Pratite nas

Kronika

Obljetnica okrutnog ubojstva katoličkog svećenika

Objavljeno

na

U Obavijestima Biskupskoga ordinarijata u Đakovu o smrti tovarničkoga župnika Ivana Burika 1991. zapisano je sljedeće: »Ivan Burik, tovarnički župnik, rođen 8. studenoga 1928. u Neštinu. Osnovno školovanje završio u rodnom mjestu.

U zrelijim godinama školuje se u Zagrebu i Đakovu. Za svećenika zaređen u Đakovu dne 6. ožujka 1960. Bio kapelan u Đakovu, a od 1963. do smrti župnik u Tovarniku. Ubijen najvjerojatnije 9. listopada 1991. u župnom stanu u Tovarniku, od četnika. Pojedinosti nisu poznate.

Jedan njegov župljanin o svom župniku poslao je jedno pismo u kome stoji: ‘Ne sjećam se točno datuma. Znam da sam bio s vlč. Burikom 8 dana nakon pada Tovarnika. Sahranjivali smo zajedno 23 osobe na groblju u Tovarniku. Velečasni se trudio da utvrdi identitet svih poginulih i umrlih koje smo sahranjivali. Nije uspio.

Ja se sjećam pouzdano nekih od njih: Džambo, Mato Ćurić, Marko (nastavnik), Adamović Ivan, Filić Đuro, Marinković Danika i dr. Ja sam tih dana bio među zatočenicima u Tovarniku. Zadužen sam bio s ostalima da kupim smeće. Jednog dana nam je čuvar rekao: Otići ćemo u župni stan i odnijeti župnika Burika koji je umro od infarkta. Međutim, kad smo došli i obišli sve prostorije župnog stana, nismo ga našli. Potom smo neki sišli u podrum. Tu je ležao mrtav na leđima a na prsima mu se vidjela prostrijelna rana od oko 5 cm širine.

Osjetilo se da je ubijen još prije nekoliko dana. Za to vrijeme čuvar je bio vani. Nismo ništa o viđenome vani izjavljivali bojeći se za svoj život. Zamotali smo velečasnovo tijelo u ćebe i potom stavili u najlonsku vreću koju smo zavezali. Potom smo ga sahranili na groblju i to u drugom redu bagerom iskopanog rova, drugoga otraga, odmah iza Subašine mame (Ivković). Kod kuće sam zapisao datum ali sad se ne sjećam. Molim da za sada moje ime ne dolazi u javnost’ (Biskupski ordinarijat Đakovo, broj 1771/1991).«

Mnogi još i danas preživjeli svjedoci svjedoče, kako se ubojica Kosta Gvozdenov u Lovasu 1991. godine javno hvalio da je u Tovarniku ubio svećenika Ivana Burika. Premda dokazi ne tematiziraju do u detalje ubojstvo vlč. Ivana Burika, ipak daju indicije kako je Burikov ubojica Kosta Gvozdenov iz Vršca (Srbija).

‘Dr. Ljeposava Stanimirović prikrivala mučeničku smrt vlč. Ivana Burika’

Sramotan je pokušaj prikrivanja ratnoga zločina i mučeničke smrti vlč. Ivana Burika, s lažnim i krivotvorenim liječničkim izvješćem tadašnje mrtvozornice dr. Ljeposave Stanimirović od 12. listopada 1991. godine, o uzroku Burikove smrti, a bez da je pregledala njegovo mrtvo tijelo, u kojem se lažno navodi da vlč. Ivan Burik nije ubijen, nego da je poginuo od eksplozije.

Istražujući ovaj ratni zločin došli smo do dokaza, kako su lažnim dokumentima mrtvozornici dr. Ljeposava Stanimirović i dr. Dragan Martinović 1991. godine odrađivali prljavi posao za četničku okupatorsku vlast, pa su, naknadno bez pregleda i danima nakon stvarne smrti, potpisivali lažne potvrde o uzroku smrti mučki ubijenih tovarničana.

I ove godine Memorijalna utrka za ubijenog župnika Ivana Burika.

Iz središta Vukovara, put 27 kilometara udaljenog Tovarnika, u ponedjeljak 8. listopada u 10 sati krenuti će sudionici desete Memorijalne utrke Vukovar-Tovarnik, koju u povodu 27. obljetnice ubojstva tovarničkog župnika Ivana Burika trči šezdesetak trkača u organizaciji Maraton klub “Hrvatski sokol” iz Osijeka i Udruge “Dr. Ante Starčević” iz Tovarnika.

 

Uoči starta utrke, sudionici će se pomoliti ispred Kamenog križa na ušću Vuke u Dunav, a očekuje se kako bi u Tovarnik trebali stići oko 13:30 sati kada će uslijediti polaganje vijenaca i zajednička molitva na mjestu masovne grobnice i kod spomen-poprsja i groba Ivana Burika na tovarničkom groblju.

Za Udrugu dr. Ante Starčević -Tovarnik

Antun Ivanković, predsjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

‘Granate na Hrvate’ – grafiti su najmanji problem Hrvata koji žive u granicama Srbije

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što su se početkom ovog (rujna) mjeseca u Novom Sadu pojavili antihrvatski grafiti („Ubi Hrvata da šiptar nema brata“ i drugi) isto se to ponovilo ovih dana u Beogradu i to u Osnovnoj školi „Filip Kljajić“, gdje su na vanjskim zidovima tog zdanja na više mjesta ispisane ćirilične poruke čiji je smisao nedvojben ( “Granate na Hrvate”, “Vukovar”, “Knin”, „Četnici“, “Ratko Mladić”, “Ja sam četnik” uz neizbježna četiri ocila – znamenje pod kojim se išlo u rat za „Veliku Srbiju“, klalo, žarilo, palilo, rušilo, pljačkalo i silovalo 90-ih godina po Hrvatskoj i BiH).

I odmah treba reći jednu istinu o kojoj se šuti: takvi marginalni događaji kao što je šaranje po zidovima i javnim površinama – kakve god poruke to nosilo – najmanji su problem s kojim se sreću Hrvati iz Srijema, Banata, Bačke i Srbije; i ne samo Hrvati, nego svi drugi građani koji nisu Srbi, pa i onaj dio normalnih Srba – demokrata i humanista koji ne pristaje uz politiku ekstremizma, opciju koja prevladava kod naših istočnih susjeda.

Hrvati su na prostorima o kojima je riječ nepoželjni od 1918. godine i od tada ih se nastoji suzbiti na sve raspoložive načine: od asimilacije preko pritiska državnog aparata do planskog odnarođivanja i razbijanja (uz pomoć nametanja subetničkih odrednica u zamjenu za njihovo narodno ime – „bunjevac“, „šokac“), pa do otvorenih progona onda kad to uvjeti i međunarodne okolnosti dopuštaju (kao što je bilo u razdoblju od 1991. do 1999. godine). I sve se to događalo (a događa i dalje) u sklopu dugoročne strategije velikosrpskih ideologa.

Pogledamo li službene statističke podatke, vrlo je lako uočiti kako je hrvatski narod na svojim domicilnim područjima (dakle, tamo gdje predstavlja autohtono, starosjedilačko pučanstvo – prije svega u Srijemu i Bačkoj pa potom i Banatu) sveden na ostatke ostataka sa sasvim izvjesnom perspektivom potpunog nestajanja.

Krenemo li od 1948. godine, vidimo da je broj Hrvata u Srbiji tada iznosio 169.894 (2,6% udjela u ukupnom stanovništvu)

Taj je broj 1953. godine pao na 162.158 (2,3% udjela u ukupnom stanovništvu); godine 1961. on je iznosio 196.411 (2,6% udjela u ukupnom stanovništvu); 1971. godine 184.913 (2.2% udjela u ukupnom stanovništvu); 1981. godine 149.368 (1,6% udjela u ukupnom stanovništvu); 1991. godine 105.406 (1,1% udjela u ukupnom stanovništvu); 2011. godine 57.900 (0,81% udjela u ukupnom stanovništvu).

Kako je vidljivo, u odnosu na 1961. godinu, broj Hrvata u Srbiji smanjen je za preko 300%.

Isti se proces odvija i u Vojvodini gdje je 1961. godine živio 145.341 pripadnik hrvatskog naroda, taj je broj 1991. godine bio 74.226, a 2011. godine 47.033.

Dakle, opet smanjenje od preko 300%.

Danas Hrvata u Srijemu, Bačkoj i Banatu (Vojvodini) sasvim sigurno nema više od 40.000 i taj trend rapidnog smanjenja ove populacije nije ni malo ohrabrujući.

Iz Srbije koja „nije učestvovala u ratu“, 90-ih godina prošlog stoljeća protjerano je ili pobjeglo od terora države i njezinih ekstremnih pokreta i skupina oko 50.000 Hrvata, najviše iz Vojvodine (oko 40.000).

Uvijek treba naglašavati činjenicu da su oni u svemu bili lojalni građani koji ni jednoga trenutka nisu digli ruku na državu u kojoj su živjeli, pa čak ni onda kad ih je ona progonila, zatvarala, mobilizirala u rat, palila im i otimala domove, premlaćivala ih, odvodila ih iz kuća i ubijala, kršila im temeljna ljudska i nacionalna prava – ili slala četnike i druge ekstremne skupine da taj prljavi posao obave u njezino ime i za njezin račun.

Jedini „otpor“ koji je ovaj narod pružio, bio je odlazak sa svojih stoljetnih ognjišta – u tišini, bez pompe i galame i bez ijednoga razbijenog prozora, iako su kroz cijelo to vrijeme nosili biljeg „ustaša“. Uzalud su bili vapaji naših svećenika i biskupa. Srijem je najvećim dijelom etnički očišćen, hrvatsko je pitanje u Banatu odavno riješeno, a taj se proces privodi kraju i u Bačkoj u kojoj se još uvijek Hrvati nekako drže u enklavama oko Sombora i Subotice.

Hrvate u Srbiji i Vojvodini i danas tuku, uništavaju im i pale imovinu, a svaka (pa i nehotično) pogrešno izgovorena, napisana riječ ili gesta dovodi ih u poziciju da su na udaru „patriota“ koji od 1991. godine u Srbiji vedre i oblače. To što se u ove krajeve nakrcalo na desetke tisuća „krajišnika“ (iz Hrvatske i BiH) među kojima i tisuće zločinaca i ubojica koji su tamo pronašli spas od sudskih progona u zemljama gdje su nedjela počinili, još je jedna otegotna okolnost za sve koji nisu Srbi, a posebice Hrvate koji su prema svim istraživanjima najomraženiji narod među Srbima.

Hrvati u Srbiji i Vojvodini su osuđeni su na šutnju – na nestajanje u šutnji. I kako bi biološki opstali u večini slučajeva su primorani odreći se sebe i svoga nacionalnog identiteta.

Kad se njih premlaćuje, ne diže se halabuka, nema tamošnjih premijera, ministara, predsjednika koji osuđuju incidente. Srbi imaju posve drugačiju strategiju: oni svoj prljavi veš kriju i provode ono na čemu rade već više od stotinu godina.

Naši Hrvati koji imaju nesreću živjeti tamo, nemaju svoga „Pupovca“ koji će svaki čas „trljati nos“ vlastima, on nemaju zajamčena mjesta u Narodnoj skupštini.

Jedino pravo koje imaju jeste: odreći se sebe – ili odseliti.

Treće mogućnosti nema.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

27. rujna presuda za zločin u Uzdolu bivšem zapovjedniku tzv. ABiH Enveru Buzi

Objavljeno

na

Objavio

Sud Bosne i Hercegovine u petak, 27. rujna izreći će prvostupanjsku presudu Enveru Buzi, bivšem zapovjedniku Samostalnog bataljuna Prozor Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) koji se tereti za zločin protiv civilnog stanovništva počinjen u Uzdolu kod Prozora, javio je BIRN.

Buzi je na teret stavljeno kako je propustio poduzeti mjere da počinitelji zločina u Uzdolu budu kažnjeni. Prema optužnici, pripadnici ovog bataljuna su 14. rujna 1993. napali selo Uzdol, i u zaseocima Križ, Zelenike i Raiči ubili 27 civila hrvatske nacionalnosti.

Ipak, ostaje gorka činjenica kako nalogodavci ovoga zločina nikada nisu izvedeni pred sud, iako je sasvim jasno kako je netko pomno planirao masakr nad hrvatskim stanovništvom na Uzdolu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari