Pratite nas

Herceg Bosna

Obilježena 25. obljetnica strijeljanja Hrvata na Bikošima – posmrtni ostatci 22 žrtve još uvijek nisu pronađeni

Objavljeno

na

Foto: Dnevnik.ba

U zaoseku Bikoši tzv. Armija BiH i mudžahedini strijeljali su najmanje 24 Hrvata 8. lipnja 1993. godine, a njih 22 i danas se vode kao nestali. Strijeljani su mahom mladi muškarci. Najmlađa žrtva imala je 17, a najstarija 53 godine.

Žrtve su bile i rodbinski povezane, pa su tako stradali: očevi i sinovi iz obitelji Janković i Bobaš, braća Balta (Anto,Jozo i Nikica), Barać (Davor i Bojan), Tavić (Mijo i Jakov). Među žrtvama strijeljanja je i Ana Pušelja (19). Sa strijeljanja su uspjeli pobjeći Marijan Bobaš, Darko Pušelja, Željko Pušelja, Berislav Marijan i Pavo Barać. Rasim Delić oslobođen je odgovornosti za masakr u Bikošima pred Haaškim Tribunalom, piše dnevnik.ba

„Ani Pranješ Arapin je strgao s vrata lančić s likom Gospe na privjesku. Pljunuo je na privjesak i zajedno s lančićem bacio ga u blato. Isti Arapin je prije toga prilazio Ani, dodirivao  je, pitao je li trudna.

U jednom trenutku naredio joj je da skine odoru s oznakom Crvenog križa i da mu je preda. Ana nije htjela skinuti odoru nego ju je ponovno zakopčala govoreći mu da će ranije umrijeti u odori koju nose bojovnici HVO-a nego je skinuti i predati je njemu.

Arapin to odbijanje očito nije mogao podnijeti pa je uzmakao nekoliko metara i potom rafalom ubio Anu“, dio je iz svjedočanstva jednog od petorice Hrvata koji su 8. lipnja 1993. godine preživjeli strijeljanje u zaseoku Bikoši u Travniku.

Agresorski pohod tzv. Armije BiH i mudžahedina na Travnik  

Selo Maljine kako ga zovu Hrvati, ili Maline, kako ga zovu današnji Bošnjaci tijekom agresije tzv. Armije BiH na Središnju Bosnu, našlo se, kao i sama regija  u neposrednom okruženju, uglavnom, osam puta jačih i brojnih, pripadnika muslimansko-mudžahedinske vojske.

U agresorskom pohodu na teritorij općine Travnika tijekom, treće po redu ofenzive tzv. Armije BiH tijekom 1993. godine,  Maljine su se kao hrvatsko selo, našle na izravnom udaru snaga tzv. Armije BiH i odreda El-mudžahid, smještenog u selu Mehurići,  udaljenom svega 10 kilometara.

U napadu 306. brdske brigade tzv. Armije BiH, 7. muslimanske i odreda El-mudžahid 8. lipnja 1993. zarobljeno je otprilike 200 Hrvata, branitelja i civila.

Mještani sela Maljine sklonili su se u seosku improviziranu ambulantu, a prema iskazima svjedoka danim pred Haaškim tribunalom, navodi se kako je jedan od vojnika tzv. Armije BiH, imenom Ibrahim, došao i obećao da im se neće ništa dogoditi te da će hrvatski branitelji – ranjenici, nastradali ranije u obrani sela, biti prevezeni u bolnicu u Zenicu.

Odvođenje Hrvata u logor na Mehurić: „zaštita“ od mudžahedina i borbi 

Svjedoci obrana Envera Hadžihasanovića, zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH i Rasima Delića, načelnika Glavnog stožera tzv. Armije BiH pred Haagom su svi odreda  tvrdili kako su mještane hrvatske nacionalnosti htjeli odvesti u Mehurić kako bi ih zaštitili od mudžahedina i  borbi.

Svi su  oni redom kazali kako taj odlazak nije bio pod prisilom što su pak svi Hrvati pred Haagom u ova dva predmeta demantirali, uglavnom, kazavši kako su ih, pognutih glava, kao zarobljenike u koloni odveli prema Mehuriću.

Kolona Hrvata je pod pratnjom tzv. Armije BiH krenula u pravcu Mehurića, selu gdje je već bio formiran logor za Hrvate, a u kojem su ranije bili zarobljeni mještani istjerani iz drugih sela u dolini rijeke Bile (Ćukle, Brajkovići, Grahovčići itd.). Kolonu zarobljenih Hrvata pod pratnjom vojnika tzv. Armije BiH presreli su mudžahedini i 10-ak vojnika tzv. Armije BiH gdje je zaustavljena i odakle je izvedeno najmanje 36 Hrvata i vraćeno pod pratnjom i puškama u zaseok Bikoši.

Dok se kolona od oko 200 protjeranih Hrvata pješice kretala prema Mehuriću, dvije Hrvatice iz Maljine organizirale su prijevoz kamiona za nekoliko teških ranjenika. U taj su kamion ukrcani Stipo Pavić, Mara Jurić, Jozo Balta, Luka Balta, Predrag Pušelja, Anto Matić, Srećo Bobaš i Marijan Bobaš.

Kolonu su presreli mudžahedini i bosanski Muslimani, vojnici tzv. Armije BiH.  Svjedokinje su pred Tribunalom kazale kako im nije dozvoljeno da pođu s ranjenicima na kamionu natrag, a kada se jedna od njih pokušala popeti na kamion, kretnjama  dlanom preko grla, mudžahedini su joj dali znak zbog čega joj je bolje da takvo što ne učini.

Jedan od svjedoka izjavio je  kako su kolonu od 200 Hrvata zaustavili mudžahedini, naoružani automatskim oružjem koji nisu govorili jezikom bošnjačkog naroda i nekoliko njih,  bosanskih Muslimana.

Iz kolone koja je trebala stići do, posve je jasno, logora u Mehuriću, izdvojeno je najmanje 20 muškaraca, a među njima su bili Zdravko Pranješ, Berislav Marijanović i Ana Pranješ, djevojka od 19 godina koja je na nadlaktici imala traku Crvenog križa.

Iako su svjedoci, Hrvati, pred Haagom kazali kako su kolonu zaustavili „i strani i domaći mudžahedini“, svjedoci Hadžihasanovićeve i Delićeve obrane tvrdili su kako „snage Armije BiH nisu mogle kontrolirati mudžahedine i da su oni djelovali samostalno“.

Otmice Hrvata i put u smrt na Bikoše 

Mudžahedini su grupu Hrvata –  najmanje 24 muškaraca i Anu Pranješ  poveli nazad prema Bikošima, dok je grupa mještana koja je ostala pod pratnjom vojne policije 306. brdske brigade nastavila put prema Mehurićima gdje su zarobljeni u logor u zgradi osnovne škole.

Nakon što je kamion stigao u Bikoše, mudžahedini su ranjenim Hrvatima naredili da se iskrcaju i nastave pješice prema Mehuriću. Nekoliko vojnika tzv. Armije BiH  povelo ih je prema Mehuriću i nakon što  su ugledali grupu zarobljenih Hrvata koja se kretala iz pravca Mehurićima pod pratnjom pet stranih i pet domaćih vojnika, svima: zarobljenicima i  ranjenicima naređeno je da pješice krenu prema Bikošima.

„Predajte uniforme HVO-a, neće vam više trebati“ 

Prema izjavama svjedoka Hrvata, bosanski su Muslimani na bošnjačkom izdali naređenje, a strani mudžahedini rukama pokazivali pravac kretanja. Mara Jurić je ostala jer je bila na nosilima. Jedan od svjedoka u Haagu kazao je kako se sjeća da su bosanski Muslimani, vojnici tzv. Armije BiH, naredili hrvatskim vojnicima da skinu gornje dijelove svojih  uniformi i predaju ih njima, jer im, kako je bilo rečeno, one više neće trebati.

Kada je grupa zarobljenika stigla do Bikoša, zarobljenik Mijo Tavić (31. godina)  dobio je epileptični napad i glasno je jauknuo nakon čega su vojnici tzv. Armije BiH i „braća s Bliskog istoka“ zapucali na zarobljenike. Prema iskazu jednog od petorice preživjelih, paljbu su počeli rafalima iz automata na grupu, a nakon toga su prešli na pojedinačnu paljbu.

U jednom je trenutku jedan od vojnika tzv. Armije BiH bio pogođen što je  odvratilo pažnju i tom su prilikom Željko Pušelja, Darko Pušelja, Berislav Marijanović, Marijan Bobaš i Pavo Barać uspjeli pobjeći.
Strijeljanje najmanje 24 Hrvata na Bikošima

U iskazu svjedoka pred Haškim tribunalom u predmetu Hadžihasanović Kubura, također je rečeno, kako je vidio da su pojedinačnim hicima u glavu pobili Hrvate koji su ležali na tlu i još davali znakove živote.

Na Bikošima su  strijeljana  najmanje 24 Hrvata, a posmrtni ostatci 22 osobe ni nakon 25 godina nisu pronađeni. Najstarija žrtva u trenutku pogibije imala je 45 godina, a dvije, najmlađe žrtve 17 godina.

Poznate žrtve strijeljanja na Bikošima 8. lipnja 1993.: 

Stipo i njegov sin Dalibor Janković – 45 / 19 godina
Braća Balta: Anto, Jozo i Nikica Balta – 34 / 22 / 24 godina
Braća Barać: Bojan i Davor – 17 /19 godina, brat Pavo Barać pobjegao
Braća Tavić: Jakov i Mijo – 23 / 31 godina
Ana Pranješ – 19 godina
Niko  Bobaš  i njegov sin Goran: 53 i 21 godina
Slavko Bobaš – 45 godina
Srećo Bobaš – 30  godina
Pero Bobaš – 23 godine
Anto Matić –  35 godina
Ivo Balta – 22 godine
Luka Balta – 24 godine
Tihomir Peša –  17 godina
Ljubomir Pušelja – 35 godina
Predrag Pušelja  – 21 godina
Stipo Tavić – 21 godina
Ivo Volić –  40 godina

Zapovjedništvo 3. korpusa tzv. Armije BiH prikrivalo zločin 

Sredinom lipnja 1993. godine 306. brdska brigada uputila je izvještaj 3. korpusu tzv. Armije BiH u kom je navedeno da su mudžahedini oteli i pogubili Hrvate.  Od Asima Delića, zapovjednika 306. brigade za sigurnost, traženo je da se provede istraga o otmici i ubojstvima Hrvata.  Vojna policija tzv. Armije BiH 306. brdske brigade „istražila je“  i zaključila kako u masakru nisu sudjelovali pripadnici njihove brigade nego mudžahedini smješteni u Mehuriću.

Informacija o stanju na Bikošima proslijeđena je, osim u Zapovjedništvo 3. korpusa tzv. Armije BiH, i njihovom  Vrhovnom zapovjedništvu. Zapovjednik 17. brigade, smještene u Travniku, Fikret Ćuskić, informaciju je primio i proslijedio je 17. 6. 1993.  Enveru Hadžihasanoviću.

“Usmena pitanja komandantu 3. korpusa: Da li znaš: […] 2. Da je 08.06.93 u selu Bikoši kod Guče Gore streljano oko 35 ljudi koji su izabrani od mnoštva pohapšenih, jer su mlađih godišta (četvorica su slučajno preživjeli). Svi su iz sela Maljine a bili su privedeni u sabirni centar u Mehurićima? (Odgovor za oba pitanja je bio: ′Ne znam’)

Politički i vojni dužnosnici tzv. Armije BiH od prvog su dana, kao i danas, odgovornost za zločine u kojima su sudjelovali pripadnici tzv. Armije BiH, prebacivali na odred El-mudžahid. Paralelno s time, neprestano su tvrdili, kao i danas, da su u Bikošima stradali vojnici HVO-a u „borbenim dejstvima“.

Merdan: Stradali na Bikošima poginuli u „borbenim dejstvima“, nije bilo strijeljanja 

U kolovozu 1993. godine Maljine i Bikoše obišli su predstavnici Promatračke misije Europske zajednice, a s njima su bili svećenik – fra Stjepan Radić i zamjenik zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH, Džemal Merdan.

Obišli su masovnu grobnicu u kojoj je bilo sahranjeno tridesetak Hrvata, kako tvrdi Haag.
Iako su predstavnici tzv. Armije BiH tvrdili kako je riječ o vojnicima poginulim u borbama, svećenik Radić tvrdio je kako je riječ i o civilima.

Specijalni izvjestitelj  UN-a Tadeusz Mazowiecki razgovarao je  o strijeljanju Hrvata na Bikošima  s Merdanom u rujnu 1993. godine. U tom razgovoru, prema haaškoj dokumentaciji, Merdanu je prenio navode o masakru na Bikošima, a on je  porekao i samu mogućnost da se takvo što dogodilo.

Jedan od svjedoka Hrvata  u predmetu protiv Hadžihasanovića uspio je doći na Bikoše i obići mjesto masakra koje su mu opisali očevici. Tada je pronašao dvije gomile svježe iskopane zemlje, a jedan od vojnika tzv. Armije BiH uvjeravao ga je da su te gomile iskopane prije sedam godina u što nije povjeravao.

„Svjedok ZO, uvjeren da je posrijedi poprište masakra, predložio je specijalnom izvjestitelju  za bivšu Jugoslaviju, Tadeuszu Mazowieckom, da se pismenim putem obrati vlastima BiH-a kako bi se provela istraga o masakru“, navodi se u prvostupanjskoj presudi protiv Hadžihasanovića.

U listopadu 1993. godine Tadeusz Mazowiecki je uputio dopis Aliji Izetbegoviću, kojim ga je izvijestio o masakru počinjenom u Maljinama u kojem je naznačeno kako su masakr počinili mudžahedini uključeni u 7. muslimansku brigadu tzv. Armije BiH.

Nakon tog pisma, Rasim Delić je 17. 10. 1993. godine od 3. korpusa tražio informacije o zločinu na Bikošima. Alija Izetbegović  dobio je dopis Mazowieckog, a nakon toga, 19. 10. ’93. godine dostavljen je izvještaj  kojeg je potpisao Asim Delalić.

Navodno pokopani na mjestu Pješčara 

„Tako su u periodu od 08.06.1993. godine do 10.06.1993. godine na gore navedenom području pokupljeno 25 leševa lica Hrvatske nacionalnosti koja nisu identifikovana iz tih razloga što lična dokumenta nisu nosila sa sobom. Sva lica su bila uniformisana.

Gore navedena NN lica su pokopana na mjestu između Bikoša i Malina na mjestu zvanom ‘PJEŠČARA’. Napominjemo da su sva lica stradal/a/ u borbenim dejstvima“, navedeno je. Međutim, Delalić je u haaškoj sudnici porekao da je ikada napisao taj izvještaj a nije prepoznao ni potpis koji je stajao na njemu.

Nakon toga, 21. 10. ’93., Merdan, Hadžihasanovićev zamjenik, Glavnom stožeru tzv. Armije BiH poslao je izvještaj u kojem je demantirao da su vojnici HVO-a ili hrvatski civili pogubljeni.

„U borbenim dejstvima nije bilo masakra civilnog stanovništva niti od strane pripadnika Armije R BiH, niti je vršeno streljanje bojovnika HVO. Nakon završenih borbenih dejstava pristupilo se uobičajenoj sanaciji bojišta. Na jednom mjestu su sakupljeni svi poginuli od metka i stradali od granata pripadnici hrvatske nacionalnosti (bojovnici i civilna lica) ukupno 25 i svi su sahranjeni u dvije grobnice između s. [nečitko] i s. Maline na mjestu zvanom “Pješčara”. O tome su obavješteni predstavnici HVO.“, naveo je Merdan.

U iskazu u haaškoj sudnici, Merdan je kazao da je to napisano prema informacijama primljenim iz OG Bosanska krajina i 306. brdske brigade.  Sve to proslijeđeno je ponovno i Aliji Izetbegoviću i Rasimu Deliću, kao i Mazowieckom koji nije bio uvjeren u istinitost tih tvrdnji.
Sabotaže ekshumacija i istraga

Osim što su od prvog dana negirali da se zločin nad Hrvatima u zaseoku Bikoši dogodio, predstavnici tzv. Armije BiH od 8. 6. 1993. sabotirali su istrage i ekshumacije posmrtnih ostataka najmanje 22 hrvatske žrtve strijeljanja.
Iz Instituta za nestale osobe BiH za Dnevnik.ba je  potvrđeno kako posmrtni ostatci 22 Hrvata još uvijek nisu pronađeni.

Institut za nestale osobe BiH: 22 žrtve još uvijek nisu pronađene 

„Prema evidenciji Instituta za nestale osobe BiH u mjestu Bikoše još uvijek se kao nestali vode 22 žrtve. Riječ je o Hrvatima koji su nestali 08.06.1993.godine. Do sada su pronađeni I identificirani posmrtni ostaci dvije žrtve Jozo Pranješ ekshumiran 1996.godine u mjestu Bikoše i Pero Bobaš ekshumiran 2001.godine u mjestu Bikoše-Maline.

Potrage na ovom lokalitetu rađene u više puta i to 2011.g,  2012. i 2013.godine ali posmrtni ostaci nisu pronađeni. Dakle, posmrtni ostaci su pronađeni posljedni put 2001.godine“, navedeno je u odgovoru Instituta za nestale osobe BiH za naš portal.

Hrvatska Republika Herceg- Bosna, odnosno, njena Služba za razmjene zarobljenika 1996. godine je s tužiteljima, međunarodnom zajednicom i relevantnim akterima, pokušala organizirati ekshumaciju posmrtnih ostataka Hrvata strijeljanih na Bikošima.

Te 1996. godine pronađeni su posmrtni ostatci Dragana Jurčevića, Franje Pušelje, Ljube Čeko, Mare Balte i Joze Pranješa – osoba koje su ubijene u samom selu Maljine, a ne na lokalitetu Bikoši.

Ekshumacija na lokalitetu Bikoši onemogućena je predstavnicima HRHB-a i međunarodne zajednice 1996. godine  i to od predstavnika CSB-a i Amora Mašovića koji su naveli kako se potraga i ekshumacija moraju prekinuti zbog mudžahedina koji su tada još uvijek bili smješteni u Gučoj Gori i Orašcu.
Prema odgovoru Instituta za nestale osobe BiH, potrage za posmrtnim ostatcima Hrvata strijeljanih na Bikošima, zadnji su puta bile 2013. godine.

Od tog 8. lipnja 1993. do danas, bošnjačko – muslimanska vlast, bilo kroz tada predstavnike tzv. Armije BiH i CSB-a, ili danas kroz  „patriotski nastrojene“ tužitelje/ istražitelje negira sam zločin i onemogućava da Hrvati pronađu posmrtne ostatke najmanje 22 žrtve strijeljanja.

Tragedija Hrvata Lašvanske doline nije se zaustavila samo na zločinima – pretpostavlja se da su Bošnjaci nekoliko puta premještali posmrtne ostatke strijeljanih Hrvata.

“Imovinu i razrušene domove moj će narod opet imati. Pronađite mi ljude” 

Pismo liječnice koja je boravila u ambulanti u Maljinama, a i sama bila zarobljena u Mehuriću,  napisano u srpnju  1993. godine, i danas, svjedoči tragediju Hrvata tog kraja.

“Europo, svijetu, pomozite mi da dođem do istine, do prava, međunarodno humanitarno pravo da zaštitimo, da štitimo Ženevske konvencije. Imovinu i razrušene domove moji će ljudi, moj će narod opet imati, sagraditi. Pronađite mi ljude“.

Pravosudne farse u Haagu: Delić i Hadžihasanović oslobođeni za Bikoše 

U postupcima vođenim pred Haaškim tribunalom, u predmetima protiv Envera Hadžihasanovića, zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH, Sudsko je vijeće u pravomoćnoj presudi utvrdilo kako su zločin na Bikošima počinili pripadnici odreda El – mužahid koji nisu bili pod kontrolom ni samog Hadžihasanovića, a ni 3. korpusa tzv. Armije BiH, pa je prvi čovjek muslimansko-mudžahedinske vojske u Srednjoj Bosni oslobođen optužbi za Bikoše.

Strijeljanje Hrvata na Bikošima bilo je i dijelom optužnice protiv Rasima Delića, načelnika Glavnog stožera tzv. Armije BiH.  Haaški je tribunal Delića oslobodio odgovornosti za Bikoše jer je on, načelnikom GVS tzv. Armije BiH postao tek u večernjim satima, a zločin na Bikošima se, prema njihovim navodima, dogodio u jutarnjim satima, iako je u presudi protiv Hadžihasanovića, u  dijelu koji se odnosi na Bikoše, navedeno da se zločin dogodio u kasnim popodnevnim satima.

Delić je zbog „otkrića“ Sudskog vijeća da je tek oko 19 sati  tog 8. lipnja 1993. godine postao načelnik Glavnog stožera tzv. Armije BiH, oslobođen odgovornosti, a presuđena mu je zatvorska kazna od tri godine zbog kršenja Ženevskih konvencija u logoru Kamenice u Zavidovićima,  piše dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Marin Topić otvoreno u emisiji Agape radiopostaje MIR Međugorje

Objavljeno

na

Objavio

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Dan sjećanja na 1529 ramskih žrtava

Objavljeno

na

Objavio

Foto: rama-prozor.info

Rama i Hrvati nisu zaboravili svoje žrtve

Kroz povijest, Rama je često doživljavala tragedije, razaranja, paljevine… Stradavale su i brojne nevine žrtve. To se posebno odnosi na početak listopada 1942. godine, kada su četnici kao talijanski saveznici u operaciji „Alfa“ u tri dana svoga divljanja na prostoru Rame pobili više od tisuću ljudi.

Nakon što se smjelo javno spominjati žrtve, posebno one četničke iz 1942. godine, ramski franjevci, zajedno s narodom započeli su s obilježavanjem Dana sjećanja na ramske žrtve kroz sve ratove. Svake godine, druge nedjelje u listopadu, crkva na Šćitu postaje mjesto molitve za sve stradale čije imena su upisana na spomen obilježju podno Ramskog križa, njih ukupno 1529., piše Rama-prozor.info.

Uz suslavlje osam svećenika, u župnoj crkvi sv. misu predvodio je i pod njom propovijedao vlč. Milan Ivančević. Nakon sv. mise, pred pločama s imenima pobijenih, zapaljene su svijeće i izrečena je molitva za pokojne – Opijelo.

Na Dan sjećanja na ramske žrtve ispred ploča s imenima zapali se bezbroj svijeća koje navečer svojim svjetlom razbijaju tamu i podsjećaju da i u tami, koliko god jaka bila, tračak svjetlosti je jači od nje.

Bez obzira na mržnju koja je prouzročila ove brojne žrtve, postoji i nada da one nisu bile uzaludne i da se one nikad neće više ponoviti. Rama i hrvatski narod u njoj nije, a niti će zaboraviti svoje žrtve, između ostalog i zbog budućnosti – Narod koji nema prošlosti, nema niti budućnosti!

Četnički pokolj u Rami listopada 1942. (opis događaja & fotografije iz tog vremena)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari