Pratite nas

Analiza

O revitalizaciji ustaštva, folklornom filofašizamu i prešućenoj istini

Objavljeno

na

Idućeg petka Koordinacija židovskih općina i Srpsko narodno vijeće neće sudjelovati na državnoj komemoraciji žrtvama Jasenovca zbog, kako kažu, sveprisutne relativizacije ustaštva.

[ad id=”93788″]

Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović ih nije uspjela uvjeriti da odustanu od ‘alternativne’ komemoracije, iako se u Uredu predsjednice ‘nadaju da se odluka još može promijeniti’. Ona im je dala povoda da promjene svoje mišljenje izjavivši jasno i bez dvojbe: ‘NDH je bila najmanje nezavisna i najmanje je štitila interese hrvatskog naroda, a ustaški režim bio je zločinački režim. Antifašizam je u temeljima hrvatskog ustava, a moderna hrvatska država izrasla je na temeljima Domovinskog rata pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika, doktora Franje Tuđmana’.

Na što se konkretno odnose tvrdnje o revizionizmu?

Iz stava Koordinacije židovskih općina i Srpskog narodnog vijeća a ni iz izjave predsjednice nije jasno na što se konkretno odnose tvrdnje o revizionizmu, relativizaciji i revitalizaciju ustaštva. Misli li se tu na crtanje svastika ili na uzvikivanje navijačkih skupina na nogometnim stadionima? Kome Pupovac i pseudoantifašisti žele adresirati pokušaje relativizacije ustaštva? Vlasti? Ili možda narodu? Neka on i njemu slični osim politikantskog tužakanja pred vrlim svijetom prokažu imena protagonista tog i takvog revizionizma pa da se onda na jasan način problem revitalizacije ustaštva istjera na čistac. Naravno da za takvo što nemaju ozbiljnog razloga jer je u suštini njihovog izvanprotokolarnog komemoriranja žrtvama fašizma političko reketarenje kroz medijske operacije povezane s imenovanjem Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture.

No ni Hasanbegovićevi publicirani nalazi utemeljeni na znanju novije hrvatske povijesti a ni polemički istupi nisu na valjan (znanstven) način osporavani a kamoli oboreni pa ne preostaje ništa drugo nego jednostavan zaključak kako je po srijedi neskrivena istina: Agitprop je ostao bez novca. I tu treba tražiti razloge ovoj nazovi buci i strci oko datuma državnog i nedržavnog komemoriranja žrtava fašizma.

A kada je riječ o Agitpropu prvenstveno mislim na Mesić-Pupovčev medijski i etno-tajkunski krug. Bivšem predsjedniku Mesiću uskraćena je pozamašna svota za funkcioniranje njegovog interesnog svijeta, a Milorad Pupovac je u postizbornim preslagivanjima ostao bez udjela u vlasti u onom smislu kakav su mu davali Ivo Sanader i lijevi lager. Nadalje, radi se o proizvodnji buke u medijima kako se ne bi kroz akademsku raspravu, na smiren i razborit način sučelile činjenice i to one činjenice do kojih su došli povjesničari a ne režiseri, a još manje političari sitnog zuba.

U čemu je Pupovčev problem?

Medijska i svaka druga potpora Pupovčevom SN-vijeću bila je korištena za održavanje srpskih mitova o ugrozi ‘rasejanja’, upravo onih mitova na kojima su velikosrbi uvijek iznova kroz različita povijesna razdoblja pokretali agresiju na druge narode. Jedan u nizu tih mitova je broj smrtno stradalih i protjeranih Srba 1995. g. na kojemu se temeljila optužba za Oluju, odnosno za Domovinski rat. O Jasenovcu da se i ne govori. Zbog toga a isključivo Pupovčevom krivnjom srpska manjina ne može na normalan način izgrađivati svoj materijalni probitak, vjerski i kulturni identitet uz potporu države u kojoj kao manjina živi. Isključivo Pupovčevom krivnjom u dijelu hrvatske javnosti koju prepoznajemo kao navijačke skupine postoji odium prema srpskoj manjini u Hrvatskoj.

Zašto Pupovčevom krivnjom? Zato što se on ne može poistovjetiti s onim pripadnicima srpske manjine koji su sudjelovali u Domovinskom ratu u odori hrvatskog vojnika. A takvih je bilo razmjerno mnogo. Da ovo nisu pretjerivanja može se svatko uvjeriti, pa i sam Pupovac ako mu je do toga uopće stalo. Dovoljno je ući u arhiv nekih hrvatskih bolnica. U njemu se mogu naći imena hrvatskih vojnika srpske nacionalnosti ranjenih prvih dana Oluje. Dovoljno je da se utvrdi njihov broj pa da se sruše sve Pupovčeve političke teze i da odioznost prema srpskoj manjini nestane iz navijačkih skupina.

Neopravdane sumnje

Doista, kome su adresirane optužbe za revizionizam, revitalizaciju i revitalizaciju ustaštva? Vlasti? Ili, kojim to pojedincima u vlasti? Ili možda samo hrvatskom narodu? Ništa od tih sumnji nije opravdano. Jer da jest bilo bi jasno navedeno da je Karamarko izjavio to-i-to, tada-i-tada. Naravno, cilja se na HDZ, a ni jedne konkretne kompromitirajuće izjave ni predsjednika HDZ-a ni njegovih uglednih članova. Karamarkovih istupa u javnosti je bilo loših i dobrih, ali je pri spomenu na totalitarističke režime birao riječi. Budući da vlast proizlazi iz slobodne volje naroda ne stoji optužba ni na vlast ni na narod pa optužbe za inkriminirajući povijesni revizionizam ostaje problem u glavama tužitelja.

Doduše, bilo je razloga za sumnju, ali tužbe i osude su izostale. Na primjer, razlog je postojao kada se govorilo o ideji da se pozdrav ‘za dom spremni’ uvede kao službeni pozdrav u Hrvatskoj vojsci. Prvi zagovornik i začetnik te ideje je Branko Borković, poznatiji kao Mladi Jastreb. No, on nije bio ni prozivan ni osuđivan, mediji su kao po zapovijedi o tome šutjeli, ali su s zgražanjem i osudom prozivani neki crkveni ljudi i intelektualci koji su potpisali peticiju da se pozdrav ‘za dom spremni’ ima uvesti u jezik hrvatske vojske a sama se Predsjednica o tome morala izjasniti. Čudno? Da, bilo bi čudno da nisu poznate neke zataškane istine.

Slično je bilo s crnim košuljama i s HOS-om od devedesetih pa sve do danas. No, nigdje se – a ponajmanje u američkom Kongresu – nije osuđivao HOS i Paraga, ali zato jest Tuđman. Tuđmana se optuživalo da je dozvolio da NK Dragovoljac igra u crnim dresovima. Pametnome dosta da zaključi o kome je i čemu riječ.

Neutemeljena nadanja

Neutemeljena su nadanja i Predsjednice i njezinog ureda da će predvodnici Koordinacije židovskih općina i Srpskog narodnog vijeća odustati od alternativne komemoracije. U Pupovčevom slučaju to će se dogoditi samo ako dobije jamstva da će mu se udijeliti novac za održavanje etno-biznisa i distribuciju feral-satire.

Hrvatski političari bi napokon trebali shvatiti, s koliko god se pepela posipali, da će im i pepela i poniženja uvijek dostajati sve do negiranja samog hrvatskog imena. I nije u njima problem, i neće ga riješiti zazivajući potrebu okretanja k budućnosti. U očima osporavatelja hrvatske državnosti i hrvatskog imena nitko pa ni Blaženi Alojzije Stepinac nije činio ono što oni misle da je trebao činiti. Ni Franjo Tuđman, naravno.

Na kraju, ako se predsjednica RH poziva na prvog hrvatskog Predsjednika, neka se pozove na njegovu definiciju NDH, na njegovo shvaćanje suverenosti, neovisnosti i međudržavnog partnerstva. Neka se napokon pozove na njegovo odbacivanje svakog sluganstva.

Ivan Mihael Ban/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Što je Kolinda uradila za svoju zemlju i što Čoviću nisu dali da uradi za nas?

Objavljeno

na

Objavio

Postoje stvari koje su na prvu ruku nematerijalne, no s vremenom se kapitaliziraju. Uloga hrvatske predsjednice u Rusiji, Hrvatskoj, kako vrijeme bude teklo, donijet će milijune. Znaju to oni koji ju vole no i svi oni koji ju ne vole, piše u redakcijskom osvrtu za Poskok.info Ivan Šušnjar., prenosi Hrvatski medijski Servis.

Znaju to oni koji ju vole no i svi oni koji ju ne vole.

Uz hrvatsku reprezentaciju, koja je nevjerojatno digla popularnost Hrvata u svijetu, kao i Republike Hrvatske, splet okolnosti od Kolinde Grabar Kitarović napravio je svjetski hit.

Postoji riječ na francuskom “sérendipité“. Nema prijevoda na hrvatski. U suštini znači slučajan razvoj događaja na sretan, ili koristan način. Pratila je Kolindu cijelo vrijeme u Rusiji. Ali i Francuze u finalu. Vatrene nije. Sve što su dobili, dobili su isključivo svojim znojem.

Elem posljedica cijele te priče je danas da je Hrvatska apsolutni hit u svijestu. Porast interesa za Hrvatskom Google objavljuje kao nešto nesvakidašnje. I oni su u šoku. Radi se o takvom skoku, da je ime Hrvatske, Hrvata, hrvatske predsjednice, hrvatske povijesti, hrvatskih glazbenika, sportaša, guglano više puta nego sveukupno do sada u povijesti, i to iz krajeva svijeta koji nikada nisu čuli za Hrvate. Samo jedan video na kojem se vrti kolaž njenih fotografija u tri dana pogledalo je preko 2.7 milijuna ljudi.

Pozitivni efekti koji su se dogodili zahvaljujući podršci Predsjednice Kolinde Grabar Kitarović

Imidž Hrvatske u svijetu potpuno je promijenjen. To je snaga nogometa.

No ne baš tako davno, točnije pri prvom odlasku hrvatske predsjednice u Rusiju, NGO uhljebi u Hrvatskoj propitivali su o čijem trošku Grabar Kitarović putuje u RH. Ta kasta danas šuti. Kriju se kao miševi.

Nadaju se da ćemo to zaboraviti. Da bi već sutra nastavili po istome.

Ali ako ćemo iti malo samurajskog duha Vatrenih primiti na sebe, nemamo pravo to zaboraviti.

Već sutra, financijske službe u RH morale bi provjeriti tko stoji tko financira te pokrete i za čiji interes rade. Zašto? Jer mi držimo do svoje zemlje. I ne želimo da nam jazavci oblikuju stvarnost.

Na žalost, i na sramotu postkolonijalne Hrvatske , hrvatska predsjednica, u Rusiju nije putovala o državnom trošku.

Zbog činjenice da smo se navikli, da nam samoimenovani čuvari morala određuju što je moralno a što ne, pristali smo vjerovati kako je normalno da predsjednica države, na utakmice svjetskog prvenstva putuje privatno.

Što je sramota, a ne nešto čime bismo se trebali ponositi.

Ona je naša službenica. Unajmili smo je da odradi određen posao za nas. Između ostalog, i posao dizanja imidža zemlje. Ona tamo ide i radi nas.

Naprosto nije normalno da nekakav NGO šalje dopise u Ured Predsjednice, s upitom, “jel to dama Skitarović , kako su je nazvale Novossti, odlučila ići tamo o državnom trošku”. Da o čijem drugom, pobogu? Jesu li to pitanje postavljati dragim im Vođama u ranijim “daleko slobodnijim” režimima?

I tko bi trebao ići o državnom trošku u Rusiju na finale nacionalne reprezentacije ako ne formalni lider nacije?

U Francuskoj bi bilo nezamislivo da je neki medij postavio pitanje o čijem trošku Macron putuje u Rusiju. To bi bio skandal. Zašto? Jer je Francuska država koja drži do sebe. Macron nije Skitulja. On je francuski predsjednik.

Nije li vrijeme da Hrvatska promijeni odnos prema samoj sebi? Sukladno onoj energiji i onoj silovitosti kakvu je Hrvatskoj pokazao Dalić? Da se malo više poštujemo?

BIH, druga hrvatska država, država koja redovno puni polovinu hrvatske reprezentacije, reprezentacije koja nije državna, nego nacionalna, baš onako kako je Engleska reprezentacija nacionalna reprezentacija Engleza, a škotska Škota, s druge strane, da se ne lažemo, ima užasan imidž u svijetu.

Ekonomske institucije i zavodi za statistiku nikada nam nisu priložili podatke koliko nas, građane BIH košta negativan imidž BIH. I trebalo bi to tražiti od njih.

Koliko nas konkretno milijuna maraka košta vijest da su dva ISIL-ovca vraćenja iz Njemačke u BIH nakon što se otkrilo da šuruju s teroristima, da se stotine vraćaju iz Sirije, koliko nas koštaju četnički skupovi, koliko ustaški?

Sve fino na papir. Pa da vimo što je to što najviše košta danas BIH. I koliko je to milijuna manje noćenja i milijardi manje investicija u BIH. Koliko je to naše zaustavljene bolje budućnosti. Brine li to ikog ovdje ili smo mi zadnje naivčine u BIH prostoru koji vjeruju u budućnost?

Upravo ta i takva BIH, država sa katastrofalnim imidžom, koja se svijetu i danas promovira sirijskim dragovoljcima, zločinama, presudama, jamama i ratom 9o-ih, na svjetskom prvenstvu imala je izbornika iz BIH u finalu, te petoricu igrača što rođenih što porijeklom iz BIH. Što je to ako nije jedna sjajna priča iz BIH?

I ništa od tog ta ista BIH, naša BIH, nije iskoristila za podizanje svog imidža.

Isto bi ovo pisali da je Turska bila u finalu, ili Srbija, i da su u tim timovima dominirali ljudi iz BIH a Bakir ili Ivanić odbili otići na finale i raditi na promociji BIH.

Što je to što je zasmetalo imperijalnim NGO medijima u BIH da zaustave pokušaj da se i BIH promovira u Rusiji? Kao zemlja koja je dala osovinu svjetskog finaliste?

Strah od porasta imidža Dragana Čovića? Što točno?

Čović bi u Rusiji, pred svjetskim kamerama bio samo lider iz BIH. I ništa više. Ljudi bi se pitali što BIH ima s ovim. Pa bi guglali. Pa bi došli do informacije da BIH nije samo zemlja problema. Nego i rodna zemlja finalista svjetskih prvaka.

Čović je opet, pristajući na sarajevski šovinizam, pristajući da se ušuti, praktički pristao na njihovu želju da BIH ostane samo bošnjačka.

Jer oni žele reći – Mi plaćamo Dragana Čovića, mi smo država i Dragan Čović će odgovarati nama. To je taj sistem kuhanja žabe.

Ne, gospodo, vi ne plaćate Dragana Čovića. Mi plaćamo Dragana Čovića. Samo jedan vaš kanton, narodu Dragana Čovića godišnje uzme preko 40 milijuna maraka čiste novostvorene vrijednosti. Živite na lihvarenju a pozivate na odgovornost.

Dragan Čović odgovara nama, ne vama. Vi nemate ništa s njegovim novčanikom. Jedini koji to pravo imaju, da ga pitaju gdje troši, i kako troši naše pare, smo mi. Mi koji ga biramo. I koji ga plaćamo. Jer, prihvaćali vi to ili ne, no BiH nije samo bošnjačka država.

Pristajući u Rusiju ići o privatnom trošku, i pojavljujući se tek na pokojoj fotografiji, kako ne bi naljutio šovenski dio naše države, Čović je nesvjesno naštetio i interesima svog naroda ali i imidžu BIH. Pristao je priznati Sarajevo kao vlastiti autoritet. Ono Sarajevo koje ne priznaje njega.

Zašto je to uradio? To nije hrvatski odgovor. To je hrvatsko bespogovorno pristajanje na imperativ koji dirigira NGO sektor i političko Sarajevo.

On, kao hrvatski član predsjedništva, točno onako kao Kolinda, morao je imati susrete s dijelom reprezentacije, pred svjetskim kamerama. Na terenu, u svlačionici, svejedno.

Poslati drugačiju poruku iz BIH. Pojasniti svijetu da je BIH domovina Dalića, protjeranog Lovrena, Ćorluke, Rakitića, Kovačića, Jedvaja. Domovina svjetskih finalista.

Bila je to njegova predsjednička dužnost. Nikakav hir. Gesta koja bi strašno pomogla i BIH.

Sarajevo ne shvaća da je to bilo i u sarajevskom interesu. No to nije problem ostatka BIH. BIH ne može ovisiti od toga hoće li, ili neće, Sarajevo nešto shvatiti.

Mi nemamo vremena čekati da Sarajevo shvati. Jer to nas sve jako puno košta. Njihova autarkija, šovinizam, zaljubljenost u mitsku bošnjačku sliku Bosne, koja nikako da se dogodi, do sada nas je koštala milijune.

Sve nas koji želimo da BIH prestane biti slučaj u svijetu.

Već danas NGO mediji, i NGO intelektualci, ponavljaju priču, “otkud Čovića s Putinom, i što je radio u VIP loži”. Ludi zbog činjenice da se Čović sastao s Putinom.

Pitaju s čijim parama je otišao.

Odvratno. Baš dno.

Radi se o istim onim medijima koji nikada nisu postavili pitanje o čijem je trošku Bakir Izetbegović putovao na susret s Muslimanskim bratstvom. Organizacijom koju je CIA stavila na spisak terorističkih organizacija. Nikada niti jedan od tih Bakirovih medija nije objasnio bošnjačkoj javnosti koliko će ih konkretno novaca po džepu dugoročno koštati takav imidž države kakav nam Bakir gradi. Koliko će perspektive njihovoj djeci oduzeti svaki njegov potpuno sulud susret s takvim svijetom?

I koliko tek nama? Koji nismo taj svijet.

Oni, saraj NGO uhljebi u BIH, dok kriju tko ih plaća, dok odbijaju kategorički potvrditi sve one laži koje pišu, manifestiraju očitu intelektualnu skučenost. I radeći za sebe, čine loše cijelom ovom društvu. Nominalno rade na pomirbi, u praksi čine sve da do nje nikad ne dođe.

Jer nastupanjem pomirbe, počinje njihov kraj.

Utješno je da obični sarajevski građani shvaćaju više od njih. Tisuće onih ljudi koji su iz Sarajeva pokušali poslati sliku zajedništva i oduševljenja pobjedom. Koja je na žalost medijski blokirana. Što mislite od koga?

Ogromnu priliku za BIH ubili su, napadom na Čovića i zaustavljenjem dotičnog da tamo u Rusiji, uzme barem 10 posto pažnje svjetske javnosti koliko je uzela Kolinda. I tih 10 posto za BIH bi značilo jako puno. Superponirajući se nad njegovim budžetom ponavljajući “mi smo država” nastavili su ubijati ovu državu.

Koliko je loš imidž BIH u svijetu evo jedan frišak primjer. Nakon splitske Ultre, jedan dio stranaca, upoznavši neke mlade iz Hercegovine, preko noći je završio u Mostaru a potom na Kravici. Sutradan su se, potpuno ošamućeni pitali gdje su. Kada im je pojašnjeno da je to BIH, uhvatila ih je panika “Bosnia, Baznia, fak*n š*t. Bježimo odavde.”. I to je nešto o čemu nam ne govore tu. Da je sinonim za Bosnu u Europi nešto jako loše. Nešto što sije strah. Ne govore nam da nas mnoštvo zaobilazi. Da ovo nije samo zemlja masovnog odlaska, nego i masovnog nedolaska. Ne samo ljudi. Nego i konkretnih investicija. Tko će ulagati u zemlju koje se ljudi boje?

Zamislimo samo kakva bi slika prošla svijetom da je Čović budžetom svog ureda na svjetsko prvenstvo odveo 20 najboljih mališana iz NK Vitez, NK Livno, NK Kraljeve Sutjeske, FK Zenice, i FK Dervente? I da su oduševili tribine. I da su se oni takvi, pojavili pred svim svjetskim kamerama? U dresovima svojih klubova? Sa svojim predsjednikom. O trošku države. A sve za imidž države.

Pristajući na njihov šovinizam, Čović je koji put po redu u ove četiri godine ispoštovao taj šovinizam? I hoće li ga poštovati i ovih par mjeseci do kraja mandata? Planira li ga poštovati i u idućem mandatu da znamo?

Kolinda je taj pritisak odbila. I Hrvatskoj je donijela novi imidž i nove milijune.

Konačan zaključak je da Kolinda ima dobre P.R. stručnjake. I da bi Čović svoje morao mijenjati. Ako ih uopće ima. Ako mu uopće daju da ih ima.

Ivan Šušnjar/Poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Slaven Letica: Odgovorno tvrdim: Večeras će Hrvatska postati prvak, Modrić najbolji na svijetu!

Objavljeno

na

Objavio

Ovo je posljednji od triju osvrta, da ne kažem trilogije, na eliminacijski ili smrtonosni dio natjecanja na Svjetskom kupu koji sam dogovorio s uredništvom Večernjeg lista.

Prva dva objavljena su uz redakcijske naslove koji su sažimali temeljnu poruku: “Odgovorno tvrdim: ako pobijedimo Ruse, bit ćemo prvaci svijeta!” (7. srpnja 2018. na dan utakmice s Rusijom) i “Ohole ćemo Engleze spustiti na zeleni travnjak i pobijediti!” (11. srpnja 2018., na dan obračuna s Englezima).

Odgovornost za naslov ovog “finalnog” osvrta nije na urednicima Večernjeg lista, nego na meni. Rizični su to naslovi za vjerodostojnost svakog pisca, posebice profesionalnog znanstvenika, što sam donedavno bio, a ni danas se tog poziva ne sramim.

Svi vjeruju u Hrvatsku

Poziv i poslanje znanosti i znanstvenika nije predviđanje budućnosti, premda je ona udaljena manje od 24 sata, kao što je slučaj s vremenom pisanja ovog članka i događaja na koji se on odnosi: finala Svjetskog kupa između favorizirane Francuske i “malešne” Hrvatske u koju bezgranično vjeruju izbornik Zlatko Dalić, njegovi igrači i njihov kapetan Luka Modrić te većinski dio navijača, ne samo Hrvata, koji se usuđuju vjerovati i sanjati da Lijepa Naša može biti 13. zemlja koja će se popeti na nogometni Olimp.

Prva iz dijela svijeta koji ne pripada tradicionalnom, bogatom i moćnom Zapadu. Da su proročke sposobnosti znanosti i znanstvenika kad je riječ o klupskom i svjetskom nogometu u doista malene, osvjedočio se prije četiri godine jedan od najvećih znanstvenika XX. stoljeća, engleski teorijski fizičar, matematičar, svemiroslov (kozmolog), ekspert za kvantnu gravitaciju i crne svemirske rupe Stephen William Hawking (1942. – 2018.).

Ponesen zanosom znanstvene znatiželje, on je uoči Svjetskog prvenstva u Brazilu prihvatio prijedlog da izradi dvije formule nogometnog uspjeha: formulu uspjeha Engleske na svjetskim prvenstvima i formulu savršeno izvedenog penala.

Da su njegove formule bile potpuni promašaj, ne moram posebno pojašnjavati, jer nema te formule koja bi mogla objasniti čarobne, mistične i misteriozne nepoznanice koje su prije tri dana još jedanput protjerale ohole i pohlepne Engleze iz predvorja moskovskog nogometnog raja: božansko nadahnuće, samurajski skok i omiško-biokovsku silinu kojom je Ivan Perišić zabio izjednačujući gol, njegov nebeski skok nakon kojeg je spustio loptu pred Super Marija da bi taj prekaljeni ratnik dao pobjednički gol ljevicom te neutaživu glad za igrom, natjecanjem i pobjedom cijele momčadi Zlatka Dalića.

Nema te statistike, divovskih podataka (Big Data), teorijske matematike i fizike kojom bi se mogla osmisliti formula nogometnog uspjeha.

Zato se i genijalni Hawking našao pred nerješivom zagonetkom “crne rupe” koja stoji na putu svakoga nogometnog i sportskog proroštva: neizvjesnost, sreća/nesreća, fatalna sudska pogreška, sekunda ili dvije genijalnog igračkog nadahnuća, pacerski promašaj inače pouzdanog igrača, neslomljivi pobjednički duh ili gubitnička malodušnost neke momčadi.

Sve te varijable jednostavno nisu mjerljive i nisu predvidljive! Ne samo da nisu predvidljive nego su te crne spoznajne rupe teško i opisive.

Ruska nogometna trilogija

Sada kad sam javno pokopao proročki potencijal znanosti i znanstvenika, postavit ćete logično pitanje: na čemu počiva moj u naslovu sažeti optimizam, tvrdnja da ćemo večeras pobijediti nogometno moćne Francuze koje 1998. u polufinalu nisu uspjeli pobijediti vatreni ‘98 Miroslava Ćire Blaževića i Zvone Bobana, koji su u svojim redovima imali Zlatnu kopačku tog prvenstva Davora Šukera?

Analitički pristup kojim sam se koristio u pripremi “ruske nogometne trilogije” osmislio je ruski matematički geofizičar i seizmolog Vladimir Keilis-Borok (1921.–2013.). Nastojeći osmisliti metodu prognoziranja potresa, on je zaključio da znanost potrese ne može predvidjeti, ali može definirati neke geofizičke znakove koji bi mogli upućivati na pojavu potresa.

Svoju je metodu nazvao prepoznavanjem obrasca (pattern recognition). U suradnji s američkim kvantitativnim historiografom Allanom Lichtmanom, metodologiju prepoznavanja obrasca uspješno je poslije primijenio na, primjerice, prognoziranje ishoda američkih parlamentarnih i predsjedničkih izbora.

Služeći se tom idejom, a polazeći od manje-više neosporne spoznaje da uspjeh i neuspjeh u nogometu ovise o nizu čimbenika ili varijabli – pojedinačnoj kvaliteti igrača, kvaliteti nogometne momčadi, pobjedničkom ili gubitničkom momčadskom duhu i motivaciji, kvaliteti i vodstvenim sposobnostima izbornika/trenera, moralnom i socijalnom kapitalu kapetana momčadi, potpori i energiji koju momčadi daju navijači, korištenju suvremenih znanstvenih spoznaja u nogometu, sportskoj sreći i nesreći, sudačkim kvalitetama i propustima – pokušao sam procijeniti “bruto nogometnu snagu” naših protivnika i hrvatske reprezentacije.

Kako nisam nogometni stručnjak, za komparativne procjene kvalitete naših i “neprijateljskih” igrača zamolio sam trenera svih trenera Miroslava Ćiru Blaževića. Ćiro mi je svoje procjene s radošću poklonio. Na temelju tih procjena i moje socio-psihološke analize ostalih čimbenika, zaključio sam da ćemo pobijediti Ruse i Engleze.

Svaku dvojbu da ćemo pobijediti Engleze napustio sam nakon prave poplave oholih, bahatih i podcjenjivačkih ocjena engleskih novinara i bivših igrača o vatrenima 2.0. Da su Englezi napravili veliku pogrešku podcjenjujući vatrene 2.0, jasno im je stavio na znanje Šime Vrsaljko nakon utakmice: “Kad podcijeniš nekoga, to ti se najčešće vrati, a to se dogodilo i danas.

Nismo se obazirali na to što Englezi pišu i najavljuju. Ja uvijek kažem: ‘Izađi na teren pa onda pričaj’. Mi smo u finalu, a oni mogu na sunčanje ako žele. Pričalo se da ovo nije Engleska koja nabija lopte i preskače igru, ali kad smo mi krenuli u pritisak koji smo uvježbavali cijeli tjedan, onda se pokazalo da je to ipak stara Engleska.

Fizički smo bili spremniji, imali smo volju i htijenje. Nakon što smo primili gol, bili smo bolji i bilo je pitanje vremena kad ćemo zabiti. Ova reprezentacija ima karakter. Mi živimo jedan za drugoga i željeli smo dati 300 posto u ovoj utakmici pa da si ništa ne možemo zamjerati. Kad imaš takav pristup i svu podršku iza sebe, onda pokažeš zube.”

Na temelju analize temeljene na metodologiji prepoznavanja obrazaca, uvjeren sam da ćemo – ako nas ne pogodi neka silna nesreća i/ili ako nas suci ne opljačkaju – pobijediti Francuze i postati svjetski prvaci.

Onima koji misle kako će vatreni 2.0 teško zaustaviti glavne francuske jurišnike-driblere (Kylian Mbappé i Antoine Griezmann) i navodnog neukrotivog gospodara kaznenog prostora (Olivier Giroud), za razmišljanje nudim poučak koji mi je ponudio Ćiro: “Mbappé i Griezmann ne mogu se probiti kroz prostor kojim caruju Modrić, Rakitić i Brozović, a Girouda će Lovren ukrotiti bez većih problema i u zraku i na zemlji.”

Konačno, ako i kad pobijedimo, pitanje dobitnika Zlatne lopte bit će riješeno. Bit će to Luka Modrić. Tu je “francusku” loptu zaslužio i prije finala. Već nakon dramatične, ali i epske pobjede vatrenih 2.0 nad Rusijom, a posebice nakon veličanstvene pobjede nad Gordim/Perfidnim Albionom, vodeći nogometni znalci diljem svijeta počeli su se natjecati u traženju imenica, pridjeva i superlativa kojima su u nogometna nebesa uzdizali niskog i krhkog hrvatskog i Realova veznjaka Luku Modrića.

Divili su mu se i tepali mu: tihi genij, nečujni genij, izvanzemaljac, maestro, virtuoz, čarobnjak, mađioničar, orkestraš, nogometni pjesnik, briljantni dirigent, zadarski Mozart, hrvatski Beethoven, posljednji nogometni romantik, najbolji svjetski igrač, tvorac nogometnog ritma itd.

Jedan od razloga zbog kojeg se globalno selo zaljubilo u Luku bio je taj što su najveće zvijezde svjetskog nogometa napustile Rusiju pošto su njihove reprezentacije ispale u prvom ili drugom dijelu natjecanja: Lionel Messi, Cristiano Ronaldo, Neymar, Mohamed Salah, Luis Suarez, Manuel Neuer, Andres Iniesta, Robert Lewandowski, Marcelo i dr. Ostali su oni čije vrijeme sigurno i brzo dolazi, ali ne u Moskvi u nedjelju: Antoine Griezmann i Kylian Mbappé.

Zaključit ću ovako. Dvije najbolje svjetske momčadi igraju danas finale Svjetskog kupa koje će gledati cijeli svijet!

Razlika u kvaliteti, nogometnom umijeću i snazi skriva se u nijansama, ali je većina tih nijansi na hrvatskoj strani: imamo za nijansu boljeg izbornika, bolji su nam navijači, kapetan nam je malčice bolji i kao vođa i kao igrač, snažniji nam je i momčadski, pobjednički duh, pa i izbornička, igračka i navijačka vjera u pobjedu.

Slaven Letica / Večernji list

 

Povijesni dan hrvatskog sporta

 

 

Pastir na Velebitu: Pogledajte snimku malenog Luke Modrića koji štapom tjera koze po kamenjaru

 

 

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori