Pratite nas

Povijesnice

Obljetnica smrti Stjepana Radića

Objavljeno

na

Od posljedica atentata u beogradskoj Narodnoj skupštini, gdje je srpski radikal pucao na zastupnike Hrvatske seljačke stranke, u Zagrebu je 8. kolovoza 1928. preminuo Stjepan Radić, jedna od najuglednijih i najpopularnijih osoba hrvatske političke pozornice prva tri desetljeća prošlog stoljeća.

Povjesničari smatraju kako su tom velikom Radićevu ugledu pridonijele dosljedno zastupanje hrvatskih nacionalnih interesa te njegove idealističke zamisli, kako i njegova komunikativnost te govorničko umijeće.

U vrijeme kad je većina hrvatskoga naroda živjela na selu, a zbog privrženosti seljaštvu, Radić je nailazio na jednodušnu potporu naroda u svim hrvatskim krajevima.

U prvom razdoblju svoga političkog rada djelovao je u Austro-Ugarskoj, a kasnije u Kraljevini SHS. U borbi za svoje ciljeve suočavao se s političkim progonima, pritiscima i zatvorskim kaznama u obje države. Zbog beskompromisna stajališta u provedbi demokratske i republikanske politike život mu je i okončan nasilnim putem u Beogradu.

Stjepan Radić rođen je u Trebarjevu Desnom 11. lipnja 1871., a preminuo u Zagrebu, 8. kolovoza 1928.

Zbog političkog djelovanja, još kao mladiću, bilo mu je zabranjeno redovito školovanje pa je 1891. privatno maturirao na Rakovačkoj gimnaziji u Karlovcu. Radić je studij pravnih znanosti počeo u Zagrebu, a nastavio u Pragu. Zbog sukoba s policijom bio je 1894. izbačen sa Sveučilišta u Pragu, a 1895. i sa Sveučilišta u Budimpešti te je protjeran iz svih zemalja austrijskog dijela Monarhije.

Začetnik ideje o političkom organiziranju seljaštva

normal_Stjepan_Radic_s_djecom_-4U Zagrebu je 1895. sudjelovao u spaljivanju mađarske zastave pa je zato bio osuđen na šest mjeseci zatvora i protjeran sa Sveučilišta u Zagrebu. Radić je nakon toga otišao u Rusiju, a zatim u Prag, gdje je 1897. pokrenuo list “Hrvatsku misao”. Studij je nastavio 1897.–99. na Slobodnoj školi političkih znanosti (École libre des sciences politiques) u Parizu, gdje je diplomirao temom Suvremena Hrvatska i Južni Slaveni (La Croatie actuelle et les Slaves du Sud).

Nakon završetka školovanja u Parizu Radić se vratio u Prag, gdje postaje bliskim suradnikom Tomaša Masaryka. Godine 1900 i 1901. živio je u Zemunu te surađivao u mnogim češkim časopisima, a s bratom Antunom Radićem pokrenuo je 1899./1900. list Dom.

Nakon što se 1902. trajno nastanio u Zagrebu objavio je brošuru “Najjača stranka u Hrvatskoj”, u kojoj je iznio zamisao o potrebi političkoga organiziranja seljaštva kao najbrojnijega dijela hrvatskog stanovništva. Bio je aktivni sudionik Hrvatskoga narodnog pokreta 1903., ali je zbog sukoba oko pitanja uključenosti seljaštva u hrvatski politički život prekinuo suradnju i počeo rad na kulturnom, političkom i nacionalnom osvješćivanju hrvatskog seljaštva.

Radi rješavanja agrarnoga, socijalnoga i nacionalnog pitanja Hrvata u Monarhiji te uvođenja općega prava glasa utemeljio je s bratom Antunom 1904. Hrvatsku pučku seljačku stranku (HPSS).

Za zastupnika u Hrvatskom saboru prvi je put izabran 1908. u izbornom kotaru Ludbreg. Do godine 1914. suprotstavljao se politici “novoga kursa” nakon donošenja Riječke rezolucije te isticao pravo Hrvatske na BiH i zagovarao preustroj dvojne Monarhije te stvaranje zasebne hrvatske političke jedinice unutar Podunavske konfederacije država i naroda.

Stjepan Radić je 1918. sudjelovao u osnivanju Narodnoga vijeća i Države SHS, ali nije bio sklon ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom bez prethodnoga dogovora o položaju Hrvatske. Upravo je zato odbio biti članom izaslanstva u Beogradu prigodom potpisivanja akta o ujedinjenju. On inzistira na očuvanju hrvatske države pa piše “Bila bi, dakle prava sablazan da se u doba kad se Slovenija na naše oči državno stvara… da se sad naša hrvatska država ruši. Nju bi mogao i smio rušiti samo hrvatski narod kad bi mu Bog pomutio pamet…”

 “Ne srljajte kao guske u maglu!”

Radić je i na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća 23. studenoga 1918. podnio prijedlog da se zajednička jugoslavenska država uredi kao savezna država, u kojoj bi vrhovnu vlast imala tri regenta – srpski prijestolonasljednik, hrvatski ban i predsjednik slovenskoga Narodnog sveta.

radic sahranaSljedećega dana, 24. studenoga, na još jednoj sjednici Središnjega odbora Narodnog vijeća SHS suprotstavlja se centralističko-hegemonističkom načinu ujedinjenja južnoslavenskih zemalja. Tada izriče glasovitu opomenu: “…upozoravam, da se ljuto varate, ako mislite, da se ovako samovoljno može prijeći preko tisuću i više godina hrvatske povijesti i hrvatske državnosti… Mi Hrvati za to nismo. Naš hrvatski seljak – a to je devet desetina hrvatskoga naroda – u ratu postao je potpun čovjek, a to znači, da ne će više nikome služiti, nikome robovati, ni tuđinu ni bratu, ni tuđoj ni svojoj državi, nego hoće da se u veliko ovo doba ta država uredi na slobodnom republikanskom i na pravednom čovječanskom (socijalnom) temelju…”

U tom poznatom govoru Radić izgovara i poruku: “Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu!”

U Kraljevini SHS protivio se unitarističko-centralističkomu i monarhističkomu režimu. Ističući pravo hrvatskog naroda na samoodređenje i stvaranje hrvatske neutralne seljačke republike, Radić nije priznavao dinastiju Karađorđević ni čin ujedinjenja. Te je zahtjeve predstavio i međunarodnoj javnosti u veljači 1919., kada se memorandumom obratio Mirovnoj konferenciji u Parizu. Zbog tvrdnje da je Kraljevina SHS nastala bez mandata hrvatskoga naroda i bez odobrenja Hrvatskoga sabora Radić je zatvoren od ožujka 1919. do veljače 1920.

Na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1920. njegova je stranka osvojila 50 mandata i, u skladu s republikanskim shvaćanjima, promijenila ime u Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS). Opstruirao je rad Ustavotvorne skupštine i predstavio konfederalistički prijedlog državnog ustroja: Ustav neutralne seljačke republike Hrvatske.

Nakon Vidovdanskog ustava (1921.), surađivao je s Hrvatskom zajednicom i Hrvatskom strankom prava u Hrvatskom bloku, a potom 1923. sa Slovenskom ljudskom strankom (SLS) i Jugoslavenskom muslimanskom organizacijom (JMO) u Federalističkom bloku.

Img_Pages_008Kad je 1923. propao sporazum s radikalima poznat kao Markov protokol, prema kojemu Kraljevina SHS neće biti podijeljena na oblasti ako HRSS ne bude sudjelovao u radu Narodne skupštine, pokušao je zainteresirati europsku javnost za hrvatski problem. Putovao je u London, Beč i Moskvu, gdje je 1924. HRSS učlanio u Seljačku internacionalu.

Taj čin rezultirao je primjenom Obznane i njegovim uhićenjem, no stranka je nastavila djelovati i na izborima je 1925. osvojila 67 mandata pa je HRSS ušao u Blok narodnoga sporazuma i seljačke demokracije s Demokratskom strankom, SLS-om i JMO-om.

Radić je u zatvoru radikalno promijenio politiku i odlučio se za parlamentarnu borbu pa je Pavle Radić na njegov nalog 27. ožujka 1925. u Narodnoj skupštini pročitao izjavu kojom je HRSS priznao Vidovdanski ustav i dinastiju Karađorđević. Stranka je tada promijenila ime u Hrvatska seljačka stranka (HSS) pa je sastavljena radikalsko-radićevska vlada (vlada Narodnoga sporazuma), u koju je Radić ušao kao ministar prosvjete.

Zbog neslaganja s politikom radikala Radić je ostavku dao 1926., a u veljači 1927. HSS je izišao iz vlade. U oporbi je surađivao sa Svetozarom Pribićevićem i zajedno s njim u studenome 1927. osnovao Seljačko-demokratsku koaliciju (SDK), koja se zauzimala za preustroj države, reviziju Vidovdanskog ustava i federalizam.

Radikalski poslanik Puniša Račić počinio je 20. lipnja 1928. atentat u Narodnoj skupštini u kojem su ubijeni poslanici HSS-a Pavle Radić i Đuro Basariček, a Stjepan Radić je bio teško ranjen, pa je umro od posljedica ranjavanja. Na zagrebačkome groblju Mirogoju ispratilo ga je oko 300.000 ljudi. Pokopan je u mirogojskim arkadama.

 

Stjepan Radić dobio ulicu u Pragu

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

7. prosinca 1991. – Badinterova komisija proglasila ‘smrt Jugoslavije’

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku Europska zajednica ustanovila je u kolovozu 1991. arbitražnu peteročlanu komisiju koja je po Francuzu koji je njome predsjedao dobila naziv Badinterova komisija.

Njezin je zadatak bio na temelju jugoslavenskog Ustava iz 1974. i Ustava Republike Hrvatske iz 1990. riješiti sporna pravna pitanja hrvatske samostalnosti te pomoći mirnom rješenju krize u bivšoj Jugoslaviji. U dva mjeseca koliko se sastajala daleko od očiju političara i medija Komisija je zaključila da se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija raspala i da više ne postoji kao država.

Naglašeno je da nijedna država sljednica nema pravo nastaviti članstvo SFRJ u međunarodnim organizacijama. Posebna je pozornost usmjerena na ljudska prava i slobode etničkih i nacionalnih manjina.

Već 7. prosinca 1991. na pitanje predsjedavatelja Mirovne konferencije o Jugoslaviji lorda Carringtona postoji li uopće Jugoslavija, arbitražna je komisija objavila da se ta država raspala. Zbog toga je francuski pravnik, znanstvenik i političar Robert Badinter u srbijanskm medijima prozvan “grobarom Jugoslavije”.

Zaključci komisije postali su jedan od temeljnih uvjeta za međunarodno priznanje Hrvatske ali i za sve buduće pregovore o granicama između novih država. Bila je to prva velika diplomatska pobjeda Hrvatske i nagovještaj njezina priznanja.

Ministarsko vijeće Europske zajednice najavilo je priznanje Hrvatske za mjesec dana uz uvjet da se zajamče prava srpskoj manjini. Hrvatski je Sabor ubrzo donio Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina.

Badinterova je komisija taj zakon ocijenila pozitivnim pa je 15. siječnja 1992. Europska zajednica priznala Republiku Hrvatsku, a potom su priznanja i čestitke stigle i iz drugih država sa svih kontinenata. Robert Badinter je 2003. primio titulu počasnog doktora zagrebačkog Sveučilišta.

Tom je prigodom novinarima izjavio da su na povijesnu odluku njegove komisije više utjecala hrvatska ustavna rješenja nego Titov ustav države u raspadu. Samostalnost Hrvatske bila je neizbježan proces u traženju nacionalnog identiteta.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Bitka za Srđ – Jedna od najvećih pobjeda Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata

Objavljeno

na

Objavio

Bitka za Srđ naziv je ratne operacije obrane Dubrovnika na istoimenom brdu, a ona se smatra jednom od najvećih pobjeda Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata. Tijekom tog dana, 6. prosinca 1991., izveden je najžešći napad na Dubrovnik koji je ujedno trebao biti ključan i posljednji.

Snage JNA, popunjene srpskim i crnogorskim rezervistima, pokrenule su 6. prosinca 1991. odlučujući napad na brdo Srđ, odnosno tvrđavu Imperijal, ključ obrane grada Dubrovnika.

Bitke za Srđ intenzivirane su od početka studenoga kada je grad već bio u okruženju. Jedina veza Dubrovnika s ostatkom Hrvatske bili su gliseri hrabrih pripadnika Odreda naoružanih brodova. Upravo su tim gliserima gradu u pomoć pritjecale male skupine pripadnika 4. gardijske i 114. brigade, samostalnih postrojbi i splitske IX. bojne HOS-a, Rafael Vitez Boban.

Malobrojni dubrovački branitelji iz 163. brigade, uz pomoć pripadnika 4. brigade i HOS-ovaca, odbili su tijekom studenog nekoliko snažnih napada na Srđ, Jugovojska je na tu utvrdu u zoru 6. prosinca pokrenula kombinirani pješačko-tenkovski napad, potpomognut djelovanjem topništva i ratnih brodova, sve ne bi li osvojila grad prije potpisivanja mirovnog sporazuma.

Malobrojni domaći branitelji i HOS-ovci, njih tridesetak, u žestokim su okršajima parirali daleko nadmoćnijem napadaču. Prisiljeni povući se u tvrđavu, zatražili su pomoć topništva iz samoga grada, koje je po navođenju samih branitelja gađalo izravno opsjednuti objekt.

Agresor se uz velike gubitke povukao. Bio je to posljednji pokušaj JNA da osvoji Srđ. Zbog neuspjeha i velikih gubitaka neprijatelj je razornu vatru usmjerio na Dubrovnik i sve obrambene položaje od Sustjepana do Belvederea. Toga dana samo na povijesnu jezgru palo je više od 600 granata različitog kalibra, tako da nijedno zdanje nije ostalo neoštećeno. Pogođene su palača Sponza i crkva Svetog Vlaha, Stradun, franjevački i dominikanski samostan, gradske zidine, luka i hoteli a 6 je objekata potpuno izgorjelo. U napadu je poginulo 19 osoba, a više od 600 je ranjeno.

Malobrojni dubrovački branitelji, vrlo slabo naoružani, uz pomoć pristiglih skupina dragovoljaca, napokon su obranili grad. Dubrovnik je golemom žrtvom osigurao Hrvatskoj potporu međunarodne zajednice i time dao nemjerljiv doprinos njezinu međunarodnom priznanju.


U ranim jutarnjim satima 6. prosinca 1991. godine, oko 5:45 sati započeo je topnički udar na utvrdu Imperial. Istovremeno je krenuo kombinirani pješačko – tenkovski napad. Jedan tenk uz potporu 20-tak pripadnika pješaštva je krenuo iz pravca istoka, iz sela Bosanka, a drugi tenk, također uz potporu 20-tak pripadnika pješaštva, iz pravca zapada, s polusrušene stare utvrde Strinčjere. Noć uoči napada neprijateljske snage su se zbog konfiguracije terena uspjele privući do gornje postaje žičare gdje su čekale početak napada. Snage obrane su uočile neprijateljske pokrete, ali zbog potpisanog primirja branitelji nisu tim pokretima pridavali važnost.

Nakon prvotnog udara branitelji se povlače u unutrašnjost utvrde, a neprijatelj zauzima istočno krilo i izbija na gornju terasu središnjeg dijela utvrde. Branitelji povremeno izlijeću iz utvrde na gornju terasu te ručnim bombama pokušavaju odbiti napad. Neprijatelj uzvraća također bombama, pa su tom prilikom dva branitelja ranjena. Neprijateljski tenkovi prilaze samoj utvrdi i dolaze na tridesetak metara daleko od njenog ulaza. Jedan od branitelja uspijeva pogoditi kupolu tenka koji je napredovao sa zapada. Posada tenka, ostavši bez uređaja za osmatranje, panično traži pomoć i zamjenu.

Istoga dana u ranim jutarnjim satima grupa od 10-tak neprijateljskih vojnika sa utvrde Strinčjera dolazi na kotu Jedarac iznad gradskog predjela Nuncijate sa zadaćom da spriječi pokušaj branitelja Nuncijate da krenu u pomoć braniteljima Srđa. Dobro utvrđeni neprijatelj je otvorio mitraljesku i minobacačku vatru po Nuncijati. Branitelji Nuncijate su uzvratili pa se nakon gubitka dvojice vojnika, te ranjavanja trećeg, neprijateljski vojnici, unatoč grupi od 10-tak vojnika koji su u međuvremenu stigli kao pojačanje, povlače s kote Jedarac natrag na utvrdu Strinčjera.

Istovremeno, a nakon nekoliko sati borbe za Srđ, iscrpljeni branitelji utvrde traže od zapovjednika obrane Dubrovnika, generala Nojka Marinovića, da izda zapovjed topništvu obrane da tuče po samoj utvrdi, terasi središnjeg dijela i po njenom istočnom krilu. Istovremeno, negdje oko 10:30 sati iz Dubrovnika su krenule dvije grupe pripadnika specijalne policije. Prva grupa, sastavljena od šestorice branitelja, izlazi pod samu utvrdu te tromblonskom minom uništava neprijateljsko uporište u gornjoj postaji žičare. Tom prilikom je poginuo najmanje jedan neprijateljski vojnik. Branitelji utvrde, nakon udara topništva obrane, započinju pjevati “Zovi samo zovi” te posljednjim snagama uspijevaju odbiti i zadnje pokušaje neprijatelja da se probije u utvrdu i zauzme je. Napokon, oko 12:30 sati, nakon gubitaka u ljudstvu i tehnici, neprijatelj počinje s povlačenjem. (Wikipedia)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari