Pratite nas

Naši u svijetu

Obama proglasio lipanj mjesecom ponosa homoseksualaca, lezbijki, biseksualaca i transseksualaca

Objavljeno

na

Izvoz ljudskih prava: Predsjednički proglas objavljen je u petak na stranicama Bijele kuće kaže, “naša predanost promicanju jednakosti LGBT zajednice prostire se daleko izvan naših granica.”

Obama je donio proglas koji ovdje doslovce prenosimo s predsjedničkih stranica:

Obama-gay“Kako se napredak širi od države do države, kako sudovi donose pravedne presude, i kako se sve više naših sunarodnjaka Amerikanaca tretira s uvažavanjem i poštovanjem — naša nacija postaje ne samo sve sklonija prihvaćanju, već je u njoj i sve više jednakosti. Za vrijeme Mjeseca ponosa lezbijki, gayeva, biseksualnih i transrodnih (LGBT) osoba, mi slavimo pobjede koje su dokazale slobodu i pravednost, i posvećujemo se dovršetku preostalog posla.

Prošle godine, oni koji podupiru jednakost slavili su odluku vrhovnog suda da sruši ključno poglavlje Zakona o obrani braka, odluku koja je, napokon, omogućila obiteljima u kojima se ljudi vole i posvećeni su jedni drugima, poštovanje i zakonsku zaštitu koju zaslužuju. U skladu s tom odlukom, moja administracija će proširiti obiteljske i bračne povlastice — od onih imigrantskih do onih za obitelji vojnika — do onih za legalno vjenčane istospolne parove.

Moja administracija ponosno stoji uz one koji se bore za LGBT prava. Ovdje kod kuće, ojačali smo zakone protiv nasilja prema LGBT Americancima, poduzeli akcije da spriječimo iživljavanje i nasilje nad njima, i zabranili diskriminaciju u bolnicama i ustanovama. Unatoč tom napretku, LGBT zaposlenici u mnogim državama mogu biti otpušteni samo zbog svoje spolne orijentacije ili rodnog identiteta; ponavljam poziv Kongresu da ispravi tu nepravdu donošenjem zakona o nediskriminaciji pri zapošljavanju. A u godinama pred nama, pobrinut ćemo se za zdravstvene nejednakosti unutar LGBT zajednice primjenom “Affordable Care” zakona i nacionalne HIV/AIDS strategije – koja je usredotočena na unaprijeđenje njege i sprejčavanje prijenosa HIV-virusa unutar ugroženih zajednica.

Naša predanost promicanju jednakosti LGBT zajednice prostire se daleko izvan naših granica. U mnogim dijelovima planete, LGBT ljudi suočavaju se s osudom, uhićenima, ili čak pogubljenjima od strane državnih vlasti. To je neprihvatljivo. Sjedinjene države pozivaju sve nacije da nam se pridruže u obrani univerzalnih ljudskih prava za našu LGBT braću i sestre.

Ovaj mjesesec, obilježavajući 45 godina otkad su se u Stonewall Inn-u (mjesto rođenja LGBT pokreta, op. M.H.) pobunili protiv nepravedne politike i pobudili novi pokret, odajmo počast svakom hrabrom lideru koji je ustao i “izašao”, kao i saveznicima koji su ih pratili na tom putu. Slijedeći njihov primjer, neka svaki od nas govori o toleranciji, pravdi, i dignitetu — jer ako se srca i razum mijenjaju, mijenjat će se i zakoni.

Stoga sad ja, BARACK OBAMA, Predsjednik Sjedinjenih Država Amerike, temeljem ovlasti koje mi daje Ustav i zakoni Sjedinjenih država, proglašavam lipanj 2014. mjesecom ponosa lezbijki, gayeva, biseksualnih i transrodnih osoba. Pozivam narod Sjedinjenih država da odbaci predrasude gdje god ih ima, i da slavi različitost.
U znak prihvaćanja toga, stavljam ruku ovog tridesetog dana svibnja, ljeta gospodnjega 2014., i u dvjesto trideset i osmoj godini neovisnosti Sjedinjenih država.”

Na stranu što u velikom finalu pozivanje na Gospodina (in the year of our Lord two thousand fourteen, stoji u originalu) djeluje malo u neskladu s gore rečenim, ovdje moramo postaviti neka pitanja. Naime, ovdje se radi o – politizaciji nečeg što je, u osnovi, svačija privatna stvar.

Dok stvarno nitko razuman neće imati ništa protiv da se osobe koje se upuštaju u homoseksualne odnose ne diskriminira pri zapošljavanju, kamoli da ih se na bilo koji način maltretira ili izruguje, dotle je nametanje kulturnog imperijalizma kroz promociju istospolnih brakova posve druga stvar. I sam Obama se još pred samo nekoliko godina, prije nego je izabran, protivio nazivu “brak” za građanski ugovor između osoba istog spola. U međuvremenu je, kao i svaki pravi političar – populist, “prilagodio” vlastite stavove onom što se na tržištu moralno-političke podobnosti i pravovjernosti bolje prodaje.

Naime, iz Obaminog obraćanja ispada nekako da ljudi moraju biti “legalno vjenčani” da bi zaslužili “poštovanje i zakonsku zaštitu”, odnosno da oni nevjenčani ne zaslužuju jednako poštovanje i zakonsku zaštitu. Kako god to zvučalo ironično: ideja istospolnog braka je derivat puritanskog svjetonazora, u kom brak i obitelj zauzimaju centralno mjesto, što uostalom može primijetiti svatko tko prati američku popularnu kulturu i tko je upućen u američki način života. Postoje i gay aktivisti – poput Thorstada – koji apsolutno odbijaju takvu politiku koja gay subkulturu želi uklopiti u postojeće društvene i političke strukture: “Gay asimilacionisti žele postati dio postojećeg, nepravednog kapitalističkog društva, a ne žele ga fundamentalno promijeniti”, kaže bivši lider Gay alliancea iz sedamdestih, jedan od pionira pokreta na koje se poziva Obama i kojima želi odati počast.
“Asimilacionističke grupe u gay zajednici, u svojevrsnom povratku u devetnaesto stoljeće, tvrde da je homoseksualnost urođena, genetski determinirana (“mi ne možemo ništa promijeniti u vezi toga što smo homoseksualni, takvi smo rođeni, pa molimo vas nemojte nas diskriminirati” – odjek je argumentacije devetnaestog stoljeća koja praktički igra na sažaljenje i ni na koji način ne postavlja izazov postojećoj represiji spram istospolne ljubavi ugrađenoj u američko društvo”, kaže David Thorstad, jedan od najživopisnijih gay aktivista ikad, trockist i deklarirani pedofil). Teško je ne složiti se s njim oko toga: naime sama teza o “urođenosti” homoseksualnosti, bila ona točna ili ne uvijek, u osnovi je besmislena jer ono što je bitno je sloboda vašeg izbora – a ona se forsiranjem “kongenitalnosti” homoseksualnost ničim ne promovira, naprotiv. Slobodu izbora sam, osobno, uvijek spreman podržati – kao svačiju privantu stvar, filozofiju “to je Bogom dano” ne, jer to otvara ogroman prostor za političke pritiske i politikantsko manipuliranje seksualnošću, te stavljanje ljudske seksualnosti u politički fokus – gdje joj jednostavno nije mjesto. Amerika bi trebala promovirati ono na čemu je i nastala – slobodu izbora.

No, onda se ne bi mogla “izvoziti ljudska prava”: različite kulture i civilizacije različito gledaju na pitanje istospolnih odnosa. Shvaćanje iste kao temeljnog ljudskog prava izravno proizlazi iz protestantske, kalvinističke etike i američkog puritanskog kulturnog naslijeđa. S te strane, promoviranje LGBT prava na način kako su ona shvaćena i doživljena u američkom sustavu vrijednosti i njihovo prenošenje u druge kulture nije dobra niti pametna politika, kamoli moralna. To je jednostavo vid civilizacijskog i kulturnog imperijalizma, da ne govorimo da se pod firmom “izvoza ljudskih prava” može izvoziti i američka dominacija kao što se nekad pod firmom “izvoza demokracije” – protiv koje također nitko normalan osim par starih komunista nema ništa – izvozilo koješta što s demokracijom veze blage nema, ali ima s američkim geopolitičkim interesima.

Usto, tu je i problem licemjerja: dok Amerika nameće sankcije Rusiji zbog zabrane pridea i zabrane propagiranja homoseksualnosti maloljetnicima, dotle uredno za prvog saveznika na bliskom istoku drži Saudijsku Arabiju i razne naftne džamahirije u kojima homoseksualce vješaju o kranove auto-dizalica, bez da ikad dignu glas protiv takve neljudske prakse. Upravo tu se vidi kako se “ljudska prava” mogu i ne moraju instrumentalizirati za pritisak na neku državu, već prema potrebi i prilikama, kao što se nekoć davno instrumentalizirale religije. S treće strane, na zemlje EU se vrši snažan pritisak da prihvate istospolne brakove, iako je sakrament braka u katoličkim kulturama mediteranske Europe posve druge prirode od one braka kao životnog ugovora dvoje partnera u Americi.

I na kraju, sporno je i Obamino pozivanje na Stonewall Inn i homoseksualce koji su se tamo potukli s policijom, što se smatra početkom LGBT pokreta: slavljenje istih kao američkih heroja borbe za slobodu u rangu Davy Crocketa i Pattona je u najmanju ruku pretjerivanje, pa i teški povijesni revizionizam. Tamo se naime nitko nije borio ni za kakve uzvišene ideale – radilo se o tučnjavi pijane, agresivne i dobrim dijelom drogirane klijentele krajnje opskurnog njujorškog noćnog kluba s policijom koja je izvela raciju – ne zato jer je bar bio gay, nego jer je točio alkohol bez dozvole. Taj događaj je u novokomponiranoj američkoj mitologiji postao mitsko mjesto borbe za slobodu i ravnopravnost, posve neopravdano.

Godine 1966., tri člana Mafije investirala su novac u bar Stonewall Inn, i pretvorila taj bivši noćni klub u gay bar. Jednom tjedno policija je dolazila po omotnice s mitom kako bi žmirila na činjenicu da Stonewall Inn nema dozvolu za točenje alkohola: radilo se o tipičnoj ilegalnoj rupčagi. Nije imao čak ni tekuću vodu za šankom; prljave čaše bi se umočile u vjedro i odmah ponovo koristile, što ne bi prošlo niti jednu sanitarnu. Nije bilo požarnih izlaza, a toaleti su konstantno bili van funkcije. Iako bar nije korišten za prostituciju, prodaja droge i druge “transakcije” bile su redovni dio poslovanja. Bio je to jedini gay bar u New Yorku u kom je bilo dozvoljeno plesanje; otkad je otvoren kao gay klub, ples je bio glavni izvor prihoda. Policijske racije su bile česte, u pravilu jednom mjesečno. Obično bi policija dojavila na vrijeme kad će biti racija, i racije su bile dovoljno rano navečer da bar može nastaviti s redovnim poslom.

A tada se desila pobuna. Pobuna u Stonewallu je zapravo serija nasilnih demonstracija homoseksualaca protiv policijskih racija koja se dogodila u ranim jutarnjim satima 28. lipnja 1969. Oko 1.20 ujutro tog dana, osam policajaca, nekih u uniformi a nekih u civilu, ušlo je u Stonewall Inn i reklo da “zauzimaju mjesto.” No, stvari nisu išle po planu. Patrolna kola koja su trebala prevesti uhićene vlasnike bara i ilegalni alkohol su kasnila na mjesto događaja, i gomila je rasla pred barom i u njemu. Kako je noć išla prema kraju, nakupile su se stotine prosvjednika protiv zatvaranja bara. Novinar David Carter zabilježio je kako su se policajci toliko uplašili gomile da se nisu usudili izaći iz bara.

Iskra koja je zapalila požar je naguravanje s policijom do kog je došlo kad je policija pokušala ženu u lisicama nekoliko puta izvesti iz bara do policijske marice. Ona im se nekoliko puta otela i pobjegla, psujući i galameći na policiju, što je trajalo desetak minuta. Svjedoci se sjećaju da je ta heriona budućeg LGBT pokreta, čiji identitet ostaje nepoznat do današnjeg dana, poticala gomilu na tuču s policijom i vikala, “Zašto vi dečki nešto ne uradite?” Kad ju je jedan policajac uspio ubaciti u maricu, gomila je poludjela: “Bio je to trenutak kad je eksplodiralo nasilje. Policija je pokušala primiriti gomilu, i srušila par ljudi, što je okupljene još više razbjesnilo. Pobuna se proširila do točke da je morala biti pozvana specijalna policijska jedinica za suzbijanje nemira, TPF, koja je morala doći da bi oslobodila policajce koji su se u strahu za život zabarikadirali u Stonewall innu. Specijalci su do 4 ujutro nekako uspjeli počistiti ulicu.

Nakon tog događaja, nasilje i agresija su se počeli širiti Greenwich Villageom, četvrti New Yorka, što je potrajalo danima. Pobuna se pretvorila u neprijateljstvo policije i građana u cijelom Villageu, različite prirode od otvorenog nasilja. Ljudi koji nisu imali veze s inicijalnim događajem u Stonewall Innu su također postali dio tog sukoba. “Policijsko nasilje nad građanima” je potaknula emocije, organizirali su se sastanci, dogovarale akcije duž cijelog villagea. Danas se to smatra rođenjem modernog LGBT pokreta, odnosno pokreta za prava homoseksualaca. Međutim, tada se zapravo nije radilo o homoseksualcima niti njihovim pravima – naime, nikog nije bilo briga, pa ni policiju, što su ti ljudi homoseksualci. Ista stvar se mogla desiti u bilo kojem ilegalnom baru.
Međutim, u kasnijem razvoju događaja je u prvi plan isplivalo da su akteri događaja bili homoseksualci, te je događaj protumačen kao njihov otpor represiji koju policija provodi nad njima, i poslužio je kao simbolični “poziv na akciju” mnogim ljudima – iako sam događaj od kog je sve poteklo izvorno s gay pravima i homoseksualnošću nikakve veze nije imao, zapravo nije imao veze ni sa kakvim pravima bilo koga ili čega. Tek s otvorenim neprijateljstvom građana te četvrti s policijom. Nešto kao danas u Comptonu…
Taj događaj danas slavimo u cijelom svijetu, i tim povodom je Obama proglasio lipanj svjetskim mjesecom ponosa homoseksualaca, a njegove aktere proglasio američkim izvornim herojima kojima svi trebaju odati počast kao borcima za jednakost, prihvaćanje, i ljudska prava. Politikanstvo? Da, najgore vrste. No, u povijesti su mnogi događaji, uključujući francusku revoluciju, u svijesti masa s vremenom poprimili posve drukčije značenje od izvornih namjera onih koji su revolucije dizali…

 Marcel Holjevac/dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Događaji

U povodu Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. – povezivanje škola u Vukovaru, Širokom Brijegu i Chicagu

Objavljeno

na

Objavio

U subotu, 18. studenog 2017., u organizaciji Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, a povodom Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine, održana je videokonferencija u okviru pilot projekta Korijeni kojim se ostvarila suradnja osnovnih škola Dragutin Tadijanović iz Vukovara, Prve osnovne škole Široki Brijeg i Hrvatske škole Kardinal Stepinac Chicago pri župi Sv. Jeronima u Chicagu te Hrvatske škole pri Hrvatskom kulturnom centru Chicago.

Tijekom videokonferencije djeca iz Chicaga su pokazala što znaju o domovini i otpjevala pjesmu Bože čuvaj Hrvatsku, maleni Vukovarci održali su zanimljivo predavanje. Svojim vršnjacima pričali su o Gradu heroju, o mjestu kojem se svatko od nas nakloni i zahvali na žrtvi. Iz Širokog Brijega naglasili su da je najvažnije zajedništvo našeg naroda, ma gdje bili, jer nas veže jedna ljubav prema istoj domovini Hrvatskoj.

Zvonko Milas, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, tom je prigodom poručio kako je projekt Korijeni usmjeren na izgradnju i jačanje zajedništva hrvatskog naroda, svijesti da smo jedan – nedjeljiv narod ma gdje živjeli te je prvenstveno usmjeren na djecu i mlade koji su budućnost Hrvatske „ Draga djeco iz Vukovara, Širokog Brijega i Chicaga stvorite nova prijateljstva utemeljena na činjenici da ste Hrvati, da dijelite jedan jezik jednu povijest, jednu kulturu i jednu budućnost. A svaki vaš uspjeh je hrvatski uspjeh, dogodio se on u Vukovaru, u Chicagu ili u Širokom Brijegu.

Svi ga zajedno iščekujemo i svi ćemo ga zajedno slaviti, a Vaša hrvatska država se s Vama i danas već ponosi“.

Cilj projekta Korijeni, između ostalog je, međusobno upoznavanje i zbližavanje djece iz Republike Hrvatske, BiH i iseljeništva u osnovnoškolskoj dobi, radi jačanja svijesti o nedjeljivosti hrvatskog naroda i poticanja njegovog zajedništva, ali i  svladavanja komunikacijskih barijera između Hrvata u Republike Hrvatske i izvan nje, poglavito među najmlađim generacijama.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Ovdje je na zrnu Očenaša zakucalo srce Domovine…

Objavljeno

na

Objavio

Misli jedne mlade djevojke iz hrvatske dijaspore

 
Danas, kao i svake godine 18.11. prisjećamo se žrtve grada Vukovara. Svi mi  danas se sjetimo izraziti naše suosjećanje s patnjom onih koji tu bol nose i svaki drugi dan u godini i to već 26 godina.
 
No na današnji dan svi dišemo istim ponosom i domoljubljem. Svi zajedno osjećamo bol i tugu zbog naših dragih poginulih branitelja, ubijenih i progonjenih stanovnika Vukovara, kćeri i sinova, majki i očeva, baka i djedova, braće i sestara…
 
Srca nam se stežu pri govorima Siniše Glavaševića i svi se sjećamo tog strašnog zločina koji je počinjen nad hrvatskim narodom. Danas se sjećamo. A sutra? Doći će sutrašnji dan i opet će se zaborav koji nam se nameće ušuljati u svakodnevnicu. Pravda i istina opet će čekati godinu dana da je se prisjetimo. Pravit ćemo se da se ništa nije dogodilo.
 
Ne postoje naši dragi i hrabri branitelji, ne postoje žrtve, ne postoje nepronađena zaklana tijela!
 
Dogodio se samo papir i sporazum. A dogodile su se i kuće i slobode i radna mjesta onih koji su za te zločine trebali odgovarati.
 
Zaborav na Vukovar  zaborav je identiteta,  povijesti, branitelja i njihovih obitelji. Vrijeme je da svi uništeni i oskvrnjeni Domovinskim ratom dožive pravdu i utjehu prije nego im nada umine.
 Mi danas nismo svjesni koliko smo sretni što imamo svoju Domovinu. Što možemo slobodno i bez straha reći da smo Hrvati i da volimo naše i poštujemo tuđe.
 Neka današnji dan ostavi malo gorčine i težine da nas podsjeti i da nas bude dovoljno sram što tako bahato životarimo.
 
 Pitamo se ima li smisla, ima li nade.
 
 Ja znam da većina nas koji smo sudjelovali na susretu hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru može posvjedočiti da ima smisla! Sve što su ljudi prošli i proživjeli u tom gradu i naši hrabri branitelji. Ima smisla! Jer mi smo ta Hrvatska za koju su se oni borili, za koju su dali život.
 
Kaže se: naša osveta bit će osmjeh naše djece.
 
Prisjetimo se sada te strašne godine 1991… Sjetimo se kolone stanovnika koji su tako hrabro ostali do kraja u svom gradu. Sjetimo se njihovih suza, njihove patnje i boli.
 
I sada se sjetimo mladeži koja je 30. travnja 2017 sa memorijalnog groblja pješačila u koloni do dvorca Eltz gdje se održalo euharistijsko misno slavlje. To je bila kolona nasmijane, vesele mladeži puna nade i vjere. Cijelim se putem pjevalo, molilo i slavilo Krista! Bio je to susret sa živim Isusom, tajnom Njegove ljubavi i žrtve za nas. Ta mladež je nada Hrvatske koju su sanjali svi koji su iz ljubavi prema domovini žrtvovali svoje živote, da bi mi danas mogli uživati u slobodi.
 
Nama je jasno, da nismo bili u običnom gradu nego u gradu žrtve, u gradu heroja! I zato budimo i mi turbo vod i gradimo tu našu voljenu domovinu.
 
Volimo tu našu grudu! Kopati ćemo po njoj, hraniti se njome i blagoslivljati ju!
 
Krist je naša nada i mi smo vjera živa! Isuse povedi me svojim putem, vrati me mojem domu. Za Hrvatskom mi srce žudi. Evo me Gospodine, mene pošalji.
 
Zapamtite Vukovar! Danas, sutra, zauvijek.
 
 
Magdalena Ivošević
studentica
Frankfurt am Main, 18.11.2017.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari