Pratite nas

U potrazi za Istinom

O tragediji katolika Zrina 1943. g. se šutjelo i svaki spomen se kažnjavao

Objavljeno

na

Zrin

Sisačka biskupija zaprimila je u petak, 21. rujna pitanja tjednika „Nacional“ vezana uz obilježavanje stradanja stanovnika Zrina. Kako u tiskanom izdanju ovog tjednika od utorka, 25. rujna nisu objavljena sva pitanja i odgovori, a vodeći brigu da istina o mučeničkom stradanju Zrina stigne do naših vjernika kao i cjelokupne zainteresirane javnosti, ista vam donosimo u nastavku:

1. Podržavate li stavove koje je o partizanskim zločinima i karakteru borbi u Zrinu 9.9.1943.  izrekao krčki biskup Ivica Petanjak koji je događaje opisao i kao genocid i govorio je o brojci od 300 ubijenih Hrvata?

Krčki biskup mons. Ivica Petanjak izravni je potomak Zrinjana, sin Stjepana Petanjak (85 god.) i Kate r: Babić (84 god.) koji su 9. rujna 1943. doživjeli tragediju i događaje koje je on opisao. Ne znamo što bi bilo uništenje čitave jedne župe i povijesnog mjesta Zrin, ako ne genocid? Brojka od oko 300 ubijenih Hrvata Zrina u Drugom svjetskom ratu i poraću pripada povjesničaru dr. Anti Milinoviću, najboljem poznavatelju povijesti Pounja i dugogodišnjem urednika časopisa Zrin, koji navodi u svom djelu ukupno 660 žrtava Pounja u tom razdoblju, od kojih je 291 bio Zrinjanin. Prije partizanskog uništenja te naše župe i mjesta u Zrinu je živjelo oko 900 duša, što znači da je gotovo svaki treći stanovnik bio ubijen, a što je također tragično, žene i djeca su protjerani te im je sva imovina oduzeta, odlukom Kotarskog suda u Dvoru od 7.2.1946. godine, tako da se nikada nisu smjeli niti mogli više vratiti u svoj rodni kraj. Zbog toga je Zrin jedina župa Sisačke biskupije bez vjernika katolika jer oni danas ne žive na njenom području.

2. Možete li broju od 300 Hrvata nad kojima je počinjen genocid potkrijepiti službenim podacima?

Možemo. O tome imamo: 1. svjedočanstvo samih preživjelih stradalnika, Zrinjana. Njih dvanaestero o tome svjedoče u knjizi Damira Borovčaka, „Zrin 1943. Svjedoci komunističkog zločina“, Sisak 2016., str. 53-158; 2. Iskop kostiju uz temelje župne crkve Našašća Sv. Križa – djelomično nađene već 2013., zatim pri otkapanju temelja crkve 2016., te pri gradnji nove spomen-crkve ove 2018. godine. 3. Taj broj navode sljedeći autori: Ante Milinović, Istina o srpskom genocidu nad Hrvatima Zrinskog Pounja, Zrin, god. IV., br. 2, Zagreb 1995., str. 8-11.; I. Bunjevac, Istina o tragediji Zrina i Zrinskog grada, Zrin, god. II., br. 5, Zagreb 1993., str. 12-13; Josip Lončarević, Zrin kao opomena iz prošlosti za budućnost, u: J. Lončarević (ur.), Hrvatska Kostajnica i Zrin, Zagreb, 1992., str. 13-19; Ž. Valentinčić, Propast Zrinjskog kraja, u: J. Lončarević (ur.), Hrvatska Kostajnica i Zrin, Zagreb, 1992., str. 71-73; Lj. Đurić, Zrinj 1941-1943, Otadžbina, god. 2, br. 4, Glina, 1995., str. 89-94. Popis stanovnika Zrina, poginulih i ubijenih, 9.i 10.rujna 1943. Možemo navesti i internetski izvor (http://www.safaric-safaric.si/kalvarija/zrin/2013%20Milinovic%20ZRIN-POUN%20srbski%20Genocid.pdf ) gdje je popis pobijenih Zrinjana, naveden imenom i prezimenom.  O razaranju Zrina i zapovijedi „da se Zrin spali“ imamo najnovije objavljene dokumente iz Vojnog arhiva iz Beograda, objavljenima u knjizi D. Borovčaka, „Zrin 1943. Svjedoci komunističkog zločina“, Sisak 2016., str. 36-43.

3. Je li vodstvo Sisačke biskupije te Krčke biskupije upoznato s okolnostima i krvavim ustaškim zločinima koji su prethodili događaju od 9. rujna 1943. u Zrinu – i ako jesu – zašto taj dio povijesti hrvatskog naroda prešućuju?

Uz svaki povijesni događaj postoji i pretpovijest, ali o tome – što moramo uzeti s velikom rezervom, jer se u tome višestruko pretjerivalo – indoktrinirala nas je totalitarna komunistička vlast kroz gotovo 50 godina i ona je, kroz školstvo, medije i javne nastupe samo jedne strane, i previše o tome govorila. A o tragediji katolika Zrina se šutjelo, dapače, svaki spomen na Zrin i njegovu tragediju iz 1943. se kažnjavao. O tome svjedoče sami preživjeli Zrinjani. I mi želimo ispraviti tu nepravdu time što govorimo o toj tragediji. Zapravo, poslije Domovinskog rata sami su se Zrinjani na godišnjicu svoje tragedije – najprije u nedjelju, a poslije u subotu, najbližu 9. rujnu – počeli okupljati u Zrinu. Naše okupljanje nije ni protiv koga, ono je duboko obilježeno molitvom za poginule i stradale. Tomu svjedočimo iz godine u godinu sve više.

4. Postoji li službeni sinopsis koji bi svećenici i biskupi prilikom obilježavanja takvih i sličnih obljetnica trebali pročitati kako bi stekli dojam o ukupnim okolnostima u kojima su se neki događaji/borbe iz Drugog svjetskog rata dogodili?

Neobično pitanje, na koje je odgovor već prije izrečen, naime da je to spontano okupljanje vjernika koji se mole za svoje poginule i sjećaju se tragedije koja je snašla njihovo mjesto. Tko bi pisao neke zadane sinopsise? Aludirate li na centralni komitet koji bi određivao što se tu ima govoriti a što je zabranjeno? To je veoma neobično, jer koliko mi znamo komunizam je s padom Berlinskog zida umro 1989. godine pa prema tome i „zadana“ povijest koju bi neka instanca propisivala.

5. Možete li navesti što se prema službenoj crkvenoj historiografiji dogodilo na području Zrina od 10.4.1941. do 9.9.1943.!

Mi ne dijelimo povijesne znanosti na crkvene i civilne, nego na istinite i lažne. Svaka činjenica za koju postoje svjedoci, artefakti /npr. kosti/ te povijesni dokumenti može produbiti, pa čak i poništiti dotada poznate spoznaje. Prema tome, što se kod ovog ili onog autora, bio on crkveni ili civilni povjesničar, spominje ili dokazuje, treba uzeti u obzir ako je to utemeljeno. Ništa od povijesnog zbivanja Crkva ne želi nijekati niti je ikada to činila. Mi samo komemoriramo istinito stradanje našeg vjerničkog naroda koji je doživio tragičnu sudbinu 9. rujna 1943. u Zrinu.

6. Vodi li vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj putem svojih biskupa i svećenika politiku u kojoj se izrazitim naglašavanjem partizanskih zločina, a prešućivanjem ustaških zločina pokušava promijeniti karakter antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu?

I na to smo vam pitanje dali odgovor. Ako postoje novi dokazi, potrebno ih je uvažiti i govoriti istinu. Nama je stalo samo do istine. Previše dugo se povijest pripovijedala na temelju laži i mitova. U modernoj Hrvatskoj tome treba stati na kraj. Mi samo govorimo istinu i to je naše poslanje. Mogli bismo reći kako su iskrivljivanja činjenica i djelovanja pojedinih povijesnih osoba pridonijela ne maloj zabludi i predodžbi koju i danas nose neki bez ikakve krivnje. Spominjemo vam blaženog Alojzija kardinala Stepinca. O njemu se u srpskoj, ali i u hrvatskoj historiografiji napisalo i piše toliko laži i neistina, da se čovjek pita jer li povijest egzaktna znanost ili zbir mitova i političkih floskula. Za njega s pravom možemo reći da je bio najveći antifašist u Hrvatskoj u vrijeme Drugog svjetskog rata. Naime, imam stotine dokumenata koji svjedoče da je on javno ustajao protiv rasizma, protiv zločina koje su činili fašisti i sam je osobno dokumente o tim zločinima odnio u Rim Svetoj Stolici (vidi: Ivan Meštrović, Uspomene na političke ljude i događaje, NZMH, Zagreb 1993, str. 333-334). Spašavao je žrtve rata na svim stranama i pomagao u spašavanju života svih ljudi, bilo koje nacije i vjere. Ali nije bio komunist pa ga se u spomenutoj lažnoj historiografiji bez ikakva dokaza naziva fašistom. To lažno prikazivanje katoličke povijesti Crkva u Hrvatskoj – „politika vrha Katoličke Crkve u Hrvatskoj“, kako to vi zovete – želi promijeniti. Jer to nije istina.

S poštovanjem,

Stjepan Vego,

Predstojnik Ureda za odnose s javnošću i glasnogovornik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Zloćudna laž o ‘košari ljudskih očiju’ na Pavelićevom radnom stolu – Dio I.

Objavljeno

na

Objavio

Na Pavelićevom radnom stolu nikad nije bilo nikakve košare, a kamo li one s ljudskim očima

Među vrlo često ponavljanim i u antihrvatskoj propagandnoj kampanji najviše korištenim lažima na temelju kojih se Hrvate (preko ustaškog pokreta) već desetljećima kolektivno optužuje za genocid nad Srbima, Židovima i Romima u Drugom svjetskom ratu, jeste i ona dobro poznata epizoda s tobožnjom “košarom od oko 20 kilograma ljudskih očiju”, a koju je navodno ustaški poglavnik dr Ante Pavelić držao na svom radnom stolu.

Ova notorna, monstruozna izmišljotina (koja je ništa drugo do konstrukt bolesnih i poremećenih umova – jer, takvo što ne može smisliti ni najprljavija mašta normalnog ljudskog bića), predstavlja samo jednu u nizu sustavno i namjenski proturanih krivotvorina kojima se srpsko-komunistička propaganda služila kako bi putem svojih lobista u svijetu – ponajprije u Izraelu i zapadnoj Europi – međunarodnoj javnosti podastrla tobožnje „dokaze“ o Hrvatima kao najgorim zločincima u povijesti ljudskog roda i tako ih obilježila kao „genocidnu“ naciju.

Kao i sve druge slične propagandne laži (koje su imale sasvim konkretan cilj i svrhu), ona se s protokom vremena propagirala, prepisivala, umnožavala, nadograđivala, nadopunjavala i preuveličavala do neslućenih  razmjera i planski raspačavala, sve dok nije stekla status koji su joj njezini tvorci namijenili i postala “nepobitna istorijska činjenica”. Kao takva nekritički i po automatizmu prihvaćana je u velikom dijelu ne samo jugoslavenske, nego i svjetske javnosti, što je (osim kolektivne optužbe za najgore zločine), stvaralo plodno tlo za masovno širenje netrpeljivosti, podozrivosti i mržnje prema hrvatskom narodu u cjelini.

Odurna izmišljotina, kao i brojne druge crne legende, nastavila je svoj život u knjigama, novinskim tekstovima, enciklopedijama, dokumentarnim filmovima I naravno, u glavama onih koji su podlegli ovoj prljavoj goebbelsovskoj propagandi. Ponekad se famoznu “košaru” pripisuje i Maksu Luburiću, ali je ipak u najčešćoj uporabi ostala verzija o onoj koja je “stajala na Pavelićevom radnom stolu”.

Rijetko se tko, međutim, pitao: Što je u svemu tomu istina i ima li ikakvoga pouzdanog materijalnog dokaza, vjerodostojnog svjedočanstva ili barem ozbiljnih indicija o postojanju bilo kakve „košare s ljudskim očima“, ili “zdjele” (kako je već gdje navođeno).

Malaparteove kolege i suborci talijanski fašisti u vrijeme marša na Rim

 

I da odmah odgovorimo na to pitanje: NIKAKVIH DOKAZA, ČAK NI INDICIJA NEMA, ni u naznakama!

Morbidnu konstrukciju o “košari s ljudskim očima” (koja je po potrebi) potom pretvarana u „košaru sa srpskim i židovskim očima“, ili samo „košaru sa srpskim očima“, a nešto kasnije i u „vreće“ pune srpskih i (ili) židovskih očiju, u javnost je iz sasvim pragmatičkih, mada ne i sasvim jasnih razloga proturio ratni propagandist Mussolinijevog režima, fašist Kurt Erich Suckert alias Curzio Malaparte u svom romanu  Kaputt, objavljenom 1944. godine.

Ova po svemu kontroverzna osoba – revolucionarni fašist, novinar, ratni dopisnik, književnik i avanturist, rođen je u Italiji (Toscana), 1898.godine, od oca Nijemca (Erwin Suckert) i majke Talijanke, ali je već od svoje šeste godine živio kod udomitelja (što je sigurno utjecalo na njegov psihološki profil, mogućnost socijalizacije i stavove koje je kasnije imao prema braku, obitelji i roditeljima, posebice ocu). Tijekom svojih 59 godina života (umro je 1957.), nalazio se na različitim stranama i služio različitim režimima, ali fašizam je ipak ostao ideologija koju je gorljivo slijedio – sve do kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine, kada se radi spašavanja vlastite kože spremno stavlja u službu svojih dojučerašnjih neprijatelja – nove revolucionarne antifašističke talijanske vlasti – pa čak postaje i časnik za vezu sa Savezničkim snagama.

Malaparte je uvjerenja i strane kojima se priklanjao mijenjao kao košulje, od potrebe do potrebe i to je ostala jedina “dosljednost” koja ga je „krasila“.

Najprije se tijekom Prvoga svjetskog rata (nezadovoljan neutralnošću Italije) kao dragovoljac bori na strani Francuske u ratu protiv Njemačke (s fronte odlazi poslije ranjavanja s činom poručnika), potom se stavlja u službu talijanskog kralja Vittoria Emanuela III kojemu je otkazao poslušnost uključivši se 1920. godine u Mussolinijev pokret. Budući da je patološki mrzio Katoličku crkvu, s Mussolinijem dolazi u sukob poslije „Lateranskog sporazuma“ koji je potpisan 1929. godine sa Svetom stolicom, pa ga ovaj protjeruje iz Rima u Torino. 1931. godine Malaparte odlazi u London  gdje piše za francuske, britanske i američke novine u korist novih nalogodavaca. Nakon što se ponovno vratio u Italiju, Mussolini ga 1933. godine  opet protjeruje, ovoga puta  na otok Lipar, otkuda ga oslobađa Duceov zet, Galeazzo Ciano. Grijesi su mu oprošteni i on je opet, ovoga puta aktivno, kao vojnik, u službi talijanskog  fašizma (već 1940. godine ratu je protiv Francuske za koju se borio, služi jedno vrijeme na bombarderima, a potom je angažiran na  Istočnoj fronti kao specijalni dopisnik lista Corriere della Sera zadužen za praćenje operacija njemačkih postrojbi), sve do 1943. godine i ponovnog obrata, odnosno, iznuđenog „kozmopolitskog prosvjetljenja“ nakon propasti fašističke Italije. Na kraju postaje „antifašist“ i služi novoj talijanskoj revolucionarnoj vlasti, odnosno, ideji protiv koje se borio od 1920. godine, dakle, pune 23 godine.

U mladosti je bio najprije ideološki opredijeljen kao „republikanac“, potom radikalni ljevičarsocijalist (kao i njegov uzor i idol Benito Mussolini), pa rigidni lenjinist, u zrelijoj dobi revolucionarni fašist, a na kraju i vatreni pobornik Mao Ze Donga i kineske revolucije da bi se prije samoga svršetka rata priključio antifašistima. Nakon što je 1925. godine od pojedinaca iz svoje fašističke stranke (Partito Nazionale Fascista), optužen da jepoljski Židov“, mijenja svoje dotadašnje ime i prezime i postaje Curzio Malaparte.

Moglo bi se reći da on ustvari nikad nije ni imao drugu ideologiju osim fašizma – sve ostalo bilo je samo nužnost kojoj je pribjegavao kad je trebalo spasiti kožu.

Mussolinijev propagandist, fašist C. Malaparte i njegov pamflet Kaputt

  Zahvaljujući snalažljivosti i stečenim vezama ostvaruje čak i kratkotrajnu (ne baš uspješnu) karijeru diplomata (1919. godine radi kao talijanski ataše u Poljskoj) a ubrzo poslije napuštanja ove dužnosti postaje aktivist fašističkog pokreta .

Avanturizam, novinarstvo i kasnije književnost, ostale su mu trajne preokupacije. Njegova ideološka „evolucija“ sa svim svojim mijenama i „metamorfozama“ (prigodom kojih je vrlo često i sa zadivljujućom lakoćom mijenjao kako vojne odore i režime kojima je služio, tako i uvjerenja  – pri čemu su jedine sigurne činjenice da je cijeloga života bio vatreni pristaša totalitarizma i ogorčeni protivnik Rimo-katoličke crkve), sama po sebi govori o karakteru Mussolinijevog signore capitana i njegovim moralnim “vrijednostima”.

Kao vatreni pristaša totalitarističkih ideologija, u svojim knjigama vrlo često s porugom i ironijom, cinično i na uvredljiv, sirov, primitivan, vulgaran i rasistički način govori o kršćanima i njihovim svetinjama, posebice o Kristu.

Fašistički propagandni plakat koji je trebao privući mladež

 Opijenost fašizmom i fanatično uvjerenje kako je Italija ponovno na putu ostvarenja stare slave i obnove Rimskog imperija (što joj „pripada“ kao „kolijevci europske civilizacije“), kod Malapartea jenjava tek krajem 1942. godine, kad je propast fašističke Italije već na pomolu, pa se dotadašnji slijepi poslušnik preko noći (doduše, još uvijek samo u svojim knjigama i zapisima), okreće protiv dojučerašnjeg idola Mussolinija i navlači krinku „humanista“ i „kozmopolita“.

No, svoju pravu narav i nagone nije mogao tek tako prikriti.

Ogorčenje zbog iskrcavanja saveznika u već poraženu Italiju pretočio je u roman „Koža“ (u kojem na ironičan način nastoji pokazati svu ispraznost i uzaludnost tobožnje „pobjede“ Amerikanaca –  koje je smatrao „narodom bez identiteta, povijesti, tradicije i kulture“ i umišljenim „skorojevićima“ koji unaprijed gube svaku bitku s rasno nadmoćnim i po svemu superiornim sljedbenicima Rimskog carstva. (Vidi: http://www.glif.rs/blog/dok-je-napulja-koza-kurcija-malapartea/ – analiza srpskog autora; stranica posjećena 2.5.2015.)

Oni koji su iz stanovitih razloga imali interesa Suckerta (odn. Malapartea) prikazati u pozitivnom svijetlu (kako bi i njegovo književno djelo učinili vrednijim i vjerodostojnijim), svakako nisu imali lak zadatak. Budući da fašizam po naravi stvari ne ide u korak s humanizmom i kozmopolitizmom, tamne mrlje iz njegovog životopisa trebalo je „premostiti“ na što najbezbolniji način – i to po mogućnosti tako da čitatelji na zapaze očite kontradiktornosti i ozbiljne kontroverze koje prate život i djelo ovog hedonista i narcisoidnog fašista kojemu su samilost i bilo kakav osjećaj za ljudske patnje bili potpuno strani.

Jedan od takvih pokušaja je i Pogovor za roman Kaputt (izd. Minerva, Subotica-Beograd, 1961., str.468, u prijevodu Jugane Stojanović), koji je, ne bez razloga, u Srbiji doživio nekoliko izdanja, uz vrlo visoke ocjene i pohvale. Dakle, i fašistički književnici mogu biti „vrsni klasici“ i ubrojiti se „među prve pisce Evrope“ (kako piše u spomenutom Pogovoru, na str.466), ako se to može na pravi način iskoristiti u političke i propagandne svrhe.

Signor capitano Malaparte – od fašista i maoista do „demokrata“ u samo 10 godina

Osim prilično šturih i neodređenih podataka vezano za životopis autora (s nevještim pokušajima da se svjetonazorska i ideološka „vrludanja“ Malapartea, od republikanizma, preko lenjinizma i fašizma do kozmopolitizma barem ublaže ako se već ne mogu zaobići), autor Pogovora izriče i neke ocjene o njegovom „liku i djelu“, koje bi ga trebale učiniti prihvatljivim, kako za čitatelje, tako i za tadašnje komunističke cenzore.

Evo nekoliko ulomaka:

Iako su ovoj knjizi kao okvir poslužili autentični događaji iz rata, ona nipošto nema karakter ratnog dnevnika ni verodostojnost dokumenta. ‘Kaputt’ je književno delo koje ima svoju posebnu, subjektivnu istinu. Sam autor nazvao ga je romanom, a time je izričito naglašeno da činjeničnost kojom se u njemu pribeglo nije metod preslikavanja, već samo privid koji autora ne ometa da govori iz svog sopstvenog centra. Stoga imena ličnosti u knjizi ‘Kaputt’ jedva da su važna, jer iako nisu izmišljena, pripadaju ‘izmišljenim’, stilizovanim likovima koji su iznad svog realnog postojanja uzvišeni do simbola. Ti likovi predstavljaju elemente jedne opštosti, pa je njihova realnost sažetija, istinitija od realnih likova iz dokumentarnog ratnog dnevnika… Kada se uzme u obzir ova Malaparteova sklonost za proširivanjem granica stvarnosti, onda nije teško razumeti zašto se on u svojoj knjizi ‘Kaputt’ ne buni samo protiv Nemaca, već i protiv nečeg mnogo šireg. On ne deli frontove na saveznički i nemački, kako to rade političari, već ih kao moralist razlikuje po tome da li pripadaju pobediocu ili pobeđenom….Malaparte uvek napušta tabor onih koji se posle borbe uspešno dočepaju vlasti i tako se korumpiraju. A kako je ratna sreća promenljiva, pa je čas naklonjena jednoj, a čas drugoj strani, to Malaparte u više navrata prelazi iz jednog tabora u drugi. Fašizam napušta u času kad ovaj postaje birokratska, privilegovana stranka, a gorke stranice o svojim prijateljima saveznicima piše čim su ovi uspeli da se pobedonosno iskrcaju u pobeđenu Italiju. (‘Koža’, 1949). Ovaj nemir Malaparteove ličnosti, koji je posledica odvratnosti prema pobediocima, a saosećanje prema pobeđenima, mahom se tumači kao moralna labilnost pisca zbog koje njegovi sunarodnici sumnjaju i u njegov patriotizam.

 (…) Malaparteov kosmopolitizam zapahnjuje u snažnim naletima sa stranica na kojima je entuzijastičkim tonom iznosio svoje utiske o evropskim zemljama.“ (str.466.)

Iako bi se ovdje moglo što-šta komentirati, možda je najbolje zadržati se na sljedećih nekoliko konstatacija:

1). Opisi u romanu „Kaputt“ su, dakle: fikcija, privid, subjektivan pogled na rat, i oni „nipošto nemaju karakter ratnog dnevnika niti verodostojnost dokumenta“, ali su „likoviromana kojipredstavljaju elemente jedne opštosti“, „istinitiji od realnih likova iz dokumentarnog ratnog dnevnika“.

Drugim riječima: zapisi koji su nastali kao plod fikcije (odn. autorove mašte), tj. u formi romana (što unaprijed čini izlišnom i bespredmetnom svaku provjeru autentičnosti), “istinitiji su od onih koji se temelje na provjerljivim činjenicama i dokumentarnoj građi” i to zato što predstavljaju (po ocjeni autora Predgovora) „elemente jedne opštosti“ – ma što to značilo.

2.) Malaparte se uslijed svoje sklonosti „proširivanju granica stvarnostine buni samo protiv Nemaca, već i protiv nečeg mnogo šireg“.

Očita je namjera da se Malapartea, koji cijelo vrijeme svojih putovanja (stvarnim ili izmišljenim krajolicima, ali pod stvarnim imenom i prezimenom, u isto tako stvarnoj odori kapetana talijanske fašističke vojske, u automobilu koji je također stvaran i dodijeljen mu je po odobrenju „odurnog“ i „mrskog“ Mussolinija u čijoj službi se i samstvarnonalazi), posjećuje bankete na kojima redovito jede i pije ne samo sa svojim saveznicima SS-ovcima nego i diplomatima istočno-europskih kvislinških režima i drugim važnim osobama iz istog miljea, prikaže kao buntovnika, iako on to nikako nije – osim, ako se kao djelo „pobune“ protiv njemačke oružane sile ne računa možda to što je jednom prigodom njemačkom časniku (s kojim je skupa pio), na uobičajeni pozdrav „Heil Hitler“, „domišljato“ odgovorio (kako u knjizi tvrdi), uzvikom: „ein liter“.

Ono „šire“, a protiv čega se Malaparte uistinu buni, jeste činjenica da Italija gubi rat i  da fašisti (na njegovu nesreću i žalost), neće ostvariti željeni cilj: vratiti slavu i moć koju su nekada pronosili svijetom Rimljani u svojim pohodima – što je njegova jedina i trajna opsesija i može se iščitati iz gotovo svake stranice romana.

3). To da je Malaparte iz nekog svog iskonskog, ljudskog osjećaja humanizma vezan više za „pobeđene“ nego „pobedioce“  još je jedna nebuloza koja se može pobiti zdravom logikom, bez ikakvog dubljeg upuštanja u analizu onoga što je pisao.

Da je uistinu tako, on bi se (valjda) na samome početku rata uključio u neki od brojnih pokreta otpora u Europi, ili bi barem, kasnije, na Ukrajinskoj, Ruskoj ili Poljskoj fronti pristupio onima koji su se borili protiv naci-fašizma, a ne bi do kraja 1942. godine služio fašizmu i Mussoliniju.

Ne treba zaboraviti da je E. K. Suckert, odn. C. Malaparte gotovo od samoga početka bio vatreni poklonik fašističke ideologije (već 1920. godine, poslije napuštanja mjesta dužnosti kraljevog diplomatskog atašea u Poljskoj, mijenja „tabor“ i pristupa fašističkom pokretu, odn. ekstremnoj fašističkoj organizaciji Fasci de Combattimento koja je osnovana u ožujku 1919. godine, a 1920. godine tobože postaje „politička stranka“ i mijenja ime u Partito Nazionale Fascista). Kako ne bi bilo nikakve zabune glede naravi, karaktera i ciljeva ovog nasilnog pokreta, dovoljno je spomenuti kako su samo mjesec dana kasnije (dakle, u travnju iste godine), Mussolinijevi jurišnici fizički napali socijaliste na njihovom skupu u Milanu, čime su jasno dali do znanja da namjeravaju silom osvojiti vlast, a sve eventualne protivnike ušutkati i po cijenu građanskog rata. Ubrzo (zahvaljujući oklijevanju kraljevske vladarske obitelji koja zbog straha od eskalacije sukoba nije poduzela ništa kako bi onemogućila nasilje fašista), u okviru svog pokreta, Mussolini formira fašističku policiju, naoružane odrede, posebne skupine za ubojstva „neprijatelja“ i neistomišljenika i tajnu policiju. Pohod što ga osnaženi fašisti poduzimaju tri godine poslije – kad ih se oko 60.000 upućuje u Rim – završava povlačenjem s vlasti tadašnjeg talijanskog kralja Vittoria Emanuela III, koji 28. listopada 1922. godine Mussoliniju predaje mandat za sastav Vlade.

Kroz cijelo to razdoblje (fašističkog nasilja i nasilnog preuzimanja vlasti), E. K. Suckert (odn. C. Malaparte) se niti jednoga trenutka ne okreće protiv „pobedioca“ i ne staje na stranu „pobeđenog“, nego ponizno služi novouspostavljenom fašističkom režimu i Mussoliniju. On se također ničim ne protivi agresiji fašističke Italije na Abesiniju (Etiopiju – 1935/36. godine), kao ni tomu što je Mussolini stao na stranu Franca u krvavom slamanju španjolske Republike (1936/39. godine), iako je tobože bio opčinjen idejama ljevice, niti sporazumu što ga je njegov gazda Duce potpisao s Hitlerom (1935. godine), pa ni rasnim zakonima što ih je Italija usvojila 1938. godine čime je zapečaćen i učvršćen njezin savez s nacističkom Njemačkom.

Fašistička ideja (nakon što je do tada već bio „republikanac“, „monarhist“, „lenjinist“  i tko zna što sve još), bila mu je, čini se, u to vrijeme ipak draža i mnogo bliža od kozmopolitskih teorija i humanističkih filozofija kojih se „dohvatio“ kasnije, kad više nije imao kud.

Sve do kraja 1942.godine, on je poslušni oficir talijanske fašističke vojske i nema govora o bilo kakvoj pobuni osim na razini literarnih alegorija, poput one u priči „Kameleon“ – pa i to je samo produkt ogorčenja izazvanog Mussolinijevim priznanjem Rimo-katoličkog crkvenog poglavara i Vatikana 1929. godine a ne bunt protiv ideologije; on se tada „bunizbog mržnje koju osjeća prema Rimo-katoličkoj crkvi i Papi, a ne iz humanističkih ili nekih drugih sličnih pobuda, ponajmanje iz razloga bilo kakvog svjetonazorskog ili moralno-etičkog razmimoilaženja s Mussolinijem i ideologijom fašističkog pokreta.

U trenutku kad je već sasvim očito da pripada gubitničkoj strani, dovitljivi i snalažljivi fašist, avanturist i pisac samoreklamerskih knjiga (u romanu „Kaputt“, na tragikomičan, malograđanski, povremeno i groteskan način svako malo se hvali prijateljstvom s nekom od važnih osoba – dakako, gotovo svi odreda pripadaju mračnom svijetu naci-fašizma protiv kojega se on tobože „buni“ – ), dosjetio se kako se izboriti za „bolju prošlost“ i prometnuo u „humanista“ i „kozmopolitu“, svakako usput računajući na financijsku korist od prodanih knjiga ali i brisanje crnih mrlja iz vlastitog životopisa.

Fašizam je prestao braniti onda kad ga se više nije moglo braniti i tada mu nije preostalo ništa drugo nego da tobože „promjeni“ stranu. Koliki je njegov istinski „odmak“ od ideologije fašizma, jasno je svakomu tko pročita „Kaputt“.

4). Sam Malaparte u predgovoru knjizi s melodramatičnim naslovom (koji sugerira da se ne radi o običnom romanu): „Istorija jednog rukopisa“ (prema srpskom prijevodu koji se ovdje citira), piše kako je 1942. godineu Poljskoj i na Smolenskom frontu“, „produžio s pisanjem ‘Kaputt‘-a“. Dakle, u to je vrijeme još uvijek Mussolinijev kapetan koji šalje ratne izvještaje s bojišta; naime, u cijelom romanu, nigdje ne daje niti naznake da bi mogao promijeniti stranu pa samim time otpada i tvrdnja autora Predgovora da on „Fašizam napušta u času kad ovaj postaje birokratska, privilegovana stranka“. Prije svega, fašizam nije bio stranka, nego ideologija (što bi ipak trebalo razlučiti), a da bi se napustilo ideologiju najprije treba napraviti promjenu u vlastitoj glavi; drugo, onaj tko tvrdi da do 1942. godine talijanski fašizam nije počivao na korupciji, samovlašću, nepotizmu i privilegijama, ili je slabo obaviješten o naravi ovog totalitarizma i odnosima unutar talijanskih fašističkih krugova, ili iz nekih drugih razloga zastupa i brani tu zločinačku ideologiju – trećega nema.

5). Jedino protiv čega se K. E. Suckert, odn. Curzio Malaparte odlučno „buni“ jeste savezničko iskrcavanje u Italiju nakon sloma fašizma – što je on, kao „odlučan protivnik“ ove ideologije dočekao u Finskoj (kamo je pobjegao s Istočne fronte čim je osjetio da se Mussoliniju bliži kraj).

Što mu (nakon svega) drugo i preostaje, nego se skriti iza „kozmopolitizma“?

Jedino što se na temelju pročitanog Predgovora može zaključiti, jeste, da su sunarodnjaci Kurta Ericha Suckerta odn. Curzia Malapartea bili u pravu: uistinu je riječ o moralno labilnoj osobi što je on bez ikakve dvojbe na najbolji način dokazao tijekom svoga života.

Vezano za Pogovor, još samo jedna napomena: autor je na cca dvije i pol stranice uspio „sažeti“ sve što je značajno za Malapartea i njegovu knjigu (mada je riječ o djelu „koje mu je donelo svetsku slavu i svrstalo ga među prve pisce Evrope“ –  kako se kaže na str. 466, u okviru Pogovora), te usput objasniti njegove metamorfoze (vidjeli smo kako), ali ga i pohvaliti, no, na žalost, nije se potpisao; za pretpostaviti je da se (prema inicijalima navedenim na kraju teksta Pogovora: J.S.), radi o prevoditeljici Jugani Stojanović (?), ali, naravno, to je samo pretpostavka.

Zbog čega bi netko izbjegavao staviti svoj potpis na laskavo mišljenje što ga je izrekao o čovjeku koji spada „među prve pisce Evrope“ i djelu „koje mu je donelo svetsku slavu“?

Zanimljivo je, također, kako se roman ovog revolucionarnog fašista uopće mogao pojaviti u socijalističkoj Jugoslaviji početkom 60-ih godina (kada je Komunistička partija bila na vrhuncu moći, a njezina cenzura radila „punom parom“ – odobravajući samo ono što se uklapalo u standarde „moralno-političke podobnosti“), u vrijeme kada su „njegovanje anti-fašističke tradicije“ i „zaštita tekovina NOB-e“ (uz osudu fašizma kao najvećeg zla koje je ikada pogodilo ljudski rod) proklamirane kao najvažnije zadaće čitavog društva; odgovor na to pitanje može se jasno iščitati na str. 299-308., gdje autor daje mašti na volju, opisujući svoje navodno cjelodnevno, prisno i gotovo prijateljsko druženje s poglavnikom NDH dr. Antom Pavelićem, pri čemu on prema njemu počinje osjećati čak i neku vrstu simpatije, da bi potom (pri ponovnom susretu nekoliko mjeseci kasnije) uslijedio već uobičajeni obrat a la Malaparte – o čemu će kasnije biti više riječi.

Kaputt (baš ovakav kakav jest), nekome je, dakle, u tadašnjoj Jugoslaviji trebao – jer, da nije, ne bi ga niti bilo, to je sasvim sigurno; pa kad je već tako, možda bi bilo zanimljivo malo pobliže upoznati ovo „slavno“ djelo Mussolinijevog „ratnog dopisnika“, fašista i propagandista, signore capitana, K. E. Suckerta, odn. C. Malapartea.

Već na prvi pogled, jasno je da se radi o nekoj vrsti „bastarda“, odn. književnog  rukopisa u kojem se fikcija i stvarnost tako prepliću da je nemoguće odrediti gdje prestaje jedno, a počinje drugo. To, dakako, u književnosti nije rijedak slučaj i ne predstavlja nikakvu novost, ali je u ovom slučaju problem u tomu što autor dozvoljava svojoj mašti da se „razigra“ baš u četvrtoj i najosjetljivijoj dimenziji (vrijeme, prostor i akteri su prilično točno definirani – dok su konkretni događaji uglavnom fikcija i improvizacija; i u njima je toliko proturječnosti da se ovaj zaključak nameće sam po sebi).

Kad je povijest u pitanju, a pogotovu tako ozbiljna stvar kao što su rat, masovni zločini i ratne žrtve, onda ovakva vrsta „polu-dokumentaristike“ nije naivna stvar kako se možda na prvi pogled čini, jer, pored ostaloga, može poslužiti za svakovrsne manipulacije.

Budući, dakle, da se ovdje ipak ne radi o nekom bezazlenom „ljubiću“ ili „krimiću“, nego (kako je već rečeno) o daleko osjetljivijoj tematici, nužno je progovoriti riječ-dvije i o nekim drugim važnim aspektima ovoga „djela“ i njegovim glavnim odlikama.

Pisan osebujnim stilom (pri čemu je autor težio po svaku cijenu svoju fikciju “osnažiti” i učiniti vjerodostojnijom i življom kroz svoja osobna “promišljanja” i  “proživljavanja” ratne zbilje uključujući u nju čitavu plejadu stvarnih povijesnih likova – što je također trebalo doprinijeti “dokumentarističkom” štihu), s očitom namjerom da se kod čitatelja izazovu snažne emotivne reakcije, roman je prožet kontrastima i krajnostima.

Siže fikcije zvane Kaputt, svodi se na sljedeće:

Mussolinijev “ratni dopisnik”, fašistički oficir (signor capitano), Kurt Erich Suckert (alias Curzio Malaparte), poput nekog bonvivana koji je netom prekinuo svoju lagodnu i ugodnu šetnju i izravno s venecijanskog trga Sv. Marka ili iz nekog od talijanskih  muzeja neobjašnjivo kročio u drugu dimenziju –  nadrealistički, nestvarni i surovi svijet rata ispunjen  krvlju, raspadnutim leševima i zadahom smrti – promatra zlo koje se događa, bez emocija i sućuti, lamentirajući usput o svijetu koji je napustio i uvijek se iznova čudeći otkuda baš on na tom mjestu i u tom vremenu. U pauzama između sekvenci užasa i patnje kojima je svjedokom na svakom koraku (kao pasivni promatrač koji ni po čemu ne pripada tom svijetu, čak što više, u svakom trenu osjeća koliko je “iznad” i “izvan” svega što se tamo događa), vrijeme krati uživanjem u krasnim, pitoresknim krajolicima, čulnim zadovoljstvima koja mu pružaju usputne ljubavnice, obilnim večerama na kojima se poslužuju birane delicije i vrhunska vina (kako i priliči “aristokratskom” sloju onih koji pripadaju “staroj i uljuđenoj” Europi, tom “otmjenom” i “produhovljenom” svijetu, “trenutno” i “sasvim slučajno”, “pukim stjecajem okolnosti” svrstanom uz Hitlera i Mussolinija –  što baš i nije stvar koju bi trebalo osuditi), uz obvezne “dubokoumne”, filozofske  rasprave o politici, umjetnosti, kulturi, smislu i besmislu života, bitku, istini, dobru i zlu, ljubavi i mržnji…

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Odgovor Ivi Goldsteinu – Tko se uistinu borio za ‘etničku homogenizaciju BiH’

Objavljeno

na

Objavio

ilustracija Globus

Renomirani povijesni falsifikator i samoprozvani povjesničar znanstvenik Ivo Goldstein, prije nekoliko dana je za Globus objavio tekst „Zašto vatreni zagovornici Herceg-Bosne šute o tragediji vareških Hrvata“. Po standardnom receptu, uzme se djelić istine, nekoliko stvarnih kronoloških podataka, te oko njih konstruira gomila povijesnih gluposti, nelogičnosti, kako bi se potkrijepile teze koje su u biti notorne laži, piše Slaven Raguž/Dnevnik.ba

Goldstein postavlja pravo pitanje: „Zašto se šuti o tragediji vareških Hrvata“. To je jedino istinito što je napisao. Čim je postavio to pitanje, krenuo je sa lažima. Po njemu, sve je počelo (hrvatsko-bošnjački sukob u BiH) u listopadu 1992. napadom HVO-a na Prozor.

Je li sve počelo u Prozoru Rami?

Prva nelogičnost koja znanstveniku povjesničaru ne bi smjela promaći jeste kako to HVO može napasti mjesto u kojem su Hrvati po popisu 1991. bili većina i bili jedina organizirana vojna jedinica u tom mjestu u trenucima dok tadašnji Muslimani još uvijek nisu imali jasnu predodžbu o karakteru rata i do zadnjeg trena su polagali vjeru u dotadašnji JNA sustav? Hrvati, ispada, sami sebe napali.

Incidenti koji su se dogodili u listopadu 1992. u Rami samo su zadnji u nizu incidenata, koji su kulminirali u otvoreni sukob nakon što Armija BiH nije dopustila prolazak pojačanja braniteljima Jajca preko svog teritorija i nakon topničkog napada na ratnu bolnicu i benzinsku crpku u Novom Travniku. Topnički napad rezultat je zapovjedi Sefera Halilovića, koji je do tog trenutka dobrano koordinirao nebrojenim incidentima u Lašvanskoj dolini, Uskoplju, Vitezu i drugim mjestima Središnje Bosne gdje su dotadašnji saveznici iz Armije BiH okrenuli cijevi protiv HVO-a.

Tragedija i egzodus Vareških Hrvata

Čelništvo Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina (u kojoj je Rama i pripadala) pokušava baš u Prozoru Rami ispregovarati prestanak svih sukoba između HVO-a i ABiH. Dok su trajali pregovori, Armija BiH je po ulicama radila vojne parade i postrojavanja, dok se po selima ukopavali položaji prema većinski hrvatskim naseljima.

Hrvatska strana je svejedno inzistirala na mirnom rješenju, o čemu postoje brojni dokumenti. Bez obzira na dokumente Goldstein govori kako su Tuđman, „baš kao i njihovi adlatusi u Herceg-Bosni“, imali fiksnu ideju kako se „hrvatski perec mora podebljati“, koju potkrjepljuje izmišljenim dijalogom Tuđmana i Izetbegovića. Koliko je ta teza besmislena najbolje govori zapovijed Glavnog stožera iz 18.10.1992. za usmjeravanje svih snaga na zajedničku operaciju s HV-om na Južnom bojištu prema snagama Hercegovačkog korpusa VRS-a u Podveležju, na osnovu koje se sve topništvo iz OZSZ Hercegovina prebacilo u Čapljinu. Dakle, planira se podebljavanje pereca protiv Muslimana u sukobu koji je počeo Prozoru Rami, organiziranjem napada protiv VRS-a u Podveležju kod Mostara?! Bitno je spomenuti kako u trenutku kada su pregovori u Rami trebali biti uspješno okončani, mučki je ubijen hrvatski branitelj Frano Zadro, kada predstavnici HVO-a napuštaju pregovore.

Prema tome, prva laž je kako je sukob počeo u Prozor Rami, a drugo, sve i da je to istina, neistina je kako je HVO krenuo prvi, jer je prva žrtva bio branitelj HVO-a.

Plansko neplanski napadi za „podebljanje pereca“

Goldstein sam sebi kontrira. Dok iznad govori kako je Tuđman, zajedno sa političkim vodstvom Herceg Bosne imao „fiksnu ideju“ i planove „podebljanja pereca“, najednom sada govori kako je nadiranje Armije BiH u Središnjoj Bosni „bila posljedica činjenice da u Zagrebu i Širokom Brijegu ozbiljniji planovi o tome što će se odvijati u mogućem hrvatsko-bošnjačkom sukobu nikad nisu pravljeni“.

Ne mari Goldstein što sam sebe demantira, pa te planove, kojih i po njemu nije bilo, za što veću samostalnost i odcjepljenju potkrjepljuje po njemu „prvim masovnim zločinom, i to onim HVO-a u Ahmićima“.

Zločin u Ahmićima se dogodio 16. travnja 1993. Do tog datuma dogodili su se: 12.01.1993. zločin u Lužanima (Uskoplje), 19.01.1993. Gusti Grab (Busovača), 26.01.1993. Dusina (Dolina Lašve), 23.03.1993 Orlište (Konjic), Sušanj (Zenica) 05.04.1993., 08.04.1993 Maljine (Travnik), te na isti dan Ahmića 16.04.1993. zločin u Trusini. Svi ovi zločini djelo su Armije BiH i mudžahedina koji su bili njihova sastavna jedinica. Prvi put se događaju i masovna zatvaranja Hrvata u logore, poput onog u Kaćunima kod Busovače.

Povjesničar Goldstein ne priznaje ove zločine, jer bi i oni pokazali neutemeljenost njegovih tvrdnji i svjesno iskrivljavanje činjenica. No, ako ih ne priznaje, ne znači da ih ne poznaje, jer svi su oni navedeni u knjizi „Zločin s pečatom“ Ivice Mlivončića, odakle Goldstein doslovno prepisuje kronologiju događanja koji su doveli do etničkog čišćenja Vareša i golgote Hrvata tog mjesta koji se dogodio.

No, Goldstein se ne zaustavlja samo na ignoriranju činjenica koje mu ne idu u prilog, on ide dalje. Svjesno laže kako je Milivoj Petković naredio Ivici Rajiću da preuzme kontrolu u Varešu, uz napomenu kako je i Slobodan Praljak Rajiću naredio da „sredi situaciju u Varešu“ i da ne pokaže „milosti prema nikome“. Nakon te zapovjedi dogodio se Stupni do. U čemu stoji Goldsteinova laž?

Praljkova retroaktivna naredba zločina u Stupnom dolu

Zločin u Stupnom dolu dogodio se u noći sa 22. na 23. listopada 1993., za kojeg je osuđen Ivica Rajić, po svom priznanju, a učinile su ga postrojbe za specijalne namjene „Maturice“ i „Apostoli“. Dana 23. listopada Rajić izvještava „dopredsjednika Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Darija Kordića, načelnika Glavnog stožera HVO-a, generala Milivoja Petkovića, zapovjednika ZP SB-a Vitez, pukovnika Tihomira Blaškića, i Marija Bradaru, zapovjednika brigade HVO-a Ban Josip Jelačić“ kako je „Izvršio procjenu i u jutarnjim satima izveo napadno djelovanje na Stupni Do i Bogoš“. To izvješće, odnosno „Informacija o borbenim djelovanjima“ kako je stajalo u naslovu dokumenta, dostavljeno je u večernjim satima toga dana Glavnom stožeru HVO-a u Čitluku.

General Praljak u večer toga dana zaprima tu Informaciju, te na istom listu papira dopisuje: „Srediti situaciju u Varešu bez milosti prema bilo kome, pronaći ljude koji su dorasli i vremenu i zadacima.“ Dakle, zločin u Stupnom dolu se već dogodio u trenutku kada Praljak dopisuje ove riječi. Kako je onda moguće da je on naredio počinjenje zločina nakon samog zločina? Valjalo bi to upitati Goldsteina i one koji tvrde kako ga je Praljak naredio. No, važno je kazati kome su ove Praljkove riječi bile upućene, a itekako ima veze sa Goldsteinovim člankom.

Naime, kalvarija Hrvata Vareša vodila je preko sela Brgule i drugih teritorija koja su bila pod srpskom okupacijom, što spominje i Goldstein. Prema njemu, a i prema mnogima, srpska vojska pljačka i dobro naplaćuje svaki prolaz kroz svoj teritorij, no istina je malo drugačija.

Daleko više nego vojska RS-a, hrvatske izbjeglice i prognanike su pljačkali sami Hrvati, i to pojedini pripadnici Rajićevih „Maturica“, o čemu postoje i svjedočenja i živi svjedoci. Pljačkanja i krijumčarenja su se događala ne samo pri povlačenju iz Vareša, nego i ranije. Bez ikakve koordinacije sa lokalnom vlašću, ali i Glavnim Stožerom HVO-a, Ivica Rajić provodi strahovladu, pljačka ne samo Muslimane, nego i Hrvate, pa čak i svećenike.

Nakon protivljenja tadašnje lokalne vlasti, on ih jednostavno silom pritvara, što i sam priznaje u spomenutom Izvješću: „Zbog pokušaja opstrukcije planiranih aktivnosti stavio sam u izolaciju gospodu Antu Pejčinovića, Zvonka Dužnovića i Ivicu Gavrana. Zapovjednik brigade Bobovac u teškom je depresivnom stanju i nije sposoban obnašati dužnost“.

General Praljak naređuje Milivoju Petkoviću „sređivanje stanja bez pokazivanja milosti“ ne prema Muslimanima, nego prema onima unutar svojih redova, koji nisu „dorasli vremenu i zadacima“ i koji pljačkaju i zlostavljaju svoj narod.

Dok je bilo Herceg Bosne, bilo je i hrvatskog Vareša

Završava Goldstein: „U posljednje vrijeme javljaju se, više nego proteklih godina, oni koji tvrde da je Herceg-Bosna za vrijeme rata branila interese bosanskohercegovačkih Hrvata, a da ih brani i danas. Danas će ti i takvi obranu koncepcije Herceg-Bosne zaogrnuti u plašt “borbe za prava Hrvata u BiH”, prikrivenog ili otvorenog zagovaranja “trećeg entiteta”. No, zagovornicima Herceg-Bosne nije bilo do ljudi za vrijeme rata, a nije im ni sada. Prvenstveno su promovirali neke svoje fiksne ideje ili se brinuli za svoje interese, često puke materijalne, te kako da se obrane od moralne odgovornosti, a neki i od kaznene.“ .

Godinu i pol dana perioda pod Herceg Bosnom, do pada pod Armiju BiH, je period kojeg se s nostalgijom sjećaju svi stanovnici Vareša. Osiguran je rad svih institucija, pokrenuto je gospodarstvo u mjeri koja je omogućavala minimum normalnog života, škole rade po hrvatskom planu i programu, u koje idu i djeca iz okolnih muslimanskih sela, kojima je bio osiguran besplatan prijevoz. Čak se za oko 3000 umirovljenika osigurala mirovina od 30 KM, neovisno o nacionalnosti.

Sve se to financiralo iz Mostara i Gruda i o tome će posvjedočiti svatko tko je u tom periodu bio u Varešu.

Nakon pada Vareša pod Armiju BiH, događaju se brojni zločini Armije BiH koji su trajali sve do 1997., i to od u suradnji sa policijom i općinskom vlasti. Spaljene su sve hrvatske kuće, silovanja i premlaćivanja bila su svakodnevnica onih Hrvata koji su se usudili ostati, a zlostavljanja nisu zaobišla niti svećenike. Na oko 14 km četvornih (rubni dio općine, sela Prizići, Višnjići, Daštansko i planina Zvijezda) formirana je hrvatska općina Vareš u koje su se preselile sve hrvatske institucije (općina, policija, bolnica, škole, itd) i koja je opstala sve do potpisivanja Washingtonskog sporazuma.

Sve te institucije su financirane, plaće redovito isplaćivane i održavane od strane sjedišta Herceg Bosne u Mostaru. Koliko je i što značilo tih 14 četvornih kilometara za žitelje Vareša govori podatak da je u tom periodu postojanja „skučene“ Herceg Bosne u Varešu, po podacima ministarstva civilnih poslova, a i UNHCR-a iz tog vremena, koeficijent povratka prognanih i izbjeglih Hrvata Vareša bio veći nego svih godina nakon Daytona do danas, kada bi ih se zbrojilo skupa. Ne samo to, u Varešu je bio ured Herceg Bosne za Hrvate Tuzle, Zenice i drugih mjesta koji su bili pod kontrolom Armije BiH do ulaska u Federaciju, odakle se koordinirao povratak i u ta mjesta. Sve to financirano iz Mostara.

O svemu ovome Goldstein, ali i drugi goldsteini ne pišu. Dovoljno bi bilo da porazgovara sa svjedocima vremena, ali onima koji danas žive u ovom etnički očišćenom mjestu. Da živi svjedoci usporede ratni period pod Herceg Bosnom i današnji.

Herceg Bosna kao model – u funkcionalnom dijelu, ne rajićevsko zločinačkom

Zaključak Goldsteinovog teksta je kako je tragedija Vareša „posljedica zločinačke Tuđmanove politike etničke homogenizacije“, i to potkrepljuje (ponovno) izmišljenim sastancima, dijalozima i kronološkim rokadama. U jednome se djelomično slažem sa Goldsteinom, a to je da su Hrvati Vareša ostavljeni na milost i nemilost samima sebi, u ratu, tako i u miru.

No za razliku od Goldsteina koji u tome vidi belosvetsku zaveru protiv Bošnjaka u cilju „podebljavanja pereca“, ja to pripisujem čistom neznanju i tipičnoj hrvatskoj neorganiziranosti. Činjenica je kako su tadašnji Muslimani strateški svjesno i organizirano ušli u sukob sa Hrvatima. Sjetimo se samo kada je datirana Seferova „Direktiva za obranu suvereniteta BiH“ (25.02.1992.), te kako postoje dokumenti pisanih naredbi (poput one s početka kolovoza 1993. Saliha Cilaša iz Kiseljaka o izviđačkim radnjama prema HVO-u) o izviđačkim vojnim aktivnostima prema HVO-u. Sve to u tijeku najžešćih sukoba sa JNA i srpskim paravojnim jedinicama. Sukob se morao predvidjeti i sa obavještajnog i sa vojnog aspekta.

Govoriti kako se HVO u sukob sa Armijom BiH uvukao kao posljedica Tuđmanove politike mogu samo zlonamjernici i povijesni falsifikatori poput Goldsteina, jer za to ne postoje niti pisani dokumenti, niti materijalni dokazi. Dapače, postoje dokumenti koji tvrde suprotno. Problem kojeg smo mi Hrvati imali tada, imamo i danas. Pad Vareša nije ništa drugo nego posljedica nepostojanja ikakve strategije. Onda, kao i danas, vodila se reaktivna politika. Politika stihije, reagiranja na vanjske podražaje, bez ikakve vizije, koncepta i plana.

Ovo se mora glasno priznati, jer je jedino to razlog zbog kojeg su Hrvati Vareša, ali i drugdje u Središnjoj Bosni bili prepušteni stihiji i zašto se danas rijetki od najodgovornijih Hrvata se uopće prisjećaju kalvarije Hrvata tog kraja. Tu leži odgovor na jedino dobro što je Goldstein napisao, a to je ono početno pitanje: Zašto se šuti o tragediji Hrvata Vareša? Kad bi se o njoj govorilo, moralo bi se priznati vođenje politike bez vizije, onda kao i danas.

No, poanta je nešto drugo. Poanta je kako je Herceg Bosna model! Naravno u onom svom organizacijskom i funkcionalnom dijelu, ne u onom rajićevsko zločinačkom. Pozivam Goldsteina i slične da prouče malo podatke sa popisa iz 2013. i usporedi ih sa ratnim kartama, pa da vidi koja su to područja uistinu „etnički homogenizirana“, a koja ne. Jesu li to teritoriji koji su bili pod „zločinačkim HVO-om“ koji se borio za „što veću samostalnost ili odcjepljenje“ ili patriotskom Armijom BiH koja se borila za „jedinstvenu BiH“).

Teritorijalno-administrativno preuređenje BiH je jednostavno model! To moraju shvatiti oni koji se tobože bore za budućnost BiH, inače BiH neće imati budućnosti uopće. Međutim, prije svih to moraju shvatiti, na glas govoriti i hrabro se za to zalagati najodgovorniji kod hrvatskog naroda u BiH.

Da bi se to dogodilo, najodgovorniji moraju biti i najučeniji, stručniji i domoljubno/intelektualno potkovaniji, a ne ljudi bez vizije, vođeni prizemnim krijumčarskim nagonima. Dok god to ne bude tako, razni Rajići, zločinci i izdajnici će nam blatiti ostavštinu generala Praljka, a povijest će nam pisati kvazi povjesničari poput Goldsteina.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

Vareš – Zaboravljeni grad, zaboravljeni ljudi, zaboravljeni zločini

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari