Pratite nas

Kolumne

O Pupovčevu pjevu i čuvanju obraza mesijama

Objavljeno

na

FAH

Treba vjerovati Miloradu Pupovcu kad kaže da on, evo, već skoro 30 godina, živi razliku između Republike Hrvatske (RH) i Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Naime, njegov prethodnik na mjestu prvog Srbina u Hrvatskoj za vrijeme NDH, dr. Savo Besarović, nije bio te sreće. Nije preživio razliku između Narodne Republike Hrvatske (prethodnice Socijalističke Republike Hrvatske) i NDH. Točnije, smaknule su ga vlasti druge teritorijalne slijednice NDH, Narodne Republike BiH.

Politički Hrvat i politički Srbin

Može se samo nagađati što bi bilo da je dr. Savo Besarović, kao etnički Srbin, pravoslavac, koji se nije pobunio protiv vlastite domovine, nego je sve svoje umne i mentalne kapacitete uložio u njezin razvoj, dočekao demokratsku Hrvatsku i kako bi se u njoj proveo.

Po svemu sudeći bi kao politički Hrvat živio razliku između RH i NDH tako što više ne bi bio ono što je bio u NDH, a bio je predstavnik pravoslavaca u Saboru i Vladi, ali bi, po svoj prilici, ipak nekako preživio tu tranziciju. A to već zvoni na uzbunu nagoneći na pomisao kako suvremena Hrvatska možda i nije toliko različita od nekadašnje NDH, napose ako ih se obje promatra u odnosu prema NRH (i SRH), baš kako je u nedavnom obraćanju na svoj način natuknuo predstavnik Srba u Hrvatskoj, Milorad Pupovac.

Da Pupovac, iako hrvatski državljanin i saborski zastupnik, nije politički Hrvat nego politički Srbin, vidljivo je na primjerima kad su hrvatski i srpski politički interesi suprotstavljeni. Ako se tkogod i ne sjeća njegova držanja u vrijeme hrvatskog priznanja Kosova, ima priliku podsjetiti se na to svake godine, 4. i 5. kolovoza, kad Pupovac sa svojima oplakuje srpske žrtve, a ne slavi s njihovima veličanstvenu hrvatsku pobjedu koja je, među ostalim, omogućila i svim ovdašnjim Srbima da žive u svojoj državi, bila to Hrvatska ili Srbija.

Za ilustraciju, Tomislav Žigmanov, čelnik Hrvata u Srbiji, nedavno reče da kad bi on 5. kolovoza došao u Hrvatsku slaviti Oluju, u Srbiju se više ne bi mogao vratiti. Pupovac ne samo da se u Hrvatsku vraća nego ga se takvoga i prihvaća.

Milorad Pupovac je političko srpstvo samo potvrdio nedavnim zapaženim javnim istupom, ne toliko usporedbom RH i NDH – koja je, pomalo iznenađujuće, najviše pogodila one koji bi to domalo shvatili kao kompliment… za RH, no sad kad novi miljenik desnice u tom kontekstu reče da je NDH bila fašistička tvorevina, ne osjetivši pritom potrebu za Tuđmanovim dodatkom, treba mu očito vjerovati… barem koliko i Pupovcu – koliko izjavom kojom je označio Hrvatsku faktorom nestabilnosti u susjedstvu, danom za portal radiosarajevo.ba koji po uzoru na propalo jugoslavenstvo promiče velikobosansku ideologiju. Pomalo ironično, Pupovac se našao oglasiti baš na portalu sa sjedištem u rodnome gradu Save Besarovića u kojem danas živi osjetno manje Srba, pravoslavaca, nego u vrijeme NDH, i to unatoč tome što sada ima pet puta više žitelja.

Zvonki šamar Srbiji

Ipak, kad se pomnije promotre zbivanja koja su krajem kolovoza i početkom rujna uskovitlala prašinu, samo je jedno šire odjeknulo i, štono bi se reklo, poprimilo strateški značaj – izostanak predstavnika Srbije s obilježavanja 80. godišnjice početka Drugoga svjetskog rata. Iako se doimlje posve prirodnim da u takvoj prigodi ne bude mjesta zemlji koja je pola stoljeća kasnije služeći se komunističkom vojskom, ostavštinom diktatora Tita, nakanila ostvariti tipičan fašistički cilj – proširenu, etnički homogenu državu – u Srbiji je to doživljeno kao težak udarac.

Tamo, naime, žive u uvjerenju da su u Drugom svjetskom ratu imali čak dva antifašistička pokreta – partizanski i četnički. Stoga su se sad našli “iznenadjenima i uvredjenima” što je poziv izostao.

Neovisno o tome je li i u kojoj mjeri hrvatska vanjska politika kumovala nepozivanju Srbije na značajan međunarodni događaj – znakovito je tek da je domaćin, poljski predsjednik Duda politički vrlo blizak predsjednici Grabar Kitarović – Srbija je očito Hrvatsku prepoznala izvorom svojih nedaća. Stoga je odlučila iskaliti sav svoj bijes pokušajem destabilizacije vladajuće koalicije u Hrvatskoj čija joj trenutna vanjska politika očito ne odgovara. A ne odgovara joj jer nije više onako pasivna, svedena na reakcije kao donedavno, nego, upravo suprotno, tjera Srbiju u ćorsokak.

Hrvatska to, kao i druge aktivnosti na vanjskopolitičkom polju, ne provodi onako sirovo, izravno, kao što Slovenija postupa prema njoj, nego više u britanskom stilu – potiho i proračunato. Bitniji joj je učinak nego samohvala. A učinak je takav da Srbija, unatoč deklarativnoj podršci Hrvatske, ovim tempom ne će u EU ni za 50 godina.

Ocvali imperij uzvraća udarac

Operaciju frustrirane Srbije usred sezone kiselih krastavaca nema naročitog smisla promatrati u kontekstu izbora, jer su oni kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj, još daleko. Tim više što je izjava Aleksandra Vučića o svojedobnom dogovoru s predsjednicom Grabar Kitarović očito bila plasirana kako bi joj politički naštetila.

Štoviše, pokazala se tek startnim pucnjem iza kojeg je uslijedio niz akcija uglavnom pokazne i psihološke naravi, od riječkog slučaja “Škalamera” pa, sve do, barem zasad, pohoda “Vulinovih 11“, propale parade ponosa u srpskim vojnim uniformama po Jasenovcu, čiji su nesuđeni akteri elegantno ispraćeni riječima iz kultnog srpskog filma – propisi su propisi!

Sve to je trebalo u prvome redu destabilizirati HDZ, nedavno prinuđen na rekonstrukciju Vlade, dok je Pupovac već uobičajeno poslužio kao logistika, da suzama od benzina rasplamsa vatru. Pritom se ponajviše računalo na one koji se, čim im se pokaže mali prst, pale kao suha travka. I neki su se doista, ne prvi put, spremno odazvali.

Rukopis Srbije najlakše se mogao iščitati u riječkome slučaju, prije svega po uključenim akterima (školovani provokator, nimalo slučajno učlanjen u HDZ, tijelo lokalne srpske etničke zajednice, konzulat Srbije u Rijeci i, konačno, k’o žlica vegete u receptima Steve Karapandže, neizbježni Pupovac). Ipak, osim otkrivenog modusa operandi, tu su nikad jasnije na vidjelo isplivali i lokalni srpski igrači u pravosuđu i medijima, što možda i nije tako loše.

Razrješavanje drugog incidenta, onoga u Uzdolju kod Knina, gdje je na svom posjedu pred ženom i djecom zlostavljan navijač Crvene Zvezde i gosti u njegovu kafiću, daleko je još od epiloga, unatoč tome što su neposredni počinitelji do zadnjega otkriveni i privedeni. Naime, tko poznaje princip djelovanja navijačkih skupina, jasno mu je kako takva, planirana i organizirana, načinom i mjestom izvedbe nesvakidašnja i posve netipična navijačka akcija ne može biti posljedica spontane odluke sazrele u samoj skupini.

Idejni začetnik i pokretač većih akcija skupine obično bude vođa, onaj kojem se vjeruje. A kad taj nešto naloži, dalje je sve stvar rutine. Jer što je 19-godišnjim mulcima izmlatiti tamo neke Srbe, pa to im dođe isto k’o da biju purgere, ili ih, recimo, baciti u more kao svojedobno Zdravka Mamića? Kako oni ne diskriminiraju po rasnom kriteriju, nije im problem ni linčovati crnca nasred Rive. A tek na ulici prstom upirati u Azijate, to im zacijelo ne pada teže nego narisati svastiku.

Samo jednog nikako da se sjete – okomiti se na prekupce stranih roba i nastranih ideja, posebno one koji crpe moć iz struktura povezanih s obavještajno-represivnim aparatom komunističke Jugoslavije. To čudi tim više jer se navijači vole predstavljati čuvarima hrvatske tradicije i časti. A možda im je takve teško prepoznati jer su se prilično vješto zakrabuljili. Naime, zvati se “Njemački”, i to još na talijanskom jeziku, moćna je kamuflaža. A da nisu ti navijački batinaši doživotno opskrbljeni žvakama, tim bizarnim artiklom na kojem su pojedini ugledni domaći kapitalisti kozmopolitskih uvjerenja priskrbili prvi milijunčić, pa razvlače li ih, razvlače?

No, postoji i druga perspektiva iz koje djelovanje navijačkih vođa ne izgleda tako autonomnim kako se ostalim pripadnicima čopora možda čini. Nije tajna kako su mnogi istaknuti navijački vođe privezani na povodac raznih obavještajnih i para-obavještajnih struktura, što slučaj u Uzdolju čini zamršenijim. Stoga je zadaća istrage utvrditi i je li tko instruirao vođu, pa potom, ako jest, tko je cimnuo njega i tako sve do vrha hijerarhije… A čuče li tamo domaće strukture usta punih antifašizma, kojima je taj čin, medijski zasjenivši neugodan im Dan sjećanja na žrtve totalitarnih sustava, sjeo kao naručen ili one iz susjedne Srbije, koje je na to mogao nagnati već spomenuti osvetnički poriv, može se tek nagađati.

Moguće se čak radi o jedinstvenoj operativnoj strukturi koju bratski dijele Srbija i domaći kolaboracionisti, antifašisti, kako bi, podržani medijskim udaranjem u bubnjeve na što bez zadrške mogu računati, Hrvatsku iscrpljivali burama u čaši vode.

Bojišnica je u vladajućoj koaliciji

Hrvatsku u još većoj mjeri iscrpljuje politički sustav koji potiče stranačku rascjepkanost u Saboru što znatno sputava kormilarenje vladajućom većinom i čini ga iznimno osjetljivim, nerijetko i nemogućim. Zato je razumno težiti ka što većem okrupnjavanju vladajuće većine, ne samo radi njezine snage, nego i kako bi se otupila pregovaračka moć pojedinih manjih partnera.

Našavši se u uvjetima tanke većine, kad je ona ovisila samo o HNS-u i SDSS-u, o svakome pojedinačno, Andrej Plenković se u to bolno uvjerio ustuknuvši pred Pupovčevim izričitim zahtjevom za smjenom Martine Dalić. Potom je, kao lijek od izglednog recidiva uslijedilo Bandićevo prikupljanje oporbenih zastupnika sklonih suradnji s vladajućom većinom, tzv. žetončića, čime je pojedinačna moć HNS-a i SDSS-a umanjena, međutim ne toliko da oni ne bi mogli ucjenjivati ako se udruže.

Tako združeni zabili su Plenkoviću nož u leđa baš kad je u Bruxellesu igrao utakmicu života i za Hrvatsku izborio rezultat iznad njezine objektivne kategorije. Naime, upravo tada su partneri odlučili zajahati na orkestriranom medijskom valu optužaba protiv više ministara u Vladi, među kojima i nekih od najužeg Plenkovićevog povjerenja, prinudivši predsjednika Vlade na rekonstrukciju.

Da su četvero zastupnika koji slove kao naglašeno domoljubni (Glasnović, Zekanović, Esih, Hasanbegović) ostali dijelom vladajuće koalicije, zajedno s Bandićevim zastupnicima mogli bi predstavljati dovoljnu protutežu udruženom djelovanju HNS-a i SDSS-a ne samo u navedenom slučaju, nego i u sličnima koji izmiču svjetlima pozornice. Jer bojišnica se, čega je Pupovac savršeno svjestan, nalazi unutar Vladine većine, a ne izvan nje. I zato se on, ma koliko cmizdrio, nikako ne želi s nje povući. S druge strane, domoljubni su zastupnici, čim su progutali prvu gorku pilulu, utekli s bojišnice. Pokazavši se nesposobnima za vođenje realne politike, sad iz busije odapinju jalove verbalne strelice prema Vladi. Tako su samo ojačali poziciju Pupovca i HNS-a unutar vladajuće koalicije.

Iako je zahvaljujući takvom rasporedu snaga Pupovac znao zadati Plenkoviću poneki doista neugodan udarac, krajnje je pretjerano tvrditi kako je on tu kolovođa, a ne tek prirepak. Jer ako je doista on glavni, onda mu treba odati zahvalnost i priznanje i za poboljšanje položaja i opremljenosti vojske i policije, povratak hrvatske vojske u Vukovar, izjednačavanje prava ratnih stradalnika i pripadnika HVO-a s onima suboraca im u Hrvatskoj, stalan i stabilan gospodarski rast, odgovorno upravljanje državnim financijama praćeno stvaranjem proračunskog viška i smanjivanjem duga, posljedično i poboljšanjem kreditnog rejtinga, kontinuirani rast turizma mimo nečijih želja i očekivanja, drastično poboljšanje hrvatskog položaja u sporovima sa Slovenijom i Mađarskom (pa, eto, ljudi u Sisku i dalje rade), rješavanje kostura gospodarskih dinosaurusa što svako malo ispadaju iz ormara, drastično pojačano korištenje europskih fondova, ubrzanu izgradnju LNG-a na Krku…

A iznad svega mu onda vrijedi skinuti kapu i za usidravanje Hrvatske u međunarodnim institucijama zauzimanjem tri vrlo važne funkcije (Pejčinović Burić, Šuica, Maletić). Te dužnosti, usko povezane s razvojem demokracije i pravne države, djeluju kao učinkovit diplomatski obrambeni štit od optužaba protiv Hrvatske na te teme, dovoljno je prisjetiti se packi kakve je u prošlosti redovito dobivala od raznih mazowieckih, bildtova i sličnih likova. Ujedno su i brana od prijetnji internacionalizacijom unutarnjih hrvatskih pitanja i tužakanja Hrvatske međunarodnim forumima, čega je perjanica danas pučka pravobraniteljica svih osim Hrvata, Lora Vidović. A time je nedavno zaprijetio i sâm Pupovac da bi, naposljetku, pitanje internacionalizirao samo do Sarajeva.

Bez obzira što očito ipak nije glavni, za sve te hrvatske uspjehe, od kojih neke, osobno, zacijelo smatra neuspjesima, doista je zaslužan i Milorad Pupovac. Ako ništa, onda već zato što je politiku koja je dovela do njih podupirao u Saboru. Stoga je bez dvojbe za sve to zaslužniji od domoljubnih političara pobjeglih s bojišnice kako bi, navodno, sačuvali čast i čist obraz.

Štoviše, dizanje ruke za taj konkretan politički sadržaj značajem i dosegom uvelike nadilazi podmukle verbalne provokacije i zadirkivanja kojima je patološki sklon maltretirati okruženje, pa se komotno može konstatirati apsurd – od političkog Srbina, Pupovca, Hrvatska ima više koristi nego od mnogih Hrvata s dna kace, na kojem se očito nahvatao i pozamašan mulj. A gdje ima mulja, tu je plodno tlo i za muljatore svih fela.

Pa i kad su posrijedi famozne Pupovčeve HOBOCTI, koje mu služe kao top za ispaljivanje sablazni, razložno je zapitati se nije li bolje da ti umješni provokatori pomoću sredstava iz državnog proračuna budu getoizirani u listu jedne ne odveć popularne manjine, nego da djeluju kroz medij nalik Feralu, u jeku rata rado čitanom u praktički svakoj drugoj studentskoj sobi.

Zapravo, da se najvjerniji čitatelji HOBOCTI, vrli, domoljubni komentatori ne opijaju tim prizemnim provokacijama, za njih bi malotko znao. A one su, baš kao i nedavne Pupovčeve verbalne eskapade, prije izraz nemoći nego nadmoći, pri čemu njihovog političkog pokrovitelja najviše od svega može naljutiti nezamijećenost. No, marljivi domoljubni komentatori budno paze da im ništa ne promakne, valjda kako Pupovca ne bi naljutili.

Postojano čuvanje obraza od mesije do mesije

I onda oni koje pretekoše carinici i bludnice u ljubavi prema Hrvatskoj – ne u ljubavi na riječima, tu im nema ravna, nego ljubavi na djelima – sad zamjeraju drugima njihove prirepke upirući prstom u njih. A ne primjećuju kako su u međuvremenu i sami postali prirepcima onima s kojima su suglasni u protivljenju politici Vlade, onima znatno gorima i opasnijima po Hrvatsku od Milorada Pupovca, onima koji su se djelima protiv Hrvatske višekratno dokazali.

Razjurili su ulagače, pogoršali odnose sa svim susjedima, ali i vodećom europskom silom, Njemačkom, uslijed čega je usporeno korištenje europskih fondova (a ne zato što Branko Grčić nije znao upaliti računalo kako se “maštovito” izvlačio suočen s tim pitanjem). Hrvatska je bačena u smeće čime su osigurani nužni preduvjeti za pojačano iseljavanje. A da ne spominjemo kakvu su “osjetljivost” pokazivali za hrvatsku žrtvu, od Bleiburga nadalje…

Valjda u znak zahvalnosti za navedeno prirepci takvih će svakog mesiju kojeg im podvale prihvatiti s jednakim žarom. Ne osvrćući se na filter koji mesije prethodno moraju proći kako bi im uopće bili ponuđeni, olako prelaze preko nekih čudnih izjava kakve bi se prije očekivale od čudnih ljudi čudnog imena. I, evo ih sad spremnih prihvatiti čovjeka koji zahvaljuje Stipi Mesiću na podršci, a čini mu se da ga jedino Ivo Josipović razumije. Ma, kako i ne bi, kad je od njega prepisao program. Pa sad još i stari, potrošeni i pomalo već zaboravljeni mesija podržava nasljednika, doduše, ne baš tako novog i ne baš tako mladog, samo kako bi Hrvate opet preveli žedne preko vode, bila ona u Ustavu ili ne, do slobode. S tom razlikom što sad u ponudi više nisu reforme nego promjene. I u tome je sva promjena.

Sve ostalo ostaje isto, nadasve mesijanska ljubav prema “istini”. Bez imalo srama, a da ni ne trepnu, ne ustručavaju se plasirati posve iskrivljene informacije u nadi da će, ponavljajući ih, postati istinite. Tako potencijalni predsjednički kandidat Miroslav Škoro hvali Most zato što je sačuvao obraz izašavši iz vladajuće koalicije.

Mora da je u vrijeme tih događaja doktor Škoro bio u Americi – voli on otić’ tamo čim ovdje zagusti, tamburu na rame i pa-pa Hrvatska – kad valjda jedini ne zna kako je obraz Mosta, uz asistenciju tajnice, ipak sačuvao Andrej Plenković degažiravši tu destruktivnu nakupinu iz vladajuće koalicije. Neki među njima su to toliko bolno doživjeli da su još koji dan pokušavali doći na posao usput pozivajući narod na ulični bunt.

Ipak, ako se oko nečega doktor Škoro ne mora brinuti, onda je to obraz. Jer baš kako ga je Plenković sačuvao mostovcima, tako će ga i Kolinda Grabar Kitarović sačuvati njemu. Ta, uostalom, znano je, tko s malom djecom liježe, a mesije u politici jedva da su otpjevali “Prvi pljesak”, nema mu druge, nego kad se probudi, obrisati im,… ovaj, sačuvati im obraz.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Optužnice za Ovčaru pisalo je beogradsko tužiteljstvo

Objavljeno

na

Objavio

Prije predsjedničkih izbora obljetnica pada Vukovara postala je blagdan sjećanja na žrtvu. Prije parlamentarnih izbora Vukovar će izvjesno postati ozakonjeno mjesto posebnog pijeteta, a vukovarska bolnica memorijalna nacionalna bolnica. Čega će se to Hrvatska kao država sjećati?

Ozbiljna država bi sjećanje na svoju tragediju, poput vukovarske, trebala graditi na temelju utvrđenih činjenica. A kada je riječ o sjećanju na žrtve zločina koji su počinjeni nad zarobljenim braniteljima i civilima nakon što je JNA zaposjela grad, ono bi se trebalo zasnivati i na pravomoćnim presudama i kažnjenim krivcima. To je institucionalno ogledalo države. Pa da pogledamo kako izgleda to, na presudama temeljeno sjećanje na primjeru Vukovara.

Ako izuzmemo presudu za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde, koja je presuda državi, ne postoji ni jedan relevantan kazneni proces, okončan pravomoćnom presudom, koji bi vjerodostojno pokazao utemeljenost dana sjećanja na Vukovar. Isto vrijedi i za Škabrnju. Ne postoji ni jedna presuda hrvatskih sudova za zločin nad pacijentima i ratnim zarobljenicima iz Vukovarske bolnice, nad pacijentima i ratnim zarobljenicima iz Borovo Commercea, za ubijene i zlostavljane u srpskim logorima u Srbiji, koja bi na vjerodostojan način utvrdila što se zapravo dogodilo. Ne postoje zahvaljujući institucionalnoj Hrvatskoj. Nema ih zato što je svojedobno (2003.) DORH velikodušno prepustio kazneni progon za zločine u Vukovaru haaškom i beogradskim sudovima, a kazneni progon za zločine nad Hrvatima u srpskim logorima također je prepustio Srbiji. Izvršio je to najdugovječniji i najhvaljeniji hrvatski državni odvjetnik Mladen Bajić, ali ne sam. Zasluga pripada mnogima: suradnicima i nasljednicima u DORH-u, zaslužnicima iz izvršne vlasti i obavještajne zajednice, u kontinuitetu do danas… Institucionalna je Hrvatska premrežena zaslužnicima.

Trideset četnika

Zahvaljujući tome, pravosudni temelj za hrvatsko sjećanje na tragediju Vukovara je postavio beogradski sud za ratne zločine. Postavljen je po mjeri srpske politike otklanjanja krivnje sa Srbije, JNA i krnjeg Predsjedništva SFRJ. Prema takvoj političkoj mjeri, beogradsko je tužiteljstvo napisalo optužnice za Ovčaru. Sudovi su donijeli presude. A stara KOS-ova mreža osigurala je da te optužnice i presude budu tek prepisane i potvrđene pred Haaškim sudom. Srpski zatočenički logori za Hrvate za srpsko pravosuđe ne postoje, jer iz njih ne mogu izuzeti odgovornost Srbije, JNA i nadasve njezine obavještajne službe KOS koja ih je uspostavila i upravljala njima.

Hrvatsko pravosuđe je pustilo Beograd da završi posao. A i hrvatski povjesničari imaju duboko poštovanje prema konstruktu zločina koji im je za beogradski i Haaški sud priredio Aca Vasiljević, šef obavještajne strukture JNA. Prema tom, presudama potvrđenom konstruktu, sjećanje na vukovarsku tragediju izgleda ovako. Nakon što je poslije tromjesečne opsade JNA sravnila Vukovar sa zemljom, zauzela i okupirala grad, vrh treće vojne sile u Europi je, prema presudama, na dva dana svu vlast predao u ruke tridesetorici pijanih četnika, koji su inače bili njihovi ljudi za prljave poslove, i nekolicini lokalnih lupeža, koji su inače bili agenti njihove obavještajne službe.

Vukovarska bolnica, buduća nacionalna memorijalna bolnica, prema presudama je mjesto s kojeg su tadašnji major KOS-a Veselin Šljivančanin i suradnici ujutro 20. studenoga, prema popisu, izdvojili i kradom odveli iz bolnice 271 ranjenika, ratnih zarobljenika, pacijenata i zaposlenika bolnice. Ali ne da bi ih ubili, već da bi ih – spasili. U svrhu “spašavanja” naredili su kopanje dviju jama za masovne grobnice, od kojih se jedna, sa šezdesetak žrtava, još uvijek traži.

U svrhu “spašavanja” zarobljenih hrvatskih vojnika i civila iz Beograda je tu noć u Vukovar došao cijeli vrh KOS-a na čelu s generalom Vasiljevićem. Ali bili su jadni i nemoćni pa je zapovijedanje nad cijelim vrhom obavještajne službe JNA i nad ojačanom prvom gardijskom brigadom JNA preuzeo jedan pijani četnik zvani Topola (navodno mrtav još od 1993.) i nekoliko lokalnih lupeža predvođenih Goranom Hadžićem. Isti oni koje je taj isti vrh KOS-a doveo u Vukovar i dao im uloge. Čim je skladištar Hadžić podviknuo da je on vlast, vrh KOS-a mu je u strahu odmah predao brigu za ratne zarobljenike. Da ih spasi. Razvlaštenom vrhu KOS-a ostalo je tek toliko ovlasti da cijelo vrijeme na Ovčari nadgledaju zlostavljanje i likvidacije. I toliko snage da dan kasnije odu u Beograd primiti odlikovanje od svojeg šefa Kadijevića.

Isti se scenarij dogodio i u Borovo Commerceu. Samo ondje je oficire KOS-a zastrašio njihov agent Arkan i preuzeo pacijente iz zdravstvenog stacionara. Koji se do danas vode kao nestali. Bez traga i bez presude. Pod pritiskom javnosti, u Osijeku su započeli suđenje generalu Vasiljeviću u odsutnosti, za zločine u srpskim logorima. Gotovo u tajnosti, da ne bi ušli u sjećanje.
Pa koji je onda sljedeći logičan korak hrvatske države u njegovanju sjećanja? Postaviti spomenik – Čika Aci Spasitelju. I odmah do njega spomenik Neznanom hrvatskom KOS-u. Tako bi današnja institucionalna Hrvatska bila vjerodostojno predstavljena.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Fra Mario Knezović: Meritokracija ili vladari s malim IQ, a velikim egom

Objavljeno

na

Objavio

Čujem često kako je lako kritizirati, a teško dati rješenje problema. Kroz ovaj tekst ponuđeno je rješenje problema, sustava vladavine, društvenoga poretka, korumpiranih vođa, nemoralnih postupanja i krivo nasađenih ljudi.

Moj sinko, kaže djed unuku, ako sjekiru ili motiku na krivo nasadiš, nema rađe s njom. Izričaj „na krivo nasađen“ često čujemo. Usto svakodnevno čujemo kako nam je loše stanje, kako nas vode nesposobni ljudi, kako se do položaja dolazi preko „veze“, nepotizma ili nečijih preporuka koje „koštaju“.

Zašto je tomu tako? Zato što je nama nepoznat pojam meritokracija i njegova primjena. Meritokracija izvorno vuče korijen iz latinskoga jezika „meritum“, što bi na hrvatskome značilo zasluga – vrijednost.

Drugi dio riječi korijenski je iz grčkoga „kratein“, što znači vladati. Kada spojimo značenje, lako je zaključiti kako je meritokracija oblik vlasti u kojemu se administrativni i javni poslovi, odnosno svaka uloga koja zahtijeva društvenu odgovornost, dodjeljuje na temelju zasluga, a ne na temelju pripadnosti nekomu lobiju, obitelji (nepotizam i klijentelizam u najširemu smislu) ili ekonomskoj kasti (oligarhiji).

Meritokracija je između ostaloga protivnost ideji egalitarizma gdje se pojedincima bez obzira na kvalifikaciju, kvalitetu izvedbe, rad ili druge prednosti pripisuje jednak utjecaj i jednak pristup. Samo shvaćanje pojma odgovara na upit zašto nam je loše i zašto nas vode ljudi koji su na krivome mjestu, pa onda i „na krivo nasađeni“.

U knjizi „Zabranjeno kukanje“ Salvo Noe ističe kako je u svijetu na stvari kriza vrjednota i stručnosti i dokle god ne stavimo meritokraciju i zdrave vrjednote na prvo mjesto, kriza neće prestati. Suočeni smo s neprestanim povicima za promjenama, reformama, novim početcima, okretanjima novih stranica itd. No, pitati se je li moguće očekivati te promjene bez korjenitih zahvata u sustav vladanja, mentalitete namještanja položaja po načelu „kumova“?

Svaki preporod počinje od ljudi. Preporod mogu potaknuti osobe koje su u pravome trenutku na pravome mjestu. Preporod počinje od stručnosti. Primjerice, što bi bio da je ključne kaznene udarce u Rusiji umjesto Ivana Rakitića izvodio npr. Ivan Perišić ili Josip Pivarić? Vjerojatno je da Hrvatska ne bi postala viceprvak svijeta. To se u športu jasno vidi. No, na drugim područjima nesposobni i oni bez stručnosti uzeli su loptu i uporno prebacuju gol i ne postižu rezultate, ali im nitko ništa ne može, čak ne trpe ni prigovor zbog upornih promašaja.

Za takve je publika kriva što promašuju, gdje bi oni nešto bili krivi jer su si umislili da su „bogomdani“. Takvi onda, razumije se, nemaju ni odgovornosti za svoje postupke. To je zato što osobe koje nisu kvalificirane za neki posao nemaju ni mogućnost odgovornosti. Kako ćeš odgovarati za nešto o čemu pojma nemaš?
Takvima se „fućka“ što griješe, što nisu učinkoviti, što čine štetu, što ubijaju nadu.

Očito je taj stil vladanja javnim dobrima i obnašanjem javnih službi natjeralo britanskoga sociologa Michaela Younga da načini pojam „meritokracija“ o kojemu piše u svome djelu „Uspon meritokracije“ (The Rise of the Meritocracy, 1958.). On je na vrlo zanimljiv način obrazložio teoriju meritokracije formulom IQ + uloženi napor = vrijednost. Kako bismo pomogli onima, barem većini, koji vladaju, spomenimo da je IQ mjera za kvocijent inteligencije. Dakle, stvar je jasna. Na prvome mjestu inteligencija i znanje (kvalificiranost), na drugome mjestu vrjednote/moral će polučiti rezultate ili vrijednost.

Što mi imamo? Imamo mahom na položajima ljude s vrlo niskim IQ, a s vrlo visokim egom. Imamo u većini slučajeva u vodstvu one koji imaju vrlo malo ili nimalo vrjednota i morala, a jako mnogo korupcije i nemorala. S osjećajem jada u sebi čitamo imena nekih osoba koje se potpisuju nekim titulama stečenim u „večernjim“ školama. Neki čak toliko daleko idu pa se drznu potpisati da su i doktori znanosti.

U Bosni i Hercegovini je čest slučaj da osoba najprije dobije položaj, a tek potom traži za nju kvalifikaciju kupnjom diploma. Mogao bih poimence napisati na desetine takvih slučajeva. Ima li toga igdje? Najprije položaj, pa onda ispunjavanje uvjeta. Zamislimo da na kirurgiji zaposle osobu koja nije svršila medicinu, ali nema veze, kasnije će ta osoba pribaviti diplomu, a za početak neka vrši operativne zahvate. Sve su okrenuli naglavačke i zato se neće narod naći na nogama zadugo.

O tome sindromu, budimo pošteni, može se u manjoj mjeri govoriti i u crkvenim redovima. Nije slučajno Isus u svoje vrijeme govorio kako na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji (Usp. Mt 23,1). No, nisu za to krivi samo oni. Za to su krivi i oni koji prihvaćaju taj stil upravljanja u državi, društvu, Crkvi itd.

Veliki Platon u svome djelu „Država“ postavio je temelje teorije o vladavini meritokracije tezom da za državu nema lijeka sve dok se politička vlast i filozofija ne spoje, dok filozofi ne budu kraljevi, a kraljevi i vladari filozofi. Mi smo daleko od toga. U nas je jedina“filozofija“ koristoljublje, a kraljevi su oni koji su korupcijom i zloporabom položaja došli do novca i moći.

Gdje smo mi u toj priči? Hoćemo li samo ustvrditi ove činjenice i zabiti glavu poput nojeva u pijesak? Talijanski sudac i državni odvjetnik Giobanni Falcone daje savjet: „To što su stvari takve kakve jesu ne znači da takve trebaju biti. Samo je, da bi se zasukali rukavi i stvari počele mijenjati, potrebno platiti cijenu; stoga velika većina radije jadikuje nego da djeluje.“A dok ne bude drukčije, na pozornici naše svakidašnjice će i dalje trubiti unosna pjesma: „Imam kuma kojeg nitko nema.“

PIŠE: Fra Mario Knezović/Misija/SD

 

Fra Mario Knezović: Motivacijski govor, koji to nije, Zorana Milanovića je bio otužan…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari