Pratite nas

Analiza

O sumnjama u valjanost izbora Kolinde Grabar Kitarović ili zašto druga žena ministra poljoprivrede mlati mrtvoga magarca?

Objavljeno

na

1. Nekoliko građana i birača, bliskih raspuštenom izbornom stožeru predsjedničkoga kandidata Ive Josipovića – od kojih se on ogradio – a koji se ne mogu pomiriti s izbornim porazom predsjedničkoga kandidata Ive Josipovića, objavili su 14. siječnja 2015. u medijima sumnje 1, 2, 3 u izbornu pobjedu Kolinde Grabar Kitarović na ponovljenim izborima za predsjednika Republike 11. siječnja 2015. Njihovo protivljenje da prihvate izborni poraz znak je žalovanja, ali nikako nije dobro što to žalovanje prelazi u napad na srž demokracije i pokušaj izazivanje ustavne krize. Za duhovno zdravlje tih sugrađana bilo bi dobro da što prije prihvate stvarnost, na što ih je pozvao i predsjednik Sabora već u izbornoj noći, i predsjednik Josipović u svojem obraćanju u kojem je priznao poraz. Stoga je propitivanje zašto se u meritorni ishod drugoga kruga izbora (između dva kandidata) kao treća opcija ne računaju nevrijedeći glasovi – mlaćenje mrtvoga magarca. Pitanje je po čijoj zamisli i naputku. Ili za čiji račun se to ipak čini.

2. Prema diplomiranoj pravnici, do preklani saborskoj zastupnici SDP-a, a zatim nevjesti ministra poljoprivrede i bivšoj europarlamentarki, Sandri Petrović Jakovina (29), prvi razlog za upitnost pobjede je tobožnja neusklađenost članka 17. stavka 4. Zakona o izboru predsjednika Republike Hrvatske s člankom 95. Ustava Republike Hrvatske koji da kaže „kako je za pobjedu na predsjedničkim izborima potrebno osvojiti većinu glasova svih birača koji su glasali“. Tvrdnja je netočna, neistinita i tendenciozna.

2.1. Netočna je, jer članak 17. stavak 4. Zakona o izboru predsjednika Republike određuje: „Na ponovljenom izboru izabran je kandidat koji dobije najveći broj glasova birača koji su glasovali. Ako kandidati dobiju isti broj glasova, izbor se još jednom ponavlja.“ Dakle, na ponovljenim izborima (poznatijem kao „drugi krug izbora“) ne treba dobiti apsolutnu većinu svih glasača koji su glasovali – u zakonskoj odredbi uopće nema pridjeva ‘svih’ – nego najveći broj glasova od onih birača koji su glasovali. Izborna pobjednica dobila je najveći broj glasova, 32.435 glasova više od svojega protukandidata.

2.2. Tvrdnja gospođe Petrović Jakovina neistinita je i u odnosu na sadržaj članka 95. hrvatskoga Ustava jer njegov stavak 3. glasi: „Predsjednik Republike bira se većinom svih birača koji su glasovali. Ako ni jedan od kandidata ne dobije takvu većinu, izbor se ponavlja nakon 14 dana.“ Stoga je očito da se ta odredba odnosi samo na prvi krug. Samo je za njega potrebna apsolutna većina. Docent zagrebačkoga Pravnoga fakulteta dr. Vedran Đulabić potvrdio je da je za pobjedu u drugom krugu predsjedničkih izbora propisana relativna većina, a ne apsolutna kao u prvom krugu. „Dakle, dovoljno je da je kandidat dobio jedan glas više od protukandidata“, izjavio je doc. dr. Mato Palić s Pravnoga fakulteta u Osijeku (Dnevnik HTV-a, 14.1.2015.).

2.3. Tvrdnja je i tendenciozna jer oni koji je ponavljaju kao sumnju u istinitost i valjanost rezultata ponovljenih izbora za predsjednika Republike uopće ne razumiju, odnosno nepravilno tumače Ustav. Naime, u pravu se nikad ne može iz konteksta čupati i gledati samo dio pojedine rečenice. Najmanja odredba u pravu je stavak ili točka. Stoga se ne može kao opća norma uzimati samo prva rečenica članka 95. stavka 3. Ustava kad je iz susljedne, druge rečenice istoga stavka očito da je prethodna rečenica mjerodavna samo za prvi krug.

3. Osim toga, ta se većina, potrebna za pobjedu, računa od birača koji su glasovali i to ne apstraktno, nego konkretno. Suzdržani, otuđeni, poništeni i nevrijedeći glasovi su sociološki i politološki fenomen vrijedan obrade i vrjednovanja, ali nisu pravnorelevantni „glasovi“ jer nisu konkretni, nisu dani sukladno Zakonu o izboru predsjednika Republike Hrvatske. On određuje:

„Članak 29.

(1) Glasuje se samo za kandidate navedene na glasačkom listiću.

(2) Glasački listić popunjava se tako da se zaokružuje redni broj ispred imena kandidata za kojeg se glasuje.

(3) Vrijedećim se smatra i onaj glasački listić iz kojeg se na siguran i nedvojben način može utvrditi za kojeg kandidata je birač glasovao.

Članak 30.

Nepopunjeni glasački listić, kao i tako popunjen glasački listić da se ne može sa sigurnošću utvrditi za kojeg je kandidata birač glasovao, smatra se nevrijedećim.

Nevrijedećim se smatra i glasački listić na kojem je birač glasovao za dva ili više kandidata.“

Stoga oni birači koji nisu glasovali sukladno članku 29. stavku 2. Zakona o izboru predsjednika Republike (zaokruživši redni broj ispred imena kandidata za kojeg se glasuje) zapravo uopće nisu „glasovali“ u pravnom smislu! Profesor emeritus osječkoga Pravnoga fakulteta dr. Zvonimir Lauc ističe da u konačni rezultat „ulaze samo oni koji su predali ispravne glasačke listiće. Nevrijedeći glasački listići se ne uračunavaju.“ (Vijesti HTV-a u 5, 14.1.2015.). Sociolog i analitičar Slaven Letica ističe da nevrijedeći listići nemaju značajku punovrijednih nego ništavnih glasova.

U Rješenju U-VII-947/1995 od 20. studenoga 1995. (Narodne novine, br. 94/95) Ustavni sud Republike Hrvatske ističe: „Iz Zakona proizlazi da je izabran onaj kandidat koji je dobio najveći broj glasova birača koji su glasovali. Kandidat može dobiti najveći broj glasova samo kad se radi o vrijedećim glasačkim listićima, tj. o takvima na kojima je birač jasno izrazio svoju volju u korist određenoga kandidata. Nitko ne može dobiti tzv. nevrijedeće glasove, jer se iz glasačkih listića koji su nevrijedeći ne može utvrditi za kojega kandidata je birač glasovao. Pri utvrđivanju rezultata glasovanja uzimaju se u obzir samo vrijedeći glasački listići, jer samo glasove s takvih listića može dobiti neka stranka ili kandidat. Zakonodavac bi, za slučaj da je želio odstupiti od takvoga pravila – da se u obzir uzimaju vrijedeći, a ne i nevrijedeći glasački listići – zasigurno posebnom odredbom to i propisao. Iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi zaključak da se rezultati glasovanja utvrđuju na temelju samo vrijedećih glasačkih listića; dakle onih koji sadržavaju valjani glas birača. Taj se zaključak odnosi i na utvrđivanje ukupnoga broja glasova koje je dobio pojedini kandidat ili stranka, kao i na utvrđivanje tzv. prohibitivnoga praga. Nevrijedeći glasački listići mogu značiti politički prosvjed, izraz nezadovoljstva izborima ili političkim prilikama, ili pak nemar birača. Zbog toga, a i iz drugih razloga, Zakon određuje da se broj nevrijedećih glasačkih listića mora utvrditi i evidentirati u statističkim i drugim pokazateljima o izborima. No, nevrijedeći glasački listići, a u skladu sa zakonskim odredbama, nemaju ulogu u određivanju rezultata glasovanja.“

Pravna shvaćanja Ustavnoga suda su obvezatna i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba. Pravna shvaćanja Ustavnoga suda dio su judikature koja se proučava na pravnim fakultetima i polaže na ispitima. Stoga se nameće protupitanje, kako je moguće da mlada diplomirana pravnica koja je to pronijela, to ne zna i dezinformira javnost, a medijima to postaje udarna vijest dana?

4. Druga je tvrdnja osporavatelja izborne pobjede, prema pisanju medija: „Ustav ne poznaje prvi i drugi krug. Tamo stoji da se izbori ponavljaju kad jedan kandidat ne dobije većinu glasova svih koji su izišli na birališta. Zakon bi trebao razrađivati ovu ustavnu normu, ali u njemu piše da je za pobjedu potreban najveći broj birača koji su glasali.“

4.1. Opet nekoliko neistina. Ponovljeni izbori, kako ih zove Ustav, ili kolokvijalno drugi krug izbora za predsjednika Republike, kako se uvriježilo govoriti, uređen je člankom 95. stavkom 4. Ustava. On glasi: „Na ponovljenom izboru pravo da budu birani imaju dva kandidata koja su u prvom glasovanju dobili najviše glasova. Ako koji od tih kandidata odustane, pravo da bude ponovno biran stječe kandidat koji je sljedeći po broju dobivenih glasova.“ Postavlja se pitanje svrhe, čemu bi služio izbor između dva kandidata u drugom krugu, ako teorijski, oni mogu biti poništeni ili postati nevrijedeći zbog glasova ljudi koji su slabo vidjeli, imali poteškoća u pisanju ili su namjerno htjeli učiniti nevrijedećim svoj listić radi izazivanja bezvlašća?

4.2. Osporavatelji izborne pobjede previđaju da članak 95. stavak 7. Ustava određuje: „Izbor predsjednika Republike, prisega i njeno polaganje uređuje se zakonom.“ Time Ustav na Zakon o izboru predsjednika Republike prenosi sve ovlasti da umjesto Ustava, a snagom posebnoga organskoga zakona koji se primjenjuje u toj ustavnoj materiji, razradi sve detalje koje Ustav nije razradio. To znači da je Ustav propisao da se većina potrebna za pobjedu u drugom krugu određuje Zakonom o izboru predsjednika Republike.

4.3. A članak 17. stavak 4. toga zakona određuje: „Na ponovljenom izboru izabran je kandidat koji dobije najveći broj glasova birača koji su glasovali. Ako kandidati dobiju isti broj glasova, izbor se još jednom ponavlja.“

Može se akademski raspravljati o gramatici, je li trebalo pisati veći ili najveći broj glasova. Treba pisati „veći broj glasova“ ako se uzimaju u obzir i nevrijedeći glasovi (ali u tom slučaju je trebalo pisati „veći broj glasova svih birača koji su glasovali“ jer se „svi“ ističu uvijek kad se traži apsolutna većina, inače bez „svih“ se smatra da je potreba relativna većina). Drugim riječima, kako su oni nevrijedeći, taj pojam prevodimo u stvarnost da ne vrijede, pa ih izuzimamo iz osnovice od koje se računa. Zato je posve u redu što u Zakonu od 1992. do danas stoji „najveći broj glasova“. I to nitko do danas nije osporio. Ni na Ustavnom sudu, niti je htio promijeniti tu odredbu.

4.4. Vladajuća je koalicija 24. listopada 2014. donijela izmjene i dopune o izboru predsjednika Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 128/14). Zašto njezini sadašnji i bivši saborski zastupnici, koji su sada otkrili toplu vodu, prije dva i pol mjeseca nisu promijenili ako su mislili da je neustavno ili da je ostavljena pravna praznina?

4.5. Osim toga, druga rečenica članka 17. stavka 4. Zakona o izboru predsjednika Republike odredila je jedinu situaciju u kojoj se događa treći krug: „ako kandidati dobiju isti broj glasova“. Činjenica je da je Kolinda Grabar Kitarović dobila najveći broj glasova birača koji su glasovali, više od milijun i stotinu tisuća, a da je dosadašnji predsjednik dobio 2015. dobio 257 tisuća glasova manje nego 2010. godine.

5. Zdravorazumski, aktualni Predsjednik i predsjednički kandidat Ivo Josipović priznao je poraz i čestitao novoizabranoj Predsjednici, pa teorijski u ponovljenom krugu glasovanja gospođa Kitarović Grabar ne bi imala protukandidata. U trećem krugu njezin protukandidat ne bi mogao postati trećeplasirani iz prvoga kruga zato jer on nije prošao u drugi krug.

6. Ustav, dakle, ne propisuje apsolutnu većinu potrebnu za pobjedu u drugom krugu. Kako se u ponovljenom izboru ne nudi široko biranje između svih koji su se kandidirali, nego samo alternativa između dva kandidata koja su bila najbolja u prvom krugu (s tim da ako jedan od njih odustane, u drugi krug umjesto njega ide trećeplasirani), očito je da je svrha drugoga izbornoga kruga odabrati jednoga od dva moguća, a ne dobiti izabranika apsolutnom većinom izbornoga tijela, bilo onoga potencijalnoga (od svih upisanih birača), bilo onoga aktivnoga (koji je izašao na izbore).

7. Stoga je nerazumno i nesvrhovito smatrati da bi zbog 60.728 nevrijedećih glasova bilo potrebno ponoviti izbore trećim krugom, ili poništiti cijele izbore i krenuti u nove.

8. U osnovi je demokracije postupanje prema unaprijed poznatim pravilima. Anarhizam, tomu nasuprot, želi vladavinu rulje i improvizaciju, revolucionarno donošenje i voluntarističku primjenu propisa ad hoc. Tomu svemu suprotno je načelo vladavine prava, i u njemu sadržano načelo predvidljivosti propisa i načelo legitimnih očekivanja stranka, da se unaprijed zna i može projicirati što se zbiva ili se treba i može dogoditi.

9. U osnovi je ovoga problema pogrješno tumačenje pojma nevrijedećih listića. Onaj tko je „pristupio“ glasovanju, ali nije „dao svoj glas“ sam je sebe diskvalificirao.

Na izborima 11. siječnja 2015. na taj je način ukradeno 778 glasačkih listića (razlika između 2,258.801 koji su „pristupili glasovanju“ i 2,258.023 koji su „glasovali“ prema broju glasačkih listića). Odneseni su kući ili bačeni drugamo, ali ne u biračku kutiju. Jedini dokaz da bi oni trebali biti osnovica bilo kakvoga izračuna jest zbroj imena zaokruženih u izvatku iz popisa birača.

10. Druga skupina onih čiji glas ne utječe na konačni rezultat jesu oni koji su stavili svoj glasački listić u biračku kutiju, ali nisu postupili prema unaprijed zadanim pravilima. A ona su glasila: zaokružiti broj ispred imena kandidata kojega birate. Sve što je drukčije: prazan listić, zaokružena oba, dopisan treći – jest nevrijedeći glas. Sam pojam nevrijedeći glas (ili kako pod nepravilno hrvatski još uvijek govore i pišu: „nevažeći“) znači da je i on diskvalificiran, ne računa se. A osporavatelji izborne pobjede bi baš sad htjeli da se računa. U što, kad njihov glas, ne vrijedi i tako se zove: „nevrijedeći“?

11. Zar je sukladno jednom od najboljih mjerila za vladavinu prava – načelu razmjernosti (čl. 16. st. 2. Ustava) da se zbog 60.728 ili 2,69 % nevrijedećih glasova poništi volja onih 2.197.295 birača ili njih 97,31 % koji su se pridržavali pravila i odabrali jedan od dva moguća izbora? To ne zvuči čak ni adolescentski/pubertetski nego kao djetinjarija krajnje razmaženoga derišta.

12. Na problem zadržavanja otpalih ili nevrijedećih glasova u korpusu onoga o čemu se odlučuje ukazano je i u nedavnoj javnoj raspravi o nacrtu novoga Zakona o referendumu. Osnovica za izračun odluke treba biti broj vrijedećih glasova. Oni glasovi koji nisu vrijedeći, kao i oni koje su birači ukrali (odnijeli sa sobom i ne ubacivši ih u glasačku kutiju), kao i glasovi onih koji nisu izašli na birališta mogu se promatrati kao sociološke činjenice, ali ne bi trebali utjecati na pravnu činjenicu, koliko se birača valjano opredijelilo za koju od ponuđenih opcija. Drugim riječima, da ako je ponuđena opcija bila „za“ ili „protiv“, zbroj postotaka tih dvaju opcija mora biti 100,00 %. A ne manje. Tako i ovdje. Omjer glasova za jednoga i drugoga kandidata zbrojen mora biti točno 100 %. Tako je Državno izborno povjerenstvo pravilno zbrojilo i tu se nema što dodati ni oduzeti. To je sukladno zdravom razumu i hrvatskom pravu. Nema nikakva razumna opravdanja i razmjernosti da se u ishod glasovanja uračunavaju glasovi koji su nisu „dani“ nego su samo preuzete glasovnice, ni glasovi koji su dani, ali su nevrijedeći.

13. Svačije je pravo koristiti svoja prava, ali nakon što je gospodin Josipović priznao poraz, pitanje je čemu će služiti ako i koja od 17 stranaka koja ga je predložila radi vlastite samozabave, a njegove daljnje muke zatraži nadzor ustavnosti i zakonitosti izbora od Ustavnoga suda, a unaprijed zna da će izgubiti. Hoće li joj to vratiti povjerenje birača koje je izgubila?

14. Izbor gospođe Kolinde Grabar Kitarović je i legalan i legitiman.

Sumnje u ustavnost njezina izbora popraćene su nesuvislim analizama, neozbiljne su i proturječne.

mr. Petar Marija Radelj/vjeraidjela.com

[ad id=”40501″]

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Pero Kovačević: PRAVNA ANALIZA KAZNENE PRIJAVE ZA RAKETIRANJE BANSKIH DVORA

Objavljeno

na

Objavio

U uređenim zemljama u kojima funkcionira pravna država i gdje institucije pravne države djeluju u skladu i na temelju zakona i načela vladavine prava minimalne su mogućnosti da Ministarstvu unutarnjih poslova treba 26 godina za podizanje kaznene prijave za raketiranje Banskih dvora 7. listopada 1991.

Zašto? Odgovor je jednostavan pravna država funkcionira,a institucije djeluju u skladu i na temelju zakona.

Vrijeme podnošenja kaznene prijave i teatralno sazivanje tiskovne konferencije u Ministarstvu unutarnjih poslova, odmah bode u oči. PR stručnjaci su očito dobili zadatak skrenuti pozornost javnosti sa haaške presude šestorici.

Bilo je nužno pronaći nešto novo što bi moglo, naravno uz punu medijsku podršku, zainteresirati javnost i svakako skrenuti pozornost javnosti nekim novim događajem. Odabir teme nije bio loš. Zašto to kažem? Bila je aktualna 18.godišnjica smrti prvog predjednika dr Franje Tuđmana,a i činjenica da je prošlo 26 godina od raketiranja Banskih dvora.

Znači, nakon 26 godina policija je podignula kaznenu prijavu protiv šest osoba zbog granatiranja Banskih dvora 7. listopada 1991. godine, u kojem je jedna osoba poginula, a počinjena je šteta od 35 milijuna kuna.

Kaznena prijava je podnosena protiv pet državljana Srbije i jednog državljana Hrvatske, rečeno je u Ravnateljstvu policije na konferenciji za novinare u povodu dovršenog kriminalističkog istraživanja raketiranja Banskih dvora 1991. godine, koje su izveli zrakoplovi nekadašnje Jugoslavenske narodne armije (JNA).

Riječ je o visokopozicioniranim pripadnicima nekadašnjeg Ratnog vazduhoplovstva (RV i PVO) i obavještajnih službi JNA.

U krim istraživanju sudjelovali su policijski službenici Uprave kriminalističke policije i Službe kriminalističke vojne policije Samostalnog sektora za vojnopolicijske poslove Ministarstva obrane RH su, u suradnji sa Sigurnosno-obavještajnom agencijom i Vojno-sigurnosnom obavještajno agencijom te u koordinaciji s nadležnim Županijskim državnim odvjetništvom u Zagrebu.

‘Istraživanje je trajalo 26 godina te je bilo jako složeno i sustavno. Danas smo stvorili takav skup činjenica da podnosimo kaznenu prijavu protiv šest osoba, pet državljana Srbije i jedne osobe koja je državljanin RH. Ono što je bitno konstatirati je da je uložen velik napor i da su u ovom dijelu istraživanja sudjelovale i SOA i VSOA.

Konstatiramo da prijavljujemo šest ljudi koji sudjelovali u planiranju i izvršenju napada na Banske dvore 7. listopada 1991. godine pomoću dva zrakoplova koji su izvršili bombardiranje s ciljem destabilizacije Hrvatske’, rekao je na početku presice Ante Gudelj,načelnik Uprave kriminalističke policije MUP-a.

‘Ovih šest osoba prijavljuju se za ubojstvo u pokušaju najviših državnih dužnosnika, a još se sumnjiče za ratni zločin protiv civilnog stanovništva’, dodao je Gudelj.

U zračnom napadu na Banske dvore korištena su dva zrakoplova tipa Super Galeb G-4 iz 105. lovačko bombarderskog avijacijskog puka RV i PVO, naoružanih avionskim raketama zrak – zemlja i avio bombama.

Izbijanjem agresije na Republiku Hrvatsku, 105. lovački bombarderski avijacijski puk premješten je s aerodroma Zemunik na vojni Aerodrom Udbina s kojeg su izvršili i druga borbena djelovanja po Republici Hrvatskoj.

‘S obzirom na način na koji je napad bio planiran i u konačnici izveden te s obzirom na priklonjenost dijela tadašnje vojne i političke struktura JNA prosrpskoj, odnosno velikosrpskoj politici te izuzetnu konspirativnost, kriminalističko istraživanje ovoga događaja bilo je izuzetno složeno i zahtijevalo duže vrijeme kako bi se finaliziralo’, rekli su u policiji.

U istrazi su sudjelovale SOA, VSOA i sve sastavnice državne vlasti.

Površna analiza ove teatralno podnesene kaznene prijave ukazuje na znatne propuste,nekompetentmnost i neprofesionalnost sudionika koji su sudjelovali u istrazi i podnijeli kaznenu prijavu.

Pokušat ću vam kratko i zorno pokazati zašto je tome tako.

Krenimo redom:

a) Podaci o tome tko su bili neposredni krajnji izvršitelji granatiranja Banskih dvora poznati su Ministarstvu obrane,Glavnom stožeru HV,Upravi vojne policije i tadašnjeg SIS-a još u listopadu 1991. godine i stoga nije točno da je trebalo čekati 26 godina da bi se došlo do neposrednih i krajnjih izvršitelja, a poglavito tvrdnja sa tiskovne: „Tijekom 2016. godine kohezija je oslabila i došli smo do personalnih dokaza. Do tada je bio zid šutnje’, rečeno je na konferenciji za novinare.:;

b) Navedeni podaci o sudionicima odnosno krajnjim izvršiteljima u granatiranju Banskih dvora prikupljeni su od bivših vojnih pilota koji su prebjegli u HV-u,istražitelji očito nisu znali da smo u Ministarstvu obrane imali uređen sustav praćenja svih aerodroma bivše JNA, svih polijetanja i podataka o pilotima

c) Meta zračnog udara je bio predsjednik Hrvatske dr Franjo Tuđman,tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić i predsjednik SIV-a Ante Marković te je stoga neodrživa i netočna činjenica da je naredbu za raketiranje Banskih dvora samostalno izdao general Ljubomir Bajić,bivši zapovjednik 5. zrakoplovnog korpusa RZ iPZO JNA;

d) Istražitelji se očito nisu niti potrudili utvrditi crtu vođenje i zapovjedanja u JNA te do kraja utvrditi odnosno istražiti sve aktere već su se zadovoljili sa generalom Ljubomirom Bajićem koji nas nasmijava sa pričama kako je upravo bio glavni za davanje naredbe. Bajić je očito bio sam jedan u nizu sudionika koji je prenio naredbu o granatiranju Banskih dvora, a sam takvu odluku nije niti ju je mogao donijeti već bi bio spriječen u njezinom izvršavanju ;

e) Zašto istražitelji nisu istragu stručno,kompetentno i profesionalno odradili ili ih je netko o tome onemogućio-to nek sami kažu.

f) Neosporna je činjenica da je naredba o raketiranju Banskih dvora donesena u Beogradu. Sa naredbom je svakako bio upoznat Slobodan Milošević i krnje predsjedništvo SFRJ odano Slobodanu Miloševiću. Naredba je od krnjeg predsjedništva SFRJ i Miloševića ili uz njihovo odobrenje i znanje proslijeđena Veljku Kadijeviću,Blagoji Adžiću,zapovjedniku RT i PZO,a tek tada generalu Bajiću i preko njega ostalim neposrednim izvršiteljima.naravno da u to sve pratili i prikupljali informacije „ljudi“ Aleksandra Vasiljevića,šefa Uprave za sigurnost Generalšaba JNA. Naime,takav je bio zapovjedni lanac u JNA u listopadu 1991 godine.

Umjesto zaključka

Kad se već 26 godina nije ništa poduzelo niti je sustavno istraženo na temu granatiranja Banskih dvora,državnomvrhu i MUP-u nije trebao ovaj slabo izrežiran „igrokaz“. Postavlja se pitanje hoće li DORH u istrazi utvrditi punu istinu??

Pero Kovačević / Kamenjar.com

Predsjednica komentirala podizanje kaznene prijave zbog raketiranja Banskih dvora

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

MIŠETIĆ: Osvjetljavanje presuda Haškog tribunala u predmetu Prlić

Objavljeno

na

Objavio

Osvjetljavanje presuda Haškog tribunala u predmetu Prlić: Je li Tribunal utvrdio da je Franjo Tuđman odgovoran za etničko čišćenje u Bosni i Hercegovini?

Kažu da je sunčeva svjetlost najbolje dezinfekcijsko sredstvo a električna rasvjeta najučinkovitiji policajac.“

– Louis D. Brandeis, sudac Vrhovnog suda SAD-a, iz njegove knjige, Tuđi novac i kako ga bankari koriste (1914.)

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju („MKSJ“) donio je 29. studenog 2017. godine svoju zadnju presudu u predmetu Tužitelj protiv Jadranka Prlića i dr. Završetak rada MKSJ-a bio je šokantan iz više razloga, naročito zbog samoubojstva jednog od optuženih u tom predmetu, Slobodana Praljka, koji je samoubojstvo počinio u sudnici tijekom izricanja presude. Šokantno je i ono što se presudom sugerira da je hrvatsko vodstvo – uključujući konkretno hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, sudjelovalo u udruženom zločinačkom pothvatu („UZP“) u Bosni i Hercegovini. I doista, tužitelj MKSJ-a, Serge Brammertz, nakon izricanja presude konstatirao je da je „Žalbeno vijeće potvrdilo zaključke Raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg čelništva Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i Janka Bobetka, visokog generala Hrvatske vojske, dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarivanju tog cilja.” [1]

Kao što kasnije objašnjavam, Brammertzov zaključak dovodi u zabludu. Ni Raspravno niti Žalbeno vijeće MKSJ-a nije utvrdilo nikakve dokaze u potporu Brammertzovih zaključaka protiv Tuđmana. Tužiteljstvo je u predmetu Gotovina koristilo određene dvosmislene izjave iz sada već poznatih Brijunskih transkripata kao i javne izjave predsjednika Tuđmana iz njegovih govora i drugih nastupa ne bi li dokazao da je Tuđman imao kaznenu namjeru etničkog čišćenja Srba tijekom Operacije Oluja. U predmetu Prlić ne postoje nikakvi Brijunski transkripti. Žalbeno vijeće nije navelo niti jednu Tuđmanovu izjavu koja bi se makar teoretski mogla smatrati dvosmislenom i ukazivati na namjeru „etničkog čišćenja bosanskih Muslimana.“ Isto vrijedi i za ministra Šuška i generala Bobetka. Stoga je zabrinjavajuće što je Brammertz izdao priopćenje za tisak u kojem kao članovima UZP-a imenuje pojedince koji nisu bili strane u postupku, koji nisu imali priliku braniti se ili da ih drugi brane, i koje MKSJ i dalje smatra nevinima.[2]

Jednako je zabrinjavajuće što MKSJ zatvara svoja vrata bez da je ikad utvrdio da je čelništvo Srbije bilo uključeno u UZP u Bosni i Hercegovini. Samo tjedan dana prije presude Žalbenog vijeća u predmetu Prlić, Raspravno vijeće utvrdilo je u slučaju Ratka Mladića da „Dokazi koji su predočeni Raspravnom vijeću ne pokazuju da su Slobodan Milošević, Jovica Stanišić, Franko Simatović, Željko Ražnatović, ili Vojislav Šešelj sudjelovali u ostvarenju“ bosansko-srpskog UZP-a u Bosni i Hercegovini.[3] Rezultat toga je neuvjerljivo povijesno nasljeđe koje ostaje nakon MKSJ-a: čelništvo Republike Hrvatske sudjelovalo je u zločinima u Bosni i Hercegovini, ali čelništvo Srbije nije. Nema tih objektivnih pravnih kriterija prema kojima je MKSJ mogao smatrati da dokazi nisu dovoljni za utvrđivanje uloge Srbije u zločinima u Bosni i Hercegovini ali da jesu dovoljni za utvrđivanje uloge Hrvatske u istima. Implikacije protiv Tuđmana očekivano su dolile ulje na vatru i pogoršale već ionako napete odnose između Srba, Hrvata i bosanskih Muslimana.

Svi oni koji su pratili rad MKSJ-a znaju da visoko-profilne presude gotovo uvijek rezultiraju optužbama da je Tribunal ispolitiziran. Kad se osudi netko sa srpske strane, Srbi tvrde da je Tribunal zapravo NATO-ov sud čiji je cilj nepravedna difamacija srpske nacije. Kad se osude pripadnici drugih nacionalnosti, to je zbog toga što Tribunal ima politički cilj unošenja ravnoteže u etnički sastav svojih osuđenika ne bi li se izbjegle optužbe o protu-srpskoj pristranosti. Isto tako, koliko god se one željele praviti da su bolje od „balkanski nacionalista“ na koje gledaju svisoka, razne nevladine organizacije, „organizacije za zaštitu ljudskih prava“ i njihovi saveznici u medijima (uključujući saveznike u medijima u samoj zgradi MKSJ-a) tvrde da su neke od istaknutijih oslobađajućih presuda MKSJ-a (Gotovina, Perišić) bile rezultat političkog uplitanja zapadnjačkih sila. Sve te skupine imaju nešto zajedničko: vrlo malo njih upoznato je sa konkretnim zaključcima MKSJ-a u pojedinačnim predmetima, ako ijedna uopće i jest, a još ih je manje zapravo razmotrilo dokaze ne bi li došli do vlastitih zaključaka o legitimnosti presuda MKSJ-a.

Obzirom na količinu pažnje koja se pridaje presudi Žalbenog vijeća u predmetu Prlić i implikacijama te presude za nasljeđe predsjednika Tuđmana, ova objava pokušaj je da se objasni pojam udruženog zločinačkog pothvata neupućenim promatračima i da se pokaže da Žalbeno vijeće u predmetu Prlić nije utvrdilo postojanje bilo kakvih dokaza u potporu Brammertzovih tvrdnji da su hrvatski dužnosnici „dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarenju tog cilja.“ Ne postoji pravilo koje kaže da se presude MKSJ-a ne mogu preispitivati. Za razliku od toga, svih šestero optuženih u predmetu Prlić imalo je temeljno pravo na javno suđenje. Imali su pravo na pismeno obrazloženje u kojem se objašnjava na čemu se temelje njihove osuđujuće presude. Svrha tih prava jest da se osobi osigura da se postupak ne odvija na koruptivan ili nepravedan način, te da se osigura razumno i pravedno javno suđenje.

  1.         Što je udruženi zločinački pothvat?

Da bi mogli razumjeti zaključke Tribunala o Tuđmanovom navodnom sudjelovanju u UZP-u, potrebno je najprije razumijeti što tužiteljstvo mora dokazati da bi se utvrdila nečija odgovornost za sudjelovanje u UZP-u. Za utvrđivanje UZP-a tužiteljstvo mora dokazati postojanje sljedećih elemenata:

  1.           Množina osoba.Udruženi zločinački pothvat postoji onda kada više osoba sudjeluje u ostvarenju zajedničkog zločinačkog cilja.
  1. Zajednički zločinački cilj („mens rea“). Udruženi zločinački pothvat postoji ako postoji zajednički cilj koji predstavlja ili uključuje počinjenje kaznenog djela predviđenog Statutom. Traženi mens rea (tj. nečija namjera) jest da su sudionici UZP-a, uključujući i optuženu osobu, imali zajedničku namjeru izvršenja kaznenog(ih) djela predviđenih Statutom koja su dio cilja koji treba ostvariti.
  1.           Sudjelovanje optužene osobe u provođenju cilja („actus reus).To obilježje ostvareno je kad je optužena osoba počinila kazneno djelo koje je dio zajedničkog cilja (i predviđeno Statutom) (u pravnom rječniku poznato kao „actus reus“). Alternativno, i bez počinjenja namjeravanog kaznenog djela u svojstvu glavnog počinitelja, postupci optuženika mogu ostvariti to obilježje ako uključuju pribavljanje ili pružanje pomoći u izvršenju kaznenog djela koje je dio zajedničkog cilja. Doprinos optuženika UZP-u ne mora, u pravnom smislu, biti nužan odnosno bitan, ali mora barem biti značajan doprinos kaznenim djelima za koja je optuženiku utvrđena odgovornost.[4]

Ukratko, da bi tužiteljstvo dokazalo da su Tuđman, Šušak, i Bobetko bili članovi UZP-a, moralo je dokazati da su (1) djelovali zajedno ili s većim brojem ljudi, (2) s namjerom počinjenja kaznenog djela predviđenog Statutom MKSJ-a (kaznena djela koja se eufemistički nazivaju „etničko čišćenje“), te da su (3) zapravo i počinili kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a ili pomogli drugima u počinjenju takvog kaznenog djela. Svi ti elementi moraju biti prisutni da bi tužiteljstvo moglo dokazati sudjelovanje hrvatskih dužnosnika u UZP-u.

Nažalost, pri razmatranju navodnog postojanja UZP-a u predmetu Prlić, Tribunal je uveo novi pojam: tzv. „Krajnji cilj UZP-a“. Nisam mogao naći niti jedan drugi predmet MKSJ-a u kojem se spominje „Krajnji cilj“ UZP-a. Umjesto toga, nadležnost MKSJ-a za UZP dosad je uvijek bila usmjerena na utvrđivanje gore navedene točke 2, odnosno „zajedničkog zločinačkog cilja“ (skraćeno „ZZC“). Zabune u javnosti rezultat su MKSJ-ovog uvođenja ovog novog pojma „Krajnji cilj“ pri čemu su mnogi pretpostavili da je dokaz o Tuđmanovoj navodnoj želji da podijeli Bosnu („Krajnji cilj“) dovoljan za utvrđivanje njegovog sudjelovanja u UZP-u. To nije tako.

Činjenica da je MKSJ u predmetu Prlić istaknuo razliku između „Krajnjeg cilja“ i „zajedničkog zločinačkog cilja“ vrlo je važna. Za dokazivanje „zajedničkog zločinačkog cilja“ bilo je potrebno dokazati da su Tuđman, Šušak i Bobetko namjeravali počiniti etničko čišćenje. Za dokazivanje činjenice da su Tuđman, Šušak i Bobetko dijelili „Krajnji cilj“ UZP-a nije bilo potrebno dokazati da su namjeravali počiniti etničko čišćenje. Štoviše, nije bilo potrebno dokazati da su namjeravali počiniti bilo kakvo kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a. Kao rezultat toga, i Raspravno i Žalbeno vijeće utrošilo je strahovito puno vremena na razmatranje dokaza o Tuđmanovom „Krajnjem cilju“, odnosno njegovoj navodnoj želji da podijeli Bosnu i Hercegovinu (što nije kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a te stoga nije dovoljno za utvrđivanje njegovog sudjelovanja u UZP-u), ali su zato utrošili jako malo vremena na razmatranje dokaza o Tuđmanovoj navodnoj namjeri da sudjeluje u zajedničkom zločinačkom cilju, odnosno njegovoj navodnoj namjeri počinjenja etničkog čišćenja stanovništva bosanskih Muslimana.

Sljedeća analogija pokazuje o čemu se ovdje radi. Recimo da skupina od deset ljudi živi u kući na malom zemljištu. Oni odluče da trebaju proširiti svoje zemljište i željeli bi pribaviti dio zemlje od svog susjeda (tzv. „Krajnji cilj“). U ovom trenutku, Krajnji cilj može se ostvariti zakonito ili nezakonito. Sad pretpostavimo da sedam od tih deset ljudi („množina osoba“) otiđe na susjedovu zemlju s namjerom da ga nasilno istjera sa zemljišta da bi ga pribavili za sebe („zajednički zločinački cilj“, ili „mens rea“), te zapravo i počine nasilje da bi istjerali susjeda („actus reus“). Tužiteljstvo bi u takvom scenariju moglo dokazati da je sedam od tih deset ljudi koji su dijelili „Krajnji cilj“ bilo uključeno u UZP.

Ali što s preostalih troje ljudi koji su dijelili Krajnji cilj ali nisu otišli na susjedovo zemljište? Tužiteljstvo bi moralo dokazati, van svake razumne sumnje, da su (1) se udružili sa ostalom sedmoricom („množina osoba“), (2) da su namjeravali nasilno istjerati susjede sa zemljišta kako bi ga pribavili za sebe te da su stoga dijelili zajednički zločinački cilj, te (3) da su sudjelovali u počinjenju nasilja bilo izravno ili pružanjem pomoći onima koji su činili ta nasilna djela („actus reus“).

Tuđman, Šušak i Bobetko su u predmetu Prlić poput ovih troje u gore spomenutoj analogiji koji su ostali kod kuće. Ako je Tužiteljstvo htjelo dokazati da su Tuđman, Šušak i Bobetko „dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarenju tog cilja“ tada je trebalo napraviti daleko više nego dokazati da je Tuđman namjeravao podijeliti Bosnu („Krajnji cilj“, tj. pribaviti susjedovo zemljište). Trebalo je van svake razumne sumnje dokazati da su namjeravali pribaviti susjedovo zemljište provođenjem etničkog čišćenja te da su doista počinili etničko čišćenje ili pomogli drugima u počinjenju istoga.

Niže slijedi razmatranje procjene Žalbenog vijeća da li je Tužiteljstvo dokazalo svako od tih obilježja u odnosu na Tuđmana, Šuška i Bobetka. Želim naglasiti da je ova objava razmatranje zaključaka MKSJ-a samo u odnosu na Tuđmana, Šuška i Bobetka. Ovo nije procjena zaključaka Tribunala vezano za šestoricu optuženih u tom predmetu, za što bi mi trebalo daleko više vremena. Za potrebe analize u ovoj objavi početi ćemo od zaključka Tribunala da je van svake razumne sumnje dokazalo da su šestorica optuženika u ovom predmetu tvorila „množinu osoba“ s ciljem počinjenja kaznenih djela u sklopu UZP-a. Stoga je pitanje za Tribunal bilo da li su se Tuđman, Šušak i Bobetko pridružili toj navodnoj množini osoba na način da su (1) dijelili zajednički zločinački cilj („mens rea“) etničkog čišćenja bosanskih Muslimana, te da su (2) počinili djela etničkog čišćenja ili pomogli drugima u počinjenju djela etničkog čišćenja („actus reus“).

  1. Ni Raspravno niti Žalbeno vijeće nije utvrdilo postojanje bilo kakvih dokaza da su Tuđman, Šušak i Bobetko dijelili zajednički zločinački cilj počinjenja etničkog čišćenja

Žalbeno vijeće u svojoj presudi navodi da je „Krajnji cilj“ UZP-a bio „stvaranje hrvatskog entiteta kojim bi se, barem dijelom, obnovile granice Banovine, čime bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda; te (2) da se takav entitet trebao ili pripojiti Hrvatskoj izravno ili postati nezavisna država unutar BiH s bliskim vezama s Hrvatskom“.[5] Žalbeno vijeće zatim posvećuje 62 stranice svoje presude potvrđivanju da je Tuđman imao tu namjeru. Ali takav „Krajnji cilj“ nije kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a te stoga ne može biti osnova za utvrđenje da je Tuđman bio sudionik UZP-a. Jedino što je Tribunal utvrdio jest da je Tuđman namjeravao pribaviti za sebe susjedovo zemljište. Za utvrđivanje Tuđmanove odgovornosti kao člana UZP-a bilo je potrebno dokazati da je Tuđman namjeravao ostvariti svoje političke ciljeve etničkim čišćenjem (tj. zajednički zločinački cilj). Žalbeno vijeće naglašava tu razliku.[6] Čak i da je Tuđman imao navodan cilj ujedinjenja Herceg-Bosne s Hrvatskom, to ne znači nužno da je to mogao ostvariti jedino etničkim čišćenjem.[7]

Žalbeno vijeće potvrdilo je zaključak Raspravnog vijeća da Zajednički zločinački cilj potreban za utvrđivanje odgovornosti za UZP nije bila navodna želja za podjelu Bosne, već želja za „dominacijom Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva.“[8] Prema Žalbenom vijeću, Raspravno vijeće utvrdilo je da je taj zajednički zločinački cilj „počeo postojati tek sredinom siječnja 1993. godine, zbog nedostatka dokaza kojima bi se utvrdilo njegovo postojanje prije tog vremena.“[9] Vijeće je stoga zaključilo da je Udruženi zločinački pothvat počeo postojati sredinom siječnja 1993. obzirom da Zajednički zločinački cilj nije postojao prije tog vremena.[10] Također je utvrdilo da je UZP iz sredine siječnja 1993. stvoren s ciljem provođenja prethodnog Krajnjeg cilja koji je formiran ranije.[11]

Da li je Tuđman stoga dijelio Zajednički zločinački cilj etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva? Dok Žalbeno vijeće posvećuje 62 stranice razmatranju Tuđmanove želje da podijeli Bosnu, daleko je premalo prostora dodijelilo bilo kakvoj analizi daleko važnijeg pitanja Tuđmanove namjere da počini etničko čišćenje. Što su „Brijunski transkripti“ ovog predmeta? Žalbeno vijeće ne navodi ništa takvo.

Žalbeno vijeće prvo objašnjava kako je Raspravno vijeće „zaključilo da su već u prosincu 1991. članovi rukovodstva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, među kojima i Boban, i čelnici Hrvatske, među kojima i Franjo Tuđman, ocijenili da je za ostvarivanje krajnjeg cilja UZP-a neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritorijima za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni.“[12] Međutim, ovakav zaključak Raspravnog vijeća temelji se na njegovom tumačenju Dokaznog predmeta P00089 (Transkript zapisnika sa sastanka Predsjednika RH od 27. prosinca 1991. godine) te Dokaznog predmeta P00021 (knjige bosanskog Hrvata Ante Valente,).[13] Žalbeno vijeće razmotrilo je Transkript zapisnika sa sastanka Predsjednika i zaključilo, „Relevantni dijelovi Transkripta zapisnika sa sastanka Predsjednika promatrani u cijelosti ne odražavaju jasan konsenzus o političkom cilju koji bi kao svoju logičnu posljedicu imao etničko čišćenje.“[14] Što se tiče knjige g. Valente, Žalbeno vijeće zaključilo je da iako se u knjizi poziva na premještanje Muslimana u središnju Bosnu, „njegova knjiga ne podupire širu pretpostavku da su članovi UZP-a dijelili to uvjerenje u prosincu 1991.“[15]

Prema tome, dokaz na koji se Raspravno vijeće oslanjalo u svojoj presudi prema Žalbenom vijeću ne podupire zaključak da je Tuđman, ili bilo tko drugi, namjeravao počiniti etničko čišćenje počevši od prosinca 1991. godine.

Unatoč tomu, Žalbeno vijeće pokušava rehabilitirati zaključak Raspravnog vijeća o Tuđmanovoj namjeri etničkog čišćenja tvrdnjom da je Raspravno vijeće donijelo „zaključke u drugim točkama“ svoje presude koji podupiru takav zaključak:

Raspravno vijeće donijelo je brojne zaključke u drugim točkama koji pokazuju da je čelništvo HZ(R) HB-a zajedno s Tuđmanom usvojilo namjeru da promijeni nacionalni sastav stanovništva na teritorijima za koje se tvrdilo da pripadaju HZ(R) HB-u – dakle, da etnički očisti teritorij koji se smatrao hrvatskim od Muslimana – prije početka postojanja UZP-a sredinom siječnja 1993. godine. Petković te zaključke nije osporavao u ovoj pod-osnovi žalbe. Bilo kako bilo, Žalbeno vijeće napominje kako je Raspravno vijeće izričito utvrdilo da je ZZC nastao tek sredinom siječnja 1993. zbog nedostatka dokaza u potporu zaključka da je isti postojao prije tog vremena. Žalbeno vijeće stoga je konstatiralo da Petković nije uspio pokazati da bi nejasnoće u dokaznoj osnovi koju je iznijelo Raspravno vijeće mogle imati ikakvog utjecaja na njegovu osuđujuću presudu.[16]

Međutim, Žalbeno vijeće nije navelo nikakve konkretne „zaključke u drugim točkama“ presude Raspravnog vijeća gdje je Raspravno vijeće pokazalo kaznenu namjeru Tuđmana, Šuška i Bobetka. Kao „zaključke u drugim točkama“ gdje je Raspravno vijeće pokazalo Tuđmanovu kaznenu namjeru Žalbeno vijeće navodi točke 9-24, 44 i 1232 presude Raspravnog vijeća.[17] Međutim, u tim se točkama presude Raspravnog vijeća ne navode nikakve dokazi Tuđmanove namjere da počini etničko čišćenje:

  • U točkama 9-24 presude Raspravno vijeće razmatra Tuđmanovu želju da podijeli Bosnu („Krajnji cilj“) a ne njegovu navodnu želju počinjenja etničkog čišćenja („zajednički zločinački cilj“).
  • Točka 44 presude Raspravnog vijeća ne sadrži nikakav dokaz da su hrvatski dužnosnici namjeravali počiniti etničko čišćenje. Umjesto toga, kaže sljedeće:

„Dokazi pokazuju da su, od sredine siječnja 1993., rukovodioci HVO-a i neki hrvatski rukovodioci imali plan da konsolidiraju kontrolu HVO-a nad provincijama 3, 8 i 10, koje su prema Vance-Owenovom planu trebale pripasti bosanskim Hrvatima, te, prema njegovom tumačenju rukovodstva HVO-a, da eliminiraju svaki otpor Muslimana u tim provincijama i izvrše „etničko čišćenje“ Muslimana kako bi one postale većinski ili gotovo isključivo hrvatske.“[18]

Prema tome, Raspravno vijeće zaključilo je da su čelnici HVO-a bili ti koji su namjeravali počiniti etničko čišćenje bez ikakvog izričitog zaključka da su hrvatski čelnici dijelili tu istu namjeru. Nadalje, u točci 44 presude Raspravnog vijeća ne navodi se nikakav dokaz koji bi podupirao takav zaključak protiv hrvatskih dužnosnika.[19]

  • I na kraju, Tuđman, Šušak i Bobetko se uopće ne spominju u točci 1232 presude Raspravnog vijeća te stoga zaključci izneseni u toj točci ne mogu služiti kao potpora tvrdnji Žalbenog vijeća da je Raspravno vijeće iznijelo „zaključke u drugim točkama“ u potporu svog zaključka da su oni dijelili zajednički zločinački cilj počinjenja etničkog čišćenja.[20]

Prema tome, zaključivši da se Raspravno vijeće pogrešno oslanjalo na Transkript zapisnika sa sastanka Predsjednika RH od 27. prosinca 1991. i na knjigu g. Valente kao dokaz Tuđmanove namjere počinjenja etničkog čišćenja, Žalbeno vijeće ne može navesti nikakve druge dokaze uvedene u zapisnik koji bi mogli poduprijeti takav zaključak. Isto se odnosi i na ministra Šuška i generala Bobetka. Ne postoje nikakvi „Brijunski transkripti“ ili sličan dokaz koji bi sugerirao da su hrvatski dužnosnici namjeravali etnički očistiti bosanske Muslimane. Bez dokaza o njihovoj kaznenoj namjeri za počinjenje etničkog čišćenja, predsjednik Tuđman, ministar Šušak i general Bobetko bili bi oslobođeni bilo kakvih optužbi da su sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu.

III.       Ni Raspravno vijeće niti Žalbeno vijeće nije utvrdilo da su Tuđman, Šušak i Bobetko sudjelovali u etničkom čišćenju (ne postoji Actus Reus)

Za treći element sudjelovanja u UZP-u potrebno je dokazati da je optuženik počinio kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a ili da je pomogao drugima u počinjenju takvog kaznenog djela („actus reus“ UZP-a). Nije dovoljno da namjeravate počiniti kazneno djelo. Morate zapravo i napraviti nešto da počinite kazneno djelo ili da pomognete drugima u istome. Koja su onda kaznena djela počinili Tuđman, Šušak i Bobetko u svrhu promicanja navodnog cilja etničkog čišćenja bosanskih Muslimana?

Raspravno vijeće nije iznijelo nikakve zaključke kojima bi pokazalo da su Tuđman, Šušak i Bobetko počinili takva kaznena djela. U izostanku takvih zaključaka, te se hrvatske dužnosnike ne bi moglo smatrati odgovornima za sudjelovanje u UZP-u. Tijekom žalbenog postupka u predmetu Prlić, Tužiteljstvo nije moglo ukazati ni na jedan takav zaključak u presudi Raspravnog vijeća. Shodno tomu, Tužiteljstvo je pokušalo popuniti tu rupu u obrazloženju Raspravnog vijeća o Tuđmanu, Šušku i Bobetku tvrdnjom da je Raspravno vijeće „razumno zaključilo da je Tuđman bio član UZP-a“[21] unatoč tomu što nije donijelo nikakve konkretne zaključke da je Tuđman (ili Šušak, ili Bobetko) počinio ikakva kaznena djela etničkog čišćenja. Sa stajališta Tužiteljstva, dokazi uvedeni u spis podupiru zaključak da su hrvatski dužnosnici pomogli počinjenju etničkog čišćenja između ostalog opskrbljivanjem HVO-a oružjem.[22] Iako je Žalbeno vijeće uzelo u obzir stajalište Tužiteljstva, ono u svojoj presudi nigdje ne navodi da se slaže s argumentima Tužiteljstva. Štoviše, dva suca Žalbenog vijeća u predmetu Prlić (Agius i Meron) također su bili suci u predmetu Momčila Perišića te su glasali za poništavanje osuđujuće presude Perišiću upravo iz razloga što snabdijevanje oružjem – bez dokaza o konkretnoj namjeri za počinjenje zločina – nije dovoljno za utvrđivanje kaznene odgovornosti.

Ni Raspravno niti Žalbeno vijeće, stoga, nije ustanovilo da su predsjednik Tuđman, ministar Šušak i general Bobetko počinili (ili pomogli drugima da počine) bilo kakva kaznena djela te stoga ne bi niti mogli biti odgovorni za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu. Žalbeno vijeće to je potvrdilo u svojoj ranijoj Odluci od 19. srpnja 2016: „Raspravno vijeće nije donijelo nikakve konkretne zaključke vezano za sudjelovanje [Tuđmana, Šuška i Bobetka] u UZP-u te ih nije proglasilo krivima ni za kakvo kazneno djelo“.[23]

  1. Žalbeno vijeće nije razmatralo odgovornost hrvatskih dužnosnika

Nemogućnost Tribunala da navede dokaze koji utvrđuju mens rea actus reus potrebne za utvrđivanje odgovornosti za UZP u odnosu na Tuđmana, Šuška i Bobetka, pokazuje da ova tri hrvatska dužnosnika nisu bila odgovorna za kaznena djela etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini. Obzirom na velik interes javnosti za tvrdnju Tužiteljstva da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili članovi UZP-a, Žalbeno vijeće trebalo je konačno razriješiti to pitanje. Ono to nije učinilo.

Suočeno s izričitim zahtjevom žalitelja da razriješi pitanje sudjelovanja hrvatskih dužnosnika u UZP-u, Žalbeno vijeće presudilo je da žalitelji „nisu pokazali kako bi ikakva navodna greška glede sudjelovanja Tuđmana, Šuška i Bobetka u UZP-u utjecala na zaključak da“[24] su žalitelji sudjelovali u UZP-u. Nadalje, „Žalbeno vijeće podsjeća da nije potrebno, u pravnom smislu, da raspravno vijeće donosi zaseban zaključak o namjeri svakog pojedinog člana UZP-a,“ a Raspravno vijeće „nije bilo dužno razmatrati pojedinačna djela ili u detalje ispitati namjeru svakog pojedinog člana UZP-a koji nije optuženik u ovom predmetu.“[25] Posljedično tomu, Žalbeno vijeće odlučilo je da je pitanje odgovornosti Tuđmana, Šuška i Bobetka (ili izostanak njihove odgovornosti) za UZP irelevantno za žalbu šestorice optuženika te da ga Žalbeno vijeće stoga ne treba razmatrati.

Šteta je što je Žalbeno vijeće odlučilo ne riješiti ta važna pitanja. Žalbeno vijeće trebalo je ili naglasiti da hrvatski dužnosnici nisu bili stranka u ovom predmetu te ih se stoga nije moglo niti imenovati članovima UZP-a, ili je trebalo obrazložiti na čemu se temelji njihova odgovornost za UZP. Umjesto toga, Žalbeno vijeće odabralo je najgoru moguću opciju: odbilo je razmotriti to pitanje čime je tvrdnja da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili članovi UZP-a ostala takva kakva je iako Tribunal (prema riječima samog Žalbenog vijeća) nije donio „nikakve konkretne zaključke vezano za sudjelovanje [Tuđmana, Šuška i Bobetka] u UZP-u“, tj. Tribunal nije donio potrebne zaključke vezano za mens rea actus reus da bi utvrdio njihovu odgovornost.

Odluka Žalbenog vijeća da ne razmotri to pitanje još je više zabrinjavajuća u svijetlu činjenice da je Žalbeno vijeće itekako svjesno da niti jedan dužnosnik Republike Srbije nije od strane MKSJ-a proglašen sudionikom u brojnim bosansko-srpskim UZP-ovima za koje su Ratko Mladić i Radovan Karadžić (među mnogim drugima) osuđeni. Što su Tuđman, Šušak i Bobetko napravili u Bosni a Slobodan Milošević nije? Ako je utvrđivanje da je HVO imao namjeru osnovati Herceg-Bosnu bilo dovoljno za utvrđivanje Tuđmanove odgovornosti u sklopu UZP-a za zločine koje je HVO počinio protiv bosanskih Muslimana, zašto MKSJ nije mogao utvrditi da je Milošević bio član UZP-a zbog toga što je naoružavao bosanske Srbe s namjerom osnivanja Republike Srpske, znajući da su bosanski Srbi činili zločine?

MKSJ je imao nebrojeno mnogo prilika da utvrdi da je Milošević bio član UZP-a u Bosni. Tužiteljstvo ga je imenovalo članom UZP-a u optužnicama protiv Mladića, Karadžića, Momčila Krajišnika, i drugih. U svakom od tih predmeta Raspravno vijeće odbilo je utvrditi da je Milošević ili bilo koji drugi dužnosnik Republike Srbije bio član UZP-a. U predmetu Jovice Stanišića, koji je bio izričito optužen za sudjelovanje u UZP-u sa Slobodanom Miloševićem s ciljem počinjenja zločina u Hrvatskoj i Bosni, Raspravno vijeće uložilo je maksimalne napore da u svojoj presudi izbjegne razmatranje pitanja da li je čelništvo Srbije (uključujući točno Miloševića) bilo uključeno u UZP.[26] U predmetu Momčila Perišića, bivšeg srpskog generala koji je bio načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, Tužiteljstvo ga je optužilo za suučesništvo u zločinima bosanskih Srba zbog opskrbljivanja bosanskih Srba oružjem iz Srbije. Međutim, Tužiteljstvo u optužnici nije optužilo Perišića (ili bilo kojeg drugog srpskog dužnosnika) da je bio član udruženog zločinačkog pothvata s bosanskim Srbima.

Pitanje dvostrukih mjerila MKSJ-a stoga je legitimno pitanje. Kakvi god su pravni standardi bili primijenjeni na Srbiju, isti su trebali biti primijenjeni i na Hrvatsku. Međutim, kao što je gore navedeno, MKSJ nije donio konkretne zaključke da su hrvatski dužnosnici bili sudionici UZP-a. Nažalost, Žalbeno vijeće odlučilo je ne izreći jasno da dokazi ne pokazuju postojanje obilježja actus reus mens rea potrebnih za utvrđivanje odgovornosti Tuđmana, Šuška i Bobetka za UZP. Rezultati propusta Žalbenog vijeća da to učini su očekivani: zaprepaštenost u Hrvatskoj, pogrešan osjećaj opravdanosti u Srbiji jer „mi nismo bili uključeni u zločine u Bosni ali Hrvatska jest“, te kombinacija jednog i drugog u Bosni i Hercegovini.

Nažalost, dio nasljeđa MKSJ-a jest također i to da novinari, vlade, žrtve i javnost u cjelini rijetko čitaju presude MKSJ-a i dokaze na kojima se te presude temelje. Umjesto toga, dojmovi o presudama MKSJ-a nastaju u minutama ili satima nakon izricanja presuda, često na temelju sažetaka presuda ili priopćenja za tisak od strane Tužiteljstva. Ali, sve presude su javno dostupne. Većina dokaza u predmetima MKSJ-a javno je dostupna na internetskim stranicama MKSJ-a.

Javnost ima pravo – možda i dužnost – ispitati presude i dokaze. Pod sunčevim svjetlom presuda u predmetu Prlić pokazuje da ne postoje uvjerljivi dokazi da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili odgovorni za zločine počinjene u sklopu udruženog zločinačkog pothvata.

A Tribunal nije donio potrebne izričite zaključke da jesu.

Luka Mišetić

[1] Izjava Tužiteljstva povodom presude u predmetu Tužitelj protiv Jadranka Prlića i dr., 29. studenog 2017., dostupno na sljedećoj adresi: http://www.icty.org/bcs/press/izjava-tu%C5%BEila%C5%A1tva-povodom-presude-u-predmetu-tu%C5%BEilac-protiv-jadranka-prli%C4%87a-i-drugih
[2] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Odluka po Zahtjevu Republike Hrvatske za odobrenje za postupanje u svojstvu Amicus Curiae i podnošenje Amicus Curiae podneska, u točci 9 (19. srpnja 2016).
[3] Tužitelj protiv Ratka MladićaPresuda Raspravnog vijeća, Svezak IV, str. 2090, fusnota 15357
[4] Tužitelj protiv Ante Gotovine, Presuda Raspravnog vijeća, Svezak II, točka 1953.
[5] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 592.
[6] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 836.
[7] Npr. prema Washingtonskom sporazumu iz 1994. Republika Hrvatska i Federacija Bosne i Hercegovine (što je uključivalo i muslimanski i hrvatski dio Bosne) pristali su na ulazak u konfederaciju. Nadalje, u predmetu Perišić je MKSJ zaključio da to što je Srbija dostavljala oružje bosanskim Srbima s ciljem promicanja političkih ciljeva bosanskih Srba ne znači da je sudjelovala u etničkom čišćenju.
[8] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 828.
[9] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 842.
[10] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 783.
[11] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 783.
[12] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 783.
[13] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Raspravnog vijeća, Svezak IV, točka 43.
[14] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 841.
[15] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 841.
[16] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 842.
[17] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 842, fusnota 2674.
[18] Naglasak dodan.
[19] U točci 783. svoje presude Žalbeno vijeće također navodi da je Raspravno vijeće iznijelo zaključak u točci 44. svoje presude da su „rukovodioci HVO-a i neki hrvatski rukovodioci imali plan da konsolidiraju kontrolu HVO-a nad provincijama 3, 8 i 10, i da ‘etnički očiste’ Muslimane kako bi one postale ‘većinski ili gotovo isključivo hrvatske’.“ Međutim, kao što je gore spomenuto, u točci 44. presude Raspravnog vijeća ne spominje se nikakav takav zaključak u odnosu na namjeru „hrvatskih dužnosnika.“ Za razliku od toga, Raspravno vijeće zaključilo je da su rukovodioci HVO-a i „hrvatski dužnosnici“ htjeli uspostaviti kontrolu nad određenim provincijama, te da su rukovodioci HVO-a protumačili da je za ostvarenje tog cilja potrebno etničko čišćenje Muslimana.
[20] Žalbeno vijeće možda se namjeravalo referirati na točku 1231 presude Raspravnog vijeća (u kojoj se doista i spominju Tuđman, Šušak i Bobetko) pa su pogrešno naveli točku 1232. Međutim, čak i da je tako, čitanje točke 1231 pokazuje da Raspravno vijeće nije navelo nikakve dokaze u potporu zaključka da su Tuđman, Šušak ili Bobetko namjeravali etnički očistiti bosanske Muslimane.
[21] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Transkript sa suđenja (21. ožujka 2017.), str. 350, redovi 23-24.
[22] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 1750, fusnota 5775.
[23] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Odluka po Zahtjevu Republike Hrvatske za odobrenje za postupanje u svojstvu Amicus Curiae i podnošenje Amicus Curiae podneska, u točci 9 (19. srpnja 2016).
[24] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 1911.
[25] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 1751.
[26] Tužitelj protiv Jovice Stanišića, Presuda Žalbenog vijeća, na stranicama 11-42.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari