Pratite nas

U potrazi za Istinom

Obitelji Željka Reinera komunističke su vlasti 1945. oduzele gotovo svu imovinu

Objavljeno

na

Najava novog predsjednika Hrvatskog sabora akademika Željka Reinera da će predložiti povratak imena Hrvatski državni sabor izazvala je oštre polemike i osude ljevičarskih opcija i brojnih antifašističkih udruga, piše HR News.

[ad id=”93788″]

Naizgled nevažna promjena naziva u zemlji gdje su ideološke podjele elementarna čestica predizbornih kampanja, svaka asocijacija na crveno ili crno dočeka se na bodež. Ili se možda jedva dočeka da bi različite nevladine udruge, centri i odbori mogli opravdati svoju misiju i viziju, berući milijune iz proračuna za svoje aktivnosti i nečije ciljeve.

Kad je 30. svibnja 1990. godine održano konstituiranje prvog saziva, Hrvatski sabor nosio je naziv Sabor Republike Hrvatske. Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman ostao je upamćen i po čestim mijenjanjima naziva od predstavničkih tijela do nogometnih klubova, pa je tako 1997. godine Sabor postao Hrvatski državni sabor. Odmah po dolasku na vlast, SDP-ova je koalicija 2001. godine jedva dočekala izbaciti riječ “državni” i Hrvatski sabor je dobio današnji naziv.

Nisu Tuđman i devedesete crna krpa za antifašističke strukture, nego četrdesete godine prošlog stoljeća kad je u Pavelićevoj NDH također postojao ne pretjerano bitan – HRVATSKI DRŽAVNI SABOR. Među najoštrijima je u osudi Reinerove ideje bio predsjednik Antifašističke lige Hrvatske Zoran Pusić, nazvavši ideju „povratkom u prošlost i relativizacijom zločinačke ideologije koja čini suštinu NDH, čije su ideje trajna prijetnja temeljnim vrijednostima demokratskog društva“. – Želi li Željko Reiner zaista vratiti Hrvatsku u drugi svjetski rat i zašto, aktualizira ovih dana svoju vječnu strepnju Zoran Pusić.

Životopis Željka Reinera možete posljednjih dana pronaći „kopipejstan“ na svim nacionalnim internet portalima i uglavnom započinje s 1953. godinom i rođenjem predsjednika Hrvatskog (državnog) sabora, a određeni dijelovi su čak i izmišljeni pa tako da je otac Željka Reinera rođen u Zrenjaninu, što je naravno neistina.

Stoga, vratimo se na trenutak u Požegu s kraja 19. stoljeća i prve polovice 20. stoljeća. Naš poznati povijesni istraživač Tomislav Wittenberg, koji je dobar dio svog života posvetio istraživanju njemačke zajednice na prostoru Slavonije u svom sjajnom članku „Pet generacija Reinera“ uz ime ove obitelji dodaje naziv pl. Reiner Brestovački.

Plemići su Reineri još od 19. stoljeća kad je dr. kemije Mijo Otto Reiner, Željkov pradjed, postao vlastelinom Brestovačkim. Mijo Otto Reiner doselio je u požeški kraj i oženio Mariju Anu, kupio imanje Brestovac te kasnije Marindvor, Alagince i Svetinju. O bogatstvu obitelji govori podatak da je Mijo bio vlastelin s 12 tisuća jutara zemlje, što je najviše uz kutjevačku obitelj Turković. Osnovao je štedionicu i pučku banku, bio je gradski zastupnik, zamjenik načelnika Požege, pa član županijskih skupština i gospodarske podružnice. Obitelj Reiner imala je u posjedu i brestovačku kuriju Trenk. Mijo i Marija Ana iz ugledne požeške obitelji Thaller imali su petoro djece, a najmlađi je bio sin Vladimir Aladar pl. Reiner Brestovački. Aladarova sestra Hedviga bila je udana za slavnog istraživača Dragutina Lermana. Vladimir Aladar i supruga mu Marija živjeli su na imanju u Marindvoru i dobili 1911. godine sina, prof. dr. sc. Ivana pl. Reinera, rođenog Požežanina i oca predsjednika Hrvatskog sabora Željka Reinera.

Dr. Ivan Reiner je po završetku osnovne škole i klasične gimnazije u Požegi zbog studija preselio u Zagreb, gdje je 1942. godine postao specijalista interne medicine. Te iste ratne 1942. godine njegov brat i Željkov stric Ernest poginuo kao pilot-časnik nad Staljingradom u sklopu Hrvatske zrakoplovne skupine koja je bila u sastavu Njemačkog zrakoplovstva.

Po završetku rata Ivan Reiner se bez obzira na svoje njemačko podrijetlo uspio održati u poratnom vihoru pa je od 1949. godine i sve do svoje smrti 1975. godine bio zamjenik šefa, a potom i predstojnik Interne klinike. Njegova supruga prof. dr. Željka Banovac, majka Željka Reinera, također je bila ugledna liječnica i predstojnica Klinike za dječje bolesti.

Ipak, za veliko imanje na području Požeštine nije bilo spasa. Po završetku Drugog svjetskog rata komunistička vlast je u valu konfiskacije i protjerivanja Nijemaca s ovih prostora obitelji Reiner oduzela gotovo sve posjede i imovinu.

Požeška naselja Brestovac, Marindvor, Alaginci i Svetinja podignuta su oko vlastelinstva obitelji Reiner koja je imala špiritanu, a uokolo posjede, zemlju i šumu. Najviše je tu bilo doseljenika koji su se zaposlili kod vlastelina Reinera. Nakon oduzimanja imovine pl. obitelji Reiner sela su ostala i polako se širila. Vlastelin Aladar Reiner odselio je u Osijek, a konfiscirana imovina u Marindvoru je ostala napuštena i propadala.

1977. godine, na molbu župnika župe sv. Leopolda Mandića iz Požege Vjekoslava Marića obitelj Reiner je ustupila dvije sobe obiteljske kuće za vjerske potrebe.

Danas ostatkom njihove negdašnje imovine upravlja država, ustanove, vjerske zajednice a neki posjedi prodani su u posljednjih pola stoljeća fizičkim osobama. Neki sadašnji vlasnici doseljeni su prisilno jer im je imovinu oduzimao bivši kombinat Kutjevo, a u zamjenu davao Reinerovu imovinu. Dvorišne zgrade dvorca obitelji Reiner pretvorene su u skladište žita u kojem su žito uvrećavali doseljenici iz Bosne i Hercegovine koji su 60-tih i 70-tih naseljavali Slavoniju.

Veliki dio Reinerove imovine bivša država je kako smo pisali davala u zamjenu ili poklanjala vjernim drugovima iz poznatog razloga, a neke su obitelji ostale živjeti na imanju vlastelina Reinera kao nasljednici najamnika koji su radili u staroj špiritani. Danas je većina te imovine preprodana trećim osobama i mali dio nekadašnjih vlasnika iz poslijeratnog vremena su u posjedu iste.

Zakonom o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme komunističke vladavine predviđena je mogućnost sklapanja nagodbe ovlaštenika i obveznika naknade. Tek 2003. godine Vlada RH ovlastila je Državno odvjetništvo da se povrat oduzete imovine rješava neopterećivanjem proračuna te je dan naputak da se povrat konfiscirane imovine izvrši davanjem zamjenskih nekretnina u vlasništvu države, te su preostali potomci obitelji Reiner iz Osijeka pokrenuli postupak za naknadu oduzete imovine pl. obitelji Reiner.

Požeština je stoljećima iznjedrila veliki broj znamenitih osoba (Antun Kanižlić, Barun Trenk, Dobriša Cesarić, Dragutin Lerman, Franjo Ciraki, J.E. Tomić, Julije Kempf, Miroslav Kraljević, Matko Peić, Željko Marković i dr.). No, Požežani su svakako ponosni na korijene novog predsjednika Hrvatskog državnog sabora čija je obitelj na ovim prostorima ostavila traga, pišući svoju slavnu ali i tragičnu hrvatsku povijest koju neki sada koriste prikazujući predsjednika Hrvatskog sabora pl. Željka Reinera hrvatskim nacionalistom.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Povjesničar koji je razotkrio ‘Načertanije’

Objavljeno

na

Objavio

Načertanije

“O »Načertaniju« Ilije Garašanina napisane su brojne analize, ali malo je poznato da je prvu ozbiljnu raščlambu toga djela napisao i hrvatsko izdanje priredio istaknuti hrvatski katolički intelektualac Petar Šimunić“, piše Vladimir Lončarević za Glas Koncila.

Rođen je u Zemunu 2. srpnja 1910. Obitelj se 1916. godine preselila u Zagreb, gdje je maturirao 1929. i iste godine upisao se na Filozofski fakultet te je diplomirao 1937. opću i nacionalnu povijest i zemljopis, proboravivši jednu studijsku godinu u Pragu. Oženio se učiteljicom Nedom rođ. Kabalin. Imali su devetero djece. Kao profesor službovao je na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Varaždinu, zatim na Trgovačkoj akademiji u Somboru, a zatim u Zagrebu, gdje je od 1941. do 1948. predavao povijest i engleski jezik na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Ujedno je aktivno sudjelovao u Marijinoj kongregaciji, najprije u Academica minor, a potom u Academica maior, te u radu Velikoga križarskoga bratstva, kojega je za vrijeme Drugoga svjetskoga rata potpredsjednik. Bio je član i franjevačkoga Trećega reda.

Nakon 1948. godine bio je prisiljen s obitelji otići iz Zagreba. Došavši u Opatiju, predavao je na više srednjih stručnih škola u Opatiji i Rijeci. Godine 1953. otpušten je iz službe zbog, kako je tada navedeno, »javnoga prakticiranja katoličke vjere i negativnoga utjecaja na odgoj omladine«.

Na poziv biskupa Dragutina Nežića i Bože Milanovića predavao je crkvenu povijest na sjemenišnoj i kasnije Klasičnoj gimnaziji u Rijeci, a od 1955. predavao je crkvenu povijest na Visokoj teološkoj školi u Pazinu. Na poticaj američkih Hrvata od 1955. do 1961. pripremao je izdavanje knjiga »Ilustrirana povijest Hrvata«, no Udba mu je provalila u stan i oduzela mu rukopis te ga zatvorila. Bio je mjesec dana izložen raznim torturama, pa je iste godine bio prisiljen otići u mirovinu, no radio je honorarno u raznim ustanovama. Godine 1975. zajedno sa svojom suprugom primio je od pape Pavla VI. visoko crkveno odlikovanje »Pro Ecclesia et Pontifice«. Umro je 20. ožujka 1988. u Opatiji, a pokopan je na Mirogoju u Zagrebu.

U povodu 20. obljetnice smrti održana je u Zagrebu komemoracija, kojom je prigodom isusovac Vladimir Horvat, njegov đak, koji ga je nazvao »progonjeni povjesničar«, zanimljivo posvjedočio: “Prvi sat ostao mi je u posebnom sjećanju. Profesor Šimunić nacrtao je na ploči veliko srce s malim krugom u sredini i rekao: ‘Dečki, ovo je ‘hrvatsko srčeko’. Kroz dugu povijest napadali su ga mnogi neprijatelji s raznih strana osvajačkim ratovima i ranjavali ga otrovnim razornim strelicama.’ Tada je profesor Šimunić crtao strelice koje su se zabijale u ‘hrvatsko srčeko’ s raznih strana i ranjavale ga. Uz svaku je nacrtanu strelicu rekao od kojega neprijatelja i kada je odapinjana.”

Horvat ističe da se bavio i teologijom povijesti i razvio pojam »mistično tijelo Zloga«, nasuprot »mističnu Tijelu Kristovu«.

Surađivao je povijesno-publicističkim prilozima u »Danici« (kalendar za 1943.), »Hrvatskoj smotri«, »Spremnosti«, »Neue Ordnungu« i »Hrvatskom godišnjaku« 1945., a nakon rata u »Glasu Koncila«. Vjerske knjige, primjerice Lelottove »Obraćenike XX. stoljeća«, prepisivao je pisaćim strojem ili izdavao ciklostilom. Ostalo je iza njega četrdesetak bilježnica rukopisa.

Od 1937. do 1945. intenzivno se bavio stručnim i znanstvenim radom. Osobit je njegov prinos što je 1944., na stotu obljetnicu prvoga izdanja u Srbiji, prvi objavio i opširnim predgovorom popratio »Načertanije – tajni spis srpske nacionalne i vanjske politike Ilije Garašanina«, ključni dokument o velikosrpskim planovima osvajanja susjednih zemalja. Knjiga je nakon dolaska komunista na vlast 1945. bila spaljivana i »bunkerirana«. (Drugo izdanje, s kritičkim pogovorom, izišlo je 1992. s predgovorom dr. Mirka Valentića.) Iste godine izdao je knjigu »Izgrađivanje srbskoga mentaliteta: nekoliko primjera iz prošloga stoljeća«.

Šimunić je prvi otvoreno i argumentirano ustvrdio da se isključivi cilj politike Ilije Garašanina svodio na obnovu srednjovjekovne srbijanske države, što s idejom o zajednici jugoslavenskih naroda nije imalo ništa zajedničko. Štoviše, zaključio je Šimunić, Garašaninovi su politički nasljednici pokazali da se velikosrpstvo može uspješno skrivati iza jugoslavenske maske, odnosno da ta dva pojma mogu biti sinonimi za tlačenje nesrpskih naroda« (Ž. Krušelj).

“Šimunić je osim teritorijalne ekspanzije velikosrbizma upozorio i na ustrojstvo doušničke mreže te okrutne metode srpske politike prema neistomišljenicima, iz kojih su se tijekom desetljeća razvijali različiti oblici konspirativne djelatnosti, jačanje urotničkih društava poput Crne ruke te diverzantsko-teroristički način ratovanja protiv otpora potlačenih naroda”. (M. Kovačević).

Zbog te knjige bio je »progonjeni povjesničar« (V. Horvat).

No objava »Načertanija« 1944. imala je kapitalno historiografsko značenje, ne toliko zbog objave njegova teksta, koliko zbog Šimunićeva predgovora, jer, kako je ustvrdio Damir Agičić u svojoj knjizi »Tajna politika Srbije u XIX. stoljeću«, povjesničari tijekom prve Jugoslavije trudili su se dokazati da »Načertanije« ima jugoslavenski karakter, a tek je Šimunić detaljnijom raščlambom pokazao i dokazao stvarno značenje toga dokumenta, zaključuje Vladimir Lončarević.

Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Hebrang: ‘Do danas nije otkopano ni jedan posto svih grobišta’

Objavljeno

na

Objavio

Andrija Hebrang, razlog sporosti otkrivanja zločina komunističke vlasti tijekom Drugog svjetskog rata i poraća vidi u tome što su do danas sve vlade bile većinom komunističke.

– U prvoj hrvatskoj vladi 1990. jedino ja nisam bio član Saveza komunista nikada. U zadnjem predsjedništvu HDZ-a u kojem sam bio 2009. bio sam jedini koji nije nikad bio član Saveza komunista. To je razlog zbog čega se grobišta ne otkopavaju i zbog čega se priča razvlači, istaknuo je Hebrang u izjavi za Direktno.hr, prenosi hrsvijet.net

Podsjetio je kako su oni koji su se bavili tom temom u Hrvatskoj pronašli, a postoje i dokumenti i policijski izvještaji koji to potvrđuju, više od 940 lokaliteta koje treba otkopati.

– Do danas nije otkopano ni jedan posto, kaže Hebrang.

Tvrdi kako je od samih početaka hrvatske neovisnosti postojao jak otpor u pronalaženju istine.

– Godine 1990. Franjo Tuđman oformio je saborsku komisiju koja je otkopala 1163 tijela na Maceljskoj gori i onda neslužbeno prestala s radom. Osobe iz komisije primale su prijetnje, nisu smjele o toj temi nastupati u javnosti. I tih 1163 jadnika, njihove kosti su 20 godina zaboravljene i nespomenute bile u crnim vrećama i ležale na tavanu patologije Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Nakon 20 godina smo ih pokopali u Macelju i napravili zavjetnu crkvicu pokraj tog najvećeg hrvatskog groba, podsjeća Hebrang.

Dodaje kako je komisiju službeno ukinuo Ivica Račan 2000. godine i da se po tom pitanju ništa nije događalo sve do 2011. godine.

– Tad sam u Saboru uspio progurati zakon o osnivanju Ureda o otkrivanju komunističkih zločina. Prvo smo se počeli baviti Gračanima jer smo tamo točno znali lokalitete zahvaljujući higijeničaru pokojnom Miroslavu Haramiji. Njega su, naime, 1945. komunisti angažirali da dezinficira grobove pobijenih nakon rata. Haramija je 1991. godine objavio u jednim dnevnim novinama svoj brižno čuvani popis grobišta, ali ni sljedećih 20 godina nije zakopana lopata s ciljem otkopavanja i ljudskog zbrinjavanja posmrtnih ostataka, podsjeća Hebrang.

Podsjeća i na zabrane u režiji Zorana Milanovića.

-Učinili smo to tek mi u organizaciji navedenog Ureda i to nam je bio posljednji posao. Naime, za vrijeme postojanja Ureda uspjeli smo istražiti samo tri lokaliteta, u jednom od njih bile su kosti maloljetnih osoba, i onda nam je vlada Zorana Milanovića zabranila rad i ukinula Ured”, kaže Hebrang i dodaje da nije bolje stanje ni danas.

Tvrdi kako je osobno premijeru Andreju Plenkoviću dao program i objasnio gdje se što nalazi.

– Sad su oni počeli s otkopavanjem, ali u tajnosti kako bi sakrili bilo kakvu priču o tome. Dakle, ni s ovim otkopavanjem nije se dogodilo ništa jer to nije ni jedan promil od ukupno ubijenih, a nije otkopano ni jedan posto svih grobišta, kaže Hebrang, prenosi hrsvijet.net.

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari