Pratite nas

Analiza

O suđenju Perkoviću i Mustaču u Münchenu: Stojić, Pešorda, Kutleša, Babić i Kraljević

Objavljeno

na

Suđenje Perkoviću i Mustaču za sudioništvo u ubojstvu Đurekovića

U Münchenu je pred Višim pokrajinskim sudom u petak započelo suđenje pripadnicima jugoslavenskih tajnih službi Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću zbog sudioništva u ubojstvu hrvatskoga emigrantskog političara Stjepana Đurekovića u Wolfratshausenu pokraj Münchena 1983.

U vezi s tim postavlja se pitanje hoće li suđenje spomenutom dvojcu dovesti do promjene odnosa prema komunističkim zločinima u Hrvatskoj odnosno hoće li doći do dekonstrukcije sadašnje medijski nerealno stvorene slike funkcioniranja Komunističke Partije Hrvatske koja je direktno stajala iza naručenih političkih ubojstava, a na čelu pak koje je u jednom razdoblju kad su se ubojstva također događala bio i kasniji predsjednik SDP-a i Hrvatske vlade Ivica Račan.

Münchensko suđenje za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća komentiraju: mr. sc. Miljenko Stojić, dr. sc. Damir Pešorda, prof. dr. sc. Stipe Kutleša, mr. sc. Antun Babić i Egon Kraljević.

Mr. sc. Miljenko Stojić: Vjerujem da će suđenje doprinijeti dekomunizaciji hrvatskog društva

Hrvatski je puk uvijek znao što mu je učinila i što mu misli Komunistička partija. Ta nemoguće je zaboraviti njezina zvjerstva tijekom Drugog svjetskog rata, zvjerstva u poraću i u dugih, premračnih, 45 godina do Domovinskog rata. Nema obitelji koja nije pogođena nekom vrstom zla to ga je prouzročila ta zločinačka organizacija. Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman tijekom Domovinskog rata mudro nije otvarao pitanje lustracije, jer je taj rat najprije trebalo dobiti, a onda se baviti uređivanjem stanja u kući. Pritom treba nadodati da je sve gledao pod prizmom pomirdbe hrvatskih sinova čiji su očevi ratovali pod različitim stjegovima.

Dotle je već i priroda bila učinila svoje, sada još i više. Preostalo je ono bitno, dekomunizacija u našim glavama, pa onda u čitavom društvu. Nažalost mračne su sile dovele do toga da je 2000., na početku novoga tisućljeća, došlo do prevrata. Na površinu su, potpomognute izvana, u našemu društvu isplivale snage koje ne žele dobro hrvatskoj državi. Počelo je njezino sustavno rastakanje. Zbog toga smo danas zaduženiji nego ikada prije, kao i nezaposleniji nego ikada prije.

Srećom hrvatski se puk u posljednje vrijeme, a i stisak izvana je malo popustio, ipak trznuo i stvari su krenule nabolje. Unatoč medijskim manipulacijama svoje povjerenje počinje poklanjati onima koji mu zaista žele dobro. Nadajmo se da je iz svega ponio poduku koje se više ne će odricati.

Vratimo se sada suđenju u Münchenu. Vjerujem da će doprinijeti dekomunizaciji hrvatskog društva. Ne zbog toga što će Hrvati saznati nešto novo što nisu znali, već zbog toga što određene snage komunizam više ne će moći prikazivati kao ideologiju koja je u sebi dobra, samo što su ponekada njezini pripadnici znali skrenuti na krive staze. Ne, komunizam je zlo u samome sebi i njegovi su koraci uvijek bili zli. A kao pravo zlo, to je uvijek nastojao zaogrnuti u prihvatljivu kabanicu, da ljude zavede.

Suđenju će zacijelo pridonijeti i inicijativa u Europskom parlamentu da se konačno zabrani ta ideologija i njezini simboli, kako je to već učinjeno s nacionalsocijalizmom i fašizmom, koji su potekli iz iste matice kao i komunizam. Konačno su, dakle, opet zajedno. Nisam samo uvjeren da će određeni mediji u hrvatskom narodu poći drukčijim putem. Umjesto komunizma, zaogrnutog plaštem regije i »regiona«, ponudit će nam nešto slično.

Njihova je svrha da nas rastoče što više i ako je ikako moguće da nas uguraju u neku zajedničku tvorevinu s drugim narodima na ovim prostorima, sviđalo se to tim narodima ili ne. Sve je, dakle, u našim rukama. Ako se dadnemo prevariti, nestat će nas, ako budemo razmišljali i borili se izgradit ćemo lijep okvir za postojanje, sebi i svojim potomcima.

Dr. sc. Damir Pešorda: Suđenje će pridonijeti rasvjetljavanju tamnih mjesta u hrvatskoj povijesti

Suđenje Perkoviću i Mustaču svakako će koristiti Hrvatskoj i pridonijeti rasvjetljavanju tamnih mjesta u novijoj hrvatskoj povijesti. Ipak, prerano je da zapjevamo Danke Deutscland. Njemačka će, pretpostavljam, u tom procesu ići do dubine i širine koje njoj odgovaraju, istinsku lustraciju ne može učiniti nitko drugi za nas. Medijski odnos i odnos znatnog dijela društva prema komunizmu i Komunističkoj partiji u Hrvatskoj nije ni dosada bio blagonaklon zbog nedostatka informacija, znao je o partijskim zločinima svatko tko je htio znati. Možda ne baš sve, ali sasvim dovoljno da taj sustav i taj režim nedvosmisleno osudi.

Pravi je hrvatski problem nešto drugo, hrvatske elite, mahom komunističke ili orjunaške provenijencije, udaljene su od puka i njegovih interesa. One raspolažu novcem, medijskom i političkom moći, stoga će još dosta vremena proći dok dođe do, kako rekoste u vašem pitanju, ”dekonstrukcije sadašnje medijski nerealno stvorene slike funkcioniranja Komunističke partije Hrvatske koja je direktno stajala iza političkih ubojstava”. Oca se, naime, štiti i brani čak i kada je ubojica! Dakle, jedno suđenje u Njemačkoj ne može preko noći promijeniti strukturu i odnose u našem društvu, no može pomoći nacionalno osviještenim snagama u Hrvatskoj u transformaciji hrvatskog društva i države.

Osim toga, i da komunizam i komunistički zločini budu nedvosmisleno osuđeni, elite i raspodjela društvene moći ostaju u rukama istih ljudi. Oni su već sada manje-više promijenili ideološki premaz, no njihova temeljna averzija prema državotvornoj hrvatskoj misli ostaje. Stoga nam preostaje još duga ”kulturna borba” ako želimo da u Hrvatskoj i elite postanu hrvatske, a ne samo puk. Odmah treba reći da će u kontekstu posvemašnje globalizacije i sve suženijeg suvereniteta ta borba biti iznimno teška i neizvjesna.

Prof. dr. sc. Stipe Kutleša: Više od procesa za ubojstvo jednog čovjeka

Suđenje dvojcu optuženom za zločine i važnim osobama u jugoslavenskim i hrvatskim komunističkim tajnim službama više je od procesa za ubojstvo jednog čovjeka. Da to nije usamljen slučaj također je svima poznato; samo je ovaj isplivao i to ne zahvaljujući „pravnoj” hrvatskoj državi nego Njemačkoj.

Kakva sramota za vlast koja imalo drži do sebe i za državu kojom vlada (a ne upravlja)! Da se ovdje radi o političkom ubojstvu ne treba nikome pojašnjavati. I nije to jedino političko ubojstvo. A ako je to političko ubojstvo onda iza njega stoji politička partija, a zna se koja je partija u to doba mogla biti odgovorna za to i koji su ljudi vedrili i oblačili u partiji.

Ne znaju su do detalja konkretni sudionici i njihove konkretne uloge, ali se sigurno znaju oni koji su u to bili umiješani. Da to, i sva druga brojna politička ubojstva, pokušaji ubojstava, otmice i sl. ukazuje na sam vrh Saveza komunista (Komunističke partije) Hrvatske izvan je svake sumnje. Zadatak je suda da utvrdi i javno obznani konkretna imena i njihove naloge, njihove sluge i sve ostale detalje. Hoće li do toga doista i doći? Ovisi i o mnogo čemu, ali i o optuženima. Oni su najavili obranu šutnjom. I to je vjerojatno po nalogu.

Čijem? One iste partije koja ih je desetljećima plaćala za prljave i nečasne poslove. Njima je partija i njezina ideologija (i ne samo njima) ipak iznad Hrvatske. Netko bi mogao prigovoriti da ta partija formalno više ne postoji pa je rečena tvrdnja posve promašena. Formalno bi to moglo biti točno, ali ne i po stvarnom stanju stvari. Nije nikakva tajna, za većinu državljana RH, koje je sve zločine protiv hrvatskog naroda (ali i drugih manje vrijednih naroda) bivša partija organizirala i provodila. A poznato je i to da ideološki i politički sljedbenici te partije (sada maskirani, ipak prozirnim maskama, pod raznim imenima stranaka i udruga) na isti način djeluju od uspostave nezavisne hrvatske države do danas.

Ne samo da djeluju nego vladaju. Kako inače objasniti toliko trošenje energije i novca da se zaštite zločinci. Respektabilna demokratska država bi osumnjičene, a onda i optužene za zločine i sama procesuirala i tako pokazala da joj je mjesto među civiliziranim državama Europe. Ne bi je trebalo ni nagovarati, ni moliti za to niti uvjetovati njezino članstvo u društvu civiliziranih i ipak demokratičnijih europskih država. Ali ne. Vladajući su bili u stanju radi zaštite zločinaca na brzinu promijeniti Ustav RH i zakone i tako su EU na balkanski način opalili pljusku zbog koje se stide i stidjet će se generacije hrvatskih ljudi.

Tim svojim neciviliziranim činom pokazali su svijetu da je Hrvatska slučajna država u kojoj još uvijek stanuju guje ili zmije otrovnice. A njih bi svakako trebalo potamaniti kako i priliči gujama jer su opasne po život. I to prema scenariju münchenskih optuženika kad bi samo to mogli. Iz toga bi se moralo moći zaključiti da takvu državu i one koji su je stvorili treba što prije uništiti.

Kako objasniti da tolike silne napade i provokacije i omalovažavanja, preziranje braniteljske populacije, onih koji su stvarali i stvorili, sa svima drugima, hrvatsku državu? Najvjerojatnije kao osvetu za odlučnost i ustrajnost u borbi za hrvatsku državu. Sva sreća da sve što je već davno isplanirano i u zadnje vrijeme javno više puta izrečeno (crvenilo Hrvatske) nije do kraja uspjelo jer bi sramota i šteta za narod i državu bile još mnogostruko veće.

Iz kojih motiva jedna vlast, koja se smatra vlašću jedne tzv. demokratske države, čini sve protiv pravila ponašanja europskih pravnih institucija? Najlogičniji zaključak je da štiti optuženike za zločine i još žive pripadnike Komunističke partije koja se mirne duše može ubrojiti u zločinačku organizaciju kao i drugi totalitarni režimi 20. stoljeća. To je stav i EU. Ni antifašizam komunističke provenijencije tu više ne pomaže pogotovo kad je sasvim jasno da je komunizam daleko gori i totalitarniji sustav od fašizma. A ti živi pripadnici su djedovi, očevi, rođaci i sl. vladajućih.

U čemu je tajna grčevite borbe za još jedan mandat na vlasti? Ne po tome što bi se nešto trebalo popraviti i poboljšati u ovoj državi (da se imalo namjeru bilo što popraviti vidjelo bi se). Najave da se zadnju godinu mandata ništa više neće poduzimati govore same za sebe. među pristašama stare i još uvijek žive ideologije ipak je zavladala neka vrsta straha, ili barem nelagode. A što ako optuženici progovore? Cilj je da se to ipak spriječi da se otkrile partijske tajne sve dok malobrojni akteri nečasnih radnja uskoro biološki ne izumru. Onda se neće imati kome suditi.

Kako to da se traži od biračkog tijela, i očekuje se, drugi mandat u kojemu bi se trebalo dovršiti plan 21, a da se u sadašnjem nije napravilo gotovo ništa. Kamo sreće da je tako, ali nažalost nije tako; naprotiv napravilo se mnogo tj. napravila još veća šteta i dug od naslijeđenog od bivše „partije”. Da su državni dug, broj nezaposlenih, broj odbjeglih mladih školovanih stručnjaka u inozemstvo, broj prodanih i uništenih poduzeća i mnoštvo drugih stvari ostali isti kao na početku preuzetog vladalačkog mandata lijeve koalicije, onda bi se možda i moglo govoriti o nekakvom uspjehu „dosada najuspješnije vlade” RH (uspjeh zaustavljanja propadanja).

Ali od toga ništa: dug se nije smanjio ni ostao isti nego se povećao (podatak javno obznanjen na HTV 20. listopada), broj nezaposlenih i iseljenih iz Hrvatske također, rasprodaja strateških resursa Hrvatske se nastavila i to sve valjda u ime naroda (kao i nekada) i to bez pitanja tog istog naroda i protiv njegove volje. Kako protumačiti inscenirane sukobe koji traju do danas s braniteljima, radnicima, seljacima, prosvjetarima, zdravstvenim radnicima i mnogim drugima? Kako vlast podnosi volju naroda iskazanu na referendumima? Tako da o tom ustavom i zakonima zajamčenom pravu u krajnjoj liniji opet odlučuju drugovi. Prema dnevnim potrebama. Nedosljedno i neprincipijelno.

Otkuda tolika hajka i uzrujanost u javnim medijima na sve koji ne misle po partijskom receptu? Kako je uopće moguće da optuženici, pritvorenici i pronevjeritelji, korupcionaši, prevaranti i slični bivaju nagrađeni saborskim klupama i drugim unosnim radnim mjestima i funkcijama umjesto da ih se sankcionira na primjeren način? Kako objasniti da u zadnjih nekoliko godina, kada je otvaranje novih radnih mjesta i zapošljavanje gotovo nemoguće, otkaze dobivaju ili bivaju premješteni na druga radna mjesta nepoćudni, a vodeće funkcije (s odgovarajućim plaćama) dobivaju nesposobni, ali poslušni partijski i ideološki kadrovi? Koji su uz ostalo nekvalificirani, ne znaju obavljati poslove pa dolazi do zastoja te je sustav nedjelotvoran. Brojke o tome postoje i nije ih, uz malo dobre volje, teško provjeriti. To sve pokazuje da je sadašnja hrvatska vlast, nažalost, jedan od najrigidnijih neokomunističkih režima u svijetu.

Ovakav uvod samo je pojašnjenje odgovara na postavljeno pitanje. U velikom dijelu hrvatskog naroda i državljana RH u pogledu odnosa prema komunističkim zločinima najvjerojatnije se ništa neće promijeniti. Previše je toga poznato i posvjedočeno. Prema procjenama mnogih, onih približno oko 20-30% državljana RH i dalje će münchenske optuženike vjerojatno smatrati herojima, oni su im simpatični ili će biti barem indiferentni. To je stalno biračko tijelo onih koji, najblaže rečeno, ne vole Hrvatsku i ne žele joj nikakav prosperitet.

Drugi dio, većina, i tako imaju previše dokaza za zločinačka djela i likove bivše partije. Proces u Münchenu samo bi dodatno potvrdio ono što već znaju. Ta potvrda možda bi ipak dobro došla, barem malom broju sumnjivaca. Ali i radi europske orijentacije Hrvatske. EU je na jednaku razinu postavila sve totalitarizme 20. stoljeća: fašizam, nacizam i komunizam. A zna se da je komunizam i u svijetu i u Hrvatskoj odnio višestruko više žrtava nego nacizam i fašizam zajedno. Nedvojbeno je da je komunizam bio zločinački pokret. Samo to u Hrvatskoj ne vrijedi.

Da je tome tako pokazuje činjenica da su nasljednici komunističke ideologije zauzimali i još uvijek zauzimaju najodgovornije položaje u državnom i javnom životu u Hrvatskoj. Oni drugi, neistomišljenici su maknuti i marginalizirani. Građanstvo drugoga reda opet je među Hrvatima jako aktualno. Je li ta asimetrija i principijelna nejednakost rezultat „nove pravednosti” ili „druge republike”? Da se radi o dobrim namjerama onda je bilo sasvim dovoljno vremena založiti se za njih. Ili je ta „nova pravednost” u povratku crvene petokrake kao „simbola ljubavi”?

Ne bi li, iz načelnih razloga, također i nju trebalo osuditi i poslati u ropotarnicu povijesti i njezinu upotrebu smatrati jednakim kažnjivim djelom kao i pozdrav „Za dom spremni” (ako je on ustaške i fašističke provenijencije, što nikako nije)? Kad bi se imalo spremnosti o tome trijezno raspraviti i ponizno priznati pogreške s bilo koje strane dolazile Hrvatska bi možda mogla ozdraviti. Kome je uopće stalo do zdrave Hrvatske? Nekima sigurno nije.

Tragično je, a ujedno i komično, gledati kako su se gotovo svi političari u zadnje vrijeme „prešaltali” za korjenite promjene Ustava, izbornog i drugih zakona, za preferencijalno glasovanje, za poštivanje referenduma i sl. kada se sjetimo, ako imamo pamćenje koje dopire do prije nekoliko tjedana ili koji mjesec, da su opet gotovo svi i s lijeva i s desna (iznimkama svaka čast) na nož dočekali svaku pomisao na nešto slično. Proradilo je „domoljublje” vladajućih i najjačih oporbenih da će tobože sustav postati nestabilan. Koji sustav? Država na rubu svake propasti, a oni o stabilnosti sustava. Da sustava fotelja i privilegija.

Takvi licemjerni postupci pokazuju da takvi smatraju narod stadom ovaca koje se može voditi kako kome odgovara; inače ih narod ne zanima. Komunistička ideologija zasnovana na tobožnjoj borbi za radnike i njihova prava, vidi paradoksa, najsustavnije ih uništava. Obično se kaže da je vlast nesposobna, a stvar je posve suprotna: jako su uspješni u onome što su svojim programom obećali. To su sami oni više puta izjavljivali. Najvjerojatnije ga neće do kraja moći ostvariti. Zato toliki grč. I žal za eventualnim gubitkom sljedećeg mandata.

Dakle, ova i ovakva neokomunistička, udbaška Hrvatska nudi hrvatskom narodu, ali i većini njezinih građana, samo bijedu i propast, a onoj bijednoj manjini zemaljski raj. Ako većina naroda to ne prepoznaje ili demokratski ne želi ništa promijeniti i to je njegovo pravo. Ali ne zaboravimo da će nas buduće generacije s pravom prozivati i optuživati za grijehe propusta.

Mr. sc. Antun Babić: Suđenje u Munchenu može pomoći, ali rat protiv komunizma i hrvatskih komunista možemo dobiti samo u Hrvatskoj

Američki pisac Fareed Zakaria, jedan od najvažnijih intelektualaca današnjice, napisao je u njegovoj knjizi “Budućnost slobode” – “kako samo razumijevanjem prošlosti slobode možemo pomoći osiguravanju njene budućnosti”. Ako to razmišljanje uglednog američkog pisca primijenimo na suđenje visokim dužnosnicima Udbe Perkoviću i Mustaču, koje je počelo prošlog tjedna u Munchenu, slobodno ga možemo parafrizirati ovim riječima: “Ako mi Hrvati i današnja hrvatska država do kraja ne razotkrijemo, ne osudimo i ne rasvijetlimo gnjusnu, antihrvatsku, totalitarnu i ideološko komunističko-jugoslavensku narav i prošlost Komunističke partije Hrvatske, u Hrvatskoj neće nikada zaživjeti djelotvorna demokracija, a još manje istinska sloboda, kakvu poznaju razvijena liberalno demokratska društva”.

Zbog kratkoće komentara na ovom je mjestu nemoguće navesti sve dobro poznate zločine koje su nad svojim narodom od 1945. do 1990. godine sustavno provodili Komunistička partija Hrvatske i njezini vodeći dužnosnici, na čelu sa zločincem Josipom Brozom Titom, čije podrijetlo još uvijek nije do kraja utvrđeno. Spomenimo samo one najstrašnije kao što su pokolj tj. genocid nad hrvatskim narodom kod Bleiburga i tijekom Križnog puta, od austrijsko-slovenske granice do svih dijelova Hrvatske, kada je Hrvatska zadobila teško opisiv i razarajući demografski udarac. Od tog genocida nismo se do današnjeg dana oporavili i zbog toga kao narod ubrzano nestajemo.

Uloga Komunističke partije Hrvatske u rušenju Hrvatskoj proljeća koncem 1971. i teroru koji je nakon toga zavladao u Hrvatskoj još uvijek nije ni približno dovoljno rasvijetljena niti opisana. Na stotine je ljudi zatvoreno, a nekoliko desetina tisuća hrvatskih domoljuba ostali su bez posla i sredstava za život.

Komunistička partija Hrvatske sudjelovala je i u poslijeratnom tragičnom iseljevanju hrvatskog naroda i dodatnom demografskom udaru na Republiku Hrvatsku. Hrvatski komunisti nisu ništa učinili kako bi se suprostavili Titovom i velikosrpskom planu da se Jugoslaviju i njezino propalo gospodarstvo spasi otvaranjem granica i izvozom nekoliko stotina tisuća Hrvata u Njemačku i druge zapadnoeuropske zemlje koncem šezdesetih i početkom sedamedesetih godina prošlog stoljeća. Ako se tom broju doda još najmanje tristo tisuća Hrvata koji su se u to vrijeme iselili u prekomorske zemlje kao što su Australija, Kanada i SAD, onda možemo dobiti jasniju sliku demografske devastacije Hrvatske.

KPHKao što će bez ikakve dvojbe dokazati suđenje hrvatskim komunističkim tajnim agentima u Munchenu, SR Hrvatska i Komunistička partija Hrvatske imale su posebno važnu ulogu i u psihološko propagandnom ratu protiv svojeg vlastitog naroda u Hrvatskoj. No taj rat nije bio ograničen samo na domovinski prostor nego je proširen i na sve četiri strane svijeta, čak i u one države u kojima živjelo samo nekoliko stotina hrvatskih iseljenika.

Kao savjetnik u Ministarstvu zdravstva Australije 1975. godine, kad sam se uspio izboriti za priznanje hrvatskog jezika u tom Ministarstvu, na vlastitoj sam koži osjetio u kojoj su mjeri jugoslavenska diplomatska predstavništva imala ulogu u najgoroj mogućoj vrsti ocrnjivanja hrvatskih iseljenika u Australiji, a tako je bilo i diljem svijeta. Malo tko će to danas povjerovati, ali Komunistička Partija Hrvatske, zajedno s Beogradom i zapadnim zemljama koje su čuvale Jugoslaviju, uključujući i Njemačku, nastojale su u Australiji i diljem svijeta stvoriti imidž o nama Hrvatima, koji nije daleko od današnjeg negativnog imidža koji imaju islamski militanti u ISIL-u.

Bio bi neoprostiv promašaj kad u ovom tekstu ne bi upozorili na izdajničko i projugoslavensko ponašanje Komunističke partije Hrvatske nakon što je koncem osamdesetih godina prošlog stoljeća Slobodan Milošević krenuo u proces stvaranja Velike Srbije. Hrvatski su se komunisti (Stipe Šuvar itd.) do zadnjeg trenutka nadali da će biti moguće spasiti Jugoslaviju. Da je to tako najbolje svjedoči napuštanje sabornice od strane SDP-ovih zastupnika 25. lipnja 1991. godine prilikom izglasavanja Dekleracije o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske. SDP i hrvatsk komunisti su samostalnu hrvatsku državu kasnije prihvatili samo iz oportunističkih razloga tj. borbe za vlast, jer je Jugoslavija nestala.

Naravno, Komunistička partija Hrvatske, a posebno njezini čelni ljudi, odgovorna je i za ubojstva, prema nekim procjenama, i za preko više od šezdeset hrvatskih političkih emigranata, koji su se borili protiv Titove Jugoslavije i za samostalnu hrvatsku državu. Jedno od takvih ubojstava, Stjepana Đurekovića, predmet je suđenja u Munchenu u koje su usmjerene oči velikog broja Hrvata u Domovini i diljem svijeta.

Nijedna zemlja na svijetu ne može sebi dati novu prošlost. Ali može izmijeniti budućnost i poboljšati svoje izglede za razvoj djelotvorne demokracije i istinske slobode njenih stanovnika. Suđenje visokim dužnosnicima Udbe Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču moglo bi promijeniti puno toga na političkoj pozornici u Hrvatskoj.

U ovom je trenutku teško s nekom sigurnošću znati njegov krajnji utjecaj. Ipak, to bi suđenje moglo imati dalekosežne i pozitivne učinke za trenutno jako ugrožen opstanak samostalne hrvatske države, njezin unutrašnji demokratski razvoj i prijeko potrebno gospodarsko ozdravljenje, bez kojeg neće biti moguće zaustaviti sadašnje zastrašujuće demografsko nestajanje hrvatskog naroda. To suđenje ima ogroman potencijal i za pokretanje dugo očekivanog i nužnog procesa otkrivanja imena osoba koje su u Hrvatskoj u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća davale suglasnost za okrutna ubojstva i likvidaciju šezdeset hrvatskih emigranata diljem svijeta, a čija djeca danas imaju visoke pozicije u politici u Hrvatskoj.

Naravno taj bi proces mogao, nadajmo se da će biti tako, kroz usta Perkovića i Mustača, ali i dokumentaciju koja će se pojaviti tijekom suđenja, otkriti u kojim se sve političkim strankama u Hrvatskoj i danas nalaze suradnici Udbe i članovi Komunističke Partije koji su, zbog pripadanja zločinačkoj organizaciji kao što je bila Komunistička Partija Jugoslavije i SR Hrvatske, suodgovorni ne samo za navedena ubojstva u emigraciji nego i katastrofalan unutarnji razdor u Republici Hrvatskoj od Oluje 1995. do danas.

Naime, taj planirani unutarnji razdor, pljačka države i sustavna detuđmanizacija Hrvatske doveli su na čelo države izdajnike poput Mesića, Račana, Sanadera, Josipovića i Milanovića, samo da spomenem one najvažnije. Upravo su ti ljudi najodgovorniji što je nakon oslobođenja okupiranih područja u Hrvatskoj 1995. godine, sve do danas, planski i sustavno, spriječen povratak velikog broja hrvatskih iseljenika u Hrvatsku, uz čiju bi pomoć i znanje Hrvatska danas bila uređena i gospodarski razvijena zemlja. Hrvatski iseljenici, koji su dali veliki doprinos u stvaranju, obrani i međunarodnom priznanju hrvatske države, s pravom se osjećaju ogorčeni, izigrani i prevareni.

Prema mojem mišljenju jednako je važno da suđenje jugoslavenskim udbašima u Munchenu konačno osvijesti barem jedan dio još uvijek značajanog postotaka Hrvata u Domovini koji nikako ne mogu prežaliti propast Jugoslavije i komunizma. S tim u vezi može se bez imalo ograničenja reći kako su današnja hrvatska država tj. njezin predsjednik, Vlada i državne institucije, najveća utvrda neojugoslavenstva na prostorima bivše Jugoslavije i neokumunizma u cijeloj Europi.

Međutim, ono što, kao bivši politički emigrant također očekujem i priželjkujem je da sudski proces u Munchenu bude i početak otkrivanja barem onih ključnih suradnika Udbe u hrvatskim političkim organizacijama, društvima i klubovima u iseljeništvu u raznim zemljama svijeta, koji nisu ništa manje odgovorni, izravno ili neizravno, za očuvanje Titove Jugoslavije i ubojstva hrvatskih političkih emigranata koje su pratili i o njihovim kretanjima i aktivnostima izviještavali svoje nadređene u Udbi.

Nitko tko je na bilo koji način surađivao s jednim od najokrutnijim režimom u svijetu poslije Drugog svjetskog rata, koji je izvršio genocid nad hrvatskim narodom, ne bi trebao biti amnestiran. Ako neki od tih ljudi i nisu više među živima, za povijest je važno da se dozna potpuna istina.

Poznato je da je Udba bila aktivna i u Australiji i da su njezini agenti bili odgovorni za razna nedjela i planiranje terorističkih akcija u toj zemlji, za koje su onda optužili hrvatske političke aktiviste, kao što je bio slučaj s “Hrvatskom šestorkom” u Sydneyu 1979. godine. Šest australskih Hrvata bilo je osuđeno na dugogodišnju robiju zbog navodnog pokušaja podmetanja bombi na javnim mjestima.

Naravno, kasnije je bilo otkriveno da su ti ljudi nevini i da je sve to bila namještaljka Udbe u kojoj je surađivala i australska obaviještajna služba. Suđenje “Hrvatskoj šestorici” imalo je veliki odjek u australskim medijima, a hrvatska zajednica u Australiji bila je izvgrnuta još jednom u nizu teških ocrnjivanja i ponižavanja.

Suđenje Perkoviću i Mustaču u Munchenu može puno pomoći da se doznaju najtamnije strane komunističke vladavine u Hrvatskoj, ali rat protiv komunizma i hrvatskih komunista te za djelotvorno demokratsko društvo možemo dobiti samo u Hrvatskoj. No, na temelju njihovog ponašanja četvrt stoljeća nakon prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj, ne treba očekivati da će hrvatski komunisti prestati vjerovati u njihovu ideologiju i samovoljno nestati u magli. Hrvatski se narod mora konačno probuditi i na demokratski način ponovno uzeti sudbinu Hrvatske u svoje ruke.

Prema njihovom dosadašnjem ponašanju, iluzorno je očekivati da će to učiniti današnje političke elite u Hrvatskoj. Građanska inicijativa “U ime obitelji”, koja je pokrenula sakupljanje potpisa za dva ključna referendum, dobar je putokaz što nam je svima činiti. Kao prvi, ali i najvažniji korak prema konačnoj marginalizaciji komunista na hrvatskoj političkoj sceni su dolazeći predsjednički izbori. Hrvatski glasači u Domovini i iseljeništvu neizostavno trebaju izglasati nepovjerenje sadašnjem predsjedniku Ivi Josipoviću.

Egon Kraljević: Udbina “zona sumraka”

udba mit 320Metaforički se izražavajući, govoriti o Udbi uvijek znači, ulaziti u “zonu sumraka”. Ništa tu nije onakvo kakvim se čini, niti je pak išta toliko nevjerojatno da ne bi bilo moguće. Ukratko, udbaši su kao i pripadnici svih takvih organizacija, jako spretni u spletkarenju, prikrivanju, manipuliranju i obrtanju stvari, jer to im je posao. Moćni su jer raspolažu ogromnim fondom tajnih informacija, koje po potrebi koriste selektivno ili kombiniraju natruhe istine i ogromne količine laži, čime usmjeravaju javno mnijenje. “Senzacionalne” vijesti poput one da je Udba “dala putovnicu Tuđmanu i time “stvorila” samostalnu Hrvatsku, ili teza o Domovinskom ratuj kao “dogovorenom”, samo su neki od uradaka koji neodoljivo zaudaraju na udbaštvo.

Svatko tko se uhvati u koštac s Udbom, mora biti svjestan da ne kreće samo u obračun s uskim krugom pripadnika bivše političke policije, nego s jednom znatno širom grupacijom. Riječ je o, još u prošlom sustavu dobro povezanim i na dominantna mjesta u društvu (tj. u kulturi, znanosti, sudstvu, medijima, školstvu, diplomaciji, upravi i tko zna gdje sve ne) ravnomjerno raspoređenim, pristašama jugoslavenske države, koji su zahvaljujući izostanku lustracije zadržali svoja mjesta.

Ne samo da su bez problema zadržali svoje položaje, nego su se i u novim političkim okolnostima, birajući za svoje nasljednike na uglednim katedrama i na čelnim mjestima najvažnijih ustanova sebi slične, “mlade i napredne” kadrove, nastavili samoreproducirati. Drugi dio simpatizera bivše države, pred prve je demokratske izbore ušao u faktički sve novoformirane hrvatske stranke, a oni koji nisu htjeli ići tim putem, ustrojili su sustav nevladinih udruga i na taj način “pokrili” i taj dio društva. HHO u vrijeme Žarka Puhovskog, razni “goljpovi”, centri za demokraciju, mir, nenasilje itd. nisu ništa drugo do, manje ili više privremena utočišta za brojne kadrove jugoslavenske provenijencije koji nisu htjeli prihvatiti ulogu privremenih “spavača” u novim strankama i institucijama mrske im hrvatske države.

MUnchen Perkovi MstacNajbolji pokazatelj moći ove neformalne skupine je to što su u prvom desetljeću hrvatske neovisnosti kada su bili u relativno najnepovoljnijem položaju, uspjeli izgraditi vlastiti pomladak koji je stasavao na Novom listu, Feralu, raznim fanzinima i sljedbeništvu opisanih nevladinih udruga. Sklerotično, nedemokratsko i pretežito ruralno jugoslavenstvo čudnom je alkemijom pretvoreno u mladu, “demokratsku” i urbanu alternativu “Tuđmanovu režimu”, što je na tu stranu privuklo znatan broj mladih ljudi. Osim toga, exjugoslavenski je prorežimski mentalni sklop uskrsnuo i uz pomoć međunarodne zajednice koja je u njemu vidjela političku snagu znatno podatniju stranim utjecajima negoli je to bio Tuđmanov HDZ.

Koliko takvom mastodontu može naštetiti suđenje nekima od njegovih čelnih ljudi? Sigurno je da ga ne može baciti na leđa, ali ukoliko je optužba dobro pripremljena, sudbeni bi progon jugoslavenskih agenata mogao biti prvi korak u mukotrpnom procesu raščišćavanja komunističke prošlosti koji bi, ukoliko do njega dođe, a imajući u vidu da se nijedna promjena na bolje u Hrvatskoj ne događa bez žestokih otpora, mogao potrajati i desetljećima.

Posebice zna li se da glavnu snagu obrane jugoslavenstva ne bi predstavljali ishlapjeli boljševici poput Fumića, nego u međuvremenu etablirani mladi “znanstvenici” jugo usmjerenja, koji komunistički režim ne štite iz interesnih razloga, nego iz uvjerenja koja prikrivaju pozivajući se na znanost. Jugoslaviju se više ne brani fizičkim nasiljem i sirovim agitpropovskim parolama, stare se vrijednosti danas čuva pozivanjem na slobodu izražavanja i autonomiju znanstvenog mišljenja (koje, uzgred budi rečeno, Jugoslaveni nisu dali svojim političkim neistomišljenicima).

Sljedeći i najvažniji korak podrazumijevao bi otvaranje arhiva, no to je posebna priča. Dobar dio gradiva je, kako se navodi u dokumentima komunističke provenijencije, uništen, jedan dio su protupravno zadržali pojedinci iz redova bivšeg SKH, treći dio je nakon prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj, prebačen u razne vojne i civilne ustanove u Beograd čime je Srbiji, u predvečerje rata, dan (i danas iskoristivi) povjerljivi materijal od najveće strateške važnosti. Treba li napominjati da za taj čin ne samo da nitko nije odgovarao, nego ovaj transfer spisa uopće nije percipiran kao problem?

Konačno, SDP je dio gradiva predao Hrvatskom državnom arhivu, čime su ovi spisi potpali pod odredbe važećih arhivskih propisa. Kako Zakon o arhivskom gradivu nalaže da dokumenti moraju postati dostupni javnosti trideset godina od njihova nastanka, to su ovi spisi, s obzirom da su posljednji od njih nastali 1990-te godine, “zabunkerirani” barem do 2020-te. Kad se tomu dodaju druge odredbe istog Zakona koje nalažu da osobni podatci ne smiju biti javno dostupni sedamdeset godina od nastanka spisa, odnosno 100 godina od rođenja osoba o kojima je u spisima riječ, svi zanimljivi podatci iz arhiva SKH su time dodatno zaštićeni.

Neophodno je dakle, imajući u vidu da je riječ o arhivu jedne totalitarne organizacije koja je odgovorna za masovne i organizirane zločine, pokrenuti postupak deklasifikacije tajnosti ovih dokumenata, čime bi ovi spisi bili izuzeti od odredaba Zakona o arhivskom gradivu koje ga čuvaju od očiju javnosti. Time bismo s podatcima o komunističkim zločinima konačno prestali postupati kao da je riječ o informacijama koje su bitne za hrvatske nacionalne interese. To se može vrlo lako uraditi, posebice imajući u vidu sve što se događalo s pismohranom predsjednika Tuđmana koja je ekspresno završila u Haagu. Izgleda da nam zaštita tih podataka valjda nije bila naročito bitna.

Od velike je važnosti već sama činjenica da je njemačka optužba uspjela u središte pozornosti vratiti pitanje odgovornosti za komunističke zločine. Dovoljno je sjetiti se kako je izmanipulirana hrvatska javnost svaki pokušaj razgovora o komunističkim zlodjelima donedavno otklanjala tezama kako je riječ o “desničarskim” tlapnjama. Nakon što su Nijemci s Mustačem i Perkovićem pogodili “u sridu”, važnost ove teme više nitko i ne pokušava negirati.

Šteta koju će jugoslavenske strukture pretrpjeti na sudu u Münchenu dosta će ovisiti i o tomu do koje su mjere Nijemci spremni ići u istraživanju jugoslavenskih likvidacija, s obzirom na veze koje su postojale između Udbe i njemačkih tajnih službi. No, kakvi god budu učinci ovog procesa, oni neće donijeti bitan pomak ukoliko Hrvatska sama ne nastavi borbu za razobličavanje jugoslavenskih zločina. Upravo taj, najvažniji dio posla, iz opisanih će razloga biti najmukotrpniji i najduži.

Nijemci su nam već pomogli koliko su mogli, sve ostalo je na nama. Udbu neće poraziti minhenski sud, nju se može pobijediti, ali od nje i izgubiti, samo u Hrvatskoj. Predstoji nam dakle duga, teška i neizvjesna borba ishod koje će odlučiti naša snaga ili naše slabosti.

Davor Dijanović/HKV.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Analiza

MIŠETIĆ: Osvjetljavanje presuda Haškog tribunala u predmetu Prlić

Objavljeno

na

Objavio

Osvjetljavanje presuda Haškog tribunala u predmetu Prlić: Je li Tribunal utvrdio da je Franjo Tuđman odgovoran za etničko čišćenje u Bosni i Hercegovini?

Kažu da je sunčeva svjetlost najbolje dezinfekcijsko sredstvo a električna rasvjeta najučinkovitiji policajac.“

– Louis D. Brandeis, sudac Vrhovnog suda SAD-a, iz njegove knjige, Tuđi novac i kako ga bankari koriste (1914.)

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju („MKSJ“) donio je 29. studenog 2017. godine svoju zadnju presudu u predmetu Tužitelj protiv Jadranka Prlića i dr. Završetak rada MKSJ-a bio je šokantan iz više razloga, naročito zbog samoubojstva jednog od optuženih u tom predmetu, Slobodana Praljka, koji je samoubojstvo počinio u sudnici tijekom izricanja presude. Šokantno je i ono što se presudom sugerira da je hrvatsko vodstvo – uključujući konkretno hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, sudjelovalo u udruženom zločinačkom pothvatu („UZP“) u Bosni i Hercegovini. I doista, tužitelj MKSJ-a, Serge Brammertz, nakon izricanja presude konstatirao je da je „Žalbeno vijeće potvrdilo zaključke Raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg čelništva Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i Janka Bobetka, visokog generala Hrvatske vojske, dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarivanju tog cilja.” [1]

Kao što kasnije objašnjavam, Brammertzov zaključak dovodi u zabludu. Ni Raspravno niti Žalbeno vijeće MKSJ-a nije utvrdilo nikakve dokaze u potporu Brammertzovih zaključaka protiv Tuđmana. Tužiteljstvo je u predmetu Gotovina koristilo određene dvosmislene izjave iz sada već poznatih Brijunskih transkripata kao i javne izjave predsjednika Tuđmana iz njegovih govora i drugih nastupa ne bi li dokazao da je Tuđman imao kaznenu namjeru etničkog čišćenja Srba tijekom Operacije Oluja. U predmetu Prlić ne postoje nikakvi Brijunski transkripti. Žalbeno vijeće nije navelo niti jednu Tuđmanovu izjavu koja bi se makar teoretski mogla smatrati dvosmislenom i ukazivati na namjeru „etničkog čišćenja bosanskih Muslimana.“ Isto vrijedi i za ministra Šuška i generala Bobetka. Stoga je zabrinjavajuće što je Brammertz izdao priopćenje za tisak u kojem kao članovima UZP-a imenuje pojedince koji nisu bili strane u postupku, koji nisu imali priliku braniti se ili da ih drugi brane, i koje MKSJ i dalje smatra nevinima.[2]

Jednako je zabrinjavajuće što MKSJ zatvara svoja vrata bez da je ikad utvrdio da je čelništvo Srbije bilo uključeno u UZP u Bosni i Hercegovini. Samo tjedan dana prije presude Žalbenog vijeća u predmetu Prlić, Raspravno vijeće utvrdilo je u slučaju Ratka Mladića da „Dokazi koji su predočeni Raspravnom vijeću ne pokazuju da su Slobodan Milošević, Jovica Stanišić, Franko Simatović, Željko Ražnatović, ili Vojislav Šešelj sudjelovali u ostvarenju“ bosansko-srpskog UZP-a u Bosni i Hercegovini.[3] Rezultat toga je neuvjerljivo povijesno nasljeđe koje ostaje nakon MKSJ-a: čelništvo Republike Hrvatske sudjelovalo je u zločinima u Bosni i Hercegovini, ali čelništvo Srbije nije. Nema tih objektivnih pravnih kriterija prema kojima je MKSJ mogao smatrati da dokazi nisu dovoljni za utvrđivanje uloge Srbije u zločinima u Bosni i Hercegovini ali da jesu dovoljni za utvrđivanje uloge Hrvatske u istima. Implikacije protiv Tuđmana očekivano su dolile ulje na vatru i pogoršale već ionako napete odnose između Srba, Hrvata i bosanskih Muslimana.

Svi oni koji su pratili rad MKSJ-a znaju da visoko-profilne presude gotovo uvijek rezultiraju optužbama da je Tribunal ispolitiziran. Kad se osudi netko sa srpske strane, Srbi tvrde da je Tribunal zapravo NATO-ov sud čiji je cilj nepravedna difamacija srpske nacije. Kad se osude pripadnici drugih nacionalnosti, to je zbog toga što Tribunal ima politički cilj unošenja ravnoteže u etnički sastav svojih osuđenika ne bi li se izbjegle optužbe o protu-srpskoj pristranosti. Isto tako, koliko god se one željele praviti da su bolje od „balkanski nacionalista“ na koje gledaju svisoka, razne nevladine organizacije, „organizacije za zaštitu ljudskih prava“ i njihovi saveznici u medijima (uključujući saveznike u medijima u samoj zgradi MKSJ-a) tvrde da su neke od istaknutijih oslobađajućih presuda MKSJ-a (Gotovina, Perišić) bile rezultat političkog uplitanja zapadnjačkih sila. Sve te skupine imaju nešto zajedničko: vrlo malo njih upoznato je sa konkretnim zaključcima MKSJ-a u pojedinačnim predmetima, ako ijedna uopće i jest, a još ih je manje zapravo razmotrilo dokaze ne bi li došli do vlastitih zaključaka o legitimnosti presuda MKSJ-a.

Obzirom na količinu pažnje koja se pridaje presudi Žalbenog vijeća u predmetu Prlić i implikacijama te presude za nasljeđe predsjednika Tuđmana, ova objava pokušaj je da se objasni pojam udruženog zločinačkog pothvata neupućenim promatračima i da se pokaže da Žalbeno vijeće u predmetu Prlić nije utvrdilo postojanje bilo kakvih dokaza u potporu Brammertzovih tvrdnji da su hrvatski dužnosnici „dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarenju tog cilja.“ Ne postoji pravilo koje kaže da se presude MKSJ-a ne mogu preispitivati. Za razliku od toga, svih šestero optuženih u predmetu Prlić imalo je temeljno pravo na javno suđenje. Imali su pravo na pismeno obrazloženje u kojem se objašnjava na čemu se temelje njihove osuđujuće presude. Svrha tih prava jest da se osobi osigura da se postupak ne odvija na koruptivan ili nepravedan način, te da se osigura razumno i pravedno javno suđenje.

  1.         Što je udruženi zločinački pothvat?

Da bi mogli razumjeti zaključke Tribunala o Tuđmanovom navodnom sudjelovanju u UZP-u, potrebno je najprije razumijeti što tužiteljstvo mora dokazati da bi se utvrdila nečija odgovornost za sudjelovanje u UZP-u. Za utvrđivanje UZP-a tužiteljstvo mora dokazati postojanje sljedećih elemenata:

  1.           Množina osoba.Udruženi zločinački pothvat postoji onda kada više osoba sudjeluje u ostvarenju zajedničkog zločinačkog cilja.
  1. Zajednički zločinački cilj („mens rea“). Udruženi zločinački pothvat postoji ako postoji zajednički cilj koji predstavlja ili uključuje počinjenje kaznenog djela predviđenog Statutom. Traženi mens rea (tj. nečija namjera) jest da su sudionici UZP-a, uključujući i optuženu osobu, imali zajedničku namjeru izvršenja kaznenog(ih) djela predviđenih Statutom koja su dio cilja koji treba ostvariti.
  1.           Sudjelovanje optužene osobe u provođenju cilja („actus reus).To obilježje ostvareno je kad je optužena osoba počinila kazneno djelo koje je dio zajedničkog cilja (i predviđeno Statutom) (u pravnom rječniku poznato kao „actus reus“). Alternativno, i bez počinjenja namjeravanog kaznenog djela u svojstvu glavnog počinitelja, postupci optuženika mogu ostvariti to obilježje ako uključuju pribavljanje ili pružanje pomoći u izvršenju kaznenog djela koje je dio zajedničkog cilja. Doprinos optuženika UZP-u ne mora, u pravnom smislu, biti nužan odnosno bitan, ali mora barem biti značajan doprinos kaznenim djelima za koja je optuženiku utvrđena odgovornost.[4]

Ukratko, da bi tužiteljstvo dokazalo da su Tuđman, Šušak, i Bobetko bili članovi UZP-a, moralo je dokazati da su (1) djelovali zajedno ili s većim brojem ljudi, (2) s namjerom počinjenja kaznenog djela predviđenog Statutom MKSJ-a (kaznena djela koja se eufemistički nazivaju „etničko čišćenje“), te da su (3) zapravo i počinili kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a ili pomogli drugima u počinjenju takvog kaznenog djela. Svi ti elementi moraju biti prisutni da bi tužiteljstvo moglo dokazati sudjelovanje hrvatskih dužnosnika u UZP-u.

Nažalost, pri razmatranju navodnog postojanja UZP-a u predmetu Prlić, Tribunal je uveo novi pojam: tzv. „Krajnji cilj UZP-a“. Nisam mogao naći niti jedan drugi predmet MKSJ-a u kojem se spominje „Krajnji cilj“ UZP-a. Umjesto toga, nadležnost MKSJ-a za UZP dosad je uvijek bila usmjerena na utvrđivanje gore navedene točke 2, odnosno „zajedničkog zločinačkog cilja“ (skraćeno „ZZC“). Zabune u javnosti rezultat su MKSJ-ovog uvođenja ovog novog pojma „Krajnji cilj“ pri čemu su mnogi pretpostavili da je dokaz o Tuđmanovoj navodnoj želji da podijeli Bosnu („Krajnji cilj“) dovoljan za utvrđivanje njegovog sudjelovanja u UZP-u. To nije tako.

Činjenica da je MKSJ u predmetu Prlić istaknuo razliku između „Krajnjeg cilja“ i „zajedničkog zločinačkog cilja“ vrlo je važna. Za dokazivanje „zajedničkog zločinačkog cilja“ bilo je potrebno dokazati da su Tuđman, Šušak i Bobetko namjeravali počiniti etničko čišćenje. Za dokazivanje činjenice da su Tuđman, Šušak i Bobetko dijelili „Krajnji cilj“ UZP-a nije bilo potrebno dokazati da su namjeravali počiniti etničko čišćenje. Štoviše, nije bilo potrebno dokazati da su namjeravali počiniti bilo kakvo kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a. Kao rezultat toga, i Raspravno i Žalbeno vijeće utrošilo je strahovito puno vremena na razmatranje dokaza o Tuđmanovom „Krajnjem cilju“, odnosno njegovoj navodnoj želji da podijeli Bosnu i Hercegovinu (što nije kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a te stoga nije dovoljno za utvrđivanje njegovog sudjelovanja u UZP-u), ali su zato utrošili jako malo vremena na razmatranje dokaza o Tuđmanovoj navodnoj namjeri da sudjeluje u zajedničkom zločinačkom cilju, odnosno njegovoj navodnoj namjeri počinjenja etničkog čišćenja stanovništva bosanskih Muslimana.

Sljedeća analogija pokazuje o čemu se ovdje radi. Recimo da skupina od deset ljudi živi u kući na malom zemljištu. Oni odluče da trebaju proširiti svoje zemljište i željeli bi pribaviti dio zemlje od svog susjeda (tzv. „Krajnji cilj“). U ovom trenutku, Krajnji cilj može se ostvariti zakonito ili nezakonito. Sad pretpostavimo da sedam od tih deset ljudi („množina osoba“) otiđe na susjedovu zemlju s namjerom da ga nasilno istjera sa zemljišta da bi ga pribavili za sebe („zajednički zločinački cilj“, ili „mens rea“), te zapravo i počine nasilje da bi istjerali susjeda („actus reus“). Tužiteljstvo bi u takvom scenariju moglo dokazati da je sedam od tih deset ljudi koji su dijelili „Krajnji cilj“ bilo uključeno u UZP.

Ali što s preostalih troje ljudi koji su dijelili Krajnji cilj ali nisu otišli na susjedovo zemljište? Tužiteljstvo bi moralo dokazati, van svake razumne sumnje, da su (1) se udružili sa ostalom sedmoricom („množina osoba“), (2) da su namjeravali nasilno istjerati susjede sa zemljišta kako bi ga pribavili za sebe te da su stoga dijelili zajednički zločinački cilj, te (3) da su sudjelovali u počinjenju nasilja bilo izravno ili pružanjem pomoći onima koji su činili ta nasilna djela („actus reus“).

Tuđman, Šušak i Bobetko su u predmetu Prlić poput ovih troje u gore spomenutoj analogiji koji su ostali kod kuće. Ako je Tužiteljstvo htjelo dokazati da su Tuđman, Šušak i Bobetko „dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarenju tog cilja“ tada je trebalo napraviti daleko više nego dokazati da je Tuđman namjeravao podijeliti Bosnu („Krajnji cilj“, tj. pribaviti susjedovo zemljište). Trebalo je van svake razumne sumnje dokazati da su namjeravali pribaviti susjedovo zemljište provođenjem etničkog čišćenja te da su doista počinili etničko čišćenje ili pomogli drugima u počinjenju istoga.

Niže slijedi razmatranje procjene Žalbenog vijeća da li je Tužiteljstvo dokazalo svako od tih obilježja u odnosu na Tuđmana, Šuška i Bobetka. Želim naglasiti da je ova objava razmatranje zaključaka MKSJ-a samo u odnosu na Tuđmana, Šuška i Bobetka. Ovo nije procjena zaključaka Tribunala vezano za šestoricu optuženih u tom predmetu, za što bi mi trebalo daleko više vremena. Za potrebe analize u ovoj objavi početi ćemo od zaključka Tribunala da je van svake razumne sumnje dokazalo da su šestorica optuženika u ovom predmetu tvorila „množinu osoba“ s ciljem počinjenja kaznenih djela u sklopu UZP-a. Stoga je pitanje za Tribunal bilo da li su se Tuđman, Šušak i Bobetko pridružili toj navodnoj množini osoba na način da su (1) dijelili zajednički zločinački cilj („mens rea“) etničkog čišćenja bosanskih Muslimana, te da su (2) počinili djela etničkog čišćenja ili pomogli drugima u počinjenju djela etničkog čišćenja („actus reus“).

  1. Ni Raspravno niti Žalbeno vijeće nije utvrdilo postojanje bilo kakvih dokaza da su Tuđman, Šušak i Bobetko dijelili zajednički zločinački cilj počinjenja etničkog čišćenja

Žalbeno vijeće u svojoj presudi navodi da je „Krajnji cilj“ UZP-a bio „stvaranje hrvatskog entiteta kojim bi se, barem dijelom, obnovile granice Banovine, čime bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda; te (2) da se takav entitet trebao ili pripojiti Hrvatskoj izravno ili postati nezavisna država unutar BiH s bliskim vezama s Hrvatskom“.[5] Žalbeno vijeće zatim posvećuje 62 stranice svoje presude potvrđivanju da je Tuđman imao tu namjeru. Ali takav „Krajnji cilj“ nije kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a te stoga ne može biti osnova za utvrđenje da je Tuđman bio sudionik UZP-a. Jedino što je Tribunal utvrdio jest da je Tuđman namjeravao pribaviti za sebe susjedovo zemljište. Za utvrđivanje Tuđmanove odgovornosti kao člana UZP-a bilo je potrebno dokazati da je Tuđman namjeravao ostvariti svoje političke ciljeve etničkim čišćenjem (tj. zajednički zločinački cilj). Žalbeno vijeće naglašava tu razliku.[6] Čak i da je Tuđman imao navodan cilj ujedinjenja Herceg-Bosne s Hrvatskom, to ne znači nužno da je to mogao ostvariti jedino etničkim čišćenjem.[7]

Žalbeno vijeće potvrdilo je zaključak Raspravnog vijeća da Zajednički zločinački cilj potreban za utvrđivanje odgovornosti za UZP nije bila navodna želja za podjelu Bosne, već želja za „dominacijom Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva.“[8] Prema Žalbenom vijeću, Raspravno vijeće utvrdilo je da je taj zajednički zločinački cilj „počeo postojati tek sredinom siječnja 1993. godine, zbog nedostatka dokaza kojima bi se utvrdilo njegovo postojanje prije tog vremena.“[9] Vijeće je stoga zaključilo da je Udruženi zločinački pothvat počeo postojati sredinom siječnja 1993. obzirom da Zajednički zločinački cilj nije postojao prije tog vremena.[10] Također je utvrdilo da je UZP iz sredine siječnja 1993. stvoren s ciljem provođenja prethodnog Krajnjeg cilja koji je formiran ranije.[11]

Da li je Tuđman stoga dijelio Zajednički zločinački cilj etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva? Dok Žalbeno vijeće posvećuje 62 stranice razmatranju Tuđmanove želje da podijeli Bosnu, daleko je premalo prostora dodijelilo bilo kakvoj analizi daleko važnijeg pitanja Tuđmanove namjere da počini etničko čišćenje. Što su „Brijunski transkripti“ ovog predmeta? Žalbeno vijeće ne navodi ništa takvo.

Žalbeno vijeće prvo objašnjava kako je Raspravno vijeće „zaključilo da su već u prosincu 1991. članovi rukovodstva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, među kojima i Boban, i čelnici Hrvatske, među kojima i Franjo Tuđman, ocijenili da je za ostvarivanje krajnjeg cilja UZP-a neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritorijima za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni.“[12] Međutim, ovakav zaključak Raspravnog vijeća temelji se na njegovom tumačenju Dokaznog predmeta P00089 (Transkript zapisnika sa sastanka Predsjednika RH od 27. prosinca 1991. godine) te Dokaznog predmeta P00021 (knjige bosanskog Hrvata Ante Valente,).[13] Žalbeno vijeće razmotrilo je Transkript zapisnika sa sastanka Predsjednika i zaključilo, „Relevantni dijelovi Transkripta zapisnika sa sastanka Predsjednika promatrani u cijelosti ne odražavaju jasan konsenzus o političkom cilju koji bi kao svoju logičnu posljedicu imao etničko čišćenje.“[14] Što se tiče knjige g. Valente, Žalbeno vijeće zaključilo je da iako se u knjizi poziva na premještanje Muslimana u središnju Bosnu, „njegova knjiga ne podupire širu pretpostavku da su članovi UZP-a dijelili to uvjerenje u prosincu 1991.“[15]

Prema tome, dokaz na koji se Raspravno vijeće oslanjalo u svojoj presudi prema Žalbenom vijeću ne podupire zaključak da je Tuđman, ili bilo tko drugi, namjeravao počiniti etničko čišćenje počevši od prosinca 1991. godine.

Unatoč tomu, Žalbeno vijeće pokušava rehabilitirati zaključak Raspravnog vijeća o Tuđmanovoj namjeri etničkog čišćenja tvrdnjom da je Raspravno vijeće donijelo „zaključke u drugim točkama“ svoje presude koji podupiru takav zaključak:

Raspravno vijeće donijelo je brojne zaključke u drugim točkama koji pokazuju da je čelništvo HZ(R) HB-a zajedno s Tuđmanom usvojilo namjeru da promijeni nacionalni sastav stanovništva na teritorijima za koje se tvrdilo da pripadaju HZ(R) HB-u – dakle, da etnički očisti teritorij koji se smatrao hrvatskim od Muslimana – prije početka postojanja UZP-a sredinom siječnja 1993. godine. Petković te zaključke nije osporavao u ovoj pod-osnovi žalbe. Bilo kako bilo, Žalbeno vijeće napominje kako je Raspravno vijeće izričito utvrdilo da je ZZC nastao tek sredinom siječnja 1993. zbog nedostatka dokaza u potporu zaključka da je isti postojao prije tog vremena. Žalbeno vijeće stoga je konstatiralo da Petković nije uspio pokazati da bi nejasnoće u dokaznoj osnovi koju je iznijelo Raspravno vijeće mogle imati ikakvog utjecaja na njegovu osuđujuću presudu.[16]

Međutim, Žalbeno vijeće nije navelo nikakve konkretne „zaključke u drugim točkama“ presude Raspravnog vijeća gdje je Raspravno vijeće pokazalo kaznenu namjeru Tuđmana, Šuška i Bobetka. Kao „zaključke u drugim točkama“ gdje je Raspravno vijeće pokazalo Tuđmanovu kaznenu namjeru Žalbeno vijeće navodi točke 9-24, 44 i 1232 presude Raspravnog vijeća.[17] Međutim, u tim se točkama presude Raspravnog vijeća ne navode nikakve dokazi Tuđmanove namjere da počini etničko čišćenje:

  • U točkama 9-24 presude Raspravno vijeće razmatra Tuđmanovu želju da podijeli Bosnu („Krajnji cilj“) a ne njegovu navodnu želju počinjenja etničkog čišćenja („zajednički zločinački cilj“).
  • Točka 44 presude Raspravnog vijeća ne sadrži nikakav dokaz da su hrvatski dužnosnici namjeravali počiniti etničko čišćenje. Umjesto toga, kaže sljedeće:

„Dokazi pokazuju da su, od sredine siječnja 1993., rukovodioci HVO-a i neki hrvatski rukovodioci imali plan da konsolidiraju kontrolu HVO-a nad provincijama 3, 8 i 10, koje su prema Vance-Owenovom planu trebale pripasti bosanskim Hrvatima, te, prema njegovom tumačenju rukovodstva HVO-a, da eliminiraju svaki otpor Muslimana u tim provincijama i izvrše „etničko čišćenje“ Muslimana kako bi one postale većinski ili gotovo isključivo hrvatske.“[18]

Prema tome, Raspravno vijeće zaključilo je da su čelnici HVO-a bili ti koji su namjeravali počiniti etničko čišćenje bez ikakvog izričitog zaključka da su hrvatski čelnici dijelili tu istu namjeru. Nadalje, u točci 44 presude Raspravnog vijeća ne navodi se nikakav dokaz koji bi podupirao takav zaključak protiv hrvatskih dužnosnika.[19]

  • I na kraju, Tuđman, Šušak i Bobetko se uopće ne spominju u točci 1232 presude Raspravnog vijeća te stoga zaključci izneseni u toj točci ne mogu služiti kao potpora tvrdnji Žalbenog vijeća da je Raspravno vijeće iznijelo „zaključke u drugim točkama“ u potporu svog zaključka da su oni dijelili zajednički zločinački cilj počinjenja etničkog čišćenja.[20]

Prema tome, zaključivši da se Raspravno vijeće pogrešno oslanjalo na Transkript zapisnika sa sastanka Predsjednika RH od 27. prosinca 1991. i na knjigu g. Valente kao dokaz Tuđmanove namjere počinjenja etničkog čišćenja, Žalbeno vijeće ne može navesti nikakve druge dokaze uvedene u zapisnik koji bi mogli poduprijeti takav zaključak. Isto se odnosi i na ministra Šuška i generala Bobetka. Ne postoje nikakvi „Brijunski transkripti“ ili sličan dokaz koji bi sugerirao da su hrvatski dužnosnici namjeravali etnički očistiti bosanske Muslimane. Bez dokaza o njihovoj kaznenoj namjeri za počinjenje etničkog čišćenja, predsjednik Tuđman, ministar Šušak i general Bobetko bili bi oslobođeni bilo kakvih optužbi da su sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu.

III.       Ni Raspravno vijeće niti Žalbeno vijeće nije utvrdilo da su Tuđman, Šušak i Bobetko sudjelovali u etničkom čišćenju (ne postoji Actus Reus)

Za treći element sudjelovanja u UZP-u potrebno je dokazati da je optuženik počinio kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a ili da je pomogao drugima u počinjenju takvog kaznenog djela („actus reus“ UZP-a). Nije dovoljno da namjeravate počiniti kazneno djelo. Morate zapravo i napraviti nešto da počinite kazneno djelo ili da pomognete drugima u istome. Koja su onda kaznena djela počinili Tuđman, Šušak i Bobetko u svrhu promicanja navodnog cilja etničkog čišćenja bosanskih Muslimana?

Raspravno vijeće nije iznijelo nikakve zaključke kojima bi pokazalo da su Tuđman, Šušak i Bobetko počinili takva kaznena djela. U izostanku takvih zaključaka, te se hrvatske dužnosnike ne bi moglo smatrati odgovornima za sudjelovanje u UZP-u. Tijekom žalbenog postupka u predmetu Prlić, Tužiteljstvo nije moglo ukazati ni na jedan takav zaključak u presudi Raspravnog vijeća. Shodno tomu, Tužiteljstvo je pokušalo popuniti tu rupu u obrazloženju Raspravnog vijeća o Tuđmanu, Šušku i Bobetku tvrdnjom da je Raspravno vijeće „razumno zaključilo da je Tuđman bio član UZP-a“[21] unatoč tomu što nije donijelo nikakve konkretne zaključke da je Tuđman (ili Šušak, ili Bobetko) počinio ikakva kaznena djela etničkog čišćenja. Sa stajališta Tužiteljstva, dokazi uvedeni u spis podupiru zaključak da su hrvatski dužnosnici pomogli počinjenju etničkog čišćenja između ostalog opskrbljivanjem HVO-a oružjem.[22] Iako je Žalbeno vijeće uzelo u obzir stajalište Tužiteljstva, ono u svojoj presudi nigdje ne navodi da se slaže s argumentima Tužiteljstva. Štoviše, dva suca Žalbenog vijeća u predmetu Prlić (Agius i Meron) također su bili suci u predmetu Momčila Perišića te su glasali za poništavanje osuđujuće presude Perišiću upravo iz razloga što snabdijevanje oružjem – bez dokaza o konkretnoj namjeri za počinjenje zločina – nije dovoljno za utvrđivanje kaznene odgovornosti.

Ni Raspravno niti Žalbeno vijeće, stoga, nije ustanovilo da su predsjednik Tuđman, ministar Šušak i general Bobetko počinili (ili pomogli drugima da počine) bilo kakva kaznena djela te stoga ne bi niti mogli biti odgovorni za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu. Žalbeno vijeće to je potvrdilo u svojoj ranijoj Odluci od 19. srpnja 2016: „Raspravno vijeće nije donijelo nikakve konkretne zaključke vezano za sudjelovanje [Tuđmana, Šuška i Bobetka] u UZP-u te ih nije proglasilo krivima ni za kakvo kazneno djelo“.[23]

  1. Žalbeno vijeće nije razmatralo odgovornost hrvatskih dužnosnika

Nemogućnost Tribunala da navede dokaze koji utvrđuju mens rea actus reus potrebne za utvrđivanje odgovornosti za UZP u odnosu na Tuđmana, Šuška i Bobetka, pokazuje da ova tri hrvatska dužnosnika nisu bila odgovorna za kaznena djela etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini. Obzirom na velik interes javnosti za tvrdnju Tužiteljstva da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili članovi UZP-a, Žalbeno vijeće trebalo je konačno razriješiti to pitanje. Ono to nije učinilo.

Suočeno s izričitim zahtjevom žalitelja da razriješi pitanje sudjelovanja hrvatskih dužnosnika u UZP-u, Žalbeno vijeće presudilo je da žalitelji „nisu pokazali kako bi ikakva navodna greška glede sudjelovanja Tuđmana, Šuška i Bobetka u UZP-u utjecala na zaključak da“[24] su žalitelji sudjelovali u UZP-u. Nadalje, „Žalbeno vijeće podsjeća da nije potrebno, u pravnom smislu, da raspravno vijeće donosi zaseban zaključak o namjeri svakog pojedinog člana UZP-a,“ a Raspravno vijeće „nije bilo dužno razmatrati pojedinačna djela ili u detalje ispitati namjeru svakog pojedinog člana UZP-a koji nije optuženik u ovom predmetu.“[25] Posljedično tomu, Žalbeno vijeće odlučilo je da je pitanje odgovornosti Tuđmana, Šuška i Bobetka (ili izostanak njihove odgovornosti) za UZP irelevantno za žalbu šestorice optuženika te da ga Žalbeno vijeće stoga ne treba razmatrati.

Šteta je što je Žalbeno vijeće odlučilo ne riješiti ta važna pitanja. Žalbeno vijeće trebalo je ili naglasiti da hrvatski dužnosnici nisu bili stranka u ovom predmetu te ih se stoga nije moglo niti imenovati članovima UZP-a, ili je trebalo obrazložiti na čemu se temelji njihova odgovornost za UZP. Umjesto toga, Žalbeno vijeće odabralo je najgoru moguću opciju: odbilo je razmotriti to pitanje čime je tvrdnja da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili članovi UZP-a ostala takva kakva je iako Tribunal (prema riječima samog Žalbenog vijeća) nije donio „nikakve konkretne zaključke vezano za sudjelovanje [Tuđmana, Šuška i Bobetka] u UZP-u“, tj. Tribunal nije donio potrebne zaključke vezano za mens rea actus reus da bi utvrdio njihovu odgovornost.

Odluka Žalbenog vijeća da ne razmotri to pitanje još je više zabrinjavajuća u svijetlu činjenice da je Žalbeno vijeće itekako svjesno da niti jedan dužnosnik Republike Srbije nije od strane MKSJ-a proglašen sudionikom u brojnim bosansko-srpskim UZP-ovima za koje su Ratko Mladić i Radovan Karadžić (među mnogim drugima) osuđeni. Što su Tuđman, Šušak i Bobetko napravili u Bosni a Slobodan Milošević nije? Ako je utvrđivanje da je HVO imao namjeru osnovati Herceg-Bosnu bilo dovoljno za utvrđivanje Tuđmanove odgovornosti u sklopu UZP-a za zločine koje je HVO počinio protiv bosanskih Muslimana, zašto MKSJ nije mogao utvrditi da je Milošević bio član UZP-a zbog toga što je naoružavao bosanske Srbe s namjerom osnivanja Republike Srpske, znajući da su bosanski Srbi činili zločine?

MKSJ je imao nebrojeno mnogo prilika da utvrdi da je Milošević bio član UZP-a u Bosni. Tužiteljstvo ga je imenovalo članom UZP-a u optužnicama protiv Mladića, Karadžića, Momčila Krajišnika, i drugih. U svakom od tih predmeta Raspravno vijeće odbilo je utvrditi da je Milošević ili bilo koji drugi dužnosnik Republike Srbije bio član UZP-a. U predmetu Jovice Stanišića, koji je bio izričito optužen za sudjelovanje u UZP-u sa Slobodanom Miloševićem s ciljem počinjenja zločina u Hrvatskoj i Bosni, Raspravno vijeće uložilo je maksimalne napore da u svojoj presudi izbjegne razmatranje pitanja da li je čelništvo Srbije (uključujući točno Miloševića) bilo uključeno u UZP.[26] U predmetu Momčila Perišića, bivšeg srpskog generala koji je bio načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, Tužiteljstvo ga je optužilo za suučesništvo u zločinima bosanskih Srba zbog opskrbljivanja bosanskih Srba oružjem iz Srbije. Međutim, Tužiteljstvo u optužnici nije optužilo Perišića (ili bilo kojeg drugog srpskog dužnosnika) da je bio član udruženog zločinačkog pothvata s bosanskim Srbima.

Pitanje dvostrukih mjerila MKSJ-a stoga je legitimno pitanje. Kakvi god su pravni standardi bili primijenjeni na Srbiju, isti su trebali biti primijenjeni i na Hrvatsku. Međutim, kao što je gore navedeno, MKSJ nije donio konkretne zaključke da su hrvatski dužnosnici bili sudionici UZP-a. Nažalost, Žalbeno vijeće odlučilo je ne izreći jasno da dokazi ne pokazuju postojanje obilježja actus reus mens rea potrebnih za utvrđivanje odgovornosti Tuđmana, Šuška i Bobetka za UZP. Rezultati propusta Žalbenog vijeća da to učini su očekivani: zaprepaštenost u Hrvatskoj, pogrešan osjećaj opravdanosti u Srbiji jer „mi nismo bili uključeni u zločine u Bosni ali Hrvatska jest“, te kombinacija jednog i drugog u Bosni i Hercegovini.

Nažalost, dio nasljeđa MKSJ-a jest također i to da novinari, vlade, žrtve i javnost u cjelini rijetko čitaju presude MKSJ-a i dokaze na kojima se te presude temelje. Umjesto toga, dojmovi o presudama MKSJ-a nastaju u minutama ili satima nakon izricanja presuda, često na temelju sažetaka presuda ili priopćenja za tisak od strane Tužiteljstva. Ali, sve presude su javno dostupne. Većina dokaza u predmetima MKSJ-a javno je dostupna na internetskim stranicama MKSJ-a.

Javnost ima pravo – možda i dužnost – ispitati presude i dokaze. Pod sunčevim svjetlom presuda u predmetu Prlić pokazuje da ne postoje uvjerljivi dokazi da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili odgovorni za zločine počinjene u sklopu udruženog zločinačkog pothvata.

A Tribunal nije donio potrebne izričite zaključke da jesu.

Luka Mišetić

[1] Izjava Tužiteljstva povodom presude u predmetu Tužitelj protiv Jadranka Prlića i dr., 29. studenog 2017., dostupno na sljedećoj adresi: http://www.icty.org/bcs/press/izjava-tu%C5%BEila%C5%A1tva-povodom-presude-u-predmetu-tu%C5%BEilac-protiv-jadranka-prli%C4%87a-i-drugih
[2] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Odluka po Zahtjevu Republike Hrvatske za odobrenje za postupanje u svojstvu Amicus Curiae i podnošenje Amicus Curiae podneska, u točci 9 (19. srpnja 2016).
[3] Tužitelj protiv Ratka MladićaPresuda Raspravnog vijeća, Svezak IV, str. 2090, fusnota 15357
[4] Tužitelj protiv Ante Gotovine, Presuda Raspravnog vijeća, Svezak II, točka 1953.
[5] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 592.
[6] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 836.
[7] Npr. prema Washingtonskom sporazumu iz 1994. Republika Hrvatska i Federacija Bosne i Hercegovine (što je uključivalo i muslimanski i hrvatski dio Bosne) pristali su na ulazak u konfederaciju. Nadalje, u predmetu Perišić je MKSJ zaključio da to što je Srbija dostavljala oružje bosanskim Srbima s ciljem promicanja političkih ciljeva bosanskih Srba ne znači da je sudjelovala u etničkom čišćenju.
[8] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 828.
[9] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 842.
[10] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 783.
[11] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 783.
[12] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 783.
[13] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Raspravnog vijeća, Svezak IV, točka 43.
[14] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 841.
[15] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 841.
[16] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 842.
[17] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 842, fusnota 2674.
[18] Naglasak dodan.
[19] U točci 783. svoje presude Žalbeno vijeće također navodi da je Raspravno vijeće iznijelo zaključak u točci 44. svoje presude da su „rukovodioci HVO-a i neki hrvatski rukovodioci imali plan da konsolidiraju kontrolu HVO-a nad provincijama 3, 8 i 10, i da ‘etnički očiste’ Muslimane kako bi one postale ‘većinski ili gotovo isključivo hrvatske’.“ Međutim, kao što je gore spomenuto, u točci 44. presude Raspravnog vijeća ne spominje se nikakav takav zaključak u odnosu na namjeru „hrvatskih dužnosnika.“ Za razliku od toga, Raspravno vijeće zaključilo je da su rukovodioci HVO-a i „hrvatski dužnosnici“ htjeli uspostaviti kontrolu nad određenim provincijama, te da su rukovodioci HVO-a protumačili da je za ostvarenje tog cilja potrebno etničko čišćenje Muslimana.
[20] Žalbeno vijeće možda se namjeravalo referirati na točku 1231 presude Raspravnog vijeća (u kojoj se doista i spominju Tuđman, Šušak i Bobetko) pa su pogrešno naveli točku 1232. Međutim, čak i da je tako, čitanje točke 1231 pokazuje da Raspravno vijeće nije navelo nikakve dokaze u potporu zaključka da su Tuđman, Šušak ili Bobetko namjeravali etnički očistiti bosanske Muslimane.
[21] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Transkript sa suđenja (21. ožujka 2017.), str. 350, redovi 23-24.
[22] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 1750, fusnota 5775.
[23] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Odluka po Zahtjevu Republike Hrvatske za odobrenje za postupanje u svojstvu Amicus Curiae i podnošenje Amicus Curiae podneska, u točci 9 (19. srpnja 2016).
[24] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 1911.
[25] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 1751.
[26] Tužitelj protiv Jovice Stanišića, Presuda Žalbenog vijeća, na stranicama 11-42.

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Pero Kovačević: Milošević nije definiran kao član udruženog zločinačkog pothvata, a Tuđman jest

Objavljeno

na

Objavio

Analitički pogled na presudu Ratku Mladiću

Manje-više svi ćemo se složiti da prvostupanjska presuda Ratku Mladiću (doživotna kazna zatvora) nije iznenađujuća ni za koga. Dapače svaka druga presuda bi bila totalna blamaža Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju.

Presuda obuhvaća zločine i incidente koji su već ranije bili pravomoćno presuđeni u predmetima bosanskim Srbima Zdravku Tolimiru, Ljubiši Beari, Radislavu Krstiću, Vujadinu Popoviću, Dragi Nikoliću i prvostupanjskoj presudi Radovanu Karadžiću.

Također nije iznenađenje što je genocid utvrđen samo za Srebrenicu, a ne i za druge lokalitete, jer je tako utvrđeno i u navedenim ranijim presudama. Sad dolazimo do dviju okolnosti u presudi, koje su meni izuzetno zanimljive i blago rečeno vrlo neobične i vrlo neugodne za Hrvatsku.

Prva okolnost Slobodan Milošević i najviši dužnosnici Srbije odnosno Jugoslavije i vojni vrh iz tog vremena nisu definirani članovima udruženog zločinačkog pothvata. Ako to usporedimo s prvostupanjskom presudom u slučaju Prlić, Praljak, Petković i drugi (svi su proglašeni krivima, a Prlić je kao prvooptuženi osuđen na 25 godina zatvora) u kojoj su Franjo Tuđman, Gojko Šušak i ostali predstavnici tadašnje hrvatske vlasti postulirani kao članovi udruženog zločinačkog pothvata, smatram da je to vrlo problematično i da dovodi Hrvatsku i pripadnike vlasti u prilično nezavidan položaj.

Druga okolnost se ne tiče same presude, ali mi se čini vrlo značajna. To je činjenica da se sukob Muslimana i Srba od svibnja 1992. nadalje u BiH ne smatra međunarodnim nego isključivo internim sukobom, stoga Mladić nije bio ni optužen niti osuđen za teška kršenja i povrede Ženevskih konvencija.

Ako to usporedim s predmetima u kojima su Hrvati iz BiH bili ili osuđeni ili okrivljenici, to je također vrlo neobično jer je međunarodni karakter sukoba Hrvata i Muslimana definiran u svim predmetima u kojima su donesene osuđujuće presude.

Kada sve to usporedite, proistječe da Beograd (koji je bio mozag)nije imao nikakvog utjecaja na sve što se događalo u BiH za razliku od Zagreba koji se po presudama i Tihomiru Blaškiću i Dariju Kordiću te Prliću i drugima dovodi u tijesnu vezu s ratnim događanjima u BiH.

Sve to skupa dosta je problematično i velika zamka Hrvatskoj i daleko je od uvjetno kazano određene izbalansirane istine u mjeri u kojoj istina uopće može biti rezultat rada nekog suda.

Pero Kovačević / Kamenjar.com

Tuđmanov najveći proročki govor: Prije 21 godina shvatio je tko su ‘JUGOKOMUNISTIČKI OSTACI’ i ‘DILETANTI’

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari