Pratite nas

Povijesnice

Obljetnica smrti Stjepana Radića

Objavljeno

na

Od posljedica atentata u beogradskoj Narodnoj skupštini, gdje je srpski radikal pucao na zastupnike Hrvatske seljačke stranke, u Zagrebu je 8. kolovoza 1928. preminuo Stjepan Radić, jedna od najuglednijih i najpopularnijih osoba hrvatske političke pozornice prva tri desetljeća prošlog stoljeća.

Povjesničari smatraju kako su tom velikom Radićevu ugledu pridonijele dosljedno zastupanje hrvatskih nacionalnih interesa te njegove idealističke zamisli, kako i njegova komunikativnost te govorničko umijeće.

U vrijeme kad je većina hrvatskoga naroda živjela na selu, a zbog privrženosti seljaštvu, Radić je nailazio na jednodušnu potporu naroda u svim hrvatskim krajevima.

U prvom razdoblju svoga političkog rada djelovao je u Austro-Ugarskoj, a kasnije u Kraljevini SHS. U borbi za svoje ciljeve suočavao se s političkim progonima, pritiscima i zatvorskim kaznama u obje države. Zbog beskompromisna stajališta u provedbi demokratske i republikanske politike život mu je i okončan nasilnim putem u Beogradu.

Stjepan Radić rođen je u Trebarjevu Desnom 11. lipnja 1871., a preminuo u Zagrebu, 8. kolovoza 1928.

Zbog političkog djelovanja, još kao mladiću, bilo mu je zabranjeno redovito školovanje pa je 1891. privatno maturirao na Rakovačkoj gimnaziji u Karlovcu. Radić je studij pravnih znanosti počeo u Zagrebu, a nastavio u Pragu. Zbog sukoba s policijom bio je 1894. izbačen sa Sveučilišta u Pragu, a 1895. i sa Sveučilišta u Budimpešti te je protjeran iz svih zemalja austrijskog dijela Monarhije.

Začetnik ideje o političkom organiziranju seljaštva

normal_Stjepan_Radic_s_djecom_-4U Zagrebu je 1895. sudjelovao u spaljivanju mađarske zastave pa je zato bio osuđen na šest mjeseci zatvora i protjeran sa Sveučilišta u Zagrebu. Radić je nakon toga otišao u Rusiju, a zatim u Prag, gdje je 1897. pokrenuo list “Hrvatsku misao”. Studij je nastavio 1897.–99. na Slobodnoj školi političkih znanosti (École libre des sciences politiques) u Parizu, gdje je diplomirao temom Suvremena Hrvatska i Južni Slaveni (La Croatie actuelle et les Slaves du Sud).

Nakon završetka školovanja u Parizu Radić se vratio u Prag, gdje postaje bliskim suradnikom Tomaša Masaryka. Godine 1900 i 1901. živio je u Zemunu te surađivao u mnogim češkim časopisima, a s bratom Antunom Radićem pokrenuo je 1899./1900. list Dom.

Nakon što se 1902. trajno nastanio u Zagrebu objavio je brošuru “Najjača stranka u Hrvatskoj”, u kojoj je iznio zamisao o potrebi političkoga organiziranja seljaštva kao najbrojnijega dijela hrvatskog stanovništva. Bio je aktivni sudionik Hrvatskoga narodnog pokreta 1903., ali je zbog sukoba oko pitanja uključenosti seljaštva u hrvatski politički život prekinuo suradnju i počeo rad na kulturnom, političkom i nacionalnom osvješćivanju hrvatskog seljaštva.

Radi rješavanja agrarnoga, socijalnoga i nacionalnog pitanja Hrvata u Monarhiji te uvođenja općega prava glasa utemeljio je s bratom Antunom 1904. Hrvatsku pučku seljačku stranku (HPSS).

Za zastupnika u Hrvatskom saboru prvi je put izabran 1908. u izbornom kotaru Ludbreg. Do godine 1914. suprotstavljao se politici “novoga kursa” nakon donošenja Riječke rezolucije te isticao pravo Hrvatske na BiH i zagovarao preustroj dvojne Monarhije te stvaranje zasebne hrvatske političke jedinice unutar Podunavske konfederacije država i naroda.

Stjepan Radić je 1918. sudjelovao u osnivanju Narodnoga vijeća i Države SHS, ali nije bio sklon ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom bez prethodnoga dogovora o položaju Hrvatske. Upravo je zato odbio biti članom izaslanstva u Beogradu prigodom potpisivanja akta o ujedinjenju. On inzistira na očuvanju hrvatske države pa piše “Bila bi, dakle prava sablazan da se u doba kad se Slovenija na naše oči državno stvara… da se sad naša hrvatska država ruši. Nju bi mogao i smio rušiti samo hrvatski narod kad bi mu Bog pomutio pamet…”

 “Ne srljajte kao guske u maglu!”

Radić je i na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća 23. studenoga 1918. podnio prijedlog da se zajednička jugoslavenska država uredi kao savezna država, u kojoj bi vrhovnu vlast imala tri regenta – srpski prijestolonasljednik, hrvatski ban i predsjednik slovenskoga Narodnog sveta.

radic sahranaSljedećega dana, 24. studenoga, na još jednoj sjednici Središnjega odbora Narodnog vijeća SHS suprotstavlja se centralističko-hegemonističkom načinu ujedinjenja južnoslavenskih zemalja. Tada izriče glasovitu opomenu: “…upozoravam, da se ljuto varate, ako mislite, da se ovako samovoljno može prijeći preko tisuću i više godina hrvatske povijesti i hrvatske državnosti… Mi Hrvati za to nismo. Naš hrvatski seljak – a to je devet desetina hrvatskoga naroda – u ratu postao je potpun čovjek, a to znači, da ne će više nikome služiti, nikome robovati, ni tuđinu ni bratu, ni tuđoj ni svojoj državi, nego hoće da se u veliko ovo doba ta država uredi na slobodnom republikanskom i na pravednom čovječanskom (socijalnom) temelju…”

U tom poznatom govoru Radić izgovara i poruku: “Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu!”

U Kraljevini SHS protivio se unitarističko-centralističkomu i monarhističkomu režimu. Ističući pravo hrvatskog naroda na samoodređenje i stvaranje hrvatske neutralne seljačke republike, Radić nije priznavao dinastiju Karađorđević ni čin ujedinjenja. Te je zahtjeve predstavio i međunarodnoj javnosti u veljači 1919., kada se memorandumom obratio Mirovnoj konferenciji u Parizu. Zbog tvrdnje da je Kraljevina SHS nastala bez mandata hrvatskoga naroda i bez odobrenja Hrvatskoga sabora Radić je zatvoren od ožujka 1919. do veljače 1920.

Na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1920. njegova je stranka osvojila 50 mandata i, u skladu s republikanskim shvaćanjima, promijenila ime u Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS). Opstruirao je rad Ustavotvorne skupštine i predstavio konfederalistički prijedlog državnog ustroja: Ustav neutralne seljačke republike Hrvatske.

Nakon Vidovdanskog ustava (1921.), surađivao je s Hrvatskom zajednicom i Hrvatskom strankom prava u Hrvatskom bloku, a potom 1923. sa Slovenskom ljudskom strankom (SLS) i Jugoslavenskom muslimanskom organizacijom (JMO) u Federalističkom bloku.

Img_Pages_008Kad je 1923. propao sporazum s radikalima poznat kao Markov protokol, prema kojemu Kraljevina SHS neće biti podijeljena na oblasti ako HRSS ne bude sudjelovao u radu Narodne skupštine, pokušao je zainteresirati europsku javnost za hrvatski problem. Putovao je u London, Beč i Moskvu, gdje je 1924. HRSS učlanio u Seljačku internacionalu.

Taj čin rezultirao je primjenom Obznane i njegovim uhićenjem, no stranka je nastavila djelovati i na izborima je 1925. osvojila 67 mandata pa je HRSS ušao u Blok narodnoga sporazuma i seljačke demokracije s Demokratskom strankom, SLS-om i JMO-om.

Radić je u zatvoru radikalno promijenio politiku i odlučio se za parlamentarnu borbu pa je Pavle Radić na njegov nalog 27. ožujka 1925. u Narodnoj skupštini pročitao izjavu kojom je HRSS priznao Vidovdanski ustav i dinastiju Karađorđević. Stranka je tada promijenila ime u Hrvatska seljačka stranka (HSS) pa je sastavljena radikalsko-radićevska vlada (vlada Narodnoga sporazuma), u koju je Radić ušao kao ministar prosvjete.

Zbog neslaganja s politikom radikala Radić je ostavku dao 1926., a u veljači 1927. HSS je izišao iz vlade. U oporbi je surađivao sa Svetozarom Pribićevićem i zajedno s njim u studenome 1927. osnovao Seljačko-demokratsku koaliciju (SDK), koja se zauzimala za preustroj države, reviziju Vidovdanskog ustava i federalizam.

Radikalski poslanik Puniša Račić počinio je 20. lipnja 1928. atentat u Narodnoj skupštini u kojem su ubijeni poslanici HSS-a Pavle Radić i Đuro Basariček, a Stjepan Radić je bio teško ranjen, pa je umro od posljedica ranjavanja. Na zagrebačkome groblju Mirogoju ispratilo ga je oko 300.000 ljudi. Pokopan je u mirogojskim arkadama.

 

Stjepan Radić dobio ulicu u Pragu

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

16. listopada 1990. – Povratak bana Jelačića na Trg

Objavljeno

na

Objavio

U veličanstvenom ozračju na glavni zagrebački trg 16. listopada 1990. ponovno je postavljen spomenik banu Josipu Jelačiću.

Brončani kip, djelo austrijskog kipara Dominika Fernkorna, postavljen je 1866., tada okrenut sjeveru, ka Mađarskoj. Sve do 1990., otkada je okrenut ka jugu, spomenik je, baš kao i sjećanje na legendarnog bana, bio podvrgnut kontroverzama.

Kip je smetao Mađarima koje je porazio, a pod njim je prilikom posjete cara Franje Josipa zapaljena mađarska zastava.

Komunistički režim preimenovao je prostor u Trg Republike te je uklonio bana 1947. Komunisti Jelačića ipak nisu uspjeli odstraniti iz hrvatske memorije, iako je bilo zabranjeno spominjati ga.

Uoči demokratskih promjena Hrvatska socijalno liberalna stranka organizirala je 1989. potpisivanje peticije o povratku bana Jelačića na glavni trg. Iako rastavljen u dijelove, zahvaljujući muzeologu Antunu Baueru, ravnatelju Gliptoteke, kip je sačuvan, piše HRT

Restauraciju je obavila obitelj poduzetnika Željka Šelendića koji je na natječaju pobijedio jer je ponudio besplatno izvođenje svih radova. S obzirom na to da su neki dijelovi bili uništeni, Šelendići su ih iznova napravili, kao i gipsanu repliku za slučaj da se spomenik ošteti.

Nakon tri mjeseca mukotrpnog rada u smjenama, 7. listopada 1990., obnovljeni spomenik krenuo je praćen razdraganim mnoštvom iz ulice Bešići, te se preko Gračana i Ksavera vratio na Trg. Za službeno otvaranje simbolično je izabran 16. listopada, datum Jelačićeva rođenja.

Iako su u tom razdoblju hrvatski Srbi proglasili paradržavnu tvorevinu, oružjem napadali policijske stanice na Baniji te blokirali i minirali prometnice Dalmacije i Like, Zagrepčani su, iako euforični, dostojanstveno proslavili povratak omiljenog hrvatskog bana na glavni gradski trg.

Svečanost je pred više od 100 000 okupljenih otvorio gradonačelnik Boris Buzančić, a potom hrvatski predsjednik, Franjo Tuđman nakon čega je počelo veliko slavlje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1991. poginuo je vukovarski heroj Blago Zadro

Objavljeno

na

Objavio

Heroj s Trpinjske ceste, koji je sa svojim suborcima uništio desetke tenkova, Blago Zadro poginuo je 16. listopada 1991. godine.

Točno 32 dana kasnije, srpski zločinci su slomili branitelje Vukovara, čija se obrana počela lomiti Zadrinom pogibijom, koji je za nešto više od dva mjeseca postao jedan od legendarnih vukovarskih zapovjednika.

Rođen u Bosni i Hercegovini, (u Donjim Mamićima – Ledinac kraj Gruda) kao desetogodišnjak doselio se iz rodne Hercegovine zajedno s obitelji u Borovo Naselje, gdje je završio školu, zaposlio se u tvornici “Borovo” i osnovao obitelj.

Početkom demokratskih promjena, aktivno se uključio u politički život toga kraja i postao prvi dopredsjednik HDZ-a u Vukovaru te se aktivno uključioe u organiziranje obrane pred velikosrpskim agresorima.

Po izbijanju bitke za Vukovar, zbog svojih izuzetnih organizacijskih sposobnosti i hrabrosti preuzima zapovijedanje obranom čitavog Borova Naselja. Iako nije bio vojno školovan, kao zapovjednik 3. bojne legendarne 204. vukovarske brigade Blago Zadro pokazao se izvrsnim organizatorom obrane Borova Naselja.

Pod njegovim vodstvom na Trpinjskoj cesti, koja je zbog toga i prozvana “Groblje tenkova”, zaustavljena je oklopna sila JNA i uništeno na desetke srpskih tenkova i oklopnih transportera. Od trojice sinova dvojica najstarijih također su se uključili u obranu, a najstariji Robert (1969.) kasnije, točnije 10. travnja 1992. je poginuo u borbama kod Kupresa.
Koliko je obrana Blage Zadre bila učinkovita, pokazalo se i 14. rujna 1991. godine kad je na Trpinjskoj cesti razbio srpske snage koje su krenule u opći napad na Vukovar.

No kobnog 16. listopada 1991. Srbi su prvi put promijenili taktiku i hrvatske položaje napali s boka. Očito su znali gdje su spojevi jedinica te su prešli Bobotski kanal i rasporedili snage na nasip pruge.

Prodrli su tenkovima i fizički odvojili Borovo Naselje od Vukovara, a istodobno preko Vuke ušli u Lužac. Agresorske su postrojbe zapravo prodrle u Vinogradsku ulicu i obrani došle s leđa. Blago je krenuo prema Vinogradskoj sa šestoricom suboraca.

Hitno je pozvao i Turbo vod kojim je zapovijedao njegov sin Robert

– Oni koji su držali položaje u Vinogradskoj ulici Blagi nisu rekli cijelu informaciju: da su oni već pobjegli i da su Srbi ušli s tenkovima i pješadijom. Zadro je s Kalašnjikovim u rukama krenuo Kupskom ulicom koja izlazi na pola Vinogradske. Mi, Turbo vod, od njega smo bili udaljeni 200-tinjak metara. Kako su granate sipale, morali smo trčati od kuće do kuće, zastati, pa opet trčati. Kad smo došli u Kupsku ulicu, Blago je već ležao mrtav – prisjetio se pripadnik Turbo voda Stipo Mlinarić.

I Josip Šego, koji je tada bio s Blagom, živo se sjeća tih događaja.

– I Blagin drugi sin Tomo htio je krenuti s nama, ali mu otac nije dao. Kao da je predosjećao, Tomo je ocu davao pancirku, ali ga je Blago odlučno odbio riječima: ‘Zaštitni prsluk nemaju ni oni, neću ga ni ja!’. Blago je bio uvjeren da branitelji drže položaj u Vinogradskoj ulici, ni slutio nije da su četnici postavili mitraljez na prugu i na nišanu držali cijelu Kupsku ulicu. Svi koji su prolazili Kupskom bili su zapravo na brisanom prostoru. Blagu Zadru pokosili su rafali iz mitraljeza.

Činom general bojnika Blagu Zadru posmrtno je odlikovao pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

Blago Zadro pokopan je na vukovarskom Novom groblju 16. listopada 1998. nakon što su njegovi posmrtni ostaci ekshumirani u ljeto ’98. zajedno s još 937 žrtava iz masovne grobnice.

Njegov sin Robert godinu dana poslije, identificiran je iz zajedničke grobnice u Zagrebu nakon što je godinama njegova sudbina bila nepoznata. Otac i sin Zadro počivaju na vukovarskom Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, u Aleji hrvatskih branitelja.

HVALA MU I SLAVA!

 

HRVATSKI VITEZ BLAGO ZADRO

 

 

Vukovarskom heroju Blagi Zadri prekrasan mural u Grudama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari