Pratite nas

Kolumne

OBJAVIMO SVE

Objavljeno

na

Čovjek je znao prije 6 godina ono što mnogima nije ni dan danas jasno. Posebno, umjesto da se međusobno prepirete oko trivijalnosti i ega, pročitajte ovo svi vi koji vodite braniteljske udruge, a osobito oni koji si uzimaju pravo javno govoriti u ime branitelja i to na način da se ja umjesto njih moram crveniti pred televizorom kaže nam jedan Ilijin suborac, a u nastavku pročitajte odličan osvrt našega Ilije Vincetića:

>>OBJAVIMO SVE<<

[ad id=”93788″]

Niti ja nisam protiv sustavnog uređenja toga područja, najmanje sam protiv toga da registar branitelja bude javan, ali sam protiv kampanje koja se vodi protiv Domovinskog rata kao pojave i branitelja kao izravnih aktera.
Naime, tema objave registra, te podjele «ZA» i «PROTIV», nametnuta je u kontekstu organizirane kampanje da se branitelji prikažu kao paraziti, teret ovome društvu, kao problematična društvena skupina. Već dulje vrijeme, svaki negativan događaj (kriminalni čin, nasilje u obitelji, prekršajne radnje kao što je remećenje javnog reda i mira, suicid itd.), sudionici kojih su hrvatski branitelji iz DR, mediji (gotovo obvezatno) proprate uz epitet «sudionik DR», «razvojačeni branitelj», «bivši branitelj», «branitelj liječen od PTSP-a», itd. Od objave broja registriranih branitelja počinje kampanja koja je nedvosmisleno usmjerena na daljnje ocrnjivanje hrvatskih branitelja iz DR, pokušaja stvaranja razdora među braniteljima sa ciljem njihova slabljenja, jer bi ujedinjeni mogli predstavljati opasnost. Za razne političke i interesne skupine.

Imali smo prilike čuti svašta na tu temu, no vrlo rijetko je bilo dobronamjernih prijedloga da se ovo područje uredi sustavno i cjelovito, na način da se SVI GRAĐANI RH ZAJEDNO I SVAKI VOJNI OBVEZNIK POSEBNO, u vremenskom odsjeku koji se Zakonom priznaje kao period trajanja Domovinskog rata, stave na svoje mjesto. Zar bi bilo pravedno i dovoljno postrojiti i prozvati samo branitelje. Ako već želimo biti «pravdonoše», upitajmo se da li je veći grijeh biti «lažni branitelj» , stvarni dezerter ili pak agresor. Ne kažem da nije nužno sa popisa branitelja brisati one koji tamo ne pripadaju. Dapače. Ali se ne slažem da se organiziraju hajke i stvara atmosfera linča. Ulica naime može ćakulati o tome (to je demokratsko pravo svakog građanina), ali ne može i ne smije prosuđivati i suditi.

Činjenica da je veći broj onih koji ovu zemlju nisu branili od onih koji jesu, sama po sebi, ne bi smjela biti dovoljna za progon branitelja, bez obzira na ustavom zajamčenu vladavinu većine. I demokracija, pa i pravo javnosti na informaciju (kao tekovina demokracije) imaju i moraju imati ograničenja. Ako želimo utvrditi istinu, kao nepobitnu, dokazanu činjenicu, onda je nužno napraviti odmak od problema (ne biti u njemu), a ako pak želimo sagledati cjelinu, onda se moramo izdići iznad problema. Ako želimo objektivizirati status i položaj hrvatskih branitelja iz DR u Republici Hrvatskoj, onda se moramo referirati na neke slične veličine.
«Ništa nije ni veliko niti malo dok se ne usporedi sa nečim».

Za pretpostaviti je da se među , (oko), 500.000 registriranih branitelja nalaze i neki (osobno mislim manji broj), koji tamo ne pripadaju. Ako ih ima, neka ih oni koji za to primaju plaću pronađu, sankcioniraju i brišu iz registra. Ako im treba pomoć, većina nas koji smo organizirali postrojbe i zapovijedali njima smo još živi.
Međutim, ako bi i prihvatili tu brojku kao stvarnu, to je još uvijek značajna manjina u odnosu na broj građana RH koji su po tadašnjim zakonima, imali vojnu obvezu. GDJE SU BILI I ŠTO SU RADILI OSTALI (koji nisu bili branitelji, odnosno ne nalaze se u registru)?

JE LI MOGUĆE DA JE U OVOJ ZEMLJI VEĆI INTERES JAVNOSTI ZA POPIS BRANITELJA , NEGO ZA POPIS DEZERTERA ILI ZA POPIS AGRESORA I NJEGOVIH POMOĆNIKA???

I to ne zbog toga da bi im se odala počast kao ljudima koji su svojim životima stvarali i branili ovu zemlju, nego da bi ih se prozvalo kao društvene parazite.

Jako nam smetaju branitelji, deklarativno «lažni», ali samo zato što se snage upregnute u ovu kampanju još uvijek ne usude napasti «stvarne», no budite sigurni da hoće kada prosude da su dovoljno jaki.
Istodobno, ne smeta nam činjenica da među nama žive i mnoga prava (financirana iz državnog ili lokalnih proračuna) koriste ljudi koji su s oružjem u ruci (ili na drugi način), napadali ovu zemlju, razorili mnoga naselja, uništili mnoga materijalna dobra, paralizirali proizvodnju i normalan život u polovici države na skoro 10 godina, pobili mnoge nedužne građane. Velika većina je abolirana i ne želim to dovoditi u pitanje, ali ta «mala» razlika između agresora i branitelja nije izbrisana abolicijom, a neće biti ni vođenjem ovakvih kampanja protiv branitelja RH.

Gospodo, svi vi koji ste tako «iskreno» zabrinuti za budućnost ove države i osnovali ste prilično široku frontu za njenu obranu od branitelja, pokušajte objaviti popis onih koji su je napadali, pa će te vidjeti kako će se na stražnje noge propeti svi oni istinoljupci koji se bore za objavljivanje registra branitelja.

KAKVA JE BUDUĆNOST ZEMLJE KOJA SE OVAKO ODNOSI PREMA SVOJIM BRANITELJIMA???

Da bi se ovo područje sustavno uredilo trebalo bi uraditi slijedeće:

01. -popisati sve vojne obveznike u RH, koji su bili u evidencijama tadašnjih
Sekretarijata za narodnu obranu,
02.-popisati sve one koji su se stavili na raspolaganje za obranu RH bez poziva, a imali su vojnu obvezu,
03.-popisati sve one koji su se stavili na raspolaganje za obranu RH, a nisu imali vojnu obvezu,
04.-popisati one građane RH koji su imali obveznu braniti je, a uzeli su oružje i
aktivno sudjelovali u agresiji na svoju Domovinu,
05.-popisati one građane RH koji su bili vojni obveznici ali se nisu stavili na
raspolaganje vlastima za pitanje vojne obveze, nego su na okupiranim područjima pasivno doprinosili agresiji na RH,
06.-popisati one vojne obveznike koji su neposredno prije i za vrijeme rata, bez odobrenja vlasti nadležnih za poslove vojne obveze, napustili RH,
07.-popisati one koji su pozvani na obranu domovine, a nisu se odazvali pozivu,
08.-popisati one koji su samovoljno napustili ZNG, HV, i policijske postrojbe,
09.-popisati one koji su, zbog toga što su zbog povrede Zakona o obrani ili drugog propisa kojim je regulirana služba u OS, ili nekog drugog, općeg propisa, nečasno otpušteni iz OS,
10.-Registar hrvatskih branitelja iz DR, ali ne popise postrojbi, nego po mjesno nadležnoj Upravi/Uredu obrane, Odnosno Policijske Uprave, te ukloniti podatke koji bi su klasificirani kao tajni,i na kraju,
11.-popisati broj korisnika braniteljskih mirovina, unutar kojega razgraničiti:
a).- broj (ne popis) djelatnih vojnih osoba, sa prosjekom mirovinskog staža osiguranja i razlogom umirovljenja,
b).-broj (ne popis) pripadnika gardijskih brigada sa prosjekom mirovinskog staža osiguranja i razlogom umirovljenja,
c).- broj (ne popis)pripadnika djelatnog sastava MUP-a sa prosjekom mirovinskog staža osiguranja i razlogom umirovljenja,
d).- broj (ne popis) pripadnika specijalnih postrojbi MUP-a sa prosjekom mirovinskog staža osiguranja i razlogom umirovljenja, te,
e). – broj ostalih korisnika mirovina prema odredbama Zakona o pravima hrvatskih branitelja, koji su u mirovinu otišli isključivo po ZPHBDR (bez obiteljskih mirovina), a nisu bilo djelatni pripadnici HV-a i MUP-a, sa prosjekom mirovinskog staža osiguranja i razlogom umirovljenja, uz poseban osvrt na one koji su za vrijeme obrane domovine ostali bez radnog mjesta,
Prema meni dostupnim podacima, sve navedene skupine (od a do e) ukupno broje oko 50.000 osoba, a zajedno sa korisnicima obiteljskih mirovina ta brojka se kreće oko 68.000.
Razumije se da svaki od navedenih popisa treba sastaviti i objaviti u skladu s propisima koji reguliraju zaštitu osobnih podataka, a ako postoje zakonske zaprjeke, treba pokrenuti proceduru reguliranja ovih pitanja odgovarajućim zakonima.
Tek tada možemo dobronamjerno razgovarati o objavi gore navedenih popisa, pa i registra branitelja.
U suprotnom, objavom postojećeg Registra hrvatskih branitelja iz DR, branitelji će biti dodatno stigmatizirani, izvrgnuti sumnji, potrebi dodatnih dokazivanja, međusobnim sukobima itd. a u javnosti će se potvrditi teza da se radi o, (prevelikoj), skupini problematičnih osoba koji žive parazitski, na teret hrvatske države, što je i temeljni cilj kampanje.
Pored navedenog, u kampanji protiv branitelja se zaboravlja, (ili namjerno prešućuje), činjenica da pored hrvatskih branitelja iz DR, postoji, i povlaštene mirovine prima, oko 39.000 partizanskih boraca NOR-a, danas, 65 godina nakon njegovog završetka.
U sklopu istog procesa, trebalo bi objaviti i njihov popis, sa godinom rođenja, i od kada su u mirovini, iz kojega bi bilo vidljivo da postoje mnogi koji su svoje mirovine «zaradili» kao 10-godišnjaci.
Isto tako, treba objaviti popis građana RH, (bez obzira na to jesu li sudjelovali u DR ili ne), koji su se enormno obogatili u periodu od 1990. do 1996.godine, prema unaprijed utvrđenim i poznatim kriterijima.
Ukoliko se ovo područje želi stvarno urediti, onda je nužno pristupiti mu bez predrasuda, odbaciti stereotipe, utvrditi, popisati, obraditi i grupirati, te na kraju objaviti samo činjenice, bez ostrašćenosti.
Jedna od činjenica je da su hrvatski branitelji iz DR (koliko ih god ima) u velikoj manjini u odnosu na one koji su to mogli, ili trebali biti, a nisu, te da su danas zbog mnoštva (skupnih ili pojedinačnih) razloga, uz svesrdnu pomoć medija, izloženi neviđenoj hajci.
Mnogi su se «zaigrali» i otvoreno krenuli u napad na branitelje. Na žalost, među njima ima i (hvala Bogu) manji broj branitelja. Neki nisu svjesni što će se dogoditi u konačnici i kakvu će općedruštvenu «korist» proizvesti ova kampanja, dok neki jako dobro znaju što čine.
Toj hajci se pridružio (ili stavio na čelo) i aktualni Predsjednik RH, za koga se ne može reći da nije svjestan onoga što čini, što bi trebalo zabrinuti sve one kojima je Hrvatska na srcu.
Posebno nakon kriminalnog čina objave popisa koji se vodi u MORH-u na stranicama interneta. Hoće li itko u ovoj zemlji prozvati aktualnog Predsjednika i klike oko njega za poticanje (za sada nepoznatog počinitelja) na kriminalni čin objave ukradenog dijela popisa hrvatskih branitelja??? Hoće li se itko upitati gdje je granica erozije sigurnosne politike i njene provedbe u praksi, kada nam u «institucijama države» sustavno funkcionira jedino nered, nekompetencija i neodgovornost???
Što se još treba dogoditi da se u MORH-u saniraju štete koje su posljedica kadroviranja Joze Radoša i Željke Antunović, a koje nisu imali hrabrosti i volje ispraviti «neprepoznatljivi» Berislav Rončević i Branko Vukelić???
Koalicijskoj vladi od 2000.godine bio je dovoljan samo jedan mandat da nepopravljivo onesposobi sigurnosni i obrambeni sustav. Za ovu zemlju bi bilo bolje da su ga potpuno razorili. Ali ne. Oni su, kirurški precizno, u sustav ugradili poluge mehanizma koji će ga iznutra onemogućavati da učinkovito funkcionira, kompromitirati ga prema vani i usput se rješavati svih onih koji bi mogli ugroziti «projekt». Neka svi oni kojima je do prava javnosti na informaciju objave popis koliko branitelja ima u MORH-u, koliko ih je «stvarnih» a koliko «lažnih», koliko ih je u Ministarstvu branitelja, gdje su bili ljudi koji su danas na ključnim funkcijama???
Na kraju, pridružujem se zahtjevima da se Registar hrvatskih branitelja iz DR objavi, ali ne kao entitet, nego kao popis skupine časnih, unutar sustavno uređenog područja, u skladu sa gore navedenim načelima.

Pozdrav svim braniteljima!
Ilija Vincetić

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Južan dan u Saboru, 16. 1. 2019.

Objavljeno

na

Objavio

U osvrtima na “buran” dan u Saboru nitko kao objašnjenje agresivnih reakcija premijera i ministra obrane nije spomenuo jugovinu, pri čemu ne mislim na naslijeđe bivše države, već na temperaturu od 13°C uz zračna strujanja s juga, što je neuobičajeno vrijeme za Zagreb u siječnju.

Burne reakcije se, naime, u pravilu ne događaju za bure, već za juga, a prekjučer smo se još jednom mogli uvjeriti u mudrost starih Dubrovčana koji za takvog vremena nisu vijećali niti donosili važne odluke.

Unatoč zgražanju dežurnih moralista, nije se tog dana u sabornici dogodilo ništa što se ne viđa u parlamentima nekih drugih država, koji su svjedočili i gorim epizodama, ne samo u Ukrajini ili Japanu već i u Italiji i Britaniji, primjerice.

O atentatu na Radića i ostale hrvatske zastupnike u beogradskoj skupštini da i ne govorimo.
Kad je sredinom devedesetih tadašnji HDZ-ov ministar kulture Zlatko Vitez ustvrdio da je Sabor “kokošinjac”, to je izazivalo silno zgražanje – kako je mogao uvrijediti “visoki dom”, koji je nedavno postao državni parlament!?

Danas, nakon svega što se zadnjih godina događalo u Saboru takvo zgražanje se doima licemjernim – zašto bi ostali uglađeni maniri u sazivu sabora koji sadržajno sve više nalikuje na križanca pijace i političkog kupleraja?
 Povijest “neverbalne komunikacije” u našem Saboru je prilično siromašna. Pamti se slavni “vritnjak” kada je pravaš Josip Gržanić 5. listopada 1885. izlazak Khuena Héderváryja iz Sabora potpomognuto mid-kickom u stražnjicu mrskog bana. Nakon toga je, s još dvojicom zastupnika utamničen, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zanimljive su bile naknadne interpretacije jer je vlast tvrdila da simbolički udarac nije zadan kako bi sačuvala Khuenovu čast, međutim na saslušanju u istražnom zatvoru, dr. Grga Tuškan dao je legendarnu zaključnu interpretaciju: “Ja držim da je Preuzvišeni g. ban udaren nogom u rit.” 
Godine 1990. je za saborskom govornicom zastupnik Srpske demokratske stranke Radoslav Tanjga novu vlast izabranu na prvim slobodnim višestranačkim izborima nazvao “ustašoidnim režimom”, što od Vučićevih emisara poput Miodraga Linte usred Zagreba slušamo i danas, pa ga je Ivan Bobetko gađao torbom. I promašio.
 Jedini fizički okršaj u samoj sabornici zbio se 2001. kad je Ljubo Ćesić Rojs svojim prstom ostvario izvjesni kontakt s nosom zastupnika IDS-a Dine Debeljuha.

Ćesić je kasnije tvrdio da ga je samo dodirnuo, no Debeljuh se jadao da je bilo bolno. Otada se, osim nekoliko seksističkih verbalnih ispada i već zamornih iznošenja zastupnika Pernara, u sabornici nije događalo ništa izvan uobičajenog bontona.
A onda je osvanula južna srijeda. Započelo je neukusnim, apsolutno “neistanbulskim” obraćanjem premijera Plenkovića zastupnici Bruni Esih.

Na legitimno pitanje o tome kani li ubrzo kunu zamijeniti eurom i tko ga je za to ovlastio, Plenković joj je bahato odgovorio: “Vrlo je važno da i Vi kao zastupnica u Hrvatskom saboru, koja je valjda učila cijelo jutro da postavi ovo pitanje i nije došla na intoniranje himne, dobro proučite preuzete obveze”. Tu izjavu na liniji najgorih saborskih seksističkih vrijeđanja na najbolji način osudila je na društvenim mrežama zastupnica Glasovac: “Ne slažem se s kolegicom Brunom Esih u brojnim političkim stavovima, ali način na koji premijer komunicira u odgovoru na njezino pitanje je dno komunikacijskog, šovinističkog i ljudskog dna.”

Pri tome je Plenković ponovio staro “spuštanje” B. Esih da je ušla u Sabor na listi HDZ-a, prešutjevši pri tome činjenicu da je ušla kao nestranačka osoba s 11. mjesta u prvoj izbornoj jedinici zahvaljujući isključivo 10.500 preferencijalnih glasova dok ih je predsjednik Sabora Jandroković, primjerice, dobio 808, dakle trinaest puta manje.

U nastavku aktualnog prijepodneva na meti kritika zbog propale kupovine zrakoplova našao se ministar obrane Damir Krstičević. Izvođeni su pri tom i “urnebesni” štosevi iz SDP-ovog humorističnog arsenala poput Marasovog bacanja papirnatog aviona. Kad je zastupnik Franko Vidović rekao Krstičeviću: “Možete preko javne nabave nabaviti ovakve avione kakve je nabavio moj kolega Maras”, i krenuo prema njemu s dvije makete zrakoplova, ministar obrane je zgrabio kutiju i ljutito je tresnuo o pod viknuvši: “Goni se i ti i ovo”. I zabio time sam sebi fatalan politički autogol.

Machiavelli poučava kako u dobro uređenoj državi nikada nečije zasluge ne smiju pokrivati njegovu krivnju. Krstičevićeve ratne zasluge su tolike da ih ništa što učinio kasnije ne može potamniti, i ostaju mu vječno, ali s druge strane, one ne mogu niti trebaju pokrivati pogreške koje učini u drugim domenama, sada kao ministar i političar. Pokazalo se da se nije u stanju nositi s pritiskom ni na razini plitkog oporbenog performansa.
 No iznenađenju tu nije bio kraj. Play of the day bio je Plenkovićev nasrtaj na zastupnika Nikolu Grmoju, koji mu je konačno otkrio slabu točku.

Grmoja u pitanu premijeru rekao sljedeće: “Srbija je otvorila nova poglavlja u pregovorima s EU i Hrvatska po tom pitanju nije ništa učinila iako Srbija ne ispunjava preuzeta mjerila iz poglavlja 23. o pristupanju EU. Vaša ministrica Pejčinović Burić, koja sjedi do vas, krši odluku Vlade i ne saziva Povjerenstvo, a naši logoraši sami bez ikakve pomoći dižu tužbe protiv Srbije.

Isto tako, Srbija skriva informacije o nestalima. Možda imamo nekakve koristi od toga; čuo sam da je kolegica Vesna Pusić rekla da ministrica ima velike šanse za glavnu tajnicu Vijeća Europe. Je li to možda znači da osim podrške ove Plenković-Vrdoljak-Pupovac-Saucha Vlade da ima i podršku Srbije, budući da radi sustavno za srbijanske interese”.
 Uslijedila je verbalna prepirka, koju je predsjednik Sabora Jandroković prekinuo proglasivši pauzu, no dobacivanja su se nastavila.

Okidač je bila riječ anemija, nakon čega Plenković užurbanim korakom kreće prema Grmoji, Miro Bulj mu preprečuje put leđima, iskusnom kretnjom mirotvorca u kafanskim tučama, Goran Beus Richembergh smiruje Grmoju, Pupovac se mota u blizini. Sabornicom se u tom trenutku prolama ženski krik “sramota”, očito vapaj neke revne HDZ-ove drugarice.

Što bi se dogodilo da im nije zapriječen kontakt? Bi li Pupovac Grmoju uhvatio s leđa za ruke ili barem za nogu kako bi olakšao pobjedu koalicijskom partneru Plenkoviću? Bi li se Plenković, ojačan tjelohraniteljima koji su ga pratili u pohodu, ipak zastao na pristojnoj distanci i nastavio verbalnu raspravu?

Do gigantomahije ipak nije došlo pa se sada na nekim portalima narod zabavlja nagađanjem što bi bilo da ih nisu spriječili.
Četiri su ponuđene opcije:

1. Grmojina pobjeda nokautom. U tom slučaju bi zastupnik Mosta, ako bi potegao prvi, ispao zlikovac, i okončao političku karijeru a Plenković bi postao parlamentarni mučenik. 2. Plenkovićeva pobjeda nokautom bila bi njegov politički kraj, osim ako ne bi istog dana raspustio Sabor i proglasio diktaturu. 3. i 4., pobjeda Grmoje na bodove ili pobjeda Plenkovića na bodove, ovisile bi o tome tko broji. Po Kuščeviću ili Bačiću Plenković pobjeđuje bez obzira na to što bi snimka ili stručniji komentatori rekli.
 Interpretacija plenkista, koju je prvi ponudio vjerni Pupovac, je kako je Vođa natjerao Grmoju u bijeg. “Neki su imali vrlo hitre noge i nakon junačkih govora vrlo brzo pobjegli s bojišta.”, kaže Pupovac.

Dan kasnije Sunčana Glavak naglašava: “Jučer su verbalne akrobacije Nikole Grmoje završile njegovim bijegom iz sabornice, pokazao se kao slabić”. Dakle, paradoksalno, Plenković se nije želio tući, pa je mirotvorac, ali je istovremeno borbu dobio Grmojinom predajom, tj. bijegom, pa je i najjači. Već sutra će se učvrstiti zaključak da je Plenković najjači čovjek u Hrvatskoj. Tako je to. Ne samo najljepši i najpametniji, već jači i od Filipa Hrgovića.

Do 15. 6. 2016. za HDZ-ovce je najjači bio Tomislav Karamarko. I najduhovitiji. A prije njega, da ste ih javno pitali u kameru, najjača osoba i u stand-upu i na parteru bila je Jadranka Kosor. Jednom se igrala utakmica između vodstva HDZ-a i nekakvih lokalnih čelnika stranke.

Otezalo se beskonačno s rezultatom 0-0 jer nikako nije padao gol, pa je jedan promatrač rezignirano prokomentirao: oni ga ne znaju dat’, a ovi ne smiju…
Plenkovićevo pucanje je znakovito, čak i ako uzmemo u obzir jugovinu kao olakotnu okolnost. Zašto je inače savršen birokrat, naizgled bez ikakve strasti i ideala, politički sin Mate Granića, prvi put toliko izgubio živce da se zaletio prema oporbenom zastupniku?

Putokaz za odgovor “zašto” je ono “na čemu” je izgubio živce. Ostalo je visjeti u zraku jedno neodgovoreno pitanje: Zašto Vlada ne poštuje odluku o osnivanju povjerenstva koje bi pratilo mjerila koje Srbija mora ispuniti u Poglavljima 23 i 24, sastajalo se četiri puta godišnje i podnosilo izvješća?

Očekivati je da će sada, ne samo Grmoja, već i cijeli hrvatski dio oporbe koji ne misli da treba po naputku iz Bruxellesa tetošiti Vučića i gutati sve ne bi li se Srbiju što prije i bezuvjetno ubacilo u EU, neumorno vraćati na to, za plenkiste očito vrlo frustrirajuće pitanje.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Imamo ‘pakao’ koji su nam obećali

 

 

 

 

Nino Raspudić: Po dobru u 2018. pamtimo samo igre, na ‘kruh’ ćemo pričekati

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Jan Ivanjek: Američka ponuda koja se ne može odbiti

Objavljeno

na

Objavio

Agonija oko nabave F-16 Barak ovog je ponedjeljka napokon završila nakon što je Vlada službeno poništila Odluku o njihovoj nabavi.

S propašću kupovine izraelskih borbenih aviona ponovno će se trebati pokrenuti postupak odabira višenamjenskog borbenog aviona za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, da li u obliku natječaja ili izravnom pogodbom.

I dok ćemo ovaj put imati više iskustva i znanja, vrijeme i resursi postojećih MiG-ova 21 neumoljivo istječu, tako da i s najviših razina u proteklim danima dolaze dramatična upozorenja o samo tri operativna MiG-a.

Ipak, prije paničarenja treba imati na umu da su dva ispravna aviona uvijek na dežurstvu, uz još jedan avion u pričuvi. Ostatak od pet operativnih aviona varira u raspoloživosti prema rasporedu održavanja i uočenih problema.

Za budućnost je sada najvažnije da se, unatoč neuspjehu za koji ni u kojem slučaju nije odgovorna Hrvatska, što je prošli tjedan javno potvrdilo i izaslanstvo ministarstva obrane Države Izrael, zadržala politička volja da se provede nabava novih aviona.

I premijer Andrej Plenković i ministar obrane Damir Krstičević izrazili su čvrstu namjeru da se krene u novi postupak, a ministar je već izrazio želju da to bude novi američki F-16. To može značiti samo fantastični Block 70/72, koji je jedina varijanta F-16 koja će se proizvoditi, piše Jan Ivanjek / Globus

Takva je odlučnost sada nužna, a da se situacija shvaća ozbiljno, svjedoči i što se nije čekala redovna sjednica Vlade za poništenje prošle nabave, već je to učinjeno na izvanrednoj sjednici u ponedjeljak. Sada je najvažnije da se taj momentum zadrži, jer se pitanje borbenog zrakoplovstva napokon premetnulo u prvorazrednu političku temu od koje se očekuje i prihvaća isključivo pozitivan rasplet.

Da bi ovaj novi postupak bio uspješniji, svakako će se izvući lekcije iz neuspjelog pokušaja, barem iz onih na koje mi možemo utjecati. O dubinama odnosa Izraela i SAD-a, gdje je cijela stvar blokirana, malo tko može nagađati. No činjenica je zaokret politike Trumpove administracije u protekla dva mjeseca.

Hrvatski Baraci nisu jedina žrtva te promjene jer se Sjedinjene Države povlače i iz Sirije, gdje su na cjedilu ostavljeni Kurdi, a pripremaju se povlačenja iz Afganistana i Iraka, uz moguća daljnja povlačenja iz još nekih regija.

Za nas je nužno da se pozornije prate odnosi i politika velikih sila, i ne samo radi uspješnosti idućeg pokušaja nabave, a preduvjet toga je snažna i fokusirana diplomacija usmjerena na ostvarivanje nacionalnih interesa, na čemu se naša zemlja neprekidno spotiče.

U samom postupku, kako sam se i osobno neposredno uvjerio, hrvatska strana nije radila greške, od odabira i selekcije do prezentacije javnosti. Takav je slučaj otvorenosti nezabilježen: Slovačka i Bugarska, koje su zadnje odabrale F-16 Block 70/72, nisu držale nikakve prezentacije za medije. Priopćeno je da su novi F-16 najbolji, i tu je bio kraj priče.

No učestalija komunikacija s javnošću u idućem postupku svakako bi smanjila neizvjesnost i nagađanja, iako je jasno da se medijima ne mogu davati na uvid tajni dokumenti i podaci, ne samo oni koji se tiču Hrvatske nego i oni koji su klasificirani od strane ponuditelja, stranih država.

Izraelska je ponuda Baraka bila najbolja u cjelini, ponudivši lovce borbenim sposobnostima daleko ispred svih ostalih kandidata s izuzetkom upravo F-16 Block 70/72 uz sjajan pripadajući paket potpore, održavanja, obuke i popratne suradnje.

Hrvatska je odabrala najbolje što je mogla od ponude rabljenih aviona, uložila golemi trud, i na kraju postupak nije uspio. Najveći ograničavajući faktor bio je novac, no nakon ovog iskustva svakome mora biti jasno da je nužno izdvojiti više sredstava za borbene avione.

Usporedbe radi, Baraci su s cijelim paketom trebali koštati oko 3 milijarde kuna, isplaćenih kroz 10 godina, pa je u početku bilo raznih negodovanja marginalnih skupina o trošenju novca. Uljanik će pak samo na račun svojih dugova ove i prošle 2018. godine progutati 4,2 milijarde kuna državnog novca, bez ikakva stvarnog benefita. A u jamu brodogradnje od samostalnosti je ulupano oko 32 milijarde kuna, što je dovoljno za nekoliko eskadrila F-16 ili barem 2 F-35. O tome koliko bi se desetaka tisuća radnih mjesta otvorilo na račun suradnje za tako velike nabave, teško je i nagađati.

No pokušalo se najviše što se moglo s malo novca i rabljenim avionima, tako da je jasno da je sada potrebno okrenuti se nabavi novih. Očito je želja novi američki F-16 Block 70/72, ali i da će se voditi računa o troškovima pa bi se išlo na nabavu manje aviona u dvije serije.

Za naše bi potrebe u prvoj seriji bilo dostatno osam aviona kao minimum za provođenje zadaće zaštite zračnog prostora te uvođenje novog sustava, a modelom 8+8 ide i Bugarska sa svojim Blockovima 70/72. Ipak, to je premalo za postizanje punih operativnih sposobnosti, istovremeno održavanje trenaže pilota i provođenje borbene obuke te zaštite zračnog prostora.

Takav bi aranžman stao u proračun, koji će se morati nužno ipak proširiti, no ovdje je kritično da se zakonski utvrdi i fiksira i nabava druge serije aviona do broja od minimalno 12, kako se ne bi s promjenom političke klime u budućnosti jednostavno odustalo od druge serije.

Financijski bi se prva serija aviona platila skuplje zbog popratnog paketa i uspostave sustava, a druga bi serija dolazila na gotovi sustav i plaćali bi se samo avioni, pa bi je možda bilo moguće nabaviti već i za nekoliko godina, pa i veći broj aviona, jer proračun RH će nastaviti rasti, a MORH-ov bi do 2024. trebao dosegnuti 2 posto BDP-a, što će znatno proširiti mogućnosti.

Sami F-16 Blockovi 70/72 izuzetni su avioni koji imaju fantastične sposobnosti usporedive s borbenim avionima 5. generacije F-22 i F-35, jer im je avionika, senzori i sustavi i bazirana na ovim lovcima. Kako sam već pisao u početku prošlog natječaja, Blockovi 70/72 osigurali bi Hrvatskoj apsolutnu zračnu nadmoć nad širokim susjedstvom za narednih pedesetak godina. Ti su avioni sposobni djelovati u snažno branjenom zračnom prostoru, a niti jedan postojeći ni planirani PZO sustav ili borbeni avion u našoj blizini ne može im se suprotstaviti.

Kao takvi bili bi ultimativno sredstvo odvraćanja. S tvorničkim resursom od 12.000 sati naleta, Hrvatska bi uz planiranu eksploataciju od 100 sati godišnje po avionu na tim lovcima teoretski mogla letjeti 120 godina! Tako da će biti mnogo prostora za daleko intenzivnije letenje u budućnosti, a ne treba zanemariti ni da će za 40-50 godina, kad ih se iz tehnoloških razloga bude trebalo zamijeniti, opet moći biti prodani za vrlo dobru cijenu trećoj strani, jer će im ostati još oko polovice resursa.

Sposobnosti Blocka 70/72 su izuzetne od novog misijskog računala MMC, pa do sasvim nove generacije AN/APG-83 radara s aktivno elektronički skeniranom rešetkom, ili AESA, koji nudi daleko veći domet i razlučljivost od APG-68 kakav je na Baraku, a može istovremeno pratiti brojne zračne, zemaljske, pomorske ciljeve, navoditi na sve njih oružja, a raspolaže i SAR modom mapiranja terena.

K tome AESA radari imaju daleko manju vjerojatnost presretanja emisije, pa neprijateljski piloti imaju minimalne šanse da uopće budu upozoreni da se nalaze u radarskom snopu, a vlastiti piloti mogu slobodnije koristiti radar za stvaranje slike o zračnom prostoru bez velikog rizika od otkrivanja svoje nazočnosti kroz RF emisije.

Block 70/72 može nositi oko osam tona ubojnog tereta, a u konfiguraciji zrak-zrak čak 10 raketa. Druga brojka oznake Blocka odnosi se na motor, pa 70 znači da ima moćniji General Electric F110 motor koji u varijanti 110-GE-100 daje 127 kilonjutna potiska, dok varijanta GE-132 daje čak 145 kN. Block s oznakom 72 pak koristi slabiji Pratt & Whitney F100 koji u zadnjoj inačici F100-PW-229 daje 129 kN.

Ministar je također naglasio da očekuje od SAD-a ponudu koja se ne može odbiti, što je logično jer budući da su Sjedinjene Države blokirale obnovu HRZ-a rabljenim Baracima, sada bi trebale ponuditi najbolje moguće uvjete za jedini dostupni višenamjenski borbeni avion bolji od Baraka, a to je Block 70/72, pogotovo jer će sav naš novac u ovom slučaju ići SAD-u.

Važno je da se kroz industrijsku suradnju izgradi tvornica streljiva, kako je bilo planirano s Izraelom, jer je osim stvaranja dobiti i novih radnih mjesta ona i od kritičnog strateškog značaja za Hrvatsku kako bi se prekinula ovisnost o nabavi streljiva za Hrvatsku vojsku iz suparničkih država kakva je Srbija, ili krajnje nefunkcionalnih kakva je BiH.

Premda je u prvim danima nakon službene propasti nabave Baraka vladala teška atmosfera u kojoj se iz kojekakvih razloga umjetno htjela stvoriti afera, pa su razni politikanti čak tražili ostavke, a činilo se i da će se ponovno morati ići od početka i boriti se za sami opstanak Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, izgleda da je važnost nabave novih lovaca napokon shvaćena u širem društvu.

Iz prethodnog procesa izvučene su važne pouke, sada se iz prve ruke razumije proces nabave borbenih aviona, i znanje i iskustvo stečeno u njemu neće propasti. S obzirom na to koliko se dugo ovo pitanje guralo pod tepih, već je i to iskustvo od goleme važnosti, jer u konačnici smo izgubili samo vrijeme, iako ga imamo sve manje.

A vrijeme dobro ocrtava zastrašujuću nebrigu svih prethodnih vlada koje su, počevši od 2000. godine s raskidanjem predugovor o modernizaciji 24 MiG-a 21 u Izraelu na standard 2000, odbijale donijeti odluku o nabavi novih borbenih aviona. Pa i da nije izgubljena 2016. godina, da je cijeli projekt Baraka išao točno kako je išao, ali godinu ranije, nema sumnje da bi sve bilo potpisano bez ikakvih problema.

To je važna pouka o nužnosti pravovremenog donošenja odluka. Kanada je, primjerice, ušla u program Joint Strike Fighter 1997., iz kojega je nastao F-35, iako će svoje postojeće lovce CF-18 Hornet koristiti sve do 2032. Odluka je doduše donesena iz prvenstveno ekonomskih razloga, kako bi kanadske tvrtke profitirale i sudjelovale u tom golemom program.

No zato je Kanada imala napretek vremena da, uvidjevši kako F-35 stvara sve više problema, odluči održati natječaj za novi lovac koji će odabrati 2019., a isporuke će početi 2025., sedam godina prije isteka resursa Hornetima.

Epilog neuspjeha koji Hrvatska nije skrivila je jednostavan. Natječaj je proveden po svim pravilima, bez ikakve mogućnosti malverzacija, daleko transparentnije nego ijedan odabir borbenog aviona u posljednjim desetljećima u Europi, a našoj zemlji nije počinjena nikakva financijska šteta.

Čak i novac koji je u proračunu za 2018. bio rezerviran za ratu aviona preusmjeren je u zdravstvo. Nabave borbenih aviona često propadaju, pa je tako i Bugarska odabrala Block 70/72 tek iz drugog pokušaja. Kakva će biti američka ponuda, ne može se nagađati, no kroz industrijsku suradnju svakako bi trebalo ostvariti najveću moguću korist.

Rješenje s nabavom novih F-16, kroz dvije serije, stavilo bi Hrvatsku u odličan položaj. Premda bi najbolje bilo odmah naručiti 12 aviona, upitno je bi li za takav pothvat bilo novca, iako ne treba isključiti ni da SAD da toliko dobru ponudu da se i to može napraviti.

No nužno je da u konačnici, odjednom ili u dvije serije, HRZ raspolaže s 12 ovih borbenih aviona kojima će moći potpuno vladati nebom narednih pola stoljeća. A tu su i politički benefiti: na ovaj način ostali bismo pouzdani partner SAD-a, koji je uz nas još od Domovinskog rata.

Hrvatska vojska s američkim snagama održava odlične odnose i redovno se provode zajedničke vježbe, a da se ne spominju ranije američke donacije borbene opreme od kojih su najvažniji helikopteri Kiowa Warrior, ali i buduće, poput dva helikoptera UH-60M Black Hawk.

S obzirom na brojne druge potrebe HV-a koje se mogu riješiti uz američku pomoć, opcija najnovijih F-16 daleko je najbolja i najdugoročnija. Sada je samo na SAD-u da se dokaže kao istinski partner i saveznik i da ponudu kakvu Hrvatska treba.

Jan Ivanjek / Globus

 

Jan Ivanjek: HV je najbolja vojska u našem susjedstvu

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari