Pratite nas

Gost Kolumne

Obrana narodnoga i vjerskoga identiteta

Objavljeno

na

Sve dok lokalna vjersko-nacionalna politika Islamske zajednice i SDA, inspirirana ideologijom političkoga islama te determinirana sveopćom platformom i osmišljenom strategijom centara političke moći, vodi ideološko-vjerski rat protiv autohtonoga hrvatsko-katoličkog puka, gradu Jajcu će se oduzeti gotovo svaka mogućnost većega prosperiteta i napretka.

Bošnjački narod je patologiziran činjenicom da nije imao povijesnih čimbenika na osnovu kojih bi stvarao svoju nacionalnu svijest. Jednostavno, gradeći vlastiti vjerski korpus u procesu provođenja islamizacije od XV stoljeća nadalje, muslimani se nisu više mogli identificirati sa nekadašnjom vjerskom, a samim time, i narodnom pripadnošću. S druge strane, oni se nisu mogli u potpunosti identificirati niti sa osmanlijskim osvajačem, jer je to bio tuđinac koji je govorio drugim jezikom i imao sasvim druge običaje i drugu kulturu. Iako je, dakle, u periodu od gotovo četiri stoljeća taj novi (muslimanski) korpus apsorbirao jedan dio osmanske tradicije, njegovo slavensko biće je i dalje činilo (i čini) stup njegova društvenoga bića. Znači, glavna nova odrednica toga dijela slavenskoga naroda je bio islam kao religija. Svaki drugi narodni i vjerski kontinuitet sa srednjovjekovnom bosanskom državom, zapravo, prestaje, a javlja se narodno nedefinirana ali religiozno determinirana zajednica vjernika.

Dakle, islam nije bio (niti jeste) nositelj nacionalnosti. Islam je je nadnacionalna kategorija, sa svim elementima moralne univerzalnosti (kao i sve druge svjetske religije). Stoga, ne postoje turski, arapski ili dr. muslimani, već postoje samo muslimani kao pripadnici vjerskih zajednica.

S druge strane, hrvatsko-katolički puk je itekako imao kontinuitet svoje vjerske i narodne autohtonosti. Srednjovjekovna bosanska država je bila kršćanska država, jer njena povezanost sa Svetom Stolicom nije nikada prestala. Bosanski kraljevi, pogotovu oni koji su se deklarirali kršćanima, te i većina drugih vladara koji su bili dio katoličke ekumene, pripadali su europskom civilizacijskom i kulturološkom krugu. Dakle, iako demografski devastirani, u vrlo teškim egzistencijalnim uvjetima, izloženi ogromnim porezima (npr. posebnim za kršćane u odnosu na pravoslavne, a pogotovu muslimane) i nametima, hrvatsko-katolički narod je uspio opstati. Njegova povijesnost ukorijenjena u bosanskoj srednjovjekovnoj državnosti itekako je uvjetovala opstanak narodne, te kasnije buđenje nacionalne svijesti.

Od esencijalnog je značaja, dakle, za cjelokupnu državnost Bosne krunjenje papinskom krunom posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. U to vrijeme je to značilo u ondašnjoj Europi potpuno internacionalno priznanje državne suverenosti Bosne. Danas možemo taj pravni čin usporediti npr. sa primitkom jedne države u Ujedinjene narode. Stoga, itekako nas treba čuditi (a, možda i ne, s obzirom od koga dolazi!) ignoriranje ovakvoga povijesnog događaja gdje se, zapravo, internacionalno priznanje bosanske suverenosti svodi na diletantsko i jeftinu analizu „bitke za vjeru pradjedova”.

Isto tako, „začuđuje ujakova zaboravnost ili neinformiranost” da su, prigodom obilježavanja obljetnice kraljeva krunjenja, predstavnici Medžlisa IZ u Jajcu bili zvanično pozvani kako bi ZAJEDNO obilježiti ovaj povijesni događaj naše nam zajedničke domovine, ali se nitko od njih nije odazvao. Naravski, „našemu ujaku” to uopće nije bitno, pa nas i naše susjede svojim ekspertnim i talentiranim insinuacijama „borbe za vjeru pradjedova” trpa zajedno u isti koš.

Na taj način, nadasve, pučkoškolski se pokušava poistovjetiti „napadač i branitelj”. Možda se „naš ujak” nada da mu je to uspjelo?

Crkva Svete Marije u kojoj je priznata suverenost jednoj državi nije samo jedna obična crkva, nego je, iznad svega, neupitni dokaz tj. mjesto na kojemu je (de facto i de jure) utemeljena i internacionalno potvrđena državna i katolička opstojnost Bosne, a ne neko obično mjesto dokazivanja “vlastite veličine u prošlosti”. S druge, pak, strane Crkva Svete Marije je bila i crkva oprosta, što znači da su u Jajce u marijanske dane hodočastili katolici s posebnim vjerskim potrebama (što je za ono vrijeme apsolutno normalno).

Danas Hrvatima-katolicima u BiH nije uopće potrebno nikakvo dokazivanje „vlastite veličine”, to je naš kralj Stjepan Tomašević dokazao papinskom krunom već prije šest stoljeća. Crkvu Svete Marije Hrvati-kršćani ne žele „prisvojiti sebi”, jer je nisu nikome s namjerom (ili u neznanju) dragovoljno dali ili poklonili. Katolicima je ova crkva, koju su predci jajačkih kršćana sagradili, nasilno otuđena. Oni ne mogu prisvajati nešto što nisu nikomu oduzeli ili od nekoga, bez njegova pristanka, stekli. Prisvajati može samo netko, komu nešto niti po ovozemaljskoj pravdi, niti po Božjim zakonima ne pripada. To je, „ujače” PRISVAJANJE!

Možete li politički analitičar „borbe za vjeru pradjedova” navesti bar jedan primjer, gdje su kršćani (pogotovu katolici u BiH) bilo kada u svojoj povijesti, nasilno prisvojili neku džamiju, a njenu munaru pretvorili u zvonik?

U obrnutom slučaju danas postoji tzv. europski fenomen pretvaranja crkava u džamije. Ali, uz apsolutno dopušten pravno-legalni posao, iako ne treba zaboraviti riječi francuskoga književnika Emilea Ciorana: „Francuzi se neće probuditi, dok Notre Dame ne postane džamija”!

Je li itko od Hrvata-katolika u Jajcu neizazvan (planirano ili iz čista mira), po oslobođenju od srpskoga okupatora, dolazio na lokaciju Crkve Svete Marije i provokativno tražio „pravo vlasništva” nad nacionalnim spomenikom uz upriličenje bilo kakve scensko-dekorativne molitve?

Je li krajnje cinično da najviši predstavnici IZ BiH bez čistih namjera i čistoga obraza (iako su se njihovi vjernici i narod bez ijednog ispaljenog metka vratili u Jajce) javno pokazuju (ne uskladivši dušu sa Allahovim principima) da nisu svoji gospodari, nego tuđe sluge i da provokativno moleći u Crkvi Svete Marije ostvaruju samo svoje kratkoročne interese i analogne interese svoje partije?

Rade li takvi vjerski službenici na provođenju konkretno planirane aktivnosti političkoga uništenja hrvatsko-katoličkoga naroda jajačkoga kraja ili ( itekako namjerno, možda, ipak, naivno?) vjeruje jajački egzilant da je ovdje u pitanju samo “borba za vjeru pradjedova”?

Što su trebali učiniti Hrvati-katolici? Jesu li trebali čekati da im se netko smiluje? Jesu li trebali na sve moguće provokacije i graditeljske uzurpacije od strane Medžlisa IZ jednostavno slijegati ramenima ili, pak, čekati da netko od “super ujaka” podigne glas u ime svojih vjernika? Jesu li se Hrvati-katolici povodom najnovijih “islamiziranja javnih površina” trebali žurno obratiti npr. zaštitniku hrvatskih nacionalnih interesa u državnom vrhu gosp. Sejdi Komšiću?

Naravski, „naš ujak” je „znanstveno“ ustvrdio da „nije trebalo dugo čekati na odgovor druge strane”. Jer, da da je „druga strana” čekala na nekoga poput „ujaka” ili gosp. Komšića, onda bi odista čekala Godoa. Došao je naš kardinal (vjerojatno bez „ujakovoga” znanja i odobrenja!) uz nazočnost „nekih fratara”, koji itekako istinski žive sa svojim pukom, te poslao jasnu poruku cijelom svijetu. Egzilant je, vjerojatno, mišljenja da je naš kardinal trebao (bilo mu je, nekako, usput) svratiti i do Medžlisa IZ, te ponizno zatražiti jednu novu Ahdnamu?

Samo jedna osobna i jednostrana patološka interpretacija, „poštovanoga ujaka”, služenja mise zadušnice za kršćanina Stjepana Tomaševića, dade mu za pravo, ustvrditi kako se u navedenom rekvijemu ne radi o „pobožnom sjećanju” i molitvi za dušu jednoga deklariranog katoličkog vjernika, nego o „političkim i vjerskim aspiracijama na krunidbenu Crkvu Svete Marije “.

A, zašto Hrvati katolici imaju (po mišljenju „stručnoga analitičara”) posebice „aspiracije na krunidbenu Crkvu Svete Marije”? Zašto treba imati želju za nečim što je povijesna činjenica? Povijesni izvori uz materijalne dokaze ne mogu se ni od koga „aspirirati”! Povijesni dokazi postoje ili ne postoje!!!

Hrvati jajačke općine su učinili ogromne napore da institucionalno zajedno sa našim susjedima Bošnjacima unaprijede kvalitetu života. Nažalost, višestruke opstrukcije SDA u suradnji sa Islamskom zajednicom u formiranju nove lokalne vlasti, pogotovu posljednje devetomjesečno neprihvaćanje izbornih rezultata iz 2016. god., jasno pokazuje kako i koliko je „teško” spoznati i prihvatiti da u ovome gradu i u ovoj zemlji žive i drugi NARODI.

Sve dok lokalna vjersko-nacionalna politika SDA i Islamske zajednice, inspirirana ideologijom političkoga islama te determinirana sveopćom platformom i osmišljenom strategijom centara političke moći, vodi ideološko-vjerski rat protiv autohtonoga hrvatsko-katoličkog puka, gradu Jajcu će se oduzeti gotovo svaka mogućnost većega prosperiteta i napretka.

Ipak, sve se još može, koliko-toliko, popraviti. Grad Jajce sigurno neće (više) tonuti u “začarane krugove prošlosti”, neće više trunuti u “kulturnoj zapuštenosti i socijalnoj i ekonomskoj besperspektivnosti”, niti se srozavati na “razinu mjesne zajednice i kasabe”. Grad Jajce, a i BiH, neće više “masovno” napuštati njegovi/njeni građani, AKO se, “uvaženi naš ujak” i njemu slični aktivno angažiraju i dadu konkretna rješenja za bolje sutra ovoga grada, ove općine ali i cijele BiH. Neka dođu i neka pomognu jadnomu i obespravljenomu narodu, ovome napaćenom kršćanskom puku, a naravski i našim “komšijama”!

Evo, ne zadugo su lokalni općinski izbori. Eto prigode obračunati se sa „suludim i dugoročno pogubnim politikama”, te ne biti (više) žigosanim „izdajnikom tako osmišljenih politika i vjerskih ideologija”. Političko i moralno prosvjetiteljstvo „našega ujaka” (vjerojatno) će stanovnici jajačke općine znati prepoznati te mu dati potrebnu legitimaciju kako bi inicirao novi „sistem vladavine”, (jer, „netko mora vladati”), koji se ne temelji na „nacionalno-vjerskim iluzijama i zabludama”. U tom slučaju ne gine „ujaku egzilantu”, jednom „normalnom i časnom čovjeku” titula počasnoga građanina uz obligatorni spomenik u Gradskom vrtu.

Autor teksta mag. Zdravko Duvnjak

Što vi mislite o ovoj temi?

BiH

Kako bošnjačka politika lažima dehumanizira Hrvate i ohrabruje zločince

Objavljeno

na

Objavio

Lažima se ne može graditi ništa. No, sasvim je jasno da bošnjačka politika niti ne želi funkcionalnu Bosnu i Hercegovinu nego žele završiti ono što su u ratu započeli: očistiti svoj „životni prostor“ od drugog i drugačijeg. U prvom redu od Hrvata. Sa Srbima su već razgraničeni.

Stranci demokratske akcije nikako ne odgovara izlazak iz mučne prošlosti. Pošto svojim biračima imaju malo toga za ponuditi (u čemu uopće nisu izuzetak na političkoj sceni u BiH), SDA redovito pribjegava ratnim temama kako bi nekako zadržala bošnjačko biračko tijelo uz svoje skute. Pri tom se služe mitomanijom kakvu smo vidjeli još samo kod Srba krajem 20. stoljeća.

Za izgradnju svojim mitova ne biraju sredstva. To smo zorno mogli vidjeti prije nekoliko dana kada je prvi bošnjački član Predsjedništva BiH u Bugojnu iznio hrpu gluposti ali i običnih laži na štetu bugojanskih Hrvata, koje je po kratkom postupku dehumanizirao i pripremio ih za neki budući odstrel.

„Ne postoji ništa jače od armije časnih ljudi, koji se bore za ispravan cilj, pokazala je i druga velika pobjeda Armije BiH u Bugojno. To je pobjeda nad vojnim snagama HVO-a, koje su bile u službi udruženog zločinačkog pothvata. O prirodi tog agresorskog pothvata, najbolje govori činjenica da je isti taj HVO, koji nigdje na teritoriju Bugojna nije mogao vojno da nadvlada Armiju RBiH, počinio masakr nad 45 nedužnih civila u Vrbanji. Nesposobnošću na bojnom bolju i nemilosrdnošću prema civilima, zločinačke formacije su pokazale svoje pravo lice koje je kasnije sveobuhvatno opisao i haaški sud u svojim presudama“, kazao je Džaferović.

Prethodno je govorio o tomu kako je bošnjačka Armija BiH tobože obranila Bugojno od srpske agresije na početku rata, dok to još „nije bio njihov rat“, a potom je navaljao i laži o tomu kako je bošnjačka Armija BiH, eto, oslobodila Kupres.

Više laži i gluposti u manje riječi sposoban je izraziti valjda još samo drugi bošnjački član Predsjedništva BiH Željko Komšić.

No, krenimo redom. Bugojno nije obranila bošnjačka Armija BiH od Srba iz prostog razlog jer tad nije ni postojala. Postojao je samo HVO koji je branio Bugojnu i u sastavu HVO-a bili su i tadašnji Muslimani. Armija je branila Bugojno od Srba taman koliko i Mostar. Danas se istim perjem kite i za Mostar i za Bugojno i za cijelu BiH. Uskoro ćemo početi slušati kako je bošnjačka Armija BiH oslobađala i samu Hrvatsku.

Što se „agresorskog pothvata“ tiče, on se u Bugojnu može pripisivati isključivo bošnjačkoj Armiji BiH koja nije ostavila hrvatski kamen na kamenu nakon pada Bugojna i koja je zločinom kao metodom ratovanja protjerala 15.000 bugojanskih Hrvata.

Na tisuće kuća i gospodarskih objekata je uništeno, gotovo sve katoličke bogomolje su uništene i oskvrnavljene, katolička groblja prekopana, a civili – žene, djeca i starci – gospodine članu Predsjedništva BiH, pješice su morala bježati pred „časnom“ bošnjačkom Armijom i predati se Srbima na Kupres.

Civili su bježali jer su znali kako prolaze oni koji padaju u ruke vojsci koja je na „Allahovu putu“. Za nevjernike milosti nije bilo. Ni za djecu ni za žene ni za starce. To najbolje znaju oni koji se u ljeto 1993. godine nisu uspjeli izvući iz Bugojna.

HVO jeste napravio zločin u selu Vrbanja. I tu nema nikakvoga spora. Hrvati to ne negiraju, a počinitelji su procesuirani. Međutim, dok su vojnici HVO-a odgovorni za zločin u jednom selu, bošnjačka Armija BiH je odgovorna za zločine u svim selima cijeloga grada Bugojna i nad sve i jednim protjeranim Hrvatom. Njih 15.000 je brutalno protjerano i većina se nikad nije ni vratila. Preko deset hrvatskih sela je u potpunosti ugašeno i u njima danas ne živi doslovno nitko. Nije da se ljudi nisu htjeli vraćati, nego nisu mogli. Povratak je opstruiran na sve moguće načine a opstruira se i danas.

K tomu, kroz bugojanske logore smrti su prošle na stotine vojnika HVO-a i hrvatskih civila. U logorima su mučeni, batinani do smrti, nasilno im je vađena krv, vođeni su na prisilan rad a koristili su ih i kao živi štit. Razmjeri psihološkog zlostavljanja koje su Hrvati doživjeli u bošnjačkim mučilištima po Bugojnu tek se trebaju utvrditi.

No to Džaferović nikad neće priznati. Kao što neće priznati ni rušenje crkava i prekopavanje grobalja. Neće priznati ni masovnu paljevinu hrvatskih imanja a o pljački da i ne govorimo. Hrvatska imovina je smatrana legitimnim ratnim plijenom. Ono što su Hrvati gradili generacijama bošnjačka Armija BiH je uništila, opljačkala i zapalila tijekom samo jednog ljeta.

I umjesto da zatvori usta, ušuti i oda počast svim nevino palim žrtvama, bez obzira na naciju i vjeru, Džaferović puše u ratne trube i ponovno vraća stanovnike Bugojna u nemile godine koje svatko normalan želi zaboraviti i nastaviti sa svojim životom.

Umjesto da šalje poruke pomirenja, da pokaže širinu, ono odobrava počinjeno zlo i čak njihove počinitelje naziva moralno superiornim u odnosu na žrtve. Tako je za Džaferovića jedan Dževad Mlaćo, gospodar života i smrti u ratnom Bugojnu, moralno ispravniji od desetogodišnjeg djeteta koje je ni krivo ni dužno, bježeći od Mlaćinih hordi, moralo napustiti svoj dom i pješice izaći na Kupres i predati se Srbima. U suprotnom to desetogodišnje dijete bi vjerojatno bilo ubijeno od vojnika „časne“ bošnjačke Armije BiH.

U cijeloj priči je porazno da u bošnjačkoj javnosti nije bili niti jedne jedine osude Džaferovićevih laži i prikrivenog govora mržnje.

I onda se netko pita zašto nitko Bošnjacima ne vjeruje da žele državu u kojoj će biti mjesta za svakog, bez obzira na vjeru ili naciju. Bošnjački politički dužnosnici nam svakim danom pokazuju kakva bi bila ta tzv. „građanska“ država za koju se tobože zalažu.

Lažima se ne može graditi ništa. No, sasvim je jasno da bošnjačka politika niti ne želi funkcionalnu Bosnu i Hercegovinu nego žele završiti ono što su u ratu započeli: očistiti svoj „životni prostor“ od drugog i drugačijeg. U prvom redu od Hrvata. Sa Srbima su već razgraničeni.

U izgradnju suživota u Bosni i Hercegovini vjeruju još samo Hrvati, zbog toga su danas na rubu opstanka kao politički narod u BiH.

Piše: Jurica Gudelj/Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Oba kandidata ‘desnice’ trebaju izbjegavati međusobne napade – barem do drugog kruga

Objavljeno

na

Objavio

Otkako je Miroslav Škoro najavio kandidaturu za Predsjednika Republike Hrvatske, (većinski) se desno biračko tijelo podijelilo, što se na odgovarajući način odrazilo i na medijsku scenu, naravno, ne ovu “mainstream”.

Desnica ima dva snažna kandidata te nije isključeno da bi obojica mogla završiti u drugom krugu, što je prijašnjih godina bilo nezamislivo, dok jugoljevica i pobunjeni Srbi imaju Zorana Milanovića, osim ako se ne kandidira Dejan Jović, jer pobunjeni Srbi na čelu s Pupovcem ne će tako lako zaboraviti da im je Zoka sunarodnjake u “otadžbini” nazvao “šakom jada”, niti pak da se hvalio ustaškim precima.

I zapravo je nevjerojatno tko bi osim istinskih preziratelja naše mlade države mogao dati glas Milanoviću, čelniku najnesposobnije vlade u hrvatskoj demokratskoj povijesti, kavandžiji i kavgadžiji koji se krasi lažnim liberalno-progresivnim perjem, pa se stoga, ako ćemo biti objektivni, nitko njime previše ni ne zamara. Istinabog, ima još onih koji će napadati Miroslava Škoru i braniti trenutnu predsjednicu te plašiti puk “jugokomunistma” tj. Milanovićem, no to je potrošena taktika koja je, kad je posljednji put rabljena, rezultirala Sanaderovim dolaskom na vlast. Realnih izgleda za Milanovićev dolazak na vlast nema, jer se scenarij da u drugom krugu budu Bandić i Josipović, dakle dva kandidata (jugo)ljevice ne može ponoviti.

Međutim, iako je trenutna predsjednica u dobroj mjeri izgubila simpatije i potporu potpisnika ovih redaka, prvenstveno zbog priklanjanja odnarođenom Plenkoviću i njegovoj briselskoj bulumenti koji nam ukradoše stranku, valja ipak ispraviti neke navode, plasirane putem određenih medija od strane osvetoljubivih bivših predsjedničinih savjetnika, pokojeg admirala i nekih koji bi na Pantovčaku rado vidjeli svoju “snajku”.

Prije svega, Kolinda Grabar-Kitarović nije kandidatkinja “Plenkovićevog HDZ-a” nego HDZ-a kojemu je trenutno na čelu Andrej Plenković. Ako ćemo baš istini za volju, aktualna je predsjednica pobjednički kandidat “Karamarkovog HDZ-a”. Drugo, u zabludi su oni koji misle da napadanjem predsjednice, napadaju i slabe Plenkovića. Plenkovićev kandidat je Zoran Milanović, jer duboka država, čiji je Plenky najistaknutija figura, priprema teren za veliku koaliciju nakon sljedećih parlamentarnih izbora, pod pretpostavkom da se u vodstvu HDZ-a ništa ne promijeni. Izmišljotina je “mainstream” medija da će Plenković osnažiti svoj položaj na čelu stranke dobije li Kolinda Grabar Kitarović drugi mandat. Da je tomu tako, pokazuje izbor onih koji vode predsjedničin izborni stožer: Ivan Anušić, Ivan Penava, Damir Jelić, Davor Ivo Stier, a ako ga uspije nagovoriti, možda i Milijan Brkić. Dakle, eventualna pobjeda Kolinde Grabar Kitarović će pripadati njima, njihovim ljudima i stranačkih organizacijama, i ne će poduprijeti “anemičnog” na predstojećim unutarstranačkim izborima. Plenković gubi unutarstranačke izbore, neovisno o tomu tko dođe na Pantovčak ili na njemu ostane.

U svakom slučaju, poistovjećivati predsjednicu s Plenkovićem i njegovim ljevičarenjem je neozbiljno, a u krajnju ruku i podmuklo. Istina, ona je krivo procijenila kad mu se priklonila, ali treba kazati da se u tom trenutku činila kao pragmatična odluka. Malo tko ima prethodnu, ali svatko ima naknadnu pamet.

Naposljetku, mora se naglasiti da za političkim angažmanom Miroslava Škore ne bi bilo potrebe da trenutna HDZ-ova vrhuška nije pogazila apsolutno sve vrijednosti na kojima je i putem kojih je 90-ih godina stvarala i branila državu. Škorina pojava je rezultat upravo radikalnog skretanja ulijevo Andreja Plenkovića i njegovih pulena te je trenutna predsjednica time već dosta poljuljana, za što si je, ponovimo, sama kriva. Želi li tko biti posvema objektivan, mora njezin mandat usporediti s mandatima njezinih predšasnika; predsjednici možemo najviše zamjeriti nečinjenje i nedjelovanje, a njezin politički bijeg pod Plenkovićev kišobran je u usporedbi s Mesićevim i Josipovićevim veleizdajama, svatko će se složiti, neznatna stvar.

Kako bilo da bilo, svatko se mora zapitati koga i zašto želi vidjeti na Pantovčaku idućih pet godina, razmisliti te na kraju na biračkom mjestu, na glasačkom listiću odgovoriti, uvijek vodivši računa o široj slici. Prema našem skromnom mišljenju, bit će dobro za Hrvatsku, ali i za HDZ, pobijedi li Kolinda Grabar Kitarović, odnosno Škoro. Hrvatska (demokratska zajednica) ovoga puta ima dva kandidata, od kojih jedan sigurno pobjeđuje. Trenutnu smo predsjednicu imali prilike vidjeti i čuti, pokazala je to što je pokazala, a Miroslav Škoro nudi nešto novo i nešto drukčije. Zaslužuje li priliku? Možda. O tomu zaslužuje li trenutna predsjednica drugu priliku, malo je složenije pitanje.

No, u svakom slučaju ne zaslužuje da se ide takvim blaćenjem i niskim udarcima na nju, pogotovo ne pored Zorana Milanovića, hodajuće katastrofe i putujućeg cirkusa koji je toliko zala nanio našoj državi, a sad bi joj opet htio biti na čelu.

U pravu je Davor Ivo Stier kad kaže da je trenutnoj predsjednici, ali i HDZ-u najveći protivnik Zoran Milanović, a ne Miroslav Škoro. Stoga bi u Škorinom stožeru također trebali shvatiti da od napadanja i blaćenja trenutne predsjednice najviše profitira Milanović, dakle po nužnosti gubi Republika Hrvatska i hrvatski narod. Bilo bi oportuno za oba kandidata desnice da “podignu ručnu” u međusobnim napadima, barem do drugog kruga, a onda više nije ni važno, jer Hrvatska dobiva, ma tko (p)ostao Predsjednik, piše Hrsvijet.net

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari