Pratite nas

Herceg Bosna

Obitelji žrtava tzv. ARBiH iz Križančeva sela i Buhinih kuća još čekaju pravdu

Objavljeno

na

Ovih dana navršavaju se 24 godine od pokolja kojeg su pripadnici tzv. Armije RBiH počinili nad Hrvatima u Križančevu selu, nadomak Viteza. To selo najveće je stratište Hrvata u BiH, piše Hrvatski Medijski Servis.

U žestokoj borbi tog maglovitog jutra u noći s 22. na 23. prosinca 1993, najelitnije postrojbe A BiH iz Zenice, Sarajeva i Tuzle, u operaciji poznatoj kao “Krvavi Badnjak” probile su liniju obrane HVO-a. U borbama su poginula 34 vojnika i hrvatska civila, mještanina, dok je 30 ranjenih i zarobljenih vojnika HVO-a odvedeno prema Počulici, naselju koje graniči s općinom Zenica.

Selo spalili zarobljenike odveli, pa pobili

Pripadnici tzv. Armije BiH su selo temeljito opljačkali i potom zapalili sve kuće i gospodarske objekte. Snage HVO koje su već 23. prosinca 1993. god. potisnule tzv. ABiH iz Križančeva sela, udaljenog samo kilometar od središta Viteza, našli su selo kao veliko zgarište. Izuzev što su u borbama i neposredno nakon njih ubijena 34 vojnika i civila hrvatske nacionalnosti, među kojima je bilo žena i staraca, zarobljeno je  trideset vojnika HVO-a.

Njihova masakrirana tijela, nakon upornog posredovanja UNPROFOR-a, Europskih promatrača i Međunarodnog crvenog križa, nakon 39 dana predana su obiteljima. Za ovaj strašan zločin, još nitko nije odgovarao niti su pokrenute bilo kakve istražne radnje.

Zločin u Buhinim kućama

Samo 18 dana nakon Križančeva Sela, 9. siječnja, pripadnici tzv. Armije RBiH u viteškom prigradskom naselju Buhine Kuće počinili su novi strašan zločin.

Tog 9. siječnja, 1994. godine, pripadnici elitnih postrojbi iz Zenice, Tuzle i Kalesije, uz izravno zapovijedanje zapovjednika Trećeg korpusa tzv. ARBiH, generala Mehmeda Alagića, pod okriljem maglovite noći, ušli su neopaženo iza leđa domobranima I bojne Viteške brigade HVO-a, upale u naselje i među vojnicima i civilnima, među kojima je bilo djece, žena i staraca, napravili pravi pokolj.

Opljačkano je i zapaljeno desetak kuća i gospodarskih objekata, a među 27 žrtava bila su i devetorica pripadnika PPN „Munje“. Njih devetorica bili su te noći na odmoru, uhićeni su na spavanju, vezani su žicom, mučeni, masakrirani i svirepo ubijeni.

Logori ARBiH

Tijekom rata u logorima Armije BiH, u Počulici, Grbavici, Kruščici, Mahali i Sivrinom Selu bilo je, duže ili kraće vrijeme, zatočeno 195 osoba hrvatske nacionalnosti.

Uz maltretiranja, ponižavanja, premlaćivanja, odvođenje na kopanje rovova…, ubijeno je pet, teže ranjeno šest i lakše još desetak osoba hrvatske nacionalnosti.

Više od 650 poginulih u Vitezu

Inače, tijekom rata i potpune blokade Lašvanske doline koja je trajala 316 dana u Vitezu su poginula ili su ubijena 653 vojnika HVO-a i civila.

Među 78 ubijenih hrvatskih civila bilo je 21 dijete. Ranjeno je više od dvije tisuće vojnika ihrvatskih  civila, ostalo je 328 udovica, 22 djece bez oba a 431 dijete bez jednog roditelja. Žrtve zločina još čekaju pravdu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Nekažnjeni muslimanski zločin nad Hrvatima u Hudutskom 16. rujna 1993.

Objavljeno

na

Objavio

Dva dana poslije stravičnog masakra nad Hrvatima u Uzdolu (14. rujna 1993.) kad su musimanski zločinci upali u selo rano ujutro dok su žitelji spavali (ubijena ukupno 41 osoba – 29 civila i 12 pripadnika HVO-a) a čija su tijela pronađena u spaljenim kućama, uslijedio je zločin u Hudutskom, gdje su ubijena 22 zarobljena Hrvata, pripadnika HVO-a.

Nakon što su napadajući neusporedivo jačim snagama crte obrane HVO-a doveli hrvatske branitelje u okruženje i potom (16. rujna) probili liniju, muslimani su zarobili 25 vojnika, od koji su trojicu odveli u zloglasni logor „Muzej“ u Jablanici, a ostale strijeljali. Bila je to teška povreda međunarodnog ratnog prava i Ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima u ratnom sukobu u kojemu su muslimanske snage ne birajući sredstva, surovo i nesmiljeno etnički čistili hrvatska područja.

Logor „Muzej“ bio je jedan od ukupno 331 logora što su ih tijekom sukoba s Hrvatima držali muslimani i prema mnogim svjedočenjima i činjenicama najgori od svih. Kroz njega je prošlo oko 800 Hrvata, dok je ukupno u logore bilo zatvoreno 14.450 Hrvata, od čega 4.000 pripadnika HVO-a, dok su ostalo civili.

Napadna djelovanja muslimanskih snaga odvijala su se u sklopu operacije „Neretva ’93“ kojom je zapovijedao Sefer Halilović, a cilj joj je bio ovladavanje dolinom Neretve i izbijanje na Jadransko more. Da bi postigli taj strateški cilj, oni su sve do jesen 1994. godine nastojali uništiti HVO i etnički očistiti hrvatske prostore.

Operaciju „Neretva ’93“ poduzeli su u koordinaciji s agresorskim srpskim snagama u „Republici Srpskoj“ i „Republici Srpskoj Krajini“ (okupirana područja BiH i Republike Hrvatske). Srbima je dobro došao sukob između dojučerašnjih saveznika i njihovo međusobno iscrpljivanje, budući da im je to olakšavalo ostvarivanje vlastitih ciljeva.

Pošto su sva ta ratna djelovanja „Armije BiH“ pratili okrutni masovni zločini nad vojnicima i civilima – pri čemu nisu bili pošteđeni ni žene, djeca i starci – muslimani su lažirali datum početka ove operacije i pomaknuli ga za nekoliko dana poslije.

Operacija „Neretva ’93“ započela je 4. rujna 1993. godine napadom na Vrde (Vrdi se nalaze na obroncima Čabulje i nazivaju se „sjevernim vratima Mostara“), a muslimanske snage su krenule u ofenzivu protiv Hrvata nakon teških poraza od Srba. U to vrijeme (krajem ljeta 1993. godine), muslimani su (budući da nisu obranili ništa) bili „stisnuti“ na oko 15% teritorija BiH koji nije napadao nitko, te potisnuti iz Bosanske Posavine i istočne Bosne.

U pokušajima osvajanja većeg životnog prostora, a u nemogućnosti upuštanja u borbu sa srpskim snagama, krenuli su u agresiju na hrvatska područja s namjerom uništenja 5 do 6 puta malobrojnijeg HVO-a, i to je najkraća i najtočnija definicija uzroka ratnog sukoba između muslimana i Hrvata u BiH.

Okrutnost koju su u svojim pohodima prakticirale muslimanske snage („Armija BiH“ i njihovi suborci mudžahedini od kojih je dobar dio bio uključen u redove vojske) dovodila je hrvatsko pučanstvo u stanje panike, a brojni masakri (Uzdol, Grabovica, Križančevo Selo, Buhine Kuće, Lužani, Dusina, Orlište, Sušanj, Trusina, Grm, Miletići, Čukle, Krpeljići, Maljina, Vitez, Kraljeva Sutjeska, Drenovik, Slapnica, Busovačke Staje, Ljubinci, Doljani, Bugojno, Kiseljak, Zabilje, Vrbica, Kopljari, Vareš, Fojnica, Konjic itd.) uzrokovali su masovna iseljavanja. Nije nevažno napomenuti kako su ti zločini bili provođeni planski, kao dio strategije etničkog čišćenja, s nakanom da se preživjele civile i branitelje izloži takvim traumama da se više nikad ne požele vratiti na svoja ognjišta. Zatiranje hrvatskih sela provođeno je planski i sustavno, „tako da ni kokoš ne ostane živa“ – kako je to svojim ljudima zapovjedio Nihad Bojadžić u napadu na Trusinu kod Konjica (16. travnja 1993. godine, kad je u tom selu ubijeno 22 Hrvata – 18 civila i 4 pripadnika HVO-a).

Ritualna odsijecanja glava – pri čemu se ne rijetko tjeralo obitelj, srodnike ili bliske prijatelje da ljube glave dekapitiranih žrtava, klanja, spaljivanja u kućama ili stajama, odsijecanja dijelova tijela, raznovrsna mučenja, surove egzekucije ne samo nad zarobljenim vojnicima i ranjenicima nego i nad ženama, djecom i starcima, to su bile metode „oslobodilačkog“ rata što su ga vodili Alija Izetbegović, Sefer Halilović, Atif Dudaković, Enver Buza, Zulfikar Ališpago, Nihad Bojadžić i drugi vojni zapovjednici u suradnji s mudžahedinima – teroristima i profesionalnim ubojicama koje su predvodili u svijetu poznati islamski fanatici (Abu Hamza, Abu Nidal, Maktouf Abdiladhim itd., itd.). Tisuće radikalnih islamista čiji se cilj (stvaranja prve islamske države u Europi) poklapao s istim nastojanjima Alije Izetbegovića i njegovih suradnika, došlo je u BiH pod okriljem međunarodnih humanitarnih organizacija i s njihovim iskaznicama i dokumentima, tako da ih zemlje kroz koje su prolazili (uključujući i Hrvatsku) nisu mogle zaustavljati i sprječavati u kretanju.

Posljedice muslimanske agresije na hrvatska područja (jer, taj se sukob odvijao na 95% prostora koji je u svim dotadašnjim razgraničenjima u sklopu donošenja međunarodnih mirovnih planova pripadao Hrvatima) bile su vrlo teške i od njih se naš narod u susjednoj BiH još uvijek nije oporavio.

Ubijeno je 1606 Hrvata (1088 civila i 518 vojnika HVO-a), protjerano oko 150.000 (tri puta više od broja muslimana – „Bošnjaka“ koji su napustili svoja mjesta prebivališta u vrijeme trajanja ratnog sukoba s Hrvatima), a sama struktura žrtava u kojoj su hrvatske civilne žrtve gotovo dvostruko brojnije od vojnih, govori o naravi tog rata i njegovim stvarnim ciljevima.

Zločini na ramsko-prozorskom i jablaničkom području, pa i u Hudutskom, samo su, nažalost, kockica u mozaiku paklenih muslimanskih planova koji su nakon svih osvajačkih operacija i počinjenja masovnih sadističkih masakra svojom propagandom od sebe stvorili žrtvu i svijetu se prikazali kao „nedužni“ i potpuno „nevini“, iako je potpuno bjelodano i jasno da su u mnogim slučajevima činili veća zvjerstva nego srpski agresor – u najvećem dijelu prema Hrvatima, a potom i u odnosu na Srbe. Na kraju, što reći o vojsci koja je u međusobnim sukobima bez milosti ubijala i pripadnike vlastitog naroda (u obračunu s Fikretom Abdićem i njegovom „Republikom Zapadna Bosna“), pri čemu su (o čemu postoje autentične video-snimke) strijeljali svoje zarobljene sunarodnjake, palili im kuće i protjerivali civile jednako kako su to činili s Hrvatima.

Nekažnjavanje tih zločina i promatranje muslimana – „Bošnjaka“ kao jedinih žrtava u ratnom sukobu u BiH, velika je nepravda i produkt iskrivljene i konstruirane povijesti utemeljene na lažima, krivotvorinama i obmanama.

Sve se zna i do istine nije teško doći.

Izostavimo li čak i ekspertize što ih je u svojoj knjizi Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni – Vojna Povijest 1992. – 1994. (Zagreb, 2004.) iznio američki vojni stručnjak Charles R. Shrader, pa i sve ono što su o tom sukobu i zločinima u njemu pisali novinar Esad Hećimović (Garibi – Mudžahedini u BiH 1992-1999.; Beograd, 2009.), Ivica Mlivončić (Zločin s pečatom, Mostar, 2004.) i mnogi drugi autori i uzmemo li u razmatranje dokaze koji potječu iz samih muslimanskih izvora (pa i knjigu Sefera Halilovića Lukava strategija, Sarajevo, 1997.), vrlo je lako rekonstruirati ovu krvavu ratnu epizodu i utvrditi njezine stvarne uzroke, tijek i posljedice.

Optuživati Hrvate koji su u svojim enklavama bili u potpunom okruženju (ne rijetko pritisnuti s jedne strane Srbima a s druge muslimanima) za izazivanje sukoba i „agresiju“ na bilo koga u BiH je suludo i to jako dobro znaju čak i oni koji danas po nalogu Bakira Izetbegovića i njegovih suradnika nastavljaju s bezočnim krivotvorenjem prošlosti. Hrvati su kao najmalobrojniji narod (sa 17, 38% udjela u ukupnom stanovništvu prema popisu iz 1991. godine) ipak optuženi od MKSJ u Den Haagu za udruživanje u „zločinački pothvat“ i pokušaj „etničkog čišćenja dijelova BiH s muslimanskom većinom“ što je ravno apsurdu i protivi se ne samo činjenicama nego i zdravom razumu. Optužbe za podjelu BiH i „hrvatsku agresiju“ na ovu zemlju jednako su perverzne i nemaju ničega zajedničkog s istinom.

Kad zapovjednik muslimanske vojske (u ovom slučaju Sefer Halilović) u svojoj knjizi podastre dokaze o tomu kako je Alija Izetbegović vodio tajne pregovore s Radovanom Karadžićem i Slobodanom Miloševićem o podjeli BiH (odnosno zamjeni istočne Hercegovine za Sandžak) u namjeri stvaranja kompaktne muslimanske države mimo znanja Hrvata i na njihovu štetu i sam izrijekom (u bezbroj navrata) potvrdi da je politika Izetbegovića bila dvolična i zaplotnjačka a on sam okružen ljudima bez ikakvih moralnih skrupula (koji su čak uz njegovo znanje formirali posebnu zločinačku skupinu – „Ševe“ – kako bi se obračunavali međusobno i po nalozima Beograda opstruirali obranu Sarajeva i BiH) i stavi li se sve to u korelaciju s drugim dokazima i činjenicama (kojih je bezbroj), malo što može ostati nejasno i nedorečeno. Alija Izetbegović je oko sebe stvorio zločinačko-kriminalnu organizaciju koja se među ostalim enormno bogatila na krvi vlastitog naroda, pa stoga nije ni malo čudno da nikakvih obzira nisu imali prema drugima, u prvom redu Hrvatima, a potom i Srbima.

Hrvati Uzdola, Grabovice, Hudutskog, Križančeva Sela, Trusine, Jajca, Viteza, Bugojna, Konjica i svih drugih mjesta u kojima su nad njima počinjeni okrutni zločini s ciljem potpunog i trajnog uklanjanja s područja na kojima stoljećima žive kao autohtoni narod, još uvijek čekaju pravdu do koje niti svijetu niti onima koji sjede u Sarajevu nije stalo.

I ovoga rujna obilježavaju se tužne obljetnice, moli se, pale se svijeće za žrtve…Ostaje samo sjećanje i spoznaja da ne smijemo i nemamo pravo zaboraviti, utoliko prije što su u pitanju nekažnjeni i neokajani zločini.

Danas kad islamski radikalizam u BiH ponovno diže glavu i jasno iskazuje namjere islamizacije Federacije i svođenja Hrvata na nacionalnu manjinu, naša je obveza čvrsto i bez popuštanja stati u obranu vlastite konstitutivnosti, suverenosti i pune ravnopravnosti – jer to je uvjet našeg opstanka i budućnosti.

Okrenimo se ponekad unatrag i pogledajmo kroz što je sve prošao naš hrvatski kršćanski puk – od vremena osmanlijskih osvajanja kad je branio ostatke ostataka svojih zemalja do polovice 90-ih godina prošlog stoljeća – i pronađimo snage i danas za obranu prava na vlastito postojanje na pradjedovskim ognjištima.

Nema skuplje riječi od slobode niti žrtve koju za nju nije vrijedno podnijeti.

Čovjek je od Boga stvoren kao slobodno biće i to vrijedi i za nas Hrvate.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

General zbora HVO-a Stanko Sopta – Golu slobodu i opstanak smo mi krvlju najboljih sinova izborili

Objavljeno

na

Objavio

Govor generala zbora HVO-a Stanka Sopte

24. obljetnica oslobađanja kraljevskog Jajca

Jajce, 13. rujna 2019.

Poštovani prijatelji!

Osluškivali su vrhovi naših planina kakve im glase svojim romonom nosi Pliva, kakve Lašva, kakve Bosna. Sve su te rijeke tih godina tekle krvave, zajedno s Neretvom i Savom. Sinovi su Domovine opet bili u falangi, bili u rovu, ostavili su dom, svoje ložnice, izišli pred neprijatelja koji je po tko zna koji put htio Plivi oteti romon.

S grbom Hrvata na svom čelu, sa strojnicom u ruci, s krunicom oko vrata, šaptali su stihove slobode svome hrvatskom kraljevskom gradu Jajcu. Da, to su činili sinovi Herceg Bosne, bojovnici Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske (Hrvatske snage) u veličanstvenoj operaciji Maestral. Ne neke takozvane, kako poraženi vole reći, Herceg Bosne, već istinite i prave Hrvatske Republike Herceg Bosne i ne nekog takozvanog vijeća obrane već stvarni sinovi Hrvatskog vijeća obrane.

Krvlju su svojom obojili vodu Plive, tiho šaptali zadnje riječi slobode s njenim romonom. To je bila zajednička pjesma i oda slobodi ovom hrvatskom kraljevskom gradu Jajcu.

Mi se danas 24 godine poslije želimo svega toga sjetiti. Želimo Tebi, koji imaš dvadeset i četiri godine, reći, što je bilo kad si se rađao. Borili smo se za goli život, za golu slobodu i opstanak. Branili smo  svoj kućni prag, svoje ognjište i svoju stoljetnu priču o ovom našem gradu i njegovoj hrvatskoj i kraljevskoj povijesti.

Eto, to smo mi krvlju najboljih sinova izborili. I visoko podigli u hrvatskom kraljevskom gradu Jajcu stijeg slobode , hrvatski stijeg. Živjeli.

Obilježena 24. obljetnica oslobađanja Jajca

Jajce i Dobretići proslavili su 24. obljetnicu oslobađanja od okupacije VRS-a i velike pobjede Hrvatskih snaga (HVOi HV) u vojno redarstvenoj operaciji Maestral kojom su okupirana hrvatska područja u BiH 1995. godine oslobođena.

Središnja svečanost 24. obljetnice oslobađanja kraljevskog grada Jajca i Dobretića održana je danas u Jajcu.

Program je započeo mimohodom ratnih veterana sa zastavama postrojbih Hrvatskih snaga, a kretao se od parkinga iznad vodopada, kroz središte grada do crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije gdje je služena sveta misa.

Nakon mimohoda i svete mise svečano je podignuta zastava hrvatskog naroda u BiH na tvrđavi u Jajcu, a potom supoloženi vijenci i zapaljene  svijeće na središnjem spomen obilježju.

Središnji dio programa završen je svečanom akademijom te domjenkom za uzvanike i puk. U večernjim satima bit će održana revijalna nogometna utakmica te glazbeno-zabavnim program ispred Doma kulture.

Program proslave 24. obljetnice oslobađanja Jajca i Pougarja organizirala je udruga “13. RUJAN”,a održavao se pod visokom pokroviteljskom Dragana Čovića, predsjednika Hrvatskog narodnog sabora.

I. Ružić

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari