcelonu, kao što su Milošević i Kadijević poslali na Hrvatsku. Ali trenutačni politički kontekst u Europi u kojem Katalonci nastoje ostvariti svoju državnu samostalnost za nijansu je još nepovoljniji od onog u kojem je to učinila Hrvatska.

U ono vrijeme su načela poput neotuđivog prava naroda na samoodređenje i državu imala šansu da ih se barem čuje u Bruxellesu. Iz pragmatičnih razloga doduše. Između ostalog, i zato što su provođenjem tog načela dekonstruirani sovjetski blok u Europi i Sovjetski Savez. Danas među europskim političkim vođama, kao i u njihovoj bruxelleskoj centrali, dominiraju vizije stvaranja europske naddržave, svaki državni sadržaj se doživljava kao neprijateljski.

Odmah mu se lijepi etiketa nacionalista, secesionista. Ali slučaj Katalonije predstavlja novi izazov ne samo španjolskoj središnjoj vlasti već i birokratiziranom globalističkom europskom vodstvu. Europa ne može poslati tenkove na Barcelonu, jer bi time porušila svoje temelje. A madridski će pendrek samo ojačati katalonsku volju za neovisnošću. Razvod kastiljsko-aragonskog državnog braka već je započeo. Pitanje je samo kakav će model suživota pronaći i koliko će to koštati.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Hrvatska bez blagdana neovisnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Republike Hrvatske uputila je sa svoje sjednice u četvrtak 10.listopada na javnu raspravu prijedlog promjene Zakona o državnim blagdanima, spomendanima i neradnim danima, a budući da je slavljenje državnih blagdana i održavanje spomendana i neradnih dana relevantna tematika koja se tiče cjelokupnoga hrvatskoga društva, dobro je o tome, makar djelomično, progovoriti i s etičkoga stajališta, odnosno sa stajališta općega dobra.

Logično je da pitanje državnih blagdana, spomendana i neradnih dana bude regulirano zakonom, i to tako da ti, nazovimo ih, posebni dani budu odraz stvarnosti hrvatskoga društva i da odražavaju što je moguće bolje stvarne vrjednote koje postoje i žive u hrvatskom narodu i u hrvatskom društvu. Logično je također da je došlo do preispitivanja dosadašnjega definiranja tih posebnih dana pa ne bi trebalo žuriti ni s kakvim nedomišljenim rješenjima. Politika je u trajnoj napasti da samo ona odlučuje o pojedinim rješenjima, vodeći ponajprije računa o partikularnim stranačkim ili koalicijskim interesima, a reguliranje tih posebnih dana trebalo bi biti plod društvenoga konsenzusa što je moguće širih krugova hrvatskoga društva. Jasno je da će vladajuća politika donijeti konačnu odluku, no nije svejedno poštuje li ili ne poštuje ta odluka vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva. Bude li se stvarno željelo poštovati i uvažavati vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva, ne će se moći odluka donijeti bez dubokoga proučavanja i promišljanja hrvatske stvarnosti kakva ona jest u kontekstu objektivne povijesti i aktualnoga povijesnoga trenutka, a ne kakvom je vidi politika, posebno ne stranačka, ili kakvom je ocrtavaju mediji.

Dobronamjeran, ali parcijalan pristup

Prema onome što je na sjednici Vlade rekao predsjednik Vlade u predloženim promjenama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, nama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, bile neradni dani u Hrvatskoj. Mnogo je političkoga i medijskoga djelovanja utrošeno da se hrvatskomu društvu i mnogim obiteljima uvelike otme slobodna, neradna nedjelja, a danas je jasno da su svi argumenti za to bili isforsirani i ideološki obojeni, jer i danas u više zemalja Europske unije nedjelja je načelno neradni dan i za one djelatnosti koje u Hrvatskoj narušavaju nedjeljni odmor i mogućnost okupljanja i druženja obitelji.

Prema prijedlogu iznesenu na sjednici Vlade među posebnim danima nema mjesta za sjećanje na žrtve komunističkoga totalitarizma, a činjenica je da se pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora svake godine održava spomen na te žrtve u Bleiburgu, kao i spomeni na drugim brojnim stratištima žrtava komunizma širom Hrvatske i Slovenije. Koliko god bilo povike zbog tobožnjega povijesnoga revizionizma, činjenica je da postoji oko tisuću stratišta žrtava komunističkoga režima, da su žrtve komunizma hrvatska stvarnost i da su te žrtve pripadale obiteljima koje i danas žive u ovom društvu i u ovoj državi. Kad se govori o žrtvama komunizma, ne radi se ni o kakvoj rehabilitaciji totalitarističkih fašističkih i nacističkih režima, nego o žrtvama koje su hrvatska stvarnost, koje su likvidirane bez ikakve mogučnosti obrane, o ljudima kojima je pogaženo osnovno ljudsko dostojanstvo, svako ljudsko pravo, ne samo kad su bili likvidirani, nego i kad se o njihovoj pogibiji moralo šutjeti.

Neovisnost

Prema izloženom prijedlogu ubuduće u Hrvatskoj Dan neovisnosti ne bi više bio državni blagdan, nego tek samo spomendan i radni dan, što je sa stajališta općega dobra premalo. Naime, samostalna, neovisna Hrvatska ideal je njegovan devet stoljeća, štoviše za taj ideal mnogi su hrvatski sinovi i kćeri prolili svoju krv i žrtvovali svoje živote, osobito u presudnom Domovinskom ratu, pa Hrvatska, ako imalo drži do sebe kao samostalne i neovisne države, i svoga dostojanstva, ne bi smjela biti bez blagdana neovisnosti. Prema iznesenom prijedlogu Dan antifašističke borbe ostao bi državni blagdan, a to bi, ako ne bi bilo državnoga blagdana neovisnosti, bio paradoks jer bi blagdan koji je vezan za Jugoslaviju, budući da je ustanak doveo do obnove Jugoslavije i uspostave komunističkoga režima, bio sada u Hrvatskoj po svojoj kvalifikaciji jači od oba predložena spomendana (25. lipnja i 8. listopada) koji su povijesni za osamostaljenje Hrvatske.

Naime, hrvatska je državnost živjela i kad nije bilo samostalne Hrvatske, a neovisnost je apsolutna kategorija Republike Hrvatske te je nužno njegovati svijest o njoj i slaviti je kao povijesno postignuće, tim više što i danas ima onih i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske koji osporavaju hrvatsku samostalnost. Kad bi hrvatska politika imala dovoljno snažnu svijest o važnosti neovisnosti Hrvatske, ne bi li se trebala ipak odreći projugoslavenskoga blagdana antifašističke borbe i na rang neradnoga spomendana podići spomen na sve žrtve svih totalitarnih režima?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari