Connect with us

Kolumne

O redoslijedu cijepljenja i redoslijedu korizmenih molitvi

Objavljeno

on

U Hrvatskoj je ovih dana stvoreno ozračje kao da se pravedan kriterij određivanja redoslijeda cijepljenja temelji isključivo na vjerojatnosti smrtnog ishoda od zaraze korona virusom, pri čemu se  apotekarski važu udjeli svakog pojedinog komorbiditeta. Poglavito to čine pojedinci koji za to vaganje nisu osposobljeni, niti su mjerodavni.

Onima koji ju žele kupiti prodaje se priča da ako nisu cijepljeni baš svi iz skupine najugroženijih osoba, ni u kom slučaju ne smije biti cijepljen nitko izvan nje, a da ne ispadne privilegiran. Takve obroke redovito gutaju oni već navikli halapljivo progutati sve što im se ponudi, ma koliko servirana splačina neugodno vonjala, kao da je spravljena u kuhinji čiji vlasnik tako dobro kuha da ga već 42 kune mjesečnog „harača“ baca na koljena.

Nepogrešivi gripeni i medijski kadije

Pretpostavka da uvijek postoji netko potrebitiji, onaj kojeg je trebalo ranije cijepiti od nekoga tko je već cijepljen, zapravo služi kako bi se nametnuo osjećaj krivnje svima cijepljenima. Time se zapravo diskretno apelira na savjest kako bi se usporio postupak prijava za cijepljenje, u konačnici i podmuklo opstruiralo čitav proces. A dobro dođe i kao sredstvo političkog obračuna s cijepljenim neistomišljenicima. U tome prednjače dva tipa aktera na društveno-političkoj pozornici. Uz medijsko „pravosuđe“ u vječnoj borbi protiv institucija i službi hrvatske države kako bi se narodu usadio osjećaj nepovjerenja u nju i stvorio dojam njezine nepotrebnosti, glasnoćom se ističu dežurni politikanti, što u Saboru što izvan njega. Oni se u biti protive cijepljenju, baš kako se protive svakome, svemu i svačemu vezanom uz borbu protiv epidemije, od vodstva do propisanih mjera, ali to ne smiju glasno reći. Stoga svoje protivljenje cijepljenju umataju u dirljivu pričicu nabildanu milosrđem, da se ne žele cijepiti kako, zdravi i čili kakvi jesu, ne bi nekomu potrebitijemu cjepivo uskratili. Hinjena dobrota tim, u srcu i duši gripenima – koji su koronu voljeli uspoređivati s gripicom, te posebno riječju, a katkad i djelom, aktivno opstruirali mjere zaštite protiv nje – služi kao moralno opravdanje da se odjednom prometnu u najgorljivije tragačima za slučajevima prekorednog cijepljenja. Ali zašto se sad nad time toliko zgražaju kad će najugroženiji ionako uskoro umrijeti? Pa ako se za njih nije isplatilo boriti pridržavanjem epidemioloških mjera, zašto bi se sad odjednom isplatilo cijepiti upravo njih prije nego nekog drugog kome bi cjepivo moglo pomoći na dulji rok?

Medijski kadije i gripeni svih fela, ističu se revnošću u nalaženju razloga zašto netko nije smio biti cijepljen, i nema tog pravila ni protokola u kojem ne će pronaći nelogičnost. Valjda bi najbolje bilo potrošiti 3-4 mjeseca kako bi se utvrdio savršeno pravedan algoritam prioriteta cijepljenja, kojeg će se po mogućnosti usvojiti dvotrećinskom saborskom većinom, pa tek onda, malo pomalo početi s cijepljenjem. Uostalom, nisu li isti krugovi još nedavno zahtijevali gotovo apsolutno suglasje i u pogledu primjena nekih epidemioloških mjera dok cjepivo još nije bilo na vidiku, ne obazirući se na urgentnost i propuste koji prirodno, ruku pod ruku, s žurnošću dolaze?

Generiranjem prijepora kojima je cilj izazvati zavist aktivira se komunistički degenerativni gen sazdan na uvjerenju o posvemašnjoj jednakosti svih pripadnika zajednice, koji se posebno ukorijenio među Hrvatima koji se vole hvastati kako nikad nisu bili u Partiji. Dijabolično se poručuje kako bi svi istaknutiji ljudi i njihovi najbliži zapravo trebali biti zadnji u redu cijepljenja, jer uvijek ima netko potrebitiji. Iživljavanje nad na zub uzetim istaknutim, javno poznatim osobama, koje su se, eto, već usudile cijepiti, poprimilo je takve razmjere da medijskom pravosuđu sad javno moraju predočiti čitav zdravstveni karton i povijest bolesti od godine sedme. I nikoga da u tome prepozna iskonsko divljaštvo.

Obilježje pravednog i razboritog rješenja je nejednakost, a ne jednakost

No, je li uopće moguć 100% pravedan redoslijed cijepljenja? Kako je svaka šuša uvjerena da jest, što se u toj popularnoj disciplini ne bi okušala još jedna, ona koja ispisuje ove retke? Prije svega, valja imati na umu kako fatalni rasplet, smrt, nije jedina posljedica zarazne bolesti s kojom se čitavo čovječanstvo suočava. Ne može se tek tako zanemariti i pojačana opterećenost zdravstvenog sustava, jer bolest nerijetko zahtijeva dugotrajno liječenje, čak i bude li okončana ozdravljenjem. Uz to, zbog naravi posla kojim se bave, uvjetovano i radnim okruženjem, nisu svi jednako podložni zarazi. U tom smislu, prioritetnim se nameće cijepiti one na prvoj crti obrane, baš kako je u ratu upravo te trebalo prve logistički podržati, a to su danas djelatnici u zdravstvenom sustavu. Ne samo zbog zdravlja njih samih, nego i njihovih pacijenata, ne nužno oboljelih od COVID-a. Uz bok njima, baš kao i u ratu, „privilegirani“ bi trebali biti oni u stožeru javnog zdravlja i nacionalne ekonomije, bez koje ni zdravlja na dulje staze ne može biti. Riječ je o ljudima koji donose najvažnije odluke za zajednicu, političarima i drugim državnim službenicima, te gospodarstvenicima ključnima da država i društvo funkcioniraju, a priroda posla im nalaže kretati se među ljudima. Nakon pojačano izloženih, koji su ionako pod ogromnim pritiskom jer donose i provode važne odluke za čitavu zajednicu, a viši prioritet u njihovu slučaju proizlazi već iz toga što ih je najteže zamijeniti, trebali bi uslijediti ostali sukladno ulozi koju u zajednici imaju. Pritom bi bilo pravedno na samome kraju cijepiti one koji, što svojom voljom, što uslijed razumne prisile, ne rade, a koji će, drže li se mjera, znatno manje vjerojatno upasti u rizičnu situaciju.

Istog zdravorazumskog obrasca trebalo bi se pridržavati i pri određivanju redoslijeda cijepljenja osoba prirodno povezanih s maločas navedenima. Najprije bi trebalo cijepiti one povezane s na dobrobiti zajednice najangažiranijim osobama, kako bi im se, pored svih ostalih o kojima vode brigu, barem olakšalo breme brige za najbliže. Stoga je posve prirodno njihove roditelje cijepiti prije nego roditelje manje izloženih gotovana, od kojih se samo traži da poštuju ne tako zahtjevne mjere i ne rade nered. Ilustrirajmo to na primjeru saborskih zastupnika. Elementarni osjećaj za pravdu nalaže kako bi najprije trebalo cijepiti one saborske zastupnike (slijedom toga, i njihove najbliže), o kojima ovisi donošenje odluka. Riječ je, dakle, o zastupnicima vladajuće većine. Potom bi trebalo cijepiti one o čijem angažmanu zajednica u ovim teškim vremenima toliko ne ovisi, zastupnike oporbe (i njihove najbliže), ali ne sve istim redom. Prednost bi trebali imati oni koji sve vrijeme pozivaju na odgovorno ponašanje i ne poriču ozbiljnost bolesti, a na kraju cijepiti tek one (i njihove najbliže), koji bolest čitavo vrijeme omalovažavaju i opstruiraju epidemiološke mjere. Zašto? Prvo, kad su tako bahati i neodgovorni prema bolesti sad – jer ona pogađa samo malen broj ljudi a njima ne može ništa, pri čemu ih baš briga za to što bolest mogu prenijeti nekome koga će jače pogoditi – kakvi bi tek bili da su im najbliži zaštićeni cjepivom? Drugo, pravedno je da njihovu sudbinu dijele i njihovi roditelji kad su ih već tako „krasno“ odgojili.

Stoga u slučaju majke generalice u ratu protiv korone, Alemke Markotić, koja je svoju kćer odgojila skroz drukčije, nije ključno što ona ima 84 godine i što je bolesna, nego, doista, što je majka Alemke Markotić. Drugim riječima, u ovoj situaciji nije pravo pitanje zašto je majka Alemke Markotić VEĆ sad cijepljena nego zašto je TEK sad cijepljena, i u tom smislu se može govoriti o nekoj vrsti propusta. S druge strane, prema izvrnutoj logici medija i vazda združene oporbe majka Alemke Markotić morala bi biti zadnja cijepljena u svojoj skupini, jer čim postoji barem jedna, po njihovim mjerilima potrebitija osoba koja nije cijepljena, radi se o zloporabi moći. A da kojim slučajem majku nije cijepila, verglali bi na sav glas – Eto, vidite koliko Markotićka vjeruje u cjepivo kad nije cijepila svoju staru bolesnu majku. Tko ih ne zna, skupo ih plaća!

Slijednici Jakova Blaževića sude sljedbenicima Alojzija Stepinca

„Prekoredno“ cijepljenje majke samo je povod napadima na Alemku Markotić. Stvarni razlog što se našla metom medijskih skojevaca krije se u njezinu ustrajnom svjedočenju katoličke vjere, i riječima i djelima. I uopće nije slučajno što su jakovi blaževići naših dana – mahom mladi ljudi u dvadesetima, zaposleni u medijima u vlasništvu osoba pravomoćno osuđenih za kriminal, pri čemu se nisu libili korumpirati studente, dajući im skroman postotak za fiktivne poslove kako bi sebi pribavili višemilijunsku materijalnu korist – iskoristili upravo Stepinčevo kako bi se okomili na jednu po mnogo čemu iznimnu osobu. Naime, nije nikakva povijesna anomalija što slijednici Jakova Blaževića sude onima koji nastoje hoditi trnovitim Stepinčevim putem. Alemka Markotić može biti ponosna i zahvalna što ju je Gospodin izabrao da na vlastitoj koži može osjetiti barem djelić muke blaženog Alojzija Stepinca, muke koja je, pak, tek djelić muke Gospodnje.

Stoga oni koji se katolicima zovu, a koje Gospodin ni izbliza tako teškim križem (još) nije dopustio opteretiti, nemaju druge nego poslušati Stepinčev savjet – sklopiti ruke i za sestru moliti. Te, ako se radi o ljudima od ugleda društvu, javno ustati u njezinu zaštitu, a ne pridružiti se progoniteljima, čemu oni koji borbu za katoličke vrijednosti svode na kojekakve isprazne peticije, deklaracije, deklamacije,… vrlo lako pribjegavaju. No, ne vidi se po tomu tko je katolik, nego po tomu tko u muci bližnjega vidi makar tračak muke Gospodnje.

Velika korizmena prigoda

Neki ipak ne mogu odoljeti a da ne slijede Petra-Stijenu iz doba, dok je, istina, bio posve blizu Svetome, ali još jako daleko od svetosti, dok nije bio Stijena, nego tek sitni pijesak. U tom prednjače oni koji su jednako pogrešno razumjeli Stepinca kao i 4. Božju zapovijed potanko pojašnjenu u Katekizmu Katoličke crkve. A razumjeli su je tako da se stječe dojam kao da su prespavali ili možda čak namjerno eskivirali nastavu dok se govorilo o proširenom značenju 4. Božje zapovijedi u dijelu odnosa prema svjetovnim vlastima. I dok je Isusov učenik suočen s nepravdom odsjekao uho vojnika tuđinca, za što ga je Gospodin prekorio i posljedice njegova nedjela zacijelio, ovdašnji, politikantskim motivima nadahnuti mutikaše samo produbljuju razdor i šire metež. Pozivajući se na Stepinca, pozivaju na bunt i neposluh prema vlasti. Ne prema nekoj tuđinskoj, silom nametnutoj, nego voljom hrvatskog naroda izabranoj vlasti, a i prema svima s njom povezanima.

Tako ni Alemku Markotić, točnije Njega u njoj, poput Petra-pijeska tri put one kobne noći, ne poznaju. Ne mogu joj oprostiti grijeh što poznaje svoju majku i brine se za nju. Trn im je u oku i zato što borbi protiv zarazne bolesti pristupa ozbiljno i odgovorno. Jer oni bolje znaju od nje, koja je znanju o zaraznim bolestima posvetila čitav svoj život, kako to nije bolest koja bi zahtijevala neku posebnu mobilizaciju, nego tek obična podvala jedne korumpirane vlasti. I u Hercegovini ne manjka takvih, što su tamošnji Hrvati skupo platili, gotovo 3 puta većim porastom smrtnosti od prosjeka sunarodnjaka im u Republici Hrvatskoj (prema podacima zaključno s krajem 2020.). Na stranu sad što poticatelje na neodgovorno ponašanje zemaljski sud o tome vjerojatno ništa ne će pitati (uostalom, Svijet je malokad ronio suze kad bi Hrvati, Hercegovci, pojačanom dinamikom umirali, pa zašto bi to činio sad?), ali kako mogu biti toliko sigurni da nema Suda koji će ih o tome ipak nešto priupitati? Samo neka se ne iznenade bude li ključeve slobode na tom Sudu držao Petar-Stijena, a ne Petar-pijesak.

Kad već priliku pruženu im prošle korizme, dok su bili zaključani, nisu iskoristili da postanu (boljim) kršćanima, još su slabije nade da će to učiniti sada, u za to nepovoljnijim općim okolnostima, kad nisu prisilno izloženi blagodati da o svemu promisle u miru. No, to nije razlog, upravo suprotno – poticaj je, da se pomoli i za njih, za sve one koji su istinu i pravdu izokrenuli i izobličili. Izopačujući Svevišnjeg koji je govorio iz gorućeg grma, onaj koji se od Njega odvojio sad farizejštinom progovara iz grmoja. Potreba za molitvom za obraćenje takvih moguće je i veća od one da Alemka Markotić ustraje u iskušenju, ma koliko trebalo imati zaista veliko srce da se takvoj molitvi pristupi iskreno, ne svisoka. Jer ima nešto u čovjeku što se protivi molitvi za zle i naopake. Štogod to bilo, nije od Boga. Nastupajuća korizma prava je prigoda othrvati se toj napasti i ponijeti taj mali križ, križić u usporedbi s onim na plećima Alemke Markotić.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari