Pratite nas

Komentar

Obiteljski terorizam, bratsko sestrinski

Objavljeno

na

Zahuktalost bošnjačkih militantnih islamista u procesu osvajanja i vladanja Bosnom i Hercegovinom, gotovo je nemoguće više na bilo koji način zaustaviti. Ne samo da bošnjačku agresiju na zemlju ne može zaustaviti njena najveća žrtva, hrvatski narod, već po snazi bujice koja tsunamijski nadolazi ne može je zaustaviti ni Svjetska zajednica, kao garant vladavine prava i demokracije, sloboda i jednakosti, ravnopravnosti i konstitutivnosti, mira i suverenosti beha naroda.

U današnjem vremenu brzog ekspanzionizma, i brutalnostima prema onima koje susreće na svom krvavom pohodu, bez obzira radi li se o mirnim narodima ili onima koji se pokušavaju suprotstaviti toj najvećoj opasnosti suvremenoj ljudskoj civilizaciji, jedini način obrane napadnutih nacija, vjera i kultura je ono staro oružje, „klin se klinom izbija”. Budući da ti kršćanofobisti koji poput najbrojnije agresorsko okupatorske vojske nadiru iz islamskih zemalja prema Europi, gdje su na jednom njenom dijelu, u Bosni i Hercegovini , napravili svoj vojni, politički, ideološki i vjerski centar priprema za daljnje napredovanje, tom zemljom na europskoj periferiji zavladali su militantni islamisti, i od nje napravili atomsku bombu iznad Europe i njenih naroda.

Bosna i Hercegovina je danas daleko veća žrtva militantnih islamista negoli građansko vjerskog sukoba koji je tsunamijski prošao njenim prostorima i njenim vremenom. Građansko vjerski beha rat slobodni kršćanski demokratski svijet uspio je zaustaviti, no mali su izgledi da zaustavi vladavinu islamista tom zajednicom Bošnjaka, Hrvata i Srba.

Tu činjenicu tu povijesnu istinu da je Bosna i Hercegovina i bošnjačka, i hrvatska i srpska, pa uveliko i fratarska ćija zajednica je u kontinuitetu najduža i najdublja u bosanskohercegovačkoj zemlji, ti militantni islamisti, suvremeni okupatori, i ubojice u prvom redu samih euro Bošnjaka, u svom snažnom kršćanofobizmu ne mogu i ne žele prihvatiti. Uvučeni, bilo silom ili pozivom, u sve segmente bošnjačkog naroda, gotovo, svaki dan, što je karakteristika uređenja i nesigurnosti radikalnih islamskih zemalja iz kojih su ti vjerski ideolozi i poslani na europsku granicu, na nekom izabranom beha dijelu stvaraju političke i vjerske ekscese, slučajeve, strahove, mržnju, koji su ponekad i na granici oružanog sukoba.

Ovih kolovoških dana 2019. na Aodiovski način su inscenirali tako jedan u okolini Uskoplja, u naselju Krupe. Naime u bošnjačkom selu jednog jutra, 5. kolovoza 2019. na automobilima i kućama Bošnjaka osvanuli su nacifašistički grafiti, vrlo uvrjedljivih sadržaja. Kao i uvijek do sada odmah su zapucali ratni rafali iz svih bošnjačko muslimanskih sredina, institucija, zajednica, partija i organizacija.

Zapucalo se isilovski po hrvatskom narodu, sa etiketama koji su ih prisiljavale da glavu nose oborenu prema zemlji, i strahuju od muslimanske odmazde. Gotovo su islamisti počeli stavljati preostalim Hrvatima tih krajeva žute oznake na ruke, označavajući ih nezaštićenim metama po kojima islamisti imaju pravo pucati bez ikakve odgovornosti.

Bez ikakve provjere Bošnjaci su znali da su ti natpisi, „neće balija ostat”, „biće još Srebrenica”, „Nož, žica, Srebrenica”, i to sve okićeno i nakićeno s “U” i križevima, djelo hrvatskih ekstremista i ustaša. Novinarka bošnjačko muslimanskog BHRT-a, sestra pisca fašističkih napisa, Amela Pokvić napravljenim prilogom o tom rasističko islamističkom događaju postala je muslimansko bošnjački heroj u obrani Bošnjaka od ustaša. Tako promptno djelovanje novinarke Amele nepobitan je dokaz i njenog sudjelovanja u bratovom nacifašizmu.

Po „povampirenim ustašama” zapucala je isilovskim perom sestra isilovca, i pokušala sakriti to bratsko sestrinsko savezništvo u zlodjelu, pripisujući ga uvijek dežurnim krivcima Hrvatima. Pucnji sa svih muslimansko bošnjački medijskih, politički i vjerskih bojišnica po hrvatskom narodu, i činjenica da su u taj zločin, vjerojatno, upleteni i neki novinari, a možda s bratom i sudjelovali u njemu, potvrđuje u svijetu, već pomalo prihvaćanu istinu, Bosnom i Hercegovinom je zavladao zaista onaj najradikalniji i najopasniji militantni islam.

Kao što su britanski vojnici, gotovo i prije nego se dogodio, znali za zločin u Ahmićima, tako je i za ovaj kod Uskoplja, vjerojatno, i prije nego se zbio, znala sestra tog mladog bošnjačkog isilovca. Obavještajne službe nekih zapadnih zemalja, kao i onih iz islamskog svijeta, i danas čvrsto surađuju s muslimansko bošnjačkom obavještajnom službom AID-i.

U Bosni i Hercegovini s ovakvim primjerima pojavljuje se neki novi islamski terorizam, obiteljski terorizam, bratsko sestrinski. No, i nije to u islamskom svijetu rijetka pojava. Zabilježeni su primjeri gdje otac opasuje kćerku eksplozivom i šalje je u samoubilačke akcije, ubijanja nedužnih.

Također, nije rijetkost da brat upućuje sestru u ubijanje po gradskim ulicama i trgovima. U Bosni i Hercegovini se pojavljuje slučaj brata i sestre, gdje brat izvodi akcije mržnje, pozivanja na rat protiv nevjernika, a sestra po novinama brani njegove zločine, odapinjući ubojite strijele na „povampirene ustaše“.

Stoga, taj novi, obiteljski terorizam, huškanja na rat i pozivanje na ubijanje, s ciljem stvaranja neki novi Srebrenica, kao da i jedna nije previše, u svojim načinima djelovanja, zastrašivanja i prozivanja, osuđivanja i kažnjavanja po onoj turskoj, „kadija te tuži, kadija ti sudi”, nadmašuje sve one viđene u islamskom svijetu progona i ubijanja kršćana.

Bosna i Hercegovina je stoga izgubljeni europski slučaj, predati u krvave ruke militantnih islamista. Ustaštvo je davno, i sasvim opravdano, pobijeđeno i nestalo, no u borbu protiv militantnog islamizma svijet se ne smije ni upustiti. I stoga je ta vjerska militantna ideologija opasnija od svih povijesno zabilježenih u ljudskoj povijesti. Čak opasnija i od genocidno konfesiocidnog osmanizma koji je svijet i Europu, te napose Bosnu i Hercegovinu stoljeća vratio unazad. Ovi današnji s obiteljskim terorizmom Bosnu i Hercegovinu duboko zakopavaju u crnilo mržnje, nesigurnosti, netolerancije, nemira, stradanja, i trajnog nestajanja zemlje.

Vinko Đotlo

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Željko Glasnović: Bez istine i pravde nemoguća je katarza i pomirba!

Objavljeno

na

Objavio

Nazivi hrvatskih ulica još slave ubojice Hrvata. A cijela Hrvatska zemlja je veliko skriveno grobište hrvatskih žrtava.

Dijelim ovu objavu koja samo djelomično prikazuje stratišta Hrvata u okolici Zagreba. A ostala naša stratišta, od Austrijske do Bugarske granice?

“POLITIČKA PROMIRBA NA KOSTIMA MUČKI UBIJENIH ZAGREPČANA PARA BOŽJA NEBESA PRAVEDNOSTI!

A što su do sada uradili, sve veliki katolici: Predsjednica RH, predsjednik Vlade i Sabora RH, te zagrebački Gradonačelnik, koji u svom dugom mandatu nije imao vremena ni promijeniti ime ulice Titovog kapetana Vlade Ranogajca, koji je je potpisao na stotine i stotine smrtnih presuda, bez sudskoga procesa, te kasnije za nagradu postao ugledni predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza?

Zašto oni da sada nisu barem postavili spomen obilježja na sva poznata zagrebačka stratišta, nego se kite tuđim perjem, a LUK NI JELI, NI LUK MIRISALI?

1. Bukovečka šuma – broj žrtava nepoznat – Obavljane masovne likvidacije;
2. Brestovec – 1945 (poraće) – Ranjenici iz bolnice Brestovec i uhićeni domobrani odvede su u šumu gdje su likvidirani. Broj žrtava je nešto preko 50;
3. Čučerje (selo Trstenik) – srpanj 1945 – likvidirano 7 domobrana koji su najprije sebi iskopali grobove. Grobište je u zaseoku Fabijanec kod Trstenika;

4. Galovići – 1945 – likvidirano 13 njemačkih vojnika koji su zakopani u dva grobišta – ubili ih partizani;
5. Gornji Mikulići – likvidiran nepoznat broj njemačkih vojnika koji su
6. Dotrščina (šuma) – svibanj 1945 – broj žrtava 7 000 i više – postoji više grobišta; – poubijali ih partizani

7. Gornje Vrapče – 1945 – broj žrtava 2 000 – 2 500. Likvidirani zarobljenici iz logora Senjak i bačeni u špilju zvanu Dragulinec na Horvatnici. Žrtve su uglavnom bili Zagrebčani te bolesnici iz psihijatrijske bolnice u Vrapču. – patizani i vlast FNRJ;
8. Gornje Vrapče (Kolarska Gora) – 1945 – izvršene masovne likvidacije na više od 70 osoba;
9. Gornje Vrapče (u blizini Kolarske Gore) – 1945 – ubijeno oko 180 osoba i bačeno i zatrpano na šest lokacija;

10. Gornje Vrapče (špilja ispod kote Brežan) – 1945 – ubijeno i pokopano oko 30 žrtava;
11. Gračanska cesta – travanj i svibanj 1945 – Nepoznat veliki broj civila doveden i ubijen. Prilikom dizanja zemlje na mjestu zvanom Tri humka, iskopan je jedan od posmrtnih ostataka te bačen u Savu. Ostali su u masovnoj grobnici na tom mjestu;

12. Lokacije:
I. Gračani (Stremec;
II. Ribnjak;
III. Matkov Brijeg;
IV. Golača;
V. Đurkov voćnjak;
VI. Lonjšćina;

VII. Šiftarov vrt;
VIII. Šiftarov vinograd;
IX. Bešđićev vrt; Trnčićevo dvorište;
X. Trnčićev brijeg;
XI. Sljeme-Stare Sjenokoše;
XII. Okrugljak;
XIII. Banićevo dvorište;

XIV. Zlodijev brijeg;
XV. Peščenka;
XVI. Zdenčec (prva lokacija);
XVII. Zdenčec (druga lokacija);
XVIII. Zdenčec (treća lokacija);
XIX. Bjelčenica;

XX. Obernjak – Brestovac;
XXI. Krivćev brijeg (prva lokacija);
XXII. Krivćev brijeg (druga likacija);
XXIII. Jelačićev brijeg (prva lokacija);
XXIV. Jelačićev brijeg (druga lokacija)

19.V.1945 – u svim ovim lokacijama ubijeno je i pokopano, što vojnika što civila do 2000;
13. Horvati – 1945 – u hrastovoj šumi, a cesti Zagreb Karlovac u krugu 500 m razbacano je preko 50 grobišta
14. Jarek – 8.V.1945 – žrtve su streljane, pretpostavlja se da su bili pripadnici domobranstva i ne zna se točan broj;
15. Jelenovac – svibanj 1945 – 12 osoba je streljano i zakopani su u potoku kod Čulumovićeve šume;

16. Kupinečki kraljevec (Hasan Breg) – uhapšeno 15 osoba, likvidirani i bačeni u jamu;
17. Lipnica (šuma Radovanec) – 1945 – uhvaćeno 10 njemačkih vojnika i streljano;
18. Ljubijska ulica – svibanj 1945 – likvidirano preko sto hrvatskih i njemačkih voj nika i civila. Bačeni u jamu;
19. Kanal (logor) – 1945 – u taj su logor sabirali zarobljene hrvatske vojnike, koje su noću ispražnjavali likvidiranjem. Broj osoba nepoznat;

20. Prečko (logor) – 1945 – likvidirani zarobljeni hrvatski vojnici;
21. Maksimirska šuma – svibanj i lipanj 1945 – broj žrtava nepoznat. Dovažani đaci i studenti iz zatvora u Petrinjskoj ulici i streljani u Maksimirskoj šumi – partizani i vlasti FNRJ;
22. Perivoj Maksimir – svibanj 1945 – Nepoznat broj hrvatskih zarobljenih vojnika mučen i streljan. Zakopani u ombrambene jarke u blizini zgrade Poljoprivrednog fakulteta;
23. Maksimir (ulica Gospočak) – svibanj 1945 – Prko 30-ak vojnika i civila vezanih žicom, bačene u jarak i rafalima pobijeni;

24. Markovo polje – 24/25. siječnja 1947 – dvije civilne osobe likvidirane i pokopane pokraj groblja;
25. Markuševac – svibanj 1945 – strijeljan veći broj osoba većinom civila;
26. Ulica Miholićev Put – 10. svibnja 1945 – streljano 108 hrvatskih vojnika;
27. Mirogoj (kraj krematorija) – 1945 – streljano mnoštvo osoba i zakopano podno krematorija;

28. Mlinovi – Nepoznat broj osoba zakopan nakon likvidacije;
29. Miroševac (kod potoka Trnava) – 1945 – streljano oko 40 osoba čiji su ostaci nađeni na istočnoj obali potoka;
30. Pedagoška akademija u Savskoj ulici – dovedeno oko 300 zarobljenika iz zatvora i streljano. Zakopani su u jamu u dvorištu Akademije. Jama je zatrpana i na njoj zasijano raslinje;
31. Šuma iznad Prečkog – svibanj 1945 – likvidirano 750 domobrana;
32. Pod Sljemenom – svibanj 1945 – sve su zatvorenike zatvora Nova Ves odveli i streljali i zakopali u jame….”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Fenomen ”kome kad se svi iseljavaju”

Objavljeno

na

Objavio

KJKP Vodovod i kanalizacija doo Sarajevo

Zanimljiv fenomen posljednjih godina prati gotovo sve vijesti lokalnog karaktera. Bez obzira na sadržaj vijesti, njenu pozitivnu ili negativnu konotaciju, vijest na društvenim mrežama biva popraćena zgražavanjem kako se „svi iseljavaju“!

Bilo da se radi o novom pločniku, tvornici, aparatu u ambulanti, ponudi nekog poduzeća, nečijem dostignuću ili neuspjehu, ispod se može naći zajedljiv komentar tipa „kome kad se svi iseljavaju“, piše Tvrtko Milović.

Fenomen sam uočio na nekoliko zaista pozitivnih vijesti koje ne traže nikakav komentar, eventualno neki oblik podrške. Na vijest o novoj prometnici slijedi komentar – „kome kad se nitko njome neće voziti“. Na vijest o novoj tvornici – „kome kad su svi u Njemačkoj“. Na vijest o novom aparatu u ambulanti – „tko će radit kad su i liječnici i pacijenti vani“ itd.

Količina zajedljivosti i neoriginalnog cinizma doslovno zatrpava sve lokalne vijesti, dok su one s „državne“ razine u pravilu lišene te vrste komentara.

Da bih (sebi) objasnio ovaj ružan fenomen, prošao sam kroz profile onih najupornijih kritičara. Oni u pravilu negativno komentiraju svaku lokalnu vijest, nad svime se zgražaju i sve osuđuju. Njihovi komentari su ogorčenost na sve, bez ikakvog ulaska u sadržaj vijesti. Tako će vijest o uspješnom poljoprivredniku komentirati opaskama kako je samo pitanje dana kada će i on iseliti iz BiH ili slično. Zanimljivo, dežurni hejteri svega u pravilu kritike upućuju na lokalnu vlast (!?) i u pravilu ne žive u BiH!

Odavno je jasno da većina građana nema pojma za što koja razina vlasti služi pa za sve probleme u državi i društvo jednostavno optužuju načelnika svoje općine. Ipak, nejasno je otkud energija (i vrijeme) ljudima koji su već napustili BiH da toliko ustrajno potiču i druge da isele. Ili, ako već ne isele, da se barem osjećaju loše što nisu odselili!?

Drugo, zašto se uopće bave pitanjima zemlje u kojoj ništa ne valja? Odluka o iseljenju iz domovine nije samo puko preseljenje s točke A na točku B. To je odluka i o napuštanju zajednice kojoj su pripadali i priključenje sasvim drugoj zajednici. Naravno, emotive veze ostaju, pa i interes za životom bivše zajednice. Ali otkud onda potreba da se toliko pljuje po svemu što je „ostalo“?

Moje je mišljenje da se oni koji još imaju potrebu pljuvati po svemu u BiH (i ružnom i lijepom) ustvari nisu integrirali u društvo u koje su došli. Oni su tamo samo radnici koji su mentalno ostali u BiH. Oni ne idu na okupljanja lokalnog stanovništva niti događaje lokalne zajednice. Njima ništa ne znači novi pločnik, nova tvornica, nova sprava u Domu zdravlja. Oni nisu dio uspjeha te lokalne zajednice. Oni će naći vremena komentirati (negativno) novi put u svom selu u Bosni, dok ih otvaranje nove autoceste tamo gdje žive – nimalo ne zanima. Svoje facebook komentare će ostavljati na zavičajnom facebook Pageu, dok njemačke web stranice i društvene mreže i ne otvaraju. Dijelom što ne znaju jezik, a dijelom što znaju da njihovo mišljenje tamo nikog ne zanima.

Ovaj fenomen posebno groteskno izgleda kada neki „naš“ iseljenik optužuje svoju bivšu općinu u BiH zbog nezaposlenosti a kada je odlazio vani, sigurno nije posao tražio u općini.

Fenomen podle dijasporske zajedljivosti moguće da ima veze i sa neostvarenim ambicijima vani, a možda i generalnom osjećaju otuđenosti u stranom društvu. Odatle tolika prisutnost dijaspore na društvenim mrežama u komentarima lokalnih tema. One „državne“ jednostavno ne razumiju pa se njima i ne bave. Ali popravku kanalizacije itekako razumiju. To im je lako i komentirati. Jer, tko će srati kad su sve seronje iselile u Njemačku!? Komentirao je Tvrtko Milović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari