Pratite nas

U potrazi za Istinom

OBITELJSKO SVJEDOČANSTVO O DRAMATIČNOJ SUDBINI MIRNE I JASNE FRKOVIĆ

Objavljeno

na

Rođen sam i živim u Argentini.  Ne živim u Hrvatskoj, ali živim Hrvatsku, i želim mir za narod svojih predaka. Međutim znam da bez sjećanja, bez istine i bez pravde ne može biti mira.   

Stoga prigodom 71. obljetnice bleiburškog genocida protiv hrvatskog naroda smatram vrijednim javno predstaviti svoje svjedočanstvo o bolnoj sudbini svojih tetki Mirne i Jasne Frković.

Moja je želja da s ovom jednostavnom pričom o obiteljskoj povijesti doprinesen isključivo kolektivnom pamćenju mog naroda, istini i pravdi, a nikako mržnji, osveti i podjeli.

lice jednog genocida6. svibnja 1945. moja tetka Mirna (koja je tada imala 22 godine) i njezina sestra Jasna (koja je tada imala 16 godina) zajedno s mojim ocem Vladimirom (koji je tada imao 13 godina) napuštali su grad Zagreb sa svojim roditeljima, tadašnjim ministrom Ivicom Frkovićem i njegovom suprugom Ljerkom Vuković. Oni su bili dio skupine od oko 80 osoba koju su činili dužnosnici Nezavisne Države Hrvatske i njihove obitelji.

Cilj skupine je bio preći granicu prema Austriju kako bi se predali Saveznicima.

15. svibnja nakon dugog puta skupina je stigla do mjesta Tansweg gdje su uspjeli uspostaviti kontakt s engleskim vojnicima koji su ih srdačno primili i izvjestili ih kako svi moraju krenuti prema mjestu Ketschach gdje će se voditi pregovori o predaji hrvatske vlade Saveznicima.

16. svibnja u podne jedan je engleski časnik iznenadno naredio da se odmah krene s mjesta. Moga djeda, zajedno sa suprugom, poslali su po neke obitelji iz gore spomenute skupine koje su spavale nekoliko kilometara od Tanswega jer nije bilo dovoljno mjesta, nisu čekali do povratka i tako kad je skupina krenula iz mjesta njihova djeca su morala nastaviti sami. Od tog trenutka moji djedovi nikad više neće se susresti svojim kćerkama.

Svi su morali napustiti svoja osobna vozila te su ukrcani u kamione koji su ih odveli do mjesta Spital gdje su prenočili. Sljedeće jutro razdvojeni su muškarci i žene i ukrcani u druge engleske kamione. Odmah po polasku iz mjesta Spital svi su s velikom zabrinutošću primjetili da su Englezi promijenili smjer i da ih voze u smjeru Slovenije.

Kolona se zaustavila u mjestu Rosembach. Kad su se iskrcali predani su u ruke jugoslavenskim partizanima koji su ih već čekali. Od tog je trenutka za njih počela prava noćna mora. Odmah su odvedeni pješice do lokalne željazničke postaje. Tamo su prozivani imenom i prezimenom i ukrcani u vagone koji su ih prebacili do Jesenica. Kad su stigli oduzeli su im svu prtljagu te su ih odveli i zatvorili u neka skladišta. Tri su dana bili zatvoreni na tom mjestu, podvrgnuti ispitivanjima, prijetnjama i drugim vrstama fizičkih i psihičkih zlostavljanja.

21. svibnja vlakom su prebačeni do mjesta Škofja Loka gdju su bili ponovno zatvoreni u drugim potpuno uništenim skladištima.

Nakon četvrtog dana boravka u tom mjestu, trpeći sva moguća poniženja, počele su likvidacije. Prvo su odvojeni oni koji su identificirani kao pripadnici vlade, visoki dužnosnici i časnici. Prisilno su ukrcani u jedan plavi kamion koji ih je čekao 500 metara dalje u glavnoj ulici. Partizani su im govorili da će biti odvedeni do nekog srušenog mosta koji je blizu mjesta i da će onda drugim vozilom bit prebačeni na novu lokaciju.

25. svibnja odvojena je još jedna skupina muškaraca koja je ukrcana u isti plavi kamion koji se nakon kratkog vremena opet vratio prazan u mjesto. U 14 sati tog istog dana prozvana je skupina od dvanaest žena među kojima je bila i moja tetka Mirna. Kratko vrijeme nakon što je ponovno krenuo taj plavi kamion čuli su se rafali mitraljeza u daljini. Neki su pokušavali objasniti da se radi o rafalima koji partizani ispaljuju slaveći rođendan njihovog lidera Josipa Broza Tita, ali nije bilo tako. Nakon kratkog vremena plavi kamion se vratio prazan a nijedna od tih žena nije nikada više viđena.

Hvala Bogu, devedesetih godina, kada se Hrvatska opet otrgla iz kandži te ideološke aberacije zvana Jugoslavija  (prije crna, kasnije crvena) i postala ponovno nezavisna, zahvaljujući hrabrom radu slovenskih humanitaraca i hrvatskih domoljuba, članova različitih slovenskih i hrvatskih nevladinih udruga, moglo se, na temelju izjava očevidaca iz tog doba, djelomično rekonstruirati ono što se dogodilo s mojom tetkom i s onima koji su bili s njom.  Cijela ta skupina žena je, kao i prethodne skupine muškaraca, bila prebačena u obližnje mjesto Crngrob. Na tom mjestu svi će biti ubijeni.

Detalji izjave jednog neposrednog očevidca upućuju na to da je Mirna, zajedno s drugim mladim prijatelicama, među kojima je bila i Grozdana Budak – kćerka našeg poznatog pisca Mile Budaka – kao i ostatak skupine dovedena do jednog velikog skladišta. Tu istu večer pod prijetnjom oružja prisiljene su skinuti se do gola i odvedene u grupama od tri do podruma iz kojeg su se čula zapomaganja, krikovi i odjeci oružja, što upućuje na zaključak kako su, prije no što su ubijene, bile mučene i silovane.

Danas je improvizirano označeno mjesto u kojemu su vjerojatno pokopane te žrtve, koje nažalost ni danas, kao i stotine i stotine jama s našim ubijenim sunarodnjacima raspršenih po Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nisu službeno priznate niti dostojanstveno označene od strane sadašnje hrvatske države.

U svom obiteljskom arhivu čuvam kao blago zadnje rukopisno pismo koje je Mirna napisala jednoj svojoj tetki i koje nosi nadnevak 13. svibnja, dakle samo nekoliko dana prije no što je ubijena od kukavičkih pripadnika titoističke vojske. Mislim da odlomak koji sam izdvojio u nastavku jasno reflektira visoke ideale prisutne ne samo u njezinoj duši nego i u duši cijele one mlade generacije koja je tragično masakrirana:

“Moras znati da smo obračunali sa svim svojim, pa smo spremni još uvijek dati svoje živote za svoje ideale, za Boga i za Hrvatsku.  Naš put je vrlo trnovit, ali to nas ne tjera natrag, jer nas vodi ideja velika i sveta.  Taj put je već započeo, ali osjećamo da nam Bog daje snage, i tako, smjelo, još uvijek uzdignute glave, stupamo izgovarajući sa starim latincima “per aspera at astra” “ (preko trnja do zvjezda).

[ad id=”93788″]

Sudbina male Jasne do danas, kao i sudbina drugih stotina tisuća žrtava našeg naroda u tom vremenu, gubi se u tami krvavih događaja koji su se i dalje događali na hrvatskome teritoriju u godinama nakon dolaska jugototoističkog režima na vlast.

Nakon nestanka Mirne i ostalih članova skupine u okolici Škofje Loke, malobrojni preživjeli iz te skupine, među kojima su bili Jasna i moj otac, pješice su prebačeni u mjesto Šent Vid blizu Ljubljane i onda vlakom u Zagreb u zatočenički logor Maksimir gdje su susreli moge sunarodnjake. Nakon tjedan dana partizani su konstatirali da su zatočenici počeli umirati od gladi pa su odlučili osloboditi žene i djecu. Tako su Jasna i moj otac oslobođeni. Brzo su uspostavili kontakt s dijelom obitelji koji je još bio u Zagrebu i neko su vrijeme kod njih boravili.

Nekoliko mjeseci kasnije jedan ujak im je ponudio da ih kriomice prebaci kočijom do Austrije kako bi se ponovno pridružili svojim roditeljima. Moj otac je prihvatio ponudu koja mu je spasila život, pronašao je svoje i nakon par godina s njima emigrirao u Argentinu. Ali Jasna, možda vezana za svoj pubertetski intenzivni emocionalni svijet, kao svaka normalna djevojka njezinih godina, odlučuje ostati sa svojim prijateljima u svojoj domovini.

Možda tek sada počinjen shvaćati bolje njezinu odluku. Život mi je poklonio kćerku kojoj smo zajedno sa svojom suprugom dali ime Jasna u sjećanje na moju tetku. Sada Jasna ima iste godine koje je imala tada moja tetka i nevjerojatnu fizičku sličnost kako pokazuju njezine zadnje slike.

U ožujku 1947. moji djedovi koji su u Austriji iščekivali ponovni susret sa svojim kćerima primili su zadnju Jasninu rukopisnu poruku iz Hrvatske. U poruci ona, između ostalog, kaže da je otišla na jedno neodređeno mjesto u Zagorje sa skupinom prijatelja i da svim svojim srcem želi ih opet vidjeti.

Pretpostavljamo da je u skladu s funkcioniranjem svakoga totalitarnog režima jedna od njezinih prijateljica otkrila doušniku koji se infiltrirao u skupinu istinski identitet Jasne, to jest njezino krvno srodstvo s obitelji Frković, nakon čega je ona nestala i od tada se ne zna ništa o tome kako je i gdje završila.

U počast svojim dvijema ljubljenim hrvatskim zvijezdama…

Tomas (Tomislav) Frković

Buenos Aires, Argentina

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Igor Vukić: ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ – još jedan primjer protuhrvatske propagande plaćen hrvatskim novcem

Objavljeno

na

Objavio

Oskar Schindler spasio je tisuću ljudi, a mi imamo Dianu Budisavljević, koja je ih je spasila deset puta više – rekao je Zlatko Vidačković, umjetnički direktor Pulskog filmskog festivala, najavljujući filmsku premijeru „Dnevnika Diane Budisavljević“, redateljice Dane Budisavljević.

Vidačkovića najava sugerira kojim će smjerom ići PR kampanja filma te kakav je sadržaj filma o volonterki austrijskog podrijetla Diani Budisavljević (rođ. Obexer), koja se u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske uključila u pomaganje, liječenje i udomljavanje izbjeglica, djece i interniraca uglavnom pravoslavne vjere.

Vidačkovićeva usporedba sa Schindlerom zapravo je neumjesna. Za razliku od Schindlerovih štićenika Židova, ljudi kojima je pomagala Diana Budisavljević nisu bili izravno životno ugroženi. Odnosno, život im nije bio ugrožen u smislu da ga nekim izravnim postupkom želi oduzeti neki režim, državni sustav ili čovjek.

Život im je bio ugrožen – ali od bolesti, gladi, iscrpljenosti, a to su stanje dospjeli zbog niza ratnih okolnosti. Tadašnja hrvatska država nastojala je popraviti to stanje. U pomaganje toj skupini (što nije bilo moguće bez dozvole države) uključila se Diana Budisavljević sa suradnicima, a uz njih bili su tu i Crveni križ, Karitas, redovi časnih sestara i brojni drugi hrvatski građani. Pomaganje nije bilo protiv sustava – kao Schindlerovo.
Hoće li to tako biti prikazano i u filmu? Vrijedi sumnjati. Iz izjava autora filma i njihovih savjetnika dade zaključiti da će Diana biti prikazana „šindlerovski“.

Čak je i film do nedavno nosio neinventivni i provincijalni naziv „Dianina lista“. Na kraju je film od dokumentarnog, pa preko dokumentarnog s igranim scenama, postao „igrano-dokumentarni“ i dobio ime „Dnevnik Diane Budisavljević“. Iz toga se može zaključiti da će sve moguće i očekivane kritike autori nastojati svaliti – na leđa svoje heroine. U smislu, pa to je njezin subjektivni prikaz događaja, i to je igrani film, ne treba ga gledati kao stvaran i realan prikaz događaja iz tog doba. Ne razumiješ ti to Vukiću, jer nisi sineast, reći će autori, kao što neki drugi, pomalo u panici, ponavljaju da o povijesti mogu pisati i govoriti samo povjesničari.

Ali ne treba biti filmski kritičar pa znati da film koji je „utemeljen na stvarnim događajima“ ipak treba imati relativno snažnu vezu sa stvarnim događajima. Uostalom, vidjet će se to u kritikama poslije premijere. Nije teško predvidjeti da će se rijetki kritičari zaustaviti samo na umjetničkim vrijednostima filma.

Autorica Dana Budisavljević i njezini suradnici imali su priliku napraviti film koji je mogao prilično realno opisati događaje iz Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj. Na raspolaganju im je bio pristojan budžet: samo od Hrvatskog audiovizualnog centra dobili su 2,7 milijuna kuna. Sredstva su nastavili prikupljati i kasnije iz drugih izvora pa su među producentima i poduzeća iz Srbije i Slovenije. U medijima se spominjala svota od 160.000 eura koju je dodijelio europski fond Euroimages, itd.

Zatim, autori su na raspolaganju imali i arhivu i brojne dokumente iz kojih se uz malo truda mogla vidjeti stvarni smisao događaja u kojima je sudjelovala Diana Budisavljević.

Mogli su dakle temeljito istražiti događaje i potom ih filmskim jezikom ispričati gledateljima. Tko zna, možda će nas iznenaditi: redateljica Dana Budisavljević autorica je hrabrog dokumentarca „Nije ti život pjesma Havaja“ u kojem je javnosti dala na uvid kako se njezina obitelj nosi s njezinom nekonvencionalnom prirodom. Zasluženo je dobila nagrade za odabir teme i njezinu obradu.

No s druge strane, autori filma odbijali su razgovore s ljudima koji su im mogli ponuditi drukčije viđenje i potaknuti ih da film bude još bolji. Još gore, u savjetničkom timu imali su i osobe koje su spremne u javnosti ponavljati neke od najgorih propagandnih konstrukcija iz arsenala jugoslavenske i srpske propagandne kuhinje.

Primjerice, u nedavnom dokumentarnom filmu „Dianina deca“ u produkciji Radio televizije Srbije, jedna takva savjetnica je mrtva-hladna rekla da „nije našla dokaze da bi liječnik dr. Antun Najžar u Sisku injekcijama usmrćivao djecu, ali da je moguće da se tako nešto događalo“!? Pazite, nije našla dokaze, ali je moguće. Nema dokaza, ali je moguće da su ih ubijali konj’ma na repove… Ili da su ustaše na srpsku djecu bacali kamene gromade teške tonu ili dvije…
Strašno. Čovjek bi napisao: pa nisu valjda ni srpski gledatelji toliko blesavi da progutaju takvu rečenicu, ali nažalost, znamo da još uvijek jesu. To je pristup koji se približava zlonamjernim izjavama engleskog „povjesničara“ Roryja Yeomansa i šibenskog aktiviste Zorana Restovića da je NDH imala logore za masovno ubijanje djece. (Što je bilo s injekcijama dr. Najžara objasnit ćemo nešto kasnije u tekstu).

Jer, ne samo da ND Hrvatska nije imala logore za djecu, ni logore za ubijanje djece, ni logore za masovno ubijanje djece, već je ND Hrvatska u to vrijeme sustavno pomagala i zbrinjavala djecu pa i onu svojih neprijatelja. Diana Budisavljević je imala u tome hvalevrijednu ulogu, ali je ne treba precjenjivati.

Intencija filma Dnevnik Diane Budisavljević moći će se procjenjivati na njegovu odnosu prema dostupnim i provjerljivim povijesnim činjenicama. One kažu da je Diana Budisavljević prvu dozvolu da dostavljanje hrane i odjeće srpskim-pravoslavnim zatočenicama u Lobor-gradu u listopadu 1941. godine. Dozvolu je izdalo Ravnateljstvo ustaškog redarstva. Bez te „dozvole sistema“ nikad ne bi mogla dostaviti ništa tim zatočenicama, koje su ondje internirane, neke od njih zajedno s njihovom djecom, kao oblik pritiska na njihove muževe koji su se odmetnuli u šumu u okolici Sarajeva.

U ožujku iduće, 1942. godine. te su zatočenice puštene i vlakom odvezene u Beograd. Suradnici Diane Budisavljević dali su im dodatnu hranu kad su proputovali kroz Zagreb. Puštanje te skupine od dvjestotinjak žena i djece opet je bila odluka sustava, odnosno, ustaškog režima. Bila je rezultat dogovora s nacističkim predstavnicima, uz zalaganje i Save Besarovića, sarajevskog pravoslavca i odvjetnika, koji je nedugo prije toga postao predstavnik pravoslavnih stanovnika ND Hrvatske u Hrvatskom državnom saboru (kasnije i ministar u hrvatskoj vladi). Bilo je to nakon niza susreta koje je održao s poglavnikom Antom Pavelićem (na Pavelićev poziv). Na tim susretima razmatrano je kako suzbiti ili smiriti protuhrvatsku pobunu, osobito onu koja je bila motivirana srpskim nacionalnim ciljevima. Jedan od rezultata bilo je i puštanje iz logora i zatvora pravoslavnih uhićenika kako bi se pokazala dobra volja za smirivanjem tenzija. Diana Budisavljević u svojem dnevniku na par mjesta spominje Savu Besarovića, ali dosta mrzovoljno, ne dajući previše objašnjenja za takav stav.

Sjećanje na Dianu Budisavljević – ideologija i nametnuto kolektivno sjećanje protiv povijesne znanosti

Kulminacija njezina angažmana u zbrinjavanju djece slijedi nakon vojne akcije na Kozari kojom je razbijena pobunjenička „republika“. No i ovdje je njezina uloga moguća tek uz dozvolu i, u nekim elementima, uz poticaj državnih vlasti. Dakle, ako Diana Budisavljević radi nešto dobro, onda nešto tog dobrog treba pripisati i ustaškoj državi koja joj omogućava to djelovanje. Jesu li se autori filma usudili tako postaviti stvari? Vidjet ćemo.

Dokumenti pokazuju da je zapovijed za pomaganje djeci stigla s vrha, od poglavnika Ante Pavelića. Liječnike za pomaganje odraslima i djeci u prihvatnim centrima slalo je Ministarstvo zdravstva ND Hrvatske, a smještaj djece osiguravalo je Ministarstvo udružbe ND Hrvatske.

Djeca koja su preuzimana zapravo nisu ni bila u logorima, nego u privremenim izbjegličkim centrima, primjerice, u selima Mlaka i Jablanac pored logora u Jasenovcu. Najbliže logoru bila su u Staroj Gradiški, gdje su uglavnom bila smještena u velikom dvorištu logora, odakle su upućivana u prihvatilišta u Sisku, Zagrebu i Jastrebarskom. U izbjegličkim centrima nije bilo ograde i straže. U Mlaki i Jablancu su mladi ustaški vojnici – prema riječima Diane Budisavljević napisanima u dnevniku – pomagali da se djeca stave na kola i odvezu na jasenovačku željezničku postaju i dalje u prihvatilišta i lječilišta. I pri tom su ti mladi ustaše postupali s djecom pažljivo i gledali da koje od najmanjih ne ostane.

Izbjeglice s Kozare i njihova djeca nisu ni ulazili u jasenovački logor. I kroz Staru Gradišku su uglavnom prolazili na druge lokacije (na rad u njemačke tvornice ili u Slavoniju), a u logoru je ostalo sasvim mali broj djece u odnosu na ukupnu izbjegličku populaciju. Nekoliko dječaka pravoslavaca iz potkozarskog područja ostavljeno je u jasenovačkom logoru da zajedno s drugih stotinjak pitomaca uče razne obrte od zatočenika-majstora (Ilija Ivanović učio je za brijača, Dušan Prelić i Ostoja Mijić za automehaničare, itd.).

Još jednom ponovimo, djece u velikom broju nije bilo u logorima pa ih Diana Budisavljević i da je htjela, nije mogla spašavati. A pogotovo ne protiv volje režima, države ili logorske uprave. Svejedno, na stranici Pulskog filmskog festivala stoji da je Diana Budisavljević „s nekolicinom prijatelja pokrenula riskantnu akciju kojom iz logora Nezavisne Države Hrvatske spašava više od 10 000 djece“. Mašala! James Bond joj nije ravan, a Schindlera da više ni ne spominjemo.

Kad djeca dolaze u Sisak i druga prihvatilišta, pruža im se sva moguća pomoć. Ne treba zaboraviti da su prihvatilišta već puna katoličke i muslimanske djece izbjegle pred četnicima i drugim ratnim zbivanjima. Mjesto za nove izbjeglice treblo je žurno pronaći. Djeca s Kozare dolaze bolesna, iscrpljena, oslabljela do krajnjih granica. I sami partizani u svojim memoarima i analizama bitke nevoljko napominju da je bila krupna greška što je na Kozaru dovučeno civilno stanovništvo, uz nedostatnu hranu i odjeću. Po danu su se temperature tog lipnja i srpnja 1942. penjale iznad 30 stupnjeva, dok bi noći u planinskim vrletima bile nepodnošljio hladne. Stoga su se mnoge skupine civila s Kozare dobrovoljno predavale hrvatskim i njemačkim vojnicima – na pozive s letaka bačenih iz zrakoplova u kojima se jamčio život ako se predaju do određenog roka. Te su skupine zatim, u skladu s porukama s letaka, bile prepraćene do prihvatnih centara.

Da, ondje su, na više mjesta, djeca bila razdvajana od roditelja koji su upućivani na rad u njemačku ratnu industriju. To razdvajanje i smrtnost djece jesu grozne posljedice tih događaja, za svako žaljenje. Ali ne treba zaboraviti da je i Diana Budisavljević sa svojim suradnicima savjetovala ženama da predaju djecu, da se odvoje od njih, jer će djeci u prihvatilištima biti dobro, bit će zbrinuta, nahranjena, izliječena… U opisima tih događaja savjetnici redateljice Budisavljević često nastoje odvojiti „dobre Nijemce“ od „zlih ustaša“ pa su kao „dobri Nijemci“ sprečavali „zle ustaše“ da naprave nešto nažao malim pravoslavcima. A istina je da su „dobri Nijemci“, bolje rečeno, nacisti, tražili odrasle kao radnu snagu, dok im djeca nisu bila potrebna. Stoga ni i zalaganje Diane Budisavljević da djeca ostanu na brigu državi ne treba osuđivati.

Prema dostupnim dokumentima, kroz Sisak je prošlo oko 7000 djece, a umrlo je 1156. Svako dijete je registrirano, svaka smrt upisana u kartoteke, djeca pristojno pokopana. Organizirano je i fotografiranje malih leševa kako bi se u tom kaosu pokušao sačuvati njihov identitet. Najveća smrtnost bila je među najmlađima, a mnoga njihova imena nisu bila upisana ili su u toj gužvi izgubila. Primjerice, dobivali su kartonske listiće s imenom na uzici oko vrata, a ti listići bi se istrgnuli, otpali u prijevozu…

U Sisku su bili smještani u nekoliko zgrada i dvorana, koje su se mogle na brzinu pronaći. Naravno da to nije bio najprikladniji smještaj. No nije bio ni logor, pa su čak i tih dana neki roditelji uspijevali doći do Siska i ponovo uzeti svoju djecu. Dolazila su i izaslanstva nekih sela koji su preuzimali cijele skupine. Iz Siska i okolica dolazili su građani i preuzimali djecu na skrb.

Savjetnici Dane Budisavljević nam žele reći da se u tom cijelom tom kaosu, među djecom kreće dr. Anton Najžar i dijeli djeci smrtonosne injekcije! Mengele iz našeg sokaka!

Da im se dalo pročitati što je komunistička, partizanska istražna komisija utvrdila poslije rata, vidjeli bi da je dr. Najžar bio tih dana pozvan na raport agentu Ustaške nadzorne službe. Ovaj ga je pitao je li istina da djeca umiru nakon što im se daju neke čudne injekcije, kao što se priča po Sisku?

Dakle, ustaški agenti zabrinuli su se zbog glasina o strašnim postupcima doktora u sisačkom prihvatilištu. Dr. Najžar je objasnio da je riječ o tome da se injekcijama daje – fiziološka otopina. To je jedan od tada uobičajenih načina da se rehidriraju iznemogla djeca. Jest, neka su umrla i nakon takve pomoći, ali ih je više, baš zbog primanja fiziološke otopine, uspjelo preživjeti. Ima dovoljno dokumenata i svjedočenja koja jasno pokazuju da je dr. Najžar postupao prema svojim malim pacijentima s pažnjom i u skladu s liječničkom etikom. Svejedno mu je poslije rata dosuđena smrtna kazna.

Kroz Jastrebarsko je prošlo 3200 djece, a oko 450 je umrlo. U svim protokolima i zapisnicima je vidljivo – kako smrtnost snažno opada nakon dolaska u prihvatilišta, bilo u Sisku, Jastrebarsku, Zagrebu… Liječnici, časne sestre, aktivisti Crvenog križa, građani, ustaškinje, svi koji su pomagali toj djeci učinili su najviše u danim okolnostima. Neki od osoblja što su pomagali i sami su se razboljeli, neki čak i umrli, nesebično pomažući djeci. I Diana Budisavljević je bila bolesna, i umorna, trudeći se pomoći što je moguće više.

U svojem dnevniku ona ispočetka mrzovoljno prikazuje i nadbiskupa Stepinca. On, kao, nije bio voljan pomoći kad se pojavio pravoslavni izbjeglički val. Bit će zanimljiivo vidjeti hoće li taj dio dnevnika biti prikazan u filmu. Povjesničar Robin Harris objašnjava da je Diana Budisavljević došla k Stepincu u ljeto 1942. upravo kad je bio najviše angažiran na pomoći Židovima (i tu je doista bila riječ o spašavanju), kojima su tada nacisti spremali deportaciju u njemačke logore. Čak i ako je u prvim susretima bio rezerviran (zbog zauzetosti Židovima ili drugih razloga), Stepinac je ubrzo i na ovom dječjem planu pružio svu svoju pomoć, što ipak kasnije priznaje i Diana Budisavljević.

Moglo bi se tako dugo nabrajati elementi koji bi se trebali naći u tom filmu, a koji bi na jedan drugi način prikazali i stanje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, odnosno, postupke njezina vodstva, vojnika, dužnosnika pa sve do običnih građana. Vidjet će se ima li nešto od toga u filmu. Paradoks je da danas 2019. godine takve stvari teško dobivaju pravo građanstva u pulskoj areni, gdje su još sedamdesetih godina emitirani filmovi Antuna Vrdoljaka s donekle nijansiranim prikazima raznih zbivanja. Ideološkom nadzoru čak i tada mogli su se provući filmovi poput Hadžićeva „Lova na jelene“, s prikazom slučaja bivšeg ustaše koji se vraća u Jugoslaviju iz emigracije. Tada su nastale i „Crne ptice“ Eduarda Galića (dosad najbolji igrani film o Staroj Gradišci i Jasenovcu iz vremena drugog svjetsko rata, snimljen 1967., potražite na You tubeu). O filmovima srbijanskog crnog vala da i ne govorimo.

Bilo bi žalosno kad bi film Dane Budisavljević u protuhrvatskoj propagandi stao uz bok filmovima koji se upravo pripremaju u Srbiji – od Emira Kusturice do Predraga Antonijevića, kojem je srpska država dala oko 500.000 eura za film o izvjesnoj Dari, izbjeglici s Kozare koja dospijeva do prihvatnih centara. U njihovim filmovima nas malo toga može iznenaditi, a kod ovih naših, financiranih našim novcem, još uvijek uzgajamo i neke iluzije.

I supruga ustaškog pukovnika udomila je kozaračkog dječaka

Dokumenti zorno pokazuju da su djecu na udomljavanje uzimali mnogi – od običnih građana preko poduzeća i institucija do ustaških pukovnika. Diana Budisavljević nije se morala boriti protiv sistema (eventualno ga je trebalo malo pogurati tu i tamo), ali ni protiv običnih ljudi. Mnogi su uzimali djecu na skrb, i bogati i siromašnji, u svemu je posredovao i Karitas i katoličke župe, a dugačak je popis gradova i sela u srednjoj i sjevernoj Hrvatskoj gdje su zbrinjavana kozaračka djeca.

Među ostalima, žena ustaškog pukovnika Servatzyja povela je sa sobom u emigraciju i jednog malog kozaračkog dječaka Peru, koji je ostao bez igdje ikoga, a koji je u argentinskom slobodnom društvu proživio svoj život. I bez obzira na podrijetlo, bio potpuno integriran u hrvatsku emigrantsku zajednicu u Buenos Airesu.

I Ozna je zaključila da je Ženska loza ustaškog pokreta pridonijela skrbi o kozaračkoj djeci

Odmah poslije rata Ozna je istražila što se s kozaračkom djecom događalo u Sisku. Napravili su elaborat koji je sadržavao čak i precizne tlocrte dvorana i prostora u kojima su djeca bila smještena. Elaborat je zatim uzela Marija Šoljan-Bakarić, žena komunističkog upravljača Hrvatskom Vladimira Bakarića.

Marija Bakarić, dužnosnica Antifašističke fronte žena (AFŽ) elaborat je spremila u svoju ladicu i ondje ga držala dvadesetak godina! Na kraju ga je predala Institutu za povijest radničkog pokreta Hrvatske, u nadi da će tu biti sačuvan „za generacije“. No zbog dolaska demokracije, elaborat je srećom stigao do Hrvatskog državnog arhiva i ondje ga svatko zainteresiran može pregledati.

I u njemu se može vidjeti kako je Ozna konstatirala da je brizi o kozaračkoj djeci u Sisku uz ostale bitno pridonijela i Ženska loza ustaškog pokreta, čije su pripadnice bile izravno angažirane na pomaganju i zbrinjavanju dječje izbjegliče skupine. Recimo, u sisačkom prihvatilištu za djecu kuhalo je desetak kuharica.

Čelnicu Ženske loze Juliju Šepić nakon svega poglavnik Ante Pavelić odlikovao je, upravo s obrazloženjem da je dobro organizirala pomoć kozaračkoj djeci.

Izvor: Igor Vukić/Hrvatski tjednik/Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Esther Gitman – Stepinac je toliko uradio za židove da sam ostala zatečena

Objavljeno

na

Objavio

Američka povijesničarka dr.sc. Esther Gitman gostovala je na Jadran Tv u emisiji Poteštat, zajedno sa prof.emeritusom  Matkom Marušićem.

Moja istraživanja o Alojziju Stepincu vremenom su prerasla u veliko istraživanje o životu i radu kardinala Stepinca. Nisam mogla vjerovati da je Stepinac toliko uradio za židove da sam ja ostala zatečena i to me je nagnalo da istražujem još dublje sve o njemu.

Neznam zašto Zuroff laže da je Stepinac bio glavni ispovjednik Paveliću. Kod Stepinca su dolazili mnogi, a Pavelić je samo jednom došao kod Stepinca i on ga nije primio jer je imao visokog gosta iz Italije.

Stepinac je bio pripreman umrijeti za svoju zemlju i vjeru, kaže Gitman.

Samo istina o Alojziju Stepincu i o hrvatskom narodu je ono što mene zanima i ja sam napisala knjigu o tom.

Sveučilište u Splitu je zadovoljno, ponosno, sretno i uvjereno da treba i da će dati danas počasni doktorat gospođi Esther Gitman za ono je ona napravila za povijesnu znanost Hrvatske i hrvatskog naroda, rekao je prof. Marušić.

To je počasna zasluga za znanstveni rad gospođi Gitman, jer je ona u svojim istraživanjima i radovima, kao najobjektivniji mogući znanstveni istraživač donijela hrvatskom narodu istine, koje su veličanstvene koje su nam na ponos i koje nas čine sretnima i ja sam jako sretan da upravo splitsko Sveučilište njoj daje počasni doktorat, što je najveća čast koju Sveučilište može dati. To je znanstveni kompliment za ono što je ona napravila, koji je vrlo važan za Hrvarsku, rekao je Marušić, prenosi braniteljski-portal.com.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari