Connect with us

Šport

O Zagrebu, Dinamu, ljubavi i mržnji

Objavljeno

on

Naš glavni grad često je kroz povijest bio inspiracija najvećim hrvatskim književnicima, pjesnicima, glazbenicima koji su ga divno opjevali. O Zagrebu, najljepšem gradu na svijetu, pisali su August Šenoa, Antun Gustav Matoš i mnogi veliki pjesnici, o njemu su pjevali Ivo Robić, Arsen Dedić, Zvonko Špišić, Ivica Šerfezi, Drago Diklić, Hrvoje Hegedušić, Zdenka Vučković, Prljavo kazalište, Baruni, Zaprešić Boysi…Toliki stihovi puni ljubavi i najljepših emocija prema Zagrebu su napisani, a većina autora čak nije niti rođena u Zagrebu.

Jedan od glavnih i najvećih simbola tog opjevanog Zagreba od dvadesetog stoljeća nadalje, bez sumnje je neizostavno i Dinamo. Zagreb se ne može u punini voljeti, ako se ne voli i njegov simbol i ponos, što Dinamo svakako jest. Tko god kaže kako voli Zagreb, a prema Dinamu ne osjeća ništa ili ga čak i mrzi, ne voli zaista niti Zagreb. I nema i ne može to imati nikakve veze s tim tko upravlja i vodi ili ne vodi Dinamo, pa ni Zagreb, to su samo jadna opravdanja za mržnju ili izostanak ikakve emocije.

Žalosno mi je danas gledati brojne sugrađane koji su u Zagrebu završili škole, fakultete, našli radna mjesta i ljubavi, zasnovali obitelji i ostali živjeti u Zagrebu, kako ne osjećaju ništa prema Dinamu, simbolu grada u kojemu su našli svoju egzistenciju i u kojemu odgajaju i svoju djecu. Odgajaju ih tako da im nikad nisu rekli lijepu riječ o tom klubu koji desetljećima po svijetu uspješno pronosi slavu i ime Zagreb grada, nikad im nisu pričali o tome što je značio i simbolizirao Dinamo u bivšem totalitarnom sustavu, o osvajanju Kupa velesajamskih gradova 1967., nikad im nisu pustili koji dokumentarac o Dinamu, nikad ih nisu uzeli za ruku i poveli ih na Maksimir, doveli na koju utakmicu… Kako su odgojili i čemu naučili tu djecu? Čemu će oni jednog dana učiti svoju djecu? Ništa im nije sveto, jer njima ništa nije sveto. Samo goli, uski, sebični materijalni interesi – u se, na se i poda se. Kako će ta djeca imati ikakvu emociju prema Zagrebu i Dinamu, kad ih ničemu takvome nisu učili…

Jer ljubav prema Domovini, gradu, prema njihovim simbolima se uči i odgaja od malih nogu. Kao što to uče djecu svugdje u svijetu – u Splitu s Hajdukom, u Münchenu s Bayernom, u Madridu s Realom… A u Zagrebu je nažalost čest slučaj da su i rođeni Zagrepčani totalno pasivni i nezainteresirani, dok su dotepenci iz drugih krajeva, pa i njihova djeca i unuci, često jednako nezainteresirani i lišeni svake emocije prema Dinamu ili ga čak i mrze, te navijaju za Dinamu konkurentske klubove iz sredina iz kojih su došli oni ili njihovi roditelji i djedovi.

Demografska kretanja u glavnom gradu svih Hrvata su desetljećima takva da su pravi purgeri ionako u manjini (a i to malo što ih ima su uglavnom inertni i nezainteresirani, čast iznimkama), pa su čak većina najvjernijih Dinamovih navijača u Zagrebu oni ljudi koji su se u Zagreb doselili iz drugih krajeva Hrvatske ili BiH. I hvala Bogu za te dotepence, jer da nije nas dotepenaca u Zagreb, ne bi skoro bilo niti Dinamovaca u Zagrebu.

Ipak, imamo danas u Zagrebu situaciju da u njemu živi jako puno ljudi koji ne podnose Dinamo ili, u boljem slučaju, ljudi kojima Dinamo baš ništa ne znači. Samim time je sličan ambijent i u zagrebačkim gradskim poduzećima i institucijama, gradskoj upravi i Skupštini. To je i jedan od razloga da Dinamo još i danas igra na razvalini od stadiona i da većinu u Zagrebu to nimalo ne dira. Čak se protive i tome da si Dinamo sam izgradi i financira novi stadion, iako se uopće ne bi zadiralo u gradski proračun, u novce poreznih obveznika… Toliko je negativan odnos prema Dinamu, od gradske vlasti do samih građana.

U svibnju su lokalni izbori na kojima biramo novi sastav gradske Skupštine i gradske uprave, te gradonačelnika. Izbor svakog birača koji uistinu voli Zagreb i Dinamo ne bi smio biti nitko tko se jasno i glasno, bez fige u džepu, u predstojećoj kampanji ne zalaže za izgradnju novog stadiona na Maksimiru. Ne, to nije razbacivanje novca (kojeg ionako nema) na nebitne stvari, jer Dinamo ne traži nikakve novce iz gradskog proračuna za novi stadion. I nema nikakve veze s vrtićima, bolnicama, školama, gladnom djecom, skupom obnovom nakon potresa i sl. Potrebna je samo dobra politička volja kao preduvjet da si Dinamo sam izgradi i sam financira novi stadion na Maksimiru.

U svibnju ćemo vidjeti ima li i koliko u Zagrebu, među onima koji biraju i među onima koji će biti birani, ljudi koji osjećaju Dinamo i Zagreb, onih kojima je Dinamo simbol i nacionalni ponos, neovisno o tome bili oni rođeni Zagrepčani ili pak ‘’dotepenci’’ iz Dubrovnika, Bjelovara, Imotskog, Splita, Zadra, Đakova, Osijeka, Posušja, Mostara, Rijeke ili bilo kojeg drugog grada ili sela.

Ima li u Zagrebu još ljudi koji osjećaju barem približnu ljubav prema Zagrebu poput one koju su opjevali Arsen Dedić (Zagreb i ja se volimo tajno), Ivo Robić (Golubovi, Jesen na Zrinjevcu), Zdenka Vučković (‘Zagreb, Zagreb’, ‘Tebi, grade moj’), Drago Diklić (Zagreb je najljepši grad)…

Bude li još kakve osjećaje kod ikoga u Zagrebu stihovi iz “Plave balade” od Baruna, priča li još netko svojoj djeci i unučadi “o Zagrebu kojeg nema” i o tome kako “neće ova lijepa naša bez Dinama biti bolja” ?

Vidjet ćemo, dakle, u svibnju koliko je u Zagrebu birača koje bi iskreno u srce dirnule riječi kolumnistice Barbare Jonjić:

‘’…Diš mene pitat šta ja iman su Zagrebon? Zagreb je – moj did i moj ćaća. Jerbo – nije samo u meni kamen. Ni čut. (…) Zagreb volin, volin ga Matošen, i plavon bojon. Onon bojon su kojon se crljena boja nikad i nikako mirit ne mere. (…) Sve što je na svitu lipo meni je plave boje. A moju himnu piva moj naj bend. Pips Chips & video clips – Dinamo ja volim. Ja sam Hrvatica. Dalmatinka koja za Dinamo navija…’’

Eto, ako takvih bude dovoljno, takvi sigurno neće dati svoj glas aktualnoj gradskoj garnituri koja se tako maćehinski odnosi prema simbolu grada Zagreba, Dinamu. Niti kandidatima koji u svom programu neće imati hitno donošenje svih potrebnih političkih i formalno-pravnih preduvjeta (ugovor o pravu građenja, koncesija…) kako bi si Dinamo sam izgradio novi stadion.

Ili će u Zagrebu opet, kao i do sada, prevladati sebični partikularni materijalni interesi i mentalitet “U se, na se i poda se”, glasovi nekoliko desetaka tisuća zaposlenika (od kojih veliki udio njih na nepošten i nepravedan način zaposlenih nekompetetnih uhljeba, što je javna tajna) u gradskim poduzećima, uredima, holdingu i članova njihovih obitelji i svih onih koji su egzistenciju zadnjih 20 godina osiguravali pod kapom široko razgranate interesno koruptivne hobotnice, izvlačenjem love iz gradskog proračuna napuhanim aneksima osnovnih ugovora o gradnji, dobivanjem brojnih višemilijunskih poslova preko namještenih natječaja, rodijačkih, partijskih, kumskih, ljubavničkih i drugih veza i vezica, adventskih kućica, žičara, rotora, itd. Vidjet ćemo uskoro…

Tomislav Zbožinek

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari