Pratite nas

Najave

Obilježavanje 26. obljetnice pogibije Ludviga Pavlovića

Objavljeno

na

Ludvig je od malih nogu od oca Slavka slušao priče o slobodnoj hrvatskoj državi sanjajući da će jednog dana dočekati slobodu za sve Hrvate na ovim prostorima.

Obilježavanje 26. obljetnice pogibije Ludviga Lutka Pavlovića održati će se 18. rujna 2017. godine (ponedjeljak).

Protokol:

  • 7:00 sati: Sveta misa u Crkvi Sv. Paškala u Vitini,
  • Poslije mise slijedi polaganje vijenaca i paljenje svijeća na grobu Ludviga Lutka Pavlovića na mjesnom groblju, te polaganje vijenaca i paljenje svijeća kod spomenika u parku u Vitini.
  • 10:00 sati: Paljenje svijeća na mjestu gdje je pronađeno tijelo poginulog Ludviga Lutka Pavlovića u Studenim Vrilima.

Ludvig Pavlović – Lutko, (1958. – 1991).

Heroj o kojem se priča, koji je urođenom buntovnošću i srčanošću bio predodređen doživjeti mučeničku sudbinu, Ludvig Pavlović – Lutko, rođen je 10. travnja 1951. u Vitini, općina Ljubuški.

Ludvig je od malih nogu od oca Slavka slušao priče o slobodnoj hrvatskoj državi sanjajući da će jednog dana dočekati slobodu za sve Hrvate na ovim prostorima.

S tim uvjerenjima sa samo 16 godina odlazi u bijeli svijet jer se jednostavno nije mogao pomiriti s činjenicom da živi u državi gdje hrvatski čovjek ne može slobodno živjeti. Ludvigova skupina od 19 momaka, poznatija kao Bugojanska, pripremala se za akciju ‘Fenix’ u logoru u Austriji i 20. lipnja ušla u Jugoslaviju kod Dravograda.

Nisu kanili ubijati, nego obznaniti da su upali i da stvaraju hrvatsku državu. Više od dva mjeseca te davne 1972. godine vodili su iscrpljujuće borbe protiv JNA i pričuvnog sastava policije. Tom prilikom poginulo je njih 15, a četvorica su zarobljena, među kojima je bio i Ludvig Pavlović koji je na suđenju u Sarajevu najprije osuđen na smrt, a potom pomilovan na 20 godina robije.

Kaznu zatvora izdržava u Zenici i Srijemskoj Mitrovici. Pod sumnjivim okolnostima pogiba kao pripadnik HVO-a u sukobu s JNA 18. rujna 1991. u Studenim Vrilima, na cesti između Tomislavgrada i Posušja, piše Ljubuški.net.

Pavlović je rođen u Vitini kod Ljubuškog 10. travnja 1951. Kako mu je dan rođenja padao na dan osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, u matične knjige vlasti su mu dan rođenja upisale 9. travnja, dok mu u krsnom listu stoji točan nadnevak rođenja. Bio je prvi sin u šesteročlanoj obitelji. Njegov otac Slavko je bio satnik u Hrvatskim oružanim snagama u Drugom svjetskom ratu. Sredio je vizu u njemačkom veleposlanstvu i sa 16 godina odlazi na rad u Njemačku gdje je živio s dvjema sestrama. Sa 17 godina se povezao s Hrvatskim revolucionarnim bratstvom čije je sjedište bilo u Karlsruhu.

Bio je najmlađi pripadnik Bugojanske skupine koja je organizirana s ciljem da sruši komunistički režim nakon sloma Hrvatskog proljeća. Skupinu je činilo 19 pripadnika iseljeništva. Pavlović se, zajedno s ostatkom skupine, pripremao u Austriji, a u Jugoslaviju su ušli 20. lipnja 1972. preko Dravograda. S teretnjakom koji je prevozio mineralnu vodu stigli su do Donjega Vakufa. Zarobljenog vozača i desetak šumara koje su zarobili pustili su odmah na slobodu, a preko njih su obznanili da će se podići ustanak. Nakon ulaska u Jugoslaviju, više od dva mjeseca vodili su borbe s Teritorijalnom obranom JNA, pričuvnom milicijom i civilnom zaštitom. U prvom sukobu poginuo je jedan pripadnik skupine, nakon čega su se grupirali u dvije skupine s ciljem da se prebace u Hrvatsku. Pavlović je s Vladom Miletićem, pripadnikom skupine, krenuo prema Livnu, ali ih je izdao milicajac, po narodnosti Hrvat, kod kojega su tražili vodu. Pri prijelazu prometnice za Grahovo upali su u zasjedu pričuvnog sastava milicije u kojoj je poginuo Miletić, a Pavlović ranjen, zajedno s dvojicom milicajaca. U toj akciji je uhićen. U borbama je poginulo ukupno 15 pripadnika Bugojanske skupine, a ostala četvorica, zajedno s Pavlovićem, su zarobljena. Vojni sud u Sarajevu ga je nakon uhićenja, zajedno s drugim pripadnicima skupine, Mirkom VlasnovićemĐurom Horvatom Vejsilom Keškićem, osudio na smrt 21. prosinca 1972. Njegova obitelj nije bila svjesna njegovih djelatnosti, pa niti smrtne kazne. Zbog njegove malodobnosti, Josip Broz Tito mu je smanjio kaznu na osam godina samice i 12 godina strogog zatvora. Ostala trojica pripadnika skupine su strijeljana nakon izricanja presude.

List Oslobođenje je lažno objavilo fotografije ubijenog Pavlovića i Miletića. Nakon ovoga, Pavlovićeva obitelj bila je maltretirana od strane komunističkog režima. Milicija i službenici SDS-a su im upadali kuću i mlatili ih. Tek 1973. Pavlovićev brat Iko je od školskog kolege saznao da mu je brat živ, a dozvolu za posjet u Zenicu obitelj mu je dobila tek 1974. Unatoč tome bili su spriječeni da posjete Pavlovića u zatvoru. Njegov brat i otac susreli su se s njim tek 1976. Otac mu je u više navrata pretučen u zgradi Službe državne sigurnosti u Mostaru zbog čega je 1980. umro. Pavlovićev brat Iko je pri jednom pokušaju spašavanja oca dobio udarac kundakom nakon čega su mu pukle glasnice kada je imao 16 godina. Iku su nastavili maltretirati i kasnije, te je i on odvođen u zgradu SDS-a. Zbog maltretiranja se zajedno s obitelji preselio u Njemačku.

Pavlović je sedam i pol godina samice odslužio u Zenici, nakon čega je premješten u Sremsku Mitrovicu, gdje je ponovno bio u samici osam mjeseci zbog tuče s Željkom Ražnjatovićem Arkanom, kasnijim časnikom Vojske RS-a. Zatvorski upravitelj, Crnogorac po narodnosti, 1990. je tražio od Pavlovićeve obitelji 10 000 njemačkih maraka za premještanje Pavlovića u Lipovac u Hrvatskoj. Novac je upravitelju dostavljen 2. studenog, a Pavlović je privremeno pušten na slobodu 23. prosinca.[2][3][4]

Sloboda i rat

Nakon što je pušten iz zatvora Pavlović se vratio u rodno selo. Uskoro se ponovno vratio u zatvor u Lipovac, da bi, na Uskrs, bio ponovno uvjetno pušten. U to vrijeme ratno stanje bilo je u Vukovaru i Ravnom. Pavlović se odmah povezao s hrvatskim političkim vodstvom i Franjom Tuđmanom koji je još 1970-ih surađivao s Hrvatskim revolucionarnim bratstvom i počinje organizirati obranu u Hercegovini. Pavlovićev brat Iko je u suradnji s iseljeništvom u Njemačkoj pakirao oružje u pakete Crvenog križa i slao ih u Zagreb. U noći s 14. na 15. rujan Pavlović je sudjelovao u operaciji Zelena tabla – Mala bara u Pločama gdje su hrvatske snage zaplijenile znatnu količinu oružja JNA.

Pavlović je poginuo 18. rujna 1991. u Studenim Vrilima na cesti između Tomislavgrada i Posušja. Poginuo je u kratkotrajnom puškaranju s kolonom JNA. Prema tvrdnjama njegovog brata Pavlović je ubijen zbog protivljenja prodaji oružja jer je smatrao da se oružje treba davati besplatno. Za smrt krivi kriminalnu skupinu iz Imotskog koju je vodio Zlatko Katić. Pavlović se planirao oženiti Marinom, no ubrzo je poginuo. S Marinom je Pavlović osam mjeseci nakon pogibije dobio sina Ludviga.

Visoki časnik HVO-a gen. Slavko Puljić je u razgovoru za suradnika časopisa Vojne povijesti izjavio da je uvjeren da je Pavlović i još neki ljudi kao što su Božan ŠimovićTvrtko MilošTihomir Mišić ostali na životu, da bi tijek rata u Mostaru bio drukčiji te da se neki loši događaji koji su poslije uslijedili nikad ne bi dogodili.

Odlikovanja i počasti

Ludvig Pavlović posmrtno je odlikovan tri puta. Po njemu je nazvana HVO Postrojba za posebne namjene Ludvig Pavlović.

U POVODU OBLJETNICE OPERACIJE ‘FENIKS’ 1972. ‘Bugojanska Skupina’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Najave

Američko veleposlanstvo u ponedjeljak u Zagrebu simulira evakuaciju zaposlenika

Objavljeno

na

Objavio

Američko veleposlanstvo u ponedjeljak će na nekoliko lokacija u Zagrebu održati vježbu evakuacije uz podršku hrvatske Vlade i američkih zračnih snaga, priopćeno je iz veleposlanstva u petak.

Scenarij vježbe bit će utemeljen na eventualnom katastrofalnom potresu, a u njezinom okviru će veleposlanstvo simulirati evakuaciju dijela svojih zaposlenika uz pomoć Zračnih snaga SAD-a. U evakuaciji će sudjelovati oko 50 dobrovoljaca veleposlanstva.

Vježba će se održati uz podršku Vlade i američkih zračnih snaga sa sjedištem u Zračnoj bazi Aviano u Italiji. U nedjelju se za potrebe vježbe očekuje dolazak dva helikoptera HH-60G Pave Hawk i zrakoplova MC-130J II Commando iz zračne baze Royal Air Force Mildenhall u Engleskoj.

Veleposlanstvo stoga obavještava javnost da će zrakoplovi u poslijepodnevnim nedjeljnim satima provoditi probne letove na području Zagreba u kojem će se u ponedjeljak između 8 i 16 sati održati vježba na nekoliko lokacija, stoji u priopćenju.

Američka veleposlanstva i konzulati svijeta obavezni su provoditi godišnje vježbe za upravljanje kriznim situacijama kako bi zaposlenici bili spremni za prirodne nepogode ili ostale krizne situacije. Ove se vježbe obično provode kroz manje aktivnosti unutar veleposlanstava i konzulata.

No veleposlanstvo naglašava kako snažni bilateralni odnosi i suradnja između SAD-a i hrvatske vlade stvaraju jedinstvenu mogućnost provedbe zajedničke, velike simulacijske vježbe za upravljanje kriznim situacijama u Hrvatskoj.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Najave

Zašto nema evidencije ubijene i ranjene djece?

Objavljeno

na

Objavio

Zagrebački institut za kulturu zdravlja uz Hrvatske studije te ostale sudionike organizira znanstveni skup »Otvaranje imenika – Ubijena i ranjena djeca u Domovinskom ratu«, koji će se održati u Pridvorju kod Dubrovnika od 4. do 6. travnja 2019. Uz medijsko pokroviteljstvo Glasa Koncila, ta se tema na znanstveni i cjelovitiji način otvara prvi put u Hrvatskoj.

U Domovinskom ratu djeca nisu poginula, nego su ubijena za vrijeme srpske agresije i agresije JNA. Predsjednica Simpozija znanstvenoga odbora za povijest doc. dr. Vlatka Vukelić rekla je: »Domovinski rat doveo je djecu na području Hrvatske u kontakt s ratnom agresijom i nasiljem, gdje ona kao civili nisu u pozadini ratnih zbivanja, nego su središte ratne bojišnice. Opća skupština Ujedinjenih naroda usvojila je 20. studenoga 1989. Konvenciju o pravima djeteta (rezolucija br. 44/25) koja je nadopunila postojeću Deklaraciju o pravima djeteta te ju postavila na višu razinu izvršne dosljednosti. Zemlja potpisnica konvencije bila je i Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (od 18. prosinca 1990.), pa je potrebno znanstvenim pristupom utvrditi kršenje navedenih odredaba.« 

Da se poštuje ime žrtve

Predstavljena tematika znanstvenoga skupa vrlo je raznolika i otvara mogućnost za brojna historiografska znanstvena istraživanja, a prema podatcima koje je prikupila Zajednica udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskoga rata u Domovinskom je ratu ubijeno 402 djece u Hrvatskoj, a u Bosni i Hercegovini i nekoliko puta više. Samo u Slavonskom Brodu ubijen je jedan razred, njih 29 s imenom i prezimenom, zatim u Dubrovniku, u Zadru, Osijeku i drugdje.
»Među podatcima naravno imamo i civile, statistika govori o 505 ranjenih, 50 djece, 778 pripadnika vojske i policije. Jezovito je i izreći, ali nažalost surova je realnost da obitelji poginuloga djeteta nikada nisu imale nikakva prava u Zakonu o hrvatskim braniteljima i civilnim stradalnicima.«
Dr. Vukelić navodi da je nakana znanstvenoga skupa da se poštuje ime žrtve s imenom i prezimenom te da se otvori zaboravljeni imenik. U Domovinskom ratu na području Hrvatske ranjeno je oko 1200 djece. Oni su danas zaboravljeni jer ih se ne spominje. Ne pripadaju skupini hrvatskih ratnih vojnih invalida ni ostalim tjelesnim invalidima. Bez jednoga je roditelja u Domovinskom ratu u Hrvatskoj ostalo 4285 djece, a bez oba njih 54. Znanstveni će se skup održati u tri tematske cjeline. Prva je povijesna, sa znanstvenim pristupom (broj ubijenih, ranjenih, okolnosti stradanja, nalogodavci…), druga je svjedočanstvo predstavnika udruga i članova obitelji čija su djeca poginula i ranjena, a treća cjelina odnosi se na pravnu, psihološku, socijalnu i duhovnu pomoć. 

Zakon ne poznaje ranjeno ili ubijeno dijete?

U Hrvatskoj su osnovane udruge, a okuplja ih Zajednica udruga hrvatskih civilnih stradalnika iz Domovinskoga rata. No pomaci su u njihovim pravima neznatni, neprepoznatljivi, dostojanstvo civilne žrtve, posebno ubijene i ranjene djece je marginalizirano, ili bolje reći ignorirano.

Udrugu hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskoga rata na području Vukovarsko-srijemske županije vodi Martina Begović, koja je imala dvije i pol godine kad je srpska agresorska granata ispaljena na njihovu kuću, a tada je ranjen i njezin jednoipolgodišnji brat Ivan. »Od osnivanja udruge sestra i ja smo članovi. Jasno da u mlađoj dobi nismo bili potpuno svjesni problematike ljudi slične našoj, to pripisujem nezrelosti i okupiranosti vlastitim poteškoćama«, navodi Ivan Begović. »No danas se oboje trudimo što više biti upućeni u problematike vezane uz civilne žrtve rata. Što se tiče brojaka ranjenih na našem području, jasno je da to zasigurno nisu posve vjerodostojni podatci. U našoj su županiji prisutni razni stradalnici Vukovara koji su još uvijek raseljeni ili su poginule cijele obitelji za koje nema tko tražiti prava. Ali zapravo temeljno je pitanje koja prava. Zar mi uopće i imamo nekakva prava? Ni jedan zakon nažalost ne poznaje pojam ‘ranjeno’ ili ‘poginulo’ dijete. Društvo kao da je osakaćeno, nemilosrdno, neosjetljivo na boli, na gubitke drugoga. Stječemo dojam da su maleni, oni ranjeni, bespomoćni, ‘zadnja rupa na svirali’ jer se smatra da nisu kadri zauzeti se za svoja prava i mogućnosti.« 

Zašto nema evidencije ubijene i ranjene djece?

»Nekako, kada sagledam objektivno ovu problematiku, i sam smatram da smo se mi žrtve rata jednostavno oglušili, ili je to možda preteška riječ. Pa je bolje reći da smo se prilagodili i prihvatili to neosjetljivo odnošenje društva prema sebi jer se vodimo time, općenito govoreći, da borba za prava i zasluženo poštovanje nema smisla. Poražavajuća je činjenica da sve do danas nije napravljena opsežna evidencija civilnih žrtava. Stvoren je jaz između postojećih podataka u bolnicama, MUP-u i udruzi. Grad Vinkovci ima sluha za rad naše lokalne zajednice koji se temelji na projektima koji pružaju psihosocijalnu pomoć našim članovima. Članovi se okupljaju, razmjenjuju iskustva međusobno i sa stručnim osobljem koje djeluje volonterski. Paradoks je da Ministarstvo hrvatskih branitelja ima urede u koje mogu doći i civili, no oni se time slabo koriste, što potvrđuje onu moju konstataciju o prihvaćanju bešćutnoga odnošenja društva prema civilnim žrtvama rata. Nažalost, nemali je broj ljudi kojima je jedini ‘izlazak’ onaj na druženje u udrugu te je pohvalno istaknuti da Grad Vinkovci i Vukovarsko-srijemska županija svojim financijskim potporama omogućuju postojanje radionica na kojima upravo ti ljudi izrađuju uporabne predmete, druže se, razgovaraju o životnim problemima, neostvarenim snovima, nadanjima. I u toj činjenici možemo spoznati da je postojanje naše udruge ništa drugo nego Božja milost koja dotiče one najranjivije.

»Temeljno je pitanje koja prava. Zar mi uopće i imamo nekakva prava? Ni jedan zakon nažalost ne poznaje pojam ‘ranjeno’ ili ‘poginulo’ dijete. Društvo kao da je osakaćeno, nemilosrdno, neosjetljivo na boli, na gubitke drugoga. Stječemo dojam da su maleni, oni ranjeni, bespomoćni, ‘zadnja rupa na svirali’ jer se smatra da nisu kadri zauzeti se za svoja prava i mogućnosti«, navodi Ivan Begović, nekoć ranjeno dijete samo s godinu i pol.
Naša je udruga članica Zajednice civilnih stradalnika Domovinskoga rata Republike Hrvatske u Zagrebu i sudjeluje na svim organiziranim programima Zajednice. Najveći problemi s kojima se susreću obitelji ranjene i ubijene djece, članovi naše udruge, jesu ostvarivanja prava, no tu je uskakala udruga kako savjetodavno tako i organizacijski. Na svim spomenicima diljem Hrvatske na golubicama su navedeni i civili. Kako je u Slavonskom Brodu poginuo najveći broj djece u Hrvatskoj, podignut je spomenik 2017. godine ‘Prekinuto djetinjstvo’. Dakako, nepobitna je činjenica da u Hrvatskoj ne postoji poseban spomenik za civile.« 

Ranjena djeca, zar su teret društva?

Ivan Begović ističe da je na tom području prema podatcima tijekom 1991./92. godine, kada je Domovinski rat bio u punom jeku, ranjeno 1211 osoba. »Podatci koje imamo raspoređuju teže i lakše stradale, tako da brojimo 634 teže i 577 lakše ranjenih. Što se tiče načina stradavanja, brojimo 41 osobu ranjenu metkom, 1092 osobe ranjene krhotinama granata, 35 njih s opekotinama i 51 mortalitet. Među podatcima naravno imamo i civile, statistika govori o 505 ranjenih, 50 djece, 778 pripadnika vojske i policije. Jezovito je i izreći, ali nažalost surova je realnost da obitelji poginuloga djeteta nikada nisu imale nikakva prava u Zakonu o hrvatskim braniteljima i civilnim stradalnicima. Ranjena djeca sada se susreću s problemom nezaposlenosti, ovise o dobronamjernosti pojedinca koji imaju ili nemaju sluha. O nekakvu respektu prema njihovu stradavanju nema ni govora. A obitelji poginulih i nestalih civila nemaju nikakvu novčanu naknadu ako imaju ijednu lipu osobnih prihoda. Godine su prošle, rat se želi zaboraviti, žrtve izbrisati jer, kako se nerijetko kaže, one su ‘teret društva’. Trenutačno postoje naznake za novi zakon koji bi promijenio dosadašnje nepravde. Ali smo jednostavno preumorni od silnih obećanja.«

Kako se jadna majka osjećala?

Dijete koje je imalo godinu i pol kad je bilo ranjeno, Ivan Begović, danas je svećenik Katoličke Crkve, obnaša službu župnoga upravitelja u župi Preslavnoga Imena Marijina Retkovci te službu policijskoga kapelana Vukovarsko-srijemske županije. »Želim reći istinu i dočarati vrlo bolne situacije u kojima sam se našao kao maleno dijete«, ističe Begović. »Naime, moja je obitelj baš kao i svaka druga prije ratnih događanja živjela sasvim mirnim i normalnim životom u Vinkovcima, sve dok rat nije došao pred vrata i narušio naše živote. Već se u početcima otac bez imalo oklijevanja priključio dragovoljcima u obrani Vinkovaca. Teška se srca prisjećam studenoga 1991. godine kada je moja obitelj na vlastitoj koži osjetila strahote i boli rata preko stradavanja moje sestre i mene. Za vrijeme ranjavanja sestra i ja smo bili s majkom kod bake i djeda. Budući da smo sa samo nekoliko godina već bili naviknuti na zvukove pucnja i granata, taj nam se dan činio kao i svaki drugi te smo se nesmetano prepuštali igri. No u kobnom trenutku jedna je granata pala u dvorište kuće u kojoj smo se nalazili, geleri su se raspršili na sve strane i ranili moju sestru Martinu i mene. Budući da je sestra reagirala na ozljedu plakanjem, majka je pozornost usmjerila njoj i zamijetila je da je ranjena u leđa, rame i ruku. Tek nekoliko trenutaka poslije majka je opazila da je geler i mene ozlijedio, i to u glavu, budući da sam zanijemio vjerojatno zbog šoka, što nije ništa čudno jer sam imao nešto više od godinu dana. Teško je zamisliti kako se jedna majka osjećala u trenutku ranjavanje njene dvoje djece, potpuno prestravljena, bespomoćna pod teretom boli i straha. Odmah smo prevezeni u Vinkovačku bolnicu, a potom smo posredovanjem doktorice Švagelj upućeni na liječenje u Klaićevu bolnicu u Zagrebu. Zahvaljujući Bogu, stručnomu timu bolnice, žrtvi, predanosti, strpljenju, ljubavi i molitvi naših roditelja danas smo zdravi, odrasli ljudi osjetljivi na ljudske nedaće, slabosti i potrebe«, svjedoči svećenik Begović.

glas-koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari