Pratite nas

Pregled

Objavljena knjiga Davora Marijana ‘Rat Hrvata i Muslimana u BiH od 1992. do 1994.’

Objavljeno

na

Monografiju hrvatskoga vojnog povjesničara Davora Marijana “Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.” objavio je Hrvatski institut za povijest iz Zagreba.

“Rat u BiH sukob je triju konstitutivnih naroda za teritorij koji su Hrvati zahtijevali manje, Srbi znatno više, a Muslimani u cijelosti”, piše Marijan i dodaje kako su u tom nastojanju pripadnici svih triju naroda počinili zločine nad pripadnicima drugih dvaju naroda.

Tvrdi kako je sukobljenim stranama zajedničko da su željele više od onoga što je bilo racionalno i u granicama mogućega.

“Kako se rat širio, popis želja proširen je nastojanjem da pripadnika drugih dvaju naroda bude što manje na tom teritoriju”, ističe autor i dodaje kako je to zajednička crta svim akterima rata. To ne znači, smatra, da se njihova uloga i učinak mogu izjednačiti.

“Odgovornost za rat nije ista, kao ni razmjeri zla počinjenoga nad pripadnicima drugih dvaju naroda”, piše Marijan i dodaje kako činjenica da je netko bolje naoružan i da je počinio najveći broj zločina ne mora značiti da je apsolutni krivac.

Ocjenjuje kako ni jedna od tri strane nema ekskluzivno pravo tumačiti rat te podsjeća kako se ustalila praksa da to pravo imaju isključivo Bošnjaci, koji se smatraju najvećom žrtvom.

Naglašava kako je tema ove knjige sukob Hrvata i Muslimana, što je, tvrdi, bio središnji dio rata u BiH te kontekst u kojem se dogodio i njegove glavne značajke.

Podsjeća da se zahvaljujući utjecaju dobro umrežene političke i medijske skupine muslimansko-hrvatski rat već dva desetljeća u Hrvatskoj interpretira isključivo kao hrvatski krimen i tip sukoba koji “nije naš rat”.

Smatra kako spomenuta skupina podupire Bošnjake što podrazumijeva protivljenje legitimnoj politici Hrvata u BiH te potporu aktualnoj bošnjačkoj politici i njezinoj interpretaciji rata.

Naglašava kako je bošnjačka elita potpuno, a srpska najvećim dijelom stala iza naroda čiji su dio. Hrvatska elita bila je najviše podijeljena i intelektualci se uglavnom nisu usudili stati uz nacionalnu politiku.

Napominje kako različite poglede na uzroke i karakter rata u BiH ilustriraju neke tiskovine nastale relativno brzo poslije rata te dodaje kako to zorno pokazuju izdanja Udruženja Srba iz BiH u Srbiji i iranskim novcem financiranoga instituta Ibn Sina iz Sarajeva dok hrvatskoga pogleda uopće nema.

Marijan ističe kako se inzistiranjem na agresiji relativizira činjenica da se uglavnom radilo o ratu domicilnoga stanovništva na zajedničkom teritoriju.

Teza o agresija/ma na BiH dominantna je unutar bošnjačke javnosti te u dijelu interpretatora koji Muslimane Bošnjake poistovjećuju s BiH, čime im daju status temeljnoga naroda napominje i dodaje kako to oni nisu bili ni prema odlukama ZAVNOBiH-a niti u Daytonskom sporazumu.

Naglašava kako prema takvim gledištima Srbi i Hrvati iz BiH, iako konstitutivni narodi, agresori su na državu u kojoj su rođeni i u kojoj žive te u kojoj imaju jako dugu povijest, bogatiju i utemeljeniju od muslimansko-bošnjačke.

Knjiga “Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.” (476 str.) podijeljena je na 23 poglavlja – polazišta, raspad Jugoslavije, BiH do referenduma o neovisnosti, političko organiziranje i strategije u BiH, legalno i legitimno, BiH tijekom rata u Hrvatskoj, eskalacija i rat u BiH 1992., ratna suradnja “prirodnih” saveznika, raspad sustava i ratno življenje, međunarodna zajednica, bojno polje, oružane snage, rat prije rata, kronologija za razumijevanje muslimansko-hrvatskoga rata, prvi veliki sukobi, rat u Hercegovini, rat u središnjoj Bosni, rat u dolini Vrbasa i rami, položaj HVO-a pod muslimanskom većinom, Washingtonski sporazum, Srbi i muslimansko-hrvatski rat, zločin i kazna te zaključno razmatranje.

Na kraju knjige je sažetak na engleskom jeziku, popis kratica, izvori i literatura te kazalo osobnih imena.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Zoran Milanović: Ja sam ozloglašen u nekim stvarima, hoću se mijenjati

Objavljeno

na

Objavio

Bivši premijer i predsjednički kandidat Zoran Milanović stigao je u utorak navečer u Motovun uoči filmskog festivala.

”Lijepo mi je tu, a opet rijetko dolazim. Zadnji put sam bio 2007. Nije me trebalo dugo nagovarati. Naravno da je to neizbježno i da je dio kampanje”, kazao je Milanović za RTL.

Nije htio previše riječi trošiti na političke teme.

”Ne želim ljude istraumatizirati kampanjom, ljeto je. Ja sam notorno poznat po nekim stvarima i ozloglašen u nekim stvarima, mijenjati se hoću – u nekim stvarima. Malo, ali to sam ja. Imam 52 godine, imam ogromno iskustvo u državnim stvarima”, rekao je.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Dr. sc. Tado Jurić: Kad ne bude Hrvata u BiH, neće biti ni Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Iseljavanje je bolna tema u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini, s jednim zajedničkim nazivnikom – odlaskom Hrvata. Otvoreno o toj temi već neko vrijeme progovara dr. sc. Tado Jurić s Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Ovoga je puta svoje viđenje problematike iznio u kolumni za kršćansku obiteljsku reviju Kana u izdanju Kršćanske sadašnjosti.

“Demografska problematika odavno je ključno nacionalno i sigurnosno pitanje Bosne i Hercegovine, no svijesti o tome nema ni danas. U hrvatskoj su populaciji u BiH danas gotovo svi demografski pokazatelji i trendovi negativni. Prema S. Štercu (2017.), svi trendovi potvrđuju ulazak u klasični demografski slom koji uključuje depopulaciju, prirodni pad, starenje, izumiranje, demografski nestanak pojedinih naselja i manjih regija…

Sve to ima jednako pogubne posljedice i na Hrvatsku jer je nestankom Hrvata u BiH presušio demografski bazen za revitalizaciju RH u koju se desetljećima doseljavalo uglavnom hrvatsko stanovništvo iz BiH.

Stoga je BiH danas jedno veliko groblje, groblje ideja, propalih nada i jednog cijelog naroda. I sama Povijest po sebi je groblje naroda, država, nacija i ideja.

Prepuna je nestalih naroda, a pogotovo nestalih država (D. Šakanović 2017.) Za ovu tvrdnju potrebno se samo osvrnuti na prošlo stoljeće. Nekima se možda čini da propadaju samo velika carstva, a ne narodi. Nekima se čini da će vječno opstati narodi koji su postali nacija i njihove države, no to je vječna iluzija.

Kada se ruše monarhije, carstva i države, za sobom u ponor vuku i svoje elite. Tragedija je uvijek u tome što elite nikada nisu svjesne da njihov sustav propada i nestaje (D. Šakanović 2017.). Poznato? Pogledajmo svježi primjer komunističke elite. Ili pak naše današnje elite.

Danas već svi znaju da potpuno nestajemo kao hrvatski narod. Iseljavamo, izumiremo i nestajemo kroz abortus. Hrvatski način života jednostavno se gasi, a hrvatska kultura nestaje. Koncept je uvijek bio isti, prvo nastupa moralno i kulturno propadanje iza kojeg slijedi biološko propadanje.

Jedina iluzija opstojnosti su državne institucije. A ovakve, nagrižene korupcijom, premrežene klijentističkim dugovima, nisu ništa drugo doli predznak propadanja društva i države. Kao i uvijek do sada u povijesti.
Političkim elitama nije cilj opstanak naroda i kulture, već očuvanje vlastitih privilegija, moći i bogatstva u društvu koje su skrojili po svome. Tu nema mjesta za druge. Zato ljudi odlaze. Zbog ponižavanja od takvih i njihovih poslužnika na lokalnim razinama. Zbog vlastitoga moralnog integriteta. Jer čovjek je biće koje će trpjeti nestašicu i oskudicu, no ne i ugnjetavanje (D. Šakanović 2017.)

U svojem istraživanju iz 2018. vidjeli smo da gospodarski rast nije dovoljan uvjet za zaustavljanje iseljavanja. Ključno je stoga istražiti cjelokupno zadovoljstvo kvalitetom života, a ne samo ponavljati političku floskulu da će nas gospodarski oporavak spasiti.

Ponižavanje i nepoštovanje otjeralo je najbolje. A s najboljima otišle su i najbolje ideje. Onamo gdje ih cijene. Stoga mi svi kao društvo već odavno igramo u trećoj ligi ˗ u kojoj nema ispadanja jer se niže ne može pasti.

Već danas nemamo ni dovoljno ljudi ni znanja. Urušavamo se, nesposobni za bilo kakvu promjenu. A to se događa prvi put u našoj povijesti. Nikada prije nezadovoljne mase nisu mogle otići (D. Šakanović 2017.). Morale su ostati i boriti se. Danas prvi put ne moraju. Proces pred kojim se nalazimo stoga nitko ne može točno predvidjeti ni procijeniti njegove posljedice.

Nema impulsa značajne promjene. Nema snažnog pojedinca, djelotvornih institucija. Sustav je nastao na nepravdi, njome se hrani i postojat će sve dok je nepravde.

Danas sva tri naroda u BiH imaju manje stanovništva u ukupnom broju. Izgubljeno je čak milijun i pol stanovnika u odnosu na predratnu brojku (CIA 2018.), što je zasigurno posljedica rata i agresije na zemlju, kao i iseljavanja koje je uslijedilo kao odgovor na neriješeno stanje u zemlji. Rat je zaustavljen, no uzroci koji su doveli do rata nisu uklonjeni.

Problemi pak koji su doveli do masovnog iseljavanja mladih Hrvata iz BiH nisu vezani samo uz rat i političku i ekonomsku nestabilnost protekla tri desetljeća. Problemi su strukturne prirode i rezultat su sustavne nebrige svih dosadašnjih režima za život građana u zemlji u cjelini, kao i pojedinačnih naroda.

Sve analize demografa Anđelka Akrapa pokazuju da će se zbog iseljavanja iz BiH udio Srba i Hrvata u BiH i dalje smanjivati, a udio Bošnjaka rasti jer su u prosjeku najmlađi i manje se iseljavaju od Hrvata i Srba (Večernji list, 8. 7. 2016). Kod Bošnjaka je drukčije i kod njih neće biti negativnih demografskih pokazatelja jer će se uz pozitivan prirast u BiH i useljavati muslimansko stanovništvo, na što hrvatska i srpska populacija ne mogu računati.

Prema Štercu (2017.), svaki oblik političke i društvene organizacije (povijest, kultura, jezik, europski put i demokratizacija, ustavna i institucionalna jednakopravnost, europska BiH) nemaju nikakvog smisla u uvjetima demografskoga nestanka Hrvata u BiH.

Izračun pokazuje da će uz postojeći prirodni pad i vanjsku negativnu migracijsku bilancu smanjenje ukupnoga hrvatskog stanovništva u BiH za sljedećih deset godina pasti sa sadašnjih oko 400 000 na manje od 200 000 osoba (koji zaista žive u BiH). Ukupna starost te populacije bit će iznad 50 godina.

Poseban je problem što odlazi fertilna populacija, samim tim i mogućnost revitalizacije hrvatskoga naroda u BiH, a indirektno i u RH.

Čak i kada bismo uzeli optimističan scenarij prema kojem bi svaka Hrvatica u BiH do kraja svog reproduktivnog razdoblja u 49. godini rodila 2,1 djece, to ne bi bilo dovoljno da spriječi nestanak Hrvati u BiH u 21. stoljeću.

Uz to možemo očekivati supstituciju hrvatskih prostora s muslimanskom populacijom. Tu se otvara niz pitanja, kao i neizbježno ˗ koliko će trebati vremena da Hrvati izgube status konstitutivnoga naroda u BiH?

Padnu li Hrvati ispod 10 %, zasigurno će bošnjačke (moguće i srpske) političke elite postaviti pitanje nove organizacije BiH. A prema svim pokazateljima, to bi se moglo dogoditi već u sljedećih deset godina.

Nažalost, mnogo toga ukazuje da se radi o povijesnom odlasku Hrvata nakon kojeg povratka više nema. Osim Hrvata u BiH, vrlo je moguće i da cijela zemlja nestane u kontekstu pokrenutih milijunskih migracija koje će po svemu sudeći teći preko nje.

A kako ćemo nestati? Neće to biti ništa spektakularno ni vidljivo golim okom. Pomalo ćemo se gasiti, iseljavati, a usporedno će teći proces zamjene stanovništva. Doći će neki novi klinci koji neće govoriti, misliti, vjerovati kao mi. Šumama, betonu, vodama će biti svejedno. Vjerojatno i našoj djeci. No grobovima naših predaka neće.

Scenarij potpunog demografskog sloma Hrvata u BiH ne mora nužno biti jedina stvarnost koja nas čeka. No kucnuo je zadnji čas da se poduzmu konkretni potezi. Ključno je shvatiti da postojeći status quo odgovara svim političkim elitama u BiH i međunarodnoj zajednici, na čiju intervenciju Hrvati više ne mogu čekati jer će protok vremena riješiti situaciju koju dosad nitko nije uspio riješiti. Ali to će „rješenje“ ići na uštrb Hrvatima iz BiH, kao i svakom „malom čovjeku“ u BiH. Ipak, pravi su gubitnici Hrvati Bosanske Posavine i Srednje Bosne. Oni najbrže iseljavaju i trebaju tiho nestati.

Bošnjačke političke elite igraju na kartu biologije, srpske na protok vremena kako bi se učvrstio položaj Republike Srpske, dok Hrvati nemaju nikakvu strategiju (M. Marić, 2019.). Neki će reći da je hrvatska strategija u BiH zapravo „spasiti“ Hercegovinu.

I dok Hrvati gledaju u „zlatno tele EU“, Bošnjaci natalitetom rješavaju goruće pitanje, a Srbi ukopavanjem u rovove svoje „države unutar države“.

Malog se čovjeka ni na jednoj strani ništa ne pita. Iseljavanje će jednako teći i kod Bošnjaka i Srba i Hrvata. Samo što se kod Bošnjaka i Srba ima tko iseliti.”, ističe dr. Jurić.

(Kana)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari