Pratite nas

Herceg Bosna

Obilježena 25. obljetnica strijeljanja Hrvata na Bikošima – posmrtni ostatci 22 žrtve još uvijek nisu pronađeni

Objavljeno

na

Foto: Dnevnik.ba

U zaoseku Bikoši tzv. Armija BiH i mudžahedini strijeljali su najmanje 24 Hrvata 8. lipnja 1993. godine, a njih 22 i danas se vode kao nestali. Strijeljani su mahom mladi muškarci. Najmlađa žrtva imala je 17, a najstarija 53 godine.

Žrtve su bile i rodbinski povezane, pa su tako stradali: očevi i sinovi iz obitelji Janković i Bobaš, braća Balta (Anto,Jozo i Nikica), Barać (Davor i Bojan), Tavić (Mijo i Jakov). Među žrtvama strijeljanja je i Ana Pušelja (19). Sa strijeljanja su uspjeli pobjeći Marijan Bobaš, Darko Pušelja, Željko Pušelja, Berislav Marijan i Pavo Barać. Rasim Delić oslobođen je odgovornosti za masakr u Bikošima pred Haaškim Tribunalom, piše dnevnik.ba

„Ani Pranješ Arapin je strgao s vrata lančić s likom Gospe na privjesku. Pljunuo je na privjesak i zajedno s lančićem bacio ga u blato. Isti Arapin je prije toga prilazio Ani, dodirivao  je, pitao je li trudna.

U jednom trenutku naredio joj je da skine odoru s oznakom Crvenog križa i da mu je preda. Ana nije htjela skinuti odoru nego ju je ponovno zakopčala govoreći mu da će ranije umrijeti u odori koju nose bojovnici HVO-a nego je skinuti i predati je njemu.

Arapin to odbijanje očito nije mogao podnijeti pa je uzmakao nekoliko metara i potom rafalom ubio Anu“, dio je iz svjedočanstva jednog od petorice Hrvata koji su 8. lipnja 1993. godine preživjeli strijeljanje u zaseoku Bikoši u Travniku.

Agresorski pohod tzv. Armije BiH i mudžahedina na Travnik  

Selo Maljine kako ga zovu Hrvati, ili Maline, kako ga zovu današnji Bošnjaci tijekom agresije tzv. Armije BiH na Središnju Bosnu, našlo se, kao i sama regija  u neposrednom okruženju, uglavnom, osam puta jačih i brojnih, pripadnika muslimansko-mudžahedinske vojske.

U agresorskom pohodu na teritorij općine Travnika tijekom, treće po redu ofenzive tzv. Armije BiH tijekom 1993. godine,  Maljine su se kao hrvatsko selo, našle na izravnom udaru snaga tzv. Armije BiH i odreda El-mudžahid, smještenog u selu Mehurići,  udaljenom svega 10 kilometara.

U napadu 306. brdske brigade tzv. Armije BiH, 7. muslimanske i odreda El-mudžahid 8. lipnja 1993. zarobljeno je otprilike 200 Hrvata, branitelja i civila.

Mještani sela Maljine sklonili su se u seosku improviziranu ambulantu, a prema iskazima svjedoka danim pred Haaškim tribunalom, navodi se kako je jedan od vojnika tzv. Armije BiH, imenom Ibrahim, došao i obećao da im se neće ništa dogoditi te da će hrvatski branitelji – ranjenici, nastradali ranije u obrani sela, biti prevezeni u bolnicu u Zenicu.

Odvođenje Hrvata u logor na Mehurić: „zaštita“ od mudžahedina i borbi 

Svjedoci obrana Envera Hadžihasanovića, zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH i Rasima Delića, načelnika Glavnog stožera tzv. Armije BiH pred Haagom su svi odreda  tvrdili kako su mještane hrvatske nacionalnosti htjeli odvesti u Mehurić kako bi ih zaštitili od mudžahedina i  borbi.

Svi su  oni redom kazali kako taj odlazak nije bio pod prisilom što su pak svi Hrvati pred Haagom u ova dva predmeta demantirali, uglavnom, kazavši kako su ih, pognutih glava, kao zarobljenike u koloni odveli prema Mehuriću.

Kolona Hrvata je pod pratnjom tzv. Armije BiH krenula u pravcu Mehurića, selu gdje je već bio formiran logor za Hrvate, a u kojem su ranije bili zarobljeni mještani istjerani iz drugih sela u dolini rijeke Bile (Ćukle, Brajkovići, Grahovčići itd.). Kolonu zarobljenih Hrvata pod pratnjom vojnika tzv. Armije BiH presreli su mudžahedini i 10-ak vojnika tzv. Armije BiH gdje je zaustavljena i odakle je izvedeno najmanje 36 Hrvata i vraćeno pod pratnjom i puškama u zaseok Bikoši.

Dok se kolona od oko 200 protjeranih Hrvata pješice kretala prema Mehuriću, dvije Hrvatice iz Maljine organizirale su prijevoz kamiona za nekoliko teških ranjenika. U taj su kamion ukrcani Stipo Pavić, Mara Jurić, Jozo Balta, Luka Balta, Predrag Pušelja, Anto Matić, Srećo Bobaš i Marijan Bobaš.

Kolonu su presreli mudžahedini i bosanski Muslimani, vojnici tzv. Armije BiH.  Svjedokinje su pred Tribunalom kazale kako im nije dozvoljeno da pođu s ranjenicima na kamionu natrag, a kada se jedna od njih pokušala popeti na kamion, kretnjama  dlanom preko grla, mudžahedini su joj dali znak zbog čega joj je bolje da takvo što ne učini.

Jedan od svjedoka izjavio je  kako su kolonu od 200 Hrvata zaustavili mudžahedini, naoružani automatskim oružjem koji nisu govorili jezikom bošnjačkog naroda i nekoliko njih,  bosanskih Muslimana.

Iz kolone koja je trebala stići do, posve je jasno, logora u Mehuriću, izdvojeno je najmanje 20 muškaraca, a među njima su bili Zdravko Pranješ, Berislav Marijanović i Ana Pranješ, djevojka od 19 godina koja je na nadlaktici imala traku Crvenog križa.

Iako su svjedoci, Hrvati, pred Haagom kazali kako su kolonu zaustavili „i strani i domaći mudžahedini“, svjedoci Hadžihasanovićeve i Delićeve obrane tvrdili su kako „snage Armije BiH nisu mogle kontrolirati mudžahedine i da su oni djelovali samostalno“.

Otmice Hrvata i put u smrt na Bikoše 

Mudžahedini su grupu Hrvata –  najmanje 24 muškaraca i Anu Pranješ  poveli nazad prema Bikošima, dok je grupa mještana koja je ostala pod pratnjom vojne policije 306. brdske brigade nastavila put prema Mehurićima gdje su zarobljeni u logor u zgradi osnovne škole.

Nakon što je kamion stigao u Bikoše, mudžahedini su ranjenim Hrvatima naredili da se iskrcaju i nastave pješice prema Mehuriću. Nekoliko vojnika tzv. Armije BiH  povelo ih je prema Mehuriću i nakon što  su ugledali grupu zarobljenih Hrvata koja se kretala iz pravca Mehurićima pod pratnjom pet stranih i pet domaćih vojnika, svima: zarobljenicima i  ranjenicima naređeno je da pješice krenu prema Bikošima.

„Predajte uniforme HVO-a, neće vam više trebati“ 

Prema izjavama svjedoka Hrvata, bosanski su Muslimani na bošnjačkom izdali naređenje, a strani mudžahedini rukama pokazivali pravac kretanja. Mara Jurić je ostala jer je bila na nosilima. Jedan od svjedoka u Haagu kazao je kako se sjeća da su bosanski Muslimani, vojnici tzv. Armije BiH, naredili hrvatskim vojnicima da skinu gornje dijelove svojih  uniformi i predaju ih njima, jer im, kako je bilo rečeno, one više neće trebati.

Kada je grupa zarobljenika stigla do Bikoša, zarobljenik Mijo Tavić (31. godina)  dobio je epileptični napad i glasno je jauknuo nakon čega su vojnici tzv. Armije BiH i „braća s Bliskog istoka“ zapucali na zarobljenike. Prema iskazu jednog od petorice preživjelih, paljbu su počeli rafalima iz automata na grupu, a nakon toga su prešli na pojedinačnu paljbu.

U jednom je trenutku jedan od vojnika tzv. Armije BiH bio pogođen što je  odvratilo pažnju i tom su prilikom Željko Pušelja, Darko Pušelja, Berislav Marijanović, Marijan Bobaš i Pavo Barać uspjeli pobjeći.
Strijeljanje najmanje 24 Hrvata na Bikošima

U iskazu svjedoka pred Haškim tribunalom u predmetu Hadžihasanović Kubura, također je rečeno, kako je vidio da su pojedinačnim hicima u glavu pobili Hrvate koji su ležali na tlu i još davali znakove živote.

Na Bikošima su  strijeljana  najmanje 24 Hrvata, a posmrtni ostatci 22 osobe ni nakon 25 godina nisu pronađeni. Najstarija žrtva u trenutku pogibije imala je 45 godina, a dvije, najmlađe žrtve 17 godina.

Poznate žrtve strijeljanja na Bikošima 8. lipnja 1993.: 

Stipo i njegov sin Dalibor Janković – 45 / 19 godina
Braća Balta: Anto, Jozo i Nikica Balta – 34 / 22 / 24 godina
Braća Barać: Bojan i Davor – 17 /19 godina, brat Pavo Barać pobjegao
Braća Tavić: Jakov i Mijo – 23 / 31 godina
Ana Pranješ – 19 godina
Niko  Bobaš  i njegov sin Goran: 53 i 21 godina
Slavko Bobaš – 45 godina
Srećo Bobaš – 30  godina
Pero Bobaš – 23 godine
Anto Matić –  35 godina
Ivo Balta – 22 godine
Luka Balta – 24 godine
Tihomir Peša –  17 godina
Ljubomir Pušelja – 35 godina
Predrag Pušelja  – 21 godina
Stipo Tavić – 21 godina
Ivo Volić –  40 godina

Zapovjedništvo 3. korpusa tzv. Armije BiH prikrivalo zločin 

Sredinom lipnja 1993. godine 306. brdska brigada uputila je izvještaj 3. korpusu tzv. Armije BiH u kom je navedeno da su mudžahedini oteli i pogubili Hrvate.  Od Asima Delića, zapovjednika 306. brigade za sigurnost, traženo je da se provede istraga o otmici i ubojstvima Hrvata.  Vojna policija tzv. Armije BiH 306. brdske brigade „istražila je“  i zaključila kako u masakru nisu sudjelovali pripadnici njihove brigade nego mudžahedini smješteni u Mehuriću.

Informacija o stanju na Bikošima proslijeđena je, osim u Zapovjedništvo 3. korpusa tzv. Armije BiH, i njihovom  Vrhovnom zapovjedništvu. Zapovjednik 17. brigade, smještene u Travniku, Fikret Ćuskić, informaciju je primio i proslijedio je 17. 6. 1993.  Enveru Hadžihasanoviću.

“Usmena pitanja komandantu 3. korpusa: Da li znaš: […] 2. Da je 08.06.93 u selu Bikoši kod Guče Gore streljano oko 35 ljudi koji su izabrani od mnoštva pohapšenih, jer su mlađih godišta (četvorica su slučajno preživjeli). Svi su iz sela Maljine a bili su privedeni u sabirni centar u Mehurićima? (Odgovor za oba pitanja je bio: ′Ne znam’)

Politički i vojni dužnosnici tzv. Armije BiH od prvog su dana, kao i danas, odgovornost za zločine u kojima su sudjelovali pripadnici tzv. Armije BiH, prebacivali na odred El-mudžahid. Paralelno s time, neprestano su tvrdili, kao i danas, da su u Bikošima stradali vojnici HVO-a u „borbenim dejstvima“.

Merdan: Stradali na Bikošima poginuli u „borbenim dejstvima“, nije bilo strijeljanja 

U kolovozu 1993. godine Maljine i Bikoše obišli su predstavnici Promatračke misije Europske zajednice, a s njima su bili svećenik – fra Stjepan Radić i zamjenik zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH, Džemal Merdan.

Obišli su masovnu grobnicu u kojoj je bilo sahranjeno tridesetak Hrvata, kako tvrdi Haag.
Iako su predstavnici tzv. Armije BiH tvrdili kako je riječ o vojnicima poginulim u borbama, svećenik Radić tvrdio je kako je riječ i o civilima.

Specijalni izvjestitelj  UN-a Tadeusz Mazowiecki razgovarao je  o strijeljanju Hrvata na Bikošima  s Merdanom u rujnu 1993. godine. U tom razgovoru, prema haaškoj dokumentaciji, Merdanu je prenio navode o masakru na Bikošima, a on je  porekao i samu mogućnost da se takvo što dogodilo.

Jedan od svjedoka Hrvata  u predmetu protiv Hadžihasanovića uspio je doći na Bikoše i obići mjesto masakra koje su mu opisali očevici. Tada je pronašao dvije gomile svježe iskopane zemlje, a jedan od vojnika tzv. Armije BiH uvjeravao ga je da su te gomile iskopane prije sedam godina u što nije povjeravao.

„Svjedok ZO, uvjeren da je posrijedi poprište masakra, predložio je specijalnom izvjestitelju  za bivšu Jugoslaviju, Tadeuszu Mazowieckom, da se pismenim putem obrati vlastima BiH-a kako bi se provela istraga o masakru“, navodi se u prvostupanjskoj presudi protiv Hadžihasanovića.

U listopadu 1993. godine Tadeusz Mazowiecki je uputio dopis Aliji Izetbegoviću, kojim ga je izvijestio o masakru počinjenom u Maljinama u kojem je naznačeno kako su masakr počinili mudžahedini uključeni u 7. muslimansku brigadu tzv. Armije BiH.

Nakon tog pisma, Rasim Delić je 17. 10. 1993. godine od 3. korpusa tražio informacije o zločinu na Bikošima. Alija Izetbegović  dobio je dopis Mazowieckog, a nakon toga, 19. 10. ’93. godine dostavljen je izvještaj  kojeg je potpisao Asim Delalić.

Navodno pokopani na mjestu Pješčara 

„Tako su u periodu od 08.06.1993. godine do 10.06.1993. godine na gore navedenom području pokupljeno 25 leševa lica Hrvatske nacionalnosti koja nisu identifikovana iz tih razloga što lična dokumenta nisu nosila sa sobom. Sva lica su bila uniformisana.

Gore navedena NN lica su pokopana na mjestu između Bikoša i Malina na mjestu zvanom ‘PJEŠČARA’. Napominjemo da su sva lica stradal/a/ u borbenim dejstvima“, navedeno je. Međutim, Delalić je u haaškoj sudnici porekao da je ikada napisao taj izvještaj a nije prepoznao ni potpis koji je stajao na njemu.

Nakon toga, 21. 10. ’93., Merdan, Hadžihasanovićev zamjenik, Glavnom stožeru tzv. Armije BiH poslao je izvještaj u kojem je demantirao da su vojnici HVO-a ili hrvatski civili pogubljeni.

„U borbenim dejstvima nije bilo masakra civilnog stanovništva niti od strane pripadnika Armije R BiH, niti je vršeno streljanje bojovnika HVO. Nakon završenih borbenih dejstava pristupilo se uobičajenoj sanaciji bojišta. Na jednom mjestu su sakupljeni svi poginuli od metka i stradali od granata pripadnici hrvatske nacionalnosti (bojovnici i civilna lica) ukupno 25 i svi su sahranjeni u dvije grobnice između s. [nečitko] i s. Maline na mjestu zvanom “Pješčara”. O tome su obavješteni predstavnici HVO.“, naveo je Merdan.

U iskazu u haaškoj sudnici, Merdan je kazao da je to napisano prema informacijama primljenim iz OG Bosanska krajina i 306. brdske brigade.  Sve to proslijeđeno je ponovno i Aliji Izetbegoviću i Rasimu Deliću, kao i Mazowieckom koji nije bio uvjeren u istinitost tih tvrdnji.
Sabotaže ekshumacija i istraga

Osim što su od prvog dana negirali da se zločin nad Hrvatima u zaseoku Bikoši dogodio, predstavnici tzv. Armije BiH od 8. 6. 1993. sabotirali su istrage i ekshumacije posmrtnih ostataka najmanje 22 hrvatske žrtve strijeljanja.
Iz Instituta za nestale osobe BiH za Dnevnik.ba je  potvrđeno kako posmrtni ostatci 22 Hrvata još uvijek nisu pronađeni.

Institut za nestale osobe BiH: 22 žrtve još uvijek nisu pronađene 

„Prema evidenciji Instituta za nestale osobe BiH u mjestu Bikoše još uvijek se kao nestali vode 22 žrtve. Riječ je o Hrvatima koji su nestali 08.06.1993.godine. Do sada su pronađeni I identificirani posmrtni ostaci dvije žrtve Jozo Pranješ ekshumiran 1996.godine u mjestu Bikoše i Pero Bobaš ekshumiran 2001.godine u mjestu Bikoše-Maline.

Potrage na ovom lokalitetu rađene u više puta i to 2011.g,  2012. i 2013.godine ali posmrtni ostaci nisu pronađeni. Dakle, posmrtni ostaci su pronađeni posljedni put 2001.godine“, navedeno je u odgovoru Instituta za nestale osobe BiH za naš portal.

Hrvatska Republika Herceg- Bosna, odnosno, njena Služba za razmjene zarobljenika 1996. godine je s tužiteljima, međunarodnom zajednicom i relevantnim akterima, pokušala organizirati ekshumaciju posmrtnih ostataka Hrvata strijeljanih na Bikošima.

Te 1996. godine pronađeni su posmrtni ostatci Dragana Jurčevića, Franje Pušelje, Ljube Čeko, Mare Balte i Joze Pranješa – osoba koje su ubijene u samom selu Maljine, a ne na lokalitetu Bikoši.

Ekshumacija na lokalitetu Bikoši onemogućena je predstavnicima HRHB-a i međunarodne zajednice 1996. godine  i to od predstavnika CSB-a i Amora Mašovića koji su naveli kako se potraga i ekshumacija moraju prekinuti zbog mudžahedina koji su tada još uvijek bili smješteni u Gučoj Gori i Orašcu.
Prema odgovoru Instituta za nestale osobe BiH, potrage za posmrtnim ostatcima Hrvata strijeljanih na Bikošima, zadnji su puta bile 2013. godine.

Od tog 8. lipnja 1993. do danas, bošnjačko – muslimanska vlast, bilo kroz tada predstavnike tzv. Armije BiH i CSB-a, ili danas kroz  „patriotski nastrojene“ tužitelje/ istražitelje negira sam zločin i onemogućava da Hrvati pronađu posmrtne ostatke najmanje 22 žrtve strijeljanja.

Tragedija Hrvata Lašvanske doline nije se zaustavila samo na zločinima – pretpostavlja se da su Bošnjaci nekoliko puta premještali posmrtne ostatke strijeljanih Hrvata.

“Imovinu i razrušene domove moj će narod opet imati. Pronađite mi ljude” 

Pismo liječnice koja je boravila u ambulanti u Maljinama, a i sama bila zarobljena u Mehuriću,  napisano u srpnju  1993. godine, i danas, svjedoči tragediju Hrvata tog kraja.

“Europo, svijetu, pomozite mi da dođem do istine, do prava, međunarodno humanitarno pravo da zaštitimo, da štitimo Ženevske konvencije. Imovinu i razrušene domove moji će ljudi, moj će narod opet imati, sagraditi. Pronađite mi ljude“.

Pravosudne farse u Haagu: Delić i Hadžihasanović oslobođeni za Bikoše 

U postupcima vođenim pred Haaškim tribunalom, u predmetima protiv Envera Hadžihasanovića, zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH, Sudsko je vijeće u pravomoćnoj presudi utvrdilo kako su zločin na Bikošima počinili pripadnici odreda El – mužahid koji nisu bili pod kontrolom ni samog Hadžihasanovića, a ni 3. korpusa tzv. Armije BiH, pa je prvi čovjek muslimansko-mudžahedinske vojske u Srednjoj Bosni oslobođen optužbi za Bikoše.

Strijeljanje Hrvata na Bikošima bilo je i dijelom optužnice protiv Rasima Delića, načelnika Glavnog stožera tzv. Armije BiH.  Haaški je tribunal Delića oslobodio odgovornosti za Bikoše jer je on, načelnikom GVS tzv. Armije BiH postao tek u večernjim satima, a zločin na Bikošima se, prema njihovim navodima, dogodio u jutarnjim satima, iako je u presudi protiv Hadžihasanovića, u  dijelu koji se odnosi na Bikoše, navedeno da se zločin dogodio u kasnim popodnevnim satima.

Delić je zbog „otkrića“ Sudskog vijeća da je tek oko 19 sati  tog 8. lipnja 1993. godine postao načelnik Glavnog stožera tzv. Armije BiH, oslobođen odgovornosti, a presuđena mu je zatvorska kazna od tri godine zbog kršenja Ženevskih konvencija u logoru Kamenice u Zavidovićima,  piše dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Imenovana nova Vlada ŽZH; novi/stari predsjednik Zdenko Ćosić

Objavljeno

na

Objavio

foto: Bljesak.info

U Širokom Brijegu održana je druga sjednica Skupštine Županije Zapadnohercegovačke na kojoj je sa 21 glasom “za” i 2 suzdržana potvrđena nova Vlada Županije Zapadnohercegovačke, a na čijem čelu će biti novi/stari predsjednik Zdenko Ćosić iz HDZ-a BiH, javlja reporter Hrvatskog Medijskog Servisa.

Tako je ŽZH prva u Bosni i Hercegovini dobila novu Vladu.

Vlada ŽZH ima osam ministarstava, a došlo je do promjene na dvije ministarske pozicije. Dosadašnjeg ministra zdravstva, rada i socijalne skrbi Stjepana Boguta zamijenio je ginekolog iz Gruda Tomislav Pejić. Na čelu Ministarstva pravosuđa i uprave dosadašnju ministricu Anitu Markić zamijenio je Širokobriježanin Kristijan Zovko, dosadašnji tajnik u Vladi ŽZH.

Podsjećamo, HDZ BiH sa svojim koalicijskim partnerima u Skupštini ŽZH ima 16 od 23 zastupnika tako da se očekivalo brzo formiranje nove županijske Vlade.

Predsjednik Vlade ŽZH i član Predsjedništva HDZ-a BiH Zdenko Ćosić kazao je novinarima da nije bilo nikakvog razloga čekati daljnje rokove pri formiranju nove Vlade jer je odmah po okončanju izbora bilo jasno da HDZ BiH ima većinu u Skupštini.

-Nije bilo nikakvog razloga čekati daljnje rokove. To smo mi u Županiji Zapadnohercegovačkoj znali odmah poslije izbora s obzirom na to da je izborni rezultat takav kakav jeste i da HDZ ima skupštinsku većinu. Normalan i zakonit slijed toga je i formiranje nove Vlade Županije Zapadnohercegovačke što je danas Skupština i potvrdila. Očekujem kontinuitet s obzirom na to da je vlada i u prethodnom mandatu bila većinski HDZ-ova mi smo prezentirali ono što smo činili u prethodnom mandatu. Također, najavili smo što ćemo činiti u narednom razdoblju te s tim obećanjima i programima dobili smo mandat kakav smo dobili. Ide se u daljnju stabilizaciju prilika u Županiji i realizaciju projekata i strategija, istaknuo je Ćosić te dodao:

“Želimo da naša Županija bude na onome mjestu koje joj statistički i pripada tako da se u njoj stvara što povoljnija socijalna i razvojna klima, a za takvo nešto nam je potreban dobar okvir i dostupna sredstva jer se zna da je u Bosni i Hercegovini kreiranje poslovnog okruženja uglavnom prepušteno lokalnim zajednicama i zato smo mi tu kao Županija da stvaramo okvire i strategije i da podržimo svaku inicijativu koja će dovesti do povećanja broja zaposlenih”, rekao je novinarima novi/stari predsjednik Vlade ŽZH.

Komentirajući kakve su planovi za stabilizaciju financija u Županiji Zapadnohercegovačkoj Toni Kraljević, reizabrani  ministar financija u Vladi ŽZH i dopredsjednik Vlade, kaže da se u prethodnom četverogodišnjem mandatu učinilo dosta na konsolidaciji županijskih financija.

“Mi nastavljamo s konsolidacijom i stabilizacijom županijskih financija, započetim projektima, otvaramo socijalni dijalog sa sindikatima prosvjete i MUP-a. Nadam se da ćemo biti u prilici dodatno unaprijediti ravnopravni status naših zaposlenika. U ovome novom mandatu će nam biti prioritet raditi na socijalnim davanjima. U svakom slučaju bez jakih riječi i atribucija, još je puno posla pred nama u ovome mandatu”, naglasio je Kraljević.

Na dnevnom redu Skupštine ŽZH, prije razrješenja stare i potvrđivanja nove Vlade, našla su se  imenovanja Povjerenstva za Ustav, poslovnik i zakonodavstvo, a potom i više odbora. Osnovan je Odbor za pravdu i upravu, ljudska prava, slobode i ravnopravnost spolova, potom Odbor za ekonomsku, financijsku politiku i proračun, Odbor za obrazovanje, kulturu, šport, mlade i informiranje, Odbor za prostorno uređenje, stambeno – komunalnu politiku, zaštitu okoliša, poljoprivredu i šumarstvo te Odbor za rad, zdravstvo, socijalnu politiku i stradalnike Domovinskog rata.

Neposredno nakon završetka sjednice Skupštine ŽZH održana je i prva sjednica Vlade Županije Zapadnohercegovačke u novome sazivu.

Nova Vlada Županije Zapadnohercegovačke

Zdenko Ćosić (Široki Brijeg), predsjednik Vlade ŽZH

Toni Kraljević (Ljubuški), dopredsjednik Vlade i ministar financija

Dario Sesar (Posušje), ministar gospodarstva

Kristijan Zovko (Široki Brijeg), ministar pravosuđa i uprave

Tomislav Pejić (Grude), ministar zdravstva, rada i socijalne skrbi

Ružica Mikulić (Grude), ministrica obrazovanja, znanosti, kulture i športa

Zdravko Boras (Ljubuški), ministar unutarnjih poslova

Mladen Begić (Široki Brijeg), ministar hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata

Miroslav Ramljak (Posušje), ministar prostornog uređenja, graditeljstva i zaštite okoliša/B. Galić/HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Petar Škorić: Vrijeme je da se ‘prestanemo sramiti’ samog spomena Herceg-Bosne

Objavljeno

na

Objavio

U sklopu rasprave o Deklaraciji o pravima Hrvata u BiH u Hrvatskom saboru o položaju Hrvata u BiH te potrebi korjenite promjene i traženju jedinstvenog političkog okvira koji bi zaštitio konstitutivnost, ravnopravnost i interese hrvatskog naroda u BiH, uvjerljivo najbolji govor održao je Petar Škorić.

Škorić je u svom govoru osudio sve snažnije velikobošnjačke orkestrirane napade na opstojnost hrvatskog naroda u BiH, te osudio njihovu politiku stvaranja unitarne BiH.

Hrvatski narod BiH je danas na braniku svog opstanka, ali i europskih vrijednosti u BiH. Podsjetio sam da je Hrvatski interes da BiH jednoga dana postane članica EU, članica NATO saveza, ali to nije niti može biti jedini odgovor na pitanje opstanka ni naše države, a niti je to pitanje spasa za hrvatski narod u BiH. Mi moramo imati alternativu u slučaju da, kako sada stvari stoje, ostala dva naroda imaju rezerve prema tim ciljevima i nastoje na temelju njih dobiti i izboriti što povoljniji status na račun i štetu hrvatskog naroda u BiH, kazao je Škorić u uvodu, prenosi Kamenjar.com. Pročitajte cijeli sjajan govor Petra Škorića:

Ne smijemo dopustiti da Hrvati u BiH postanu moneta za potkusurivanje ostala dva naroda pred međunarodnom zajednicom, niti smijemo od međunarodne zajednice očekivati zaštitu naših interesa ako to ne nametnemo kao naš prioritet!.

Naša je obveza, imamo na to pravo, ne samo da imamo pravo, već ustavnu – a što je posebno važno i međunarodnim sporazumima utvrđenu dužnost štititi interese svog naroda u Bosni i Hercegovini.

Stoga smatram, da mi u ovoj Deklaraciji moramo snažnije naglasiti da Washingtonski sporazum priznaje postojeće realnosti na području BiH, da Federacija nastaje – ne iz ničega, nego iz volje, vojski i područja, te administrativnih uprava pod kontrolom Republike BiH, odnosno Armije BiH, te Republike Herceg Bosne i HVO-a, te da je to naš ulog u Federaciju i da taj ulog nije ni bezuvjetan, niti može nestati.

Vrijeme je da se prestanemo sramiti samog spomena Herceg-Bosne, pojma koji je upravo upornošću bošnjačkih političara nažalost postao nepoželjan u javnom prostoru. Napominjem da je samo postojanje takve organizacije hrvatskog naroda očuvalo hrvatski narod od nestanka, opasnosti koja mu nažalost danas opet prijeti!.

Nažalost, danas se i mi u Hrvatskoj ponašamo kao da to nije postojalo, i kao da toga nema.

Upravo zbog toga je bilo moguće da se od 2000. godine, u najvećoj mjeri, potpuno zanemari status Hrvata u BiH, da se kriminalizira žestokim kampanjama u samoj Hrvatskoj i Republika Herceg Bosna i HVO, da je postalo posve normalno u hrvatskom javnom diskursu emitirati i promovirati čitav niz netočnosti, laži i kleveta o hrvatskom narodu u BiH, o famoznim Hercegovcima, da se javno kriminalizira istaknute vojne i političke prvake hrvatskog naroda, bez ikakvih argumenata i najčešće na klasičnim krivotvorinama bošnjačkih obavještajnih službi.

Stoga se ne treba čuditi ponašanju ni međunarodne zajednice, niti ad hoc tribunala u Haagu, a pogotovu ponašanju bošnjačkoga rukovodstva.

To su sve posljedice činjenice da smo mi u Hrvatskoj dopustili takav razvoj stvari i poticali zapravo takvo ponašanje.

Podsjećam, da je na temelju Washingtonskog sporazuma, koji je mirovni i državni sporazum između dva suverena naroda, gdje se Republika Hrvatska pojavljuje kao jamac, potpisan je i sporazum o posebnim odnosima Federacije i Republike Hrvatske, koji se kratkotrajno započeo provoditi, ali nakon dolaska Račana na vlast potpuno je ignoriran i marginaliziran. Taj sporazum nikada Sabor nije poništio, niti ga je Federalni parlament poništio, nije osporen ni pred bilo kojim nadležnim međunarodnim tijelom, i nije u suprotnosti s Daytonskim sporazumom, čak što više, njegova je izvorišna sastavnica je preduvjet toga političkog akta.

Danas Srbija na temelju posebnoga sporazuma s Republikom Srpskom ostvaruje legalnu i legitimnu suradnju, međunarodno valjanu, a mi smo se odrekli istih tih prava na poseban položaj u odnosu prema interesima našega naroda u BiH, pri čemu smo čak dopustili da nam se u okviru Hrvatske iz anacionalnih krugova spočitava tzv.mješanje u unutarnje stvari BiH.

Mi smo prema međunarodnim sporazumima dužni izravno pratiti – pa i utjecati na konačno i optimalno rješenje i uređenje države BiH, koja očito ovakva kakva jest –ne valja!

Od tih sporazuma koji se tiču posebnih odnosa Hrvatske i Federacije BiH ovo tijelo ne smije odustati. Upravo to nam treba biti jedan od instrumenata za legitimnu borbu za očuvanje opstojnosti našeg naroda.

Hrvatska je kao potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma istodobno i jamac Ustava BiH koji je sastavni dio tog sporazuma. Zato je i Hrvatska dužna štititi taj iznimno važni i temeljni dokument susjedne BiH od napada, dolazili oni izvana ili iznutra od strane jednog konstitutivnog naroda koji taj dokument i sve druge uporno želi derogirati i degradirati.

Naglašavam da je pozivanje na ustavnu obvezu Republike Hrvatske, obvezujuća stvar za političke, ali i sve ostale institucionalne aktere u Republici Hrvatskoj.

No, isto tako nije bitan međunarodni temelj našega djelovanja prema BiH, jer u svoj ustav svaka država može staviti što god hoće.

Tu su najvažniji međunarodni sporazumi, a od njih je najvažniji nama Sporazum o posebnim odnosima s Federacijom u ovome trenutku.

Zato predlažem da se u preambulu Deklaracije ugradi svakako i Sporazum oposebnim odnosima između Republike Hrvatske i Federacije BiH kao međunarodni ugovor, koji širom otvara vrata Republici Hrvatskoj na međunarodno – valjano djelovanje u zaštiti i promicanju interesa Hrvata u BiH.

Zaključno, smisao i cilj ove Deklaracije mora biti poziv svim sudionicima javnoga i društvenoga života u Hrvatskoj, posebno sudionicima nacionalnih politika, da se u samoj Hrvatskoj odmah ima mijenjati potpuno klima za ponašanje prema našim interesima u BiH, te poticanje pa i obavezivanje na svijest da je ugrožavanje interesa Hrvata u BIH, zapravo izravan udar na Republiku Hrvatsku.

Ova Deklaracija je zato u svojoj biti deklaracija o najvažnijim svehrvatskim interesima. Nije joj prvenstveni smisao samo skrb za Hrvate u BiH, nego joj je ultimativni poziv –briga o svojim sveukupnim nacionalnim interesima.

Tko to ne shvaća, i tko potiče predstavnike druga dva naroda, te njihove javne promotore, da u Hrvatskoj nema svijesti o tome i da u Republici Hrvatskoj imaju saveznike ili uporišta za svoje imperijalne i nepoštene ciljeve, izravno radi protiv hrvatskih nacionalnih interesa, a ne samo protiv Hrvata u BiH.

To izravno ruši temeljne pretpostavke za bilo kakvu mogućnost održanja zajedničke države BiH, pri čemu je pozivanje na jedinstvenu BiH obična floskula i maska koju smo imali prilike iskustiti s Miloševićem i Jugoslavijom.

Na koncu, smisao i cilj ove Deklaracije mora biti otvoreni poziv svim sudionicima političkog i javnog života u Hrvatskoj da se u Hrvatskoj mora promijeniti klima prema našim interesima u BiH i podizanje svijesti da se udarom na Hrvate u BiH radi udar na Hrvatsku kao takvu. Naša dužnost je briniti o ukupnim nacionalnim interesima, a interesi hrvatskog naroda u BiH su njihov bitan dio.

Na koncu kroz odgovore na replike sam upozorio i na neprihvatljivu politiku otimanja pozicija koje su pripadale Hrvatima u BiH, u izvršnoj vlasti, diplomaciji…. Špranca je uhodana, za poziciju koja pripada Hrvatima pronađe se Bošnjak koji potpiše izjavu da je Hrvat i nakon toga taj Bošnjak bude imenovan na poziciju koja po raspodjeli funkcija pripada Hrvatima. Tako je imenovan i Komšićev prijatelj, Bošnjak Nerkez Arifhodžić, koji se izjasnio Hrvatom nakon čega je imenovan veleposlanikom u Italiji.

Naveo sam i druge pojave koje su dodatno frustrirale Hrvate u BiH, vezane su za dobivanje Domovnica, gdje postupci ishođenja domovnica Hrvatima u BiH traju 12 do 24 mjeseca, dok imamo primjere da pojedini Bošnjaci koji aktivno podržavaju majorizaciju hrvata (kao npr. glumac Emir Hadžihafizbegović) domovnicu temeljem diskrecijskog prava ministra MUP-a RH dobijaju po ubrzanom postupku..

Ono što Hrvate trenutno definitivno ohrabruje je činjenica da aktualni hrvatski državni vrh, prvi puta nakon 2000 godine, aktivno politički djeluje i svojim postupcima šalje jasnu i snažnu političku poruku da će RH ustrajati na zaštiti prava Hrvata u BiH kao konstitutivnog naroda.

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari