Connect with us

Kolumne

O Tuđmanovoj šaci, komunjarluku i što će konzervativcima neprijatelji

Objavljeno

on

Novinski tekstovi obično ne traju dugo. U gužvi se prelete, popabirče se osnovne teze, zapamte ( ako ) naglasci iz naslova, a sve ostalo, uglavnom, brzo i lako pada u zaborav. Stisnut obvezama, jedan sam razgovor pročitan prije tjedan dana u Morgenblattu doživio upravo na taj način. Nešto mi, ipak, nije dalo mira. Vratio sam se i polako, u miru proučio poruke koje nam je poslao istaknuti stručnjak za ustašluk, povjesničar i pisac, gospodin Slavko Goldstein, piše Ivan Blažičko / Direktno.hr

SakaPovod razgovoru bilo je skoro izdavanje knjige, Slavka i sina mu, Ive Goldsteina, ambasadora u Parizu. Knjiga će biti „prvo ozbiljno djelo o Titu“, na više od 1300 kartica. Koliko će to biti „ozbiljno“ djelo lako je iščitati iz tvrdnje starijeg autora da je Tito bio najveći vojskovođa gerilskog ratovanja u Europi, ali i, eto, jedan od poslijeratnih vladara koji je, kako bi se reklo, baš kao i De Gaulle, dopustio osvetu. Generalno, kaže gospodin Slavko, Tito je pobijedio sve vojske s kojima je ratovao, ali nije znao biti velik u pobjedi. Ne znam koliko pratite sjajnu ediciju urednika Zvonimira Despota, „Vojna povijest“, no tu se može, prvi puta široj javnosti dostupno bez komunističke mistifikacije, mnogo pročitati i naučiti o tim fantastičnim pobjedama Titove vojske. Zlonamjerni će čitatelji uočiti neprekinuti niz hajdučkih prepada, te trajnu bežaniju kao konstantu, ali da ne ulazimo sada u te prijepore, ostavimo vojnoj povijesti da istražuje, a čitateljima da zaključuju.

Vratimo se tezama i tvrdnjama gospodina Goldsteina starijeg. Spominje on, kao nekadašnji partizan, da su partizani dobili rat, ali da nisu znali pobijediti. I dolazimo tako do Bleiburga, mjesta strašne osvete i tragedije hrvatskog naroda. Gospodin Goldstein hitro priču relativizira i svodi broj pogubljenih na „četrdesetak do pedeset tisuća ljudi.“ Jugoslavensko Ministarstvo unutarnjih poslova objavilo je 1949. godine da je na kraju rata JA zarobila 340.000 neprijateljskih vojnika, od kojih je 100.000 pogubljeno ili umrlo. Drugi izvori brojke udvostručuju, ali ni ovdje mi nije cilj baviti se povijesnom matematikom smrti. Mene je u tekstu zgrozila bešćutnost gospodina Goldsteina na upit o povratku pokroviteljstva hrvatskog Sabora komemoraciji na Bleiburgu. „Bilo bi to neprilično, jer bi se time izjednačilo Bleiburg i Jasenovac. A to se ne smije izjednačiti. Jasenovac je plansko, masovno ubijanje civila, žena, djece, staraca, zato što su Srbi, Židovi, Romi, a neki su bili protivnici režima. Na čelu bleiburških stradalnika bila je vojska, bio je Maks Luburić, ubojica iz Jasenovca, 1500 stražara iz Jasenovca i Crna legija. Na strani stradalih na Bleiburgu bilo je ubojica, na strani stradalih u Jasenovcu, samo žrtve.“ Pasus koji slijedi, nudi gotovo idiličnu sliku o civilima koji su natjerani natrag s Bleiburga – „civili nisu ubijani, u pravilu su dobivali propusnice da se vrate kući.“ Na žalost gospodina Goldsteina, zastrašujuće je velik broj hrvatskih obitelji koje nose trajne biljege, koje pamte svoje djedove, očeve, stričeve,braću, mnoge među njima koji puške nisu nosili, koji su krenuli kao civili, ali „propusnicu“ nisu dočekali. Govori Goldstein, „svi potomci tih stradalih ljudi, imaju pravo komemorirati stradanja, njegovati groblja, država može pomoći uređenju spomen područja, ali Sabor ne smije imati pokroviteljstvo nad stradanjem neprijateljske vojske.“ Kada bi gospodin Goldstein bio anonimni trol s međumrežnih portala i nudio nam ovakvo viđenje povijesnih događanja i njihovih refleksija na našu suvremenost, ne bih se osvrtao na te teze. Međutim, predstavljen kao povjesničar i, još mnogo važnije, sudionik tih povijesnih događaja, gospodin Goldstein šalje sasvim drugačije poruke. On najbolje ilustrira stanje svijesti svih zločinaca s križnih puteva. Danas je u Hrvatskoj sasvim neznatan broj ljudi koji će dovoditi u sumnju jasenovački zločin. Zločin kojeg su počinili pojedinci u ime ustaškog režima desetljećima je korišten ( i još se koristi ) kao trajni hrvatski istočni grijeh, biljeg kojeg doživotno moraju nositi svi oni koji pomisle na hrvatsku neovisnost, samostalnost, na hrvatsku nacionalnu državu. Generacije su nosile taj grijeh i ispaštale zbog njega. No, kako vidimo iz stava gospodina Goldsteina, čak i desetljeća nacionalne pokore nisu dostatna. Više je ljudske dobrote u Iliji Čvoroviću koji „balkanskom špijunu“ ipak kaže – „Đuro će da ti oprosti što te tuko“ – no u rečenici kojom Goldstein „dopušta obiteljima“ da komemoriraju bleiburšku tragediju, ali hrvatskom Saboru ne. I to je bit svega, bit svih naših zabluda, bit rečenice kojom kaže – „nismo znali pobijediti“ – a koja u prijevodu glasi – „jesmo, pobili smo vam djedove, očeve, braću, stričeve, pobili smo ih kao pse, bez suda i suđenja, ponajviše zato što su bili Hrvati, pobacali smo ih u jame i to VAM nikada, baš nikada nećemo oprostiti.“

Jedinstvenost svakog ljudskog života ne bi smjela dopustiti prebrojavanje i matematičko, kao ni ideološko vrednovanje smrti. I jedan čovjek pogubljen u Jasenovcu, i jedan ubijen u Bleiburgu, bez obzira u ime čega, režima ili osvete – previše su. Danas nas se uvjerava da „desničari“ nude retoriku „ustaša i partizana“, da nas Karamarko vraća u neka mračna vremena. Kakva lakrdija. Gospodin Goldstein prepričava kako je devedesetih, nakon emitiranja filma o Bruni Bušiću „koji je bio proustaški intoniran“, otišao predsjedniku Tuđmanu, požalio se, a Tuđman je lupio šakom i rekao – „Slavko, dok sam ja tu, ustašluk neće proći.“ I nije prošao. Ne zbog Tuđmanove šake, već zbog toga što golemi, apsolutno većinski dio hrvatskog naroda to nije i neće dopustiti. No, koliko je to bio privilegirani položaj za gospodina Goldsteina, kako divan! Kome bi danas mogao otići prosječni, normalni građanin Hrvatske koji gleda Mirjanu Mirt i sluša njezine bljezgarije, koji čita poruke liječnika, psihijatra dr. Nenada Horvata – primjerice, onu zgodnu na koju nije reagirala baš ni jedna udruga za zaštitu ljudskih prava – „da je 45. barem malo dulje potrajala …“ – misleći pritom upravo na zastrašujući partizanski zločin na Bleiburgu i križnim putevima? Kome da danas ode normalan građanin ove zemlje kojeg iz dana u dan, po svim medijima maltretiraju „lijevi fašisti“ svojim agresivnim antihrvatstvom? Koga da zamoli da ga zaštiti od sveprisutnog „komunjarluka“, ideja i ideologije koja nikada, baš nikada, neće oprostiti i prihvatiti Hrvatsku? Dobro znade gospodin Goldstein da takvoga u vladajućoj, lijevoj falangi nema i da ga nikada neće biti. Pa nastavlja, podvlači crtu pod vrijeme tih, ah, „slučajnih zločina“, do kraja 1951. A nakon toga, samo med i mlijeko, samo komunistička idila, vrijeme nevjerojatnog napretka. Ljudska prava su ionako izmišljena kasnije, a i ne važe za protivnike komunističkog režima. Srećom, otvaraju se arhivi, sve jače svjetlo obasjava vrijeme Goldsteinove i Titove zemlje smješka, pa će, nadam se, jednom zauvijek i sa tih somnabulija spasti krinka.

Imao sam namjeru jednom pisati o svojoj želji, o nadi da će nova predsjednica RH biti dovoljno velika i mudra, da ode i pokloni se žrtvama Bleiburga, žrtvama Jasenovca, te da će se zakonski urediti da to više ne može biti „dnevno politička“ odluka bilo koje vlasti. Nadam se zakonskoj uredbi po kojoj će to biti mjesta sjećanja i tišine na koja će uvijek ići predsjednici države, Sabora i vlade. Istim bi zakonom svo troje, svake godine, morali biti u Vukovaru, kao mjestu svehrvatske žrtve, ali uvijek i zauvijek – na kraju kolone. Pa neka kreću otkud im drago, samo da ne maltretiraju grad i ljude svojim ideološko političkim besmislicama. Srećom, preduhitrila me gospođa Kitarović koja nudi sličan plan. Ali jedan drugi njezin postupak, susret s gospođom Clinton, silno važan za budućnost hrvatske vanjske politike, naišao je na osudu ne „lijevih medijskih fašista“, već konzervative udruge „Vigilare“, a u sličnom tonu oglasio se i konzervativni, neki će reći – desni – Hrast. Uistinu, građansko – konzervativnoj Hrvatskoj nisu potrebni „lijevo liberalni“ neprijatelji. Dovoljni su i genijalci poput Batarela ili Hrasta. Gospođa Kitarović dobila je moj glas s pozicije hrvatskog građanskog konzervativizma, ali to ne znači da tražim da predstavlja samo moje, ili stavove slične mojima. Gospođa Kitarović, ma koliko joj to odricali drug Zoki i njegov regulatorno pravni mislilac Pedja The Giant, predsjednica je Republike, svih njezinih građana. I za dobro svih tih građana, bilo bi sjajno da je barem Vice i Hrastovi ostave na miru.

[ad id=”40551″]

Ivan Blažičko

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari