Pratite nas

Povijesnice

Obljetnica smrti Stjepana Radića

Objavljeno

na

Od posljedica atentata u beogradskoj Narodnoj skupštini, gdje je srpski radikal pucao na zastupnike Hrvatske seljačke stranke, u Zagrebu je 8. kolovoza 1928. preminuo Stjepan Radić, jedna od najuglednijih i najpopularnijih osoba hrvatske političke pozornice prva tri desetljeća prošlog stoljeća.

Povjesničari smatraju kako su tom velikom Radićevu ugledu pridonijele dosljedno zastupanje hrvatskih nacionalnih interesa te njegove idealističke zamisli, kako i njegova komunikativnost te govorničko umijeće.

U vrijeme kad je većina hrvatskoga naroda živjela na selu, a zbog privrženosti seljaštvu, Radić je nailazio na jednodušnu potporu naroda u svim hrvatskim krajevima.

U prvom razdoblju svoga političkog rada djelovao je u Austro-Ugarskoj, a kasnije u Kraljevini SHS. U borbi za svoje ciljeve suočavao se s političkim progonima, pritiscima i zatvorskim kaznama u obje države. Zbog beskompromisna stajališta u provedbi demokratske i republikanske politike život mu je i okončan nasilnim putem u Beogradu.

Stjepan Radić rođen je u Trebarjevu Desnom 11. lipnja 1871., a preminuo u Zagrebu, 8. kolovoza 1928.

Zbog političkog djelovanja, još kao mladiću, bilo mu je zabranjeno redovito školovanje pa je 1891. privatno maturirao na Rakovačkoj gimnaziji u Karlovcu. Radić je studij pravnih znanosti počeo u Zagrebu, a nastavio u Pragu. Zbog sukoba s policijom bio je 1894. izbačen sa Sveučilišta u Pragu, a 1895. i sa Sveučilišta u Budimpešti te je protjeran iz svih zemalja austrijskog dijela Monarhije.

Začetnik ideje o političkom organiziranju seljaštva

normal_Stjepan_Radic_s_djecom_-4U Zagrebu je 1895. sudjelovao u spaljivanju mađarske zastave pa je zato bio osuđen na šest mjeseci zatvora i protjeran sa Sveučilišta u Zagrebu. Radić je nakon toga otišao u Rusiju, a zatim u Prag, gdje je 1897. pokrenuo list “Hrvatsku misao”. Studij je nastavio 1897.–99. na Slobodnoj školi političkih znanosti (École libre des sciences politiques) u Parizu, gdje je diplomirao temom Suvremena Hrvatska i Južni Slaveni (La Croatie actuelle et les Slaves du Sud).

Nakon završetka školovanja u Parizu Radić se vratio u Prag, gdje postaje bliskim suradnikom Tomaša Masaryka. Godine 1900 i 1901. živio je u Zemunu te surađivao u mnogim češkim časopisima, a s bratom Antunom Radićem pokrenuo je 1899./1900. list Dom.

Nakon što se 1902. trajno nastanio u Zagrebu objavio je brošuru “Najjača stranka u Hrvatskoj”, u kojoj je iznio zamisao o potrebi političkoga organiziranja seljaštva kao najbrojnijega dijela hrvatskog stanovništva. Bio je aktivni sudionik Hrvatskoga narodnog pokreta 1903., ali je zbog sukoba oko pitanja uključenosti seljaštva u hrvatski politički život prekinuo suradnju i počeo rad na kulturnom, političkom i nacionalnom osvješćivanju hrvatskog seljaštva.

Radi rješavanja agrarnoga, socijalnoga i nacionalnog pitanja Hrvata u Monarhiji te uvođenja općega prava glasa utemeljio je s bratom Antunom 1904. Hrvatsku pučku seljačku stranku (HPSS).

Za zastupnika u Hrvatskom saboru prvi je put izabran 1908. u izbornom kotaru Ludbreg. Do godine 1914. suprotstavljao se politici “novoga kursa” nakon donošenja Riječke rezolucije te isticao pravo Hrvatske na BiH i zagovarao preustroj dvojne Monarhije te stvaranje zasebne hrvatske političke jedinice unutar Podunavske konfederacije država i naroda.

Stjepan Radić je 1918. sudjelovao u osnivanju Narodnoga vijeća i Države SHS, ali nije bio sklon ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom bez prethodnoga dogovora o položaju Hrvatske. Upravo je zato odbio biti članom izaslanstva u Beogradu prigodom potpisivanja akta o ujedinjenju. On inzistira na očuvanju hrvatske države pa piše “Bila bi, dakle prava sablazan da se u doba kad se Slovenija na naše oči državno stvara… da se sad naša hrvatska država ruši. Nju bi mogao i smio rušiti samo hrvatski narod kad bi mu Bog pomutio pamet…”

 “Ne srljajte kao guske u maglu!”

Radić je i na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća 23. studenoga 1918. podnio prijedlog da se zajednička jugoslavenska država uredi kao savezna država, u kojoj bi vrhovnu vlast imala tri regenta – srpski prijestolonasljednik, hrvatski ban i predsjednik slovenskoga Narodnog sveta.

radic sahranaSljedećega dana, 24. studenoga, na još jednoj sjednici Središnjega odbora Narodnog vijeća SHS suprotstavlja se centralističko-hegemonističkom načinu ujedinjenja južnoslavenskih zemalja. Tada izriče glasovitu opomenu: “…upozoravam, da se ljuto varate, ako mislite, da se ovako samovoljno može prijeći preko tisuću i više godina hrvatske povijesti i hrvatske državnosti… Mi Hrvati za to nismo. Naš hrvatski seljak – a to je devet desetina hrvatskoga naroda – u ratu postao je potpun čovjek, a to znači, da ne će više nikome služiti, nikome robovati, ni tuđinu ni bratu, ni tuđoj ni svojoj državi, nego hoće da se u veliko ovo doba ta država uredi na slobodnom republikanskom i na pravednom čovječanskom (socijalnom) temelju…”

U tom poznatom govoru Radić izgovara i poruku: “Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu!”

U Kraljevini SHS protivio se unitarističko-centralističkomu i monarhističkomu režimu. Ističući pravo hrvatskog naroda na samoodređenje i stvaranje hrvatske neutralne seljačke republike, Radić nije priznavao dinastiju Karađorđević ni čin ujedinjenja. Te je zahtjeve predstavio i međunarodnoj javnosti u veljači 1919., kada se memorandumom obratio Mirovnoj konferenciji u Parizu. Zbog tvrdnje da je Kraljevina SHS nastala bez mandata hrvatskoga naroda i bez odobrenja Hrvatskoga sabora Radić je zatvoren od ožujka 1919. do veljače 1920.

Na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1920. njegova je stranka osvojila 50 mandata i, u skladu s republikanskim shvaćanjima, promijenila ime u Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS). Opstruirao je rad Ustavotvorne skupštine i predstavio konfederalistički prijedlog državnog ustroja: Ustav neutralne seljačke republike Hrvatske.

Nakon Vidovdanskog ustava (1921.), surađivao je s Hrvatskom zajednicom i Hrvatskom strankom prava u Hrvatskom bloku, a potom 1923. sa Slovenskom ljudskom strankom (SLS) i Jugoslavenskom muslimanskom organizacijom (JMO) u Federalističkom bloku.

Img_Pages_008Kad je 1923. propao sporazum s radikalima poznat kao Markov protokol, prema kojemu Kraljevina SHS neće biti podijeljena na oblasti ako HRSS ne bude sudjelovao u radu Narodne skupštine, pokušao je zainteresirati europsku javnost za hrvatski problem. Putovao je u London, Beč i Moskvu, gdje je 1924. HRSS učlanio u Seljačku internacionalu.

Taj čin rezultirao je primjenom Obznane i njegovim uhićenjem, no stranka je nastavila djelovati i na izborima je 1925. osvojila 67 mandata pa je HRSS ušao u Blok narodnoga sporazuma i seljačke demokracije s Demokratskom strankom, SLS-om i JMO-om.

Radić je u zatvoru radikalno promijenio politiku i odlučio se za parlamentarnu borbu pa je Pavle Radić na njegov nalog 27. ožujka 1925. u Narodnoj skupštini pročitao izjavu kojom je HRSS priznao Vidovdanski ustav i dinastiju Karađorđević. Stranka je tada promijenila ime u Hrvatska seljačka stranka (HSS) pa je sastavljena radikalsko-radićevska vlada (vlada Narodnoga sporazuma), u koju je Radić ušao kao ministar prosvjete.

Zbog neslaganja s politikom radikala Radić je ostavku dao 1926., a u veljači 1927. HSS je izišao iz vlade. U oporbi je surađivao sa Svetozarom Pribićevićem i zajedno s njim u studenome 1927. osnovao Seljačko-demokratsku koaliciju (SDK), koja se zauzimala za preustroj države, reviziju Vidovdanskog ustava i federalizam.

Radikalski poslanik Puniša Račić počinio je 20. lipnja 1928. atentat u Narodnoj skupštini u kojem su ubijeni poslanici HSS-a Pavle Radić i Đuro Basariček, a Stjepan Radić je bio teško ranjen, pa je umro od posljedica ranjavanja. Na zagrebačkome groblju Mirogoju ispratilo ga je oko 300.000 ljudi. Pokopan je u mirogojskim arkadama.

 

Stjepan Radić dobio ulicu u Pragu

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1946 – Ubijeno petero nevine Kuljića djece

Objavljeno

na

Objavio

Jedan od najstravičnijih komunističkih zločina u širokobriješkom kraju dogodio se 23.svibnja 1946.godine na Kuljića brigu, gdje je ubijeno petero nevine djece Sliškovića-Kuljića.

Pod optužbom da su surađivali sa škriparima komunistički zlikovci predvođeni Mirkom Praljkom, Antom Primorcem i Markom Knezovićem, strijeljali su četiri djevojke i dječaka. Sve se to dogodilo pred njihovim kućnim pragom na očigled uplakanih roditelja i rodbine.

Na oči majke na kućnom pragu partizani prosuše krv nevine djece, pet malih nevinih duša u krvi skončaše, o kakva bol majke zaurla ka nebu, toliko jaka bi da još odzvanja tim krajem.

U jednom, samo jednom trenutku majčina topla duša kamenom postade, sve je umrlo u njoj, nema više ničeg.

1. Ana Slišković ( 20 god.)
2. Iva Slišković ( 20god. )
3. Mila Slišković ( 19 god. )
4. Zora Slišković ( 17 god. )
5. Ivan Slišković ( 17 god. )

Njihova sestra i rodica Ruža, koja je također bila određena za strijeljanje uspjela je pobjeći. Obitelj je bila izložena maltretiranju i mučenju, iako su i sami zlikovci znali da oni ne znaju gdje je Ruža. Nakon nekog vremena i ona je uhvaćena i osuđena na višegodišnju robiju.

Danas, 73 godina iza ubojstva Kuljića djece, za taj zločin nitko nije odgovarao iako se znaju njegovi nalogodavci i počinitelji. Roditelji, braća i sestre podigli su im 1972. nadgrobni spomenik.

Spomen ploča za 50-tu obljetnicu podignuta je na mjestu ubojstva tek 1996.

U jesen 1947.god pripadnici UDBE počinili su stravičan zločin u selu Oklaji pokraj Širokog Brijega. Optuživši ih da surađuju sa neprijateljima narodne vlasti, škriparima, strijeljali su djevojke Ivu Soldo iz Dobrkovića i Šimu Topić iz Oklaja.

Rodbini su zabranili da ih zakopaju u groblje, te su zakopane ispod jednog drijena. Ovaj zločin počinili su udbaši Lovre Kovačević i Marko Primorac, a pod izravnim zapovjedništvom šefa OZNE, Mirka Praljka.

(komunistickizlocini.net)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1823. – Rođen Ante Starčević

Objavljeno

na

Objavio

Ante Starčević rođen je 23. svibnja 1823. u Žitniku kraj Gospića. Gimnaziju je Starčević završio u Zagrebu, a teologiju, povijest i filozofiju studira u Pešti, gdje stječe i doktorat filozofije.

Revolucionarne 1848. vraća se u domovinu, nastavlja teološke nauke u Senju, ali kada se trebao zarediti, odlazi u odvjetničku kancelariju Ladislava Šrama u Zagrebu.

Tu se Starčević oduševljava ilirskim idejama, povezao se s Kvaternikom, a u Gajevoj Danici objavljuje poeziju i prozna djela. Sredinom stoljeća piše filozofske kozerije, aforizme, te četiri drame od kojih je sačuvan Selski prorok.

U to doba Starčević se buni protiv Vuka Karadžića i njegovih sljedbenika te se zauzima za očuvanje hrvatskih narječja i optužuje Vuka što je pod nazivom srpskih narodnih pjesama obradio hrvatsku kulturnu baštinu. U to doba prvi put izriče misao da ilirizam nije postigao svoju svrhu, te da će teško biti postići slogu među južnim Slavenima.

Sloge nije bilo ni među Hrvatima, koji lome politička koplja oslanjajući se na Beč, Peštu ili na slavenske, odnosno južnoslavenske narode. Tijekom Bachova apsolutizma prigušena je svaka politička djelatnost, ali odmah nakon sloma tog režima Starčević u Rijeci 1861. ističe svoja glasovita načela koja će postati temelj pravaštva u Hrvatskoj, i koja će mu donijeti naziv Oca Domovine.

On je odlučan u ideji da Hrvatska treba prekinuti veze i s Bečom i s Peštom i oslanjajući se samo na sebe obnoviti vlastitu državu koja ima svoj legalitet još u srednjovjekovnom razdoblju.

Bog i Hrvati – sukus je Starčevićeve političke ideje. On ističe kako suverenitet proizlazi iz nacije, naroda, a ne iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božjom.

Potičući emancipaciju hrvatske samosvijesti, Starčević veliča hrvatsku povijest i kulturu, smatrajući Hrvate jednim od odabranih naroda s važnom povijesnom misijom, koja je u proteklom razdoblju dovršena obranom Europe od Turaka. Bosanske muslimane naziva najčistijom hrvatskom braćom. Svom žestinom obara se na monarhiju kao izvor sveg zla toga vremena, a na saborskim raspravama napada sve pristaše sporazuma s Bečom i Peštom.

Zbog svoje žestine izgubio je službu, bio je osuđen na mjesec dana tamnice, a nakon gušenja bune, koju je vodio njegov najbliži suradnik Eugen Kvaternik, dva je mjeseca zatvoren, iako s bunom nije bio povezan.

Potkraj života Starčević se miri sa Strossmayerom i razmatra ponovno neke panslavenske ideje. Nastanjuje se u Starčevićevu domu, koji mu je 1895. izgradio hrvatski narod. Umro je 28. veljače 1896. u Zagrebu. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari