Pratite nas

U potrazi za Istinom

O tragediji katolika Zrina 1943. g. se šutjelo i svaki spomen se kažnjavao

Objavljeno

na

Zrin

Sisačka biskupija zaprimila je u petak, 21. rujna pitanja tjednika „Nacional“ vezana uz obilježavanje stradanja stanovnika Zrina. Kako u tiskanom izdanju ovog tjednika od utorka, 25. rujna nisu objavljena sva pitanja i odgovori, a vodeći brigu da istina o mučeničkom stradanju Zrina stigne do naših vjernika kao i cjelokupne zainteresirane javnosti, ista vam donosimo u nastavku:

1. Podržavate li stavove koje je o partizanskim zločinima i karakteru borbi u Zrinu 9.9.1943.  izrekao krčki biskup Ivica Petanjak koji je događaje opisao i kao genocid i govorio je o brojci od 300 ubijenih Hrvata?

Krčki biskup mons. Ivica Petanjak izravni je potomak Zrinjana, sin Stjepana Petanjak (85 god.) i Kate r: Babić (84 god.) koji su 9. rujna 1943. doživjeli tragediju i događaje koje je on opisao. Ne znamo što bi bilo uništenje čitave jedne župe i povijesnog mjesta Zrin, ako ne genocid? Brojka od oko 300 ubijenih Hrvata Zrina u Drugom svjetskom ratu i poraću pripada povjesničaru dr. Anti Milinoviću, najboljem poznavatelju povijesti Pounja i dugogodišnjem urednika časopisa Zrin, koji navodi u svom djelu ukupno 660 žrtava Pounja u tom razdoblju, od kojih je 291 bio Zrinjanin. Prije partizanskog uništenja te naše župe i mjesta u Zrinu je živjelo oko 900 duša, što znači da je gotovo svaki treći stanovnik bio ubijen, a što je također tragično, žene i djeca su protjerani te im je sva imovina oduzeta, odlukom Kotarskog suda u Dvoru od 7.2.1946. godine, tako da se nikada nisu smjeli niti mogli više vratiti u svoj rodni kraj. Zbog toga je Zrin jedina župa Sisačke biskupije bez vjernika katolika jer oni danas ne žive na njenom području.

2. Možete li broju od 300 Hrvata nad kojima je počinjen genocid potkrijepiti službenim podacima?

Možemo. O tome imamo: 1. svjedočanstvo samih preživjelih stradalnika, Zrinjana. Njih dvanaestero o tome svjedoče u knjizi Damira Borovčaka, „Zrin 1943. Svjedoci komunističkog zločina“, Sisak 2016., str. 53-158; 2. Iskop kostiju uz temelje župne crkve Našašća Sv. Križa – djelomično nađene već 2013., zatim pri otkapanju temelja crkve 2016., te pri gradnji nove spomen-crkve ove 2018. godine. 3. Taj broj navode sljedeći autori: Ante Milinović, Istina o srpskom genocidu nad Hrvatima Zrinskog Pounja, Zrin, god. IV., br. 2, Zagreb 1995., str. 8-11.; I. Bunjevac, Istina o tragediji Zrina i Zrinskog grada, Zrin, god. II., br. 5, Zagreb 1993., str. 12-13; Josip Lončarević, Zrin kao opomena iz prošlosti za budućnost, u: J. Lončarević (ur.), Hrvatska Kostajnica i Zrin, Zagreb, 1992., str. 13-19; Ž. Valentinčić, Propast Zrinjskog kraja, u: J. Lončarević (ur.), Hrvatska Kostajnica i Zrin, Zagreb, 1992., str. 71-73; Lj. Đurić, Zrinj 1941-1943, Otadžbina, god. 2, br. 4, Glina, 1995., str. 89-94. Popis stanovnika Zrina, poginulih i ubijenih, 9.i 10.rujna 1943. Možemo navesti i internetski izvor (http://www.safaric-safaric.si/kalvarija/zrin/2013%20Milinovic%20ZRIN-POUN%20srbski%20Genocid.pdf ) gdje je popis pobijenih Zrinjana, naveden imenom i prezimenom.  O razaranju Zrina i zapovijedi „da se Zrin spali“ imamo najnovije objavljene dokumente iz Vojnog arhiva iz Beograda, objavljenima u knjizi D. Borovčaka, „Zrin 1943. Svjedoci komunističkog zločina“, Sisak 2016., str. 36-43.

3. Je li vodstvo Sisačke biskupije te Krčke biskupije upoznato s okolnostima i krvavim ustaškim zločinima koji su prethodili događaju od 9. rujna 1943. u Zrinu – i ako jesu – zašto taj dio povijesti hrvatskog naroda prešućuju?

Uz svaki povijesni događaj postoji i pretpovijest, ali o tome – što moramo uzeti s velikom rezervom, jer se u tome višestruko pretjerivalo – indoktrinirala nas je totalitarna komunistička vlast kroz gotovo 50 godina i ona je, kroz školstvo, medije i javne nastupe samo jedne strane, i previše o tome govorila. A o tragediji katolika Zrina se šutjelo, dapače, svaki spomen na Zrin i njegovu tragediju iz 1943. se kažnjavao. O tome svjedoče sami preživjeli Zrinjani. I mi želimo ispraviti tu nepravdu time što govorimo o toj tragediji. Zapravo, poslije Domovinskog rata sami su se Zrinjani na godišnjicu svoje tragedije – najprije u nedjelju, a poslije u subotu, najbližu 9. rujnu – počeli okupljati u Zrinu. Naše okupljanje nije ni protiv koga, ono je duboko obilježeno molitvom za poginule i stradale. Tomu svjedočimo iz godine u godinu sve više.

4. Postoji li službeni sinopsis koji bi svećenici i biskupi prilikom obilježavanja takvih i sličnih obljetnica trebali pročitati kako bi stekli dojam o ukupnim okolnostima u kojima su se neki događaji/borbe iz Drugog svjetskog rata dogodili?

Neobično pitanje, na koje je odgovor već prije izrečen, naime da je to spontano okupljanje vjernika koji se mole za svoje poginule i sjećaju se tragedije koja je snašla njihovo mjesto. Tko bi pisao neke zadane sinopsise? Aludirate li na centralni komitet koji bi određivao što se tu ima govoriti a što je zabranjeno? To je veoma neobično, jer koliko mi znamo komunizam je s padom Berlinskog zida umro 1989. godine pa prema tome i „zadana“ povijest koju bi neka instanca propisivala.

5. Možete li navesti što se prema službenoj crkvenoj historiografiji dogodilo na području Zrina od 10.4.1941. do 9.9.1943.!

Mi ne dijelimo povijesne znanosti na crkvene i civilne, nego na istinite i lažne. Svaka činjenica za koju postoje svjedoci, artefakti /npr. kosti/ te povijesni dokumenti može produbiti, pa čak i poništiti dotada poznate spoznaje. Prema tome, što se kod ovog ili onog autora, bio on crkveni ili civilni povjesničar, spominje ili dokazuje, treba uzeti u obzir ako je to utemeljeno. Ništa od povijesnog zbivanja Crkva ne želi nijekati niti je ikada to činila. Mi samo komemoriramo istinito stradanje našeg vjerničkog naroda koji je doživio tragičnu sudbinu 9. rujna 1943. u Zrinu.

6. Vodi li vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj putem svojih biskupa i svećenika politiku u kojoj se izrazitim naglašavanjem partizanskih zločina, a prešućivanjem ustaških zločina pokušava promijeniti karakter antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu?

I na to smo vam pitanje dali odgovor. Ako postoje novi dokazi, potrebno ih je uvažiti i govoriti istinu. Nama je stalo samo do istine. Previše dugo se povijest pripovijedala na temelju laži i mitova. U modernoj Hrvatskoj tome treba stati na kraj. Mi samo govorimo istinu i to je naše poslanje. Mogli bismo reći kako su iskrivljivanja činjenica i djelovanja pojedinih povijesnih osoba pridonijela ne maloj zabludi i predodžbi koju i danas nose neki bez ikakve krivnje. Spominjemo vam blaženog Alojzija kardinala Stepinca. O njemu se u srpskoj, ali i u hrvatskoj historiografiji napisalo i piše toliko laži i neistina, da se čovjek pita jer li povijest egzaktna znanost ili zbir mitova i političkih floskula. Za njega s pravom možemo reći da je bio najveći antifašist u Hrvatskoj u vrijeme Drugog svjetskog rata. Naime, imam stotine dokumenata koji svjedoče da je on javno ustajao protiv rasizma, protiv zločina koje su činili fašisti i sam je osobno dokumente o tim zločinima odnio u Rim Svetoj Stolici (vidi: Ivan Meštrović, Uspomene na političke ljude i događaje, NZMH, Zagreb 1993, str. 333-334). Spašavao je žrtve rata na svim stranama i pomagao u spašavanju života svih ljudi, bilo koje nacije i vjere. Ali nije bio komunist pa ga se u spomenutoj lažnoj historiografiji bez ikakva dokaza naziva fašistom. To lažno prikazivanje katoličke povijesti Crkva u Hrvatskoj – „politika vrha Katoličke Crkve u Hrvatskoj“, kako to vi zovete – želi promijeniti. Jer to nije istina.

S poštovanjem,

Stjepan Vego,

Predstojnik Ureda za odnose s javnošću i glasnogovornik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

36 godina od političkog ubojstva Đure Zagajskog u Münchenu

Objavljeno

na

Objavio

Đuro Zagajski, rođen 2. listopada 1939. u Zagrebu, već kao maloljetnik pokušao je nekoliko puta pobjeći iz Jugoslavije. Jednom mu je to uspjelo, ali su ga austrijske vlasti vratile u Jugoslaviju, gdje je najprije proveo dva mjeseca u zatvoru, a potom je bio upućen na odsluženje vojnog roka. Vrativši se iz JNA u Zagreb bio je ponovno uhićen i osuđen na dvije godine zatvora zbog “neprijateljske propagande“. Napokon, u srpnju 1967. godine Zagajski se ponovno odlučuje na bijeg iz Jugoslavije i dolazi u Njemačku gdje dobiva politički azil. U narednom razdoblju sudjelovao je u demonstracijama protiv Jugoslavije i pratio emigrantske publikacije.

“Operativna obrada“ nad Đurom Zagajskim

Dana 22.01.1982. godine Centar SDS Zagreb zaveo je “Operativnu obradu“ nad Đurom Zagajskim.

Operativnu obradu nad njim predložio je Zdravko Mustač, načelnik Centra SDS Zagreb, suglasan je bio Josip Perković, načelnik II. odjela Centrale SDS SRH, a odobrio je Vinko Bilić, načelnik SDS SRH, dok je operativnu obradu od tada vodio Milan Munjas, operativni radnik Centra SDS Zagreb.

Osoba od posebnog povjerenja Đure Zagajskog bio je Stjepan Mesek, koji je bio agent Centra SDS Zagreb pod kodnim imenom “Karlo“ i “Dubravko“. Njega su na vezi od studenog 1981. godine do ožujka 1983. godine držali Mišo Deverić i Milan Munjas – djelatnici II. odjela Centra SDS Zagreb.

Suradnika “Emina“ vodili su djelatnici Centra SDS Varaždin Milan Tesla i Ilija Dodik, a oko vođenja suradnika instruirao ih je Josip Perković.

Dušan Šime Periš angažiran je 12.6.1981. godine i njegov pseudonim je bio “Dukat“.

Bio je na vezi Zlabnik Damira i Roguljić Mladena, djelatnika II. odjela Centra SDS Zagreb u vrijeme dok je načelnik Centra bio Franjo Vugrinec.

U izjavi suradnika “Jerka“ od 2.12.1982. godine, koju je on vlastoručno napisao i potpisao, stoji: “Ja, Branko Sklepić, rođen 7.1.1947., na privremenom radu u SRNj München, dajem dobrovoljno i bez prinude Izjavu kojom se obvezujem da ću na dobrovoljnoj bazi, odano na patriotskoj bazi davati podatke službi DS. Pošto se krećem u društvu ekstremnih emigranata u Münchenu kao što su Zagajski Đuro itd. Sva saznanja ću prenašati, bilo pismenim putem ili direktnim kontaktom sa službom SDS“. “Jerka“ je vodio djelatnik II. odjela Centra SDS Zagreb Damir Zlabnik, u vrijeme dok je načelnik Centra bio Franjo Vugrinec.

Suradnik “Pjesnik“ je bio Miro Škrinjarić, kojeg je vodio djelatnik II. odjela Centra SDS Zagreb Mišo Deverić, u vrijeme dok je načelnik Centra bio Franjo Vugrinec.

Pored njih tu je veliku ulogu odigrao i izvjesni Milan Dorič – pod pseudonimima “Hanzi“, “Milan“, “Flora“ i “Pogan“.

Ubojstvo Đure Zagajskog

 U noći od subote na nedjelju, 26. na 27. ožujka 1983., ubijen je emigrant Đuro Zagajski, rodom iz Zagreba.

Mrtvo tijelo Đure Zagajskog pronađeno je u jutarnjim satima na otvorenom polju u münchenskom parku Vrt fazana. Zagajski je bio prijatelj i suradnik Stanka Nižića (ubijen 23.08.1981. u Zürichu) i Luke Kraljevića (preživio nekoliko udbinih atentata).

Mjesecima prije ubojstva Zagajskog, suradnik zagrebačke Udbe pod pseudonimom “Karlo”, dostavljao je izvješća o aktivnostima hrvatskih emigranata u Njemačkoj i Švicarskoj. Glavna osoba u tim izvješćima bio je Đuro Zagajski.

Petar Penava/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Džihadist koji je u Haagu otkrio istinu o suradnji mudžahedina, ‘Armije BiH” i ‘bošnjačkih’ vlasti

Objavljeno

na

Objavio

Ali Ahmed Ali Hamad, državljanin Bahreina, navodno jedan od čelnih ljudi Al-Qa’ede i pripadnik odreda “El Mudžahid” u vrijeme rata u BiH, prvi je od istaknutijih lidera ove terorističke organizacije koji je iznio istinu o djelovanju mudžahedina tijekom ovog oružanog sukoba, kao i o koordinaciji tih aktivnosti između ubačenih islamističkih skupina, “Armije BiH” i političkog vrha Alije Izetbegovića.

Svoja saznanja iznio je istražiteljima UN-a, ali i pred vijećem MKSJ u Den Haagu, gdje je 2008. godine svjedočio u postupku protiv bivšeg ratnog zapovjednika “Armije BiH”, Rasima Delića. Na vidjelo je izašla i činjenica kako je jedan od financijera džihadističkih skupina u BiH bilo saudijsko Povjerenstvo za pomoć Bosni i Hercegovini. Veliki dio aktivnosti – od samoga ubacivanja preko naoružavanja i smještaja ekstremnih islamskih boraca vođen je pod krinkom “humanitarne pomoći” Bosni i Hercegovini, što je na suđenju u Den Haagu dokazao general Slobodan Praljak, a poklapa se s iskazom ovog svjedoka.

Za teroristički zločin u Mostaru iz rujna 1997. godine (postavljanje autobombe u zapadnom dijelu grada) Ali Ahmed Ali Hamad osuđen je tek 10 godina poslije i to nakon pritiska Amerikanaca. Da nije bilo oštrih zahtjeva SAD-a, Tužilaštvo BiH nikad ne bi podiglo optužnicu protiv njega. Utvrđeno je kako su islamski teroristi na području istočnog Mostara (pod kontrolom muslimansko-bošnjačkih snaga) imali svoju bazu otkuda su planirali, organizirali i provodili tijekom rata napadna djelovanja i terorističke akcije s kojima su nastavili i poslije postizanja sporazuma u Daytonu.

(Vidi: https://kamenjar.com/20-godina-od-autobombe-u-mostaru-mozak-prvog-teroristickog-napada-jos-u-bijegu/ )

Budući da je pristao biti svjedok Tužiteljstva MKSJ, Ali Ahmed Ali Hamad amnestiran je od krivnje za zločine što ih je počinio kao pripadnik odreda “El Mudžahid” koji je i formalno bio u sastavu “Armije BiH” (3. korpusa) i to naredbom samoga zapovjednika “Armije BiH” Rasima Delića (od 13. kolovoza 1993. godine). Treba, međutim, uzeti u obzir da su mudžahedini i domaće muslimanske oružane snage tzv. Armije BiH i njihove “specijalne jedinice” i prije toga provodile zajedničke akcije genocida i etničkog čišćenja, kako nad Hrvatima tako i nad Srbima.

Na procesu Rasimu Deliću, ovaj je džihadist i ratni zločinac detaljno ispričao kako je 1992. godine došao u BiH iz “vojne akademije” tadašnjeg vođe Al.Qa’ede Osame bin Ladena stacionirane u Afganistanu, sa zadaćom uspostave islamističkih terorističkih ćelija ove organizacije u BiH i provođenja plana radikalizacije domicilnih muslimana. Također je potvrdio da je njegova postrojba (s oko dvjestotinjak ljudi) od “Armije BiH” dobila zapovijed da etnički očisti sva hrvatska sela od Zenice do Travnika, te da su planirali eksplozivom razoriti najveću katoličku crkvu u srednjoj Bosni (onu u Gučoj Gori), u čemu ih je navodno spriječio jedan od zapovjednika iz redova “Armije BiH”. Stoga su crkvu “samo” devastirali i nagrdili, mažući je izmetom i oskvrnjujući slike i kipove svetaca, te uništavajući unutrašnjost iste. Razaranje crkve je spriječeno iz čisto pragmatičnih razloga – da mudžahedini ne bi na sebe skretali pozornost mirovnih snaga UN-a, budući da su čak i u blizini njihovih baza masakrirali zarobljene civile i pripadnike HVO-a (odsijecajući im glave, uši, noseve i vadeći im srca).

Hrvati srednje Bosne osjetili su na vlastitoj koži svu okrutnost ovih barbara koji nisu prezali ni od kakvih zvjerstava i čija se obuka sastojala od obveznog klanja, mučenja i masakriranja zarobljenika kako bi se i oni koji još uvijek nisu ogrezli u sadističkom ubijanju naučili “zanatu” i lišili svakog osjećaja i empatije prema ljudskim bićima. Indoktrinirani džihadisti zaslijepljeni svojom ratničkom ideologijom i zaklonjeni iza Allaha i Kur’ana, istini za volju nisu bili ništa gori od većine domaćih muslimansko-bošnjačkih ekstremista koji su ne rijetko s uživanjem klali svoje susjede, ne štedeći niti žene, djecu i starce.

Jedan od surovih dokumentiranih zločina nad Hrvatima počinjen je lipnja 1993. godine u selu Čukle kod Travnika. Naime, 8. lipnja, s područja Travnika i okolice, protjerano je oko 20.000 hrvatskih civila uz nesmiljene napade muslimanskih snaga u čijim redovima su bili i mudžahedini. Sve je bilo praćeno rušenjem, paležom i pljačkom. Ubijeno je 112 Hrvata (56 civila i 56 vojnika HVO), od kojih su neki pogubljeni na posebno svirep način. Iskaze očevidaca koji su bili svjedoci ritualnih ubojstava, potvrdili su forenzički nalazi nakon ekshumacije ovih žrtava (obavljene 9. i 12. srpnja 1995. godine) u selu Čukle. Među 15 tijela, ekshumirana su i ona Pere Matkovića bez glave i 16-godišnjeg Sreće Marijanovića čija je glava bila odvojena od tijela i stavljena na prsa. U mudžahedinskom kampu u selu Orašac (kod Travnika), početkom jeseni iste (1993.) godine, također je počinjeno ritualno klanje, pri čemu su mudžahedini i pripadnici “Armije BiH”, nakon što su zatočili petoricu uglednih travničkih Hrvata, Dragana Popovića ubili ritualnim odsijecanjem glave. Egzekuciju je obavio domaći mudžahedin, kao „ispit zrelosti“ pred svojim starijim suborcima-profesionalcima. Žrtvina glava je nakon odvajanja od tijela stavljena na veliki pladanj, a potom su prijatelji pokojnog Popovića glavu morali ljubiti. O svemu tomu, pred nadležnim tijelima vlasti su kasnije svjedočili ugledni gimnazijski profesor Ivo Rajković i gospodarstvenik Ivo Fišić.

(Opširnije:http://www.vecernji.ba/isti-pecat-zlocina-nad-hrvatima-u-ratu-u-bih-kao-i-nad-novinarom-sad-a-957096; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 19.10.2016.)

Sličnih zločina bilo je na stotine diljem Bosne i Hercegovine i oni su se pokazali kao djelotvorna metoda etničkog čišćenja, a mnogi takvi zločinački rituali bili su čak i snimljeni na video-kasete koje su potom prodavane na crno i distribuirane čak i izvan BiH. Islamski ekstremisti i njihove pristaše tako su sustavno i smišljeno širili paniku među civilima ne-muslimanima kako bi ih se zauvijek otjeralo s njihovih područja. Pored toga, njihove su masakre pratile paljevine, pljačke i silovanja. Uglavnom se ubijalo sve živo (što nije stiglo uteći), tako da “ne ostane ni kokoš” (kako su naređivali njihovi zapovjednici). Muslimanski krvnici (kako džihadisti, tako i domaći) pokazali su se gorima nego osmanlijski osvajači koji su tim krajevima žarili stoljećima prije.

Rasim Delić je na kraju (15. rujna) 2008. godine od MKSJ osuđen samo na 3 godine zatvora i to zbog “nesprječavanja okrutnog postupanja” mudžahedina nad zatočenim srpskim vojnicima, a oslobođen je optužbe za zločin nad 24 hrvatska civila i vojnika u Malinama i Bikošima kod Travnika i ozljeđivanje još 6.

Bilo je to istinsko izrugivanje istini i pravdi, a ne osuda zločina.

Ne osuditi zapovjednika vojske čiji su pripadnici predavali svoje zarobljenike mudžahedinima, pa čak ni one zapovjednike koji su efektivno zapovijedali mudžahedinima u sastavu regularne vojske i to za najgore vrste zločina koji su počinjeni u ratu, vrhunski je cinizam i drskost. Muslimani su se svojom propagandom uspjeli nametnuti kao jedina žrtva i iza te krinke činili su nedjela koja su ostala nekažnjena.

Početkom 2004. godine, Ali Ahmed Ali Hamad zatražio je azil od Srbije, obećavajući kako će njihovim državnim tijelima dati detaljne podatke o zločinima što su ih mudžahedinske postrojbe pod kontrolom muslimanskih vlasti BiH počinile nad Srbima i Hrvatima.

On je, međutim, 30. ožujka 2009. godine protjeran u Bahrein, budući da ga bosansko-hercegovačke vlasti nisu htjele izručiti Srbiji, s pravom smatrajući kako bi ono što bi se tijekom sudskog postupka otkrilo pred Sudom za ratne zločine u Beogradu imalo vrlo negativne posljedice po njih. Javnosti je odluku o protjerivanju Ali Ahmed Ali Hamada u Bahrein priopćio tadašnji direktor Službe za poslove sa strancima Dragan Mektić.

Muslimani – uključujući i najviši vojni i političkih vrh predvođen Alijom Izetbegovićem, Ejupom Ganićem, Seferom Halilovićem, Rasimom Delićem i drugima – itekako su imali što kriti.

U javnost je među ostalim izašlo svjedočenje Ali Ahmed Ali Hamada o krvavom piru mudžahedina u Gučoj Gori, gdje su pobili dvadesetak Hrvata i potom ih izrezali motornim pilama.

Jednako okrutni zločini činjeni su nad Srbima, o čemu su sami mudžahedini ostavili snimke – koje su kasnije korištene kao propagandni materijal za prikupljanje pomoći bosansko-hercegovačkim muslimanima u islamskim zemljama. Masakrirana tijela žrtava i njihove odsječene glave tamo su se prikazivali kao dokaz o “borbi protiv nevjernika” koja se vodi “u ime Allaha”.

U ljeto 1992. godine, između Teslića i Tešnja, na lokalitetu Crni vrh, mudžahedini su uhvatili trojicu srpskih vojnika koji su konjskom zapregom snabdijevali položaje “VRS” (Blagoja Blagojevića, Nenada Petkovića i Branislava Đurića). Oni su, naime, zalutali na teritorij koji su kontrolirali muslimani. Odsjekli su im glave, a potom je jedan od mudžahedina pozirao s glavom Blagojevića. Sve tri glave su (navodno) potom odnesene “na dar” načelniku policijske postaje u Tešnju Šemsudinu Mehmedoviću (koji je koju godinu poslije postao narodni zastupnik u parlamentu BiH). Prema srpskim izvorima, na Ozrenu i u Vozući počinjeni su također masakri nad srpskim vojnicima i civilima u zajedničkim akcijama pripadnika “Armije BiH” i mudžahedina.

Onaj koji se odigrao 1995. godine u Vozući postao je predmetom istraživanja tek 20 godina poslije i to je uzrokovalo velike otpore u muslimanskom političkom vrhu i pravosuđu, a u javnosti je izazvana prava bura nakon što je tadašnji potpredsjednik Federacije BiH Mirsad Kebo državnom tužilaštvu predao dokumentaciju koja je govorila u prilog tomu da su u ovaj zločin umiješani ratni zapovjednik 3.korpusa “Armije BiH” Sakib Mahmuljin i načelnik Centra službe javne bezbjednosti Zenica, Šefik Džaferović.

U masovnim zločinima odreda “El Mudžahid”, Mahmuljinovih vojnika i Džaferovićevih policajaca počinjeni su strašni zločini nad srpskim civilima i ratnim zarobljenicima. Spaljeno je do temelje 66 sela, srušeno i zapaljeno više do 5.000 kuća, uništeno 12 crkava i jedan manastir, ubijeno 465 vojnika i neutvrđeni broj civila i protjerano preko 22.000 Srba.

Mahmuljin i Džaferović su, međutim, uživali zaštitu vodstva u Sarajevu i osobno Bakira Izetbegovića (koji je na čelu stranke naslijedio oca), pa je ovaj potonji (8.10.2018.) bez ikakvih problema izabran i za člana Predsjedništva BiH iz redova “bošnjačkog” naroda.

Nakon rata, Internetom su počele kružiti mnoge snimke i fotografije koje su užasavale javnost i pokazivale pravo lice mudžahedina, ali i njihovih nalogodavaca iz vrha muslimanskog vojnog i političkog vodstva BiH.

U procesu protiv Rasima Delića (2007. godine), svjedok optužbe Ali Ahmed Ali Hamad zvani Ubeida, izjavio je kako je od 1991. godine do početka rata u BiH proveo 13 mjeseci na vojnoj obuci u Afganistanu u kampu Osame Bin Ladena, potom se na kratko vratio u Bahrein i onda je upućen u BiH.

Po njegovim riječima, prvi čovjek mudžahedinske zajednice u BiH bio je bliski suradnik Osame bin Ladena, Abu Abdul Aziz.

“‘Kako je meni sam Abu Abdul Aziz potvrdio, on je kontaktirao sa vojnim i političkim vrhom u Sarajevu. Rekao mi je da je razgovarao s Alijom Izetbegovićem i s nekim visokim oficirima u Sarajevu. Rekao mi je da su oni njemu dali punu podršku i da su se s njim dogovorili gdje će biti i on i njegova jedinica’ – ustvrdio je svjedok.”

(Vidi: https://www.dw.com/bs/ali-ahmed-ali-hamad-svjedo%C4%8Dio-protiv-generala-deli%C4%87a/a-2774754; stranica posjećena 25.3.2019.)

Ali Ahmed Ali Hamad je također ustvrdio kako je u BiH početkom rata bilo oko 75 mudžahedina, dok je taj broj tijekom 1993. godine narastao na oko 1.500.

Vrlo je zanimljiva i njegova izjava o tijesnoj suradnji i koordinaciji mudžahedina s Izetbegovićevim vojnim i političkim vlastima, te “Armijom BiH”:

Što je najvažnije, mi, strani mudžahedini nismo izveli nijedan napad bez saradnje s pripadnicima Armije BiH“. (Vidi: isto; istaknuo; Z.P.)

Potvrdio je kako se i sam često sretao s oficirima “Armije BiH”, uključujući i zapovjednika 7. korpusa generala Mehmeda Alagića.

Čest gost na postrojavanjima “Allahove vojske” (mudžahedina) bio je i sam Alija Izetbegović koji je s tim koljačima i zločincima klanjao namaz, a oni ga dočekivali uzvicima “Allahu Akbar!”

Tako se poslije osvajanja Vozuće i masakriranja Srba, na tom lokalitetu pojavio kako bi proslavio pobjedu sa svojim borcima. U više kadrova vidi se u društvu mudžahedina, a gdje god se kreće oko njega se ori “Allahu Akbar!” Slične su se manifestacije događale i na mnogim drugim mjestima, pa i u Gostoviću kod Zenice, također 1995. godine, gdje se jasno vidi kako mudžahedini razulareno vitlaju sjekirama i drugim hladnim oružjem.

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=5DPj_u1x9K8; https://www.youtube.com/watch?v=nJqna_NH3MA; stranice posjećene 25.3.2019.)

Dževad Galijašević bosansko-hercegovački aktivist oštro je kritizirao Aliju Izetbegovića koji je davao otvorenu potporu mudžahedinima i javno ih hvalio (neovisno o počinjenima zločinima), a njihovo postrojavanje u Gostoviću nazvao je “objavom rata Europi“.

Koliko su bili u pravu Galijašević i svi drugi koji su europskoj javnosti i vodećim zemljama zapadnog svijeta skretali pozornost na radikalni islamizam u vrijeme kad je on za svoju prvu bazu na Starom kontinentu koristeći ratno stanje odabrao Bosnu i Hercegovinu, pokazali su teroristički napadi u Španjolskoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji, Švedskoj, Danskoj…

No, oni koji bi trebali, još uvijek nisu shvatili lekciju.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari