Pratite nas

Kronika

Obljetnica okrutnog ubojstva katoličkog svećenika

Objavljeno

na

U Obavijestima Biskupskoga ordinarijata u Đakovu o smrti tovarničkoga župnika Ivana Burika 1991. zapisano je sljedeće: »Ivan Burik, tovarnički župnik, rođen 8. studenoga 1928. u Neštinu. Osnovno školovanje završio u rodnom mjestu.

U zrelijim godinama školuje se u Zagrebu i Đakovu. Za svećenika zaređen u Đakovu dne 6. ožujka 1960. Bio kapelan u Đakovu, a od 1963. do smrti župnik u Tovarniku. Ubijen najvjerojatnije 9. listopada 1991. u župnom stanu u Tovarniku, od četnika. Pojedinosti nisu poznate.

Jedan njegov župljanin o svom župniku poslao je jedno pismo u kome stoji: ‘Ne sjećam se točno datuma. Znam da sam bio s vlč. Burikom 8 dana nakon pada Tovarnika. Sahranjivali smo zajedno 23 osobe na groblju u Tovarniku. Velečasni se trudio da utvrdi identitet svih poginulih i umrlih koje smo sahranjivali. Nije uspio.

Ja se sjećam pouzdano nekih od njih: Džambo, Mato Ćurić, Marko (nastavnik), Adamović Ivan, Filić Đuro, Marinković Danika i dr. Ja sam tih dana bio među zatočenicima u Tovarniku. Zadužen sam bio s ostalima da kupim smeće. Jednog dana nam je čuvar rekao: Otići ćemo u župni stan i odnijeti župnika Burika koji je umro od infarkta. Međutim, kad smo došli i obišli sve prostorije župnog stana, nismo ga našli. Potom smo neki sišli u podrum. Tu je ležao mrtav na leđima a na prsima mu se vidjela prostrijelna rana od oko 5 cm širine.

Osjetilo se da je ubijen još prije nekoliko dana. Za to vrijeme čuvar je bio vani. Nismo ništa o viđenome vani izjavljivali bojeći se za svoj život. Zamotali smo velečasnovo tijelo u ćebe i potom stavili u najlonsku vreću koju smo zavezali. Potom smo ga sahranili na groblju i to u drugom redu bagerom iskopanog rova, drugoga otraga, odmah iza Subašine mame (Ivković). Kod kuće sam zapisao datum ali sad se ne sjećam. Molim da za sada moje ime ne dolazi u javnost’ (Biskupski ordinarijat Đakovo, broj 1771/1991).«

Mnogi još i danas preživjeli svjedoci svjedoče, kako se ubojica Kosta Gvozdenov u Lovasu 1991. godine javno hvalio da je u Tovarniku ubio svećenika Ivana Burika. Premda dokazi ne tematiziraju do u detalje ubojstvo vlč. Ivana Burika, ipak daju indicije kako je Burikov ubojica Kosta Gvozdenov iz Vršca (Srbija).

‘Dr. Ljeposava Stanimirović prikrivala mučeničku smrt vlč. Ivana Burika’

Sramotan je pokušaj prikrivanja ratnoga zločina i mučeničke smrti vlč. Ivana Burika, s lažnim i krivotvorenim liječničkim izvješćem tadašnje mrtvozornice dr. Ljeposave Stanimirović od 12. listopada 1991. godine, o uzroku Burikove smrti, a bez da je pregledala njegovo mrtvo tijelo, u kojem se lažno navodi da vlč. Ivan Burik nije ubijen, nego da je poginuo od eksplozije.

Istražujući ovaj ratni zločin došli smo do dokaza, kako su lažnim dokumentima mrtvozornici dr. Ljeposava Stanimirović i dr. Dragan Martinović 1991. godine odrađivali prljavi posao za četničku okupatorsku vlast, pa su, naknadno bez pregleda i danima nakon stvarne smrti, potpisivali lažne potvrde o uzroku smrti mučki ubijenih tovarničana.

I ove godine Memorijalna utrka za ubijenog župnika Ivana Burika.

Iz središta Vukovara, put 27 kilometara udaljenog Tovarnika, u ponedjeljak 8. listopada u 10 sati krenuti će sudionici desete Memorijalne utrke Vukovar-Tovarnik, koju u povodu 27. obljetnice ubojstva tovarničkog župnika Ivana Burika trči šezdesetak trkača u organizaciji Maraton klub “Hrvatski sokol” iz Osijeka i Udruge “Dr. Ante Starčević” iz Tovarnika.

 

Uoči starta utrke, sudionici će se pomoliti ispred Kamenog križa na ušću Vuke u Dunav, a očekuje se kako bi u Tovarnik trebali stići oko 13:30 sati kada će uslijediti polaganje vijenaca i zajednička molitva na mjestu masovne grobnice i kod spomen-poprsja i groba Ivana Burika na tovarničkom groblju.

Za Udrugu dr. Ante Starčević -Tovarnik

Antun Ivanković, predsjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Sjećanje na žrtve partizansko komunističkih zločina u svibnju 1945. u Gornjoj Kustošiji

Objavljeno

na

Objavio

Ove nedjelje, 19. svibnja 2019 godine, kod spomen-obilježja žrtava komunističkih zločina stradalih 1945. te ekshumiranih iz masovne grobnice u Gornjoj Kustošiji, već tradicionalno je obilježen Dan sjećanja na žrtve komunističkog režima na lokaciji Gornja Kustošija.

Na njivi na kojoj je postavljeno spomen obilježje, 9. svibnja 1945. partizansko komunistički zločinci bez suda i zakona zvjerski su pobili 17 ljudi, velikom većinom mladih ranjenika – kadeta iz obližnje bolnice na Sv. Duhu.

Osobe upućene u ove zločine govore da su zločine izvršili pripadnici 13. proleterske brigade iz istočne Hercegovine i Crne gore.
Ovom sjećanju ove nedjelje nazočili su hodočasnici kao i predstavnici političkih i društvenih institucija i organizacija. Među sudionicima je bio i saborski zastupnik Zlatko Hasanbegović kao i predstavnik Hrvatskog žrtvoslovnog društva Gjuro Knezičić.

Kod spomen-obilježja održana je Sveta Misa za sve pokojne i nestale. Svetu Misu je predvodio vlč Robert Šreter, župnik u Šestinama održavši nadahnutu propovijed u kojoj je naveo da je ubijanje koje se dogodilo 1945 bio je ples sotonskog zla. To je bio rezultat mržnje, kazne i odmazde, a mi smo se okupili u ljubavi. Naglasio je da, iako smo razočarani u ljudsku pravdu i hrvatsku pravdu, nemojmo pokleknuti i izgubiti vjeru u Božju pravdu, jer svi na kraju stanu pred sud Božji. I oni koji su 1945 ubijali u mržnji. U propovijedi nas je pozvao da vjerujemo Bogu, od njega se ne može sakriti niti jedan zločin. Pozvao nas je da ne dopustimo da nam iz srca otmu vjeru jer vjera nas je jedina do sada i sačuvala. Naveo je da će možda Bog jednom reći da su Hrvati čudan narod koji radi protiv samoga sebe. Vjerujmo Bogu.

U propovijedi je spomenuo i bl. Alojzija Stepinca rekavši da će on biti proglašen svetim ako ne danas onda sutra. A. Stepinac je žrtva na koju se okomilo sotonsko zlo.

Svi su mu radili o glavi, sve tri države jer je bio vjeran Bogu, a Bog je jači od politike i jači je od sotonskog zla. Bl. Alojzije nije se odrekao ni vjere ni Boga ni u najtežim trenucima. Krenimo za bl. Alojzije Stepincom koliko god to koštalo.

Nakon svete Mise organizirano je druženje hodočasnika uz domaću hranu i kolače.

Vlatka Sakar

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Gorski kotar: ‘To je vojska’. Samo mladi, između 20 i 30 godina. Niti jedne žene, niti jednog starca

Objavljeno

na

Objavio

Ajvar i Red Bull. Hrana koju migranti kupuju u dućanu u Liču. Za okrepu u Gorskom kotaru, na šumskim pravcima kojima dosad možda nikad nije prošao, oni traže spas s – teglicama i limenkama u ruci. Na putu su za bolju budućnost. No, ono što ostavljaju iza sebe, na tom putu, izgleda grozno. Još lako za potrgane tanjure, prevrnute kuće ili vatre koje pale ljudima usred sobe. Nelagoda i strah proteklih mjeseci postali su svakodnevica u Gorskom kotaru. Tu je problem, piše Večernji List.

Gorani, ni krivi ni dužni, žive pod novim okolnostima. Ogorčeni. Ne znaju što im je činiti. Njihov je kraj postao Divlji zapad. Mirni kraj je novo središte migrantske rute. Proveli smo dan s Goranima, u Mrkoplju, Begovom Razdolju, Delnicama, Crnom Lugu, Fužinama, Liču… Ispričali su nam iz prve ruke što se ondje zaista događa. Pa da vidimo. Penjemo se automobilom šljunčanom cestom u predjelu između Mrzle Vodice i Crnog Luga. Idila, priroda, pogled… Nema nikoga. Put bi trebao biti užitak. Izlet. No, vlada neizvjesnost.

– Tri puta su mi dosad provalili u vikendicu. U strahu sam što ćemo sad tamo zateći – kaže Večernjem vlasnik kuće. Nekoliko trenutaka poslije stojimo na proplanku. Ispred kuće. U okolici oko nas nema nikoga barem pet ili deset kilometara. Ili ima? Gleda li nas tko iz šume? Jesu li migranti tu?

– To je vojska. Samo mladi, između 20 i 30 godina. Niti jedne žene, niti jednog starca. Samo muškarci. Ima ih u grupama i 30-ak – ispričali su nam prije susjedi u Mrzloj Vodici. I to odzvanja u ušima, što ako se sad pojavi 30 ljudi iz šume? Izađe van. Ili što ako su sada u toj kući. Što činiti. Čekamo hoće li tko izaći iz kuće. – Moram kucati na vrata vlastite kuće… – kaže, pa lupne po vratima. Trubili smo i u automobilu. Najavili dolazak. – Vrata sam ostavio otključana jer mi je policija savjetovala da ne zaključavam. Da će mi ionako provaliti opet kroz prozor, pa da je ovako pametnije. Ostavio sam traku preko vrata, a vidim da je skinuta – govori Riječanin, vlasnik vikendice, piše Večernji.

Reporteri Večernjeg su se spustili u obližnji bistro Mrzlica.

Gazdarica Snježana kaže: – Kad migranti uđu u lokal, obično su dvojica. I onda naruče 30 porcija pomfrita. Ili 30 porcija ćevapa. Ili 30 štruca kruha, ili 30 kroasana. Sjećam se, jednom ih je ušlo u lokal 12 ili 13 i naručili su – svaki po pomfrit. Krenula sam da ću pomfrit i ispeći, no već se pojavila policija i pokupila ih – kaže Snježana, piše u reportaži Večernjeg lista.

Uznemireni smo. I ne znamo kako se ponašati kad ih vidimo. Prići imigrantima ili ih zaobići. Da mu se nasmijemo ili ga otjeramo – kaže Miroslav, inače riječki urbanist pa dodaje: – Donedavno, dok migranti nisu krenuli Gorskim kotarom, u našem je mirnom mjestu najveća ugroza bio susjedov pas Laki. On bi lajao bez prestanka. I to je bilo to… Živjeli smo dosad mirno. A sad se bojimo pomaknuti iz mjesta, jer ne znamo što će nas dočekati ako kuću ostavimo praznom.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari