Pratite nas

Povijesnice

Obilježavanje godišnjice zatvaranja zloglasnog logora Manjača

Objavljeno

na

Savez logoraša u Bosni i Hercegovini obilježit će danas godišnjicu zatvaranja zloglasnog logora Manjača, na mjestu Razvojno-edukativnog centra “Manjača”.

Predsjednik Saveza logoraša BiH Jasmin Mešković istakao je zaAgenciju Fena da očekuje dolazak velikog broja bivših logoraša iz Prijedora, Kozarca, Jajca, Vakufa, Tuzle, Sarajeva i Bihaća.

“Želimo odati počast svim logorašima u BiH te se prisjetiti svih tortura i patnji kroz koju su oni prolazili” istakao je.

U logoru Manjača 1991. prvobitno su bili zatvoreni Hrvati iz Hrvatske, a 1992. u logoru su ih naslijedili Bošnjaci i Hrvati s područja Prijedora, Banjaluke, Sanskog Mosta, Bosanskog Novog, Ključa, Bosanske Krupe, Bosanske Dubice i drugih mjesta koja su gravitirala na području Manjače.

Zatočenici na Manjači bili su uglavnom Bošnjaci, a bilo je i nešto bosanskih Hrvata i tek poneki bosanski Srbin. Velika većina zatočenika bili su civili, bilo je i maloljetnih i starijih, kao i duševno hendikepiranih muškaraca, navedeno je tokom sudskih postupaka u Haškom tribunalu.

manjaca

U neposrednoj blizini logora pronađena je masovna grobnica sa posmrtnim ostacima 540 žrtava, za koje se pretpostavlja da su logoraši.

U logor Manjača je 7. jula 1992. u zaključanim prikolicama stigla je grupa od 64 zatočenika, uglavnom Bošnjaka. Ta grupa krenula je iz zatočeničkog objekta Betonirka u Sanskom Mostu, u kojem su ljudi bili zatočeni od kraja maja 1992. Taj drugi transport organizovali su Drago Došenović Maca i stražar u logoru zvani Špaga. Oba puta zatvorenici su se vozili devet sati stojeći na užasno skučenom prostoru bez vode na velikoj vrućini.

Pretresno vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu smatra da je zbog takvih uvjeta više od 20 zatvorenika umrlo tokom drugog transporta. Po dolasku prve grupe u logor Manjača policajci iz Sanskog Mosta su pretukli, a kasnije i ubili najmanje šest zatvorenika.

Kada je logor Omarska zatvoren, zatočenici iz tog logora su prevezeni u logor Manjača. Jedan prijevoz zarobljenika izvršen je 6. augusta 1992. Put je trajao cijeli dan. Po dolasku u logor Manjača zatočenici su morali cijelu noć provesti u zaključanom autobusu. Pretresno vijeće smatra da su te noći policajci bosanski Srbi koji su bili u pratnji autobusa prozvali tri muškarca da izađu. Sljedećeg dana viđeni su leševi te trojice muškaraca. Prije nego što je zatvorenicima dozvoljeno da uđu u logor, jedan policajac je jednog od njih ubo nožem, a drugom prisutnom je naredio da felgom traktora udara po njegovom lešu.

U augustu i septembru 1992. pušten je još jedan broj zatočenika. U decembru 1992. logor Manjača je zatvoren, a oslobođene zatočenike zbrinuo je Međunarodni komitet Crvenog križa (536 zatočenika prebačeno je u logor Batkovići prije raspuštanja logora Manjača).

Osnivanje logora Manjača je bila jedna od glavnih zatočeničkih lokacija u autonomnoj regiji Krajina, a u nju su slati zatočenici iz raznih općina ARK-a i drugih logora i zatočeničkih objekata na teritoriji ARK-a, jesu činjenice utvrđene u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu.

Pretresno vijeće se uvjerilo da su osoblje Manjače, koje je bilo pod komandom 1. krajiškog korpusa, činili pripadnici vojne policije bosanskih Srba. Komandant logora u Manjači bio je potpukovnik Božidar Popović.

Zatočenike su držali u velikim pretrpanim štalama za stoku, u kojima su provodili većinu dana, sjedeći ili ležeći. Bilo je nešto slame i ćebadi, ali događalo se da neki zatočenici leže na golom betonu. Unutra se teško disalo od smrada. U logoru nije bilo tuševa ni praonica, nije bilo ni tekuće vode. Logor je bio zaražen vašima. Zatočenici su za nuždu koristili kante, a tek kasnije su dobili poljske nužnike od dasaka. Prehrana u logoru bila je daleko od dovoljne, zatočenici su dva puta na dan dobijali tanku čorbu i krišku hljeba. Zbog takve ishrane mnogi su zatočenici izgubili na težini i veoma omršavjeli. Neki su bili tako izgladnjeli da su iz očaja jeli travu.

Što se tiče vode, ono što su zatočenici dobijali bilo je tragično neadekvatno, kako količinom tako i kvalitetom, jer je voda bila iz jezera. Nezdrava voda uzrokovala je među logorašima crijevne i stomačne tegobe epidemijskih razmjera.

Među zatočenicima je bio i priličan broj dijabetičara, ljudi s visokim krvnim pritiskom i povrijeđenih. Međutim, “ambulanta” u logoru, u kojoj su radili logoraši, nije imala dovoljno lijekova ni sanitetskog materijala. Zatočenike na Manjači stražari su prisiljavali da obavljaju teške fizičke poslove. Jednom prilikom kada se na posao nije javio dovoljan broj ljudi, zatočenik zadužen za tu štalu dobio je daskom takav udarac da mu je pukla ključna kost.

Obje organizacije napisale su izvještaje i dostavile humanitarnu pomoć koja se sastojala od hrane, ćebadi, odjeće, obuće i lijekova. Poslije tih posjeta, krajem augusta 1992., uvjeti u logoru su se poboljšali, posebno što se tiče količine hrane koja se davala zatočenicima.

Zatočenici su redovno podvrgavani premlaćivanju. Ta premlaćivanja ponekad su bila selektivna. Međutim, svi su zatočenici sistematski bili premlaćivani prilikom dolaska. Tada su zatočenike tukli vojni policajci iz redova osoblja logora, kao i oni iz pratnje koja ih je dovela na Manjaču iz njihovih matičnih općina. Premlaćivanja su se odvijala i prilikom ispitivanja. Između ostalog, zatočenike su tukli šakama, nogama, pendrecima, drvenim motkama, kundacima pušaka i električnim kablovima. U nekim slučajevima, ta su premlaćivanja bila tako teška da su za posljedicu imala teške ozljede. Nakon premlaćivanja, neke zatočenike morali su poslati u ambulantu, ili ih čak fizički odnijeti onamo.

Premlaćivanja zatočenika vršila su se pred očima drugih zatočenika. Zatočenici su se morali držati pokorno i smjeli su podići glavu samo kada bi im se neko neposredno obratio. Premlaćivanja su na Manjači vršili uglavnom pripadnici vojne policije koji su radili kao stražari u logoru. Među najbrutalnijim logorskim stražarima bili su Željko Bulatović (zvani Fadil Bula), Zoran nepoznatog prezimena (zvani Zoka), Pop i Špaga.

Neki zatočenici su u logoru pretučeni na smrt. Zatočenika Omera Filipovića, uglednog građanina Ključa, svakodnevno su tukli i on je 28. jula 1992. umro od posljedica teških batina. Kad je Esad Bender došao u logor Manjača na njemu su se već jasno vidjele modrice i drugi tragovi batinanja. Jedne noći 28. juna 1992. ili oko tog datuma prozvali su ga da izađe iz štale u kojoj su zatočenici bili smješteni. Nedugo po svom povratku ujutro, Esad Bender je umro od posljedica batinanja koje je pretrpio te noći. Jedan bosanski Hrvat, pripadnik HVO-a, odveden je u samicu logora odakle su drugi zatočenici čuli njegovu vrisku i udarce. Potom je ispaljen jedan hitac, a nakon toga je uslijedio tajac. Zatočenicima je naređeno da njegov leš umotaju u ćebe.

Logor je zatvoren krajem 1992. zbog međunarodnog pritiska, ali je opet na neko vrijeme otvoren u oktobru 1995. Procjenjuje se da je između3.000 i 8.000 ljudi prošlo kroz logor. Broj ubijenih je nepoznat. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije navodi da je neosporno utvrđeno da je barem 10 osoba ubijeno na toj lokaciji. Druge procjene sežu i do 50.

Radiosarajevo.ba

>>Prijedorska polja smrti (video)

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Na današnji dan prije 22 godine potpisan Daytonski sporazum

Objavljeno

na

Objavio

Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini poznatiji kao Daytonski mirovni sporazum potpisan je na današnji dan 1995. godine u Parizu čime je okončan četverogodišnji rat u BiH.

Prethodno je Daytonski sporazum 21. studenog 1995. godine parafiran u Wright-Patterson bazi kod Daytona, u američkoj državi Ohio.

Ovaj sporazum rezultat je diplomatske inicijative američke vlade koju je otpočeo tadašnji glavni američki posrednik Richard Holbrooke u vrijeme kampanje tadašnjeg predsjednika Billa Clintona.

Konferencija se održala od 1. do 21. studenoga 1995. Glavni su sudionici bili Alija Izetbegović (predsjednik Republike BiH), Slobodan Milošević (predsjednik Republike Srbije, Srbija i Crna Gora, ondašnja SR Jugoslavija) i Franjo Tuđman (predsjednik Republike Hrvatske), predstavnici triju država nastalih iz bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, te glavni američki pregovarač, veleposlanik Richard Holbrooke i general Wesley Clark.

Sporazum je službeno potpisan u Elizejskoj palači u Parizu, 14. prosinca 1995. Najveći uspjeh Daytonskog sporazuma je što je njime okončan rat.

Predsjedatelj Predsjedništva BiH i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović izjavio je medijima će nakon izbora 2018. godine u BiH morati doći do političkog dogovora u vezi Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je na današnji dan 1995. godine potpisan u Parizu.

Sporazum je bio kočnica rata, ali kroz sljedećih 22 godine pokazalo se da Daytonski sporazum stvara mnoge probleme. Postao je izvor nesuglasja triju strana. Tumačio se na razne načine. Donio je ustavne i pravne odredbe koje vrijede i danas. U mnogim odredbama postao je kočnica suživota. Daytonski sporazum nije bio stalan, nego ga se mijenjalo tiho i prešutno kroz 22 godina, često na štetu Hrvata.

– Od Daytona je ostao Dayton koliko god je skrnavljen kroz neke faze 2001., 2003. godine… Oko toga mislim da ćemo svi veoma brzo morati sjesti. To će biti jedan politički dogovor koji ćemo uraditi mislim ne do izbora 2018. godine, jer evidentno će to biti jedna drugačija utakmica, nego nakon izbora – kazao je Čović. Uvjeren je da će HDZ BiH biti na vlasti na svim razinama nakon izbora, kada će “oko navedenih stvari precizno zauzeti stav“.

– Naš cilj je osigurati konstitutivnost sva tri naroda i to je minimum da bi država mogla funkcionirati – rekao je Čović nakon sastanka stranačkih delegacija HDZ-a BiH i SNSD-a na Jahorini. Tom prilikom, i predsjednik Republike Srpske i SNSD-a Milorad Dodik komentirao je Daytonski sporazum, koji je za njega “srušen voljom međunarodnog faktora“, smatrajući da su uništene i bazične vrijednosti tog sporazuma.

– Eliminirani su entiteti i konstitutivni narodi u značajnim projektima i odlučivanju, a nametale su se i špekulativne prakse koje su recimo u vezi onoga što govorimo u vezi Izbornog zakona – da jedan narod bira svoje predstavnike i da drugi narod ne može izabrati. Srbima uporno u Federaciji drugi odnosno druge političke stranke biraju predstavnike. Zato ne vidimo da je to doprinos stabilizaciji BiH – smatra Dodik.

Kazao je da je sasvim logično što HDZ BiH, “koji predstavlja političku volju Hrvata u BiH i zagledan u matičnu zemlju Hrvatsku”, podržava ulazak BiH u NATO. SNSD razumije što HDZ promovira tu vrstu integracija isto kao što, navodi Dodik, HDZ vjerojatno razumije da su “Srbi i srpski narod zagledani u politike globalnih regionalnih integracija u vezi onoga što radi Srbija”.

– Dok god vodimo ove politike, NATO integracije nisu naš cilj i nećemo davati naše suglasnosti na razini BiH o tome – poručio je Dodik novinarima.

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

24. obljetnica utemeljenja 2. gardijske brigade HVO-a

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od elitnih postrojbi HVO-a sudjelovala je u desecima pobjedničkih operacija oslobađanja

Ciganske livade, Korićina, Glamoč, Čemernica, Jajce, Ugar…, neka su od brojnih mjesta koja su tijekom Domovinskog rata uspješno oslobodili pripadnici II. gardijske brigade Hrvatskoga vijeća obrane pri čemu su poginula njezina 163 pripadnika.

2. gardijska brigada je bila gardijska mehanizirana brigada Hrvatskog vijeća obrane tijekom rata i poslijeraća u Bosni i Hercegovini.

Brigada je utemeljena 13. prosinca 1993. godine odlukom Glavnog stožera HVO-a, a kroz nju je prošlo 5.000 gardista.

Na temelju zapovijedi pokojnog predsjednika Herceg Bosne Mate Bobana, u prosincu 1993. godine osnovana je II. gardijska brigada HVO-a u čiji sastav su ušle Širokobriješka Kažnjenička bojna, Lakojurišna bojna, Hrvatska legija časti, 60. gardijsko-desantna bojna “Ludvig Pavlović”, a nešto kasnije i Postrojba za posebne namjene Gavran 2. Od tada do kraja rata prošli su, kao jedna od najelitnijih postrojba sva teška ratišta.

Sjedište brigade je bilo u vojarni Stanislav Baja Kraljević u Rodoču, južnom prigradskom naselju grada Mostara

Brigada je prošla mnoge bojišnice do južnog, dubrovačkog bojišta do Manjače, pritom oslobodivši mnoge gradove (Kupres, Glamoč, Mrkonjić Grad, Jajce, Šipovo …) i kao takva slovila je za jednu od najslavnijih i najboljih postrojbi Hrvatskog vijeća obrane, a svoje živote za domovinu i slobodu dala su čak 163 pripadnika ove brigade.
Kapelica sv. Ivana Krstitelja, zaštitnika brigade, koja se nalazi unutar spomenute vojarne ujedno je i spomenik palim braniteljima, na zidovima su ploče s imenima i slikama poginulih gardista.

Nakon rata zadaće brigade su bile da unutar HVO-a, koji je zajedno sa Armijom BiH činio Vojsku Federacije Bosne i Hercegovine, štiti bošnjačko-hrvatski entitet u BiH od rata, poplava, požara i sl. Brigada je tijekom1998. godine bila na obuci u Turskoj, u sklopu NATO-a.

Tijekom 2001. godine, 2. gardijska brigada zajedno sa ostalim postrojbama hrvatske komponente Vojske FBiH daje potporu Hrvatskoj samoupravi.

Hrvatski narodni sabor je pozvao časnike i vojnike hrvatske komponente Vojske Federacije BiH na samoraspuštanje. Većina časnika i vojnika, samovoljno, ovaj je poziv ispoštovala, te su vojarne HVO-a ostale prazne.

Jedine posljedice samoraspuštanja, na kraju, su bile nekoliko izgubljenih plaća za vojnike i časnike HVO-a, kao i gubitak položaja u vojnoj hirerahiji za one osobe koje su se najgorljivije založile da se raspuštanje provede.

Reformom obrane u BiH 2005. godine Vojska Federacije BiH zajedno sa Vojskom Republike Srpske je integrirana u sastav Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.

Danas se Oružane snage Bosne i Hercegovine sastoje od tri pukovnije, a 1. pješačka (gardijska) pukovnija je nasljednica Hrvatskog vijeća obrane.

Kamenjar.com

General zbora HVO-a Stanko Sopta: Uloga HVO-a u vojno redarstvenoj operaciji Oluja je neupitna!

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari