Pratite nas

U potrazi za Istinom

OBITELJSKO SVJEDOČANSTVO O DRAMATIČNOJ SUDBINI MIRNE I JASNE FRKOVIĆ

Objavljeno

na

Rođen sam i živim u Argentini.  Ne živim u Hrvatskoj, ali živim Hrvatsku, i želim mir za narod svojih predaka. Međutim znam da bez sjećanja, bez istine i bez pravde ne može biti mira.   

Stoga prigodom 71. obljetnice bleiburškog genocida protiv hrvatskog naroda smatram vrijednim javno predstaviti svoje svjedočanstvo o bolnoj sudbini svojih tetki Mirne i Jasne Frković.

Moja je želja da s ovom jednostavnom pričom o obiteljskoj povijesti doprinesen isključivo kolektivnom pamćenju mog naroda, istini i pravdi, a nikako mržnji, osveti i podjeli.

lice jednog genocida6. svibnja 1945. moja tetka Mirna (koja je tada imala 22 godine) i njezina sestra Jasna (koja je tada imala 16 godina) zajedno s mojim ocem Vladimirom (koji je tada imao 13 godina) napuštali su grad Zagreb sa svojim roditeljima, tadašnjim ministrom Ivicom Frkovićem i njegovom suprugom Ljerkom Vuković. Oni su bili dio skupine od oko 80 osoba koju su činili dužnosnici Nezavisne Države Hrvatske i njihove obitelji.

Cilj skupine je bio preći granicu prema Austriju kako bi se predali Saveznicima.

15. svibnja nakon dugog puta skupina je stigla do mjesta Tansweg gdje su uspjeli uspostaviti kontakt s engleskim vojnicima koji su ih srdačno primili i izvjestili ih kako svi moraju krenuti prema mjestu Ketschach gdje će se voditi pregovori o predaji hrvatske vlade Saveznicima.

16. svibnja u podne jedan je engleski časnik iznenadno naredio da se odmah krene s mjesta. Moga djeda, zajedno sa suprugom, poslali su po neke obitelji iz gore spomenute skupine koje su spavale nekoliko kilometara od Tanswega jer nije bilo dovoljno mjesta, nisu čekali do povratka i tako kad je skupina krenula iz mjesta njihova djeca su morala nastaviti sami. Od tog trenutka moji djedovi nikad više neće se susresti svojim kćerkama.

Svi su morali napustiti svoja osobna vozila te su ukrcani u kamione koji su ih odveli do mjesta Spital gdje su prenočili. Sljedeće jutro razdvojeni su muškarci i žene i ukrcani u druge engleske kamione. Odmah po polasku iz mjesta Spital svi su s velikom zabrinutošću primjetili da su Englezi promijenili smjer i da ih voze u smjeru Slovenije.

Kolona se zaustavila u mjestu Rosembach. Kad su se iskrcali predani su u ruke jugoslavenskim partizanima koji su ih već čekali. Od tog je trenutka za njih počela prava noćna mora. Odmah su odvedeni pješice do lokalne željazničke postaje. Tamo su prozivani imenom i prezimenom i ukrcani u vagone koji su ih prebacili do Jesenica. Kad su stigli oduzeli su im svu prtljagu te su ih odveli i zatvorili u neka skladišta. Tri su dana bili zatvoreni na tom mjestu, podvrgnuti ispitivanjima, prijetnjama i drugim vrstama fizičkih i psihičkih zlostavljanja.

21. svibnja vlakom su prebačeni do mjesta Škofja Loka gdju su bili ponovno zatvoreni u drugim potpuno uništenim skladištima.

Nakon četvrtog dana boravka u tom mjestu, trpeći sva moguća poniženja, počele su likvidacije. Prvo su odvojeni oni koji su identificirani kao pripadnici vlade, visoki dužnosnici i časnici. Prisilno su ukrcani u jedan plavi kamion koji ih je čekao 500 metara dalje u glavnoj ulici. Partizani su im govorili da će biti odvedeni do nekog srušenog mosta koji je blizu mjesta i da će onda drugim vozilom bit prebačeni na novu lokaciju.

25. svibnja odvojena je još jedna skupina muškaraca koja je ukrcana u isti plavi kamion koji se nakon kratkog vremena opet vratio prazan u mjesto. U 14 sati tog istog dana prozvana je skupina od dvanaest žena među kojima je bila i moja tetka Mirna. Kratko vrijeme nakon što je ponovno krenuo taj plavi kamion čuli su se rafali mitraljeza u daljini. Neki su pokušavali objasniti da se radi o rafalima koji partizani ispaljuju slaveći rođendan njihovog lidera Josipa Broza Tita, ali nije bilo tako. Nakon kratkog vremena plavi kamion se vratio prazan a nijedna od tih žena nije nikada više viđena.

Hvala Bogu, devedesetih godina, kada se Hrvatska opet otrgla iz kandži te ideološke aberacije zvana Jugoslavija  (prije crna, kasnije crvena) i postala ponovno nezavisna, zahvaljujući hrabrom radu slovenskih humanitaraca i hrvatskih domoljuba, članova različitih slovenskih i hrvatskih nevladinih udruga, moglo se, na temelju izjava očevidaca iz tog doba, djelomično rekonstruirati ono što se dogodilo s mojom tetkom i s onima koji su bili s njom.  Cijela ta skupina žena je, kao i prethodne skupine muškaraca, bila prebačena u obližnje mjesto Crngrob. Na tom mjestu svi će biti ubijeni.

Detalji izjave jednog neposrednog očevidca upućuju na to da je Mirna, zajedno s drugim mladim prijatelicama, među kojima je bila i Grozdana Budak – kćerka našeg poznatog pisca Mile Budaka – kao i ostatak skupine dovedena do jednog velikog skladišta. Tu istu večer pod prijetnjom oružja prisiljene su skinuti se do gola i odvedene u grupama od tri do podruma iz kojeg su se čula zapomaganja, krikovi i odjeci oružja, što upućuje na zaključak kako su, prije no što su ubijene, bile mučene i silovane.

Danas je improvizirano označeno mjesto u kojemu su vjerojatno pokopane te žrtve, koje nažalost ni danas, kao i stotine i stotine jama s našim ubijenim sunarodnjacima raspršenih po Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nisu službeno priznate niti dostojanstveno označene od strane sadašnje hrvatske države.

U svom obiteljskom arhivu čuvam kao blago zadnje rukopisno pismo koje je Mirna napisala jednoj svojoj tetki i koje nosi nadnevak 13. svibnja, dakle samo nekoliko dana prije no što je ubijena od kukavičkih pripadnika titoističke vojske. Mislim da odlomak koji sam izdvojio u nastavku jasno reflektira visoke ideale prisutne ne samo u njezinoj duši nego i u duši cijele one mlade generacije koja je tragično masakrirana:

“Moras znati da smo obračunali sa svim svojim, pa smo spremni još uvijek dati svoje živote za svoje ideale, za Boga i za Hrvatsku.  Naš put je vrlo trnovit, ali to nas ne tjera natrag, jer nas vodi ideja velika i sveta.  Taj put je već započeo, ali osjećamo da nam Bog daje snage, i tako, smjelo, još uvijek uzdignute glave, stupamo izgovarajući sa starim latincima “per aspera at astra” “ (preko trnja do zvjezda).

[ad id=”93788″]

Sudbina male Jasne do danas, kao i sudbina drugih stotina tisuća žrtava našeg naroda u tom vremenu, gubi se u tami krvavih događaja koji su se i dalje događali na hrvatskome teritoriju u godinama nakon dolaska jugototoističkog režima na vlast.

Nakon nestanka Mirne i ostalih članova skupine u okolici Škofje Loke, malobrojni preživjeli iz te skupine, među kojima su bili Jasna i moj otac, pješice su prebačeni u mjesto Šent Vid blizu Ljubljane i onda vlakom u Zagreb u zatočenički logor Maksimir gdje su susreli moge sunarodnjake. Nakon tjedan dana partizani su konstatirali da su zatočenici počeli umirati od gladi pa su odlučili osloboditi žene i djecu. Tako su Jasna i moj otac oslobođeni. Brzo su uspostavili kontakt s dijelom obitelji koji je još bio u Zagrebu i neko su vrijeme kod njih boravili.

Nekoliko mjeseci kasnije jedan ujak im je ponudio da ih kriomice prebaci kočijom do Austrije kako bi se ponovno pridružili svojim roditeljima. Moj otac je prihvatio ponudu koja mu je spasila život, pronašao je svoje i nakon par godina s njima emigrirao u Argentinu. Ali Jasna, možda vezana za svoj pubertetski intenzivni emocionalni svijet, kao svaka normalna djevojka njezinih godina, odlučuje ostati sa svojim prijateljima u svojoj domovini.

Možda tek sada počinjen shvaćati bolje njezinu odluku. Život mi je poklonio kćerku kojoj smo zajedno sa svojom suprugom dali ime Jasna u sjećanje na moju tetku. Sada Jasna ima iste godine koje je imala tada moja tetka i nevjerojatnu fizičku sličnost kako pokazuju njezine zadnje slike.

U ožujku 1947. moji djedovi koji su u Austriji iščekivali ponovni susret sa svojim kćerima primili su zadnju Jasninu rukopisnu poruku iz Hrvatske. U poruci ona, između ostalog, kaže da je otišla na jedno neodređeno mjesto u Zagorje sa skupinom prijatelja i da svim svojim srcem želi ih opet vidjeti.

Pretpostavljamo da je u skladu s funkcioniranjem svakoga totalitarnog režima jedna od njezinih prijateljica otkrila doušniku koji se infiltrirao u skupinu istinski identitet Jasne, to jest njezino krvno srodstvo s obitelji Frković, nakon čega je ona nestala i od tada se ne zna ništa o tome kako je i gdje završila.

U počast svojim dvijema ljubljenim hrvatskim zvijezdama…

Tomas (Tomislav) Frković

Buenos Aires, Argentina

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Povjesničar koji je razotkrio ‘Načertanije’

Objavljeno

na

Objavio

Načertanije

“O »Načertaniju« Ilije Garašanina napisane su brojne analize, ali malo je poznato da je prvu ozbiljnu raščlambu toga djela napisao i hrvatsko izdanje priredio istaknuti hrvatski katolički intelektualac Petar Šimunić“, piše Vladimir Lončarević za Glas Koncila.

Rođen je u Zemunu 2. srpnja 1910. Obitelj se 1916. godine preselila u Zagreb, gdje je maturirao 1929. i iste godine upisao se na Filozofski fakultet te je diplomirao 1937. opću i nacionalnu povijest i zemljopis, proboravivši jednu studijsku godinu u Pragu. Oženio se učiteljicom Nedom rođ. Kabalin. Imali su devetero djece. Kao profesor službovao je na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Varaždinu, zatim na Trgovačkoj akademiji u Somboru, a zatim u Zagrebu, gdje je od 1941. do 1948. predavao povijest i engleski jezik na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Ujedno je aktivno sudjelovao u Marijinoj kongregaciji, najprije u Academica minor, a potom u Academica maior, te u radu Velikoga križarskoga bratstva, kojega je za vrijeme Drugoga svjetskoga rata potpredsjednik. Bio je član i franjevačkoga Trećega reda.

Nakon 1948. godine bio je prisiljen s obitelji otići iz Zagreba. Došavši u Opatiju, predavao je na više srednjih stručnih škola u Opatiji i Rijeci. Godine 1953. otpušten je iz službe zbog, kako je tada navedeno, »javnoga prakticiranja katoličke vjere i negativnoga utjecaja na odgoj omladine«.

Na poziv biskupa Dragutina Nežića i Bože Milanovića predavao je crkvenu povijest na sjemenišnoj i kasnije Klasičnoj gimnaziji u Rijeci, a od 1955. predavao je crkvenu povijest na Visokoj teološkoj školi u Pazinu. Na poticaj američkih Hrvata od 1955. do 1961. pripremao je izdavanje knjiga »Ilustrirana povijest Hrvata«, no Udba mu je provalila u stan i oduzela mu rukopis te ga zatvorila. Bio je mjesec dana izložen raznim torturama, pa je iste godine bio prisiljen otići u mirovinu, no radio je honorarno u raznim ustanovama. Godine 1975. zajedno sa svojom suprugom primio je od pape Pavla VI. visoko crkveno odlikovanje »Pro Ecclesia et Pontifice«. Umro je 20. ožujka 1988. u Opatiji, a pokopan je na Mirogoju u Zagrebu.

U povodu 20. obljetnice smrti održana je u Zagrebu komemoracija, kojom je prigodom isusovac Vladimir Horvat, njegov đak, koji ga je nazvao »progonjeni povjesničar«, zanimljivo posvjedočio: “Prvi sat ostao mi je u posebnom sjećanju. Profesor Šimunić nacrtao je na ploči veliko srce s malim krugom u sredini i rekao: ‘Dečki, ovo je ‘hrvatsko srčeko’. Kroz dugu povijest napadali su ga mnogi neprijatelji s raznih strana osvajačkim ratovima i ranjavali ga otrovnim razornim strelicama.’ Tada je profesor Šimunić crtao strelice koje su se zabijale u ‘hrvatsko srčeko’ s raznih strana i ranjavale ga. Uz svaku je nacrtanu strelicu rekao od kojega neprijatelja i kada je odapinjana.”

Horvat ističe da se bavio i teologijom povijesti i razvio pojam »mistično tijelo Zloga«, nasuprot »mističnu Tijelu Kristovu«.

Surađivao je povijesno-publicističkim prilozima u »Danici« (kalendar za 1943.), »Hrvatskoj smotri«, »Spremnosti«, »Neue Ordnungu« i »Hrvatskom godišnjaku« 1945., a nakon rata u »Glasu Koncila«. Vjerske knjige, primjerice Lelottove »Obraćenike XX. stoljeća«, prepisivao je pisaćim strojem ili izdavao ciklostilom. Ostalo je iza njega četrdesetak bilježnica rukopisa.

Od 1937. do 1945. intenzivno se bavio stručnim i znanstvenim radom. Osobit je njegov prinos što je 1944., na stotu obljetnicu prvoga izdanja u Srbiji, prvi objavio i opširnim predgovorom popratio »Načertanije – tajni spis srpske nacionalne i vanjske politike Ilije Garašanina«, ključni dokument o velikosrpskim planovima osvajanja susjednih zemalja. Knjiga je nakon dolaska komunista na vlast 1945. bila spaljivana i »bunkerirana«. (Drugo izdanje, s kritičkim pogovorom, izišlo je 1992. s predgovorom dr. Mirka Valentića.) Iste godine izdao je knjigu »Izgrađivanje srbskoga mentaliteta: nekoliko primjera iz prošloga stoljeća«.

Šimunić je prvi otvoreno i argumentirano ustvrdio da se isključivi cilj politike Ilije Garašanina svodio na obnovu srednjovjekovne srbijanske države, što s idejom o zajednici jugoslavenskih naroda nije imalo ništa zajedničko. Štoviše, zaključio je Šimunić, Garašaninovi su politički nasljednici pokazali da se velikosrpstvo može uspješno skrivati iza jugoslavenske maske, odnosno da ta dva pojma mogu biti sinonimi za tlačenje nesrpskih naroda« (Ž. Krušelj).

“Šimunić je osim teritorijalne ekspanzije velikosrbizma upozorio i na ustrojstvo doušničke mreže te okrutne metode srpske politike prema neistomišljenicima, iz kojih su se tijekom desetljeća razvijali različiti oblici konspirativne djelatnosti, jačanje urotničkih društava poput Crne ruke te diverzantsko-teroristički način ratovanja protiv otpora potlačenih naroda”. (M. Kovačević).

Zbog te knjige bio je »progonjeni povjesničar« (V. Horvat).

No objava »Načertanija« 1944. imala je kapitalno historiografsko značenje, ne toliko zbog objave njegova teksta, koliko zbog Šimunićeva predgovora, jer, kako je ustvrdio Damir Agičić u svojoj knjizi »Tajna politika Srbije u XIX. stoljeću«, povjesničari tijekom prve Jugoslavije trudili su se dokazati da »Načertanije« ima jugoslavenski karakter, a tek je Šimunić detaljnijom raščlambom pokazao i dokazao stvarno značenje toga dokumenta, zaključuje Vladimir Lončarević.

Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Hebrang: ‘Do danas nije otkopano ni jedan posto svih grobišta’

Objavljeno

na

Objavio

Andrija Hebrang, razlog sporosti otkrivanja zločina komunističke vlasti tijekom Drugog svjetskog rata i poraća vidi u tome što su do danas sve vlade bile većinom komunističke.

– U prvoj hrvatskoj vladi 1990. jedino ja nisam bio član Saveza komunista nikada. U zadnjem predsjedništvu HDZ-a u kojem sam bio 2009. bio sam jedini koji nije nikad bio član Saveza komunista. To je razlog zbog čega se grobišta ne otkopavaju i zbog čega se priča razvlači, istaknuo je Hebrang u izjavi za Direktno.hr, prenosi hrsvijet.net

Podsjetio je kako su oni koji su se bavili tom temom u Hrvatskoj pronašli, a postoje i dokumenti i policijski izvještaji koji to potvrđuju, više od 940 lokaliteta koje treba otkopati.

– Do danas nije otkopano ni jedan posto, kaže Hebrang.

Tvrdi kako je od samih početaka hrvatske neovisnosti postojao jak otpor u pronalaženju istine.

– Godine 1990. Franjo Tuđman oformio je saborsku komisiju koja je otkopala 1163 tijela na Maceljskoj gori i onda neslužbeno prestala s radom. Osobe iz komisije primale su prijetnje, nisu smjele o toj temi nastupati u javnosti. I tih 1163 jadnika, njihove kosti su 20 godina zaboravljene i nespomenute bile u crnim vrećama i ležale na tavanu patologije Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Nakon 20 godina smo ih pokopali u Macelju i napravili zavjetnu crkvicu pokraj tog najvećeg hrvatskog groba, podsjeća Hebrang.

Dodaje kako je komisiju službeno ukinuo Ivica Račan 2000. godine i da se po tom pitanju ništa nije događalo sve do 2011. godine.

– Tad sam u Saboru uspio progurati zakon o osnivanju Ureda o otkrivanju komunističkih zločina. Prvo smo se počeli baviti Gračanima jer smo tamo točno znali lokalitete zahvaljujući higijeničaru pokojnom Miroslavu Haramiji. Njega su, naime, 1945. komunisti angažirali da dezinficira grobove pobijenih nakon rata. Haramija je 1991. godine objavio u jednim dnevnim novinama svoj brižno čuvani popis grobišta, ali ni sljedećih 20 godina nije zakopana lopata s ciljem otkopavanja i ljudskog zbrinjavanja posmrtnih ostataka, podsjeća Hebrang.

Podsjeća i na zabrane u režiji Zorana Milanovića.

-Učinili smo to tek mi u organizaciji navedenog Ureda i to nam je bio posljednji posao. Naime, za vrijeme postojanja Ureda uspjeli smo istražiti samo tri lokaliteta, u jednom od njih bile su kosti maloljetnih osoba, i onda nam je vlada Zorana Milanovića zabranila rad i ukinula Ured”, kaže Hebrang i dodaje da nije bolje stanje ni danas.

Tvrdi kako je osobno premijeru Andreju Plenkoviću dao program i objasnio gdje se što nalazi.

– Sad su oni počeli s otkopavanjem, ali u tajnosti kako bi sakrili bilo kakvu priču o tome. Dakle, ni s ovim otkopavanjem nije se dogodilo ništa jer to nije ni jedan promil od ukupno ubijenih, a nije otkopano ni jedan posto svih grobišta, kaže Hebrang, prenosi hrsvijet.net.

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari