Pratite nas

Analiza

U očekivanju presude hrvatskim uznicima u Haagu

Objavljeno

na

Kad pomislim na ili se spomenem sudbine Šestorice Hrvata iz BiH – Jadranka Prlića, Brune Stojića, Valentina Ćorića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića i Berislava Pušića – koji čekaju konačni pravorijek Žalbenog vijeća Tribunala u Den Haagu ŠUTNJA je riječ koja će mi se prva nametnuti.

ŠUTNJA je odgovor većine sugovornika kad im postavite pitanje o njima šutnja ili sažalijevanje. Oni ne zaslužuju ni jedno ni drugo. Šuti hrvatska vlasti, javni mediji, intelektualci, branitelji, šutnju branitelja ponajteže mogu razumjeti?! Iako su se borili i ginuli za slobodu misli i djela ŠUTE.

Javljaju se tek poneki časni glasovi poput Višnje Starešine, Zvonimira Hodaka, Marka Ljubića, Nine Raspudića, Miroslava Tuđmana, Josipa Pečarića, Zdravka Tomca, oni snimaju filmove, pišu kolumne i knjige, govore, stalno i uporno. Kontinuirano su u „Hrvatskom slovu“ organiziraju Tribine podrške Šestorki BiH Hrvata, od vremena do vremena (da se Šestorka Hrvata ne zaboravi) pišu se osvrti i komentari na portalu HKV-a, i to je sve. Ionako je toga malo.

Nešto češći su glasovi Hrvata iz BiH, javljaju se glasovi potpore na portalima poput „Kamenjara“. U hrvatskim medijima pojavljuju se, uglavnom senzacionalističke vijesti poput traženja Tribunala da Praljak plati svoju obranu ili da mu sin investira milijune eura u novu zgradu, ali uglavnom prevladava ŠUTNJA. Iako rijetki trezveni glasovi upozoravaju da će presuda Šestorki Hrvata imati veće posljedice po RH i Hrvate u BiH nego navodi optužnice protiv generala Gotovine, Markača i Čermaka Hrvati i Hrvatice šute, vlast i javno mnijenje šute, šuti hrvatski narod.

Nikoga se više ne tiče sudbina ljudi koji su se žrtvovali za domovinu i narod, tisuće će se skupiti na krivotvoreni poziv o navodnom zastoju i odustajanju od reforme školstva, ali se ni šaka ljudi ne će skupiti kako bi upozorili na nepravdu suda u Den Haagu.

Usprkos optimističnim tvrdnjama haškog tužitelja Braemertza o uspješnosti Tribunala i njegovom velikom doprinosu miru, pravdi i istini o ratovima na prostoru bivše Jugoslavije tu tvrdnju u dijelu optužnice protiv Šestorke iz BiH – za ZZP i agresiju RH na BiH – ne potkrijepljuju nikakve ČINJENICE. To je svojim izdvojenim mišljenjem protiv tog dijela optužnice izrijekom potvrdio i predsjednik Prvostupanjskog suda sudac Antonetti.

Ako Žalbeno vijeće Tribunala potvrdi tezu Tužiteljstva o zločinačkom pothvatu i agresiji RH na BiH te za ta djela učini odgovornima Prlića, Stojića, Praljka, Petkovića, Ćorića i Pušića i uz njih tadašnji vrh hrvatske vlasti – pokojnoga predsjednika Tuđmana, ministra obrane Šuška, HDZ te mnoštva znanih i neznanih sudionika u toj navodnoj agresiji RH protiv BiH imat ćemo ogromne političke, međunarodne i materijalne posljedice po Hrvatsku i Hrvate. Protivno razumu i činjenicama i dalje traje ŠUTNJA, nikoga ne zabrinjava približavanje jeseni i proglašenje pravorijeka Žalbenog vijeća.

Portal HKV-a će pokušati nadglasati tu šutnju svojevrsnim feljtonom, nizom priloga o tom suđenju, prvenstveno pokrijepljenih manje poznatim činjenicama iz obrane i knjiga generala Slobodana Praljka vodeći se riječima molitve koju često ponavlja i general Slobodan Praljak: – Samo reci riječ i ozdravi dušu moju. Reci jednu riječ oslobodi me.

dr. sc. Miroslav Međimorec

Prilog: Članak iz “Jutarnjeg lista”, 6. lipnja 2004., dan odlaska Šestorke u Den Haag

Jutarnji u avionu sa šestoricom Hrvata iz BiH na putu za Haag

Ispraćaj uz pjevanje himne ‘Lijepa naša’

Šestorica bivših političkih i vojnih dužnosnika Herceg Bosne optuženih za ratne zločine, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, oprostili su se jučer u Zračnoj luci Pleso od brojnih suboraca, prijatelja i rodbine koji su ih pozdravili prije odlaska u Haag. Prije samog ulaska u avion Slobodan Praljak pozvao je sve okupljene da se oproste pjevajući himnu “Lijepu našu”. U vrlo emotivnom obraćanju optuženi su poručili okupljenima kako ne idu u Haag dokazivati svoju nevinost nego da oni u Haagu moraju dokazati njihovu krivnju.

Među osobnim stvarima koje je ponio u Haag Slobodan Praljak rekao je da se našlo mjesta i za knjige, među kojima su i eseji Miroslava Krleže “Deset krvavih godina”. Umirovljeni general Milivoj Petković rekao je da je očekivao optužnicu jer je bio na vrhu zapovjednog lanca, a nekadašnji ministar vanjskih poslova BiH Jadranko Prlić poručio je da u Haag odlazi čiste savjesti.

Na ispraćaju u zračnoj luci bili su i mnogi suborci optuženih, među kojima i mnogi invalidi, poznate osobe iz javnog života te nekoliko političara. Miroslav Tuđman nije želio komentirati optužnicu u kojoj se njegova pokojnog oca i nekadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška tereti za združeni zločinački pothvat. (A. Nižetić-Capković)

Del Ponte pozdravlja poteze Vlade

DENHAAG ■ Glavna tužiteljica Haaškog suda CarlaDel Ponte pozdravila je korake koje je hrvatska Vlada poduzela na prebacivanju optuženika u Haag, izjavila je jučer glasnogovornica Tužiteljstva nakon što su u pritvor ICTY-ja stigla šestorica optuženih Hrvata.

– Tužiteljica je zahvalna za korake koje je poduzela Vlada vezano za prebacivanja optuženih – izjavila je glasnogovornica FlorenceHartmann. Tužiteljica istodobno očekuje od Hrvatske da poduzme sve napore za lociranje generala Gotovine, dodala je Hartmann.

Kada je u pitanju predmet protiv generala Čermaka i Markača, u kojem se očekuje odluka sudskog vijeća o njihovu zahtjevu za privremeno puštanje, glasnogovornica Tužiteljstva je rekla da nema promjene stava tužiteljice Del Ponte koja se usprotivila zahtjevu za puštanje iz pritvora dok Tužiteljstvo s njima ne obavi dodatni razgovor. – Tužiteljica će drukčije razmotriti situaciju kada naši ljudi obave razgovor u pritvoru – rekla je Hartmann. Istaknula je da vijeće može donijeti odluku o puštanju do suđenja i unatoč protivljenju Tužiteljstva. (H)

Praljak: Nema sumnje da su počinjeni zločini

Piše: Ivan Zvonimir Čičak

Iz zagrebačke luke Pleso jučer su u Haag otputovali Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Bruno Stojić, Valentin Ćorić, Milivoj Petković i BerislavPušić. Radi se o šestorki koju je Tužilaštvo Haaškog tribunala optužilo kao najodgovornije osobe za ratne zločine počinjene u proteklom ratnom sukobu u BiH na hrvatskoj strani. Svi optuženi otputovali su za Haag s namjerom da se sami predaju Sudu.

Za razliku od dosadašnjih ispraćaja, ovaj je protekao u dosta turobnoj i mirnoj atmosferi. Osjećao se šok koji je svojom silovitošću i nabojem proizvela optužnica CarleDel Ponte ne samo na hrvatsku javnost, nego još više na same optužene.

Čitanje optužnice

I u samom zrakoplovu bilo je tiho i mimo. U ozbiljnoj atmosferi samo su se međusobno konzultirali optuženi i njihovi branitelji te se prelistavao dnevni tisak bez velikih komentara. Možda je tome pridonio i rigidni stav što ga je, vezano uz mogućnost puštanja iz pritvora do suđenja Čermaka i Markača, imala tužiteljica Tribunala CarlaDel Ponte. Iz tog stava optuženi su mogli iščitati kakav će biti njezin stav i prema njima, što je sigurno kod njih prizivalo misao da se možda neće tako skoro vratiti na zagrebački aerodrom.

Ovaj put u zrakoplovu nije bilo novinske konferencije ni HTV-ove kamere. Novinari su pred kraj puta tek pokušali napraviti par posljednjih fotografija i uzeti posljednje izjave iako, osim Prlića i Praljka, većina optuženih nije bila sklona razgovorima.

Vlasti na amsterdamskom aerodromu ovaj put su drukčije organizirali slijetanje hrvatskog zrakoplova, tako da su potpuno onemogućili snimanje iz pristanišne zgrade optuženih prilikom izlaska iz zrakoplova. U samoj zrakoplovnoj luci, uz hrvatskog veleposlanika Krnića, bio je nazočan i veći broj istražitelja i prevodioca, njih više od desetak, koji su potom optuženima u ispražnjenom zrakoplovu pročitali skraćene verzije njihovih optužnica, uručili ih i potom optužene odveli u scheveningenski pritvor.

Optuženi su iz zrakoplova izvedeni u pancirnim prslucima i s lisicama na rukama, a general Slobodan Praljak u rukama je držao maslinovu grančicu. Prije slijetanja u amsterdamsku zrakoplovnu luku Slobodan Praljak rekao je da mu je savjest čista. – U Haag odlazim dragovoljno, smiren i čiste savjesti. Imam puno povjerenje u Haaški sud i osjećaj za pravednost njegovih sudaca. I to, prije svega, zbog toga što imam povjerenja u činjenice koje stoje iza mene i iza nas šestorice. Sretan sam što ću “prisilno” imati dovoljno vremena da dokažem točku po točku, da u tom ratu i ja i ostala petorica barem u onom dijelu gdje smo se mi nalazili i susretali nema ničega što bi nam se u okvirima ljudskih mogućnosti moglo prigovoriti.

Stojić: Imam povjerenja u Sud

Na pitanje da ga optužnica tereti s preciznim inkriminacijama za kaznenu odgovornostPraljak je rekao da on osobno, ali i ostala petorica s tim nemaju nikakve veze. – Mnogi su zločini počinjeni. U to nema sumnje. I nitko pametan ne negira činjenicu zločina. Ja se čak usuđujem tvrditi da bi 90 posto tih momaka koji su počinili te zločine bili sretni da ih se procesuira.

Time bi sa sebe, ali ne samo sa sebe, skinuli teret velike muke i grižnje savjesti zbog onog što su počinili. No, pritom bi se morale uzeti u obzir okolnosti i cjelokupno stanje njihovog duha i duha u cijeloj sredini u vrijeme kada su se zločini dogodili. Mislim daje sazrilo vrijeme i da bi hrvatska javnost prihvatila činjenicu da mi sami počnemo procesuirati za ratne zločine. Radi nas samih – zaključio je Praljak.

Valentin Ćorić je u avionu izjavio: – Odlazim u Haag vjerujući u pravednost Suda. U pobjedu istine bez obzira koliko ona bila gorka. Ja sam spreman za jedan fer sudski proces kroz koji ćemo doći do istine. Ne stidim se nijednog svog dana ni čina u ratu. Usto, nadam se i vjerujem da ćemo bez problema dokazati daje 99 posto Hrvata u BiH koji su sudjelovali u ratu koji nam je bio nametnut, bili pošteni i čisti do kraja. To što je jedan posto njih bilo negativaca koji nas je ocrnio i okaljao, za to bi oni trebali odgovarati pred sudovima. Ni Ćorić pak ne negira činjenicu počinjenih zločina. – Zločini su počinjeni sa svih strana. Svaka bi strana trebala procesuirati svoje zločine. Svjestan sam težine križa koji ću ponijeti i nositi. Bruno Stojić također tvrdi da ima povjerenja u Haaški sud.

U Haag idem bez imalo straha, smiren i mirne savjesti. Smatram i vjerujem da su tamo u Haagu u Sudu normalni, pošteni suci koji će znati što je istina, a što nije. Imam povjerenja u pravednost Haaškog suda. Zločina je bilo. Ja znam da ih nisam učinio. Ne želim imenovati nikoga niti bilo koga optuživati, niti ću to učiniti – rekao je Stojić.

Objedinjena optužnica

Šestorica optuženih jučer su, nakon dobrovoljne predaje, stigli u haaški pritvor u Sheveningenu. Haški sud objavio je jučer poslijepodne konsolidiranu optužnicu protiv šestorice osumnjičenika. Sud je prošloga petka objelodanio optužnicu u dijelu koji se odnosi na Prlića, Stojića, Praljka i Petkovića, a nakon što je danas nadležni sudac otpečatio optužnicu u dijelu za Ćorića i Pušića, objavljena je kao objedinjeni dokument.

Stranke o navodima u optužnici; Picula: Vlast u Herceg Bosni je znala za zločine

Da nije bilo Hrvata i pokojnog dr. Tuđmana, BiH ne bi bila nezavisna, smatra Luka Bebić iz HDZ-a

ZAGREB – Čelnici stranaka jučer su komentirali navode u optužnici za šest osumnjičenika koje Tužiteljstvo smatra najodgovornijim za zločine počinjene na hrvatskoj strani u sukobu na teritoriju BiH. Bivši ministar vanjskih poslova, SDP-ovac Tonino Picula, ne dvoji da su na području Herceg Bosne počinjeni zločini, no dvoji jesu li oni bili sustavno i politički organizirani. Vjeruje kako je vlast u Herceg Bosni morala biti informirana o nečasnim postupcima pojedinaca, a u postupku Haaškog suda kaže pokazat će se jesu li te vlasti propustile reagirati na zločine.

Kada je riječ o ulozi Franje Tuđmana u ratu u BiH, Picula ističe kako dosad dostupni dokumenti ne dovode u izravnu vezu Franju Tuđmana s planom podjele Bosne iako je, kaže, neosporno da je Tuđman ohrabrivao političke strukture Herceg Bosne na emancipaciju. Kada je riječ o navodnoj okupaciji dijelova BiH od strane Hrvatske, Picula kaže kako se od početka sukoba postavlja pitanje je li Hrvatska prešla granicu nužne samoobrane. – Nedvojbeno je da su resursi hrvatske države bili stavljeni na raspolaganje hrvatskom vodstvu u BiH, međutim, ne postoji nikakav trag odluci Vlade ili Sabora koja bi značila “zeleno svjetlo” za okupaciju BiH od strane Hrvatske – naglašava Picula.

– lako su kvalifikacije u optužnicama za Hrvatsku vrlo teške, treba se odgovorno prihvatiti posla da se one pobiju ili relativiziraju i da se ustanovi istina – naglasioje Picula. Da nije bilo Hrvata i pokojnog dr. Franje Tuđmana, BiH nikada ne bi bila nezavisna, a sve su ostalo objede, smatra potpredsjednik Sabora Luka Bebić (HDZ). – Dakle, upravo suprotno od objeda da je Tuđman htio stvoriti Hrvatsku u okvirima Banovine – tvrdi Bebić.

Hrvatska nikada nije okupirala BiH, a naše snage su, dodaje Bebić, na teritoriju BiH intervenirale dva puta, i to na poziv Alije Izetbegovića i na temelju sporazuma između Hrvatske i BiH. – Da nije bilo Hrvatske vojske, koja je deblokirala Bihać, dogodila bi se i veća tragedija od one u Srebrenici – kaže Bebić. – Upravo je Tuđman pomogao da BiH bude suverena država jer je savjetovao Hrvatima u BiH da za to glasuju na referendumu – tumači Bebić. Također naglašava kako vodstvo Herceg Bosne nije odgovorno za zločine u BiH. – Ako je zločina i bilo, odgovorni su pojedinci, a ne vodstvo – smatra Bebić.

Potpredsjednik IDS-a Damir Kajin za zločine počinjene na teritoriju Herceg Bosne odgovornijima smatra “one koji su instruirali vodstvo Herceg Bosne – političko vodstvo Hrvatske, Franju Tuđmana i Gojka Šuška”. Uvjeren je kako je Tuđman želio Hrvatsku u granicama Banovina – Zbog te njegove opsesije Hrvatska je već bila na stupu srama, a i ubuduće će snositi konzekvence – kaže Kajin dodajući kako mu je žao što će na kraju odgovarati vojnici, a ne kreatori takve politike. Predsjednik HSP-a Anto Đapić je jučer poslao pismo premijeru Sanaderu u kojem traži hitan sastanak kako bi se dogovorili o strategiji odnosa s Haagom i Vijećem sigurnosti. (A.P.,N. B.,K. T.)

Čačić: Banovina je bila osobna ambicija Tuđmana

Prema mišljenju predsjednika Središnjeg odbora HNS-a Radimira Čačića, Franjo Tuđman imao je osobnu ambiciju stvoriti Hrvatsku u okvirima Banovine. To, kaže Čačić, potvrđuju brojne Tuđmanove izjave, a i famozna salveta. Međutim, naglašava Čačić, Tuđman je bio svjestan međunarodnih političkih pozicija pa kao predsjednik Hrvatske nije provodio takvu politiku. Čačić smatra kako vodstvo Herceg Bosne snosi određenu odgovornost, ako su znali za zločine, a nisu ih sankcionirali. No ne misli da je Hrvatska okupirala BiH. – Ali sigurno je točno da je bilo neformalnih hrvatskih paravojnih formacija u BiH – kaže Čačić.

Jutarnji list

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Njemačke oružane snage ne isključuju raspad Europske unije

Objavljeno

na

Objavio

Njemačke oružane snage polaze od mogućnosti raspada Europske unije u sljedećih dvadesetak godina, proizlazi iz internog strateškog dokumenta u koji je imao uvid tjednik Der Spiegel.

Kako prenosi Der Spiegel u najnovijem broju, Bundeswehr u svojoj studiji “Strateška prognoza 2040” donosi nekoliko mogućih scenarija razvoja situacije na europskom kontinentu.

Jedan od scenarija nosi naslov “EU u raspadu i reakcija Njemačke” koji polazi od “višestrukih konfrontacija” i raspada postojećeg sustava vrijednosti.

“Proširenje EU je zaustavljeno, mnoge članice su napustile zajednicu, a Europa je izgubila na globalnoj konkurentnosti”, stoji u ovom scenariju.

Pritom autori studije, koja je jedan od priloga razmišljanjima o budućnosti Bundeswehra, ne polaze isključivo od sukoba unutar EU kao glavnom razlogu raspada sustava vrijednosti.

“Kaotična, stihijska i sve konfliktnija globalna situacija dramatično je promijenila sigurnosno-političko okružje za Njemačku i Europu”, stoji u dokumentu.

Kao daljnje moguće scenarije budućnosti europskog kontinenta autori predviđaju povratak sukoba na liniji istok-zapad pri čemu se predviđa samoizolacija nekih istočnih članica EU te čak priključenje nekih članica “istočnom bloku”.

“Kod nekih EU partnera je moguće približavanje državno-kapitalističkom modelu po uzoru na Rusiju”, stoji u studiji.

Iza ovih “simulacija” stoje znanstvenici Bundeswehr akademije.

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Dr. sc. Dubravko Ljubić: Stručna analiza Istanbulske konvencije – odgovornost vladajućih

Objavljeno

na

Objavio

 Istanbulska konvencija

U posljednje vrijeme svjedočimo sve žučnijim i bučnijim raspravama oko potrebe žurnog ratificiranja Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, kolokvijalno zvanom još i Istanbulskom konvencijom.

Najčešće se rasprave svode na navijačku debatu pri čemu se argumentacija za ili protiv svodi na nabrajanje zemalja koje su spomenutu Konvenciju ratificirale, bez ulaženja u sadržaj normativnog uređenja koji bi trebao postati djelom pravnog poretka Republike Hrvatske, kao suvremene i suverene ustavne države.

Sam naziv ovog međunarodnog ugovora upućuje na plemenitu ideju o nužnosti zaštite nježnijeg spola te obitelji kao nukleusa društvene zajednice. Samo bi, blago rečeno, nerazuman čovjek mogao imati nešto protiv zaštite koja bi se prema nazivu same Konvencije trebala pružati njezinim adresatima, odnosno subjektima i objektima nasilja kao nedvojbeno nedopuštenog socijalnog ponašanja koje uz društvenu osudu zaslužuje i kaznenopravnu sankciju.

Hrvatska je u oblasti sprječavanja nasilja nad ženama normativno uzorna država

Uprkos uvriježenom stajalištu koje se provlači kroz javni prostor, a na temelju kojega se naša zemlja doživljava pravnom neuređenom, na normativnoj razini smo glede promatrane materije uzoriti. Naš Ustav u čl. 3., jednakost, ravnopravnost spolova, te vladavinu prava utvrđuje najvišim vrednotama ustavnog poretka i temeljem za tumačenje Ustava.

Ljubic Dubravko

Nadovezujući se na ovu stožernu ustavnu odredbu, čl. 14. st. 1. Ustava određuje kako svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovom spolu, dok je na temelju odredbe čl. 61. st. 1. obitelj pod osobitom zaštitom države. Nasilje pak, kao fizički ili psihički napad na život i tijelo, prevenira se i prohibira kroz Kazneni zakon te Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji na način imanentan demokratski razvijenim europskim državama.

Ujedno, ovdje treba napomenuti kako je ulaskom u Europsku uniju u pravni sustav naše zemlje ušla Povelja temeljnih ljudskih prava EU koja u glavi III razrađuje načelo jednakosti, pri čemu se zabranjuje diskriminacija po društveno relevantnim osobinama kao što su spol, genetičke osobine i seksualna orijentacija (čl. 21/1). Poveljom se također jamči ravnopravnost muškaraca i žena na svim područjima, uključujući zapošljavanje, rad i plaću, čime se ne sprječava poduzimanje mjera koje u biti predstavljaju povlastice podzastupljenom spolu.

Također, na temelju glave I Povelje u naš ustavnopravni sustav ulazi i ljudsko dostojanstvo kao kategorija koja jamči svakome poštivanje tjelesnog i duhovnog integriteta, pa samim time predstavlja pravnu osnovu za zabranu nasilja bilo koje vrste.

Ne sprječava se socijalni darvinizam aktima kao što je Istanbulska konvencija

Ovdje cijenim potrebnim opetovano naglasiti dostatnost uređenja promatrane materije na normativnoj razini, jer će se u društvu uvijek pojaviti netko tko smatra kako se odnosi među ljudima mogu rješavati putem socijalnog darvinizma utemeljenog na isključivom pravu fizički jačeg ili društveno moćnijeg.

Neprestano će svoju animalnu prirodu neki ministri, župani, veleposlanici ili obični smrtnici manifestirati kroz ne prihvaćanje činjenice kako premlaćivanje bračne družice, potomstva ili roditelja nije društveno prihvatljiva anti-stres terapija. Također, siva brojka kriminaliteta u konkretnom slučaju će uvijek biti velika, ne zbog manjkavosti zakonodavnih rješenja, već zbog iracionalnih i emotivnih razloga zbog kojih zlodjela počinjena unutar četiri zida, odnosno u lažnoj sigurnosti doma, žrtve i njihova okolina ponekad tretiraju na pogrešan način.

Dakle, analizirajući domaći pravni sustav može se zaključiti kako na normativnoj razini i nema posebne potrebe za uvođenje dodatne regulative.

Istanbulska konvencija je prilog hiper-normiranosti

Ujedno, hiper-normiranost nikada nije bila izvor konzistentnosti pravnog sustava. Hrvatska, slijedeći svoje uljudbene domete, odavno je zemlja u kojoj je bilo koji oblik nasilja društveno neprihvatljiv.

Istanbulska konvencija

S druge strane, u 21. stoljeću na europskom kontinentu teško je zamisliva opstojnost društva u kojem bi se prihvaćalo nasilje kao metoda rješavanja međusobnih odnosa između ljudi. Poglavito to vrijedi za članice EU, gdje se zapravo zadnji bastion diskriminacije uklonio u Liechtensteinu 1990. godine kad je u toj kneževini ženama priznato jednako biračko pravo.

Stoga se osnovanim čini postaviti pitanje, čemu Istanbulska konvencija uopće služi, poglavito imajući u vidu kako u svom uvodu promatrana Konvencija upućuje na njezinu utemeljenost na sadržaju niza međunarodnih dokumenata kao što su: Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Europska socijalna povelja, Konvencija o suzbijanju trgovanja ljudima, Konvencija o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja, Preporuka o zaštiti žena od nasilja, Preporuka o standardima i mehanizmima ravnopravnosti spolova, Preporuka o ulozi žena i muškaraca u sprječavanju i rješavanju sukoba i izgradnji mira, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, Konvencija UN o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, Opća preporuka br. 19 o nasilju nad ženama, Konvencija UN o pravima djeteta, Konvencija UN o pravima osoba s invaliditetom, Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda te Ženevska konvencija o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata.

Sumnju u ciljeve Istanbulske konvencije izaziva svojevrsni međunarodni centralni komitet GREVIO

Potpuno je utemeljeno ovdje izraziti sumnju u svrhovitost usvajanja još jedne konvencije o sprječavanju nasilja nad ženama i u obitelji, budući da su pobrojani međunarodni dokumenti do sada učinkovito regulirali uređenje društvenih odnosa koje isključuje silu ili nasilje.

Stoga, što je u ovom međunarodnom dokumentu toliko važno i koje su to okolnosti koje bi upravo sada opravdavale njegovo donošenje?

Promatrajući normativni dio Konvencije, on u svom sadržaju s obzirom na naziv zapravo ne donosi ništa spektakularnog i progresivnog u problematiku koju obrađuje, osim možebitne novine sadržane u nemogućnosti stavljanja rezervi na njezin bitan sadržaj te osnutka svojevrsnog centralnog komiteta međunarodnih stručnjaka (GREVIO) kao nadzornog mehanizma provođenja Konvencije, koji bi valjda trebao upozoravati tijela domicilnih državnih vlasti kako batina ipak nije izašla iz raja.

Iz uvoda Konvencije proizlazi kako su države članice Vijeća Europe: “Osuđujući sve oblike nasilja nad ženama i nasilja u obitelji; prepoznajući da je ostvarenje ravnopravnosti žena i muškaraca ključni element u sprječavanju nasilja nad ženama; prepoznajući da je nasilje nad ženama manifestacija povijesno nejednakih odnosa moći između žena i muškaraca, koji su doveli do dominacije nad ženama i diskriminacije žena od strane muškaraca te do sprječavanja punog napretka žena; prepoznajući strukturalnu narav nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja te da je nasilje nad ženama jedan od ključnih socijalnih mehanizama kojim se žene prisilno stavlja u podređen položaj u odnosu na muškarce; prepoznajući, s velikom zabrinutošću, da su žene i djevojčice često izložene teškim oblicima nasilja kao što su nasilje u obitelji, seksualno uznemiravanje, silovanje, prisilni brak, zločini počinjeni u ime takozvane “časti” i sakaćenje ženskih spolnih organa, koji predstavljaju tešku povredu ljudskih prava žena i djevojčica i glavnu zapreku postizanju ravnopravnosti žena i muškaraca; prepoznajući stalna kršenja ljudskih prava tijekom oružanih sukoba koja pogađaju civilno stanovništvo, posebno žene, u obliku široko rasprostranjenog ili sustavnog silovanja i seksualnog nasilja te mogućnost porasta rodno utemeljenog nasilja tijekom i nakon sukoba; prepoznajući da su žene i djevojčice izložene većem riziku rodno utemeljenog nasilja nego muškarci; prepoznajući da nasilje u obitelji nerazmjerno pogađa žene te da muškarci također mogu biti žrtve nasilja u obitelji; prepoznajući da su djeca žrtve nasilja u obitelji, uključujući i kao svjedoci nasilja u obitelji; u težnji za stvaranjem Europe bez nasilja nad ženama i nasilja u obitelji”, odlučile dodatno odrediti međunarodne standarde zaštite od nasilja.

Vijeće Europe ovom Konvencijom države članice svodi na barbarska društva

Čitajući citirani tekst, teško se oteti dojmu kako Vijeće Europe svoje države članice drži barbarskim društvima u kojima je većina stanovništva neprestano izložena torturama neprihvatljivim u civiliziranim zajednicama. Ili drugim riječima, kolijevka civilizacije se preko noći pretvorila u socijalnu noćnu moru, gdje zločini obični ili oni ratni svakodnevno uzimaju svoj krvavi danak, a sve to zbog nepostojanja zakonske regulative koja bi zabranom deliktnog ponašanja pridonijela prevenciji kriminaliteta.

Neupućenom bi se putniku namjerniku, koji po prvi put krstari Europom, nakon čitanja uvoda Konvencije moglo činiti kako je ovdje Danteov pakao izašao na površinu u punini svih svojih devet krugova. Međutim, ma koliko se zapravo uvredljivim i šokantnim može smatrati uvod Konvencije, njen pravi smisao otkriva se tek analizom manjeg dijela njezinih uzgrednih odredaba.

Tekst same Konvencije uglavnom prati njezinu osnovnu svrhu što bi trebala biti zaštita žena od svih oblika nasilja te potreba sprječavanja, progona i uklanjanja nasilja nad ženama i nasilja u obitelji te potreba suzbijanja svih oblika diskriminacije žena i promicanja njihove pune ravnopravnosti s muškarcima, čineći to na uobičajeni deklaratorni konvencijski način.

Gdje se skriva prava svrha Konvencije?

Gender

Međutim, prava svrha cijele parade zapravo postaje razvidna po analizi čl. 3. Konvencije u kojem se daju operativne definicije određenih pojmova. Tako je “nasilje nad ženama” svako djelo rodno utemeljenog nasilja koje ima za posljedicu ili će vjerojatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili namjerno oduzimanje slobode, bilo da se pojavljuju u javnom ili privatnom životu. Potom se daje i definicije pojma “rod” koji označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce, te pojma “rodno utemeljenog nasilja nad ženama” kojim se označava nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene, pri čemu pojam “žene” uključuje i djevojčice mlađe od 18 godina.

S tim u vezi Konvencija u čl. 6; 12. i 14. nadalje propisuje da će države uključiti rodne perspektive u provedbu i procjenu učinka odredaba ove Konvencije te promicati učinkovitu provedbu politika ravnopravnosti žena i muškaraca te osnaživanje žena, te poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca.

Nametanje ideološke sadržine Konvencije u obrazovne sustave država potpisnica

Spol

Ujedno, Konvencija državama utvrđuje obvezu poduzeti potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja, zatim u neformalnim obrazovnim okruženjima, sportskim i kulturnim okruženjima, u okruženjima za provođenje slobodnog vremena te u medijima.

Službeno obrazloženje konteksta Konvencije glasi: “Termin rod, utemeljen na postojanju dva spola, muškom i ženskom, pojašnjava da postoje i društveno konstruirane uloge, ponašanja, aktivnosti i atributi koje određeno društvo smatra primjerenim za žene i muškarce. Tako određene društvene uloge ili stereotipi proizvode neželjene ili štetne prakse i pridonose da se nasilje nad ženama smatra prihvatljivim. Kako bi se prevladale takve rodne uloge, Konvencija uokviruje iskorjenjivanje predrasuda, običaja, tradicija i ostalih praksi koje se temelje na ideji inferiornosti žena ili na stereotipnim rodnim ulogama kao opću obvezu za sprječavanje nasilja. Stoga Konvencija poziva na rodno razumijevanje nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja kao osnove za sve mjere za zaštitu i potporu žrtvama. To znači da se ti oblici nasilja moraju rješavati u kontekstu prevladavajuće neravnopravnosti žena i muškaraca, postojećih stereotipa, rodnih uloga i diskriminacije žena kako bi se adekvatno odgovorilo na složenost ovog fenomena. Termin “rod” prema ovoj definiciji nije zamišljen kao zamjena za termine “žena” i “muškarac” koji se rabe u Konvenciji”.

Teorijska i pravna definicija nasilja, pojava nove kategorije – rodnoga nasilja

Enciklopedistički gledano, riječ nasilje dolazi od riječi sila, i označava odnos između dviju strana u kome jedna strana uporabom ili samom prijetnjom upotrebe sile utječe na drugu stranu. Nasilje može biti fizičko, koje se sastoji u namjernom nanošenju tjelesnih ozljeda; zatim emocionalno ili psihičko nasilje koje se očituje kao verbalni ili neverbalni oblik nanošenja ozljeda nečijoj psihi; odnosno seksualno kao specifičan oblik fizičkog nasilja učinjenog kroz neželjeni seksualni kontakt. Nasilje može biti i strukturalno kao posljedica neodgovarajuće ili nepostojeće akcije države. Upravo kad bi čovjek pomislio da je nasilje nedvojbeno jedinstven pojam s nekoliko pojavnih oblika, u tekstu Konvencije se javlja neko posebno, rodno, nasilje, koje je zapravo novokomponirana ispraznica, utvrđena dogmom znanstveno nedokazanih teza, oformljena radi ostvarivanja ideoloških ciljeva, pri čemu pod pojmom ideologije podrazumijevam sklop ideja koje uključuju način na koji pojedinac ili grupa gledaju na svijet. Na kraju cijele priče ispada kako je cjelokupni tekst Istanbulske konvencije krinka izrađena u svrhu nametanja svim članicama Vijeća Europe određenog svjetonazora, pri čemu zaštita žena i obitelji ima tek sekundarni karakter.

Zlouporaba međunarodnih institucija za promoviranje manjinskog svjetonazora

Nažalost, izgleda kako su u konkretnom slučaju međunarodne institucije uporabljene za promoviranje ali i nametanje nedvojbeno manjinskog svjetonazora ogrnutog u plašt političke korektnosti, zaboravljajući pri tome kako politička korektnost nije ništa drugo nego jednoumlje kojem je izvorište iz državne propagande izmaknuto na globalnu razinu. Time je izigrana i temeljna uloga međunarodnih ugovora, shvaćenih kao slobodno izraženo suglasje volja usmjereno ka postizanju dopuštenih pravnih učinaka. Kamuflažno inzistiranje na nasilnom uvođenju svjetonazora bez prethodne društvene rasprave o njegovom sadržaju, zapravo je nasilje nad integralnom slobodom shvaćenom kao istovremenom slobodom države, društva i pojedinca.

Istanbulskom konvencijom se pokušava nametnuti dogmatska rodna ideologija

Svjetonazor o kojem se ovdje radi u sociologiji se određuje terminom rodne ideologije. Navedeni izričaj označava skup ideja, očekivanja i djelatnosti koje su proizašle iz feminizmatrećeg vala, odnosno koje su vezane uz ustanove osnovane u svrhu izučavanja i promicanja feminizma i LGBTIQ aktivizma. Ta ideologija počiva na dogmi da je spol puka društvena i zakonska klasifikacija bioloških karakteristika koja dijeli osobe na samo dvije kategorije na osnovu genitalija i reproduktivnih funkcija, te je kao društveni konstrukt osnova diskriminacije i neravnopravnosti među ljudima. Izlaz iz tako zasnovane diskriminacije i neravnopravnosti naznačena ideologija vidi kroz koncept “roda” koji određuje društvene uloge muškarca i žene ali prema vlastitom izboru i predstavlja samostalno individualno određenje izražavanja identiteta koje potvrđuje, negira i nadilazi spolno određene i socijalno formirane uloge muškaraca i žena u društvu. Pobornici rodne ideologije zalažu se za temeljiti redizajn ljudskog društva gdje bi se čovjeka oslobodilo od “heteronormiranosti”, to jest od kulturalnog programiranog ponašanja kao “muško” ili kao “žensko”.

Američki kritičari rodnu ideologiju nazivaju „kulturnim marksizmom“

Kritičari sadržaja rodne ideologije, poglavito oni iz redova konzervativaca u SAD, opisanu ideju pak označavaju sintagmom “kulturni marksizam”. Neovisno o tome, početkom 21. stoljeća akcije koje promoviraju rodnu ideologiju, i pored ozbiljnijih protivljenja, bivaju ugrađene u brojne zakone i političke agende širom svijeta, čineći ovu ideologiju predmetom najvećih javnih prijepora. Najuočljivije posljedice rodne ideologije razvidne su iz zakonodavne djelatnosti na temelju koje se omogućuje homoseksualcima svoje zajednice registrirati pod imenom “brak”, uz mogućnost adopcije djece. U SAD-u, zemlji gdje je rodna ideologija i nastala krajem 20. stoljeća, do kolovoza 2014. godine je 13 saveznih država donijelo zakone kojima se dopuštaju homoseksualni brakovi. Drugih 40 saveznih država usvojilo je pak odredbe kojima se priznavanje statusa braka zajednicama homoseksualaca zabranjuje. Od toga su u 31 saveznoj državi, na temelju ustavnih narodnih referenduma, takve prohibitivne odredbe unesene u državne ustave. Dakle, čak je većina sastavnica u državi u kojoj je rodna ideologija nastala, tu ideologiju odbacila putem neposrednog demokratskog izjašnjavanja građana.

Istanbulska konvencija je u suprotnosti s hrvatskim ustavom

O sociološkim aspektima rodne ideologije već je u javnom prostoru mnogo toga napisano, pa bih se stoga nastavno zadržao na ustavnopravnoj komponenti nepodobnosti Istanbulske konvencije za akt ratifikacije.

Republika Hrvatska Ustavom je definirana kao demokratska država hrvatskog naroda u etničkom i političkom smislu utemeljena na vladavini prava. U demokracijama politička vlast jest podređena uspostavljenim ustavnim ograničenjima. U njima se promjene događaju na način kako je to određeno ustavom neovisno o pragmatičnim željama i volji suverena ili vladajuće parlamentarne većine. Demokracija jest zaštita društva od totalitarizama svih vrsta. Ustav priječi politici pretvarati se u pravni poredak i na taj način izolirati se i alijenirati od društvenog okruženja. Ustav uređuje način borbe za vlast predstavnika konkurentnih društvenih skupina kako njihova kreativnost u zastupanju posebnih interesa ne bi prekoračila ustavne granice. Svaki ustavnopravni poredak utemeljen je na načelu ustavnosti i zakonitosti. Prema načelu ustavnosti svi zakoni moraju biti usklađeni s ustavom, dok normativna djelatnost mora imati svoje ishodište u ustavnim institutima ili u zakonodavnoj delegaciji. Vladavina prava pak zahtijeva ujedno da ustav i pravni poredak koji iz njega proizlazi imaju određen sadržaj.

Zakoni se ne smiju pisati na temelju ideologije

U pravnom poretku, utemeljenom na vladavini prava, zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Ujedno, zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima adresata u svakom konkretnom slučaju, u kojemu se zakon na njih neposredno primjenjuje.

Zbog navedenog, zakoni se ne smiju pisati na temelju ideologija, jer je to odlika totalitarnih sustava. Zakoni moraju sadržavati određenja koja su prihvaćena konsenzusom, a u slučaju njegovog izostanka onda na temelju većinskog mnijenja usvojenog nakon provedene javne rasprave. Propisi s izrazito ideološkim karakterom ne mogu biti sastavnica ustavnopravnog poretka u demokratskim državama.

Istanbulsku konvenciju Hrvatske ne može ratificirati bez ustavnih promjena

S druge strane, Istanbulska konvencija i formalno ne može biti ratificirana bez prethodnih Ustavnih promjena. Ustav Republike Hrvatske, kao ni prethodno spomenuta Povelja temeljnih ljudskih prava EU, ne poznaje pojam “rod”, odnosno kako je već ranije istaknuto poznaje kao ustavne kategorije isključivo spol i ravnopravnost spolova. Dok se u naš Ustav ne uvede kao ustavna kategorija i pojam roda, Istambulska konvencija u dijelu prakticiranja rodne ideologije jest neustavna. Pojašnjenja radi ističem da je još u prvoj ustavnosudskoj rješidbi na svijetu (Marbury v. Medison (1803.)) Vrhovni sud SAD-a istaknuo kako se zakonom ne može propisivati sadržaj koji nema pravnu osnovu u Ustavu ili za kojeg ustav zakonodavcu ne daje izričitu zakonodavnu delegaciju. U slučaju konflikta između ustava i zakona, neposredno se mora primijeniti Ustav. Svi, pa samim time i zakonodavac, se moraju držati Ustava jer je Ustav iznad svakog zakonskog akta.

Njemačka ustavna praksa

Nadalje, s tim u vezi Njemački savezni ustavni sud u odluci (BVerfGE 111,307) Würdigung, izrazio je stajalište prema kojemu se konvencijsko pravo, kao i odluke međunarodnih sudova iz domene temeljnopravne sfere, tumače u okvirima metodološki dopuštenog tumačenja zakona. Opći ili pojedinačni akti nastali izvan domaćeg pravnog poretka ne mogu se primjenjivati automatizmom, bez prethodne ocjene njihove koherentnosti s višim, ustavnim pravom.

Propisi niže pravne snage od ustava se neće primjenjivati ukoliko njihovo djelovanje na nacionalni poredak ima za posljedicu narušavanje balansa uspostavljenog unutar temeljnopravne sfere, odnosno destruktivno utječe na uravnoteženi sustav ljudskih prava utvrđen normom ustavnog ranga. Utjecaj konvencijskog prava ovdje se ograničava na razinu pomoćnog sredstva za tumačenje dometa, sadržaja i značaja temeljnih prava sadržanih u Ustavu.

Istanbulska konvencija je u suprotnosti s temeljnim postavkama demokracije

Slijedom svega iznijetoga, opetovano želim naglasiti kako u demokratskim zemljama normativa se ne može temeljiti na ideologijama, jer se to kosi s temeljnim postavkama demokracije. Zakonodavna rješenja ne smiju nametati ljudima način razmišljanja ili stil života jer zakonodavac za takvo djelanje nema ovlaštenje. Pod krinkom plemenitih ciljeva nametati ideološka rješenja u obrazovni sustav, sport ili kulturu, u direktnoj je opreci s ustavnim pravom i dužnošću roditelja brinuti se i odlučivati o obrazovanju svoje djece (čl. 63/1 Ustava RH).

Vlada i saborski zastupnici moraju ozbiljno razmisliti u što se upuštaju eventualnom potporom Istanbulskoj konvenciji

Slijedom izrečenog, svi oni koji će možebitno u Saboru dizati ruke za ratifikaciju ove Konvencije moraju biti svjesni svoje odgovornosti, odnosno moraju biti svjesni činjenice kako u pravni poredak uvode norme koje nisu usuglašene s Ustavom Republike Hrvatske. Također, oni moraju biti svjesni da poslije toga nema drugog tijela koje bi njihov propust moglo ispraviti. Naime, naš Ustavni sud (rješenja U-I-825/2001; te U-I-1583/2000, U-I-559/2001.) izrazio je stajalište kako nije nadležan ocjenjivati suglasnost međunarodnih ugovora neposredno s Ustavom, dok je u odnosu na zakone o potvrđivanju međunarodnih ugovora, njegova nadležnost ograničena jer ne obuhvaća ocjenu suglasnosti s Ustavom materijalnog sadržaja samoga međunarodnog ugovora koji je sastavni dio takvog zakona. Ovakvo stajalište nedvojbeno ima za posljedicu opstojnost odredaba međunarodnih ugovora u našem ustavnopravnom poretku kao sadržajno jedinih općih akata koji ne podliježu kontroli ustavnosti. Postojanje pravnih pravila u ustavnopravnom sustavu koja ne podliježu klasičnoj hijerarhiji propisa i koja su još k tome izuzeta ispod ingerencije ustavnog sudovanja, ne pridonosi koherentnosti i konzistentnosti ustavnopravnog poretka. Hoće li se opisana praksa Ustavnog suda mijenjati, stvar je nagađanja. Do trenutka promjene ustavnosudske prakse dužnost je svakoga upozoriti na društvenu štetu koja bi ishitrenim odlukama ovdje mogla nastupiti.

Preventivno je nužno odustati od ratifikacije Istanbulske konvencije

Istambulska konvencija trenutno nije ni formalno niti materijalno spremna ući u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske bez prethodno izvršenih ustavnih promjena i bez prethodno provedene javne rasprave o njezinom sadržaju, uključujući ovdje i možebitno provođenje referenduma kao oblika neposredne demokracije.

Stoga preventivno odustajanje od ratifikacije Istambulske konvencije u ovom trenutku cijenim nužnim i oportunim. Ishitreno uvođenje rodne ideologije, kao modela uređenja društvenih odnosa, osim što uz postojeći sustav osnovnih normi i na njima uspostavljenoj legislativi ni na koji način ne će doprinijeti većoj zaštiti žena i obitelji, zbog svog šarlatanskog i neznanstveno uspostavljenog sadržaja može u budućnosti postati ishodištem socijalnih devijacija sa ozbiljnim i teško popravljivim posljedicama.

Recepcija međunarodnih ugovora nije olimpijska disciplina u kojoj moraš biti brži kako bi bio bolji od drugoga. Pametna vlast u pravni poredak svoje zemlje preuzet će samo one pravne standarde glede čijeg sadržaja ne postoji ozbiljan prijepor u društvu, odnosno one odredbe koje nedvojbeno doprinose društvenom progresu. Odgovorna vlast u pravni poredak ne će uvoditi normativu koja je u koliziji sa temeljnim postulatima utvrđenim u najvišem pravno-političkom aktu svoje države, koji kao takav neminovno predstavlja deskripciju društvene sadašnjice i projekciju njene budućnosti. Svako suprotno djelanje predstavljalo bi ugrozu za ostvarenje nacionalnih interesa.

dr. sc. Dubravko Ljubić / HKV

Karolina Vidović Krišto za Kamenjar: Tri su ključna aspekta zašto je Istanbulska konvencija neprihvatljiva

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari