Pratite nas

Analiza

O Šešelju i reakcijama hrvatskoga državnog vrha: Šešelj, Vukovar i Haaški sud

Objavljeno

na

Uoči 23. obljetnice pada Vukovara Haaški sud – koji za zločine u Vukovaru nije osudio nikoga iz samog političkog i vojnog vrha Jugoslavije – iz pritvora je pustio četničkog vojvodu i notornoga ratnog zločinca Vojislava Šešelja, simbola etničkog čišćenja Hrvata u Vojvodini. Riječ je o odluci čija je skandaloznost tolika da ju je i predsjednik RH dr. Ivo Josipović – koji je kroz sve ove godine bio jedan od glavnih apologeta Haaškog suda – okvalificirao kao „poraz međunarodnog prava”.

Ovu odluku Haaškog suda, posebno u svjetlu činjenice da je Šešelj pušten uoči obljetnice pada Vukovara, te reakcija državnog vrha komentiraju za portal Hrvatskog Kulturnog Vijeća: Miljenko Stojić, Stipe Kutleša, Damir Pešorda, Đuro Vidmarović, Egon Kraljević, Joško Čelan i Roko Milković.

Miljenko Stojić: Izići nam je na izbore i rastjerati ih

Na Vukovar se izlilo zlo iz okvira za mržnju koji je počeo nastajati još tamo od onih dana kada su zakulisna središta moći počela zbiljski stvarati, a ne samo razmišljati o tome, ujedinjenje različitih naroda iz mediteranskog, srednjoeuropskog i balkanskog prostora, kasnije nazvanim Jugoslavija. Nije to, dakle, počelo tek s 1941., proteklo je dotle dosta vode.

Svakako valja spomenuti i dugih mračnih 45 godina u kojima je komunizam nemilosrdno proganjao svaki hrvatski krik za slobodom. I onda je kucnuo taj čas, treba slomiti »bijedni Vukovar« i krenuti neometano prema Zagrebu. Na svu sreću protivnici, predvođeni velikosrbima, nisu uspjeli, unatoč tomu što su hrvatske snage bile bez oružja da bi obranile svoj narod.

Svemu je, znamo, itekako kumovao nepopravljivi komunist Budimir Lončar, kasnije savjetnik, nažalost, hrvatskih predsjednika Stjepana Mesića i Ive Josipovića. Dogodilo se što se dogodilo, Hrvatska je postala žrtvom i to nije odgovaralo onim zakulisnim središtima moći. Ustanovili su Haaški sud, gnjavili sa suđenjima, kao oni će dovesti do pravde i pomirenja.

Vojislav Šešelj je očito od početka znao igru pa ih je ismijavao, a oni su onda nedavnim njegovim puštanjem na slobodu, sada pred obljetnicu Vukovara, pokušali u nama ubiti dostojanstvo, ismijati nas, poniziti. Jesu li uspjeli? Ma nisu.

Kad jedan Aleksandar Stanković ima potrebu u svoju kontroverznu emisiju Nedjeljom u dva pozvati Marijana Gubinu, koji je kao 10-godišnji dječak zajedno s obitelji bio zlostavljan i zatvaran u logor, onda znamo da hrvatski krik za slobodom pobjeđuje.

Dokazuje to i živčano lice trenutnog hrvatskog predsjednika Ive Josipovića tijekom posjeta hrvatskim braniteljima, 100 postotnim ratnim invalidima, koji prosvjeduju u Savskoj u Zagrebu. Znao je da je kriv i znao je da bi to moglo pomoći rušenju koncepcije »crvenjenja Hrvatske«, ili prevedeno, njezinom potpunom rastakanju i pretakanju u neko novo zajedništvo pod kapom, regije, regiona, Zapadnog Balkana… Kad je trebalo braniti Hrvatsku, njega nigdje nije bilo. Ganjao je svoju karijeru, uvećavao svoje bogatstvo. Tako su činili i neki drugi, danas nažalost politički prvaci u tvarno osiromašenoj Hrvatskoj.

Nije stoga čudno da nemaju što reći u povodu Šešeljeva puštanja na slobodu. Oni razmišljaju da bi pokvarili svoj hudi naum rastakanja Hrvatske ako bi to učinili. Zbog toga nešto mrmljaju, bježe da ne bi morali što ozbiljnije reći. Tek se zbog predizborne kampanje malo trgnuo Ivo Josipović. Ali ako je vjerovati bilu naroda, kraj im se svima približava.

Treba se sjetiti Isusa kad je bičem tjerao one trgovce iz hrama i prevrtao im stolove. Nije ih molio, nije im govorio o okretanju drugog obraza. Prilagođeno za naš slučaj, izići nam je na izbore i rastjerati ih da konačno prodiše ugnjeteni hrvatski narod i svatko onaj tko s njim dijeli istu sudbinu. Bog će nam u tome pomoći, samo ga zazovimo iz dubine duše.

Stipe Kutleša: Međunarodni sud vjerojatno ne želi optužiti Šešelja jer bi time optužio i Srbiju

Vrlo malo se stvari događa slučajno. Pogotovo u svjetskoj politici i diplomaciji. Puštanje optuženika Haškog suda Vojislava Šešelja navodno zbog bolesti samo je još jedan od niza sličnih slučajeva. Neki drugi srpski optuženici koji su pušteni iz zatvora u Haagu zbog bolesti nikada se u sudnicu nisu vratili. Je li slična namjera i sa Šešeljem? Ako jest razloge za to nije teško pogoditi.

Međunarodni sud vjerojatno ne želi optužiti Šešelja jer bi time optužio i Srbiju. Posve je jasno da su Šešeljevi zločini etničkog čišćenja Hrvata u Vojvodini i drugdje bili dio srbijanskog službenog političkog programa. Na Haškom je sudu da utvrdi njegovu osobnu odgovornost. Je li on to u stanju utvrditi vidjet će se. Iz dugogodišnjeg iskustva u radu Haškog suda teško se oteti dojmu da je još uvijek za taj sud ravnoteža krivnje apriorni postulat koji se treba očuvati pod svaku cijenu. A to znači da to s pravom nema veze.

Ako to nije tako onda se može nadati konkretnim i pravednim rješenjima. Vjerojatno je da je Šešelj pušten da se više nikada ne pojavi pred sudom zbog nekih viših razloga. A onda presuda neće biti ni potrebna, a ni moguća. Nisu u Haagu bili neupućeni u to koje posljedice ima Šešeljevo puštanje iz pritvora te kako će se on u Beogradu i Srbiji ponašati. Vidjet će se da li Haag na neki način tu stvar rješava tako da se ništa ne riješi. Šešelj je sada politički (i socijalni) problem Srbije, ali pravno još uvijek problem Haškoga suda. Šešelj je donekle test za srbijanske političke strukture, ali i za srpski narod. Ali i za hrvatske političare.

Znakovito je da je Šešelj pušten neposredno prije obljetnice pada Vukovara. Ili gledano s druge strane neposredno prije obljetnice oslobođenja Vukovara. Da je to dan oslobođenja Vukovara prema četničkom, jugoslavenskom, a velikim dijelom i srbijanskom svjetonazoru, to nije ništa novo. Ali što je sa stavom Haškog suda? I hrvatskih političara i državnog vrha?

Ne mora se previše spekulirati o tome, ali indikacije, i to jake, za zaključak postoje, naime za jednakost u zlu i podjednaku krivnju obiju strana. Mnogi vladajući hrvatski političari nisu pokazali da su npr. neugodno iznenađeni ili razočarani odlukom Haškog suda o Šešeljevu puštanju iz haškog pritvora kao što su bili prije dvije godine nakon odluke o oslobađanju hrvatskih generala. To puno govori.

Reakcija hrvatskog državnog vrha o slučaju Šešelj više je nego sramotna, zapravo nedostojna obavljanja najodgovornijih državnih funkcija. Nešto bolje bilo bi iluzorno i očekivati. Jedino je predsjednik države rekao da je ta skandalozna odluka Haškoga suda „poraz međunarodnoga prava”. U iskrenost takvih izjava treba jako sumnjati. Do sada je predsjedniku taj međunarodni sud, kada je on s njim prilično uspješno surađivao, bio neprikosnoveni autoritet. Otkuda sada takav salto mortale i prevrtljivost u stavovima?

Vjerojatno otuda što se približavaju izbori pa je sve dopušteno. Kada bi predsjednik sada i revidirao (ili barem pojasnio) većinu javno iznesenih stavova kao npr. o crvenoj petokraci kao simbolu ljubavi, ustaškoj guji, novoj pravednosti, drugoj republici i mnoštvo drugih, ni tada ne bi bilo sigurnog razloga da mu se vjeruje. Čini se da učinjena šteta zbog njegovih izjava i drugih sumnjivih radnji nadmašuje sve što je on eventualno pozitivno učinio (ako toga uopće ima).

Drugi iz vrhunske politike i državnog vrha ne pokazuju čak ni toliki stupanj inteligencije da barem prikriju svoje stavove antipatije prema svemu hrvatskome i postupke koji iz toga slijede. Ponekad se čini da je njihova iracionalnost zasjenila svaki mogući racionalni pristup. Umjesto jasnog odgovora i stava na svako pitanje, pa i pitanje Šešelja, oni uglavnom zabadaju glavu u pijesak pa ne vide da čak u Hrvatskoj ima doslovno gladnih i obmanjuju, ali i duboko vrijeđaju, javnost, posebno one izravno pogođene glađu. A o onome o čemu bi trebalo govoriti, dapače vikati, oni šute. Ako je šutnja, kako se kaže, znak odobravanja onda je posve jasno kakav je stav hrvatskog državnog vrha i njihovih podređenika o Šešelju i njegovim istomišljenicima.

Damir Pešorda: Kada bismo u zemlji imali jasnu politiku prema ključnim događajima iz naše povijesti, lakše bismo izlazili na kraj sa psinama izvana.

Puštanje Šešelja iz Haaškog zatvora osobno me nije iznenadilo. Taj sud već je danas relikt prošlosti i njegovi pravi osnivači gledaju kako ga što prije i sa što manje buke ugasiti. Oni danas imaju druge poluge kojima utječu na ovdašnje događaje. Hrvatska ne bi ništa osobito dobila ni da je Šešelj osuđen, ipak su glavni akteri događanja bili Milošević, politički vrh Srbije i vrh JNA, a oni nisu osuđeni.

Tako da su Josipovićeve izjave, kao i obično, promašene i lažno patetične, ”poraz međunarodnog suda” dogodio se davno prije.

To, naravno, ne znači da Šešelj nije kriv i da nije svojevrsno ruganje žrtvama njegovo puštanje iz zatvora. Vlada na to puštanje nikako nije reagirala, što je u skladu sa njenom dosadanjom politikom. Doduše, Vesna se Pusić nakon prvotnog suosjećanja sa srbijanskom Vladom malo pribrala pa je o Šešelju odlučila progovoriti ministrima vanjskih poslova EU. Vjerojatno da i njima probudi suosjećanje prema Vučiću i Nikoliću koji su se ni krivi ni dužni suočili s ”poludjelim ratnim zločincem”.

Josipović je poslao nekakvo pismo Theodoru Meronu. Meronu štošta zamjeri i od prije, a pismo mu dobro dođe i u predizborne svrhe. I to bi bilo to. Država koja drži do sebe, reagirala bi na način kako to govori da bi učinila predsjednička kandidatkinja Grabar Kitarović, dakle izravno prema Srbiji. A ne bi se suosjećala s Nikolićem i Vučićem, starim Šešeljevim pajdašima.

A što se tiče tzv. tajminga Šešeljeva puštanja iz zatvora, koliko znam Hrvatska i bez njega ima problema s vukovarskom obljetnicom. Kad bi samo Šešelj bio problem, problema ne bi ni bilo. Hoću reći, kada bismo u zemlji imali jasnu politiku prema ključnim događajima iz naše povijesti, lakše bismo izlazili na kraj sa psinama izvana.

Đuro Vidmarović: Haaški sud je politički projekt

Vojislav Šešelj je jedan od najkrvoločnijih velikosrpskih političara. Za njega nemam dobrih riječi. Međutim, htio bih na neki način njegovo puštanje iz zatvora u Scheveningenustaviti u nekakav kontekst, uz cijenu da djelujem disonantno.

1. Ukoliko, pravno gledajući, prihvatimo presumpciju nevinosti kao aksiom, tada on nije ratni zločinac, jer mu tu presudu nije odredio sud u Haagu.

2. Vojislav Šešelj je dragovoljno otišao u Haag i time stekao određenu prednost u odnosu na uhićenike koji su onamo dovedeni silom.

3. Sud u Haagu je obznanio da se Vojislav Šešelj pušta na slobodu PRIVREMENO iz humanih razloga, jer ima metastaze raka na jetri. (Ostaje nepoznata njegova medicinska slika, što znači da ne možemo znati je li u životnoj opasnosti, ili nije.) To znači da se mora vratiti u Haag kada presuda bude definirana, ukoliko, naravno, do tada ne umre.

4. Šešelj je pušten uz određene uvjete koji su dogovoreni između Suda, Vlade Republike Srbije i njega osobno.

5. Sud u Haagu imao suvereno pravo donositi odluke koje smatra ispravnima. RH je prihvatila njegov u suverenost i nedodirljivost.

Što smatram političkom pozadinom Šešeljevog puštanja u Srbiju?

Haaški Tribunal dopustio je Šešelju privremeni odlazak u Srbiju pod uvjetima koji umanjuju dosege humanitarnih razloga, a više otkrivaju političku pozadinu te odluke. Naime, zabranjeno mu je dolaziti u kontakt sa žrtvama velikosrpske agresije i svjedocima, ali mu nije zabranjeno političko djelovanje. Upravo ova olakotna okolnost baca veliku sjenku na Tribunal u Haagu i opravdava tezu o odluci koja nije pravno utemeljena, već politički iznuđena. Šešelj je toga svjestan i isti tren nakon stupanja u beogradsku zračnu luku, otpočeo je žestoku velikosrpsku i protuvladinu djelatnost. Ostaje pitanje:

A) Tko je imao toliku političku snagu djelovati na Sud i prinudi ga na ovako olakotno puštanje teško optuženog Šešelja na privremenu slobodu? On je osobno dao znati kako je riječ o Ruskoj Federaciji, što znači da je u tome morao sudjelovati tamošnji predsjednik Vladimir Vladimirović Putin, posredstvom svojih Ministara. Je li još neka europska Vlada imala u tome prste teško je prosuditi, ali znat će se nakon što se arhivska građa učini dostupnom.

B) Je li Šešeljevo puštanje na privremenu slobodu učinjeno s nakanom destabilizacije Srbije? Moguće, jer on snažnom retorikom uzbuđuje srbijanske političare, ali i biračko tijelo, namećući svoju sotonsku karizmu. (Tijekom suđenja vrijeđao je sudce neviđenim vulgarnostima i isticao kako govori kao budući nacionalni epski junak.) Javno je prozvao svoje nekadašnje suradnike i pulene Tomu Grobara i Aleksandra Vučića kao nacionalne izdajnike. Tisak i sredstva ,masovnog priopćavanja u Srbiji posvećuju Šešelju veliku pažnju i njegove izjave, govore i nastupe čine pristupačnima u svim dijelovima zemlje.

C) Hoće li Šešelj kao haški optuženik na privremenoj slobodi destabilizirati Srbiju? Neće! Što više, Toma Nikolić i A. Vučić sada će nešto izgubiti na unutarnjem planu, ali će dobiti mnogo više na međunarodnoj sceni, gdje će biti percipirani kao čimbenici stabilnosti zemlje, kao demokrate, odgovorni i kooperativni političari i k tome europski orijentirani. Nakon Šešeljevih velikosrpskih eskapada i solilokvija, Vučić će laganije i uspješnije pregovarati s EZ činovnicima. Naravno, ono što Šešelj govori Toma Grobar i Vučić privatno shvaćaju, jer on ih je educirao, promovirao i lansirao u visoku politiku. No, ako prijeđe crveni nit, bit će uhićen, ili ubijen. Tamo to rješavaju vrlo pragmatično. Ili će postati predmet trgovine, kao što je bio i Slobodan Milošević.

D) Šešeljevi nastupi su i poruka Rusiji, jer Putin ima kod kuće jednog Žirinovskog. On ide u osvajanja s drugom retorikom i drugačijom političkom filozofijom.

Haaški je sud politički projekt i kao takav je djelovao. Kao takav će biti i ugašen. Njegove se presude i cijeli tijek suđenja moraju promatrati izvan pravnih kategorija, u svijetlu političkih i geopolitičkih interesa EZ, SAD-a i RF. Zbog toga imamo činjenicu da je Dario Kordić, premda nevin, zapravo bez čvrstih dokaza o krivnji, osuđen na 20 godina robije, a Šešelj je pušten. Da ne govorimo o suđenju krivcima za pokolj u Vukovaru i genocid u Srebrenici.

Važno je znati kako Države (RH, BiH i Srbija) i njihova javnost nisu prihvatile s povjerenjem niti jednu presudu. To znači da ih svi doživljavaju kao političke presude. Podsjećam kako su lideri bosanskih Srba dočekani s najvišim državnim počastima. U Hrvatskoj to nije slučaj, ali narod je potpuno obezvrijedio haaške presude. O tome svjedoči primjer generala Darija Kordića.

Osim toga, u Haagu je umro glavni optuženik za velikosrpsku agresiju, Slobodan Milošević i njegova je smrt politički uzdrmala Sud. Velika Britanija, a poglavito Rusija to nisu mogle prihvatiti bez reagiranja. Sada je Sud u opasnosti da im umre Šešelj, a možda i general Mladić, a politika to ne želi. Uostalom, nove presude izgubile su smisao, odnosno nakon dva desetljeća i Haaški je sud postao anakronizam.

Seselj i cedePresude Hadžiću i Karadžiću ne bi ništa značile i ne bi pomogle u rehabilitaciji Suda. Presude hrvatskim uznicima iz BiH (Praljak, Petković, Čorić) mogu biti jedino političke naravi. Realne krivice kod njih nema, ukoliko politički rad ne kriminaliziramo kao zločin. Osim toga, njihovim bi osuđivanjem ojačao islamski fundamentalizam koji u sadašnjoj situaciji pokazuje svu zlokobnost jer se povezuje s onim na Bliskom Istoku. Toga su svjesni u središtima moći.

Haaški sud mora što prije nestati sa političke scene, kako se ne bi postavilo suđenje ruskim agresorima zbog zločina nad ukrajinskim stanovništvom i agresije na tu zemlju. Mogao bi se optužiti i sam Putin. Podsjećam na sudanskog Predsjednika.

Šešeljev dolazak u Beograd najveća je opasnost za Hrvatsku. Ako njegov dolazak promotrimo u povezanosti s rusko-srbijanskim vojnim vježbama, tada to postaje jasnije. On će dodatno raspaliti protuhrvatski šovinizam i želju za novim ratom kako bi se realizirale granice Virovitica-Karlovac-Karlobag. Objektivno, vojnički gledano, u ovom trenutku bez pomoći NATO-a mi ne bi imali snage suprotstaviti se agresiji, jer nam je vojska sasječena, branitelji poniženi i dekuražirani, a gospodarstvo uništeno.

Normaliziranje hrvatsko-srbijanskih međudržavnih odnosa time je ugroženo, ako ne i odgođeno ad kalendas grekas. Hrvatski vrhovnik je napokon postao toga svjestan i javno se oglasio, pa makar s „kasnim paljenjem”. No, mnogi u RH šute, jer drže fige u džepovima. Ministrica vanjskih poslova izgovorila je nešto što zvuči kao vic: izrazila je Srbiji sućut što joj se vratio Šešelj.

Egon Kraljević: Pomoću Haaškog suda međunarodna je zajednica upravljala i još uvijek upravlja postjugoslavenskom krizom

S Haškim je sudom za Hrvatsku sve od početka krenulo krivo. Tomislav Jonjić, istaknuti odvjetnik s višegodišnjim stažom u Haagu, primijetio je da je naša zemlja još 1992./93. propustila reagirati na nacrt Statuta Međunarodnog kaznenog suda za Jugoslaviju, a 1996. donijela je i – po njegovoj ocjeni – skandalozni Ustavni zakon o suradnji s međunarodnim kaznenim sudovima. Nakon 3. siječnja 2000. stvari su se dodatno pogoršale dolaskom na vlast lijeve koalicije koja je usvojila tragičnu odluku o davanju Haagu nadležnosti za procesuiranje zločina počinjenih tijekom Bljeska i Oluje.

Postoji, ipak, jasna razlika između HDZ-ova inicijalno naivnog izlaženja u susret, odnosno kasnije nevoljkog popuštanja Haškom sudu (uzrokovanog vanjskim pritiscima, političkom nestručnošću te zaplotnjačkim djelovanjem jugoslavenskih struktura unutar tadašnje hrvatske vlasti – sjetimo se da je istaknutu ulogu u kreiranju državne politike prema Haagu tada imao “pravni stručnjak” Ivo Josipović) s jedne strane, i u početku prikrivenog, a kasnije sve manje skrivanog oduševljenja, s kojim su Račan i društvo čitav Domovinski rat izručili Haagu, s druge strane.

Nakon 2000-te, nastupilo je mučno vrijeme kada je u javnosti stvoreno raspoloženje po kojem je svako pozitivno izjašnjavanje o Domovinskom ratu i upozoravanje na nepravde Haškog suda značilo zagovaranje zločina, dok je svako omalovažavanje hrvatske borbe za neovisnost smatrano vrhunskim demokratskim činom.

U posljednje tri – četiri godine, navedeni je sud logikom suprotstavljenih političkih interesa velikih sila koje su upravljale njime, počeo donositi naizgled kontradiktorne odluke. Poništene su tako drakonske prvostupanjske presude hrvatskim generalima, ali su u drugim velikim slučajevima oslobođeni i Momčilo Perišić, čelnici srbijanske Državne bezbednosti Stanišić i Simatović, a na “privremenu” i (za razliku od ranijih privremenih izlazaka iz pritvora, npr. generala Markača) ničim uvjetovanu slobodu pušten je i Vojo Šešelj.

Djelovanje Haškog suda je tako postalo predmet sveopće kritike u Hrvatskoj. Desnica mu je nesklona oduvijek, dok mu ljevičari sada počinju zamjerati što je “oslobodio krupne ribe”, pri čemu ne prave nikakvu razliku između srbijanskih političkih kriminalaca i ljudi koji su branili Hrvatsku. Nacionalna Hrvatska mu zamjera puno stvari, najviše to što je pod apsurdnim pretpostavkama (etničko čišćenje izazvano neselektivnim granatiranjem Knina !??), uopće otvorio proces protiv hrvatskih generala. Ljevica je zbog posljednjih haških odluka potpuno utučena i u kritikama znatno tiša, jer nesposobnim se na kraju ipak pokazalo njihovo čedo, koje su donedavno hvalili na sva zvona.

Unatoč sveopćem nezadovoljstvu Haag je ispunio svrhu zbog koje je osnovan i ničega kontradiktornoga nema u njegovim posljednjim odlukama. Taj je sud prije svega zamišljen kao sredstvo koje će u stvarnost pretočiti političku volju svojih moćnih mentora. Da je u tomu uspio vidljivo je u činjenici da je od polovice devedesetih godina djelovao kao katalizator političke scene exjugoslavenskih država pomoću kojeg je međunarodna zajednica rušila njoj nepodobne i instalirala podobne političare i javne djelatnike.

Da nije bilo Haaga, Zoran Pusić bi danas bio samo umirovljeni profesor matematike s posljednjom službom u školi JNA, a danas je “legenda” moćnog nevladina sektora, dok bi Stjepan Mesić bio tek anonimni propali bivši HDZ-ovac, nešto kao Zlatko Canjuga (ako ga se itko još sjeća). Pomoću Haaškog suda međunarodna je zajednica upravljala i još uvijek upravlja postjugoslavenskom krizom. Haški je sud Hrvatskoj nesumnjivo naštetio jer je unatoč oslobađanju Gotovine i Markača, samim prihvaćanjem nakaradne optužbe za “etničko čišćenje na daljinu” (neselektivnom uporabom topništva), Domovinski rat i njegove žrtve stavio u istu ravan s pravim (č)etničkim čišćenjima i agresijom na Hrvatsku.

Njegova misija nažalost nije završena, jer u tijeku je preispitivanje prvostupanjske presude po kojoj su bosanskohercegovački Hrvati i tadašnja hrvatska vlast proglašeni krivima za komadanje susjedne države i progone Bošnjaka. Nakon vala kritiziranih oslobađajućih presuda, Haag se nalazi pod velikim pritiskom (i u međunarodnim razmjerima prevladavajućih) radikalno lijevih udruga koje konačno žele vidjeti jednu osuđujuću presudu visokorangiranim političarima i vojnicima.

Takva bi presuda u ovom slučaju, kao potpora politici koju se može opisati riječima “mirna Bosna (i Hercegovina), ali bez Hrvata”, silno dobro došla i međunarodnim upravljačima u Bosni i Hercegovini. Haag je, što teška srca priznaju i njegovi donedavni apologeti, prostituirao ideju međunarodnog prava, ali svojim zadnjim trzajima Hrvatskoj može još silno naškoditi. Njegovi, posljednjim presudama rezignirani domaći štovatelji, s nestrpljenjem očekuju takav rasplet. Njih nije briga za dvostruka haška mjerila zahvaljujući kojima je npr. vukovarski zločin ostao potpuno nekažnjem, a JNA i njezin vojni vrh oslobođeni bilo kakvog progona. Oni hoće makar jednu osudu svojih političkih protivnika.

Što se Josipovićeva sadašnjeg lamentiranja nad propašću Haškog suda tiče, riječ je o prljavom predizborno motiviranom proglasu. Naime praksa tog suda je bila sramna od samog njegova početka a Predsjednik je oduševljeno surađivao upravo s takvim sudom. Josipovićeva kritika Haaga ima istu moralnu vrijednost kao i njegovo odavanje počasti vukovarskim žrtvama – predizborno promidžbenu, dakle nikakvu.

Joško Čelan: Puštanje Šešelja na slobodu bolno, ali otrježnjujuće djeluje na Hrvate

Moćni neprijatelji, izvan i unutar zemlje, trajno i uspješno Hrvatskoj nameću zaborav temeljnih činjenica njene bliže i dalje prošlosti. Stoga se ona – posebno u slučajevima kakvo je puštanje iz haaškog zatvora ratnog zločinca Šešeljeva formata – stalno čudi što joj se to događa, a stvar joj je trebala biti jasna još 25. svibnja 1993. godine kad je taj Međunarodni kazneni sud za nekadašnju Jugoslaviju osnovan.

Njegova laž sadržana je već u samom nazivu „sud”. On je, naime, isto onoliko „sud” koliko su to bili i Staljinovi „sudovi” pred kojima operirali državni odvjetnici Andrej Januarevič Višinski i slični – puki provoditelji (geo)političke zločinačke sile, koji svojim pravnim prividom sili pridodaju i laž. Na ovom sudu sila i laž prvenstveno su u službi najšire shvaćenog Britanskog imperija, koji je puno obuhvatniji i moćniji od Ujedinjenog kraljevstva.

Primjer presude časnog suca Merona, kojom su oslobođeni generali Gotovina i Markač, izuzetak je, a ne pravilo. „Sud” koji je toliki dugi niz godina držao u uzama i potpuno nevine Hrvate, „sud” iz čijeg učinka ne proizlazi zaključak da je na Hrvatsku izvršena agresija, koji ciljano propušta kazniti najodgovornije za nju i koji zapravo stalno teži podjeli krivice ne može biti nikakva pravosudna ustanova, već postaje gola geopolitička batina, kojom moćnici radi svojih imperijalnih probitaka discipliniraju nemoćne.

Mali narodi, kakav je nažalost i hrvatski, nemaju pravi odgovor na nasilje velikih – mogu se samo usredotočiti na „kontrolu štete”. Na svjetskom planu mogu samo uložiti sve snage da svijetu predoče svoju istinu – bez velikih iluzija da to može imati nekog posebnog učinka (posebno stoga što ni hrvatska diplomacija nije hrvatska, već jugoslavenska). Puno više moguće je učiniti kod kuće: konkretno, ako se već ne može obesnažiti haaška „peta kolona” – jer i nju presudno stvara i održava isti taj Imperij – moguće je spriječiti da njeni najzadrtiji dijelovi dođu na vlast, kao što je to upravo sada slučaj u Hrvatskoj.

Na reakciju Ive Josipovića, a posebno ministrice Pusić, ne vrijedi trošiti riječi, jer oni su predvodnici te isti haaške agenture u zemlji i njihovo „zgražanje” i kvazi-rodoljublje dio je iste laži na kojoj počiva i sam taj sud. Domoljubni Hrvati na taj „performance” i stranih gazda i domaćih izvršitelja mogu samo gledati s gađenjem (nastavljajući naravno svoj rad na što bržem uklanjanju ovih drugih). Preostaje im puno važniji posao: vidjeti što sve mogu učiniti za preostale Hrvate koji su tom „sudu” izručeni na milost i nemilost.

U slobodnom vremenu mogu se i zabavljati starim snimkama s You Tubea na kojima krvavi zločinac Šešelj (sasvim prikladno) ismijava haaške suce najgorim porno-provokacijama. Sva ova tragigroteska oko njegova puštanja puno je bolja za triježnjenje poslovično lakoumnih Hrvata od onog gadljivog bratimljenja Josipovića i Pusićke uz trostruko ljubljenje s raznim Tadićima i Nikolićima. Baš kao što je izravni jugokomunist Mesić, koji već na prvi dojam bazdi po Balkanu, bolji od opakog prijetvornog Josipovića, koji đavolski vješto kukavnim ljubiteljima „Žikine dinastije” prodaje „europski” šlif, tako je i Šešelj bolji od spomenutih njegovih ušminkanih srpskih emanacija – njemu se, za razliku od njih, može vjerovati da iznosi cijelu (velikosrpsku, četničku) istinu. A ona je, umjesto da ih uljuljkuje u laži, uvijek djelotvorno ujedinjavala Hrvate.

Roko Milković: Hollywoodska retorika Haškog Tribunala

Puštanjem na slobodu nažalost pred sudom u Den Haagu neosuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja poljuljano je povjerenje u institucije koje je u Hrvatskoj ionako na niskoj razini , a otvorena je stara dilema i rasprava oko pojmova prava i pravde. Međunarodno pravosuđe ponaša se poput redatelja hollywoodskih filmova kojima Domovinski rat i rat na području BiH nimalo nije jasan pa kroz miješanje jezika, vojnih uniforma, uzroka i posljedica ratnih sukoba žele sve prikazati posljedicom djelovanja konglomerata loših politika i nacionalizama primitivnih balkanskih plemena.

Ovakva relativizacija povijesnih činjenica za posljedicu će imati nesigurnu budućnost i potencijalno krizno žarište u srcu Europe. Gledajući globalnu politiku moćnika i neprestano potpirivanje konflikta na Bliskom Istoku, Ukrajini i bivšim sovjetskim republikama ovakav scenariji i nije toliko nerazumljiv i neočekivan. Nesređeni međunacionalni odnosi, poljuljano povjerenje u institucije, vladavinu prava i ekonomska nesigurnost idealni su uvjeti za manipulacije i uplitanje raznih interesnih skupina u suverenitet kako Republike Hrvatske tako i ostalih zemalja pogođenih agresijom JNA i pobunjenih Srba početkom 1990 – tih, ali i Srbije koju se također destabilizira i odmiče od Rusije aktiviranjem snažnog političkog oponenta sadašnjoj Vladi i Predsjedniku koji se nimalo nisu odmakli od Šešeljeve ideologije već ju provode subverzivno i vrlo perfidno.

Mlaka i zakašnjela reakcija Predsjednika i Vlade HR na ponovnu političku aktivaciju, začinjenu ponovnom afirmacijom četništva od strane Vojislava Šešelja donekle je i očekivana. Pravo je pitanje što će spomenute institucije i njihovi privremeni predstavnici poduzeti da anuliraju sramotu i počinjenu nepravdu prema žrtvama.

Strateški jedini ispravan potez bio bi odlučna diplomatska, pravna i politička akcija usmjerena ka dokazivanju nevinosti tzv. ‘hrvatske šestorke’ kako se ne bi doveli u situaciju da RH i prvi hrvatski predsjednik Dr. Franjo Tuđman postanu jedini krivci za ratna stradanja s pravomoćnom presudom.

Davor Dijanović/HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Njemačke oružane snage ne isključuju raspad Europske unije

Objavljeno

na

Objavio

Njemačke oružane snage polaze od mogućnosti raspada Europske unije u sljedećih dvadesetak godina, proizlazi iz internog strateškog dokumenta u koji je imao uvid tjednik Der Spiegel.

Kako prenosi Der Spiegel u najnovijem broju, Bundeswehr u svojoj studiji “Strateška prognoza 2040” donosi nekoliko mogućih scenarija razvoja situacije na europskom kontinentu.

Jedan od scenarija nosi naslov “EU u raspadu i reakcija Njemačke” koji polazi od “višestrukih konfrontacija” i raspada postojećeg sustava vrijednosti.

“Proširenje EU je zaustavljeno, mnoge članice su napustile zajednicu, a Europa je izgubila na globalnoj konkurentnosti”, stoji u ovom scenariju.

Pritom autori studije, koja je jedan od priloga razmišljanjima o budućnosti Bundeswehra, ne polaze isključivo od sukoba unutar EU kao glavnom razlogu raspada sustava vrijednosti.

“Kaotična, stihijska i sve konfliktnija globalna situacija dramatično je promijenila sigurnosno-političko okružje za Njemačku i Europu”, stoji u dokumentu.

Kao daljnje moguće scenarije budućnosti europskog kontinenta autori predviđaju povratak sukoba na liniji istok-zapad pri čemu se predviđa samoizolacija nekih istočnih članica EU te čak priključenje nekih članica “istočnom bloku”.

“Kod nekih EU partnera je moguće približavanje državno-kapitalističkom modelu po uzoru na Rusiju”, stoji u studiji.

Iza ovih “simulacija” stoje znanstvenici Bundeswehr akademije.

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Dr. sc. Dubravko Ljubić: Stručna analiza Istanbulske konvencije – odgovornost vladajućih

Objavljeno

na

Objavio

 Istanbulska konvencija

U posljednje vrijeme svjedočimo sve žučnijim i bučnijim raspravama oko potrebe žurnog ratificiranja Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, kolokvijalno zvanom još i Istanbulskom konvencijom.

Najčešće se rasprave svode na navijačku debatu pri čemu se argumentacija za ili protiv svodi na nabrajanje zemalja koje su spomenutu Konvenciju ratificirale, bez ulaženja u sadržaj normativnog uređenja koji bi trebao postati djelom pravnog poretka Republike Hrvatske, kao suvremene i suverene ustavne države.

Sam naziv ovog međunarodnog ugovora upućuje na plemenitu ideju o nužnosti zaštite nježnijeg spola te obitelji kao nukleusa društvene zajednice. Samo bi, blago rečeno, nerazuman čovjek mogao imati nešto protiv zaštite koja bi se prema nazivu same Konvencije trebala pružati njezinim adresatima, odnosno subjektima i objektima nasilja kao nedvojbeno nedopuštenog socijalnog ponašanja koje uz društvenu osudu zaslužuje i kaznenopravnu sankciju.

Hrvatska je u oblasti sprječavanja nasilja nad ženama normativno uzorna država

Uprkos uvriježenom stajalištu koje se provlači kroz javni prostor, a na temelju kojega se naša zemlja doživljava pravnom neuređenom, na normativnoj razini smo glede promatrane materije uzoriti. Naš Ustav u čl. 3., jednakost, ravnopravnost spolova, te vladavinu prava utvrđuje najvišim vrednotama ustavnog poretka i temeljem za tumačenje Ustava.

Ljubic Dubravko

Nadovezujući se na ovu stožernu ustavnu odredbu, čl. 14. st. 1. Ustava određuje kako svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovom spolu, dok je na temelju odredbe čl. 61. st. 1. obitelj pod osobitom zaštitom države. Nasilje pak, kao fizički ili psihički napad na život i tijelo, prevenira se i prohibira kroz Kazneni zakon te Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji na način imanentan demokratski razvijenim europskim državama.

Ujedno, ovdje treba napomenuti kako je ulaskom u Europsku uniju u pravni sustav naše zemlje ušla Povelja temeljnih ljudskih prava EU koja u glavi III razrađuje načelo jednakosti, pri čemu se zabranjuje diskriminacija po društveno relevantnim osobinama kao što su spol, genetičke osobine i seksualna orijentacija (čl. 21/1). Poveljom se također jamči ravnopravnost muškaraca i žena na svim područjima, uključujući zapošljavanje, rad i plaću, čime se ne sprječava poduzimanje mjera koje u biti predstavljaju povlastice podzastupljenom spolu.

Također, na temelju glave I Povelje u naš ustavnopravni sustav ulazi i ljudsko dostojanstvo kao kategorija koja jamči svakome poštivanje tjelesnog i duhovnog integriteta, pa samim time predstavlja pravnu osnovu za zabranu nasilja bilo koje vrste.

Ne sprječava se socijalni darvinizam aktima kao što je Istanbulska konvencija

Ovdje cijenim potrebnim opetovano naglasiti dostatnost uređenja promatrane materije na normativnoj razini, jer će se u društvu uvijek pojaviti netko tko smatra kako se odnosi među ljudima mogu rješavati putem socijalnog darvinizma utemeljenog na isključivom pravu fizički jačeg ili društveno moćnijeg.

Neprestano će svoju animalnu prirodu neki ministri, župani, veleposlanici ili obični smrtnici manifestirati kroz ne prihvaćanje činjenice kako premlaćivanje bračne družice, potomstva ili roditelja nije društveno prihvatljiva anti-stres terapija. Također, siva brojka kriminaliteta u konkretnom slučaju će uvijek biti velika, ne zbog manjkavosti zakonodavnih rješenja, već zbog iracionalnih i emotivnih razloga zbog kojih zlodjela počinjena unutar četiri zida, odnosno u lažnoj sigurnosti doma, žrtve i njihova okolina ponekad tretiraju na pogrešan način.

Dakle, analizirajući domaći pravni sustav može se zaključiti kako na normativnoj razini i nema posebne potrebe za uvođenje dodatne regulative.

Istanbulska konvencija je prilog hiper-normiranosti

Ujedno, hiper-normiranost nikada nije bila izvor konzistentnosti pravnog sustava. Hrvatska, slijedeći svoje uljudbene domete, odavno je zemlja u kojoj je bilo koji oblik nasilja društveno neprihvatljiv.

Istanbulska konvencija

S druge strane, u 21. stoljeću na europskom kontinentu teško je zamisliva opstojnost društva u kojem bi se prihvaćalo nasilje kao metoda rješavanja međusobnih odnosa između ljudi. Poglavito to vrijedi za članice EU, gdje se zapravo zadnji bastion diskriminacije uklonio u Liechtensteinu 1990. godine kad je u toj kneževini ženama priznato jednako biračko pravo.

Stoga se osnovanim čini postaviti pitanje, čemu Istanbulska konvencija uopće služi, poglavito imajući u vidu kako u svom uvodu promatrana Konvencija upućuje na njezinu utemeljenost na sadržaju niza međunarodnih dokumenata kao što su: Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Europska socijalna povelja, Konvencija o suzbijanju trgovanja ljudima, Konvencija o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja, Preporuka o zaštiti žena od nasilja, Preporuka o standardima i mehanizmima ravnopravnosti spolova, Preporuka o ulozi žena i muškaraca u sprječavanju i rješavanju sukoba i izgradnji mira, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, Konvencija UN o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, Opća preporuka br. 19 o nasilju nad ženama, Konvencija UN o pravima djeteta, Konvencija UN o pravima osoba s invaliditetom, Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda te Ženevska konvencija o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata.

Sumnju u ciljeve Istanbulske konvencije izaziva svojevrsni međunarodni centralni komitet GREVIO

Potpuno je utemeljeno ovdje izraziti sumnju u svrhovitost usvajanja još jedne konvencije o sprječavanju nasilja nad ženama i u obitelji, budući da su pobrojani međunarodni dokumenti do sada učinkovito regulirali uređenje društvenih odnosa koje isključuje silu ili nasilje.

Stoga, što je u ovom međunarodnom dokumentu toliko važno i koje su to okolnosti koje bi upravo sada opravdavale njegovo donošenje?

Promatrajući normativni dio Konvencije, on u svom sadržaju s obzirom na naziv zapravo ne donosi ništa spektakularnog i progresivnog u problematiku koju obrađuje, osim možebitne novine sadržane u nemogućnosti stavljanja rezervi na njezin bitan sadržaj te osnutka svojevrsnog centralnog komiteta međunarodnih stručnjaka (GREVIO) kao nadzornog mehanizma provođenja Konvencije, koji bi valjda trebao upozoravati tijela domicilnih državnih vlasti kako batina ipak nije izašla iz raja.

Iz uvoda Konvencije proizlazi kako su države članice Vijeća Europe: “Osuđujući sve oblike nasilja nad ženama i nasilja u obitelji; prepoznajući da je ostvarenje ravnopravnosti žena i muškaraca ključni element u sprječavanju nasilja nad ženama; prepoznajući da je nasilje nad ženama manifestacija povijesno nejednakih odnosa moći između žena i muškaraca, koji su doveli do dominacije nad ženama i diskriminacije žena od strane muškaraca te do sprječavanja punog napretka žena; prepoznajući strukturalnu narav nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja te da je nasilje nad ženama jedan od ključnih socijalnih mehanizama kojim se žene prisilno stavlja u podređen položaj u odnosu na muškarce; prepoznajući, s velikom zabrinutošću, da su žene i djevojčice često izložene teškim oblicima nasilja kao što su nasilje u obitelji, seksualno uznemiravanje, silovanje, prisilni brak, zločini počinjeni u ime takozvane “časti” i sakaćenje ženskih spolnih organa, koji predstavljaju tešku povredu ljudskih prava žena i djevojčica i glavnu zapreku postizanju ravnopravnosti žena i muškaraca; prepoznajući stalna kršenja ljudskih prava tijekom oružanih sukoba koja pogađaju civilno stanovništvo, posebno žene, u obliku široko rasprostranjenog ili sustavnog silovanja i seksualnog nasilja te mogućnost porasta rodno utemeljenog nasilja tijekom i nakon sukoba; prepoznajući da su žene i djevojčice izložene većem riziku rodno utemeljenog nasilja nego muškarci; prepoznajući da nasilje u obitelji nerazmjerno pogađa žene te da muškarci također mogu biti žrtve nasilja u obitelji; prepoznajući da su djeca žrtve nasilja u obitelji, uključujući i kao svjedoci nasilja u obitelji; u težnji za stvaranjem Europe bez nasilja nad ženama i nasilja u obitelji”, odlučile dodatno odrediti međunarodne standarde zaštite od nasilja.

Vijeće Europe ovom Konvencijom države članice svodi na barbarska društva

Čitajući citirani tekst, teško se oteti dojmu kako Vijeće Europe svoje države članice drži barbarskim društvima u kojima je većina stanovništva neprestano izložena torturama neprihvatljivim u civiliziranim zajednicama. Ili drugim riječima, kolijevka civilizacije se preko noći pretvorila u socijalnu noćnu moru, gdje zločini obični ili oni ratni svakodnevno uzimaju svoj krvavi danak, a sve to zbog nepostojanja zakonske regulative koja bi zabranom deliktnog ponašanja pridonijela prevenciji kriminaliteta.

Neupućenom bi se putniku namjerniku, koji po prvi put krstari Europom, nakon čitanja uvoda Konvencije moglo činiti kako je ovdje Danteov pakao izašao na površinu u punini svih svojih devet krugova. Međutim, ma koliko se zapravo uvredljivim i šokantnim može smatrati uvod Konvencije, njen pravi smisao otkriva se tek analizom manjeg dijela njezinih uzgrednih odredaba.

Tekst same Konvencije uglavnom prati njezinu osnovnu svrhu što bi trebala biti zaštita žena od svih oblika nasilja te potreba sprječavanja, progona i uklanjanja nasilja nad ženama i nasilja u obitelji te potreba suzbijanja svih oblika diskriminacije žena i promicanja njihove pune ravnopravnosti s muškarcima, čineći to na uobičajeni deklaratorni konvencijski način.

Gdje se skriva prava svrha Konvencije?

Gender

Međutim, prava svrha cijele parade zapravo postaje razvidna po analizi čl. 3. Konvencije u kojem se daju operativne definicije određenih pojmova. Tako je “nasilje nad ženama” svako djelo rodno utemeljenog nasilja koje ima za posljedicu ili će vjerojatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili namjerno oduzimanje slobode, bilo da se pojavljuju u javnom ili privatnom životu. Potom se daje i definicije pojma “rod” koji označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce, te pojma “rodno utemeljenog nasilja nad ženama” kojim se označava nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene, pri čemu pojam “žene” uključuje i djevojčice mlađe od 18 godina.

S tim u vezi Konvencija u čl. 6; 12. i 14. nadalje propisuje da će države uključiti rodne perspektive u provedbu i procjenu učinka odredaba ove Konvencije te promicati učinkovitu provedbu politika ravnopravnosti žena i muškaraca te osnaživanje žena, te poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca.

Nametanje ideološke sadržine Konvencije u obrazovne sustave država potpisnica

Spol

Ujedno, Konvencija državama utvrđuje obvezu poduzeti potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja, zatim u neformalnim obrazovnim okruženjima, sportskim i kulturnim okruženjima, u okruženjima za provođenje slobodnog vremena te u medijima.

Službeno obrazloženje konteksta Konvencije glasi: “Termin rod, utemeljen na postojanju dva spola, muškom i ženskom, pojašnjava da postoje i društveno konstruirane uloge, ponašanja, aktivnosti i atributi koje određeno društvo smatra primjerenim za žene i muškarce. Tako određene društvene uloge ili stereotipi proizvode neželjene ili štetne prakse i pridonose da se nasilje nad ženama smatra prihvatljivim. Kako bi se prevladale takve rodne uloge, Konvencija uokviruje iskorjenjivanje predrasuda, običaja, tradicija i ostalih praksi koje se temelje na ideji inferiornosti žena ili na stereotipnim rodnim ulogama kao opću obvezu za sprječavanje nasilja. Stoga Konvencija poziva na rodno razumijevanje nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja kao osnove za sve mjere za zaštitu i potporu žrtvama. To znači da se ti oblici nasilja moraju rješavati u kontekstu prevladavajuće neravnopravnosti žena i muškaraca, postojećih stereotipa, rodnih uloga i diskriminacije žena kako bi se adekvatno odgovorilo na složenost ovog fenomena. Termin “rod” prema ovoj definiciji nije zamišljen kao zamjena za termine “žena” i “muškarac” koji se rabe u Konvenciji”.

Teorijska i pravna definicija nasilja, pojava nove kategorije – rodnoga nasilja

Enciklopedistički gledano, riječ nasilje dolazi od riječi sila, i označava odnos između dviju strana u kome jedna strana uporabom ili samom prijetnjom upotrebe sile utječe na drugu stranu. Nasilje može biti fizičko, koje se sastoji u namjernom nanošenju tjelesnih ozljeda; zatim emocionalno ili psihičko nasilje koje se očituje kao verbalni ili neverbalni oblik nanošenja ozljeda nečijoj psihi; odnosno seksualno kao specifičan oblik fizičkog nasilja učinjenog kroz neželjeni seksualni kontakt. Nasilje može biti i strukturalno kao posljedica neodgovarajuće ili nepostojeće akcije države. Upravo kad bi čovjek pomislio da je nasilje nedvojbeno jedinstven pojam s nekoliko pojavnih oblika, u tekstu Konvencije se javlja neko posebno, rodno, nasilje, koje je zapravo novokomponirana ispraznica, utvrđena dogmom znanstveno nedokazanih teza, oformljena radi ostvarivanja ideoloških ciljeva, pri čemu pod pojmom ideologije podrazumijevam sklop ideja koje uključuju način na koji pojedinac ili grupa gledaju na svijet. Na kraju cijele priče ispada kako je cjelokupni tekst Istanbulske konvencije krinka izrađena u svrhu nametanja svim članicama Vijeća Europe određenog svjetonazora, pri čemu zaštita žena i obitelji ima tek sekundarni karakter.

Zlouporaba međunarodnih institucija za promoviranje manjinskog svjetonazora

Nažalost, izgleda kako su u konkretnom slučaju međunarodne institucije uporabljene za promoviranje ali i nametanje nedvojbeno manjinskog svjetonazora ogrnutog u plašt političke korektnosti, zaboravljajući pri tome kako politička korektnost nije ništa drugo nego jednoumlje kojem je izvorište iz državne propagande izmaknuto na globalnu razinu. Time je izigrana i temeljna uloga međunarodnih ugovora, shvaćenih kao slobodno izraženo suglasje volja usmjereno ka postizanju dopuštenih pravnih učinaka. Kamuflažno inzistiranje na nasilnom uvođenju svjetonazora bez prethodne društvene rasprave o njegovom sadržaju, zapravo je nasilje nad integralnom slobodom shvaćenom kao istovremenom slobodom države, društva i pojedinca.

Istanbulskom konvencijom se pokušava nametnuti dogmatska rodna ideologija

Svjetonazor o kojem se ovdje radi u sociologiji se određuje terminom rodne ideologije. Navedeni izričaj označava skup ideja, očekivanja i djelatnosti koje su proizašle iz feminizmatrećeg vala, odnosno koje su vezane uz ustanove osnovane u svrhu izučavanja i promicanja feminizma i LGBTIQ aktivizma. Ta ideologija počiva na dogmi da je spol puka društvena i zakonska klasifikacija bioloških karakteristika koja dijeli osobe na samo dvije kategorije na osnovu genitalija i reproduktivnih funkcija, te je kao društveni konstrukt osnova diskriminacije i neravnopravnosti među ljudima. Izlaz iz tako zasnovane diskriminacije i neravnopravnosti naznačena ideologija vidi kroz koncept “roda” koji određuje društvene uloge muškarca i žene ali prema vlastitom izboru i predstavlja samostalno individualno određenje izražavanja identiteta koje potvrđuje, negira i nadilazi spolno određene i socijalno formirane uloge muškaraca i žena u društvu. Pobornici rodne ideologije zalažu se za temeljiti redizajn ljudskog društva gdje bi se čovjeka oslobodilo od “heteronormiranosti”, to jest od kulturalnog programiranog ponašanja kao “muško” ili kao “žensko”.

Američki kritičari rodnu ideologiju nazivaju „kulturnim marksizmom“

Kritičari sadržaja rodne ideologije, poglavito oni iz redova konzervativaca u SAD, opisanu ideju pak označavaju sintagmom “kulturni marksizam”. Neovisno o tome, početkom 21. stoljeća akcije koje promoviraju rodnu ideologiju, i pored ozbiljnijih protivljenja, bivaju ugrađene u brojne zakone i političke agende širom svijeta, čineći ovu ideologiju predmetom najvećih javnih prijepora. Najuočljivije posljedice rodne ideologije razvidne su iz zakonodavne djelatnosti na temelju koje se omogućuje homoseksualcima svoje zajednice registrirati pod imenom “brak”, uz mogućnost adopcije djece. U SAD-u, zemlji gdje je rodna ideologija i nastala krajem 20. stoljeća, do kolovoza 2014. godine je 13 saveznih država donijelo zakone kojima se dopuštaju homoseksualni brakovi. Drugih 40 saveznih država usvojilo je pak odredbe kojima se priznavanje statusa braka zajednicama homoseksualaca zabranjuje. Od toga su u 31 saveznoj državi, na temelju ustavnih narodnih referenduma, takve prohibitivne odredbe unesene u državne ustave. Dakle, čak je većina sastavnica u državi u kojoj je rodna ideologija nastala, tu ideologiju odbacila putem neposrednog demokratskog izjašnjavanja građana.

Istanbulska konvencija je u suprotnosti s hrvatskim ustavom

O sociološkim aspektima rodne ideologije već je u javnom prostoru mnogo toga napisano, pa bih se stoga nastavno zadržao na ustavnopravnoj komponenti nepodobnosti Istanbulske konvencije za akt ratifikacije.

Republika Hrvatska Ustavom je definirana kao demokratska država hrvatskog naroda u etničkom i političkom smislu utemeljena na vladavini prava. U demokracijama politička vlast jest podređena uspostavljenim ustavnim ograničenjima. U njima se promjene događaju na način kako je to određeno ustavom neovisno o pragmatičnim željama i volji suverena ili vladajuće parlamentarne većine. Demokracija jest zaštita društva od totalitarizama svih vrsta. Ustav priječi politici pretvarati se u pravni poredak i na taj način izolirati se i alijenirati od društvenog okruženja. Ustav uređuje način borbe za vlast predstavnika konkurentnih društvenih skupina kako njihova kreativnost u zastupanju posebnih interesa ne bi prekoračila ustavne granice. Svaki ustavnopravni poredak utemeljen je na načelu ustavnosti i zakonitosti. Prema načelu ustavnosti svi zakoni moraju biti usklađeni s ustavom, dok normativna djelatnost mora imati svoje ishodište u ustavnim institutima ili u zakonodavnoj delegaciji. Vladavina prava pak zahtijeva ujedno da ustav i pravni poredak koji iz njega proizlazi imaju određen sadržaj.

Zakoni se ne smiju pisati na temelju ideologije

U pravnom poretku, utemeljenom na vladavini prava, zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Ujedno, zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima adresata u svakom konkretnom slučaju, u kojemu se zakon na njih neposredno primjenjuje.

Zbog navedenog, zakoni se ne smiju pisati na temelju ideologija, jer je to odlika totalitarnih sustava. Zakoni moraju sadržavati određenja koja su prihvaćena konsenzusom, a u slučaju njegovog izostanka onda na temelju većinskog mnijenja usvojenog nakon provedene javne rasprave. Propisi s izrazito ideološkim karakterom ne mogu biti sastavnica ustavnopravnog poretka u demokratskim državama.

Istanbulsku konvenciju Hrvatske ne može ratificirati bez ustavnih promjena

S druge strane, Istanbulska konvencija i formalno ne može biti ratificirana bez prethodnih Ustavnih promjena. Ustav Republike Hrvatske, kao ni prethodno spomenuta Povelja temeljnih ljudskih prava EU, ne poznaje pojam “rod”, odnosno kako je već ranije istaknuto poznaje kao ustavne kategorije isključivo spol i ravnopravnost spolova. Dok se u naš Ustav ne uvede kao ustavna kategorija i pojam roda, Istambulska konvencija u dijelu prakticiranja rodne ideologije jest neustavna. Pojašnjenja radi ističem da je još u prvoj ustavnosudskoj rješidbi na svijetu (Marbury v. Medison (1803.)) Vrhovni sud SAD-a istaknuo kako se zakonom ne može propisivati sadržaj koji nema pravnu osnovu u Ustavu ili za kojeg ustav zakonodavcu ne daje izričitu zakonodavnu delegaciju. U slučaju konflikta između ustava i zakona, neposredno se mora primijeniti Ustav. Svi, pa samim time i zakonodavac, se moraju držati Ustava jer je Ustav iznad svakog zakonskog akta.

Njemačka ustavna praksa

Nadalje, s tim u vezi Njemački savezni ustavni sud u odluci (BVerfGE 111,307) Würdigung, izrazio je stajalište prema kojemu se konvencijsko pravo, kao i odluke međunarodnih sudova iz domene temeljnopravne sfere, tumače u okvirima metodološki dopuštenog tumačenja zakona. Opći ili pojedinačni akti nastali izvan domaćeg pravnog poretka ne mogu se primjenjivati automatizmom, bez prethodne ocjene njihove koherentnosti s višim, ustavnim pravom.

Propisi niže pravne snage od ustava se neće primjenjivati ukoliko njihovo djelovanje na nacionalni poredak ima za posljedicu narušavanje balansa uspostavljenog unutar temeljnopravne sfere, odnosno destruktivno utječe na uravnoteženi sustav ljudskih prava utvrđen normom ustavnog ranga. Utjecaj konvencijskog prava ovdje se ograničava na razinu pomoćnog sredstva za tumačenje dometa, sadržaja i značaja temeljnih prava sadržanih u Ustavu.

Istanbulska konvencija je u suprotnosti s temeljnim postavkama demokracije

Slijedom svega iznijetoga, opetovano želim naglasiti kako u demokratskim zemljama normativa se ne može temeljiti na ideologijama, jer se to kosi s temeljnim postavkama demokracije. Zakonodavna rješenja ne smiju nametati ljudima način razmišljanja ili stil života jer zakonodavac za takvo djelanje nema ovlaštenje. Pod krinkom plemenitih ciljeva nametati ideološka rješenja u obrazovni sustav, sport ili kulturu, u direktnoj je opreci s ustavnim pravom i dužnošću roditelja brinuti se i odlučivati o obrazovanju svoje djece (čl. 63/1 Ustava RH).

Vlada i saborski zastupnici moraju ozbiljno razmisliti u što se upuštaju eventualnom potporom Istanbulskoj konvenciji

Slijedom izrečenog, svi oni koji će možebitno u Saboru dizati ruke za ratifikaciju ove Konvencije moraju biti svjesni svoje odgovornosti, odnosno moraju biti svjesni činjenice kako u pravni poredak uvode norme koje nisu usuglašene s Ustavom Republike Hrvatske. Također, oni moraju biti svjesni da poslije toga nema drugog tijela koje bi njihov propust moglo ispraviti. Naime, naš Ustavni sud (rješenja U-I-825/2001; te U-I-1583/2000, U-I-559/2001.) izrazio je stajalište kako nije nadležan ocjenjivati suglasnost međunarodnih ugovora neposredno s Ustavom, dok je u odnosu na zakone o potvrđivanju međunarodnih ugovora, njegova nadležnost ograničena jer ne obuhvaća ocjenu suglasnosti s Ustavom materijalnog sadržaja samoga međunarodnog ugovora koji je sastavni dio takvog zakona. Ovakvo stajalište nedvojbeno ima za posljedicu opstojnost odredaba međunarodnih ugovora u našem ustavnopravnom poretku kao sadržajno jedinih općih akata koji ne podliježu kontroli ustavnosti. Postojanje pravnih pravila u ustavnopravnom sustavu koja ne podliježu klasičnoj hijerarhiji propisa i koja su još k tome izuzeta ispod ingerencije ustavnog sudovanja, ne pridonosi koherentnosti i konzistentnosti ustavnopravnog poretka. Hoće li se opisana praksa Ustavnog suda mijenjati, stvar je nagađanja. Do trenutka promjene ustavnosudske prakse dužnost je svakoga upozoriti na društvenu štetu koja bi ishitrenim odlukama ovdje mogla nastupiti.

Preventivno je nužno odustati od ratifikacije Istanbulske konvencije

Istambulska konvencija trenutno nije ni formalno niti materijalno spremna ući u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske bez prethodno izvršenih ustavnih promjena i bez prethodno provedene javne rasprave o njezinom sadržaju, uključujući ovdje i možebitno provođenje referenduma kao oblika neposredne demokracije.

Stoga preventivno odustajanje od ratifikacije Istambulske konvencije u ovom trenutku cijenim nužnim i oportunim. Ishitreno uvođenje rodne ideologije, kao modela uređenja društvenih odnosa, osim što uz postojeći sustav osnovnih normi i na njima uspostavljenoj legislativi ni na koji način ne će doprinijeti većoj zaštiti žena i obitelji, zbog svog šarlatanskog i neznanstveno uspostavljenog sadržaja može u budućnosti postati ishodištem socijalnih devijacija sa ozbiljnim i teško popravljivim posljedicama.

Recepcija međunarodnih ugovora nije olimpijska disciplina u kojoj moraš biti brži kako bi bio bolji od drugoga. Pametna vlast u pravni poredak svoje zemlje preuzet će samo one pravne standarde glede čijeg sadržaja ne postoji ozbiljan prijepor u društvu, odnosno one odredbe koje nedvojbeno doprinose društvenom progresu. Odgovorna vlast u pravni poredak ne će uvoditi normativu koja je u koliziji sa temeljnim postulatima utvrđenim u najvišem pravno-političkom aktu svoje države, koji kao takav neminovno predstavlja deskripciju društvene sadašnjice i projekciju njene budućnosti. Svako suprotno djelanje predstavljalo bi ugrozu za ostvarenje nacionalnih interesa.

dr. sc. Dubravko Ljubić / HKV

Karolina Vidović Krišto za Kamenjar: Tri su ključna aspekta zašto je Istanbulska konvencija neprihvatljiva

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari